BestBook_0525

SADRŽAJ književnik

Je li za umjetnika sreća ili je prokletstvo kad njegova tema postane tema epohe?

22

Dalek nam je Salingerov svijet

Esej Slavenke Drakulić

‘Lovac u žitu’ ili neuklapanje u društvo koje kroji većina najbolje je što se čovjeku može dogoditi

U novonastalom poretku vrijednosti, ekologija i zelena ekonomija sada postaje Drugi

32

46

Bora Ćosić

Jonathan Littell

‘Tito je bio diktator prvog reda, ali je bio diktator s nekom pameću.

A Vučić je jedan diktator manje-više idiot’

Često sam imao posla sa srpskim, ruandskim, čečenskim, ruskim, afganistanskim ubojicama...

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

88

Ženski književni glasovi u Hrvatskoj

134

Rukopis u nastajanju Kristiana Novaka U novom romanu spaja emigrantska iskustva sa sumornom zbiljom

156

BOBA MATIĆ

Ovoga proljeća točno je 40 godina prošlo od izlaska albuma Plavog orkestra Soldatski bal. Oblikovanje omotnice, koja reinterpretira najčuveniju omotnicu Beatlesa, potpisuje troje brucoša sa sarajevskog studija grafičkog dizajna. To je njihov prvi rad, koji na duhovit i ironičan način interpretira temu Drugog i drugosti. Soldatski bal prodan je je u skoro pola milijuna primjeraka, a njegova omotnica danas je važan artefakt epohe, ali i zanimljiv povijesni komentar.

Jedan od njih troje, koji su se 1985. potpisivali kao TRIO, Bojan Hadžihalilović danas je redoviti profesor na istom tom studiju. U međuvremenu potpisao je ili supotpisao jedan od najupečatljivijih dizajnerskih opusa na skoro cjelokupnom području bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj je dizajnirao i redizajnirao najtiražnije dnevne i tjedne novine i magazine, ali, recimo, i vizual televizijske emisije Nedjeljom u 2. Otpočetka se kao dizajner bavio komentiranjem društvene zbilje, tumačenjem moda i trendova, mijenjao je točku gledišta, poigravao se pozicijom Drugog. Iz opsađenog Sarajeva reagirao je serijom ručno rađenih plakata i razglednica, pod nazivom Pozdrav iz Sarajeva, na kojima reinterpretira i sarajevizira niz kanoniziranih vizualnih identiteta. Recimo, vrlo se snažno u sjećanje i identitet epohe upisao njegov rad na kojem je ime Sarajeva ispisao logotipom Coca cole. Slovima sreće, smijeha i blagostanja, koja su već skoro cijelo stoljeće simbolizirala neki bolji život i svijet, predstavljeno je ime grada pod opsadom. Šokantan prizor, načinjen samo od slova. Za priču o Drugome uvijek mora postojati onaj prvi. Drugoga zamišljamo samo kao onog izvan sebe, a želimo ga prepoznati u sebi.

Sve do danas, Bojan Hadžihalilović bavi se onim čime se bavio na omotnici Soldatskog bala. Je li za umjetnika sreća ili je prokletstvo kad njegova tema postane tema epohe? Je li prepoznavanje sebe u Drugome sreća ili je prokletstvo?

12

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Piše: MILJENKO JERGOVIĆ

U prostoru hrvatske književnosti oblikovane ženskim glasovima najdublje nas kvalitetom obilježavaju Odisejke

166

Zdravko Zima o Danilu Kišu

Mlakić o velikom ruskom pjesniku

Bio je anarhoidni pojedinac koji je bio doma svugdje i nigdje, a francuski studenti proglašavali su ga fašistom ili imperijalistom, samo zato što se kritički izjašnjavao o staljinizmu

O posljednjim danima Osipa Mandeljštama ne zna se mnogo. Pouzdano se zna jedino to da je umro 1938. godine u tranzitnom logoru u Vladivostoku

GLAVNI UREDNIK: MILJENKO JERGOVIĆ IZVRŠNI UREDNIK: IGOR VIKIĆ ART DIREKTOR: KRISTIJAN ZINAJA SURADNICI: BORIS RAŠETA, EMIR IMAMOVIĆ PIRKE, NATAŠA GOVEDIĆ, IVAN PANĐIĆ, TEA KVARANTAN SOLDATIĆ, ANA DASOVIĆ, PREDRAG FINCI, SLAVENKA DRAKULIĆ, KRISTIJAN NOVAK, ZDRAVKO ZIMA, DIJANA MARIĆ ODOBAŠIĆ, MIŠO GRUNDLER, TINA JOKIĆ, RENATO JUKIĆ, JAGNA POGAČNIK, MIRNA SINDIČIĆ SABLJO, SANJA BAKOVIĆ, SANJA ROMIĆ, JOSIP MLAKIĆ, DARKO VLAHOVIĆ, FRANJO NAGULOV, DENIS DERK, ENA KATARINA HALER, VILIM CVOK, ANTUN PAVEŠKOVIĆ, KRUNO LOKOTAR i LUCIJA BUTKOVIĆ GLAVNI UREDNIK EXPRESSA: IGOR ALBORGHETTI REDAKCIJA: tel. 01/6069-500, fax. 01/6069-660, e-mail: redakcija@24sata.hr OGLAŠAVANJE: MARCELA RUKAVINA (direktorica) tel. 01/6069-411, fax. 01/6069-600, e-mail: oglasi@24sata. hr, www.24sata.biz MARKETING: ANA TOMIĆ (direktorica), e-mail: marketing@24sata.hr DIREKTORICA TISKANIH MEDIJA: MAJA PECOTIĆ GLAVNI UREDNIK 24SATA: IVAN BUČA FOTO I VIDEO AGENCIJA: PIXELL MEDIA D.O.O, www.pixsell.hr IZDAVAČ: 24sata d.o.o. OREŠKOVIĆEVA 6H/1, 10 010 ZAGREB, OIB: 78093047651 TISKARA: RADIN PRINT d.o.o. PRETPLATA: Info telefon: 01/24-24-244 UPRAVA 24SATA: ZORAN TURKOVIĆ, GORAN GAVRANOVIĆ POWERED BY

Express Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 3

ESEJ

Fernand Léger, slika ‘Les plongeurs’

4 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

EMPATIJA, DAR SUŽIVLJAVANJA Piše: MILJENKO JERGOVIĆ

Empatija je najveća od svih čovjekovih moći, empatija je ona ljudska moć koja je najbliža Božjoj i božanskoj moći stvaranja Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 5

ada se uspneš na vrh te začudne strmine, s lijeve strane ulice jedna za drugom tri su kuće: crvena, bijela i modernistička. U crvenoj, koja je na samom kraju uspona, na katu stanujemo mi, a ispod nas je profesor Branko Trklja. U bijeloj, na kratkoj zaravni, žive Kasumovići. Stanarima one najljepše, prijeratne modernističke vile, uspio sam zaboraviti prezime.

Ona je ispod zaravni, na odvojku koji se spušta prema Kevrinom potoku, koji odavno već nije potok, nego je službenim imenom Ulica Ahmeta Fetahagića, ali nitko je tako ne zove. Na odvojak se, pod oštrim uglom, nastavlja dalji uspon prema uličicama čije nazive i dalje pamtim: Hadžihajdarova i Zlatikuša, i dalje prema Bjelavama.

Na početku Zlatikuše Sepetarevac se službeno i završava, jednom starom turskom česmom.

Ispred crvene kuće početkom osamdesetih su, u jedva tridesetak centimetara uzak pločnik, uzidana tri uspravna metalna stupa, koji oblikom i izgledom podsjećaju na željezničke šine. Uz sam kolovoz su ih uzidali braća Trklje, kada su 1957. gradili crvenu kuću, ako popuste kočnice nekome tko se, recimo, kamionom za ćumur bude spuštao od Zlatikuše, da im se ne zabije u kuću.

Osim toga, zime su još uvijek duge, snjegovite i ledene, pa kad netko s kamionom ili autom kre-

K

pao.”, govori nepoznata žena. Nona grabi bokal, odnesi!, kaže mi, i odmah se vrati!, govori, ništa ne diraj!, govori dalje, ali ja je ne poslušam, nego nosim bokal s vodom, nosim i čist bijeli ručnik.

Iza mojih leđa provuče se komšija, Nonu pita za telefon, da zove hitnu pomoć. Ja dolje predajem vodu i ručnik, gledam starca u iznošenom sivom kancelarijskom odijelu i košulji koju su mu sasvim raskopčali. Vidim kako su mu u padu ispod šlica pukle hlače, zaprašio se i isprljao, izgleda kao odrpanac. Lice mu je ljubičasto-sivo, niz obraz kliznuo mu je curak tamne krvi, usta su mu poluotvorena, očne mu se jabučice, kao dvije pingpong loptice, prazno pomiču, i onda se zaustave. Zaustavljene više ne izgledaju tako, nego podsjećaju na nešto drugo. Zaboravio sam na što.

Mrtav je!, netko će tad reći, ne pamtim ni hoće li to biti muški ili ženski glas, vjerojatno ženski, nakon čega će svi malo ustuknuti. Potom stižu kola hitne pomoći, mladi neobrijani muškarac sa stetoskopom, starca prebacuju na nosila, koja zatim uz teški metalni zvuk kliznu u kombi. Vrata se zatvaraju, gume zastružu i zaškripe po uzbrdici prije nego što se vozilo pokrene i nestane. S mrtvim čovjekom odlazi i naš okrvavljeni bijeli ručnik. Zatim vrlo brzo nestaju ljudi s ulice, iščezavaju oni koji su pokušavali pomoći starcu, a ja ostajem sam s do pola punim bokalom i s pogledom na gotovo savršeno urednu papirnatu vrećicu, stariji ljudi govore stanitzel, precizno naglašavajući tu njemačku riječ, u Zagrebu ću jednog dana čuti škarnicl, ali ću oduvijek najradije govoriti škartoca, jer mi to zvuči veselije i primjerenije jednoj papirnatoj vrećici. Ali u toj savršeno sačuvanoj papirnatoj vrećici su trešnje. Njih nekoliko rasulo se po asfaltu i betonu kojim je zazidan metalni stup. Oko vrećice tragovi su krvi, ali škartoca nije okrvavljena.

Nona me zove da uđem u kuću. Otima mi bokal iz ruku. Opet se vraćam dolje, uzimam vrećicu s trešnjama. Ne znam što da radim s njima. Lijepe su to, vrlo krupne crveno-crne trešnje, piljar Aljo ih je probirao za komšiju. Aljina zelenara - tako je zovemo, na Mejtašu je, podno Sepetarevca.

Od zelenare do kapije crvene kuće ispred koje se srušio čovjek dvjestotinjak je, možda i malo više koraka, ali uza strminu. Dok je kupovao trešnje, još se dobro osjećao. Piljar Aljo pitao ga je - jer svakoga to pita - hoće li najlonsku kesu. Najlonska kesa, za koju će se u Zagrebu govoriti vrećica, košta stoju. Stoja je ustvari jedan dinar. On kesu neće, nego nosi svoj papirni fišek s trešnjama - tako bi on sigurno tad rekao: fišek od papira ili papirni fišek - onako u ruci, a pomalo i pod rukom, u njedrima. Kada se pri svom uspinjanju počeo osjećati loše? Na kojem je tačno mjestu

Čovjeka smo znali iz viđenja, ali nismo se pozdravljali. Sitni činovnik u mirovini, uredan i skroman, sasvim u skladu s građanskom normom epohe. Kako je pao, hlače su mu pukle, uprašio se, okrvavio, zablatio se svojom krvlju u prašini, i naglo osiromašio. Za cijeli jedan ljudski život je osiromašio

ne plesati po ledu na vrh strmine, neka se zabija u metalne stupove, a ne u kuću.

Premda su gradili u vrijeme kad je u gradu bilo manje auta i kamiona, dvije su od tri pobodene šine bile malo savijene od naleta i naslanjanja raznih vozila. I ne bi prošla nijedna zima, a da pred crvenom kućom nema prometnih incidenata i dugog žalosnog šlajdranja izbezumljenih ljetnih guma po savršeno uglačanom ledu.

Ali sljedeća priča, koju započinjem već toliko puta i koja u fragmentima postoji u mojim pjesmama, pričama, romanima i nefikcionalnim tekstovima raznih vrsta, zbiva se u vrijeme kad nema snijega ni leda, u kasno proljeće ili u ljeto. Pred crvenom kućom, na dva-tri koraka od vrha strmine, ruši se stariji čovjek. Rubom čela udari u metalni stup i srušen krvari. Ljudi mu pritrčavaju, neki koji se isto tako penju kao i on, netko dolje zvoni na naše zvono, Nona izlazi na prozor da vidi tko je. “Gospođo, vode! Čovjek je

6 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

dokučiti ono što me već više od četrdeset godina nerazriješeno prati. Ne razmišljam o tom čovjeku kojega nisam poznavao, nikad mu imena nisam znao, čak ne znam ni je li bio jedno, drugo, treće ili četvrto među sarajevskim plemenima i vjerama, nego razmišljam o njegovom škartocu s trešnjama, o tome kako ih je Aljo, ne znajući, probirao, razmišljam o sebi onodobnom, kako rasipam trešnje po bašči, o tome da sam u ovih četrdeset i kusur godina često požalio što barem jednu od tih trešanja nisam pojeo, razmišljam o sivom odijelu koje je najednom bilo prašnjavo i od krvi blatnjavo, premda je čovjek u njemu prethodno bio uredan, razmišljam o hlačama koje su pukle kako je pao, o košulji koju su mu raskopčali da lakše diše, a on je onda prestao disati, i o toj prevari od života razmišljam, o tome da taj čovjek nije imao pojma da bezveze kupuje te trešnje, jer ih neće jesti, niti će ih odnijeti ženi, pokušavam svih ovih godina domisliti o čemu je on mislio dok se posljednji put penjao uz strminu Sepetarevca, je li ga gušilo, je li ga boljelo, je li ga bilo strah, pa kako ništa od svega ovog ne uspijevam domisliti, doživljaju se ponovo vraćam i o tom čovjeku kojega nisam poznavao razmišljam češće nego o mnogima koje sam poznavao i zaboravio.

Pojam empatije (njemački: Einfühlung) u teoriju je uveo i koncipirao njemački filozof iz druge polovice devetnaestog stoljeća Theodor Lipps, i to kao pojam iz estetike. Empatija je čovjekova sposobnost da se uživljava u živote i sudbine drugih ljudi, da u svojoj glavi čitajući oživljava tekst koji mu je pred očima, da se identificira s doživljajima književnih likova, i kada u vlastitom iskustvu ne nalazi (i ne traži) ništa što bi moglo njihovim sudbinama i životima biti slično.

Zahvaljujući čovjekovoj moći empatije mogućom biva umjetnost. Mogućim biva svijet nastao iz zamišljanja, simbolični svijet i svijet glazbe i slikarstva. Empatija je, kaže Lipps, temelj onoga što mogućim čini čovječanstvo.

Naravno, riječ je o metaforičnom govoru. Ali i o onoj metafori kojom se primitivni um služi samo u krajnjim slučajevima. Spominjanje smrti ujedno je i njezino zazivanje. On ubija svoga sina Xaviera, kao što su ovi naši ubili Domagoja i Sredoja. Razlog mu je, tobože, taj što je Xavier postao Vivian. Muško je postalo žensko. Danas to, naime, može tako, a ti što god o tome mislio, živiš u skladu s normama svijeta u kojem si se zatekao. Čak i kada ti se čini da bi ti mnogo bolje i ugodnije u Srednjem vijeku. I ako si Domagojev ćaća, koji je 1929. vidio grdne jade od komunizma-lenjinizma, i ako si Sredojev ćaća, koji je istih godina postradao od slobodne ljubavi, i ako si Xavierov ćaća, pa umjesto sina dobiješ kćer.

Tog dana prvi sam put gledao čovjeka kako umire. Vidio sam oči koje se u jednom trenutku beslovesno miču, žive, a odmah zatim njihovom kretanju je kraj, mrtve. Ali nije me to uznemirilo. O smrti kada govorimo, ovu, čovjeka pokraj naše kapije, obično smetnem s uma počeo gubiti dah, ili ga je počelo probadati u prsima, ili je osjetio mukli bol u lijevoj ruci, ili mu je smrt najprije došla u misli? Već na raskršću s Ulicom Fadila Jahića Španca? Ili kod Ulice Džemila Krvavca, kada biva još strmije? Ili nije osjetio ništa, nego mu se samo zanebesalo, pa je umro? Čovjeka smo znali iz viđenja, ali nismo se pozdravljali. Sitni činovnik u mirovini, uredan i skroman, sasvim u skladu s građanskom normom epohe. Kako je pao, hlače su mu pukle, uprašio se, okrvavio, zablatio se svojom krvlju u prašini, i naglo osiromašio. Za cijeli jedan ljudski život je osiromašio. Na kraju sam te njegove trešnje rasuo po našoj bašči. Nisam ih mogao jesi jer su bile tuđe. Bile su drugom namijenjene, pa bi pojesti ih značilo okoristiti se nečijom smrću.

Osim toga, nemoguće je izbjeći osjećaj da je smrt zarazna. Ali da sam trešnje pojeo, vjerojatno bi ih lakše zaboravio. Ovako mi na savjesti ostaje to što sam po bašči rasuo trešnje koje je netko brao, a onda ih je netko prodavao, i netko ih je kupovao da po ljudskom i Božjem redu budu pojedene. Ja sam u to unio nered.

Ovaj je doživljaj u temeljima mita o Sepetarevcu, koji sam u svojih tridesetak godina ustrajno gradio kroz sve žanrove i vrste tekstova, fikcijskih i nonfikcijskih, u pričama koje su potpuno izmišljene, u onima koje su zasnovane na zbilji, koje su se razvijale prema romanima ili su ostajale u digresijama. Premda sam se toliko puta u tekstu vraćao starcu koji je jednoga dana u kasno proljeće ili rano ljeto - svakako u vrijeme kad zriju trešnje - mrtav srušio dva koraka prije najviše tačke uspona i kapije Sepetarevca, nisam s tom pričom uspijevao stići do kraja.

Tog dana prvi sam put gledao čovjeka kako umire. Vidio sam oči koje se u jednom trenutku beslovesno miču, žive, a odmah zatim njihovom kretanju je kraj, mrtve. Ali nije me to uznemirilo. O smrti kada govorimo, ovu, čovjeka pokraj naše kapije, obično smetnem s uma. Ne sjetim ga se ni u prisjećanjima mrtvih sa Sepetarevca i iz naše prijeratne mahale. Znao sam ga samo po licu i figuri, kao i tolike druge kojih se poslije više nikad nisam sjetio. Ali, ipak, ovaj mi doživljaj ne izbija iz glave, pa ga uporno spominjem u tekstu, posvećujem mu priče, epizode u romanima, digresije u novinskim člancima. I sjetim ga se pred spavanje, sebi ga spomenem u liftu, ili dok negdje nešto čekam, dok pješačim, pokušavam

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 7

S tim da se dijete Elona Muska, za razliku od Domagoja i Sredoja, nije bavilo ničim što je ilegalno.

Elon Musk lišen je empatije, kao i dvojica anonimnih balkanskih očeva od prije stotinu godina, jer se nije u stanju suživjeti s njim. Lakše mu je, dakle, predočiti djetetovu smrt, nego prihvatiti to da mu je sin postao kći. Premda je, saznajemo i to, svojedobno potpisao roditeljski pristanak za hormonalnu terapiju, koja je vodila u promjenu spola (i ni u što drugo nije ni mogla odvesti nego u promjenu spola). Prema tome, prije će biti da je svoje dijete proglasio mrtvim zato što se odmetnulo od njega, nego zato što je svoje tijelo prilagodilo svojoj naravi. Kako je lišen moći uživljavanja u život drugoga, Elon Musk je (simbolički) ubio sina i proglasio se nedužnim oko života kćeri. Kako Vivian Jenna Wilson tog čovjeka, ipak, najbolje poznaje, nakon svega je za njega rekla da je “pathetic man-child”, ili “veliko bijedno dijete”. Postoji u našem jeziku savršena riječ za djecu koja prepamete: starmali!

Taj čovjek nešto je od toga suprotno: nedoraslo muško. Moj sin je mrtav, govori nam Musk, a sada će woke biti mrtav!

o tebi, da te hrane, kupaju i njeguju. Oni, pak, koje primjećuješ izvan tog kruga bližnjih samo su dio predstave. Druga djeca dio su predstave.

Hologramske prikaze, pokretne sličice s mobitela i kompjutora. Ali nikako nisu, niti ih se iz djetinje perspektive može zamisliti, onakvi kakav si i ti sam, djeca svijeta, za koju su također priređene predstave. Iz djetinje perspektive nisi u stanju zamisliti sebe kao dvodimenzionalnu sliku u tuđemu oku, kao hologramsku prikazu u tuđoj predstavi.

Odrastanje je, uza sve drugo, vrijeme buđenja čula, vrijeme buđenja talenata. Empatija je, vjerojatno, temeljni čovjekov dar. Taj dar budi se s pričama koje ti bivaju ispričane, a koje zatim postaju stvarne. Taj dar budi se s prvim knjigama koje ti čitaju roditelji, bake, djedovi. Iz tih se knjiga stvara svijest o tome da ovaj svijet nije slika i predodžba tebe koji oko sebe gledaš, nego je ovaj svijet jedan od milijuna i milijardi svjetova koji čine ovaj svijet. Empatija je moć zalaženja u te svjetove. Empatija je najveća od svih čovjekovih moći, empatija je ona ljudska moć koja je najbliža Božjoj i Božanskoj moći stvaranja.

Osnovna svrha empatija je u samozaštiti. To što možeš znati kako je ovog časa drugome čini te sposobnim da imaš stalnu svijest o tome kako je tebi.

Ljudi koje Jonathan Littell opisuje u “Dobrostivima” dok ubijaju nebrojene druge ljude izgubili su svijest o tome kako im je.

Elon Musk je, dok diže ruku na nacistički pozdrav, dok oglašava smrt svoga sina i dok najavljuje smrt onih koje za nešto mutno krivi, čovjek koji ne zna kako mu je. Svijest o tome izgubio je jer mu novac koji posjeduje stvara iluziju nadčovječanske moći. Elon Musk dijete je koje je steklo svu moć svijeta. On je ostvarenje najmračnijih noćnih mora u povijesti čovječanstva.

Još uvijek ponekad razmišljam o tome je li taj čovjek koji se uz Sepetarevac penje sa škartocem trešanja u njedrima u jednom trenutku ipak zažalio što nije kupio najlonsku vrećicu. Vrećica košta stoju, a žvaka, ona u obliku cigarete, koja se provalja među dlanovima da bi se s nje skinuo papirić, košta dvije stoje. Ništa nije tako jeftino kao najlonska vrećica, pa zašto je onda nije kupio? Znalo mi je na um pasti i to da je kod Alje tog dana, možda, nestalo najlon-kesa. Tako se to govorilo: najlon-kesa! I nestajalo ih je ponekad.

Empatija je znatiželja. Empatija nije dobrota.

Bez empatije, međutim, nemoguće je zamisliti da bi netko mogao biti dobar. Nikada nisam promislio o tome je li dobar bio taj čovjek koji je pao ispred crvene kuće nekoliko koraka prije vrha Sepetarevca. To je nešto u što se nisam mogao uživjeti, jer on nije više bio živ.

Nacističke su kancelarije i štabovi krajem tridesetih, kao i stožeri SS-a po Ukrajini, Poljskoj i Bjelorusiji s početka četrdesetih, bili prenapučeni velikom djecom, koja su onda slobodna od svih zabrana, slobodna od ljudskosti, puna djetinje radosti ubijala stotine tisuća ljudi I premda woke doista nije nešto za što bismo se u razgovoru o empatiji mogli založiti, jer je i woke odricanje od empatije, samo s neke druge strane i s drukčijih ideoloških pozicija, kada Musk najavljuje nečiju smrt, čovjek se mora osjećati neugodno. A onda i prilično smrtno! To što je Elon Musk veliko bijedno dijete, ili što je nedoraslo muško, ne mijenja ništa u tom osjećaju vlastite smrtnosti pred njegovim riječima. Kao ni to što su nacistički svjetonazori tog čovjeka, njegove simpatije za Adolfa Hitlera i Vladimira Putina, proizašli iz njegove nedoraslosti. Nacističke su kancelarije i štabovi krajem tridesetih, kao i stožeri SS-a po Ukrajini, Poljskoj i Bjelorusiji s početka četrdesetih, bili prenapučeni velikom djecom, koja su onda slobodna od svih zabrana, slobodna od ljudskosti, puna djetinje radosti ubijala stotine tisuća ljudi.

Djeca su lišena empatije. Sasvim mala djeca muče i ubijaju životinje, ubijaju muhe i mrave, govore i djeluju oslobođenja od svih moralnih obzira, ali i od svake ideje o Drugome. Kada se rodiš, svijet ti se prikaže kao za tebe priređena predstava. Smisao i svrha bližnjih je da se brinu

8 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Trenutak spontanosti koji ću pamtiti zauvijek.

Zaba Mastercard debitne kartice Ljepota života je u trenutcima koje dijelimo.

Mastercard debitne kartice Zagrebačke banke omogućuju vam da svoje kupnje podijelite do 24 rate na prodajnim mjestima ili naknadno do 3 rate putem m-zabe, uz mjesečnu naknadu od 1,32 eura po rati.

zaba.hr

Tekući račun u eurima

TEMA

Piše: ENA KATARINA HALER književnica, kritičarka i arhitektica

alo je sjećanja koja su mi tako jasna, kao to na jednu večer kad sam sjela s majkom u auto da bi me odvezla do Gradske knjižnice u Industrijskoj četvrti. Vozila me jer je Industrijska četvrt u Osijeku ipak dovoljno daleko od našeg naselja da bih se uvečer sama prošetala do tamo, a nisam zapravo ni znala gdje je točno ta knjižnica, bilo mi je, naime, 12 godina i nisam poznavala sve dijelove grada niti sve knjižnice. Nisam uopće znala puno toga, ali malo je toga čega se sjećam kao te večeri kad sam u autu na putu kući pročitala prvu rečenicu “Lovca u žitu”. Nastavila sam u svojoj sobi, čitala dok mi oči nisu opale. Čitala sam ujutro u školi, pod odmorima, bit će i tijekom sata, jutarnja smjena, i toga se sjećam, jer čim sam došla iz škole, otvorila sam knjigu i već je bilo popodne, majka se vratila s posla, a u meni se nešto temeljno pomjerilo. Bilo je to izdanje naklade Zrinski, ono s potpuno neprivlačnim koricama i fotografijom klasja kao iz nekog agro-magazina, knjiga za kojom sigurno ne bih sama posegnula, da nije bilo jedne sretne slučajnosti i moje djetinje upornosti za kojom sad mogu tek lijepo žaliti. Trebala bih reći da je to bila prva “ozbiljna” knjiga koju sam pročitala, ako možemo tako nazvati ono što ne pripada baš dječjoj književnosti. A u književnost sam se, u svakom obliku, baš te večeri neporecivo i nepovratno zaljubila. Možda već na suvozačkome mjestu, sjedila sam opčinjena kao nikad prije i nikad nakon toga, jer meni se tad otvorio jedan svijet, da se poslužim patetikom.

Kako ljudi žive bez tog svijeta nikad neću shvatiti - kolika je to sreća, taj jedan drugi svijet. Zašto sam svačiji prvi srednjoškolski lektirni naslov čitala s 12 godina, dakle u 6. razredu osnovne, to je već blesava priča i ne spominjem je često jer mi je pomalo neugodno. Možda kojih godinu dana prije te večeri, na igralištu iza moje zgrade, prijatelj iz razreda mi je pružio discman, nešto što nikad nisam imala, stavio unutra jedan CD i rekao da je vrijeme da počnem slušati pravu muziku. Svidjelo mi se to što je njemu tad bila prava muzika, prepržila sam CD, nabavila sve od tog benda što se dalo nabaviti, ubrzo sam preslušala cijelu diskografiju, prepisivala i prevodila si tekstove pjesama. Bila je tu ta jedna pjesma i prije nego što se tko ponada, bend u pitanju je Green Day, pjesma “Who Wrote Holden Caulfield?”.

Posve nepoznata, nije im ni među boljima, a ipak ima neke neodoljive jednostavnosti kakvu uglavnom imaju te mladenačke stvari s ranih albuma, koje se po svoj prilici ne bi objavile kasnije.

M

Reizdanje ‘Lovca u žitu’

NEVJEROJATNO NAM JE DALEK TAJ SALINGEROV SVIJET KOJI JE JOŠ IMAO ŠANSE POSTATI BOLJIM. JEDNAKA JE SAMO TUGA, SMRT DJEČAKA I TA PESNICA KRVAVA OD RAZBIJENOG STAKLA Trebala bih reći da je to bila prva ‘ozbiljna’ knjiga koju sam pročitala, ako možemo tako nazvati ono što ne pripada baš dječjoj književnosti. A u književnost sam se, u svakom obliku, baš te večeri neporecivo i nepovratno zaljubila

Nastavak na sljedećoj stranici 

12 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

J. D. SALINGER IN CENTRAL PARK, UNDATED. (COURTESY J. D. SALINGER LITERARY TRUST)

Rođen je kao novogodišnje dijete prve velike poslijeratne godine, u židovskoj obitelji, kako i priliči Njujorčaninu sa Zapadne strane

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 13

E pa, Holden Caulfield, kako prijeći preko tog imena, zima pedesetih godina ili kameno doba, pripovijedanju morala sam saznati o kome je riječ i tko ga je, dakle, je zapravo svejedno. I mada je općeprihvaćeno kako napisao. Jedna slobodna knjiga u gradu, Industrijska njegovo najpoznatije djelo nije ujedno i ono formalno četvrt, prva rečenica. Ne znam tad tko je Salinger, najuspješnije, upravo je ta, uvjetno rečeno, “manjkane znam da je na popisu lektire, ne znam za prozu u vost” ono što “Lovca u žitu” čini izvanrednim. Izgledno trapericama, predivno po zadnji put u životu ne znam, je kako se vrhunac Salingerove proze nalazi objedinjen čini se, baš ništa. Petnaestak godina kasnije, u malom u “Devet priča” (iako postoji još niz njegovih čistih antikvarijatu u St. Andrewsu u Škotskoj, kupit ću pjedragulja kratke forme), a svoj je alter-ego ipak upisao sme Roberta Burnsa. Čudesni su putevi pop kulture. u Buddyja iz vodviljske obitelji Glass. Ipak je nehotice Pročitala sam roman više puta prije nego što me doostao vezan za nesretnog Holdena. Među raznim tumačekao u gimnaziji. Nakon toga možda dva puta. Nema čenjima ovoga romana postoji i ono kako je riječ o aleviše blaženog neznanja, najednom je toliko toga što goriji ratne traume s kojom se Salinger vraća s europske treba pročitati, manje je vremena, manje je poriva da se bojišnice. Tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao nečemu vrati. Ali imati Salingera kao mjesto na koje se je u operacijama u Normandiji, prošao je njemačke može vratiti, to je ništa drugo nego predivno. Za mene bojišnice, nakon oslobođenja ušao je u jedan od logora od tog dana postoji svijest o nečemu Drugome i kako to u sklopu Dachaua i nikad nije prestao, spominjao je objasniti bez pretjerivanja, da sam prosjedila taj dan u često, osjećati miris dogorjela ljudskog mesa kad bi potpunoj nevjerici, da je tako nešto moguće: da netko udahnuo na nos. U vojničkom ruksaku, dok oko njega može stvoriti svijet koji potpuno u ledenoj vodi pogibaju stotine vojnika, obuzima i uvlači u sebe, i kako sam u Normandiju stiže s prvim napisanim samo poželjela da i ja to mogu. poglavljima o Holdenu Caulfieldu.

“Lovac u žitu” jedini je roman JeroI prije nego što će roman biti ukorimea Davida Salingera, pisan 1945. čen, u The New Yorkeru će se pojaviti i 1946., a u cijelosti objavljen 1951. posve kratka priča “Perfektan dan za godine. Nije neznatna podudarnost banana-ribe” i u njoj nikad teži užas preokreta svijeta i vremena njegova rata, neizdrživ poput užeglog ljetnog nastanka. Nedugo nakon objavljipopodneva. Nema tu normandijske vanja već proglašen kultnim, bio obale, bojnih brodova, blata ni baraka, je generacijski roman desetljećima ali u tom je hotelu, toj plaži u Floridi generacija, omiljeno štivo hladi kupaćem kostimu jedne djevojčice, noratovske dokone mladeži, time više rata nego u preciznim novinskim ujedno i nepravedno potisnut u izvještajima. Salinger tako i ne krije kanonu svjetske književnosti. Više da je u tragičnom Seymouru Glassu se ne nalazi na popisu naše obvezne najviše upravo njega samoga. I daleko lektire, Holdenov pobunjenički glas da je ratna crtica u biografiji američi taj svijet navodno nisu bliski novim kog pisca 20. stoljeća kakav kuriozitet, generacijama, a ja samo mislim, pa u Salingerovoj čak djeluje potpuno promaknut će im Salinger, promaneupadljivo u odnosu na ostatak, ali knut će svakako puno toga, ali kako njegovo je ratno iskustvo svakako nemi je zbog ovoga žao! Kao da nešto odvojivo od njegova pisanja. Rođen je mora biti suvremeno da bi bilo kao novogodišnje dijete prve velike poLovac u žitu Jerome bliskim. slijeratne godine, u židovskoj obitelji, David Salinger, Vorto Palabra.

Kad sam još tamo na suvozačkome kako i priliči Njujorčaninu sa Zapadne Prijevod: Nikola Kršić mjestu pročitala prvu rečenicu: strane. Pohađa dakako Columbiju, “Ako doista želite da vam pričam o ljubav iz mladih dana mu je nitko drugi sebi, prvo što ćete vjerojatno htjeti do “kćeri najvećeg američkog tragičara znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo i supruge najvećeg američkog komičara”, zbog kojega djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego što ga je Oona O’Neill naposljetku i ostavila. Šalje svoje sam došao na svijet i sve ono uobičajeno davidcopperprve kratke priče u The New Yorker, prima odbijenice. fieldsko sranje, ali ja nekako nisam raspoložen da se Prvo pismo uredništva koje će ga obradovati stiže 1941., upuštam u te stvari, ako već želite znati istinu”. Prvo što nakon što je poslao priču o mladiću imena Holden sam pitala mamu bilo je tko je ono David Copperfield?

Caulfield koji ogorčen malograđanštinom dobrostojeNema tu što ikome biti blisko - možete misliti kako je će građanske Amerike uoči božićnih praznika tumara bilo blisko tad meni. Što mi imaju biti bliske dječačke njujorškim ulicama, nalazi se s djevojkom imena Sally, sobe američkih internata ili prodavači u keceljama što vodi je na klizanje, sanjari s njom pobjeći negdje izvan u vlakovima nude novine i sendviče, telefonske govorgrada, a ona to odbija, naziva njegove ideje apsurdninice, hotelski barovi u kojima djevojke sviraju klavir, ma... i tako dalje, kako nam je već odnekud poznato. a srednjoškolci plešu na džez, pa i pjesme Roberta “Slight Rebellion off Madison” objavljena je ipak tek Burnsa, sve mi je to blisko kao i jadi dječaka na vrhun1946. godine, nakon što je rat završen, a ojađena kritika cu puberteta. Tad sam prvi put čula izraz liftboj. Dalek američkoga građanstva ponovno dobrodošla. Bila je to nam je taj svijet i daleko su jadi njujorškoga bogatunujedno i prva u nizu priča o Holdenu, koji nimalo slučića koji lunja finim hotelima u ovom svijetu u koji te čajno baš takav nastaje početkom najvećeg od ratova i nove generacije ulaze, ali ono što “Lovca u žitu” čini bliupravo na kontinentu kojemu se taj rat događa drugdje. skim i naposljetku kultnim je pripovijedanje. Njujorška Nastavak na sljedećoj stranici 



14 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 15

Nakon rata Salinger boravi u Njemačkoj po dužnosti kontraobavještajne službe, tamo se prvi put i ženi te prvi put i rastaje. Po povratku ga sve više zanimaju istočnjačke religije, okreće se zen budizmu. O tome će i pisati, za zen budizam uopće saznat ću nakon što prvi put pročitam “Franny i Zooey”. Kasnije se priklanja i hinduizmu. Do kraja 1940-ih već je poznat kao pisac kratkih priča, stižu mu i ponude za filmske adaptacije iz holivudskih studija. Nakon što se opekao s “Ujakom Wigglyjem” i adaptacijom iz 1949., odlučio je kako na iste više neće pristajati. Nasreću po Holdena. Odbijao je filmske ponude, pozive na gostovanja, intervjue, pa i objavljivanje vlastitih djela. Suvremenici ga ne pamte kao jednostavnog i suradljivog čovjeka. Nedugo nakon uspjeha s “Lovcem” povlači se iz javnosti, seli iz Manhattana u Cornish, predgrađe tad naseljeno većinski radničkom klasom i studentima. Ženi se po drugi put, mladom Claire Douglas, koja se useljava s piscem i prema njegovoj želji prekida studij. Par dobiva dvoje djece.

Kći Margaret će kasnije u memoarima prozvati oca za

svoje nesretno djetinjstvo, a sin će mu stati u obranu i prekinuti kontakt sa sestrom. Njegova će prisutnost obilježiti i život Joyce Maynard, novinarke i spisateljice, koju nikad nije napustila etiketa Salingerove ljubavnice.

“Znala sam govoriti kako je Jerry Salinger jedina religija koju sam poznavala”, piše prisjećajući se te itekako javne veze koju je kao 18-godišnjakinja imala s tad 53-godišnjim piscem. On je prvi pisao mladoj novinarki The New York Timesa, ona je ushićena odgovorila, ubrzo se i doselila k njemu u kuću na osami. Nije bila jedina tako nježnih godina kojoj je postariji pisac uputio pismo. Ovo spominjem jer nije nimalo nevažno, ali ono što želim reći o romanu u ovom trenutku je suvišno. To da dobri pisci nisu nužno (i nisu često) ujedno i dobri ljudi, jedna je od nesretnijih spoznaja, za koju se nadam da je nikad neću uspjeti dokučiti. Nadam se, hoću reći, kako me nikad neće napustiti ona naivna dobrostivost s kojom jedino mogu čitati, kojoj se učim dok pokušavam pisati. To je za mene ona žalost kakvu sam prvi put osjetila jedne večeri, nakon što sam proči-

16 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

©DENISE FITZGERALD

Salinger fotografiran nakon oslobođenja Pariza

tanog zaklopila “Lovca u žitu”, što nikad neću biti tamo, u tom hotelu, u tim barovima, na tom klizalištu, nikad neću proći tim ulicama, u to doba, što one nikad više neće biti kakve su u knjizi - jer takve uopće ne postoje osim tamo. Nije postojalo ništa što sam tad htjela više, nego biti tamo. Žalit ću nakon toga za mnogim gradovima i vremenima, pa i mjestima kojima prolazim gotovo svakodnevno, ali nikad kao za tom njujorškom zimom.

Na svako mi je čitanje djelovalo ponešto drugačijim, kako to i bude s dobrom književnosti. Ali nikad tako tužan, kao dok ga iščitavam sad. Nemam i dalje ništa s protokolima privatnih prep-škola, ni danas ne zalazim u takve barove (mada mi ne bi bilo mrsko), nisam često ni po hotelima niti postoje kakva roditeljska očekivanja koja bih mogla posebno iznevjeriti - a ima i tome već neko vrijeme, da mi je jasno kako je neuklapanje u društvo koje kroji neka većina najbolje što se čovjeku može dogoditi. Nije niti Amerika više nalik onoj ovdje zapisanoj i tu se tek ima za čime žalovati. Nevjerojatno nam je dalek taj svijet koji je još imao šanse postati boljim. Jednaka je samo tuga, smrt dječaka i ta pesnica krvava od razbijenog stakla, pogled na prozor prekoputa, nekad kasno uvečer, “Mala Shirley Beans”, vrtuljak u parku i dječja ruka koja maše, nepregledno polje žita i u njemu djeca, koju nije moguće svu spasiti.

Polje nad kojim su mogli i prelijetati bojni avioni, nad kojim su mogle i padati granate... A sve dok pošteni svijet živi svoje fine živote. Nije ovo tek tinejdžerski otpor konvenciji niti razmaženi krik, da je Holden Caulfield sirotan iz radničke četvrti koji bježi od nametnutog mu obiteljskog posla, pa osjeća i odbojnost prema obrazovanoj, višoj klasi, to bi možda mogao biti roman o adolescentskom buntu, eventualno socijalni roman. “Lovac u žitu” zapravo nije nijedno od toga. To što se precizna društvena kritika može čitati kao roman za mlade, velika je vještina. Koliko je samo nevinosti u jednostavnom pitanju “kamo odlaze patke kad se zamrzne jezero u Central Parku?”. Sve ovo ovdje napisano zapravo stane u jedan citat s kraja knjige. “Mnogi, mnogi ljudi bili su na isti način moralno i duhovno pokolebani kao ti upravo sad.

Nasreću, neki od njih vodili su bilješke o tim svojim brigama i nemirima. Od njih ćeš naučiti - ako to želiš.

Na isti način kao što će jednog dana, ako budeš imao što pružiti svijetu, netko naučiti nešto od tebe. To je prekrasni reciprocitet. A to nije školsko obrazovanje. To je povijest. To je poezija.”

Nakon toga slijedi mala oda akademskom obrazovanju od strane Holdenova profesora, kako uostalom i priliči miljeu kojega se Salinger ovdje dohvatio. To što ovu najveću istinu o književnosti koju sam igdje pročitala izgovara mladi načitani profesor sa stanom na Sutton Placeu, kojemu ruke malo polete prema maloljetnim dječacima, umjesto da dolazi od strane nekog utjelovljenja čovjekoljublja i mudrosti, postupak je velike književnosti. A ona uvijek pripada Drugima.

ČITAJMO DOMAĆE NOVE KNJIGE DOMAĆIH AUTORA

Marina Šur Puhlovski ADAM

Slaven Jurić PJEVAČI PRIČA

Ivica Prtenjača ODEON

Zoran Ferić SPIDERMAN

Tomica Šćavina PREŠUĆENI JEZIK

Drugi dio trilogije Virus, potres, brak donosi novu priču o Sofiji Kralj i njezinoj složenoj vezi s Adamom – bivšim kolegom, intelektualnim suputnikom i ljubavnikom u burnim godinama raspada Jugoslavije.

Intimna i erotsko-intelektualna kronika jednog odnosa, ispisana iz više perspektiva.

Antologijski izbor suvremenog narativnog pjesništva (1994. – 2024.) kroz 21 pjesnika/ kinju istražuje kako se priča vratila u središte pjesničkog izraza. Od Borisa Maruna do Marije Andrijašević.

U postbataclanskom Parizu, zagrebački pjesnik suočen s krizom stvaralaštva doživljava susrete koji ga vraćaju smislu. Odeon je nježan i humanistički roman o tišini, svakodnevici i poeziji, prožet melankolijom, humorom i toplinom – posveta umjetnicima i izgubljenim idealima.

Dvadeset pet godina nakon Anđela u ofsajdu, Ferić se vraća kratkoj priči. Spiderman donosi nisku tematski raznolikih priča koje povezuje isti pripovjedač, a u središtu su brak, rat, starost i putovanja. Crni humor, groteska i emocionalna dubina čine ovu zbirku književnim događajem godine.

Tri žene, tri vremenske linije, jedan otok. Ovaj roman u duhu magičnog realizma prati tri umjetnice koje pronalaze svoj glas kroz mistiku, tijelo, erotiku i kreativnost. Prešućeni jezik je lirski i moćan roman o ženskoj snazi, nasljeđu i unutarnjoj slobodi.

Knjige potražite u svim knjižarama i na vbz.hr Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 17

ESEJ

PROFIMEDIA/RENÉ MAGRITTE

18 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

SUSRETANJA DRUGOG Piše: PREDRAG FINCI filozof i pisac

Svaki je pisac, rekao bih, u samom sebi višestruko zrcalo.

Svaki u sebi može naći ili barem prepoznati i razumjeti sve svoje junake i zato tako dobro može opisati različite karaktere. I glumci vele da u sebi ‘nađu lik’, jer taj Drugi koga će igrati na sceni ili u filmu u njima već potencijalno postoji

M

nogo puta me opsjedala tema Drugog, jer je to krupna filozofska tema, o kojoj postoji veliki broj ozbiljnih rasprava, a i sistematizacija, poput opširne knjige Drugi (Der Andere, 1965) Michaela Theunissena, a ta me tema zanimala i kao pisca, pa sam o tome diskutirao u Filozofskim pričama, gdje sam pisao o romanu Nezemaljski izraz njegovih ruku Miljenka Jergovića, o romanu u kojem sam i ja bio jedan od likova, a onda i kako je pisac Jergović za mene postao Drugi, dakle pisao sam o piscima i pisanju kao zrcaljenju.

Svaki je pisac, rekao bih, u samom sebi višestruko zrcalo. Svaki u sebi može naći ili barem prepoznati i razumjeti sve svoje junake i zato tako dobro može opisati različite karaktere. I glumci vele da u sebi “nađu lik”, jer taj Drugi koga će igrati na sceni ili u filmu u njima već potencijalno postoji. I kada taj lik traži i glumac i pisac ga izvlači iz svojeg iskustva, prisjeća se onih koje je susreo i upoznao i u sebi transformira ono što je sam vidio i doživio. Drugi koji je u knjizi ili na sceni je onaj koji potpisuje knjigu ili igra ulogu. Djelatnik uvijek postoji u svom djelu. Tada je moguće mistično i duhovno jedinstvo, nerazdvojivost bivanja i stvaranja, stvaraoca i stvorenog. A u djelu i ono što je taj stvaralac i oni koji su mu u stvaranju bili poticajni.

Ništa mi nije bliže od onoga što radim, što pišem, sav sam, do kraja u svojem tekstu, taj tekst sam ja i moj Drugi, a na kraju baš taj meni najbliži odlazi, odvaja se od mene, postaje onakav kako ga drugi dožive i shvate, onda i meni samom postane Drugi, moj bliski koji se odvojio od mene i postao svoj. Kada bih jednom u potpunosti postao Drugi samoga sebe, tada bih možda sam sebi postao neznano Ja, ali i to bi opet bilo neko Ja. Što potvrđuje da smo i Ja i Drugi iz istog temelja.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 19

Nekada me taj Drugi iznenadi, ponekad pozitivno, bude mi drago što je nešto napisano kako je napisano, češće negativno, nikako mi tekst ne bude dobar, nipošto to ne treba objavljivati. U tome ja kao čitatelj svoga teksta sam sebi postajem Drugi, pogotovo zato što onaj koji se bavi estetikom zna sa skepsom gledati na sve što uradi onaj koji piše “lijepu književnost”.

Ili onaj Drugi koji nikako nisam ja, a ipak jesam. Kao recimo onaj Drugi koji se zove Mihail Bulgakov, onaj veliki pisac koji je napisao Majstora i Margaritu, a kao da je za mene napisao, kao da je tu fantazmagoričnu, višeslojnu priču napisao neki najbolji, imaginarni ja, pa sam na trenutak ja sam pisac te knjige, jer je u njoj sve što volim i ja sam kakav bih volio biti, jer sam u djelu tog drugog ja sam. Ima još takvih pisaca, a ima i onih koji mi nisu po senzibilitetu ili načinu mišljenja bliski, ali su mi značajni, odavno su mi orijentiri i mjerodavni autori jer su mi otkrivali istinski svijet Drugog kao svijet Razlike, kao svijet onoga što ne bih usvoji, ali mi i to što ne bih ukazuje na drukčije mogućnosti i rješenja od onih koja su meni po volji. Osjetim tog imaginarnog Drugog i kada gledam drag mi film. Gledam jahača koji nestaje na horizontu, znam ime glumca, znam i ime junaka, ali to ja odlazim, ja sam taj Drugi, možda još više ta daljina nego taj lik.

Autor je ono što hoće o sebi da kaže i što sam misli da jest. To je posebno bjelodano u ispovjednim tekstovima, u autobiografijama i memoarima. Gotovo svaka autobiografija nastaje u poznoj dobi, kada autor osjeća životni umor i ispisuje svoje zadnje, prije nego se povuče. Neka vrsta životne bilance. Doba kada pisac postaje sam sebi Drugi. Kada sam čitao autobiografsku knjigu Otkup sirove kože Abdulaha Sidrana, pisca koga sam osobno poznavao, osjećao sam da je to knjiga o njemu, a i nije. Saznao sam za neke događaje iz autorova života, neke priče je po ne znam koji put ponovio, ali sam ga ja i dalje vidio drukčijim nego što je on sebe vidio, iako sam siguran da je Sidran u svom pisanju nastojao sve reći kako jest, biti do kraja pošten i prema drugima (jer autobiografija je najvećim dijelom govor o drugima, u čemu doduše postaje bjelodano i kakav je govornik sam) i prema sebi i u tome samom sebi štete nanio. Tekst mi se svejedno dopao, jer sam uživao u stilu i dramaturgiji, u estetskim kvalitetama ove životne priče, ali sam za sebe sačuvao pitanje: vidimo li mi sami sebe čak i u potpunoj ispovijesti kao Drugog, kao sebi udaljenog, idealiziranog ili karikiranog Ja, kao osobu koja se odvaja od sebe same, jer ne možemo biti objektivni prema sebi, a u “pisanju sebe” sebe opisujemo kao predodžbu o sebi, pa ni u potpunoj iskrenost ne možemo biti do stilizirana, retuširana slika i privid onoga onoga što jesmo?

Dvojnik je patološki Drugi. U svom ranom, drugom po redu romanu Dvojnik F. M. Dostojevskog dvojnik je užas, stid i noćna mora, sjena i demon koji ne pušta glavnog junaka i zapravo stvarni lik tog junaka. Ovaj genijalni pisac je govorio da su svi pisci, i on, izašli iz Gogoljeva Šinjela, i ovom kratkom romanu ili dužoj pripovijest pisana je pod njegovim utjecajem, pa je Gogolj bio Dvojnik i Drugi Dostojevskog, sjena iz koje je izašao.

No, to neželjeno Ja ovdje spominjem samo zato što me kada učinim nešto u bijesu potpuno iznenadi neka osoba kakva mi nije bliska, neki Drugi koji nije moj dvojnik, nego neki skriveni stanovnik koga porodi trenutak i već ga u sljedećem brzo zatočim u sebi, neće taj više vani. Pa

20 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

ga barem jedno vrijeme nema. A uglavnom mogu da ga kontroliram, nema “slobodu kretanja” i djelovanja. Onaj Drugi koji me više zabrine je strani Drugi, Drugi tamnih namjera, kakvi izrone u svakom ratu i u doba društvenih kriza, kakvih ima i među pristojnim susjedima, ona spodoba za koju svako tko joj nije po volji učas može postati metom, svako takvom može biti krivac za neko nepočinjeno djelo, stvor koga treba poniziti i ukaljati, insekt kojeg treba otkloniti.

U Okretaju zavrtnja Henrya Jamesa drugi su duhovi, oni koji nas plaše, demoni koji su u marksističkoj interpretaciji ovog djela shvaćeni kao slike sluga, u tumačenjima bliskim psihoanalizi Sigmunda Freuda kao duhovi koji su muka podsvijesti i osobnih frustracija, a za pažljivog čitatelja su uvijek slika straha koji nas prati uvijek i svuda. Sjećam se da sam se prepao kada sam čitao taj kratki roman, toliko se uplašio od nevidljivih stvorenja nejasnih namjera da knjigu nisam htio po noći držati u svojoj sobi. Knjige se naravno poslije završenog čitanja više nisam plašio, ali sam sreo druge, koje sam najprije u knjizi naslutio. I tada svaki put prizivao Sartrea, koji je jednom Druge označio kao pakao. U vrijeme rata takvi Drugi su hodali naokolo naoružani, sa posebnim ovlaštenjima.

Dijalektika uči da iz A i B nastaje C, koje nije ni A, ni B, ali jest i jedno i drugo i nešto sasvim treće. Kada sam o tome u jednoj prilici razmišljao, sjetih se svog poznanika, a evo zašto: živjeli smo u istom mjestu, ponekad se družili, svaki put se pozdravljali vrlo srdačno, onda moj poznanik odselio, nastanio se u velikom gradu, u Londonu, poslije i ja tu doselio, nekoliko puta sreo svog poznanika, malo porazgovarali, poslije sam se rado sjećao tog starog znanca iz onih davnih dana, ali ovog svojeg novog sugrađanina u novim okolnostima nisam usvojio.

Iz čega sam zaključio da svaka promjena neosporno ima svoje porijeklo, ali ne može više biti prepoznana u onome što je prošlo, jer je nastalo nešto potpuno različito od onoga što je bilo. Zato bi i moga poznanika samo pozdravio, a i moj poznanik, srećom, uvijek žurio.

Bilo mi je nekad teških snova, kada su me takvi snovi u vlasti držali bilo mi i poslije, po danu loše, znao sam biti namršten, bezvoljan, no sada je srećom sve manje briga, sve manje turobnih sjećanja. Prije sam uvijek sanjao R., nekad bih mu i u noći rekao: “Nemoj, molim te, ne može među nama biti sporazuma, nama dogovora, i kada spominjemo boli i nepravde, one nam različite, i kada govorimo o nadi naša nadanja različita, a istine nam nikada nisu bile ni slične”, poslije je on nestao iz mojih snova, nema ni njega, ni drugih lica iz davnih vremena, nema ni nekadašnjih krutih marksista, ni borbenih nacionalista, sve je to sada prozirnost i sjena, nema mi ni jedne od starih briga, svaka mi sada maglina, ali znam da ni meni nema povratka, moj nekadašnji život i mene dijele sada mnoga brda i nepregledna mora, dijeli nas nepremostivo odstojanje, ne pitam više je li to dobro ili nije, možda je tako bilo i prije svih ovih putovanja, ali i o tome brinem sve manje, samo sjedim, gledam kroz prozor, prema daljini, i za kišnih dana na nebu bude svjetla, bude nekog sjaja, spušta se i do mene odozgo dolazi blagost sutona, vrijeme mira i zaborava.

Jednom, kada godine odmaknu, svatko za sebe može reći: jesam, ali sam drukčiji. Onaj sam koji sam bio, a ipak sam netko drugi. Sada sam ono što je život od mene učinio i što sam sam postao. Svoj vlastiti Drugi.

NEZAOBILAZNA KNJIŽEVNA AVANTURA! Niz nesretnih događaja serijal je planetarno popularnih knjiga, spoj misterija, humora i neočekivanih obrata.

TEMA - EKOLOGIJA KAO DRUGI

O SLAMKAMA I LJUDIMA Piše: SLAVENKA DRAKULIĆ književnica i novinarka

U novonastalom poretku vrijednosti koji se upravo konstituira, ekologija i zelena ekonomija koja se u zadnja dva desetljeća mukotrpno afirmirala, sada postaje Drugi, nepoželjna smetnja koju treba što prije ukloniti Nastavak na sljedećoj stranici 

22 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

Svinje kopaju po smeću u Bangladešu

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 23

onovni dolazak na vlast amešto je protivno američkom ustavu. ričkog predsjednika Donalda Bar stotinjak naredbi i ukaza odmah Trumpa mogao bi se usporepo dolasku na vlast. diti s uraganom. Nije da ga nismo Trumpu je, od ranije neprijatelju slutili, ali smo se ipak nadali da mjera za zaštitu okoline. Skoro bi se neće biti tako razoran i, prije svega, moglo reći da je njegovu vladavinu da neće pogoditi baš nas u Europi simbolično najavio katastrofalan Međutim, dogodilo se najgore, urapožar u Los Angelesu u oči inaugugan “Donald” je neviđene jačine i racije, kada je izgorilo i 20 hektara pogađa baš svakoga. Naravno, ovdje Hollywooda. Jedan od njegovih je pored ekonomskih mjera i poliprvih poteza bilo povlačenje člantičkih odluka koje se odnose na EU, stva SAD-a iz Pariškog sporazuma iz a posebno na Ukrajinu, riječ o vri2015., sklopljenog kako bi se izbjegle jednostima. Bolje rečeno o naglom i najgore klimatske posljedice od radikalnom preokretu vrijednosnog zagrijavanja atmosfere. U isti je mah sustava. Uzmimo samo mirovnu poizbrisao odnosno ukinuo zabranu litiku koja se pretvara u militarizacieksploatacije fosilnih goriva.To ju, suradnju s europskim savezniciznači dozvolu za ponovno bušenje ma vs. antagonizacija, itd. – preokret nafte na nalazištima na Aljasci i je takav da ga neki analitičari (Ivan izvoz plina za početak.

Ekologiji je zapravo dugo trebalo Krasyev) nazivaju revolucionarnim.

U ovom prijetećem eko-pustošenju da od teorije postane praksa. Preko Makar je obećao “potpunu obnovu uragana “Donald”, moram priznati masovnog pokreta za zaštitu okoliša s Amerike”, čini se da Trump ima na da me posebno pogodila naoko vremenom se dovoljno afirmirala kao umu daleko više od toga. Nevjeronevažna naredba kojom ponovo utjecajni svjetonazor o kojem svjetska jatan broj već donesenih odluka i uvodi plastične slamke za piće (kad ekonomija i politika moraju voditi zastrašujućih mjera, kao i manjak se kupuju iz državnih fondova), jer računa. Zanimljivo je da se začetnicom otpora samih američkih građana, još da ove papirnate “liberalne” slamke pokreta smatra jedna – knjiga. Radi uvijek u šoku, govori sam za sebe. loše funkcioniraju i čak mogu – se o ‘Tihom proljeću’, zbirci tekstova Činjenica da su nam ove vrijednosti, eksplodirati! Podsjetimo se da se prirodoslovkinje Rachel Carson, objavljenoj 1962. godine kao što je autoritarna vladavina (ilidnevno u SAD-u upotrijebi 390 beralna demokracija!), nacionalizam milijuna slamki, a plastičnima treba i populizam tipa MAGA prepoznatoko 200 godina da se razgrade. Ova ljive znači da su ustvari stare i da smo ih već iskusili me zabrana papirnih slamki podsjetila na vremena u povijesti, pa s još većom strepnjom svjedočimo kad su se pojavile slamke koje su bile savršeno ekonjihovoj reprizi. loške, doslovno izrezane od slame, odakle im ime na U ovom političkom preokretu kao da su glavno sredhrvatskom i na engleskom (straw je slama). Još ih se stvo gumica za brisanje, škare za rezanje i kemijska živo sjećam iz pedesetih i šezdesetih kad su ih djeci olovka za potpisivanje. Jer treba: ukinuti, izbrisati, u kavanama posluživali uz malinovac i limunadu, za izmijeniti, prekrojiti, odbaciti i zalijepiti, potpisaCoca Colu nismo još ni čuli, a kamoli o njoj sanjali. ti. Počevši od deportacije i ograničenja imigracije, Bilo je to vrijeme bez najlonskih vrećica, kad se mlinapuštanja i ukidanja sredstava za WHO, UNWA i jeko prodavalo u teškim staklenim bocama, sve savršeno ekološki. Desetljećima kasnije, Greta Thunberg i mladi iz ekološkog pokreta skoro su nas natjerali da se vratimo u ta vremena; vratile su se u upotrebu papirnate vrećice umjesto plastičnih i naučili samo da na plastiku ružno gledamo i da je pažljivije koristimo.

Nije Trump kriv što se svijet guši u plastici. Prema OECD-u, od 2000. godine globalna godišnja proizvodnja plastike udvostručila se na oko 500 milijuna tona – kao USAID programe, brisanja imena Meksičkog zaljeva, i plastični otpad. Treba znati da se samo 10% plastičpreuzimanja Panamskog kanala, pisanja kupovnog nog smeća reciklira i da ostatak završi u okolišu. I to ugovora za Grenland, pridruživanja Kanade, pisanja usprkos rastu ekološke svijesti, obećanjima vlada o viših poreza, edikt o priznavanju samo muškog i ženčuvanju okoliša i prelasku na zelenu energiju. Stvar je skog roda, dizajniranja ratne zone Gaze kao američu tome da bi sada moglo biti još gore. kog turističkog raja - sve do sankcija i optužbi ICC-ja, Na prvi pogled je apsurdno da se predsjednik najveće pa čak i ukidanja državljanstva na temelju rođenja, oružane sile i najstarije demokracije na svijetu bavi

P

Da bi se svijest o klimatskoj katastrofi kojoj prisustvujemo s ruba javnog interesa pomakla u središte, trebalo se poklopiti nekoliko okolnosti: nesreće nuklearnih reaktora u Černobilu 1986. i Fukushimi 2011.; najveće izlijevanje nafte u Meksičkom zaljevu 2010...

24 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

takvim sitnicama kao što su plastične slamke. Ali one su samo simbol nove politike. Barem u SAD, proizvodnja plastike će se vratiti na velika vrata. Proizvođači se vesele zelenom svjetlu, dok se mi pitamo koliko će potrajati recikliranje ambalaže i plastičnih boca, na koje smo mi u ovoj zemlji tek naučili odvajati. Jer ako se SAD može vratiti nafti i plastici, mogu i drugi. Na koga ćemo se pozivati ako najveći proizvođač CO2 i zagađivač plastikom ispadne iz igre? To obezvređuje napore svih drugih zemalja, naročito nas malih. I dok je ranije jedino Kina od velikih zemalja bila izvan, sada više u tome nije sama.

Ovaj mali primjer vraćanja slamke u upotrebu pokazuje kako funkcionira obrazac okretanja starim vrijednostima, kako se širi i prenosi s jednog predmeta na drugi, s jedne energije na drugu, iz jedne zemlje u drugu. Ništa nije dovoljno malo ni beznačajno pa je Trump spomenuo i stare žarulje, iako LED žarulje smanjuju troškove za energiju a i onečišćenje. Smetaju mu čak i glave za tuš koje štede vodu! A tko će mu stati na put, osim američkih građana koji su ga izabrali, koji su zamuknuli i kad je riječ o kršenju zakona i ustavnih ovlasti, a kamoli o CO2 ili slamkama.

Promjena vrijednosti i to na globalnom nivou, ogleda se i u tome što se zaštita okoliša i gušenje u plastičnom smeću sve manje spominje, ništa se ne čuje ni o famoznom zagrijavanju atmosfere, ozonskom omotaču i sličnim pojmovima kojima su nas inače zasipale naslovnice. Odjednom, mediji ne spominju ni alarmantne podatke, ni protestne akcije niti skupove o klimi, iako su klimatski poremećaji dramatičniji i učestaliji nego ikada. Niti pokret mladih, podijeljen nakon izravne podrške Grete Thunberg Palestincima i ušutkan. Kao da je cijeli kompleks eko problema i pitanja odjednom ostao bez glasa.

U novonastalom poretku vrijednosti koji se upravo konstituira, ekologija i zelena ekonomija koja se u zadnja dva desetljeća mukotrpno afirmirala, sada postaje Drugi, nepoželjna smetnja koju treba hitno ukloniti, nešto što se neutralizira promjenom zakona i pravila a iznad svega otpuštanjem službenika i uskraćivanjem fondova.

I tako se rastače sistem vrijednosti i način mišljenja ali i zakonski okvir kojem su trebala desetljeća da se uopće uspostavi ne bi li nam svima osigurao preživljavanje.

Ekologiji je zapravo dugo

trebalo da od teorije postane praksa. Preko masovnog pokreta za zaštitu okoliša s vremenom se dovoljno afirmirala kao utjecajni svjetonazor o kojem svjetska ekonomija i politika moraju voditi računa. Zanimljivo je da se začetnicom pokreta smatra jedna – knjiga. Radi se o “Tihom proljeću”, zbirci tekstova prirodoslovkinje Rachel Carson, objavljenoj 1962. godine. Bila je to reakcija na pretjeranu i nekontroliranu upotrebu DDT-ja i pesticida, koja je kasnih pedesetih izazvala pravo uništenje komaraca, mrava, gusjenica i drugih životinjskih vrsta, naročito u dijelovima SAD-a. Naravno da je DDT opasan za ljude, tako da je ova knjiga dočekana s oduševljenjem javnosti. Tada je prvi puta osviještena činjenica koja nam se danas čini banalnom: da je u prirodi sve povezano i da čovjek ima moć da je uništi.

Kako je rasla upotreba pesticida, rasla je i kemijska industrija ali rađao se i otpor, pa je DDT u SAD-u zabranjen 1971. godine. Tu su negdje i korijeni pokreta borbe za okoliš.

Treba imati u vidu da se sve to događa prvo kao dio kontrakulturnog pokreta s kraja šezdesetih (studentska pobuna 1968., hipiji, make love not war, borba za prava Afroamerikanaca,* protesti protiv rata u Vijetnamu, Bob Dylan, Joan Baez itd...). U ozračju otvorenosti prema novome pojavila se i briga za okoliš. Neki su ljudi već tada vidjeli kuda vode industrija fosilnih goriva, zagrijavanje ozonskog omotača, zagađenje vode i oceana. Jedan odvojak kontrakulture koji je preživio i ojačao s vremenom je upravo ekološka svijest – u početku su to bili znanstvenici i čudaci i tzv. alternativci, koji su propovijedali povratak prirodi, vegetarijanstvo i razne egzotične filozofije i religije.

Uskoro nakon toga osvanula je i ideja da je i sama planeta zemlja živi kompleksni samoodrživi organizam, prema grčkoj mitologiji nazvan Gaia.

Uslijedio je i prvi Dan zemlje, 22. travnja 1970., kada se u cijelom svijetu organizira cijeli niz akcija o potrebi zaštite planeta i njene raznovrsnosti.

Nastavak na sljedećoj stranici 

U ovom prijetećem eko-pustošenju uragana ‘Donald’, moram priznati da me posebno pogodila naoko nevažna naredba kojom ponovo uvodi plastične slamke za piće (kad se kupuju iz državnih fondova), jer da ove papirnate ‘liberalne’ slamke loše funkcioniraju i čak mogu – eksplodirati! Podsjetimo se da se dnevno u SAD-u upotrijebi 390 milijuna slamki, a plastičnima treba oko 200 godina da se razgrade Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 25

Još je jedna knjiga bitno utjecala na potpuno novu to zaista kratak čas! – izgledalo je kao da su štrajekološku opasnost, onu od atomskog naoružanja kovi, pobune i lekcije možda imali smisla. Pariški koje ima moć trenutnog uništenja života na zemlji. sporazum o klimatskim promjenama iz 2015., Bila je to “Sudbina zemlje” Jonathana Shella iz odnosno ujedinjenje zemalja s ciljem smanjenja 1982. godine. Ova je knjiga bila ujedno i začetak zagrijavanja vrhunac, bio je vrhunac nove nade u svjetske kampanje za zamrzavanje nuklearnog spas planete. naoružanja.

U tome su ključnu ulogu odigrale klimatske proPostepeno se ekološka ideja institucionalizirala, mjene unazad zadnjih dvadesetak godina. Da bi se iako je i pored toga zagađenje od industrijalizacije svijest o klimatskoj katastrofi kojoj prisustvujemo i proizvodnje fosilnih goriva sve više raslo, opasno s ruba javnog interesa pomakla u središte, trebalo zagrijavajući atmosferu. S druge strane, kao protuse poklopiti nekoliko okolnosti: nesreće nuklearteža, rasla je i ekološka svijest i pokušaj individualnih reaktora u Černobilu 1986. i Fukushimi 2011.; nog doprinosa zaštiti okoline. Simbol toga postalo najveće izlijevanje nafte u Meksičkom zaljevu 2010.; je recikliranje, razdvajanje smeća, zamjena žarulja, sve veće vremenske promjene kao što su poplave, štednja vode, smanjivanje plastične ambalaže, uragani, suše, ogromni požari; opće promjene naplaćivanje vrećica, da spomenemo samo neke odnosno zatopljenje klime koja utječe na masovne mjere. Pomaci u industriji, na primjer u proizvodmigracije ljudi. Naime, u svijetu je u pokretu zbog nji električne energije od atomskih suše oko 250 mil. ljudi. centrala na pogon vjetra i vode su Dugo je, predugo trebalo da shvapuno sporiji, sporiji su i donose timo kako smo sami sebi najgori manje dobitka, ali i toga je sve više. neprijatelji. I taman kad se konačOrganska hrana, organske farme i no ozbiljnije postavilo pitanje je li drugi ekološki proizvodi postepeveć prekasno za mjere spašavanja, no su sve više ulazili u naš život i odjednom sumnjivo zatišje. Trumčak se zdrava prehrana pretvorila pova pojava postavlja zanimljivo u znak prestiža. Ukratko, sve što pitanje, može li jedan čovjek, ma je nosilo naziv ekološko postalo kako moćan bio, svojim neproje moderno, poželjno, cijenjeno. mišljenim i sebičnim odlukama Unatrag par godina čak i velike utjecati na ubrzanje planetarne modne marke recikliraju svoje katastrofe? Možda je to moguće, proizvode i prerađuju ih. pod uvjetom da mu povijesne Konačno, globalnom otrežnjenju okolnosti idu na ruku. Ali svakako doprinijela je ponovo jedna knjiga: taj jedan čovjek, ako ima moć, “Šesto izumiranje” novinarke može učiniti da se mnogi željni Elizabeth Kolbert iz 2015. Snaga i profita povedu za njim, pogotovo uvjerljivost ove knjige je u iznošeako njegove odluke ne izazivaju nju istraživanja i nepobitnih, alarveći otpor. mantnih podataka. Njen podnaZa sada, svijet zapanjeno gleda još slov “Sudbina vrsta u čovjekovim ne vjerujući očima. Čeka da prođe Konačno, globalnom otrežnjenju rukama” sažima sadržaj: nakon uragan “Donald” nadajući se da će doprinijela je ponovo jedna knjiga: pet dokazanih prirodnih izumiratrajati “samo” četiri godine. Ali sve ‘Šesto izumiranje’ novinarke Elizabeth nja brojnih oblika života na planeti i da traje toliko, posljedice naglog i Kolbert iz 2015. Snaga i uvjerljivost u toku pet milijuna godina, upravo radikalnog preokret u svjetonazoove knjige je u iznošenju istraživanja i nepobitnih, alarmantnih podataka svjedočimo šestom, koje uključuje ru, vrijednostima i moralu trajat će i samu ljudsku vrstu. Bitna razlika puno duže. Osim toga, za čovjeu odnosu na ranija izumiranja je ka koji potkopava demokratske da je ovo sadašnje proizvod ljudinstitucije u vlastitoj zemlji nije skog djelovanja. sigurno koliko će dugo ostati na vlasti, možda će U međuvremenu ekološki je pokret imao uspona ta granica postati tek biološka. i padova, no kad se prije par godina pobunila i Prije šezdeset godina Rachel Carson upozorila najmlađa generacija. Tko zna, možda su u oživje da je čovjek je dio prirode i “njegov rat protiv ljavanju i pomlađivanju eko-pokreta presudile prirode neizbježno je i njegov rat protiv samoga emocije. Još se sjećamo slika ptica uvaljanih u sebe.” Njene riječi danas odzvanjaju više nego naftu, kornjačica zapetljanih u najlonske vrećice i ikada. Ako to nismo u stanju razumjeti, nećemo plastičnih otoka koji plutaju Atlantikom. Izgledalo razumjeti ni da naš vlastiti opstanak sada zahtijeva je kao da njihova pobuna ima snagu prodrmati daleko više napora od svakoga od nas pojedinačno strukture moći, naime one koji odlučuju. i od svih nas zajedno.

Novo lice s kojim su se mladi poistovjetili bila je Gotovo je apsurdno da, promatrajući skrštenih Greta Thunberg, 15-godišnja Šveđanka koja je ruku povratak plastičnih slamki na svoje stolove, 2018. pokrenula Školski štrajk za klimu. Štrajk se postajemo suučesnici vlastitog odumiranja. Ne proširio svijetom poput požara i moćnicima je bilo postoje, naime, nevini promatrači, oni koji, iako teško ignorirati ga. Greta je svoju misiju vidjela u vide što se događa i svega su svjesni, ipak nisu u tome da putuje i upravo najmoćnijima drži javne stanju djelovati i ne mogu zaustaviti smrtonosni lekcije o moralu. Na čas – gledajući unatrag, bio je proces.

26 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

»Nema grada bez trga, ni trga bez grada. Trgovi su mjesta života i djelovanja, okupljanja i susreta, upoznavanja i dogovaranja, povezivanja i pokazivanja, trgovanja i slavljenja, iskazivanja i formiranja mišljenja; poprišta i žarišta sveukupnog života gradske zajednice. Parkovi su pak uljuđena priroda i idealizirani krajolik, oaze kontemplacije, odmora, igre i estetskog uživanja: otjelovljenje idile i paradigma raja. Ulice, napose glavne, mjesta su ne samo stanovanja, nego samopredstavljanja i integracije...«

Moj Zagreb – najljepši grad na svijetu posveta je Zagrebu, kronika i enciklopedija, album sjećanja i pogled u budućnost, osvrt na baštinu i nove dosege stanovnika Zagreba, u svim područjima. Subjektivna i objektivna, pristrana i kritična, knjiga Željka Žutelije osobno je svjedočanstvo ljubavi i poštovanja prema svome gradu, prožeto fotografijama iz arhiva i objektiva suvremenih umjetnika.

WWW.ARTRESOR.HR

Omeđen željezničkom prugom na jugu i Ilicom na sjeveru, u nešto više od stotinu godina zapadni dio Zagreba doživio je intenzivan urbanistički razvoj: od malih njiva i sljemenskih potoka, preko gradske periferije s industrijskim pogonima, željezničkim radionicama i austrougarskim vojarnama, do šireg centra s višekatnim stambenim zgradama i suvremenim tvorničkim sklopovima. Vedran Ivanković osvjetljuje planiranje, izgradnju i transformaciju ove povijesne industrijske i vojne zone.

»Baština« implicira statično, dugovječno i integralno. »Transformacija« pak dinamično, periodično, fragmentarno. Živi povijesni gradovi i naselja neprestano su u procesu transformacije.

Promjena je nužnost, jamstvo napretka i prosperiteta, a baština je nositelj identiteta. Na 11 probranih primjera Snješka Knežević opisuje urbanističkoarhitektonsku baštinu Zagreba i njihovu uspješnu – ili manje uspješnu – transformaciju.

ANKETA njiževni krajolik zadnjih trideset godina mijenjao se poput fizičkog krajolika: dijelio je kontinente, otkrivao nova kopna, a neka ostavljao tek kao točku u povijesti. Kasne devedesete najavile su kult “Kluba boraca” – knjige Chucka Palahniuka, a zatim i puno popularnijeg, istoimenog filma Davida Finchera, čijih je osam pravila iznutra rušilo čvrste zidove kapitalizma i macho kulture. Otprilike u to vrijeme nastajali su fenomeni žanra fantasyja “Harry Potter” J. K. Rowling i “Igra prijestolja” Georgea R. R. Martina, danas ekranizirani i prevedeni diljem svijeta, a objavljen je i klasik čileanskoga književnika Roberta Bolaña “Divlji detektivi”, o potrazi za meksičkom pjesnikinjom Cesáreom Tinajero, okrunjen kao “prvi veliki hispanoamerički roman 21. stoljeća”. Početkom dvijetisućitih hit-roman Dana Browna “Da Vincijev kod” uzdrmao je Vatikan svojim tezama o drugačijoj povijesti kršćanstva, a slavna “Cesta” jednog od najvažnijih američkih književnika, Cormaca McCarthyja – poslije ekranizirana u mračno remek-djelo s Viggom Mortensenom, predstavila je postapokaliptičnu viziju svijeta koja će nam se s dolaskom pandemije COVID-19 učiniti bližom nego ikad. U zadnjih trideset godina Nobelova nagrada za književnost vjerojatno je najsnažnije odjeknula i podijelila javnost 2016., kad je dobitnikom proglašen američki kantautor Bob Dylan, te 2019., kad je ovjenčan austrijski pisac Peter Handke, čiju su dodjelu pratili prosvjedi zbog autorovih kontroverznih političkih stavova, ali i odstupanje članice Akademije Gun-Britt Sundström. Na kraju, književni svijet potresla je 2022. vijest o pokušaju atentata na jednog od najpoznatijih britanskih pisaca Salmana Rushdieja, autora kultnog romana “Djeca ponoći”, koji je potom opisao u knjizi “Nož – promišljanja nakon pokušaja ubojstva”.

Iako proizvoljan, navedeni izbor važnih trenutaka novije književne povijesti svjedoči o njezinoj živosti i raznolikosti, ali i nepredvidivosti. Upravo zato, pitanje koje smo postavili akterima domaće kulturne scene – spisateljicama i piscima, prevoditeljicama i prevoditeljima, glazbenicama i glazbenicima te mnogim drugima, bilo je prilično zahtjevno, a glasilo je: koji je, prema vašemu mišljenju, najbolji naslov strane književnosti u zadnjih trideset godina? Budući da nije bilo ograničenja, izbor zahvaća i beletristiku i publicistiku, a uz naslove koji su u izvorniku prvi put objavljeni u zadnjih trideset godina, uključuje i one koji su u tom razdoblju domaćoj publici predstavljeni prvi put (ili iznova) u prijevodu na hrvatski jezik. Očekivano, izbor je raskošan, s tek ponekim točkama susreta, i onima, dakako, koje će se tek uspostaviti u vašem iskustvu čitanja.

K

Piše: LUCIJA BUTKOVIĆ pjesnikinja

NAJBOLJI STRANI NASLOVI U ZADNJIH TRIDESET GODINA

28 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Književni krajolik zadnjih trideset godina mijenjao se poput fizičkoga krajolika: dijelio je kontinente, otkrivao nova kopna, a neka ostavljao tek kao točku u povijesti... Upravo zato pitanje koje smo postavili akterima kulturne scene – spisateljicama i piscima, prevoditeljicama i prevoditeljima, glazbenicama i glazbenicima te mnogim drugima, bilo je zahtjevno, a glasilo je: koji je, prema vašemu mišljenju, najbolji naslov strane književnosti u zadnjih trideset godina?

SARA RENAR (multimedijalna umjetnica) Marjane Satrapi: “PERZEPOLIS” IRENA BEKIĆ (kustosica i ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu) Morten A. Stroksnes: “KNJIGA O MORU: ILI UMIJEĆE LOVA NA OGROMNOG MORSKOG PSA IZ GUMENOG ČAMCA NA OTVORENOM MORU TIJEKOM ČETIRIJU GODIŠNJIH DOBA” BOJAN DMITROVIĆ KRIŠTOFIĆ (pjesnik, likovni kritičar, grafički dizajner i urednik) Alan Moore i Eddie Campbell: “FROM HELL” HANA TINTOR (ilustratorica) Carlos Ruiz Zafón: “SJENA VJETRA” IVAN STANIŠIĆ (illustrator) Christophe Chaboute: “SAM SAMCAT” NIKOLINA RAFAJ (dramaturginja i dramska spisateljica) Donna Haraway: “STAYING WITH THE TROUBLE” ANA KREITMEYE, (plesna umjetnica) László Krasznahorkai: “UNUTRAJEŽIVOTINJA” EMA CRNIĆ (plesna umjetnica) Olga Tokarczuk: “NAJRUŽNIJA ŽENA NA SVIJETU” MATE PONJEVIĆ (glazbenik) J. K. Rowling: “HARRY POTTER I KAMEN MUDRACA”; Espi Tomičić: “YOUR LOVE IS KING” DINO BRAZZODURO (glazbenik i skladatelj) Enzo Bettiza: “EGZIL” SANJA BAKOVIĆ (pjesnikinja) Annie Ernaux: “GODINE” MARIO KOLAR (književni kritičar) Yuval Noah Harari: “SAPIENS: KRATKA POVIJEST ČOVJEČANSTVA”

DRAGAN JURAK (filmski i književni kritičar i novinar) Karl Ove Knausgård: “MOJA BORBA” FRANO DULIBIĆ (autor, povjesničar umjetnosti i etnolog) Rainer Maria Rilke: “PISMA MLADOM PJESNIKU” MORANA ZIBAR (kvizašica i prevoditeljica) Cormac McCarthy: “CESTA” i tetralogija Elene Ferrante “GENIJALNA PRIJATELJICA” TIN LEMAC (književni kritičar, teoretičar i autor) Mejmanat Zolkadr Mirsadeki: “PRIJE ZIMSKOG SNA” LADA ČALE FELDMAN (teatrologinja i autorica) Camille Paglia: “SLOMI, SRUŠI, SPRŽI. CAMILLE PAGLIA TUMAČI 43 NAJLJEPŠE PJESME SVIJETA” MIŠO GRUNDLER (prevoditelj) Georgi Gospodinov: “FIZIKA TUGE” BORIS SENKER (kritičar, teatrolog, sveučilišni profesor i književnik) Amos Oz: “PRIČA O LJUBAVI I TMINI” GORAN REM (književnik, teoretičar i povjesničar umjetnosti) Jacques Attali: “KRATKA POVIJEST BUDUĆNOSTI” EMIR IMAMOVIĆ PIRKE (književnik i scenarist) Hanif Kureishi: “BUDDHA IZ PREDGRAĐA” HRVOJE KLASIĆ (povjesničar) publicistika: Richard Overy: “DIKTATORI”; beletristika: Jasminka Petrović: “LJETO KADA SAM NAUČILA LETJETI” HRVOJE JURIĆ (književnik i filozof) Walt Whitman: “VLATI TRAVE” - D. A. F. de Sade: “FILOZOFIJA U BUDOARU” - Ivan Illich:

“MEDICINSKA NEMEZA: EKSPROPRIJACIJA ZDRAVLJA” MARKO GREGUR (pisac i nakladnik) Joseph Roth: “RADETZKY MARŠ” ĐURĐICA OREPIĆ (triatlonka Ironman i spisateljica) Susan Abulhawa: “SREST ĆEMO SE OPET, SESTRO MOJA” ALEN BRLEK (autor i urednik) Roberto Bolaño: “2666” JOSIP MLAKIĆ (književnik i scenarist) W. G. Sebald: “AUSTERLITZ” DENIS ŠPIČIĆ (autor i glazbenik) Emmanuel Carrère: “YOGA” OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ (spisateljica) Roberto Bolaño: “DIVLJI DETEKTIVI” LUKA OSTOJIĆ (književni kritičar i pisac) W. G. Sebald: “AUSTERLITZ” VUK PERIŠIĆ (pisac i prevoditelj) Antonio Scurati: “M. ČOVJEK SVOGA VREMENA” MARIJA ANDRIJAŠEVIĆ (književnica) Elena Ferrante: “GENIJALNA PRIJATELJICA” LIDIJA DEDUŠ (književna autorica i yoga praktikantica) Karl Ove Knausgård: “MOJA BORBA” SEID SERDAREVIĆ (glavni urednik u nakladničkoj kući Fraktura) Amos Oz: “PRIČA O LJUBAVI I TMINI”; Stieg Larsson: “MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE”; Elena Ferrante: “GENIJALNA PRIJATELJICA”; Sally Rooney: “NORMALNI LJUDI”; Jonathan Littell: “DOBROSTIVE” NINA ROMIĆ (glazbenica i voditeljica kulturnih djelatnosti Centra za kulturu Novi Zagreb) Marko Aurelije Autokrator: “SAMOMU SEBI”

Među naslovima istaknula se ‘Moja borba’ Karla Ovea Knausgaarda

KORANA SVILAR (književnica i profesorica) Karl Ove Knausgård: “MOJA BORBA”, prva knjiga LARA MITRAKOVIĆ (pjesnikinja) Mircea Cărtărescu: “SOLENOID” SONJA MANOJLOVIĆ (književnica) Wisława Szymborska: “RADOST PISANJA” SANDRA LJUBAS (književna prevoditeljica i traduktologinja) Gert Nygårdshaug: “MENGELE ZOO”; Haruki Murakami: “BEZBOJNI TSUKURU TAZAKI I NJEGOVE GODINE HODOČAŠĆA” MARINA VUJČIĆ (spisateljica) Georgi Gospodinov: “FIZIKA TUGE” GORDANA KOVAČIĆ (spikerica i autorica digitalne platforme Poetski tren) “OBOLJELI KONJ – PJESME RAZDOBLJA TANG” FILIP PAVIĆ (glazbenik) Édouard Louis: “PREOBRAZBA: METODA” GORAN GLAMUZINA (prevoditelj, urednik i pisac) Annie Ernaux: “GODINE” LEA KOVÁCS (književna prevoditeljica) Clarissa Pinkola Estés: “ŽENE KOJE TRČE S VUKOVIMA” Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 29

Piše: VILIM CVOK

ALKEMIJA RIJEČI ARTHUR RIMBAUD Od nadrealista pa do suvremenih kantautora, poput nobelovca Boba Dylana, cijele plejade pjesnika diljem planeta ostale su trajno obilježene djelom Arthura Rimbauda, romantičnog pobunjenika iz Charlevillea, čiji je pustolovni život završio tragično poput kakve rock-zvijezde, samo bez instagramskog instant glamura, bljesnuvši kratko ali spektakularno. (HDP)

Svjedočanstvo zasluženog pada mafijaške obitelji ’Divljake’ Dona Winslowa režirao je Oliver Stone, a ‘Grad u plamenu’ uskoro gledamo na malim ekranima

D

STALJINGRAD VASILIJ GROSSMAN Roman “Staljingrad” Vasilija Grossmana vremenska je kapsula. Osim što pripovijeda o Drugom svjetskom ratu i njegovoj prekretnici – Staljingradskoj bitki – roman je i dokument o vremenu u kojem je, prije sedamdesetak godina, napisan. Time Grossmanov “Staljingrad” stječe dvostruku književnu i povijesnu vrijednost. Grossman nije bio u milosti sovjetskog režima. (Bodoni)

on Winslow poput skalpela zasijeca u mafijaške obračune, narkokartele, podmitljive političare, policajce, službenike CIA-e i FBI-a. Svaki njegov roman donosi nam sliku kako funkcioniraju bande, koji su im kodeksi i što su sve spremne poduzeti kako bi ostvarile ciljeve.

Winslow u krimićima donosi i pregled mačističkog ustroja zločinačkih organizacija. Žene se u takvim sredinama tretira kao roba, a uspijevaju doći na vrh samo ako su okrutnije od muške konkurencije.

U “Gradu u plamenu”, prvom dijelu trilogije koju čini s romanima “Grad snova” i “Grad u ruševi-

nama”, donosi nam za bande idiličnu situaciju u Providenceu, gradiću na Istočnoj obali SAD-a.

Gradom “drma” talijanska mafija, dok je manji dio poslova pod kontrolom irske mafije. Generacije mafijaša više se ne ubijaju. Policija im je na platnom spisku, kao i neki političari, mafijaši se druže, zajedno večeraju, a love ima dosta za sve. Smješteni između njujorške i bostonske talijanske mafije, Irci, koji su u manjini, godinama žive u primirju s lokalnom podružnicom obitelji Moretti. I tako idila vlada u dobrosusjedskom kriminalnome miljeu, sve do večeri kad neodgovorni, našmrkani šefov sin Liam Murphy, tijekom tuluma PROFIMEDIA

LJETOPIS PTICE NAVIJALICE HARUKI MURAKAMI Toru Okada je ostao bez posla, mačak mu je nestao, a jednog dana njegova žena Kumiko nije se vratila kući.

Tražeći svoju ženu (i svoju mačku), Toru upoznaje svitu bizarnih likova uključujući sestre vidovnjakinje, šašavu djevojku iz susjedstva, ratnog veterana koji je svjedočio masakrima Drugog svjetskog rata i tamnu stranu Kumikina brata Noborua Wataye. (Vuković i Runjić)

30 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Završetkom trilogije o Dannyju Ryanu, Winslov je okončao, tvrdi, spisateljsku karijeru

GRAD U PLAMENU DON WINSLOW VBZ. PRIJEVOD: DENIS BRKIĆ Piše: EMIR IMAMOVIĆ PIRKE književnik i scenarist

Konavle su magični prostor u kojem je sve moguće

B

na plaži, uhvati za sisu curu sina talijanskog šefa lokalne mafije. I tu počinje niz događaja koji će dovesti do niza ubojstava i uličnog rata dviju mafija. To je ujedno i prilika da se Danny Ryan, čiji je otac bio uvaženi šef irske mafije dok nije počeo previše piti pa su ga maknuli u stranu, dokaže puncu i šogorima koji su na mjestu šefa naslijedili njegova oca. Danny povremeno nekoga istuče da brže naplati dug ili pomaže tovariti ukradenu robu, a najviše voli kad je na ribarskom brodu na harpunu, u lovu na sabljarke. No kako se oženio, mora povećati prihode te je prisiljen ući u sukobe na strani Iraca. Svaki potez jedne strane izaziva reakciju druge, sve dok ne padne prva glava, a onda nastaje pakao. Svatko gleda svoje interese, stara prijateljstva pucaju te se stvaraju novi savezi.

Roman je napisan prema stvarnim događajima iz osamdesetih i padu mafijaške obitelji Patriarca, a trilogija o Dannyju Ryanu snima se kao televizijska serija. Nije to prvi ekranizirani krimić Dona Winslowa. Njegove “Divljake” režirao je Oliver Stone, a u filmu su glumili Salma Hayek, John Travolta, Benicio del Toro... Završetkom trilogije o Dannyju Ryanu, Winslov je okončao, tvrdi, spisateljsku karijeru i bavit će se političkim aktivizmom.

ogišićeva je erutitrali prvi televizijdicija impresivna, ski ekrani, pa bi bilo zavičajna pripadnost lijepo znati jesu li se fanatična, a ego manji od konavoskim gajevima dioptrije, pa ne skriva kako toga jutra razlijevali mu je u pisanju ovog, za hrradiovalovi glasa koji vatsku književnost neobičće u nadolazećem nog romana, objavljenog dobu konavosku diku Frakturi, od pomoći bio ciju nadaleko raširiti drugi, tuđi rječnik: “Pisac kao moćnu, decen‘Rječnika zaljubljenika tnu i toplu. Ispred u Latinsku Ameriku’, ekrana u monegaškoj RJEČNIK ZALJUBLJENIKA U KONAVLE čudesni Mario Vargas palači tu izvedbu VLAHO BOGIŠIĆ Llosa, podsjeća da takvi prati desetogodišnja FRAKTURA spisi ne teže ‘da budu djevojčica, ona je objektivni i nepristrani. princeza i najstarija Naprotiv, oni vrve od suje nasljednica svoje bjektivnosti’. Makar nije u cjelini loze, stare gotovo kao konavoski sročen u prvom licu, već je takav rodovi. Ime joj je Carolina i živo je tek u poantama beletriziranih crzanima kako će Konavle otpjevati tica, i ovaj konavoski rječnik prati za njezin Monako. Te su se godine autorovo kulturno i opće iskustvo. ukrstile sudbine dviju uspješnih Ako se i s njime, kao s Llosinom mladih žena, znamenite glumiknjigom, dogodilo da je postao ce rođene u Sveučilišnoj bolnici naličje autobiografije, to je i ovdje Hahnemann u Philadelphiji, koja donekle slučajno, a i stoga jer ‘čoje tad kneginja Monaka, i flauvjek ne može razumjeti svoj svijet tistice rođene u maloj kamari na dok ne izađe iz njega, uzimajući Gornjem Konalu u Dubrovniku, pri tome u obzir mitove i stereotikoja je upravo kao pjevačica na pe koji su o njemu stvoreni’.”. putu u parišku Olimpiju. Obje “Rječnik zaljubljenika u Kosu iz katoličkih obitelji, pa ipak navle” jest, naravno, i rječnik možemo samo pretpostavljati takva mu je forma - ali i “naličje zašto je pored krsnog imena autobiografije” koju Bogišić ispiPatricia mala Američanka postala suje dok publiku elegantno vodi poznata kao Grace, dok je pokroz jedan svijet i jedno drugo znato zašto je dum Ivo Gjuračić u vrijeme, iz kojega je promatrač Svetoga Andrije na Pilama maloj izašao kao kroničar koji zna Jani Kesoviji pored materina koliko literariziranja savršeno konavoskog upisao i ime Tereza začinjava činjenice koje bi bile - bio je, po tadašnjem kalendaru, zanimljive i izvan književnosti, Blagdan svete Terezije. Terezu ali bi im, ipak, nešto nedostajalo. je na krštenje donio njezin otac “U subotu 5. ožujka 1966. u Antun. Majka Jane, koja je u tom deset ujutro u Luxembourgu trenutku bila na samrtnoj postelji, na Eurosongu pjevala je mlada, za djevojku koju će kneginja odadvadesetosmogodišnja Konavobrati glasom svoje zemlje ostat ka. I svijet je još tada bio mlad, a će tek uspomena”, piše Bogišić u i crno-bijel. U Pridvorju je, pisale poglavlju “Tereza” - a Tereza je, su koju godinu prije toga konanaravno, Kesovija - i to radi, kao voske novine, svaka treća kuća što se vidi, sjajno. Tako da čitateimala radio, sigurno su tu i tamo, lju, čim zaklopi korice, dođe da iz učionica ili zadružnih domova krene “doma. U Konavle’.”.

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 31

INTERVJU

BORA ĆOSIĆ

BROZ TITO JE BIO DIKTATOR PRVOG REDA, ALI JE BIO DIKTATOR SA NEKOM PAMEĆU U GLAVI. A VUČIĆ JE JEDAN DIKTATOR MANJE-VIŠE IDIOT. TO JE RAZLIKA Piše: BORIS RAŠETA publicist i politički analitičar

On je klasik; malo koji pisac to postigne za života. U 93. on je lucidan, duhovit, memorija mu je savršena. Nekomunist, nenacionalist, lepršav i zavodljiv, s lakoćom preskače iz 1953. u 2025.

Nastavak na sljedećoj stranici 

32 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Gospodina Boru Ćosića fotografirali smo u knjižari Fraktura Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 33

mladosti se, spomenuo nam je usput, družio s Brankom Miljkovićem. “Miljković je”, kaže naš sugovornik, “bio strašno violentan. Posjedovao je energiju koju ste mogli vidjeti. A istovremeno je, zapravo, bio uplašen. Došao je iz provincije, iz unutrašnjosti, i ja sam mu, kao i svim takvim nadarenim ljudima, spomenuo bih, recimo, Milovana Danojlića, nastojao pomoći gdje god sam mogao.”

Miljkovića i Ćosića istodobno su, prisjetio se, izbacili iz Partije. “Iz Partije su nas izbacili zato što nismo dolazili na sastanke. Nikakav drugi razlog nije postojao. I onda je opet jedna, posle vrlo važna liberalka, Zaga Golubović, koja nas je izbacivala, rekla: ‘evo dva retka izuzetka’. Miljković je bio samosvojan i grandiozan pesnik, a istovremeno malo splašen. Imao je razne erotske probleme. On je uglavnom jurio ulične devojke. Mnogo puta sam ga noću spašavao iz takvih situacija. Naravno, posle, kad je otišao u Zagreb, izgubio sam vezu s njim i bilo mi je žao.” S Borom Ćosićem razgovarali smo na našemu materinjem, danas zabranjenom, hrvatsko-srpskom jeziku, pa je intervju (ili subesjeda, kako bi rekao pokojni Bulcsu Laszlo) tiskan onako kako je i tekao...

Uz Boru Ćosića stalno je mali pas, mješanac, kojeg je lani udomio iz nekog bosanskog azila.

U

zemljama. Od Berlina na ovamo.

BestBook: Imate tri adrese. Koliko ste često u Berlinu, koliko ste u Rovinju, a koliko ste u Zagrebu?

Berlin je, zapravo, naše stalno mesto. Živim u Berlinu 30 godina. Prvog marta je točno 30 godina otkako sam odselio. A u Zagrebu smo, onako, povremeno. Dođemo da vidimo decu i to je to. Rovinj, nažalost, sve manje koristimo posle pedeset pet godina, jer je kuća na na visu.

Smeštena je gore pored crkve. Bila je predivna. Dvije trećine mog života je tamo prošlo. Ali više ne možemo oboje da se penjemo gore. Autom ideš, može se biti samo jedan sat, Imamo dole parking, tako da ćemo se najzad rešiti te kuće, sa žaljenjem. Moramo je prodati.

Ali sve ono što je u njoj nastalo, tolike knjige su tamo napisane, to ostaje.

BestBook: Gdje ste najviše voljeli biti?

Pa ja se najbolje osećam u Berlinu, pre svega u Berlinu.

U Njemačkoj sam bio u svakom gradu koji postoji, ali nikad ne bih živeo duže ni u Münchenu, ni u Hamburgu, ni na nekim još lepšim mestima. Berlin je nekakva moja nova domaja, domovina. I to je čudno: kad razmišljam o stvarima iz prošlosti, ja se ne sjećam toliko Knez Mihajlove ulice nego se sećam berlinskih ulica u kojima sam živeo kad smo došli u taj grad.

BestBook: Kako to objašnjavate? Čovek menja svoja raspoloženja. Kod ljudi ništa nije ustaljeno. Jedan se ciklus završi, počne neki drugi. A ovaj moj sadašnji ciklus, to je trećina moga života.

BestBook: Rođeni ste u Zagrebu. Koliko se sjećate zagrebačkog djetinjstva?

Zagreb je stacioniran u mojoj knjizi koja se zove ‘Kratko detinjstvo u Agramu’. Dakle, to je tih pet godina. Rođen sam u Zvonimirovoj, ali uglavnom smo bili u Šenoinoj i na Tomislavovom trgu. I svi se čude što su moja sećanja iz tog perioda neokrnjena, tako da sam mogao bez problema napisati tu knjigu, koja nije izašla samo u Hrvatskoj nego je jako vole i u Njemačkoj. Izašla je i u Poljskoj i još nekim zemljama.

BestBook: Jeste li cijeli život živjeli od književnosti?

Da, to je većinom bilo tako. Ja sam bio dva ili tri puta angažovan negde u nekim drugim poslovima, ali to je sve bilo manje-više honorarno. Pre svega, bio sam u Avala filmu dosta godina kao dramaturg, pisao sam dijaloge, popravljao scenarije i tako dalje.

BestBook: Avalu je vodio čuveni Ratko Dražević?

Da. To je period Ratka Draževića i to je nešto možda najdragocenije u celoj istoriji tog preduzeća zato što je on doveo masu ljudi iz velikog sveta, iz Hollywooda.

Tamo sam neke zvezde prvi put video uživo. Osim toga, Dražević je, uz svu svoju partizansku oštrinu i prošlost, imao neverovatan feeling, jedno osećanje za ljude sa filma, za umetnike, za sve nas. Neka vrsta slobode je tamo postojala za sve nas, bez obzira na taj oštriji režim. To je dovelo i do crnog talasa. Zapravo, crni talas tamo još u tom periodu i nije bio toliko intenzivan nego

Moj jezik je onaj koji je sad u stvari zabranjen, srpsko-hrvatski, ali ja nikada ne govorim zvanično kakav mi je jezik. Ja zaista pišem srpskom ekavicom, osim kad napišem nešto krležijansko, to je izuzetak. I na mnogo drugih mesta koristim jezik koji imam u uhu jer moja porodica po maminoj liniji su Slavonci i mnogo toga sam zadržao u uhu od njih

“Prošle godine kad smo ga dobili, kad je došao u Berlin, izbezumio se od grada, ljudi i vreve”, kaže Ćosić, s kojim smo razgovarali u Sheratonu, pijući kavicu s hladnim mlijekom i mineralnu vodu. “Strašno je simpatičan, pitom, ne pravi nikakve probleme, ništa.

Izvukli smo ga iz tog azila, gdje je bio sedam godina.

A ovih godinu dana otkako je u civilizaciji, potpuno se promenio. I strašno je omiljen kod prijatelja, to je postigao baš tom svojom finoćom, zapravo. U stvari, mogu reći, proleteri postanu najbolji, postanu simpatični kad malo dobiju, je l’, od života.”

BestBook: Kako se zove?

Zove se vrlo čudno, s obzirom na pitomost. Zove se Rambo.

BestBook: Ha, ha, ha... Recite, što vam Rambo znači u životu?

Poslije dvadeset i kusur godina, koliko živim sa Lidijom, prvi put osjećam da imamo neku porodicu. Njena djeca su velika i na razne strane otišla, a on je s nama. Ne samo da stanuje s nama, on putuje s nama po raznim

34 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Berlin je nekakva moja nova domaja, domovina. I to je čudno: kad razmišljam o stvarima iz prošlosti, ja se ne sjećam toliko Knez Mihajlove ulice nego se sećam berlinskih ulica u kojima sam živeo kad smo došli u taj grad, kaže nam gospodin Ćosić

je taj naš rad u Avali bio neka baza za ono što će tek da se pojavi sa Makavejevom, Žikom Pavlovićem i Purišom Đorđevićem.

BestBook: Od kada do kada ste bili u Avali?

Radio sam u Avali od 1961. do 1963. godine, istovremeno dok sam bio urednik u reviji Danas, koja je izlazila dvije godine. U svom uređivačkom životu imao sam još nekoliko sličnih angažmana. Počeo sam vrlo rano – imao sam samo 20 godina kada sam uređivao list Mlada kultura. To je bio kratkotrajan, ali značajan list, jer je svojim naslovom nastavio tradiciju jednog predratnog studentskog časopisa. Zanimljivo je da sam već tada bio dio promotivne ekipe – nas četvoro-petero mladih ljudi tražili smo podršku od političkog vrha. Sjećam se svog prvog susreta s Milovanom Đilasom u politbirou – on nam je tada odobrio sredstva. Kasnije sam ga vidio još nekoliko puta, ali se jedan od najzanimljivijih susreta dogodio na premijeri predstave ‘Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji’ u Ateljeu 212. Đilas je tada sjeo pored mene, stolica do stolice, i prisjetili smo se našeg davnog susreta u birou.

BestBook: Kako je Đilas kotirao u to vrijeme? Na premijeri ste sjedili pored njega, a on je tad bio poprilično ozloglašen.

On je bio ozloglašen prije svega od strane vlasti. Kad sam ga prvi put sreo, 1952. godine, još uvijek je bio strogi boljševik. Nosio je odijelo nalik na uniformu, sjedio na stolu i bio prilično bahat. Međutim, samo godinu dana kasnije bio je razvlašćen. Zanimljivo je da sam se igrom slučaja zatekao na ulici baš u trenutku kada su on i Vladimir Dedijer napustili politiku. Gledao sam ih kako pješice odlaze u povijest.

Nakon toga ga dugo nisam susretao. Ponekad bih ga vidio na ulici, ali nikada nisam išao kod njega. Ono što je bilo ironično jest da su ga, nakon što je izašao iz zatvora, prvi okružili najcrnji reakcionari. Šta ja znam, Brana Crnčević i Matija Bećković. Da, tako je, točno. Ali on je, naravno, bio jedna istorija, a druga istorija je bila sa njegovom prvom ženom Mitrom Mitrović, koja mi je bila zaista izrazito blizak prijatelj i susjeda u Rovinju.

BestBook: Bili ste dobri s Mitrom?

Da, s Mitrom Mitrović bio sam izrazito blizak. Ona je u Rovinju imala kuću još prije nas – kada smo došli 1970. godine, ona je već bila tamo. Družili smo se intenzivno gotovo 30 godina.

BestBook: Da se vratimo na crni val, na crni talas.

Dakle, kako je bilo moguće da se takvi kritični, opori filmovi, čija je poetika suprotna socijalizmu – a filmovi nisu lirske pjesme, za njih treba dati veliki državni novac – snimaju u Jugoslaviji? To je bila šaka u oko režimu?

To je jedan u stvari paradoks. U toj svoj oštrini, kritikama, poluzabranama i tako dalje, ti filmovi su ipak producirani. Oni su išli u svet, prikazivani su po festivalima, svetskim. I postizali su ogromne uspjehe. Pa evo, sad je Žilnik baš ovih dana ponovo u Berlinu, gde je pre 50 godina dobio Zlatnog medveda. I to je bila senzacija, je l’? ‘Rani radovi’ su bili ozloglašeni. Odjedanput su postali nešto vrijedno.

BestBook: Kako ste došli na ideju da ‘Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji’ ispričate iz ugla dječaka?

Kako ste razvili taj pripovjedni stil – živopisan, tečan i duhovit?

Moja prva žena, pokojna žena, Lola Vlatković, volela je da u nekim solilokvijima pričam smešne stvari iz detinjstva. I onda je ona rekla - pa to ti možeš da skupiš malo. Sećam se da smo bili baš u Brelima tog leta, baš onda kad je pao Ranković ‘66., a ja sam počeo te sitnurije da skupljam. Čak sam kasnije u našoj kući imao čitav niz rečenica i malih floskula na pojedinim papirima. I to je sve stajalo na jednom stolu. Posle sam to, kao da radim na filmu, montirao. Samo sam se brinuo da neko ne otvori vrata, da promaja ne otpuše. To je tako nastalo. I onda se taj infantilni štimung nastavio u pričama o zanatima. ‘Uloga porodice’ nastala je od isprekidanih sećanja, koja se mahom tiču detinjstva. Pa je otud nastao taj metod, puerilnog, detinjastog pripovedanja. A kako deca i u klasičnim bajkama u stanju su da izvale kako je kralj go, i naši kraljevi narogušili su se na jednu prozu, zapravo veselu, lakrdijašku. Otud čitava ona kiša optužbi koje su je dočekale kao da je bio u pitanju poziv na ustanak. Ali svako nevreme se pre ili posle utiša, ta tanka knjižica svejedno nekako je preživela.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 35

BestBook: Cijeli taj stil zapravo je neknjiževni?

Cela moja književnost je uperena protiv književnosti, ove oficijelne, visokoparne. Ja, naravno, imam u glavi ono na čemu inače stojim, to su pisci od Prousta, preko Sveva, do Nabokova, ali ipak se trudim da promoviram frazu koja nije strogo književna, nego više pliva u ovim skoro trivijalnim epizodama ljudskog govora iz života.

I to se, naravno, posle očitovalo u najvećoj i najdebljoj knjizi, u ‘Tutorima’, gde postoje čitavi elementi pisani ili provincijalno ili malograđanski, možda čak onako kako bi rekao Rade Konstantinović, blesavo, blentavo.

Nas dvojica smo inače promovirali taj vrlo dragocjeni oblik blesavljenja na kome toliko važne literature stoji, od Rabelaisa do Jarryja, od nadrealista do dadaista.

BestBook: Vrlo rano ste počeli pisati knjige?

Da. Prve moje knjige, kasnije ocjenjivane u raznim recenzijama kao prvi nadrealistički romani, nastajale su još u ranoj mladosti. ‘Kuću lopova’ pisao sam 1953., sa svega 21 godinu, ali je objavljena tek 1956. Prethodno je prošla kroz godinu dana odlaganja – knjiga je već bila odštampana, stajala je u izlozima, a onda je odjednom povučena. Postoje samo dve knjige u Jugoslaviji koje su zabranjene bez ikakvih administrativnih mera, prosto su nestale – moja ‘Kuća lopova’ i ‘Čovekov čovek’ Oskara Daviča. Oskar i ja smo se, eto, našli u istom problemu. Knjige su sklonjene iz knjižara. Ipak, nakon sedam-osam mjeseci ponovo su se pojavile, zahvalju-

36 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

jući sjajnoj dosjetki Ota Bihalji Merina. Kada su se iz Gradskoga komiteta pobunili i rekli da je to kontrarevolucionarna knjiga koja se uopće ne razumije, on im je uzvratio: ‘Kako može biti kontrarevolucija ako se ne razumije?’. I onda su se čak i polupismeni i poluinteligentni uhvatili za glavu i rekli - pa to je baš tako. Ali tu nije bio kraj kalvarije te knjige.

BestBook: ‘Uloge moje porodice’?

Da. Taj Čengićev film nije nikad dospeo u bioskope, kao što je istoimeni komad skinut posle 70 predstava.

Smešno je što su ovu egzekuciju izveli kasniji novopromovirani liberali. Ono što je posebno zanimljivo jeste da je tu zabranu donela Latinka Perović, tada veoma važna politička figura a poslije liberalka. Kasnije, nakon 50 godina, nas dvoje smo se čak i zbližili, sarađivali oko nekih stvari. Ali, eto, tako je bilo. A što se tiče filma, on je prošao još gore. Bio je prikazan u Veneciji, dobio je jednu od nagrada, ne baš važnu, ali jednu od nagrada, i nikad nije bio pušten u bioskope u Jugoslaviji.

BestBook: Vlast je puhala i na hladno?

Kako sam bio zakonito dete beogradskog nadrealizma, prvi romani bili su takođe ‘nadrealistički’. Samo uza svu povremenu ‘nerazumljivost’, naišli su takođe na rogušenje cenzora, dogodi se da i otisnuta knjiga bude izvađena iz izloga. Samo što se posle nekoliko meseci skoro potajno onde našla. To pripada shizofreniji svakog represivnog režima, nelečenog na vreme. Kasnije bilo je i težih okolnosti, koje su pogodile pojedini film ili pozorišnu predstavu.

BestBook: Cijenite li Hašeka, koji također piše ležernim, pučkim stilom?

Hašek je, onako, pisac malo više za publiku. Prava nit satire koja nije svakodnevna, to je ono na čemu sam ja insistirao i sada, u poslednje vreme, još više radim.

Pre godinu dana je izašla, ovde u Zagrebu, knjiga koja se zove ‘Profane’. To su pesme koje su stvarno na neki način pisane skoro svakodnevnim jezikom. Ali ne onako, recimo, kao Prevert, nego imaju nekakvu strukturu, sve su rimovane. Kao da ih je pisao Katul, a ja se na Katula u toj knjizi na nekoliko mesta vraćam. Knjiga koja upravo izlazi u Beogradu, koja se zove ‘Sama’, to je monolog ženske osobe koja pre svega nije mnogo obrazovana, a nije opet seljanka kao što je ona iz ‘Petrijinog venca’, nego građanka, ali sa puno naivnosti, i taj naivni jezik mi se čini najvažniji za dokazivanje bazičnih istina. Ona govori tako jednostavno i tako svakodnevne stvari koje pre svega izazivaju smeh. Jer su tako šašave. A moj izdavač je odmah rekao: ‘Pa to je kao onaj monolog Molly Bloom sa kraja Uliksa’. Isto tako na izgled nebulozno, ali naravno da ima neki za mene vrlo važan smisao.

BestBook: Što vi mislite o proizvodnji humora, smijeha? To je dosta podcijenjeno, a teško.

Humor kao natpis zakačili su na moje taljige od prvih dana, nisam ga skinuo do danas. Humor izvire na mnogo mesta. Moja važna kritičarka i promotorka Milica Nikolić je tvrdila da je smeh, humor, osnov čitavog mog pisma. Ali začudo, humor izvire iz nekih vrlo naizgled čvrstih i ozbiljnih diktuma i stila i rečenica. Pokazalo se da ovog ima ne samo kod Kafke, čak i u tako sofisticiranih pisaca kao što je Proust, postoje čitavi pasaži potpuno satirični, ako nije već i cela zamisao ovog golemog dela zasnovana na persiflaži. Tu su onda

PROMO

Svevo, Nabokov, ko sve ne...

BestBook: Da, Kafka je humorističan pisac. Recimo, kad kaže “cilj našeg puta je da nađemo put do našeg cilja”, to je virtuozno, duhovito...

Pa da! Kafka se može stvarno razumeti kao neko sprdanje. Nije to samo tragedija života u totalitarnom svetu nego je to prikaz ljudske prirode koja teži toj razigranosti. Napisao sam jednu veliku knjižurinu, ‘Mixed media’, u kojoj je kolaž zbiljskog i stvarnosti i onoga što iz te stvarnosti neposredno deluje kao artificijelno, kao umetnost, kao kreacija. I to je onda ta velika u stvari antologija primera za tu dvostrukost. Koja je u stvari vidna svugde, ja sad sabirem, toga nema kraja. Svaka najjednostavnija situacija iz života, jedan porodični ručak, jedna šetnja juče, sve to ima neku artificijalnu crtu u sebi. I te stvari su vidne svugde. Ja sam ih kopao i iskopao iz važnih knjiga i iz tekstova, iz novina, iz reklama, iz svih tih takoreći prizemnih oblika koji su za mene uvek bili presudni i najvažniji.

BestBook: Kako vi pišete? Imate neku dnevnu rutinu pa pišete od osam ujutro do podne ili kako kad?

Sad već ulazite u moj dnevni raspored. Da ga otkrijete, morali biste iz potaje pratiti moje dnevno kretanje.

Ono što vam mogu odati, to je da je pisac spreman zamisliti čitave pasaže, ma gde i ma kada bio, da ih kasnije zapiše, stvar je tehnike... Pišem zaista u ranim satima pre podne, ali bude nešto i da se sjetim predvečer i tako, ali uglavnom dva-tri sata pre podne. Međutim, 70 godina svaki dan. Ja sam sad došao iz kuće pošto sam završio dvije-tri stranice na kojima radim.

BestBook: Na čemu sad radite?

To je takođe pitanje indiskrecije. Ono što mogu priznati, u ovim godinama autor pribegava nekoj vrsti

Prizor iz filma ‘Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji’ u režiji Bahrudina Bate Čengića iz 1971. godine

do 2020. A poslije sam, kad je to objavljeno, nastavio.

Tu se vidi da iz dana u dan, kad se nečeg setim što se tiče baš jezičkog, jezičke upotrebe ili nekih primjera baš iz lingvistike, da se to rasulo na mnogo mjesta i to sad, kad skupim, izgleda kao da je pisano istog dana.

A to je samo stvar montaže, a možda, moram reći, i nekog kontinuiteta onoga još što imam u glavi.

BestBook: Vaš kontinuitet u glavi je, moram reći, prilično impresivan. Imate odličnu memoriju.

Pamćenje je prirodno oruđe pisca, teško bismo došli do neke knjige ako bi se sve svelo samo na aktuelno zbivanje, jer ono je za mnoge od nas prilično bedno.

Ne samo da se sećam pet prvih zagrebačkih godina nego se sećam manje-više svakog imena, svake situacije, svih ljudi. Naravno, ne sve od jedan puta, ali sve. Nema stvari na koju sam zaboravio.

BestBook: Recite mi u kakvom su Vam sjećanju ostali Jugoslavija i socijalizam, sa svim njihovim mijenama, od ‘50-ih do 1990.?

Setiti se stare države značilo bi elaborirati golemi materijal svih onih, često disparatnih, pojedinosti, kojih na našu sreću bilo je mnogo, to je bilo naše bogatstvo. Kako će ono dalje biti vrednovano, posao je za istoričara. To je jedna strašno zanimljiva epoha koja još uvijek nije razjašnjena do kraja. Ne samo što je to u političkom smislu bio jedan izgred prema ostalim zemljama socijalizma nego je tu bilo toliko diskrepancija iz dana u dan između neke strogosti i neke pune slobode. Slobode koje nema ni u tzv. današnjim demokratijama. Pa ovo danas u Srbiji, to je gola diktatura prema Titovom vremenu.

Da. Taj Čengićev film nije nikad dospeo u bioskope, kao što je istoimeni komad skinut posle 70 predstava. Smešno je što su ovu egzekuciju izveli kasniji novopromovirani liberali. Ono što je posebno zanimljivo jeste da je tu zabranu donela Latinka Perović, tada veoma važna politička figura a poslije liberalka sabira, u mom slučaju to bi bio nekakav vodič kroz ono što je prethodilo... Opet nisam izravni kreator nego montažer. Radim na jednoj knjizi koja se zove ‘Putovođ’. Ta knjiga, u stvari, treba da sabere sve iz tih mojih knjiga u malim odlomcima, to je zaista jedan pačvork, jedan krpež. Mnogo toga nisam pisao kao raspravu od početka do kraja nego stalno vodim dnevnik. Jedan veliki dio je već izašao u Beogradu od 2013.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 37

BestBook: Gore?

Pa sigurno. To je užas. Pa to ovi mladi ljudi na ulicama pokazuju. Tamo je sve pod jednim diktatom. Tito je bio diktator prvog reda, ali je bio diktator sa nekom pameću u glavi. A ovo je jedan diktator manje-više idiot. To je velika razlika. Pa da. Ovaj isto ništa ne da i u sve se pača. Tito se nije baš u sve pačao. On je poslije rekao: ‘Ovo baš nije mi po volji, šta ja znam’. Više su neki njegovi poslušnici gonili ljude, umetnike. A nije on lično. Jedan kavanar iz Frankopanske samoinicijativno je dovukao merdevine na trg, gde je skinuo tablu sa natpisom Titovog trga, samo se žalio da je ploča bila suviše teška. Zato što nije razumeo specifičnu težinu ovog državnika. Kasnije je te iste lotre uneo u pisoar vlastitog bistroa i tamo se obesio.

Da je, dakle, ono u čemu danas žive svi naši narodi neuporedivo gore, ne treba posebno dokazivati. To se najpre odnosi na Srbiju, ali ni ostali nosu daleko...

Poučna je anegdota iz starog intervjua Borisa Marune.

Kaže kako su dve hrvatske obitelji, na prvi znak nove Hrvatske, pohrlili iz Australije, podigli kuće u okolini Zagreba, samo što su posle pet godina te kuće prodali i vratili se natrag na daleko ostrvo...

mijera: otkud to neuobičajeno razvlačenje usana, oni tikovi oko očiju, ta sveukupna igra mišića na njegovom licu...

BestBook: Kako bi rekao lord Acton, moć korumpira, a apsolutna moć korumpira apsolutno. Vrlo je malo razumnih.

Da, prije svega moć je nešto što je meni potpuno strano. Ja to ne razumijem. Ne razumijem da neko želi da bude moćniji nego što može biti. Kao što ne razumijem ni poriv za takmičenjem. Kritičan sam prema sportu, koji ima nekakvog smisla u zdravstvenom pogledu, da mladi ljudi ojačaju tijelo i tako dalje. Ali sport pre svega izaziva meni neprijatan princip natjecanja. Potpuno je idiotski da se netko trudi pretrčati 100 metara djelić sekunde prije nego neko prije njega. To je potpuno besmisleno. Ili ovi što bacaju komad pleha u polje diskobolkinja pa misle da su zvezde Hollywooda. A osim toga, sport vrlo opasno naginje totalitarnog sistemu jer, kad pomislimo na sve olimpijade, na sve sletove, pa to su farse. To je apsolutno nešto što sa mnom, sa mojim osećanjem sveta, nema nikakve veze.

BestBook: Spomenuli ste Vučića. Srbijom se već tri mjeseca valjaju protesti studenata, drukčiji od svih koje smo do sada viđali...

Oni imaju svu moju potporu, mada sam ja uvijek bio sklon individualizmu. Malo je nejasna situacija. Ako neko izađe na ulicu i protestuje, on ulazi u neku političku borbu, a oni su protiv politike. To je prva diskrepancija. A druga je to što su oni ipak masa. Čim je čovjek u masi, on gubi svoju individualnost. Ono što je sramno današnja je neskrivena podrška briselske gospode beogradskom diktatoru: ostaće to kao neizbrisiva mrlja na celoj povesti evropske komisije. Moć na čemu se drži ambicija srpskog vođe, i dalje mi je materija nejasna, valjda zato što ni takmičarski duh baš se ne prima za mene. Otud moja rezerva prema sportu, potpuno mi je bedasta ambicija da se pretrči sto metara za delić sekunde manje od prethodnih. A Vučić računa na večnost svog šampionskog rezultata, zaboravivši da i mnogo veći olimpijski rekordi pre ili posle bivaju oboreni.

BestBook: Živite u Njemačkoj i dobro poznajete tamošnje stanje. Možete li reći da je taj eksperiment Angele Merkel sa Sirijcima i imigrantima s Bliskog istoka uspio ili je propao?

To, nažalost, polako propada, ali vrlo je zanimljivo. U vašem listu sam nedavno pročitao članak o srpskom Sretenjskom ustavu. To je jedna rana, čudesna pojava.

U dijelu gdje govori o izbjeglicama, o svima onima koji dolaze u zemlju Srbiju, kaže da oni tim dolaskom postaju slobodni. To je nešto čudesno i to je ono što je Merkelica imala u glavi. To se deformisalo, s jedne strane iz praktičnih razloga, jer je bilo previše toga, a s druge strane to su iskoristili desničari da pokažu svoju palanačku filozofiju.

Izetbegović je bio verski vođa, u to se ne pačam, sa Tuđmanom sam imao neuspelu prepisku, o Miloševiću kao prononsiranom idiotu nemam šta reći. Slobodan je bio stvarno jedna klinička pojava. On je od jednog skoro mizernog bankarskog činovnika odjedanput vidio u sebi nekog profeta, nekog vođu nacije, neku mitsku osobu i potpuno se deformisao BestBook: Ne sjećam se tko je to točno rekao, možda Marko Nikezić. Oni su svi govorili, ti poslušnici, ‘Tito, to smo svi mi’, a zapravo su mislili ‘Svi smo mi Tito’...

Da, to su te floskule ovako koje čovjek voli da ima u sebi da se poistovjećuje sa nekim idolom ili sa jednim vođom. Ali velika je razlika između njega i onih koji su bili ispod njega. On, naravno, ima težak krimen na sebi s tim Golim otokom i takvim stvarima, ali u mnogo čemu je on neuporedivo različit. Ne samo od raznih brežnjeva i ne znam koga. Nego i od ove današnje gospode koji tu su premijeri i tamo su premijeri.

BestBook: Tuđman, Milošević, Alija Izetbegović, što mislite o njima?

Izetbegović je bio verski vođa, u to se ne pačam, sa Tuđmanom sam imao neuspelu prepisku, o Miloševiću kao prononsiranom idiotu nemam šta reći. Slobodan je bio stvarno jedna klinička pojava. On je od jednog skoro mizernog bankarskog činovnika odjedanput vidio u sebi nekog profeta, nekog vođu nacije, neku mitsku osobu i potpuno se deformisao. Ali svi se deformišu. Vrlo malo je ljudi na vlasti koji nisu deformisani.

Ali zanimljivije bi bilo da neki fiziognomičar, jedan Lavater, pozabavi se onim grimasama aktuelnog pre-

38 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Oni se žele ograditi, u svoje dvorište, u svoju naciju, u svoju državu. Iako, i nacija i država, to su sve izmišljotine i pronalasci novijeg doba. Ranije su postojali samo ljudi, a onda su počeli da budu Sloveni, Germani ili građani Rumunije i Moldavije, to je sve bezveze.

BestBook: Recite mi na kojem jeziku da ja ovaj vaš intervju skinem? Vi govorite malo hrvatskim, malo srpskim, malo srpsko-hrvatskim. Hoćemo to unificirati ili ostavljamo ovako, u mješavinu?

Moj jezik je onaj koji je sad u stvari zabranjen, srpsko-hrvatski, ali ja nikada ne govorim zvanično kakav mi je jezik. Ja zaista pišem srpskom ekavicom, osim kad napišem nešto krležijansko, to je izuzetak. I na mnogo drugih mesta koristim jezik koji imam u uhu jer moja porodica po maminoj liniji su Slavonci i mnogo toga sam zadržao u uhu od njih. Dakle, pišem ekavicom, ali kad treba, ja iskoristim neku riječ hrvatsku.

BestBook: Recite mi kako vidite budućnost ovih republika: Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije. Kako vidite njihovu budućnost?

Pa to zavisi samo od Srba, Bosanaca i Hrvata jer to niko ne može...

BestBook: Pa ne zavisi samo od Hrvata, Srba i BoUz Boru Ćosića stalno je mali pas, mješanac, kojeg je lani udomio iz nekog bosanskog azila

ANA BOGIŠIĆ

40 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

sanaca. To zavisi i od Amerikanaca, Nijemaca, Rusa, Turaka...

Ma da, ali to je ipak sve manje, to više nije baš turski režim. Uvek se mogu pronaći neki modusi da čovjek bude samostalniji. Naravno, ekonomija je presudna jer, ako nemaš sredstava, onda nemaš ni slobodu.

Međutim, sve će morati kad-tad da se nekako urazumi jer ovo je period u kome smo sad potpuno nerazumni.

Naravno, opet zahvaljujući dvojici ili trojici idiota, ludaka.

BestBook: Na koga mislite, na Trumpa?

Mislim i na Putina, i na Trumpa, i na ko zna koga još sve. O Trumpu mogu samo reći da ne razume kako na svojim dvorima drži jednog Raspućina. Putin i Trump su ljudi koji imaju tu takozvanu zapravo fiktivnu moć.

Jer nema ništa u njima i oko njih. Šta može on biti moćniji? Kad ima, naravno, potpuno isti fizikus kao i svako od nas. Ne može imati sto odela od jedanput nego jedno. Može jesti samo jedan put ili dva puta dnevno, a ne petnaest puta. Prema tome, to je sve limitirano. Jedino što neko ima, šta ja znam, nekakvu uvrnutost. Ja recimo kod Putina vidim odavno jednu onako smešnu devijaciju. On nosi sat na desnoj ruci, a u desnoj ruci mogu nositi samo levaci. A on to nije. To je neka njegova, rekao bih, sviroheta. A i mnogo drugih stvari. Da ne govorimo o aroganciji, potpuno malignoj zamisli, da jednu zemlju izmiče sa karte svetske...

USKORO ČITAMO NA NOVOM MJESTU! Najnovija i najposebnija Hoću knjigu knjižara i novo mjesto za ljubitelje knjige i kave uskoro otvaraju svoja vrata u Kaptol Centru.

KRITIKA

NISU ONI MUČILI JER SU BILI ZLI...

Oni hrabriji roman Jonathana Littella će vjerojatno pročitati više puta tijekom života, i ‘Dobrostive’ to sigurno zaslužuju

R

oman “Dobrostive” vjerojatno je jedna od najboljih knjiga objavljenih u Hrvatskoj Piše: prošle godine. Knjiga GORAN GAVRANOVIĆ koju ću rado preporučiti svakome, ali teško da bih je ikome darovao. Ne zato što je riječ o literarnom putovanju u samo srce zla, ne zato što obimni tekst (gotovo pa tisuću stranica) ne ostavlja ni trunku bijeloga papira za predah, nego zato što je mudrije da svaki čitatelj otkrije roman sam, kao što će u ispovjedi bivšeg SS-ovca Maximiliena Auea sam otkriti neiskazane odjeke zla, ili lakoću propadanja u zlo i pristajanja na njega, u vlastitoj duši.

Da ne bude zabune, Maximilien je o izmaštani lik koji govori toliko dokumentaristički stvarno da se na trenutke čini da je riječ o nekom od ratnih zločinaca koji se i dalje skriva pod lažnim identitetom. S druge strane, može li se putovanje onkraj dobra i zla prikazati kroz neki oblik publicistike, a da ne izgubi na svojoj težini? Na stvarnosti? Iako izmišljen, Maximilien Aue stvarniji je (i strašniji) od svojih suputnika kroz roman (Himmlera, Eichmanna, pa i samoga Hitlera i drugih), baš onako, kako to često biva, književnost stvarnija od povijesti, kako mitovi govore neke dublje istine od kronika.

Možda upravo zato što je Maximilienu lakše povjerovati, a možda i zato što je u slojevima njegova lika lako moguće prepoznati i djeliće vlastitog. Ali ima tu još jedna stvar koja je jako uznemirujuća - nema katarze. Nema osvete (nema Dobrostivih). Nema neke pravde koja čeka na kraju (a osveta je, kao što kaže fojnički fratar Ivo Lašvanin u Mlakićevu romanu “Tragom zmijske košuljice” - “u vremenima smutnje često samo jedan njezin oblik”).

Nastavak na sljedećoj stranici 

42 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 43

“Tko je dakle kriv? Svi ili nitko? Zašto bi radnik zadužen rističkim prikazima holokausta, nacističke birokratske za plin bio krivlji od radnika zaduženog za kotlove, vrt, mašine i sustava vlasti, rata na Istočnoj fronti, Staljingravozila? Isto vrijedi za sve aspekte toga golemog pothvata. da, logora, pada Berlina, da ne nabrajam, čineći sve te Je li, primjerice, željezničar kriv za smrt Židova koje je grozomorne događaje stvarnijima nego što to čine poskrenuo prema logoru? Taj je radnik službenik, već dvavijesna djela (pri tome treba imati na umu da Jonathan deset godina radi isti posao, skreće vlakove prema planu, Littell jako dobro pazi da ne proturječi, da ne iskrivljava ne mora znati što se u njima nalazi. Nije on kriv ako se nijednu povijesnu činjenicu). Maximilienova ispovijed te Židove transportira iz točke A, via njegove skretnice, u počinje u Francuskoj gdje pod lažnim identitetom radi točku B, gdje ih se ubija. No taj skretničar igra presudnu (upravo sad ili tu negdje prije kojih desetak petnaestak ulogu u poslu istrebljenja: bez njega vlak sa Židovima ne godina) kao direktor tvornice čipke. Čak ni na početku može stići u točku B. Isto vrijedi i za službenika zadužesvoje ispovijedi čitatelju ne nudi neko kajanje ili neku nog za rekviziciju stanova stradalih u bombardiranjiželju za opravdanjem, već samo priča svoju priču. Već ma, za tiskara koji izrađuje obavijesti o deportaciji, za samim time što se “krvnik” ne kaje i ne opravdava čitatedobavljača koji prodaje beton ili bodljikavu žicu SS-u, za lja stavlja u težak položaj osobe koja će ga, slijedeći tekst, dočasnika intendanture koji dostavlja gorivo nekom Teinastojati razumjeti, proniknuti u prostor onkraj dobra lkommandu SP-a i za Boga na visini koji sve to dopušta. i zla, a to je vrlo opasan i neugodan teren. Mnogo teži Naravno, moguće je utvrditi relativno precizne kaznene za onoga koji sluša, nego onoga koji pripovijeda. Krvnik odgovornosti, prema kojima bi se neke osudilo, a sve ostaje stavljen pod navodnike samo zato što je Maximilien le pustilo na njihovu savjest, ako je uopće imaju; mnogo dio krvničke mašinerije, jednako kriv i jednako nevin je lakše donijeti zakone nakon svega, kao i svi koji su u njoj sudjelovali. U kao u Nurnbergu. A čak se i ondje svašta redu, možda malo više kriv nego neki izvodilo. Zašto je obješen Streicher, taj drugi, jer ne postaje se pukovnik SS-a nemoćni seljo, a ne izopačeni Von dem tek tako na lijepe oči (mislim, nije se Bach-Zelewski? Zašto je obješen ministar postajalo tek tako bez plemićke titule, Frick, a ne njegov podređeni, Struckart, jakih veza i jako lijepih očiju, trebalo koji je obavio cijeli posao? Sretan li je taj je okrvaviti ruke). Iako je u SS ušao Struckart, koji si je ruke uprljao samo da zataška minornu homoseksualnu tintom, a nikada krvlju. Još jednom, da aferu, ni tu Maximilien ne traži neko se razumijemo: ne želim reći da ja nisam opravdanje, već prije toga dušom i kriv za ovo ili ono djelo. Ja sam kriv, vi tijelom je pripadao nacističkoj ideniste, i to je u redu. Ali ipak biste morali ologiji i bilo je samo pitanje slučaja moći sebi reći da biste ono što sam učinio kojem će se dijelu nacističkog aparata ja učinili i vi. Možda s manje žara, ali priključiti. Njegova kompleksna seksumožda i s manje očaja, no svakako na alnost, koja je opet onkraj dobra i zla, ovaj ili onaj način. Mislim da smijemo na terenu gdje je svaka izopačenost zaključiti, kao činjenicu koju je ustanomoguća, ni njemu ni čitatelju ne služi vila moderna povijest, da svi, ili gotovo kao nikakvo opravdanje optiranja za svi, u okviru danih okolnosti rade ono nacizam. Kao ni njegova želja za karišto im se kaže, pa je, oprostit ćete mi, jerom, uspjehom, moći. I to potonuće, malo vjerojatno da vi budete iznimka, gotovo bez ikakvog otpora, čitatelju Dobrostive Jonathan ništa više nego ja. Ako ste rođeni u zemlji je iznimno opterećujuće - čini se da Littell, Fraktura. Prijevod: Lea Kovács je ono jedino moguće i da je gotovo ili epohi u kojoj ne samo da vam nitko neće ubiti ženu i djecu nego vas nitko nevidljivo. Da prijeti i njemu samom i neće ni tražiti da ubijete tuđe žene i da gotovo pa i ne postoji mehanizam djecu, blagoslovite Boga i idite u miru. Ali uvijek imajte da ga spriječi. Tim više što je Maximilien, za razliku od na umu ovu misao: vi ste možda imali više sreće od mene, mnogih nacista koji su u suštini bili ništa drugo nego ali niste bolji. Jer ako ste dovoljno arogantni da mislite da najobičniji kriminalci i sadisti koji su se dokopali vlasti jeste, tu počinje opasnost. Mi volimo suprotstaviti državu, (u tom smislu poučno je pročitati “Historiju Gestapoa” totalitarnu ili ne, i običnog čovjeka, bio on svojom naravi Jacquesa Delaruea), visoko obrazovan, načitan, misleći stjenica ili trska. No pritom zaboravljamo da je država čovjek. Kao što rekoh, “Dobrostive” ne daju prostor za sačinjena od ljudi, manje ili više običnih, i svaki ima svoj katarzu i za opravdanje. A ne odgovaraju ni na pitanje, život, svoju priču, niz slučajnosti slijedom kojih se jednog barem ne jednoznačno, kako je zločin poput holokausta dana našao na dobroj strani puške ili lista papira, dok su bio moguć. Odnosno odgovara, ali na mnogo načina se drugi našli na lošoj. Taj put je vrlo rijetko stvar izbora ne nudeći nijedan kao jedini istinit, pravi, jednostavan. ili čak predispozicije. Žrtve, u većini slučajeva, nisu bile Naravno, roman je mnogo kompleksniji i slojevitiji te mučene ili ubijene zato što su bile dobre, kao što njihovi postavlja bezbroj pitanja na koje je teško naći odgovore, krvnici nisu mučili zato što su bili zli. Bilo bi pomalo a Maximilienova priča čitatelju ni u jednom trenutku ne naivno to misliti i dovoljno je susresti se s bilo kojom bironudi jednostavne odgovore. Pa čak ni nesretni splet okolkracijom, čak i onom Crvenog križa, da se u to uvjerite. nosti u kojem se netko našao, ni to da je netko samo sluDobrostive Jonathan Littell šao zapovjedi, pa ni to da je imao ikakvog drugog izbora.

Ali isto tako ni u jednom trenutku ne tvrdi da izbora nije U romanu nema predaha, dijalozi su pisani in continuo bilo. Oni hrabriji roman će vjerojatno pročitati više puta pa ne ostavljaju ni mrvicu bijeloga papira, a Maximilietijekom života, i “Dobrostive” to sigurno zaslužuju, kao nova ispovijed miješa se s grozomornim dokumentašto zaslužuju da nadžive vrijeme.



44 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

IZVADITE VISU ZA PUTOVANJE KROZ ŽIVOT Ž

ivot je putovanje na kojem vam Premium Visa kartice pružaju ugodniji boravak. Znamo koliko je današnji život dinamičan, ubrzan te koliko je teško žonglirati između svih obaveza. Zato je važno u životu imati nekoga na koga se možete osloniti u raznim situacijama. Nekoga na koga možete računati na putovanju, shoppingu, opremanju doma, zabavi, kao i u svakodnevnom životu, netko tko posve razumije vaše potrebe. Takvog nekog nije teško pronaći otkad postoje Premium Visa kartice, tim više što je možete dobiti neovisno o banci u kojoj već imate račun.

Svojim financijskim pogodnostima i tehnološkim dostignućima Premium Visa kartice vam drugim riječima daju vizu za jednostavniji i kvalitetniji život.

Potrošnja bez unaprijed određenog limita te obročna otplata do 36 rata bez kamata i naknada vaša je Visa za opušteniji i bezbrižniji život, beskontaktno plaćanje mobitelom vaša je Visa za budućnost, a Premium Rewards program i Premium ponude vaša su Visa za nagrađivanje vjernosti i dodatne pogodnosti i popuste kod odabranih prodajnih mjesta.

Pridružite nam se i izvadite Visu za jednostavniji i kvalitetniji život te postanite korisnik Premium Visa kartice ili zatražite dodatnu karticu za članove uže obitelji (starije od 16 godina).

Pogodnost bez upisnine i članarine za prvu godinu korištenja kartice vrijedi za pristupnice primljene od 15.3. do 30.6.2025.

PROMO

INTERVJU

Fotografije korištene za tekst snimljene su 2006. godine nakon izlaska knjige ‘Dobrostive’

PROFIMEDIA

46 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Jonathan Littell:

ČESTO SAM IMAO POSLA SA SRPSKIM I RUSKIM UBOJICAMA Razgovarala: FLORENT GEORGESCO, Prevela s francuskog LEA KOVÁCS

Mjesec i pol prije izlaska romana ‘Dobrostive’, Littell je dao intervju za La Revue littéraire koji prenosimo u cijelosti onathan Littell rođen je 1967. u New Yorku, a odrastao u Francuskoj. Od 1994. do 2001. radio je za međunarodnu humanitarnu organizaciju Action Against Hunger u Bosni i Hercegovini, Čečeniji, Demokratskoj Republici Kongu, Sijeri Leoneu, na Kavkazu, u Afganistanu i u Moskvi, da bi nakon ranjavanja u Čečeniji dao otkaz i posvetio se istraživanjima za roman “Dobrostive” (Les Bienveillantes). Godine 2006. za “Dobrostive” su mu dodijeljene najprestižnije francuske književne nagrade, Nagrada Goncourt i Velika nagrada za roman Francuske akademije, a roman je od tada preveden na tridesetak svjetskih jezika. Jonathan Littell autor je više romana, a tekstove o ratnim sukobima u Gruziji, Kongu, Južnom Sudanu i Siriji objavljivao je, između ostaloga, u Le Mondu, The Guardianu i The London Review of Books. Kao profesionalni pisac živi i radi u Španjolskoj. Mjesec i pol prije izlaska svojega romana “Dobrostive” kod Gallimarda, Littell je dao intervju za La Revue littéraire. U njemu evocira osobno putovanje - od pubertetskih strasti do iskustva u humanitarnom radu u zonama sukoba, kao i genezu te politička, filozofska i metafizička pitanja svoje nagrađivane knjige. Iznad svega, detaljno objašnjava fascinantnu i izmučenu figuru svojega junaka, nacističkog časnika Maximiliana Auea. Intervju prenosimo u cijelosti.

J

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 47

BestBook: “Dobrostive” je tako monumentalna i čudna knjiga da se doima djelom života. Ne očekujemo da čovjek vaših godina (38 vam je godina, ako se ne varam) može napisati takav roman, a da u njega nije uložio svu svoju stvaralačku energiju.

A opet, ovo čak i nije prva knjiga koju sam objavio.

Kad sam imao 19 ili 20 godina, objavio sam znanstvenofantastični roman u Americi. No on se zapravo ne računa. Bila je to narudžba za prilično lošu serijicu. U isto vrijeme napisao sam scenarij, također po narudžbi.

Nisam to shvaćao ozbiljno. Dakle, tehnički, ovo nije prvi roman. Zato sam odbio da Gallimard stavi oznaku “prvi roman” na stražnje korice. Naposljetku smo se usuglasili da je točniji izraz “prvo književno djelo”.

BestBook: Imate iskustvo u književnoj tehnici, u pripovjednoj svakako, još otprije...

Na neki način, da. Poslije, nakon fakulteta, otprilike između 21. i 25. godine, bavio sam se književnim prevođenjem.

BestBook: Što ste studirali na fakultetu?

U SAD-u nije tako specijalizirano kao ovdje, studirao

počeo čitati sve moderne autore i prevoditi ih. Prevodio sam Blanchota, Geneta, Sadea... Inače, moji prijevodi nisu objavljeni, osim nekoliko Sadeovih pisama u književnom časopisu. Zapravo, namjeravalo ih se izdati kao knjigu, imao sam izdavače za to, a onda je propalo, nikad nismo mogli dobiti prava.

BestBook: Što ste imali na umu kad ste radili prijevode? Jeste li mislili, jednostavno, ostvariti karijeru prevoditelja ili ste bili svjesni da vježbate, pripremate se za vlastito djelo?

Htio sam pisati, ali nisam bio siguran kako početi. Pisao sam sitnice, pomalo nasumično.

BestBook: Na kojem jeziku?

Isprva je bilo na engleskom, a onda sam zbog raznih razloga prešao na francuski. No u svakom slučaju, brzo sam odustao - bilo je to oko 1992.

BestBook: Od čega ste odustali? Od svega, uključujući i prijevode?

Da. Tad sam se vratio u Europu. Nakon otprilike šest mjeseci bio sam u Bosni. Sedam sam godina radio u humanitarnoj pomoći. Sedam godina terena...

BestBook: U kojoj ste organizaciji bili?

J. L.: Action contre la Faim (Akcija protiv gladi). Ali to je bila slučajnost. Zapravo sam otišao u Sarajevo kao slobodnjak. Nisam znao što ću učiniti. Putovao sam kroz istočnu Europu i zatim došao u Dubrovnik, gdje sam upoznao ljude koji su mi rekli: “Znaš, nije tako teško otići do Sarajeva”. Posjetio sam ga i shvatio da ne mogu ostati ondje kao turist. No kako zbog više razloga nisam htio biti novinar, počeo sam raditi u humanitarnoj branši. Odmah su me zaposlili. Bilo je to krajem 1993. Tad su kriteriji za zapošljavanje bili mnogo fleksibilniji nego što su danas, primili bi bilo koga tko je dovoljno glup da dođe u Sarajevo u vrijeme rata. Sad je to vrlo profesionalizirano, potrebna je obuka itd. Ja sam se obučio na terenu. U Bosni sam ostao dvije godine, do kraja rata, i nastavio raditi na drugim misijama.

BestBook: Dakle, taj se angažman podudara s trajnim prestankom vašega književnog djelovanja, bilo da je riječ o osobnim tekstovima poput prijevoda, B-produkcije ili scenarija?

Da. Ali i dalje sam puno čitao. To je ono što je u ratnim misijama dobro: imaš vremena, stalno pritajen, policijski sat, sve to, zatvoren si u kući. Imao sam hrpe knjiga, osobito autora Plejade. Plejada je najbolja u takvim okolnostima, omjer broja stranica i težine je pravi, traje dulje. Mnogo sam čitao.

BestBook: Jeste li ikad odustali od ideje da ćete jednoga dana pisati?

Pa, ne... Zapravo, ideju za ovu knjigu imao sam još prije - od 1989.

BestBook: Što vam je bila prva ideja knjige? Kako ste je zamislili?

Dok sam bio na fakultetu, nabasao sam na jednu

Jednoga dana u Sarajevu projektil mi pogodi automobil. Sljedećeg dana odem se požaliti Srbima, pronađem pukovnika kojega poznajem i koji mi kaže: ‘Nemate pravo ići ovim putom, a tako vam i treba. Da sam vas htio razbiti, razbio bih vas’. Poslije smo dugo razgovarali te mi je objasnio zašto sve to radi: ‘Prije sam bio ribič i kod kuće sam u Sarajevu imao 20.000 maraka mamaca. Oni prljavi Bosanci opljačkali su mi stan i ukrali mi sve mamce’. I tip je tri godine bombardirao Sarajevo i pucao na ljude. Zbog mamaca... sam svašta pomalo: od suvremene umjetnosti do kvantne fizike, preko sociologije, džeza... I književnost, naravno, ali ne samo to.

BestBook: Prije studija živjeli ste u Francuskoj.

Da, rođen sam u New Yorku, ali sam došao u Francusku kad sam imao tri godine. U međuvremenu sam se vratio u Ameriku, gdje sam živio od 13. do 16. godine.

BestBook: U osnovi, vi ste prvo školovani u Francuskoj, na francuskom jeziku.

Da, to više jer sam od 13. do 16. godine pohađao francusku gimnaziju u New Yorku. Zatim sam maturirao u Parizu. A poslije sam otišao na fakultet...

BestBook: Jeste li u to vrijeme pisali, osim ovih narudžbi i prijevoda?

Ne, nisam ni znao da to uopće postoji. Možda malo pretjerujem, ali nisam bio pretjerano dobar u tome.

Međutim, onoga ljeta kad sam napisao tu malu znanstvenofantastičnu knjigu, bio sam u Coloradu, upoznao sam Williama Burroughsa i to mi je otvorilo nove dimenzije. To je gospodin koji mi je veoma drag. On mi je poklonio ‘Goli ručak’. Pročitao je nekoliko stranica moje knjige. Obožavao je prozu B-produkcije. Tad sam

48 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

oko godinu i pol.

BestBook: A onda ste mogli i pisati...

Tako je.

BestBook: Jeste li svog protagonista osmislili još prije istraživanja, je li već imao nešto konkretno, određeno za vas, ili ste ga mogli ocrtati tek kroz to istraživanje?

Kad sam osmislio osnovnu strukturu, ona je imala... ne bih rekao psihološku egzistenciju, nego egzistenciju lika. Međutim, morao sam ga upisati u određenu povijesnu stvarnost. Znao sam njegov ton, njegov način života, ali sam morao još odrediti njegovo okruženje, karijeru, životopis, recimo to tako.

BestBook: I to pogađa od početka knjige: lik se otprve nametne svojim tonom. Pred nama je netko. Tu su i golema količina dokumentacije, svi ti detalji, sve te činjenice, ali njegova osobna prisutnost nadmašuje sve...

Postojala je opasnost utapanja u činjenicama. Morao sam žonglirati svim elementima koje sam okupio, a istovremeno održati jedinstvo od početka do kraja.

Zbog toga se i nametnulo prvo lice, kao temeljna nota.

Pokušao sam taj ton održati.

BestBook: Mislim da ste u tome uspjeli i upravo u tome leži snaga romana i to mu daje privlačnu silu.

Imamo dojam da je napisan u jednom potezu, u dahu?

Da, napisao sam ga odjednom, zapravo u četiri mjeseca, prvu verziju. Pomislio sam: ili će uspjeti ili će propasti. I uspjelo je. Izišao je odjednom.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Međutim, onoga ljeta kad sam napisao tu malu ZF knjigu, bio sam u Coloradu, upoznao sam Williama Burroughsa i to mi je otvorilo nove dimenzije. To je gospodin koji mi je veoma drag.

On mi je poklonio ‘Goli ručak’. Pročitao je nekoliko stranica moje knjige. Obožavao je prozu B-produkcije...

PROFIMEDIA

fotografiju. U to vrijeme nisam ni znao što je to, ali sam poslije saznao: mrtvo tijelo ruske partizanke, ikone sovjetske ratne propagande, koju su nacisti ubili pred Moskvom. Njezino tijelo pronašli su polunago i izgrizeno od pasa. To tijelo sam kratko i ne previše detaljno opisao u knjizi, kao hommage toj fotografiji. U to me vrijeme snažno pogodila: razlika između djevojčine ljepote i užasa tog prizora, tog leša u snijegu, rastrganog od pasa. Grozna je to slika, ali lijepa. U početku se knjiga temeljila na tome, na samom ratu, a posebno na Istočnom bojištu.

BestBook: I što ste mislili da ćete učiniti s tim?

Pa... nešto...

BestBook: To još nije bila definirana ideja?

Ne. BestBook: Ali je bila prisutna cijelo to vrijeme?

Da, oko 12 ili 13 godina proteklo je u razmišljanju prije nego što sam stvarno počeo raditi. U međuvremenu su se oblikovali slojevi, postavljali neki blokovi. Imao sam potrebu sakupiti što više tih slojeva, da se raspadaju, da se međusobno prožimaju, da stvorim svojevrstan kompost. Pronašao sam temeljnu strukturu, koju je nadahnuo Eshil, odnosno Orestija, 1998. Dotad sam imao nejasne bilješke, ali ništa sustavno. U to sam vrijeme uzeo šestomjesečnu pauzu sa svojom prijateljicom.

Otišli smo na veliko putovanje kroz središnju Aziju, Pakistan, Tadžikistan... i zapeli smo u Biškeku tri tjedna, u pomalo iscrpljujućim uvjetima... Čekali smo iransku vizu, ali nam je nisu htjeli dati. Apsolutno ništa nismo mogli učiniti. Mnogo smo se šetali. Imali smo vremena za razmišljanje. Ondje sam osmislio strukturu knjige.

BestBook: Jeste li tad dobili ideju da vam glavni lik bude nacistički časnik i da mu date glas?

Ne, to sam kanio od početka. Poslije mi je sinulo da ga smjestim usred procesā istrebljenja. Kao što sam rekao, pošao sam od ideje rata. Ali nakon što sam neko vrijeme radio u ratnim okolnostima, ne znam zašto, ali taj se projekt razvio u smjeru birokratskih vidova istrebljenja.

BestBook: Dakle, sve je bilo spremno: lik, struktura... Jeste li počeli pisati?

Ne, još nisam. Istina je da sam prije 1998. imao samo djeliće, a od tada sam pomislio: evo, sad imam knjigu, znam kako ću s njom postupati. Ali ponudili su mi posao u Rusiji. Bio sam zadužen za zatvore i sirotišta, posao je bio vrlo zanimljiv, ali prilično miran, koji je omogućavao normalan život. To je potrajalo šest mjeseci: rat se u Čečeniji nastavio, otišao sam na 15 mjeseci tijekom sukoba, pomalo prisiljen zbog događanja. A zatim, 2001., morao sam prestati raditi. Shvatio sam da je to trenutak za pisanje knjige. Posvetio sam joj sve svoje vrijeme.

Pročitao sam stotine knjiga, bio na terenu... Istraživanje je trajalo

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 49

Bio sam potpuno izoliran, nisam viđao nikoga osim svoje prijateljice i sina, i još... Nakon toga sam nekoliko godina čistio i polirao stil romana, ali suština je bila tu.

BestBook: Što vam ta knjiga znači sad?

Pa, nadam se da je gotova. Ponovno sam pročitao korekcije, sad je u tiskari, a uskoro će biti u knjižari. Sad se moram pobrinuti za prijevod. Pokušavam ga sam prevesti na engleski, što mi je jako dosadno, a istodobno i zabavno. Vidjet ću hoću li uspjeti...

BestBook: Dakle, za vas je knjiga zaključena. Jeste li je ovakvu zamišljali toliko dugo?

Nasreću, ne!

BestBook: Kako vas je iznenadila?

Ono što je dobro u mojem postupku - sakupiti sve te elemente i onda prionuti - jest da se ne zna što će se dogoditi. I doista, dogodilo se mnogo toga što nisam predvidio. Da sam morao samo oblikovati neki predodređeni plan, to bi bilo vrlo dosadno. Riječ je o tome da se postavimo u situaciju, s dovoljno elemenata i dovoljno čvrstom strukturom da znamo kamo idemo - to nije automatsko pisanje. Ali poslije bude mnogo iznenađenja, razvoja događaja na koje nisam ni pomislio, snova koje sam imao tijekom pisanja i koje sam ugradio u knjigu...

BestBook: Što biste o svom pripovjedaču rekli danas?

Kako se osjećate u odnosu na njega?

Teško je reći nešto dobro o tako lošem čovjeku.

BestBook: Da, ali ste s njim živjeli dugo...

Mogao bih reći da sam to ja.

BestBook: A ima trenutaka kad je teško reći nešto dobro o sebi...

Da, naravno. Možemo reći da je on jedan mogući ja, da sam rođen kao Nijemac 1913., a ne kao Amerikanac 1967. godine. Tako sam mu i pristupio. To nije nužno izbor... U njemu je mnogo mene, uz mnogo toga što nije moje. On se nacizmom bavi jednako iskreno kao što sam se ja bavio humanitarnim radom. To je, u neku ruku, i smisao knjige. Ali to ne znači da ga oslobađam krivnje.

BestBook: S tog motrišta, činjenica da u nekom smislu sebe ne oslobađate krivnje njega ipak djelomično oslobađa krivnje: on nije rođen 1967., nego 1913., i to je slučajnost?

Da, ali istodobno... Utjecaj grčke misli na knjigu seže dalje od njezine eshilovske strukture. Veoma mi se sviđa način na koji su Grci razmišljali o moralu, koji je u razumijevanju ovakvih pojava mnogo relevantniji od judeokršćanskog pristupa. S judeokršćanstvom mi smo u prijestupu, u grijehu, u igri između pomišljenoga grijeha i počinjenoga grijeha. Grčki je stav mnogo čvršći.

U knjizi kažem: kad Edip ubija Laja, ne zna da mu je on otac, ali bogove nije briga, ti si ubio svog oca. Jebe se s Jokastom, ne zna da mu je ona majka, no to ništa ne mijenja na stvari: ti si kriv i gotovo. Namjera nije važna.

Tako se postupalo u poslijeratnim suđenjima, i to je jedini način. Taj i taj počinio je to djelo. Nije važan razlog zbog kojega ga je počinio. Bilo da je to bilo u dobroj ili lošoj vjeri, bilo da je to učinio za novac ili zato što je u to vjerovao, njegova je stvar: on je to djelo počinio, bit će suđen i osuđen. To je sve. Poslije su neki ljudi pogubljeni, neki zatvoreni, neki pušteni, a neki čak nikad nisu ni uhićeni... To nije pravedno. To je tako. To je slučajnost tih procesa. Nema nikakve veze s krivnjom.

BestBook: To znači da vaša knjiga nije knjiga o krivnji

50 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

ili nevinosti. Nije knjiga o pravdi?

Točno, nije. Pripovjedač na početku kaže: učinio sam što sam učinio, nisam ovdje da bih se opravdavao, samo ću vam objasniti kako se to događa. Mene zanima upravo to kako se stvari događaju. U svom poslu često sam morao trgovati s ljudima poput njega: sa srpskim, ruandskim, čečenskim, ruskim, afganistanskim ubojicama... Rukovao sam se s njima sa širokim osmijehom na licu. To je profesionalno pitanje: tu smo da od njih dobijemo ono što želimo, točka. Ne sudimo im.

BestBook: Ali što ste u ovom slučaju željeli dobiti od svoga lika?

Pa, saznati kako se to sve događa. Kad se suočim s takvim tipovima, ne mogu shvatiti kako mogu činiti takve stvari. Veoma su čudni, čak potpuno sumanuti.

Jednoga dana u Sarajevu projektil mi pogodi automobil. Sljedećeg dana odem se požaliti Srbima, pronađem pukovnika kojega poznajem i koji mi kaže: “Nemate pravo ići ovim putom, a tako vam i treba. Da sam vas htio razbiti, razbio bih vas”. Poslije smo dugo razgovarali te mi je objasnio zašto sve to radi: “Prije sam bio ribič i kod kuće sam u Sarajevu imao 20.000 maraka mamaca. Oni prljavi Bosanci opljačkali su mi stan i ukrali mi sve mamce”. I tip je tri godine bombardirao Sarajevo i pucao na ljude. Zbog mamaca...

BestBook: Pripovjedač se također na proizvoljan i apsurdan način zatekne u procesu istrebljenja. Njegova prvotna namjera nije masakrirati ljude?

Ne, nipošto! U početku nije gad, nego dobar čovjek.

U jednom trenutku kaže otprilike: “Tko je mogao zamisliti da će se pravnike zadužiti za ubijanje ljudi bez suđenja? Kad sam se ja uključio, nisam mislio da je to zbog toga”. A onda... Činio je ono što su mu rekli da čini. To je tužno, ali je tako. On je poslušan dječak.

Ja nisam, možda bih refleksno odbio, ne znam. Ali on slijedi svoju logiku.

BestBook: Sad, kad ste obavili sav taj golemi posao i ušli u život tog čovjeka, imate li osjećaj da ga bolje razumijete?

Da i ne, nije to intelektualno razumijevanje, nego... Na neki sam način proživio stvari.

BestBook: Prošli ste putem kojim je on prošao?

Da, ali to je i dalje fikcija. Taj tip je u mnogim aspektima izvan norme. Većina onih koji su sudjelovali bili su potpuno amoralni, koji se, za razliku od njega, nisu ni zapitali. Ali sa svojim lucidnim pogledom unutar mašinerije omogućio mi je promatrati druge, secirati sve vrste krvnika koji su bili oko njega. Međutim, znate, to ništa ne mijenja na stvari. To što bolje razumijemo ne znači da ćemo spriječiti Amerikance da čine gadosti - koje su neusporedive s onima o kojima govorim u knjizi, ali su ipak velike gadosti. Jer ne samo da imaju moć, nego imaju i vojske pravnika, ljudi obrazovanijih od mene koji primaju basnoslovne plaće kako bi objasnili da su mučenja, proizvoljna pritvaranja i sve to legitimni. Smisao nije isti kao u situaciji mojega pripovjedača, ali mu je blizak.

BestBook: Razumijevanje nema smisla?

Ima, ali onda nastupaju politika, društvo, a društvo je masa. Masa ne ide nužno u pravom smjeru. U SAD-u ona drugi put glasa za Busha jer ga voli, u njemu se prepoznaje, što god on radio. On je religiozan, vjeruje u Boga, sve je u redu. Što možemo protiv toga? Ja, jednostavno, odlazim živjeti u inozemstvo.

PROMO

KAD KNJIGA NAĐE SVOJ GLAS Book&Zvook donosi novo iskustvo književnosti na hrvatsko tržište kao prva domaća knjižara i aplikacija za audio knjige

K

njige su oduvijek oblikovale kulture i pojedince, a razvoj audio knjiga otvorio je novu dimenziju konzumacije književnosti. Slušanje knjiga omogućilo je ljudima da u svakodnevici, uz rad ili putovanje, ostanu povezani s pričama i znanjem. Prateći ovaj globalni trend, Book&Zvook - prva domaća knjižara specijalizirana za audio knjige - donijela je pravo osvježenje na hrvatsko tržište.

S više od 40.000 preuzimanja aplikacije, Book&Zvook platforma nudi pažljivo odabrane naslove, vrhunsku produkciju i suradnju s poznatim glumcima, redateljima i glazbenicima, uz pažljiv urednički izbor. Aplikacija omogućuje jednostavno pretraživanje, kupnju i slušanje knjiga, bez pretplate jer korisnici plaćaju samo ono što žele slušati. „Book&Zvook daje glas knjigama i omogućava književnosti digitalno postojanje.

Naš cilj bio je više od same produkcije i distribucije, željeli smo promijeniti način

doživljavanja književnosti, gradeći novu čitalačku intimu i publiku“, istaknula je Ljubica Letinić, suosnivačica platforme. „Svaka audio knjiga nastaje u suradnji s vrhunskim umjetnicima, a to novo audio-iskustvo prelazi granice jezika i vremena“, dodala je. Praktično je i što se knjige mogu preuzeti u cijelosti ili po poglavljima, uz mogućnost prilagodbe brzine slušanja i unošenja bilješki, a odnedavno je knjige moguće kupiti i kao poklon.

U razvoju poslovanja Book&Zvook imao je podršku programa Pokreni nešto svoje, programa koji Philip Morris Zagreb provodi već devetu godinu zaredom u partnerstvu s ACT Grupom, a usmjeren je na jačanje društveno odgovornih poduzetnika kroz financijsku podršku, mentorstvo i medijsku vidljivost. Program je dosad podržao 58 poduzeća koja, između ostalog, posluju u području održivosti, zdravstva, kulture i tehnologije.

Skenirajte QR kod i otkrijte svijet audio knjiga uz Book&Zvook

STRIP

52 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

NEL PAVLETIĆ/PIXSELL

Strip je izlazio od 1960. do 1962. godine, a zatim je naprasno zaustavljen, pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima

Remek-djelo spašeno od zaborava Zagorkini romani bili su briljantno štivo koje je oživjelo u uzbudljivom scenariju Norberta Neugebauera i filmskom crtežu Andrije Maurovića. No Fibrin istraživački pothvat koji je rezultirao ovim integralom je priča za sebe

Piše: IVAN BUČA

B

ilo je to godine 1903., kad je biskup Josip Juraj Strossmayer u širem društvu intelektualaca ljubazno predložio Mariji Jurić Zagorki, tad već poznatoj kao britkoj novinarki s iznimnim spisateljskim darom, da upotrijebi svoj talent za viši cilj. Pod navalom raznovrsnih romana na njemačkom jeziku, tog “pulp fictiona” koji je ciljano služio suzbijanju hrvatske kulture i pisane riječi u politički uzavreloj monarhiji, mudri se biskup dosjetio kako uzvratiti udarac - treba pisati romane povijesne tematike na hrvatskom jeziku koji bi se bavili ženama, a k tome bi ih još i pisala žena. Bio je to zadatak koji je u Zagorki budio i teret odgovornosti i izazov, ali kojemu je prionula sustavno, istražujući povijest detaljno i novinarski predano.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 53

MSU ZAGREB

Ne treba posebno objašnjavati da se iz tog Strossmayerova zadatka rodio jedan od najuzbudljivijih književnih opusa u hrvatskoj povijesti. Zagorka je “Gričkom vješticom”, ciklusom od sedam romana, postigla fantastičan uspjeh kod publike, koja je gutala novinske sveske i tražila još. Unatoč tome što nije neokrznuta prošla kroz cenzorske škare i politički nadzor, Zagorka je neumorno nastavila

Grička vještica crtež: Andrija Maurović,  tekst: Norbert Neugebauer, Fibra 54 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

ARHIVA

Andrija Maurović, Autoportret, 1970-ih

Marija Jurić Zagorka

pisati. Ako pritisnemo “fast forward” i prebacimo se 30-ak godina u budućnost, nalazimo se u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kad vječno poduzetni strip scenarist Norbert Neugebauer dolazi na ideju da “Gričku vješticu”, odnosno “Kontesu Neru” oživi u formatu novinskog stripa, koji se tad tek počeo oslobađati stigmi partijski nepodobne umjetnosti i “kičeraja”. Za to mu treba pristanak autorice, ali i pouzdani crtač. Zagorka mu daje svoj blagoslov, a Neugebauer upošljava najboljeg od najboljih, svog starog znanca Andriju Maurovića, neumornog šljakera i autora (u suradnji s književnikom Krešimirom Kovačićem) prvog hrvatskog stripa “Vjerenica mača” iz 1935. godine.

Maurović je trebao oživjeti Zagorkine likove u novinskim pasicama. Rezultat je, očekivano, bio novi bum. Razgrabljene su naklade Večernjeg lista, u kojemu su svakodnevno izlazili Maurovićevi crno-bijeli “kaiši” koje je majstor ilustrirao s nevjerojatnim osjećajem za priču, likove i akciju. Strip je izlazio od 1960. do 1962. godine, a zatim je naprasno zaustavljen, pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima. Zagorka je tad već preminula, Maurović umire 1981. nakon borbe s vlastitim demonima i apokaliptičnim vizijama, potpuno se odričući svog strip stvaralaštva, a Norbert Neugebauer otišao je posljednji, 1992. godine, u Njemačkoj.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Toni je lik kojeg ćete obožavati prezirati – i smijati se dok vam knedla zastaje u grlu.

Novi roman Rumene Bužarovske – brutalan, duhovit i bolno istinit.

Ubrzajmo opet nekih 30-ak godina u budućnost, u današnje vrijeme, gdje imamo priliku u rukama držati Fibrino integralno izdanje Neugebauerova i Maurovićeva stripa. Kao što su Zagorkini romani bili briljantno štivo, a strip adaptacija na novinskim stranicama genijalan umjetnički i izdavački pothvat, tako je Fibrina knjiga remek-djelo za sebe, iza kojega stoje dvije godine predanog, gotovo detektivskog rada na pronalasku originalnih pasica stripa.

cjelovit na jednome mjestu.

- Kako su postojale priče da je veći dio materijala nepovratno izgubljen, počeli smo se raspitivati kod koga bi se možda nešto moglo pronaći. Znali smo da su u jednom trenutku sve table bile u posjedu scenarista Norberta Neugebauera, sve do sredine devedesetih. Osim dvije pasice, koje su još i u Večernjaku bile dosta oštećene pa pretpostavljam da su one bile uništene. Kad je Norbert umro, a interesa nije bilo, sve se to polako počelo osipati - rekao je Duplančić novinaru t-portala Saši Čobanovu i dodao: - Ljudi naslijede kućne biblioteke i ako nemaju za to interes, često puno toga završi u smeću. Zatim, stariji ljudi kad im pristupiš s nekim takvim pitanjem često su sumnjičavi.

Misle da nešto hoćeš od njih.

Nitko se nije pojavio 50 godina da pita za to i sad odjednom je netko pokazao interes i došao na vrata. Mislim da sam na ovaj ili onaj način razgovarao s više od stotinu ljudi i moram reći da je to bio jako težak posao. Zna se dogoditi da čuješ da bi kod nekoga mogla biti tabla, pa se namučiš da dođeš do kontakta, a onda ti nasljednik te osobe kaže da tata više nije živ. I sad ti moraš objašnjavati što ti točno želiš i da bi neka tabla nekog stripa možda mogla biti kod njega i da tebi to baš jako treba.

Istraživački rad dvojice strip fanatika, usporediv s naporima policijskih detektiva, itekako se isplatio. Uporno su slagali mozaik jednog gotovo izgubljenog djela, otkrivajući pasicu po pasicu originalnog stripa.

U obradi su zadržali sve popratne detalje ispisane na marginama pasica, koji pričaju zasebnu priču o Maurovićevoj dinamici stvaranja jednog stripa. Na čak 336 stranica u debelim koricama, osim samih originalnih pasica stripa, nalaze se i iznimno važan uvod o nastanku Zagorkinih romana, dodatno garniran sjećanjima Waltera Neugebauera, Norbertova sina, na početke stvaranja tog stripa i dan kad je s ocem posjetio Zagorku da joj predstavi ideju. Zaključno, za strip sladokusce ili, kako su naveli, “čistunce”, tu su i dodatne pasice kakve su izvorno objavljene u Večernjaku. S prikupljenim materijalom su znalački pedantno složili izdanje koje ulazi u vrh domaćeg strip izdavaštva. Takav tretman Zagorka, Neugebauer i Maurović i zaslužuju.

Ako pritisnemo ‘fast forward’ i prebacimo se 30ak godina u budućnost, nalazimo se u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kad vječno poduzetni strip scenarist Norbert Neugebauer dolazi na ideju da ‘Gričku vješticu’, odnosno ‘Kontesu Neru’ oživi u formatu novinskog stripa, koji se tad tek počeo oslobađati stigmi partijski nepodobne umjetnosti i ‘kičeraja’ Marko Šunjić, osnivač Fibre i dugogodišnji spiritus movens domaćeg strip izdavaštva, te strip entuzijast Goran Duplančić za t-portal su objasnili kako su došli do materijala koji nije postojao FIBRA

56 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Hoću knjigu ima najmodernije knjiške emisije!

U podcastu Između redaka donosimo vam izbor najzanimljivijih gostiju iz književnosti, glazbe, tehnologije i mnogih drugih područja. Klikom na zvonce pretplatite se i saznajte o čemu smo pričali u čak tri sezone i preko 100 uspješnih epizoda!

GRAD KOJI ŽIVI KULTURU

SAŠA ĆETKOVIĆ

Kultura je postala prisutnija u svakodnevnom životu ljudi, kaže nam Martina Bienenfeld

58 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Martina Bienenfeld:

SNAGA

TURISTIČKOG ZAGREBA TEMELJI SE NA JEDINSTVENOM KULTURNOM IDENTITETU Od ZagrebDoxa, preko glazbenih spektakla u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, do klasičnih i suvremenih kazališnih predstava.

Bogata i šarolika kulturna ponuda grada oduvijek je mogla utažiti znatiželju baš svakoga gosta Razgovarala: MARTINA BARTOLIĆ ARALICA

N

akon potresa i pandemije Covid-19 kultura je bila jedno od najteže pogođenih područja.

Zatvaranje kulturnih institucija tijekom tih teških razdoblja potaknulo je potragu za alternativnim oblicima prezentacije kulture, koje su u Turističkoj zajednici grada Zagreba aktivno inicirali i poticali. Unatoč svim izazovima zagrebačka kulturna scena ponovno je počela rasti.

- Iako su fizička događanja bila ograničena, nastao je novi prostor za inovaciju, čime je kultura postala prisutnija u svakodnevnom životu ljudi. Moglo bi se reći da je kultura, unatoč svim teškoćama, zapravo izašla među ljude više nego ikad prije. Publika je postala željna kulturnih iskustava, a nova ‘kemija’ koja je nastala između publike i kulturnih organizacija ponovno je oživila kulturni život - prisjeća se tih dana naša sugovornica Martina Bienenfeld, direktorica Turističke zajednice grada Zagreba.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 59

BestBook: Nema sumnje kako je Zagreb perjanica hrvatske kulturne i turističke ponude. Međutim, kako naša metropola kotira među zemljama u susjedstvu?

- Snaga Zagreba kao cjelogodišnje kulturne i turističke destinacije temelji se na jedinstvenom kulturnom identitetu koji je oblikovan našom bogatom poviješću, arhitekturom i umjetnošću - kaže Bienenfeld te dodaje: - Iako susjedne metropole, poput Beča, Budimpešte i Ljubljane, također nude značajnu kulturnu ponudu, Zagreb se izdvaja autentičnošću, dinamičnom i opuštenom atmosferom koja odražava njegov jedinstveni karakter. Inovativna ponuda koja uspješno spaja tradiciju i suvremeni pristup omogućava našem gradu da se izdvoji kao sve značajnije kulturno središte ovog dijela Europe i zbog toga ga turisti biraju.

Tome svjedoči i podatak kako je međunarodna zajednica prepoznala mnoge kulturne inicijative. Primjerice, nedavno su u MoMA-i u New Yorku izložena umjetnička djela iz fundusa Muzeja suvremene umjetnosti u ZagrePROMO

Zagreb Classic Boška i Krešo

MSU

Josip Vaništa, ‘Beskonačni štap - U čast Manetu’

bu, kao dio postava “Invitation: Museum of Contemporary Art, Zagreb”. Izložba, koja će tijekom sljedeće tri godine biti posvećena zagrebačkoj umjetničkoj sceni 60-ih godina prošlog stoljeća, obuhvaća dvije dvorane njujorškog muzeja, čime se dodatno potvrđuje kulturna relevantnost Zagreba na globalnoj sceni.

BITI DRUGAČIJI I AUTENTIČAN KLJUČ JE USPJEH U današnjem globaliziranom svijetu biti drugačiji i autentičan ključ je za uspjeh, a za kulturni i turistički razvoj Zagreba to znači pronalaženje ravnoteže između tradicije i inovacije. Grad se mora razvijati i prilagođavati novim trendovima, ali istodobno čuvati prepoznatljiv identitet i specifičnosti koje ga čine jedinstvenim na kulturnoj karti svijeta, ističe Bienenfeld.

Kultura nedvojbeno obogaćuje turističku ponudu, stvarajući autentična iskustva koja privlače posjetitelje, a turizam može pružiti potrebna sredstva za očuvanje kulturne baštine i razvoj kulturnih inicijativa. Međutim, ako turizam nije pravilno usmjeren, može doći do negativnih posljedica, poput gubitka lokalne autentičnosti i preopterećenja gradskih resursa, upozorava naša sugovornica.

- Zagreb ima kapacitet za održiv razvoj, koji neće ugroziti kulturni identitet grada. Grad je dovoljno velik i dinamičan da uspijeva balansirati između očuvanja svoje baštine i uspješne turističke ponude. No važno je i dalje promicati inicijative koje omogućuju turizmu da bude alat za očuvanje i razvoj kulture, a ne nešto što će ugroziti svakodnevni život građana. Aktivno planiranje, uvažavanje potreba lokalne zajednice i održivost trebaju biti ključni faktori u tom procesu.

INOVATIVNE ZBIRKE ‘MUSEUMS, MAYBE’ BestBook: Moderni turisti traže poseban doživljaj, žele nova iskustva, ali i stjecanje spoznaja. Kako se u tu priču uklapaju neobični muzeji grada Zagreba?

- Turisti danas traže autentičnost, održivost i simbiozu s lokalnom zajednicom, što je ključno za njihovo zadovoljstvo. Zagrebačka turistička ponuda sve više integrira principe autentičnosti i održivosti, a gosti to prepoznaju i cijene. Lokalna zajednica aktivno sudjeluje u kreiranju turističkih programa, što omogućuje posjetiteljima da

Festival Svjetla Zagreb 2024. (gore) te Zagreb Classic (dolje) SAMIR CERIĆ KOVAČEVIČ

pritom, kao i u svemu, očuvati ravnotežu. Tehnologija treba služiti kulturi i obogatiti je, ali ne zamijeniti njezinu bitnu vrijednost - smatra Bienenfeld. Za kraj recimo i to kako nas tijekom 2025. očekuju mnoga kulturna i glazbena događanja. Primjerice, u drugoj polovici lipnja na Trgu kralja Tomislava Zagreb Classic. A budući da je 2025. godina u znaku obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, dio programa bit će posvećen upravo toj važnoj obljetnici. Turistička zajednica grada Zagreba, na čelu s Martinom Bienenfeld, najavljuje bogatu ljetnu i jesensku sezonu u Zagrebu, neka od događanja koja nas očekuju su: Animafesta, Jazz.hr festival, Večeri na Griču, Dvorišta i mnogo drugih.

MSU

MLAĐE GENERACIJE VOLE INOVATIVNE SADRŽAJE BestBook: Kako mlađe generacije ‘dišu’ kad je riječ o kulturi? Posjećuju li kulturna događanja? Koje ih umjetnosti najviše privlače?

- Mlađe generacije pristupaju kulturi na malo drugačiji način, manje formalno, ali s mnogo znatiželje i otvorenosti. Oni traže sadržaje koji su interaktivni, inovativni i koji potiču osobno sudjelovanje. Sve češće nalazimo ih na multidisciplinarnim događanjima, urbanim festivalima, izložbama suvremene umjetnosti, projekcijama dokumentarnih filmova, performansima, a osobito ih privlače sadržaji koji imaju elemente pop kulture, digitalne umjetnosti ili društveno angažirane tematike. Iako možda u manjoj mjeri posjećuju tradicionalne kulturne institucije, njihova povezanost s kulturom postoji, samo se izražava kroz drugačije, suvremenije oblike.

BestBook: Utjecaj digitalne tehnologije transformirao je aktivnosti poput slikanja, crtanja, kreiranja skulptura i glazbe. Hoće li kultura razvojem tehnologije izgubiti na autentičnosti?

- Digitalne tehnologije ne moraju nužno umanjiti autentičnost kulture. Naprotiv, mogu biti snažan alat za njezinu interpretaciju, širenje i veću dostupnost. Pandemija Covid-19 to je jasno pokazala, a osobito mi je drago što smo u Turističkoj zajednici grada Zagreba među prvima u Hrvatskoj prepoznali potencijal digitalnih alata.

Tako smo organizirali virtualne izložbe božićnih jaslica, kao i interaktivne AR instalacije, ne samo u Zagrebu nego i u drugim gradovima u Hrvatskoj te susjednim državama. Time smo omogućili publici potpuno nove načine doživljaja kulturnih sadržaja, uključujući i one koji fizički nisu mogli biti nazočni. Naravno, važno je

MARIN TOMAŠ

dožive autentične lokalne običaje i kulturu.

Projekt “Museums, Maybe” najsvježiji je primjer. Riječ je o promotivnoj kampanji i platformi koju je Turistička zajednica pokrenula kako bi dodatno skrenula fokus na inovativne zbirke te zanimljive koncepte koji pružaju drugačije kulturno iskustvo, poput Muzeja prekinutih veza ili prvog Muzeja iluzija u svijetu.

- Veliki međunarodni uspjeh ovih autentičnih zagrebačkih projekata nadahnuo je zatim i mnoge druge da realiziraju svoje ideje i predstave ih široj javnosti. Zbog toga smo, prepoznajući kreativnost, entuzijazam i turistički potencijal koji stoji iza svih ovih privatnih inicijativa, odlučili kreirati ‘Museums, Maybe’ kako bismo im omogućili platformu za još bolje povezivanje s publikom. Ovom inicijativom ne samo da pružamo podršku tim jedinstvenim inicijativama nego im dajemo veću vidljivost i na europskoj i svjetskoj razini kroz posebnu web stranicu i promotivni film - kaže Bienenfeld.

BestBook: Koje biste od neobičnih muzeja posebno istaknuli i zašto?

- Među neobičnim zbirkama koje su mi posebno zanimljive istaknula bih Muzej prekinutih veza i Muzej iluzija, koji već godinama privlače velik broj posjetitelja originalnom koncepcijom i interaktivnim pristupom te su prenijeli glas o Zagrebu diljem svijeta. Posebno veseli i pojava novih manjih inicijativa specijalizirane tematike, poput Kuće karikature Ota Reisingera, koja čuva uspomenu na jednog od najvažnijih hrvatskih karikaturista, ili Muzej zaboravljenih priča, koji kroz suvremene medije prezentira hrvatske narodne predaje i mitologiju.

Julije Knifer, ‘Meandar’

TEMA

YUVAL NOAH HARARI:

Umjetna inteligencija potkopala je demokraciju diljem svijeta Piše: JOSIP MLAKIĆ književnik

Yuval Noah Harari, izraelski medijavelist, povjesničar i pisac, koji slovi za jednog od najistaknutijih angažiranih intelektualaca današnjice, gostovat će u listopadu u Hrvatskoj, u dvorani Lisinski. Njegove knjige dosad su prodane u više od 23 milijuna primjeraka i prevedene na više od šezdeset stranih jezika

R

edovito objavljuje u najpoznatijim svjetskim časopisima, poput Guardiana, Timesa, Wall Street Journala... Najpoznatiji je po popularno-znanstvenim bestselerima “Sapiens: Kratka povijest čovječanstva” (2011.) i “Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice” (2016.), u kojima piše o “kognitivnoj revoluciji” koja se navodno dogodila prije 70 tisuća godina, kad je homo sapiens potisnuo neandertalce te razvio jezične vještine i strukturirao društva.

“Homo sapiens kakvog poznajemo nestat će za stoljeće ili tako nešto”, izjavio je jednom.

Hararijeve popularne spise, među koje spada i njegova posljednja objavljena knjiga “Nexus: Kratka povijest informacijskih mreža od kamenog doba do umjetne inteligencije”, teoretičari uvrštavaju u žanr “Velike povijesti”. Pojam “Velika povijest” prvi je upotrijebio američki povjesničar David Christian, pod kojim je podrazumijevao sveobuhvatno proučavanje odnosa čovjeka prema kozmologiji i prirodnoj povijesti.

Nastavak na sljedećoj stranici 

62 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Harari totalitarizme 20. stoljeća, njemački nacizam i staljinizam, vidi kao izravno nasljeđe industrijske revolucije

PROFIMEDIA

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 63

PROFIMEDIA

Po Christianu, začeci takvog pristupa sežu do doba renesanse.

“Velika povijest” propituje prošlost koristeći sveobuhvatne vremenske skale, od Velikog praska do modernosti, za razliku od konvencionalne povijesti koja svoje proučavanje započinje od vremena uvođenja poljoprivrede i civilizacije ili od prvih pisanih tragova. “Velika povijest”, dakle, smješta ljudsku povijest u širi kontekst povijesti svemira.

Harare se u “Nexusu” bavi umjetnom inteligencijom, pokušavajući objasniti zbog čega umjetna inteligencija predstavlja egzistencijalnu prijetnju čovječanstvu.

“Umjetna inteligencija je najmoćnija tehnologija koju je čovječanstvo ikad stvorilo, jer je to prva tehnologija koja može samostalno donositi odluke i stvarati nove ideje”, tvrdi Harari, koji nije usamljen u svojim tezama, jer i brojni drugi stručnjaci upozoravaju da bi uspon umjetne inteligencije mogao rezultirati kolapsom ljudske civilizacije ili čak istrebljenjem ljudske vrste.

Tu opasnost Harari pojašnjava povlačenjem paralele s industrijskom revolucijom koja je započela u Engleskoj u drugoj polovici 18. stoljeća, koja je do sredine 19. stoljeća temeljito izmijenila političke, društvene i gospodarske odnose u većem dijelu svijeta, iznjedrivši najbogatija društva u povijesti.

“Nažalost, bliži pogled na povijest otkriva da zapravo imamo vrlo dobre razloge za strah od moćnih novih tehnologija. Nova tehnologija često vodi do povijesnih katastrofa, ne zato što je tehnologija inherentno loša, nego zato što ljudima treba vremena da nauče kako je mudro koristiti”, piše Harari.

Industrijska revolucija dovela je do imperijalizma: “Opremljene masovno proizvedenim puškama i topovima, pokretane parnom snagom i vođene zapovijedima putem telegrafa, vojske industrije prošle su zemaljsku kuglu od Novog Zelanda do Koreje i od Somalije do Turkmenistana. Milijuni domorodaca vidjeli su kako im tradicionalni način života nestaje pod kotačima tih industrijskih vojski”.

Harari totalitarizme 20. stoljeća, njemački nacizam i staljinizam, vidi kao izravno nasljeđe industrijske revolucije: “Staljinizam i nacizam također su bili izuzetno skupocjeni eksperimenti u izgradnji industrijskih društava. Vođe poput Staljina i Hitlera tvrdili su da je industrijska revolucija oslobodila ogromne moći koje samo totalitarizam može obuzdati i u potpunosti iskoristiti”.

Uzimajući u obzir da je umjetna inteligencija daleko opasnija od nasljeđa industrijske revolucije, Harari se pita koliku će cijenu čovječanstvo platiti prije nego što do kraja nauči upravljati novom tehnologijom. Po njemu, ta cijena može biti čak i kolaps čovječanstva.

Dugin izdvaja Hararijevu ‘sklonost postljudskoj egzistenciji’ kao dokaz da je moderni zapadni svijet ‘civilizacija Antikrista’, čemu se Rusija i islamski svijet opravdano suprotstavljaju.

Dugin, zapravo, iz Hararijeva opusa izdvaja samo one teze koje potvrđuju neke njegove, unaprijed donesene stavove

64 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Harari totalitarizme 20. stoljeća, njemački nacizam i staljinizam, vidi kao izravno nasljeđe industrijske revolucije

“Možda ćemo naposljetku pronaći način kako zauzdati umjetnu inteligenciju te je koristiti za dobrobit čovječanstva. No trebamo li proći još jedan ciklus globalnih imperija, totalitarnih režima i svjetskih ratova da bismo saznali kako je dobronamjerno koristiti? Tehnologije 21. stoljeća daleko su moćnije - i potencijalno daleko destruktivnije - od onih iz 20. stoljeća. Stoga imamo

manje prostora za pogreške”, tvrdi Harari.

Piše kako je umjetna inteligencija, iako u početnom stadiju razvoja, već sad u velikoj mjeri potkopala demokraciju diljem svijeta. Harari navodi primjer društvenih mreža koje svojim algoritmima favoriziraju destruktivna ljudska ponašanja, kao što su bijes, mržnja ili strah. “Algoritmi su tako počeli namjerno širiti bijes, što je veliki uzrok trenutačne epidemije teorija zavjera, lažnih vijesti i društvenih poremećaja koji potkopavaju demokracije diljem svijeta.”

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 65

Umjetna inteligencija, tvrdi Harare, mnogo bi veći izazov trebala predstavljati autokratskim režimima, “koji imaju čitave grobnice kostura u svojim ormarima i nultu toleranciju prema kritici”. Harari to pojašnjava na primjeru Putinove Rusije, gdje će sposobnost umjetne inteligencije da se mijenja i uči neminovno dovesti do kolizije s ideološkom propagandom na kojoj se zasniva svaka diktatura: “Posljednje što diktator želi jest stvoriti nešto moćnije od sebe ili silu koju ne zna kontrolirati”.

Demokratskim društvima mnogo je teže manipulirati nego što je to slučaj s diktaturama, u kojima je vlast koncentrirana u rukama ograničenog broja ljudi: “Najlakši način na koji umjetna inteligencija može preuzeti vlast nije bijeg iz laboratorija doktora Homo deus Yuval Noah Neksus Yuval Noah Harari, Frankensteina, već udvaranje nekom Harari Fokus. Prijevod: Marija Perišić Fokus. Prijevod: Iva Ušćumlić paranoičnom Velikom Vođi”.

Harari, što je možda i jedan od glavnih razloga njegove popularnosti, piše jasnim i “Sapiensa” napisao je kako mu se čini da je Haranedvosmislenim rečenicama jer, kako tvrdi, “u re “iznenađujuće malo pročitao o velikom broju svijetu preplavljenom nevažnim informacijama, bitnih tema”: “Bilo bi pošteno reći da kad god su jasnoća je moć”. Cenzura više ne funkcionira njegove činjenice općenito točne, one nisu nove, blokiranjem protoka informacija, već preplava kad god pokuša udariti temelje nečemu noljivanjem ljudi dezinformacijama i smetnjama. vom, često pogriješi, ponekad ozbiljno”. Hallpike U svojoj knjizi “21 lekcija za 21. stoljeće”, Harari smatra kako je “Sapiens” tek “izdavački događaj se fokusira na probleme današnjice i društvekoji će svoje čitatelje uzbuditi divljom intelektuna pitanja, u kojoj se bavi najvažnijim pitanjialnom vožnjom kroz krajolik povijesti, prošaran ma današnjice: krizom liberalne demokracije, senzacionalnim prikazima nagađanja i završareligijom, hipotetskim Trećim svjetskim ratom, vajući predviđanjima o ljudskoj sudbini od kojih usponom Donalda Trumpa, nacionalizmom, se ledi krv u žilama”. Pojedini teoretičari otišli su klimatskim promjenama... i korak dalje nazivajući Hararijev rad “opasnom Hararijev rad nije baš najbolje prihvaćen u akapopulističkom znanošću”. Prema povjesničaru demskim krugovima. Englesko-kanadski antroSamu Wineburgu sa Sveučilišta Stanford, “Velika polog Christopher Robert Hallpike u recenziji povijest” izbjegava tumačenje tekstova znanstvenim pristupom te se tako pretvara u “neku vrstu sinteze evolucijske biologije i kvantne fizike”. Kritičarka britanskoga Guardiana nema visoko mišljenje o Hararijevim knjigama, ali se divi “ambiciji i širini njegova rada” u kojem spaja “neočekivane ideje i blistava opažanja”.

“Najbolji razlog da ne bacite ovu knjigu kroz prozor je taj što, povremeno, Harari napiše odlomak koji doista proširuje um”, piše ona svrstavajući Hararija u “klasu gurua za koje se pretpostavlja da su stručnjaci za sve”. Gavin Gavin Jacobson iz New Statesmana knjigu “21 lekciju za 21. stoljeće” vidi kao “studiju punu obećanja, a slabu u izvedbi”.

Dakle, čak i oni koji ga ne vole smatraju kako je Harari poticajan autor kojega se isplati čitati.

S druge strane, njegovi poklonici, Sapiens Yuval Noah Harari, 21 lekcija... Yuval Noah među koje spadaju, primjerice, i Fokus. Prijevod: Predrag Raos dvije nespojive ličnosti, kao što su Harari, Fokus. Prijevod: Aida Alagić





66 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.





“Koliko god se divio Harariju i uživao u ‘21 lekciji’, nisam se slagao sa svime u knjizi. Htio sam vidjeti više nijansi u Hararijevoj raspravi o podacima i privatnosti. Također sam bio nezadovoljan poglavljem o zajednici. On podcjenjuje prednosti povezivanja obitelji i prijatelja diljem svijeta.” Uistinu se teško jednoznačno odrediti prema fenomenu Harare, autoru koji vas počesto zadivi lucidnim i neočekivanim pogledima na određena pitanja o prošlosti i budućnosti ljudske civilizacije, a već na sljedećoj stranici kao odgovor daje banalna pojašnjenja, koja su često lijepo upakirane floskule.

Harari, što je možda i jedan od glavnih razloga njegove popularnosti, piše jasnim i nedvosmislenim rečenicama jer, kako tvrdi, “u svijetu preplavljenom nevažnim informacijama, jasnoća je moć”.

Cenzura više ne funkcionira blokiranjem protoka informacija, već preplavljivanjem ljudi dezinformacijama i smetnjama ruski geopolitičar Aleksandar Dugin i Bill Gates, imaju vrlo visoko mišljenje o Harariju. Dugin izdvaja Hararijevu “sklonost postljudskoj egzistenciji” kao dokaz da je moderni zapadni svijet “civilizacija Antikrista”, čemu se Rusija i islamski svijet opravdano suprotstavljaju.

Dugin, zapravo, iz Hararijeva opusa izdvaja samo one teze koje potvrđuju neke njegove, unaprijed donesene stavove.

“Harari je toliko poticajan pisac da sam, čak i kad se nisam slagao, želio nastaviti čitati i razmišljati”, napisao je Bill Gates u New York Times Book Reviewu 2018. godine povodom Hararijeve knjige “21 lekcija za 21. stoljeće”.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Opremljene masovno proizvedenim puškama i topovima, pokretane parnom snagom i vođene zapovijedima putem telegrafa, vojske industrije prošle su zemaljsku kuglu od Novog Zelanda do Koreje i od Somalije do Turkmenistana.

Milijuni domorodaca vidjeli su kako im tradicionalni način života nestaje pod kotačima tih industrijskih vojski

PROFIMEDIA

Možda ćemo naposljetku pronaći način kako zauzdati umjetnu inteligenciju te je koristiti za dobrobit čovječanstva. No trebamo li proći još jedan ciklus globalnih imperija, totalitarnih režima i svjetskih ratova da bismo saznali kako je dobronamjerno koristiti? Tehnologije 21. stoljeća daleko su moćnije i daleko destruktivnije...

Zbog širokog raspona tema kojima se bavi, Hararijev rad su neki kritičari okarakterizirali kao punditizam, pojam koji se odnosi na osobe koje daju komentare ili analize događaja ili određenih tema u javnom prostoru, kao što su politička i ekonomska pitanja ili kulturni trendovi. Pojam dolazi iz sanskrtske riječi “pandita”, što znači “učen”, i ima ironijsko značenje. Najtočniji prijevod ovog izraza na hrvatski, koji pokriva sva značenja ovoga pojma, možda je izraz “pametar”. Dobar primjer punditizma je Hararijeva izjava kojom se najavljuje njegovo gostovanje u Zagrebu: “Svaki majmun bi vas hladno odbio kad biste ga pokušali uvjeriti da vam da bananu, obećavajući mu neograničeni broj banana posmrtno, u majmunskom raju”.

Istinitost ove tvrdnje ne dokazuje ništa, osim što nam sugerira nešto što zna svako dijete, da majmuni ne vjeruju u Boga. Trebaju li se ljudi, jer se takav dojam stječe iz Hararijeve rečenice, po pitanju religije ugledati na majmune?

Ova izjava neodoljivo podsjeća na ne previše maštoviti vic te se na sličan način može, jednostavnim logičkim vratolomijama, dekonstruirati kompletna povijest ljudske civilizacije. Navest ću jedan primjer iz osobnog iskustva. Prije petnaestak godina, dok sam radio kao inženjer u tvornici čeličnih konstrukcija, jedan prijatelj mi je, našalivši se sa mnom, savjetovao da napustim posao inženjera i profesionalno se bavim pisanjem: Gdje si vidio da jedan majmun bere banane za drugog majmuna, vlasnika firme u kojoj sam radio?

Unatoč svemu, uvjeren sam kako nitko s Hararijeva predavanja neće otići nezadovoljan. Neke će oduševiti Hararijeve plitke logičke vratolomije, “divlja intelektualna vožnja kroz krajolik povijesti”, dok će zahtjevnija publika uživati u povremenim proplamsajima jednog uistinu otvorenog i briljantnog uma.

Umjetna inteligencija, tvrdi Harare, mnogo bi veći izazov trebala predstavljati autokratskim režimima, ‘koji imaju čitave grobnice kostura u svojim ormarima i nultu toleranciju prema kritici’

PROFIMEDIA

68 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

KRITIKA

ČUVAR NESTAJANJA Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

Sastavljen od kronika, dnevnika, pisama i svjedočanstava, a mnoga od njih je Ivan Lovrenović sam pronašao, otkrio, saslušao i zabilježio, ‘Dva vijeka, jedan vijek’ govori o sudbini, povijesti, vrhuncima i zabludama

Ivan Lovrenović uz stećke u Radimlji

PROFIMEDIA 1

70 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

van Lovrenović možda je i najvažniji čuvar jednoga nestajanja, arhivar, povjesničar, istraživač, ali ponajprije pisac koji pokušava, i uspijeva, oživjeti jedno vrijeme i jednu kulturu koja polako nestaje pregažena novim vremenom, zaboravom, nemarnošću i nerazumijevanjem. Bogatu, još živu, neistraženu kulturu bosanskih Hrvata i bosanskih franjevaca, Bosne kao takve, često izgubljenu, a time i sačuvanu, iza debelih samostanskih zidova, u kutijama gdje se skrivaju spisi, kronologije, prozaični dokumenti, da bi jednoga dana bili nađeni i progovorili.

Moram priznati da me je iz mojeg zagrebačkog neznanja i nerazumijevanja pomalo strah pisati o Lovrenoviću, o njegovoj knjizi koju je teško klasificirati u neki žanr ili područje - “Dva vijeka, jedan vijek”. S druge strane, moje zagrebačko neznanje i nerazumijevanje, kao i svih onih koji nisu vezani uz Bosnu i koji o toj kulturi malo znaju, pruža mi zadovoljstvo čuđenja i dodatni užitak čitanja. Doduše, kultura i svijet o kojem Ivan Lovrenović piše i nije baš nepoznat, ali finese, dubine i neotkrivenost tog svijeta definitivno jesu, čineći ga gotovo pa egzotičnim, iako je tu oko nas, nadohvat ruke.

Roman “Dva vijeka, jedan vijek” teško je klasificirati, pa ga je zato najbolje zvati romanom.

Taj pojam pokriva sve što ta knjiga jest, uključujući i sve ono što je ne čini romanom. Nije riječ o fikciji, ali nije riječ ni o povijesti, nije riječ o kronici, ali nije ni da to, većim dijelom, nije kronika, kao što nije riječ o dugom eseju ili studiji, iako to jest i dugi esej i studija. Pa je ponajbolje “Dva vijeka, jedan vijek” ostaviti pod kišobranom romana koji pokriva i može podnijeti sve, pa i to da možda i nije roman.

Sastavljen od kronika, dnevnika, pisama i svjedočanstava, mnoga od njih Ivan Lovrenović je sam pronašao, otkrio, saslušao i zabilježio, “Dva vijeka, jedan vijek” govori o sudbini, povijesti, vrhuncima i zabludama, te o polaganom nestajanju njezine kulture i svijeta koji je ona tako teško uspjela sačuvati, održati i razviti. A taj svijet nestaje upravo

I

kad počinje dolaziti nešto što bi se moglo nazvati slobodom ili nekim boljim svijetom kojemu su se vrijedni kroničari i graditelji nadali. Samo što ta sloboda i taj bolji svijet ujedno donose i razdor, kršenje onih tankih i finih niti od kojih su cijela ta kultura i cijeli taj svijet tako pažljivo sagrađeni i sačuvani. Taj bolji svijet u istom je trenutku i oslobođenje i razorni val koji koji gazi sve pred sobom, pa i kulturu koja mu se nadala.

Ivan Lovrenović govori kroz sjećanja tri franjevca Ante Kneževića, Josipa Markušića i Ljube Hrgića - i pri tome malo što romansira, pušta ih da svjedoče kroz vlastite zapise i kroz svjedočanstva mnogih drugih oko njih, pri tom stavljajući sve u kontekst vremena, komentirajući, ploveći u sadašnjost i u prošlost, objašnjavajući i približavajući čitatelju tanke strune koje građevinu tog svijeta tako krhko, ali i čvrsto, povezuju. Teško je reći da je ijedna riječ u romanu “Dva vijeka, jedan vijek” fikcija. Avantura, ako se to tako može nazvati, jest i samo traganje za svjedočanstvima, sakrivenima u samostanskim arhivima, izgubljenima, pa ponovno pronađenima, rekonstruiranima... Gotovo da je sve zabilježeno, da je o svemu, u svakom trenutku, ispisana kronika, koja je zatim nestajala, izgubljena, prepisivana, pažljivo uređivana, da bi se opet pojavila. Ono što Lovrenović čini jest da ta svjedočanstva nadopunjuje i onim što bi moglo biti, prema svjedočanstvima drugih ili prema kontekstu vremena, ali pri tome jako pazi da nijednu riječ koju piše, a koju nisu zapisali njegovi “junaci”, ne ostavi kao konačnu i istinitu. Lutajući između oskudnosti dijelova onoga što je zapisano i sačuvano (možda je čak i bolje reći onoga što je zapisano i otkriveno jer još postoji ne mala nada da će se još mnogo toga pronaći u arhivima) i nepouzdanih sjećanja svjedoka te još manje pouzdanih fusnota na marginama povijesnih knjiga koje se bave nekom većom poviješću, kao i novinskih zapisa te lažnih svjedočanstava, Lovrenović uspijeva rekonstruirati i opjevati čitavo razdoblje u kojem jedna bogata i duboka kultura počinje nestajati. Čitava lepeza likova, pardon stvarnih osoba, koja prolazi kroz njegove rečenice, neki kao važni pouzdani svjedoci, a neki tek spomenuti, gotovo pa zaslužuju vlastiti roman. Vlastitu kroniku. Čitatelju to ujedno pruža priliku da ispreplete vlastite priče, vlastite romane i svijet oko onoga koji je izgradio Lovrenović. Ili bolje rečeno sačuvao od nestajanja.

Kultura i svijet o kojem Ivan Lovrenović piše i nije baš nepoznat, ali finese, dubine i neotkrivenost tog svijeta definitivno jesu, čineći ga gotovo pa egzotičnim, iako je tu oko nas, nadohvat ruke

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 71

KRITIKA

Marina Kuveždić

VUKOVAR, LJUBAV I RAT Anglistica i pedagoginja koja se do sada vrlo uspješno okušala u kratkim pričama, posjeduje tu neku lakoću i jednostavnost pripovijedanja i onda kad su teme doista teške

Piše: JAGNA POGAČNIK književna kritičarka i prevoditeljica

72 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

“Kad plavi Dunav” prvi je roman Marine Kuveždić, anglistice i pedagoginje koja se do sada vrlo uspješno okušala u kratkim pričama. Kako to već ide s kratkom pričom, prijavljivala se na razne književne natječaje, na nekima od njih je i nagrađivana, primjerice dobitnica je treće nagrade “Ranko Marinković” 2017. godine. Prije tri godine objavila je zbirku “Put koji je odabrala” koja, čini mi se, nije zapažena onoliko koliko bi zaslužila, no na takve smo slučajeve već nekako navikli. U jedinoj

opširnijoj i analitičkoj kritici koju sam pronašla, onoj Dunje Ilić na portalu Booksa, rečeno je i to kako je riječ o zbirci koja zaslužuje pažnju kako šire čitateljske publike, tako i onih koji traže literarnu kvalitetu. Ne spominjem to kako bih fokus pomakla na autoričinu prvu knjigu (premda i to ne bi bilo loše), već stoga što bih taj spoj o kojem govori kritičarka lako mogla primijeniti i kao preporuku za njezin novi roman. Marina Kuveždić rođena je 1985. u Vukovaru, rodni je grad napustila kao djevojčica, pa iako mjesto i godina rođenja svakako nisu podatak koji bih posebno naglašavala pišući o nečijoj knjizi, u ovom je slučaju to ipak potrebno. Jasno je to već od naslova romana i fotografije na naslovnici na kojoj su u prvom planu pješčane kule na obali, a u pozadini vukovarski Vodotoranj. Opis u blurbu bilježi kako je to “priča o izgubljenom, o mladenačkoj ljubavi” i moram priznati kako sam se ulazeći u knjigu pribojavala na koji će način (književno) mlada autorica pristupiti toj temi u kojoj se spajaju Vukovar, ljubav i, očito, rat. A pristupila je kroz kombinaciju žanra suvremenog obiteljskog romana s fokusom na ženske likove, majke i kćeri, i dionica u kojima se čuvaju reminiscencije na to, u blurbu spomenuto, izgubljeno, s kopčom e-mailova koji će u romanu imati više funkcija. Problem, odnosno pravi zaplet, nastaje kad se te dvije dionice, prošlost i sadašnjost, pomiješaju i počnu utjecati jedna na drugu, premda je očito tako bilo i prije, ali je tinjalo i nije u tom opsegu izlazilo na površinu. Obitelj čine još prilično zreo 17-godišnji sin te otac i muž, pomnije karakteriziran i shvatljiv tek kad se razmrse konci prošlosti i sadašnjosti. Vesna je pedesetogodišnjakinja, majka dvoje tinejdžera s kojima je komunikacija onakva kakva već s tinejdžerima zna biti, u braku za koji već na prvim stranicama zaključujemo kako je ušao u rutinu s pripadajućim nezadovoljstvima i netrpeljivostima, a tu očito postoji i neka pretpovijest.

Vesnin prostor slobode i bijega su mailovi koje šalje “onome koji je uvijek bio uz nju”, čije pisanje potiče reminiscencije na doba odrastanja, prijateljstava i prvu ljubav u Vukovaru, taj prošli život koji je naglo prekinut ratom. Te se reminiscencije uobličavaju u svojevrsnu paralelnu dionicu romana u kojoj je kroz ljubavnu priču dvoje mladih, prekinutu Vesninim odlaskom iz Vukovara u Zagreb, prilično uvjerljivo, i što je još važnije s mjerom, opisana i atmosfera predrata, rata i njegovih posljedica, bez inzistiranja na mnoštvu konkretnih ratnih detalja i ne izlazeći iz okvira privatne i obiteljske priče koja je u fokusu. Nacionalna raslojavanja koja se prepoznaju u odabirima studija u Beogradu ili Zagrebu, atmosfera potmulog iščekivanja, potom ratnih razaranja i stradalništva, ostaju tek naznačeni kontekst kojemu zaista ne treba dodatno objašnjenje, ni u kojem trenutku ne preuzimajući dominaciju i ne okrećući fabulu u drugom smjeru od onoga koji je važan za Vesnu, tad i sad. Taman kad smo se smjestili u priču o prošloj ljubavi i možda pogrešnom braku, vukovarskoj ljubavi prekinutoj ratom i pedesetogodiš-

njakinji koja još propituje prošlost i na neki način u njoj živi, prije svega zbog svojevrsne krivnje koju osjeća zbog odluke o odlasku, fokus će se pomaknuti prema njezinoj kćeri Renati. Ona je, pak, 15-godišnjakinja u vezi s tipičnim manipulatorom i nasilnikom, starijim od nje, i u svojoj tinejdžerskoj glavi svaki mamin, očev ili bratov savjet shvaća isključivo kao napad na vlastitu “odraslost”, ostajući slijepa za ono što joj se događa.

Upravo odnos majke i kćeri, koji podjednako muči obje, koliko god Renata u nekim trenucima mislila o majci sve najgore do razine kad joj želi ozbiljno napakostiti, pokazuje se ključnim za raspetljavanje svih dionica priče. Renatina promjena, osvješćivanje i emancipacija, koja se odvija paralelno s rasvjetljavanjem i osvješćivanjem mamine priče, na neki način i pomirenja s onim što se dogodilo u prošlosti, kao i način na koji se disfunkcionalna obitelj, potaknuta i jednim ozbiljnim događajem koji nećemo spojlati, ponovno vraća u funkcionalnije tračnice svakodnevice, čine fini fade out romana. Dapače, nekako kao da sve dolazi na svoje kroz suočavanje, opraštanje, pomirenje, prihvaćanje i smanjivanje tenzija razapetosti između dva života. Vratimo li se na jednu od teza iz ranije spomenute kritike o prvoj knjizi Marine Kuveždić, gdje se spominje i šira čitateljska publika, ne mogu ne spomenuti kako mi se čini da u romanu postoje neki ustupci koji kao da su namijenjeni upravo njoj. Kuveždić, naime, posjeduje tu neku lakoću i jednostavnost pripovijedanja i onda kad su teme doista teške, pa se roman isto tako, lako, i čita. No ono što u slučaju paralelne dionice koja donosi priču o ratom prekinutoj ljubavi i tragediji djeluje funkcionalno i minimalistički, jer doista nismo trebali još jedan roman u kojem se o ratu piše ab ovo, u nekim se drugim slučajevima preokreta, razotkrivanja, promjene odnosa - čini prebrzim odlaskom dalje i dalje, iako postoji mnogo mjesta za produbljivanje i proširenje, osobito unutarnjih previranja samih likova na kojima se ovaj roman i gradi. Jaki motivi, a takvih je roman pun, umješno i brzo zaokreću fabulu u novim smjerovima, vodeći je vrlo čvrsto prema raspletu i nekoj vrsti pročišćenja na kraju, ali kako idemo od jednog do drugog počinju djelovati pomalo neuvjerljivo, kao da se počinjemo pitati sad još i to? Odluka da se fragmenti prošlosti ispripovijedaju u 3. licu, a ne iz pozicije Vesnina 1. lica, također je nešto o čemu se može raspravljati - u smislu je li za taj dio građe bila potrebna distanciranost ili bi se ipak više dobilo intimnijim, ispovjednim tonom. Zapravo, ako sam posve iskrena, najviše bi me kao čitateljicu zanimali upravo ti e-mailovi koje Vesna piše Damiru, svojoj prvoj velikoj vukovarskoj ljubavi, kao i odgovori koje na njih dobiva. Tko pročita roman do kraja, kad se mnoge stvari, pa i e-mailovi, razjasne - a apsolutno preporučujem da to učinite - shvatit će na što mislim kad kažem kako bi upravo ta korespondencija imala veliki literarni potencijal.

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 73

TEMA

NOVE

KNJIGE ZA NOVO VRIJEME Piše: LUCIJA BUTKOVIĆ

Domaće nakladničke kuće pripremile su bogatu ponudu beletristike i publicistike domaćih i svjetski poznatih, nagrađivanih autorica i autora, ali i relativno novih imena koja će tek obilježiti književnu scenu Nastavak na sljedećoj stranici 

74 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 75

PROFIMEDIA

Fraktura predstavlja novi naslov jedne od najvažnijih i najprevođenijih francuskih spisateljica, dobitnice Prix Goncourt Leïle Slimani - roman ‘Ponijet ću vatru’, kojim autorica veličanstveno zaključuje trilogiju ‘Zemlja drugih’, obiteljsku sagu ispričanu snažnim pjesničkim jezikom i silovitim pripovjedačkim dahom

ko već niste, 2025. upišite kao godinu književnosti - slavimo veliku, 250. obljetnicu rođenja engleske književnice Jane Austen, stotu obljetnicu objavljivanja kultnog romana “Veliki Gatsby” F. Scotta Fitzgeralda, a neki od trenutačno najzapaženijih svjetskih autorica i autora, poput nigerijske spisateljice Chimamande Ngozi Adichie i američkog pjesnika Oceana Vuonga, objavili su nove naslove. I u drugoj polovici godine imamo se čemu veseliti - domaće nakladničke kuće pripremile su bogatu ponudu beletristike i publicistike domaćih i svjetski poznatih, nagrađivanih autorica i autora, ali i relativno novih imena koja će tek obilježiti književnu scenu. Od sjajnog novog romana jednog od najvažnijih norveških pisaca Johana Harstada, triler remek-djela Stephena Kinga i Petera Strauba do velike antologije ljubavnih pjesama Charlesa Bukowskog i publicistike dvojice utjecajnih svjetskih mislilaca Thomasa Pikettyja i Michaela Sandela - donosimo vam pregled najnovijih naslova domaćih nakladnika koji od srpnja stižu u knjižare, uz čije ćete stranice ići ukorak s najboljom svjetskom i domaćom književnošću. Hena Com svoje čitatelje vodi u književni obilazak globusa, a ime koje treba izdvojiti svakako je južnokorejska nobelovka Han Kang, koja u novom romanu “Bijela knjiga” (prev. Mirna Čubranić) propituje osjećaj gubitka tek rođenog djeteta.

Favorit velikog engleskog književnika Salmana Rushdieja, nigerijski pisac Chigozie Obioma domaćoj javnosti predstavit će se romanom “Put u domovinu”

A

(prev. Mirna Čubranić), o povučenom studentu Kunleu koji, tragajući za otuđenim mlađim bratom usred građanskog rata u Nigeriji kasnih 1960-ih, otkriva svoj put. Iznimno popularan debitantski naslov spisateljice Florence Knapp “Imena” (prev. Mirna Čubranić) donosi priču o majci koja dvoji kako nazvati novorođenog sina, a u planu su prijevodi na 20 jezika. Hena Com priprema novi roman slavnog i nagrađivanog kubanskog književnika Leonarda Padure “Kao prašina na vjetru” (prev.

Duška Gerić Koren), u kojemu se autor bavi grupom prijatelja, kubanskih emigranata rasutih po svijetu.

Nagrađivana češka spisateljica Alena Mornštajnová novim naslovom “Šuma u kući” (prev. Sanja Miličević Armada) donosi još jednu potresnu obiteljsku priču o bezimenoj djevojčici koja trpi obiteljsko nasilje i služi se lažima da bi preživjela. Naklada OceanMore drugu polovicu godine otvara suvremenim klasicima - Johan Harstad, čiji je roman “Max, Mischa i ofenziva Tet” u Norveškoj proglašen knjigom desetljeća, objavit će novi naslov “Ispod kaldrme, plaža!” (prev. Anja Majnarić), koji je kritika već proglasila remek-djelom. Austrijska nobelovka Elfriede Jelinek romanom “Osobni podaci” (prev. Helen Sinković) prvi put u književnom obliku pripovijeda o židovskom dijelu svoje obitelji te se obračunava sa sobom, ali i s društvom koje više zanimaju počinitelji nego njihove žrtve. Kultni mađarski pisac László Krasznahorkai, kojega kritika hvali kao “izumitelja novih oblika književnosti”, iznova zadivljuje romanom “Herscht 07769” (prev. Xenia Detoni), o apokalipsi koja se sprema u Tiringiji nakon što lokalna neonacistička banda krene u potjeru za umjetnikom grafita koji amblemima vuka nagrđuje spomenike Johannu Sebastianu Bachu. Od domaćih naslova, Naklada OceanMore predstavit će romane “Sunčanik” poznatog stilista među piscima Damira Karakaša i roman Nore Verde “Vatrene ulice”, o životu mladih pripadnika splitske supkulture u predratno vrijeme kraja 80-ih i početka 90-ih. U Školskoj knjizi najavljuju sjajnu publicistiku: tri knjige popularnog liječnika i deset puta autora broj jedan na popisu uspješnica New York Timesa Marka Hymana - “Mladi zauvijek - Tajna dugog i zdravog života” i “HRANA - Što bismo trebali kuhati?”, obje u prijevodu Sare Zobel, te “10-dnevna detoksikacijska prehrana za zdrav šećer u krvi - KUHARICA” (prev. Mirjana Paić-Jurinić), o važnosti zdravoga života i drugačijem pristupu starenju. Nova knjiga Domagoja Marića “Dora Pejačević - Lives and Worlds” vrstan je prijevod Hane Dvornik s hrvatskoga na engleski jezik knjige “Dora Pejačević - Životi i svjetovi”, o izvanrednom umu i buntovnom duhu poznate hrvatske skladateljice, a “Priče o glazbi - glazbeno putovanje Hrvatskom i Europom” istog autora obuhvaća niz

Kultni mađarski pisac László Krasznahorkai, kojega kritika hvali kao ‘izumitelja novih oblika književnosti’, iznova zadivljuje romanom ‘Herscht 07769’, o apokalipsi koja se sprema u Tiringiji nakon što lokalna neonacistička banda krene u potjeru za umjetnikom grafita koji amblemima vuka nagrđuje spomenike Johannu Sebastianu Bachu

76 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

tekstova o glazbi napisanih i objavljenih u raznim medijima od 2016. do 2024., nastalih kao refleks praćenja glazbenog života ponajprije Beča, Berlina i Zagreba, te autorovih muzikoloških istraživanja. Lumen će u svom stilu predstaviti dragulje horora i fantasyja, od kojih izdvajamo “Crnu kuću” suvremenog klasika Stephena Kinga i Petera Strauba, u prijevodu Marija Jovića: roman o nadnaravnom kanibalu Ribaru, objavljen 13. rujna 2001., dva dana nakon terorističkih napada na Ameriku. Ljubitelje Lumenovih izdanja oduševit će i “Vitez Sedam Kraljevina” Georgea R. R. Martina (prev.

Marko Maras), bestseler New York Timesa, opremljen s više od 160 ilustracija Garyja Giannija i obavezna lektira za sve one koji vole “Igru prijestolja”. U prijevodu istog prevoditelja čitat ćemo “Priče iz Pogibeljne Zemlje” i “Pad Gondolina” - naslove koji nas vraćaju u impresivne svjetove mašte J. R. R. Tolkiena. “Pad Gondolina” ujedno je zadnja Tolkienova knjiga o Međuzemlju, kojom je njegov sin Christopher završio rad na očevim rukopisima koje je uređivao cijeloga života. “Orbital” Samanthe Harvey (prev. Ana Josić), dobitnik nagrade Booker za PROFIMEDIA

Ljubitelje Lumenovih izdanja oduševit će i ‘Vitez Sedam Kraljevina’ Georgea R. R. Martina (prev. Marko Maras), bestseler New York Timesa, opremljen s više od 160 ilustracija Garyja Giannija i obavezna lektira za sve one koji vole ‘Igru prijestolja’

2024., roman je o šest astronauta koji u svemirskim letjelicama kruže oko Zemlje, od kritike hvaljen kao “briljantno maštovit”. Nakladnička kuća Fraktura u drugoj polovici 2025. predstavlja novi naslov jedne od najvažnijih i najprevođenijih francuskih spisateljica, dobitnice Prix Goncourt Leïle Slimani - roman “Ponijet ću vatru”, kojim autorica veličanstveno zaključuje trilogiju “Zemlja drugih”, obiteljsku sagu ispričanu snažnim pjesničkim jezikom i silovitim pripovjedačkim dahom. Na Frakturinim policama pronađite i zadnji roman španjolskog pisca Fernanda Aramburua “Dječak” (prev. Željka Somun), posvećen tragediji koja se 23. listopada 1980. dogodila u baskijskome mjestu Ortuelli, kad su u eksploziji skladišta propana poginuli pedesetero djece i tri odrasle osobe. Od domaćih autora, u Frakturi izdvajamo spisateljicu i scenaristicu Doru Šustić, čiji bi novi roman “Pred proljeće” mogao postati

generacijski manifest, nagrađivanog dramatičara, dramaturga i pisca Dinu Pešuta, čiji se novi roman “Pompeji” bavi suvremenošću, te kulturom instant uspjeha i instant zaborava, i jednog od najprevođenijih suvremenih hrvatskih pisaca Igora Štiksa, koji izvrsnim romanom “Alkazar”, smještenim u neodređenu budućnost, propituje odnose i situacije među ljudima, upozorava na posljedice današnje politike, ali i mogućnost da se iz želje za mirom razvije diktatura. U književnoj agenciji i izdavačkoj kući Sandorf pobrinuli su se za raznoliku ponudu naslova: od briljantnih filozofskih analiza i sjajne beletristike do kultnih zbirki poezije.

Studija “Internet nije ono što mislite da jest - povijest, filozofija i upozorenje” američko-kanadskog sveučilišnog profesora Justina Smitha-Ruiua otkriva neočekivano porijeklo interneta, njegov utjecaj na ljudsku misao, život i civilizaciju, te istinu o utopijskim idejama na kojima počiva. Roman “Miki, jedan pas” scenarista kultne serije “Žica” Georgea Pelecanosa urnebesna je priča smještena na opasne ulice Washingtona, ispripovijedana iz perspektive psa koji je promijenio vlasnika i dopao novome gazdi, mafijašu. A sad, nešto sasvim drugačije: “Isprepleteni život” britanskog biologa Merlina Sheldrakea - bestseler Sunday Timesa, vrhunska studija o utjecaju gljiva na ekosustav čitavog svijeta, te knjiga koju hvale Margaret Atwood i David Byrne, a čita se poput biološkog trilera!

Sandorf od domaćih naslova izdvaja roman “Prašina i proroci” Roberta Međurečana, kontroverzan roman popularnog domaćeg pisca o političkim borbama i slobodi u Isusovo vrijeme. Novi naslov nagrađivane književnice Sibile Petlevski “Duhovi zemlje”, svojevrsni nastavak autoričinog romana “Točka poraza”, i “Poker”, novi prijevod Franka Burola kultne zbirke legendarnog, svjetski poznatog, slovenskog pjesnika Tomaža Šalamuna. Uz ovogodišnju ponudu Profila, čitatelji neće ostati praznih ruku. Iz pera Maroja Mihovilovića, doajena hrvatskog novinarstva, u pripremi je knjiga “Novinari i vlast, Povijest hrvatskog novinarstva (1566. do 2024.)”, a u prijevodu Patricije Horvat kuje se roman “Sve mi reci” američke književnice Elizabeth Strout, dobitnice Pulitzerove nagrade za književnost - o prijateljstvima, starim ljubavima i ljudskoj želji da ostave trag u svijetu. Što se može učiniti u vrijeme duboke političke nestabilnosti i ekološke krize? O tome raspravljaju dvojica utjecajnijih svjetskih mislilaca Thomas Piketty i Michael Sandel u sjajnoj knjizi “Jednakost”, u prijevodu Saše Stančina. Za uzbudljive šetnje metropolom svakako nabavite vodič za djecu “Otkrij Zagreb” autorice Ane Vukadin i ilustratora Svena Nemeta, a ako biste radije na put oko svijeta, otkrijte “Slikopričom po svijetu - 10 država” Maje Šimleše i Svena Nemeta, u kojima neumorni mačak Žućko otkriva mladim čitateljima posebnosti i zanimljivosti Kanade, Australije, Kine, Indije, Egipta, Italije...

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 77

78 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

Izdavačka kuća Disput predstavlja birane naslove prijevodne proze te pripovjedna i esejistička djela.

Kratki roman “Trgovina na korzu” (prev. Mateja Pavlić) Ladislava Grosmana prati dobrodušnog stolara Tóna Brteka koji nesvjesno postaje sudionikom moralne krize, a ona uključuje zlostavljanje i progon Židova u njegovu gradiću Sabinovu u Slovačkoj. Roman je adaptiran u film koji je postao prvi čehoslovački film dobitnik Oscara 1966. godine. Sandorf objavljuje i “Pivo u biljarskom klubu” (prev. Daniel Bučan), roman iz pera Egipćanina Waguiha Ghalija, koji maestralno secira šezdesete - otuđenost, buntovništvo “bez razloga”, važnost i ispraznost ideologijâ - u specifičnom kontekstu postkolonijalnog naserističkog Egipta. Obožavatelje slavnog redatelja Ingmara Bergmana oduševit će “Najbolje namjere” (prev. Magdalena Vračarić), prvi dio trilogije o nesretnom braku njegovih roditelja, a poklonike Molièrea - impresivan portret velikog komediografa “Život gospodina Molièrea” (prev. Ivana Peruško) od strane ruskog književnika i dramaturga Mihaila Bulgakova. U Disputovoj biblioteci Per speculum čekaju nas ponajbolja esejistička djela, poput “Mishima ili vizija praznine” (prev. Sanja Šoštarić), u kojoj francuska spisateljica Marguerite Yourcenar razotkriva život, briljantne tekstove i pažljivo osmišljenu smrt kontroverznog japanskog pisca Mishime. Što u drugoj polovici godine ističu u nakladničkoj kući Mozaik knjiga? Psihološki triler “Don’t Let Him In” o mračnim tajnama triju žena britanske autorice Lise Jewell, poznate po bestselerima prodanima u više od deset milijuna primjeraka diljem svijeta. Zatim osmi roman u međunarodno uspješnoj seriji autora Roberta Galbraitha, pseudonima slavne J.K. Rowling, o detektivu Cormoranu Strikeu “The Hallmarked Man”.

Slijede triler “The Swimmer” Loreth Anne White, koji će vam pokazati grubu stvarnost zločina iza, naizgled, savršenih fasada, te roman “Butter” japanske autorice Asako Yuzuki, inspiriran stvarnim slučajem “konkatsu ubojice” Kanae Kijime. Najmlađe čitatelje razveselit će slikovnica “Kratkograd” - u kojoj autorica Antonia Ćosić i nagrađeni illustrator Vibor Juhas zajednički govore o slobodi izražavanja, važnosti riječi i malim buntovnicima koji mijenjaju svijet.

Ako ste se zaželjeli poezije karizmatične pjesnikinje, spisateljice i prevoditeljice Vesne Krmpotić, u Planetopiji ćete uskoro moći pronaći njezinu prvu knjigu objavljenu posthumno, “Izgubljeni biser, nađeni biser, biser”. U vrhunskom prijevodu ove pjesnikinje, Planetopija objavljuje književno remek-djelo “Prorok” Kahlila Gibrana, u kojemu kroz 26 inspirativnih poruka proroka Almustafe autor nudi jednostavne, ali duboke životne mudrosti o ljubavi, slobodi, radu, smrti... Kako nas oblikuje umjetnost i za što nam sve služi? Saznajte u knjizi legendarnog Briana Enoa i Bette Adriaanse “Zašto umjetnost” (prev. Tea Vrdoljak), koja na duhovit, zabavan i kreativan način razmatra ulogu umjetnosti u društvu, kulturi i osobnom životu. Sve što smo oduvijek htjeli znati o snovima donosi “Jezik snova” (prev.

Mirta Lijović) autora Lise Marchiano, Deborah Stewart i Josepha Leeja - knjiga koja snove razumije, ne samo kao nasumične procese, već moćne simbole važnih poruka za osobni rast i transformaciju. U Planetopiji će vas zaintrigirati i “Pouke iz povijesti za bolje sutra” (prev.

Vinko Zgaga) filozofa Romana Krznarica, koje pouča-

Iris Illyrica će objaviti i kapitalno djelo iz pera jednog od najvažnijih ekonomista 21. stoljeća Yanisa Varoufakisa ‘Tehnofeudalizam’

vaju kako pobune, radikalne promjene i zaboravljena mudrost mogu nadahnuti rješenja za klimatsku krizu, obnovu ekonomije i kontrolu nad novim tehnologijama.

Naklada Ljevak, izdavačka kuća nagrađivanih autorica i autora, slavi 25 godina postojanja. U drugoj polovici godine pripremila je “Melankoliju I-II” (prev. Munib Delalić) norveškog nobelovca Jona Fossea, o čuvenom norveškom umjetniku iz 19. stoljeća Larsu Hertervigu - njegovu talentu, mentalnoj bolesti i tragičnom kraju, zatim remek-djelo “Pazi na nju” (prev. Maja Vukušić Zorica), za koje je zaslužan Jean-Baptiste Andrea, o genijalnom kiparu koji posljednjih 40 godina života provodi u samostanu, te roman “Prorokova pjesma” (prev. Dean Trdak) Paula Lyncha, smješten u blisku budućnost Irske, gdje je desničarska, totalitarna vlada preuzela vlast. Od domaćih autora Naklada Ljevak izdvaja roman “Kafić Dan” jedne od naših najboljih suvremenih autorica Dorte Jagić, koji tematizira pobunu protiv svake vrste nasilja, i novi naslov Nebojše Lujanovića “Imala bi van nešto za reći”, premrežen brojnim komičnim anegdotama, u čijoj se pozadini krije dublja kritika masovnog turizma i prekarijata.

U ponudi jedne od najstarijih izdavačkih kuća Znanje pronađite sjajan naslov fantasy žanra, bestseler New York Timesa “A Fate Inked in Blood” spisateljice Danielle L. Jensen (prev. Lidija Toman), uzbudljivu ljubavnu priču s elementima trilera “Broken Country” engleske autorice Clare Leslie Hall (prev. Drago Štajduhar) i priručnik za uspjeh jednog od najpoznatijih poduzetnika na svijetu Stevena Bartletta “The Diary of a CEO: The 33 Laws of Business and Life” (prev. Fran Šilović). Nakladnička kuća Vorto Palabra, čiji je osnivač i distributer nakladnička kuća Znanje, najavljuje dva sjajna naslova: “Atmosferu” (prev. Jelena Pataki Šumiga)

Čolakhodžić) objedinit će izabranu prozu i poeziju Edwarda Thomasa, koji slovi kao jedan od pjesnika Prvog svjetskog rata, te dva kraća autorska i kritička teksta nagrađenog prevoditelja i pjesnika Gorana Čolakhodžića. Mala zvona najavljuju i izvanrednu autobiografsku prozu “U zemlji šišmiša” (prev. Snježana Husić) u kojoj čuveni talijanski dramatičar i nobelovac Dario Fo, uz ironiju i fini humor, iz vrtloga sjećanja izvlači lik svojega oca željezničara Felicea Foa, ljetne posjete djedu i prve ljubavi, ali i rat te očev sprovod. Kod istog nakladnika uskoro izlazi i “Kiparova kći” (prev. Željka Černok) finsko-švedske književnice i slikarice Tove Jansson, prva knjiga koju je autorica objavila nakon kultne serije o Moominima, te “Moja rođakinja Emilija” (prev. Ivica Baković), jedan od omiljenih romana živućeg makedonskog klasika Vlade Uroševića, nagrađenog brojnim makedonskim, srpskim, francuskim i drugim nagradama, o uznemirujućim pustolovinama zagonetne djevojčice Emilije i njezina nešto starijeg bratića.

Ako pratite rad najslavnijeg svjetskog pisca trilera PROFIMEDIA

američke spisateljice Taylor Jenkins Reid, o profesorici astrofizike koja započinje obuku za astronautkinju, i “Potrebne stvari” (prev. Senka Galenić) velikana horora i trilera Stephena Kinga, roman u kojem tajanstveni vlasnik prodavaonice pokreće lanac nasilja, paranoje i kaosa.

Petrine knjige i u drugoj polovici godine inzistiraju na kvalitetnoj književnosti iz cijeloga svijeta te na književnosti nastaloj na malim jezicima, kao i na nagrađivanim naslovima i klasicima. Treba izdvojiti “Dan u životu Abeda Salame” (prev. Tomislav Žilić) američkog autora Nathana Thralla, roman o sudaru nakon kojega Palestinac Abed kreće u potragu za svojim petogodišnjim sinom Miladom - noćnoj mori svakoga roditelja, koja se uz to odvija na pozornici izraelsko-palestinskog sukoba. U romanu “Kasni život” (prev. Branka Grubić), njemački autor Bernhard Schlink pripovijeda o smrtno bolesnom protagonistu Martinu i o njegovim dvojbama dok se oprašta sa životom, a u prvijencu “Ostani uz mene” (prev. Lidija Toman) nigerijska autorica Ayobami Adebayo izvrsno prikazuje bračni suživot Yejide i Akina, koji dobiva iznenađujući obrat. Prevoditeljica Nina Lanović zaslužna je za domaće izdanje romana “Mjesto bez granica” čileanskog pisca Joséa Donosa - priču koja se odvija u bordelu čija je vlasnica “Japančica”, a glavni lik je Manuela, dvosmislena, ali briljantna žena. Roman “Đavo na križu”, koji je veliki kenijski pisac i kandidat za Nobelovu nagradu Ng g wa Thiong’o napisao na toaletnom papiru, dok je bio u zatvoru, našoj publici pak predstavlja prijevod Ire Martinović.

U novim izdanjima nakladničke kuće FokusNaHit! uživat će obožavatelji sjajne publicistike, fantasyja i krimića. Proročanski naslov “Error 404” (prev. Branka Oštrec) španjolske novinarke i spisateljice Esther Paniagua objašnjava na koje bi se sve načine mogao ugasiti internet, kakav bi to kaos izazvalo i koliko smo točno ovisni o njemu. U “Dvoru magle i bijesa” (prev. Maks Bruno Hercigonja), iz pera planetarno popularne spisateljice Sare J. Maas, i dalje pratimo Feyre, ljudsko biće koje je zahvaljujući nekim svojim vještinama, ali i naklonosti vilenjaka, postala moćno i besmrtno vilenjačko biće, a u “Vučjem satu” (prev. Igor Solunac) norveške književne zvijezde Joa Nesbøa napeti slučaj misterioznog ubojice povjeren detektivu Bobu Ozu. U Fokusu nas čeka i sjajan ljubavni roman “Posljednje pismo” (prev. Ivan Dominik) američke hit-spisateljice Rebecce Yarros, priča o Beckettu, vojniku u Afganistanu, i Elli, sestri njegova najboljeg prijatelja, te senzacionalna biografija jednog od naših najpopularnijih glazbenika i producenata Tončija Huljića.

Pod sloganom “knjige koje traju”, nakladnička kuća Mala zvona odabrala je kultne, dosad neprevedene i manje poznate naslove slavnih autorica i autora. “Žena u polarnoj noći” (prev. Sanja Lovrenčić) Austrijanke Christiane Ritter, koja se u kontinuitetu objavljuje od 1938., govori o avanturi autorice na dalekom i surovom Svalbardu. Knjiga “Dolazak proljeća” (prev. Goran

Hena Com čitatelje vodi u književni obilazak globusa, a ime koje treba izdvojiti svakako je južnokorejska nobelovka Han Kang, koja u romanu ‘Bijela knjiga’ propituje osjećaj gubitka djeteta

Dana Browna, autora kultnog “Da Vincijevog koda” i “Inferna”, zanimat će vas da V.B.Z. objavljuje njegov novi roman “Tajna svih tajni” - o još jednoj avanturi cijenjenog profesora simbolike Roberta Langdona, koji Penguin Random House najavljuje kao “najbolji Danov roman dosad” i “najveći izdavački događaj 2025. godine”. Bosanskohercegovački književnik Velibor Čolić u V.B.Z.-u objavljuje autobiografski, višestruko nagrađivani roman “Rat i kiša”, u kojem piše o ratu iz perspektive mladog intelektualca i idealista bez ikakvih ratničkih iskustava i aspiracija te o ratu kao o nečemu od čega se nije moguće oporaviti. Jedan od najvažnijih suvremenih pjesnika Marko Pogačar na V.B.Z.-ove police smjestit će se proznom knjigom “Esej o noći” koja se ipak koleba između eseja, putopisa, memoara i fikcije, a bavi se svakidašnjom tamom, onom u nama i onom oko nas.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 79

Tu je i velika antologija “O ljubavi” (prev. Goran Glamuzina) buntovnog pjesnika Charlesa Bukowskog u kojoj se lirski subjekt, često i stereotipno kod Bukowskog opisivan kao grub, predstavlja u novom, drukčijem i nježnijem ruhu. Od domaćih imena, na scenu se vraća književnica i prevoditeljica Đurđica Čilić - proznom knjigom “Vidimo se na papiru” u kojoj, na tragu prethodnih naslova “Fafarikul” i “Novi kraj”, autorica kreira uzbudljivi pejzaž običnog života.

Evo što ćemo čitati od izdanja Stilus knjige: novi roman jednog od najnagrađivanijih i najčitanijih domaćih autora Jurice Pavičića “Usta puna mora”, o tajanstvenom utopljeniku pronađenom kod Rogoznice, roman “Krhko doba” talijanske spisateljice Donatelle di Pietrantonio, inspiriran istinitom pričom o brutalnom ubojstvu, koji je osvojio najprestižnije talijansko priznanje Premio Strega, te prvo memoarsko djelo “Moje utočište, moja oluja” indijske spisateljice i aktivistice Arundhati Roy, autorice remek-djela “Bog malih stvari”. Od publicistike, u Stilusu nestrpljivo iščekuju “Protokole” profesora sa Stanforda dr. Andrewa Hubermana, prijeko potreban vodič za poboljšanje funkcije mozga, raspoloženja i energije te optimizaciju fizičkog zdravlja i snage, kao i “Nevidljive žene” autorice Caroline Criado Perez, izlaganje koje zaranja u živote žena kod kuće, na radnome mjestu i u

britanske književnosti radničke klase “Calibanovi vapaji” (prev. Hana Klak Ustolin) britanskog romanopisca, esejista i putopisca Jacka Hiltona. Tu su i putopisna knjiga “Zajedno s vilama” (prev. Dubravka Celebrini) francuskog pisca Sylvaina Tessona, i roman o vremenu, besmrtnosti i jeziku “Pupak svjetlosti” (prev. Borislav Pavlovski) jednog od od najčitanijih i najizvođenijih makedonskih dramskih autora u posljednja dva desetljeća - Venka Andonovskog.

Umjetnička organizacija Lađa od vode književnice Julijane Matanović i akademika, književnika i scenarista Pavla Pavličića, koja se bavi objavljivanjem knjiga, nedavno je proslavila peti rođendan, a evo što pripremaju za iduće mjesece. Roman “Bilješka o piscu” Julijane Matanović, prvi put objavljen 2000. - o borbi protagonistice s teretom bolesti i nesretne ljubavi, zbog velikog interesa doživjet će svoje 12. izdanje, sad u Lađi od vode. Najavljuju i intrigantan roman Pavla Pavličića “Ti si ja”, koji će svjetlo dana ugledati nakon što je devet godina proveo u autorovoj ladici. Početkom ljeta u nakladi Lađe od vode izaći će i treći naslov iz sjajnog projekta Julijane Matanović “Žena ženama”, zbornik tekstova hrvatskih spisateljica “Od glave do pete”, posvećen modi. Urednica je Julijana Matanović, a ilustracije potpisuje modni dizajner Igor Dobranić.

Kao zadnji veći projekt ove godine, u Lađi od vode najavljuju novu knjigu Julijane Matanović “Ni od kog nagovorena”, u kojoj će autorica razotkriti sve svoje profesionalne i ženske slabosti, kao i lažnost stava “Sve je u redu”.

Uz sjajne bljeskove ženskih glasova s različitih dijelova svijeta, Španjolku Carme Rieru (“Igra zrcala”) i Kubanku Marthu Luisu Hernández Cadenas (“Tvor i kurva”), Iris Illyrica će objaviti i kapitalno djelo svjetske publicistike iz pera jednog od najvažnijih ekonomista i mislilaca 21. stoljeća Yanisa Varoufakisa “Tehnofeudalizam”. “Igra zrcala” vodi nas u srce književne opsesije obavijene političkim tajnama. Misterij slavnoga pisca Pabla Corbalána natjerat će mladu studenticu književnosti u mračno poglavlje vojne diktature s druge strane Atlantika. Roman “Tvor i kurva” nagrađivane kubanske autorice oslikava pulsirajući ritam havanskog podzemlja, gdje se seksualnost, umjetnost i društvene granice prožimaju u sudbini jedne žene koja prkosi režimu. Kombinirajući ekonomsku analizu s pop kulturom i mitologijom, Varoufakis istražuje kako su globalne krize i tehnološke elite stvorile novi oblik moći - tehnofeudalizam.

Verbum otvara drugi dio godine s pet sasvim različitih naslova. Poznati britanski književnik James Runcie u romanu “Velika pasija” vodi nas u Leipzig 1726., gdje mladi Stefan Silbermann postaje svjedok stvaranja čuvene Muke po Mateju Johanna Sebastiana Bacha.

Elvira Roca Barea, španjolska povjesničarka i spisateljica, naslovom “Vještice i inkvizitor” istražuje kontroverznu i vrlo intrigantnu temu europske povijesti: žene optužene za vještičarenje, na burnoj pozornici političkih i vjerskih sukoba u srednjem vijeku.

Roman ‘Miki, jedan pas’ scenarista kultne serije ‘Žica’ Georgea Pelecanosa urnebesna je priča smještena na opasne ulice Washingtona, ispripovijedana iz perspektive psa koji je promijenio vlasnika i dopao novom gazdi, mafijašu javnom prostoru, ali i koje poziva na promjenu.

Edicije Božičević izdvajaju “Arhiv izgubljene djece” (prev. Damjan Lalović) meksičke spisateljice Valerije Luiselli - nevjerojatnu alegoriju američkog društva, priču o putovanju obitelji kroz SAD u potrazi za posljednjim mjestom koje su Apaši zvali domom. Važan je i roman jednog od najvažnijih ukrajinskih suvremenih pisaca Serhija Žadana “Internat” (prev. Ana Dugandžić) koji, iako objavljen prije ruske invazije na Ukrajinu, mnogi nazivaju najboljim romanom o ratu napisanim u Ukrajini uopće. U drugoj polovici godine čeka nas i “Sampas” crnogorskog književnika Ilije Đurovića, jedno od većih književnih iznenađenja, roman koji, od Beograda do Crne Gore, prati mlade junake na putu kroz vrele crnogorske dane i noći, na putovanju na kojem otkrivaju prije svega sebe, sudarajući se s bukom, glazbom i ljudima.

TIM Press - Kuća dobrih knjiga najavljuje sjajan izbor: novi naslov američke spisateljice i filozofkinje Susan Neiman “Lijevo nije woke” (prev. Tihomir Cipek), u kojoj strastveno poziva ljevicu na povratak idealima koji su izgradili najbolje od modernog svijeta, knjigu “Zašto ne umjerenost? Pisma mladim radikalima” (prev. Marko Maras) koju je napisao profesor političkih znanosti Aurelian Crăiuţu o vrlini umjerenosti, te remek-djelo

80 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Nastavak na sljedećoj stranici 

www.fsk.hr

Festival svjetske književnosti HNK, Zagreb / Knjižara Fraktura

31. 8. – 4. 9. 2025.

ORGANIZATOR

PARTNER

PRIVATNA ARHIVA

U Disputovoj biblioteci Per speculum čekaju nas ponajbolja esejistička djela, poput ‘Mishima ili vizija praznine’ u kojoj francuska spisateljica Marguerite Yourcenar razotkriva život, briljantne tekstove i pažljivo osmišljenu smrt kontroverznog japanskog pisca Mishime

Nakon dugogodišnje odsutnosti ovog klasika književnosti na hrvatskom jeziku, Verbum domaćim čitateljima vraća “Ben-Hur” Lewa Wallacea, a predstavlja i “Gorštačku elegiju”, potresne memoare J.D. Vancea, sada potpredsjednika SAD-a. Za kraj, još jedan bestseler – “Nemilosrdno uklanjanje žurbe” američkog autora Johna Marka Comera, praktičan vodič za pronalazak životne sreće i zadovoljstva.

Srednja Europa izdvaja “Carsku i kraljevsku kuhinju” (prev. Slaven Kale i Damir Agičić), priče novinara i autora brojnih kulinarskih televizijskih programa Roberta Makłowicza, koje vode na putovanje zemljama nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, a svaka od priča dopunjena je prigodnim receptom iz kuhinja srednjoeuropskih zemalja. Tu je i sjajan naslov “Vrata Europe. Povijest Ukrajine” (prev. Slaven Kale), o traganju Ukrajine za identitetom kroz živote glavnih ukrajinskih povijesnih ličnosti, profesora na Harvardu Serhija Plohija. Čitat ćemo još dva zanimljiva publicistička naslova – “Usputno bratstvo, putujuće jedinstvo. Rituali mobilnosti u socijalističkoj Jugoslaviji” srpskog povjesničara Nikole Bakovića i “Srednja i jugoistočna Europa nakon 1989: politika, kultura i društvo” (prev. Vladimir Filipović) profesorica političkih znanosti Sabrine P. Ramet i Lavinie Stan. Srednja

82 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Europa najavljuje i knjigu “U olujama transformacije.

Dva brodogradilišta između socijalizma i Europske unije” (prev. Ivana Cvijović Javorina) austrijskog sveučilišnog profesora Ulfa Brunnbauera i njemačkog povjesničara Philippa Thera, koja istražuje odnose rada u brodogradilštima u Gdanjsku i Puli od kraja sedamdesetih.

Medijska kuća Hangar 7, posvećena izdavanju žanrovske literature i promociji spekulativne fikcije, ističe “Aniaru” švedskog nobelovca Harryja Martinsona, epsku poemu o tragediji velikog putničkog svemirskog broda, roman slavnog češkog pisca Karela Čapeka “Krakatit”, objavljen prije više od sto godina, i “Sjeti se Flebasa” škotskog autora Iaina M. Banksa, koji spada među same vrhove novog rođenja svemirske opere, podžanra znanstvene fantastike. Kao važne naslove navode i “Stvoritelj zvijezda” engleskog autora Olafa Stapledona, jedan od ponajboljih djela znanstvene fantastike, i roman “Posljednji čovjek” kultne Mary Wollstonecraft Shelley.

U izdanju vodećeg hrvatskog nakladnika stripova Fibre čitat ćemo “Draw!”, iscrpnu monografiju velikog hrvatskog crtača stripa i ilustratora Igora Kordeja, “Dvije gole djevojke”, novi strip jednog od preživjelih karikaturista iz Charlie Hebdoa Luza, strip “Klupko” hrvatskog samoukog slikara, ilustratora i spisatelja Miroslava Sekulića-Struje, te avanture vjerojatno najpopularnije strip-junakinje svih vremena Modesty Blaise, iz pera Petera O’Donnella, u divot-izdanju.

Fibra će predstaviti i “Maršal Bass”, finale vestern sage hrvatskog romanopisca i autora stripa Darka Macana i Igora Kordeja.

AGM, kao podružnica Zagrebačkog holdinga, u središnjoj biblioteci XXI pod sloganom “za bolju budućnost”, planira objaviti naslove “Gljiva na kraju svijeta” američke antropologinje Anne Lowenhaupt Tsing, koja prati jedan od najneobičnijih robnih lanaca kako bi rasvijetlila neočekivane zakutke kapitalizma i shvatila mogućnost kohabitacije u vrijeme destrukcije koju uzrokuje čovjek, zatim “Povijest tišine” autora koji je utemeljio povijest osjetilnosti, francuskog povjesničara Alaina Corbina, te knjigu “Tortura” koja filozofski pristupa temi mučenja, talijanske filozofkinje Donatelle Di Cesare. U AGM-u ističu i naslove “Od građana do gospodara: društvena povijest zapadne političke misli od antike do kasnog srednjeg vijeka” američke povjesničarke Ellen Meiksins Wood – bogatu, dinamičnu eksploraciju mislilaca i ideja koje su nepovratno obilježile naš moderni svijet, i “Vodič kroz suvremenu hrvatsku književnost – Kristian Novak: Ciganin, ali najljepši”, posebno izdanje grupe autora, nadahnuto nagrađivanim Novakovim romanom.

Napokon, u izdanju mlade nakladničke kuće Neolit čekaju nas “Stargate” (prev. Edin Badić) norveške autorice Ingvild H. Rishøi, o Božiću djevojčice Ronje, “Sat tišine” (prev. Matija Ivačić) Ivana Klíme, kanonsko djelo češke književnosti, i “U potrazi za izgubljenom košuljom” jednog od najvažnijih suvremenih albanskih pisaca Ariana Leke, djelo naslonjeno na slavnu proustovsku potragu. Neolit priprema i “Posljednje godine carice Elizabete” (prev. Branka Grubić) grofice i memoaristice Irme Sztáray, posljednje dvorske dame austrijske carice i mađarske kraljice Elizabete koja ju je četiri godine pratila na putovanjima.

Živimo sve dulje. Mogli bismo i bolje.

Uložite u svoju mirovinu već danas – pametno, jednostavno, uz poticaje

Erste Plavi dobrovoljni mirovinski fondovi

Saznajte više: https://www.ersteplavi.hr

KRITIKA

Klauss Maria Brandauer u istoimenoj ekranizaciji knjige.

Film je režirao István Szabó

PROFIMEDIA

84 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

Jesam li ja zapravo jako velika hulja?

Bock je imao tupe, vodnjikavoplave oči. - Kako... hulja? pitao je. - Pa zašto hulja, gospodine Höfgen? Vi samo imate uspjeha.

• Ja samo imam uspjeha - ponavljao je Hendrik i blistajući gledao u pokrivač.

Razbludno se protezao. - Samo uspjeha... Ja ću ga dobro iskoristiti. Činit ću dobro. Jarčiću, vjeruješ li mi to?

- I jarčić mu je vjerovao.

Klaus Mann “Mefisto” Je li Hendrik Höfgen stvarno velika hulja? Ili tek obična hulja koja s vremena na vrijeme radi kompromise kako bi uspio, stekao slavu, pokazao raskoš glumačkog talenta, zasjao na velikoj pozornici? Odgovor na to pitanje, danas, 90 godina nakon što je roman napisan, čini se lagan - svatko tko radi kompromise s nacistima jest velika hulja. Ali malo tko bi prošao na tom testu 1936. godine, kad je roman napisan. Čisto da podsjetim - kompromise

JAHAČI APOKALIPSE SU KRENULI Veličina ‘Mefista’, a to je ujedno i razlog što je roman sa svakim novim iščitavanjem podjednako svjež i odgovara vremenu u kojemu se čita, jest u tome što će se i najpovršniji čitatelj zapitati koliko je Hendrika Hofgena u njemu ili njoj. Koliko je sitnih i beznačajnih kompromisa napravio i čini li ga to huljom? I vode li svi ti kompromisi prema gubitku duše? s nacistima radili su svi - od Britanaca do Staljina, od američkih tvorničara do francuskih kraljeva mode - a Hendrik Höfgen je, kako sam kaže u romanu, samo glumac. Samo običan glumac, što hoćete od njega?

Klaus Mann napisao je “Mefista” u progonstvu u koje je, nasreću, “dobrovoljno” otišao nakon što su nacisti došli na vlast. Roman je izašao 1936. godine, kad su se užasi koji slijede mogli naslutiti, ali malo tko je uspijevao uopće pojmiti veličinu tih užasa. Važno je to reći za iščitavanje priče o Hendriku Höfgenu.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 85

Da nije tako, roman bi se mogao iščitavati jednoznačno Na svim trgovima blebeću samo svoje sljeparije. Na svai vjerojatno ne bi preživio test vremena, a “Mefisto” se kome mjestu, gdje se pojave oni ili njihovi niži pomagadefinitivno može iščitavati u svakom vremenu. Jer nije či, gasi se svjetlo razuma, smrkava se. tu riječ o jednoznačnoj osudi kolaboracije s najstrašnijim zločincima koji su hodali zemljom, uostalom “Mefisto”, Klaus Mann, kolaboracija nije ni prava riječ za to što Hofgen radi, Petrine knjige, Zagreb 2024. nego o činjenju kompromisa sa savješću, svjetonazorom, karijerom, talentom i znanjem. A Hendrik Höfgen ustvari nije počitu stvari nisu tako jednostavne. nio nikakav zločin, nije se upisao u Ponavljam, 1936. godine nacisti su nacističku stranku, nije denuncirao bili jednako užasni krvoloci kao što druge, nije palio knjige... Ali je pristao su i danas, ljudi koji su na vlast došli da bude najslavnije glumačko lice krvavim nasiljem i lažima, ali većina u toj Njemačkoj i protege neimenjihovih zločina još nije počinjena. novanog drugog čovjeka Reicha, za Iako bi sve ono što su učinili do 1936. kojeg je jasno da je riječ o Göringu. godine bilo dovoljno da ih se, po Ali nije ni činio dobro, nije spašavao današnjim standardima, odnosno po nikoga, osim jednog neuspješnog bilo kojim standardima, osudi kao pokušaja, nije protestirao, odrekao se prevarante, rasiste i ubojice. Ali ih i svojih ljevičarskih, komunističkih (da njihovi budući protivnici priznaju kao li glumljenih jer je takav bio trend) legitimnu vlast, rade s njima komuvjerenja, svoje crne ljubavnice, svoje promise, surađuju. Klaus Mann zato, zakonite liberalne supruge. Odrekao barem se tako čini sad, i ne osuđuje se svega radi svjetala pozornice. I priHendrika Höfgena, nego priča njegotom, treba to reći, ta svjetla pozornice vu priču, a prepušta čitatelju da sam je zaslužio svojim talentom i radom donese presudu. Ono što Mann čini, (doduše i ponekoj glumačkoj spletki, u trenutku kad to uopće nije popularali ništa većoj nego što to čine i drugi). no, a može značiti i gubitak glave jer Njegov je grijeh, ako to možemo tako ruka Gestapa je okrutna i duga, jest da u tome što se nije odrekao, otišao, Mefisto Klaus Mann, Petrine reći, beskompromisno opisuje i osuđuje protestirao... Ali taj grijeh može se priknjige. Prijevod: Vesna Čičin-Šain nacistički režim. pisati i svim onim drugim Nijemcima koji nisu bili nacisti i koji su ostali u “O, nebo se nad ovom zemljom smračilo. Bog je okrenuo Njemačkoj. I po čemu je on to od njih različit i što hoće leđa ovoj zemlji, rijeke krvi i suza slijevaju se ulicama svi od njega, pa zaboga, kao što se sam pita, on je samo svih njezinih gradova. glumac. U svakom slučaju nije zločinac, nego ono što bi se na ovim prostorima reklo - pizda.

O, ova je zemlja ukaljana, i nitko ne zna kad će opet biti Međutim, veličina “Mefista”, a to je ujedno i razlog što čista - kakvom će se pokorom i kakvim velikim ulogom je roman sa svakim novim iščitavanjem podjednako za sreću čovječanstva ona moći iskupiti od tako velike svjež i odgovara vremenu u kojemu se čita, jest u tome sramote? S krvlju i suzama prska i blato sa svih ulica što će se i najpovršniji čitatelj zapitati koliko je Hendrisvih njezinih gradova? Što je bilo lijepo, oskvrnuto je, što ka Hofgena u njemu ili njoj. Koliko je sitnih i beznačajje bilo istinito, nadvikala je laž. nih kompromisa napravio i čini li ga to huljom? I vode li svi ti kompromisi prema gubitku duše? Prodaji duše Prljava laž prisvaja vlast u ovoj zemlji. Ona vrišti u dvovragu? Te fine nijanse, taj put u kojem nije počinjeno ranama gdje se održavaju zborovi, preko glasnogovorninijedno veliko zlo, a opet vodi izravno u pakao, snaga ka i, novinskih stupaca, filmskog platna. Ona širi usta, a je romana Klausa Manna i funkcionira u bilo kojem iz ždrijela joj izbija smrad gnoja i kuge, koji mnoge ljude vremenu i bilo kojem sistemu. Roman se u Hrvatskoj, progoni iz ove zemlje, a onima koji su primorani ostati, ako sam dobro izračunao, objavljuje u pravilnom ritmu ova je zemlja zatvor, smrdljiva tamnica. od nekih tridesetak godina, a prvo izdanje objavljeno je krajem pedesetih. Ono je prilično zaboravljeno, ali O, jahači Apokalipse su krenuli, ovdje su se nastanili drugo izdanje iz 80-ih ostalo je upamćeno, ako ni zbog i uspostavili strašnu vladavinu. Odavde su nakanili čega drugoga, zbog odličnog filma Istvana Szabe s osvojiti svijet: tako daleko smjeraju. Oni hoće zavladati Klausom Marijom Brandauerom u glavnoj ulozi. I film zemljama i morima. Posvuda bi se ljudi trebali klanjati i roman svakako treba pogledati i pročitati. Navodno je i diviti toj nemani. Njihovoj ružnoći valjalo bi se diviti Klaus Mann imao, pišući roman, na umu njemačkoga kao nekoj novoj ljepoti. Gdje im se danas još smiju, sutra glumca Heinza Ruhmanna, koji je, kao i Hendrik, bio će pred njima puzati potrbuške. Oni su odlučili napasti jedno od najjačih glumačkih imena i pristao glumiti na svijet svojim ratom. Kako bi ga potom ponizili i upropozornicama nacističke Njemačke, ali nije bio član napastili - kao što već danas ponižavaju i upropašćuju cističke stranke, a nakon Drugog svjetskog rata nastavio zemlju kojom vladaju: našu domovinu, nad kojom se je glumiti i bio je jedan od najistaknutijih glumačkih nebo smračilo, i od koje je Bog gnjevno odvratio svoje imena u Njemačkoj. Je li Hendrik, odnosno Heinz sklolice. Noć vlada u našoj domovini. Zli gospodari putuju pio ugovor s vragom? I ako jest, je li taj ugovor mnogo njezinim oblastima - u velikim automobilima, avionirazličitiji od raznih ugovora, kompromisa, koji ljudi ma i specijalnim vlakovima. Marljivo putuju naokolo. sklapaju gotovo pa svakodnevno diljem svijeta?



86 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

TEMA

PROFIMEDIA

88 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Znak STOP za opće ‘zombiziranje’

ŽENSKI KNJIŽEVNI GLASOVI U HRVATSKOJ OD ‘90-IH DO DANAS Piše: NATAŠA GOVEDIĆ književnica, teatrologinja, kritičarka i edukatorica

Neologizam ‘zombiziranje’ dugujem knjižničarki Arijani Herceg Mićanović, koja je njime opisala pasivnost građana pred raznim vrstama nasilja i korupcije.

Time sugeriram da sve književnice kojih se ovdje dotičemo svjesno grade svoj odmak od mukomučne, zombizirane gomile i da – jednako kao i muški autori – dobro poznaju svog neprijatelja. Njegovo je ime velika i nevidljiva Knjiga Doličnog Ponašanja i Nijeme, Pokorne Većine Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 89

SANDRA ŠIMUNOVIC/PIXSELL/PRESNIMKA

do danas. Hajka na svjesno izabranu političku apartnost i kritiku nacionalizama navedenih nomatkinja naročito je burno trajala u ratnim godinama: Članak Slavena Letice “Vještice iz Ria”, objavljen 1992. godine u tjedniku Globus, proglasio je Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Radu Iveković, Jelenu Lovrić i Vesnu Kesić “izdajicama domovine”, a nije puno pomoglo da se 2004. godine nepravda ove stigmatizacije i sudski ispravila. Unatoč šovinističkoj stigmi koju im je pokušala utisnuti ratna kultura opresivno jednoznačnog domoljublja, Ugrešić i Drakulić, baš kao i s njima tematski i vrijednosno povezana Daša Drndić, u periodu samostalne Hrvatske stvorile su zavidno bogate spisateljsko-esejističke opuse, čak i onda kad im je pridjev “hrvatsko” (kao odrednica jezika iz kojeg dolaze i koji ih, k tome, pseće vjerno prati, makar i kroz prijevode njihovih tekstova s engleskog) djelovao kao farsa nad farsama. Pokazalo se da ni rat nije u stanju “utjerati u tor” domovinskog kiča bistre glave domaćih autorica, odnosno da su prema njemu prve izgradile imunitet kritičkog odmaka. To ne znači da su egzil i unutarnje disidentstvo ikada postali realizirane utopije.

Dubravka Ugrešić o težini je nepripadanja u knjizi ‘Zabranjeno čitanje’ (2002) napisala: ‘Oslobodivši se svoje sredine, pisacegzilant najednom spoznaje da je ulovljen u tragikomičnu zamku. Vani ga, naime, ne etiketiraju drukčije nego kao predstavnika zemlje koju je napustio.’

prostoru hrvatske književnosti oblikovane ženskim glasovima, najdublje nas kvalitetom obilježavaju Odisejke, nomatkinje, autorice koje su prve izborile svoj odmak od vojnih podobnosti mlade hrvatske države: Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Irena Vrkljan, Daša Drndić. Njihova generacija svjesno je izabrala pluralnost domovina i mišljenja, lokaciju svake vjerodostojne književnosti, kao što su i njihovi romani iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, poglavito “Svila, škare” (1984) i “Marina ili o autobiografiji” (1985) Irene Vrkljan, pretočili ženski autobiografski angažman s kraja dvadesetog na početak dvadeset i prvog stoljeća, pokrenuvši u hrvatskoj književnosti golemi val (muške i ženske) autofikcije i esejističke proze. Riječ je o poigravanju dualnom optikom dokumentarnog i imaginarnog iskustva, kao i stalnom hibridizacijom ili namjernim miješanjem granica literarnih vrsta, koja (u sve većem porastu) i ovdje i na svjetskoj sceni pisanja traje

U

90 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

OTPORNIŠTVO VJEŠTICA I LISICA Dubravka Ugrešić o težini je nepripadanja u knjizi “Zabranjeno čitanje” (2002) napisala: “Oslobodivši se svoje sredine, pisac-egzilant najednom spoznaje da je ulovljen u tragikomičnu zamku. Vani ga, naime, ne etiketiraju drukčije nego kao predstavnika zemlje koju je napustio.” A ni u napuštenoj zemlji nije bolje. Ugrešić: “I tako sam, ne svojom voljom, postala hrvatskija hrvatska književnica nego što bih to bila da sam ostala u Hrvatskoj”. Nomatkinje su svjesne cijene nepripadanja. Ponovno Ugrešić: “Egzil je dječja bajka o nevidljivoj kapi, šapki-nevidimki. Dobrovoljni put u anonimnost. Egzil je katapultiranje na marginu, u voajerizam, u nevidljivost”. Popularnost prve jugoslavenski proslavljene knjige Dubravke Ugrešić, “Štefica Cvek u raljama života” (1981), po kojoj je snimljen i Grlićev film, postigao je u novoj epohi njezin roman “Lisica” (2017). Lisica istražuje arhetip autorice/varalice, točnije prokletstvo literarne lukavosti, lisičenja, svega onoga što se veže uz spisateljsku inteligenciju, kao i njezino naličje, otuđenost. Jer baš kad povjerujemo da je lisica zaštitni znak mudrijaštva, pokaže se da će ista ta lija ukrasti bilo kakve šanse da se autorica odmori od vlastite ponosne usamljenosti.

Razlika od gotovo četrdeset godina među “Šteficom Cvek” i “Lisicom” može se tumačiti i kao sazrijevanje opusa koji se stalno iznova obrušava na prazne stereotipove o tome što je to “ženska sudbina”, što je to društveni ugled, koliko je debelokožna kultura laži, zaborava, brisanja dubokih umjetničkih veza među južnoslavenskim i slavenskim narodima, a i na urušavanje izdavačkih i uredničkih kriterija, kao i na sustavno slamanje avangardizma (literarnog eksperimenta) i kozmopolitizma. I u romanu “Baba Jaga je snijela jaje” (2008), Ugrešić poseže za mitologijom, ovaj put ruskom (najdražom autorici, inače po obrazovanju rusistici), kako bi stigmu nekadašnje “vještice iz Ria” pretvorila u najveću

vješticu-čarobnicu slavenske fikcije, politički neuhvatljivu i ženskim prijateljstvima beskrajno odanu Babu Jagu. Ugrešić u “Dobu kože” (2019) jasno kritizira muški čopor svake patrijarhalne književnosti: “Muško pismo je uvijek u množini, žensko uvijek u jednini. Muškarci govore ‘mi’, žene obično govore ‘ja’. Muško pismo je dominantno i autoritarno, žensko minorno, gotovo ‘ilegalno’ i antiautoritarno, muško je kanonsko, žensko antikanonsko. Žene se u svome ‘pismu’ najčešće obraćaju muškarcima, muškarci se obraćaju muškarcima. Girls love boys, boys love boys. Žene su najvještije u jeziku tjelesnog egzibicionizma, na taj su se govor kondicionirale, jer su njime uvijek pobirale muški pljesak.” No, jesu li ove dihotomije zbilja tako jednostavne?

SPAŠAVANJE UMJETNICA I UMJETNIKA U prozi berlinsko-zagrebačke nomatkinje Irene Vrkljan na mijeni milenija susrećemo dosljednu temu socijalne erozije, bolne drugorazrednosti, nerealiziranosti, političkih odrona, neutješnosti, razorenosti, autodestrukcije. U “Pismu mladoj ženi” (2003), Vrkljan rezimira progonjene o kojima neprekidno piše. To su Vanja Radauš, Branko Miljković, Marijan SANJIN STRUKIĆ/PIXSELL

U prozi berlinsko-zagrebačke nomatkinje Irene Vrkljan na mijeni milenija susrećemo dosljednu temu socijalne erozije, bolne drugorazrednosti, nerealiziranosti, političkih odrona, neutješnosti, razorenosti, autodestrukcije

Stilinović, Antun Šoljan, Josip Pupačić, Ivan Šibl, Angel Miladinov, Karlo Sirovy. Nema rodnih razlika.

Svi ti “gladni duhovi” prerano umrlih nastavljaju je pratiti – najupornije progoniti – jednako kao i sablast Marine Cvetajeve na početku opusa. Čak i kad piše

kriminalističke romane o inspektoru Leu Winteru (“Posljednje putovanje u Beč” ili “Smrt dolazi sa suncem”), Vrkljan progovara o tamnim sobama punim prešućivanja i obiteljskih tajni, iz kojih je gotovo nemoguće u potpunosti iskoračiti. Četiri godine prije slavne “Autobiografije crvenog” američke autorice Anne Carson, Irena Vrkljan piše tematski i stilski vrlo sličan tekst o iscjeliteljskoj crvenoj boji u autobiografskom ključu, naslovljen “Pred crvenim zidom”, inače ratni dnevnik godina 1991-1993. Ondje Vrkljan artikulira svoj egzemplarni pacifiziam slikarskog užitka u boji: “Nikakvo nasilje. Dodir je tih slika dašak nježne ruke. Nikakav rad. Sublimacija nerada. Čista plima koja nikoga ne guši.

Otvorenih očiju spavam ozdravljenje”. A u “Našim ljubavima, našim bolestima” (2004) pisat će o suicidalnom Celanu, zaboravljenoj psihoanalitičarki Sabini Spielrein, depresivnoj Virginiji Woolf – svaki put u drugačijem ključu opipavanja “instinkta smrti”. Neutješna melankolija obilježava i “Protokol jednog rastanka” (refren ove proze je riječ “uzalud”), kao i “Rastanak i potonuće” (“Ne mogu gledati kako starci u Petrinjskoj stoje u redu, a pada kiša – i čekaju na što? Ne mogu gledati u trgovine modnih cipela ili kostima, a njihove su cijene visoke poput prosječnih mirovina.

Ne podnosim više jaz između sjaja i tmine”), jednako kao i prozu “Žene i ovaj suludi svijet”. U svim ovim tekstovima, postojano tranzitnima između Berlina i Zagreba, Vrkljan “spašava” druge marginalizirane ili očajno nesretne umjetnike, ali zapravo se čini da spašava samu sebe.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 91

GORAN KOVAČIĆ/PIXSELL

Četiri romana Daše Drndić, ‘Totenwande’ (2000), ‘Leica format’ (2003), ‘Sonnenschein’ (2007) i ‘April u Berlinu’ (2009), vraćaju se progonjenima, onima koji su zbog nepripadanja mučeni, ostracirani ili ubijeni. Vraćaju se poprištima Drugog svjetskog rata

MINOTAURE, PRAZAN TI JE LABIRINT! Britanska kulturalna teoretičarka i feministkinja Angela McRobbie u svojoj knjizi “The aftermath of feminism: Gender, culture and social change” (2009) točno je zabilježila kako patrijarhalna kultura nastoji ridikulizirati feminizam ili ga učiniti tobože politički “prevladanim”: “Konzumeristička i popularna kultura provaljuju na takozvani teren ženske slobode, pretvarajući se da podržavaju ženski uspjeh, pa ipak nastojeći ugurati žene u nove ‘post-feminističke’, neurotske ovisnosti.” Slavenka Drakulić od osamdesetih do danas glasno se smije domaćim pokušajima dezavuiranja feminizma. Dapače, od “Smrtnih grijeha feminizma” (1984) do “Oni ne bi ni mrava zgazili” (2003) ili zbirke “Kako smo preži-

92 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

vjeli komunizam i čak se smijali” (2001), Drakulić demonstrira da geste trivijalizacije feminizma nisu ukinule, nego samo raspirile prakse emancipiranja svih ljudskih rodova i postrodova. Pa premda se u našim krajevima feminizam dugo nastojao prikazati kao neka vrsta glupave i prolazne mode za “povampirene” žene i djevojke, ispalo je da Drakulić postojano gradi opus u kojemu su “obične” mržnje prema ženama i “banalne” diskriminacije, pa čak i “neizgovoriva” ratna silovanja, okrenula političku klimu prema uvažavanju socijalne nepravde prema ženama. I njeni romani o suprugama slavnih umjetnika, kao “Frida ili o boli” (2007), zatim “Dora i Minotaur: Moj život s Picassom” (2015) te “Mileva Einstein, teorija tuge” (2016), doživjeli su čitateljsku popularnost. O stilu Slavenske Drakulić svakako je istinito reći da je najbliži oštroj, jezično krajnje ekonomičnoj novinarskoj reporaži, s minimalnom količinom stilskih ukrasa, ali da svoje “gole kosti” izvještajnog pripovijedanja u pravilu nadoknađuje tematskom žestinom. I najnovija zbirka priča pod nazivom “O čemu ne govorimo” (2024) progovara o društvenim tabuima starosti, bolesti, djeci, knjigama koje previše volimo a da ih ikome poklonimo – iako su naši kućni prostori i životi možda njima i previše zaglušeni, o bolnicama, kratkim udarima samomržnje, smrtima prijatelja, oporukama. Ponovno je pred nama glas koji otvara labirinte povijesti i nastoji osloboditi ideologijske zatvorenike. To je temeljna preokupacija Slavenke Drakulić: izvana i iznutra otvoriti vrata povijesti i demonstrirati kako je moguće iskoračiti iz društvenih i vlastitih bolesti (romani koji se bave disfunkcionalnim bubrezima autorice

nalizma”. U skladu s istraživanjima Borisa Postnikova o postjugoslavenskoj književnosti, koja nije vrelo nostalgije za bivšim režimom, već sito i rešeto zajedničkih trauma, Daša Drndić svakako je u međunarodnom kontekstu jedna od autorica s najvećim literarnim ugledom. U posljednjoj fazi života i (meni najdražim) romanima “Belladona” (2012) i “EEG” (2016), fokus autorice seli se na stanje bolesti njezina protagonista (dio kritike smatra i dvojnika) Andreasa Bana, ali mnogo je bitnija njegova akutno sardonična, brutalno duhovita percepcija socijalnog apsurda.

Drndić se zapravo najviše mijenjala i sazrijevala među navedenim nomatkinjama i kraj njenog života doista prati i majstorska literarna klasa stila.

’Žene se u svome ‘pismu’ najčešće obraćaju muškarcima, muškarci se obraćaju muškarcima. Girls love boys, boys love boys. Žene su najvještije u jeziku tjelesnog egzibicionizma, na taj su se govor kondicionirale, jer su njime uvijek pobirale muški pljesak’ ili/i njihovim presađivanjem: “Hologrami straha”, “Mramorna koža”, “Tijelo njenog tijela”). Ako Irena Vrkljan bazično žaluje nad ljudskim gubicima, Drakulić optužuje. Kako vidimo iz njihovih proza, ove su dvije nomatkinje bile i prijateljice, što nam pokazuje da predrasuda o tobože surovoj “ženskoj kompetitivnosti” kakvu mitologizira Ferrante svojim serijalom romana “Genijalna prijateljica” ne stoji kao literarna, a još manje socijalna generalija. Držale su se skupa, Drakulić i Vrkljan, kao nezanemariva protuteža žutilu ideologijskih diskurza.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Proze konkretistice Tatjane Gromače izrazito su rafinirane, prustovske, pune neobične skrbi za svijet u koji je uronjena i etnografski ga minuciozno bilježi, kao da točna evidencija koraka, oblaka, ljudskih lica, zatvorenih zanatskih radnji, susjeda gastarbajtera i vječno otvorenih burekdžinica nepogrešivo dovodi i do dublje istinitosti pripovijedanja (u slučaju Gromače ova se pretpostavka pokazuje točnom) DUŠKO MARUŠIĆ/PIXSELL

POVIJEST KAO ZRCALO U romanu “April u Berlinu” (2009), Daša Drndić bilježi: “Malo tko se pita što će biti s onima koji ne žele biti zajedno sa svima, pogotovo ne na jednom mjestu, stiješnjeni teritorijem i zgnječeni koricama?” Četiri romana Daše Drndić, “Totenwande” (2000), “Leica format” (2003), “Sonnenschein” (2007) i “April u Berlinu” (2009), vraćaju se progonjenima, onima koji su zbog nepripadanja mučeni, ostracirani ili ubijeni. Vraćaju se poprištima Drugog svjetskog rata, kolažirajući dokumentarnu građu (od fotografije do izravnih svjedočanstava) i njezinu fragmentarnu, analitičku, kritičku i fikcionalnu obradu. U središtu autoričine prizme najčešće su različiti oblici kolektivnog poricanja: Holokausta, ratnih zločina, konclogora, sustavno planiranih smrti svih neprijatelja fašizma, progona i pogroma. Kako veli lik Niklasa Franka u romanu “Sonnenschein”: “Naši očevi bili su kriminalci i ubojice, pa zajebite floskule o banalnosti zla, ne postoje opravdanja, nema validne relativizacije, nema izgovora, nema milosti, tom patološkom škartu čovječanstva, tim opoganjenim umovima uopće nije trebalo suditi, kakva jadna pravda, kakva obrana kojeg dostojanstva, čijeg dostojanstva, kakvi patetični Nürnbernzi, Stuttgarti, Düsseldorfi, Frankfurti, Müncheni, Haagovi, bačen novac, bačeno vrijeme, same mračne farsične predstave nakon kojih nijedan bolestan um ništa nije naučio niti će ikada naučiti, sve njih trebalo je po kratkom postupku smaknuti kako su to učinili Rusi i Istočni Nijemci odmah ‘46, ‘47. i ‘48, trebalo je odmah zatrti njihovo sjeme da ne dođu ovi novi koji dolaze i dolaze, koji naviru i naviru, i njih treba hitro ukloniti prije nego što umru u komfornim zatvorima igrajuci šah ili, što je najgore – na slobodi.”

Emocionalni modalitet Daše Drndić je bijes, programatski usmjeren na uigrane mehanizme zaboravljanja povijesti i brisanja tragova zločina. Drndić ujedno nastupa i kao kritički hibrid riječke, zagrebačke i beogradske sredine, zbog čega je kritičarka Jasmina Lukić opisuje sintagmom “manjinskog transnacio-

ARTEMIDE ILI SAMOSVOJNE LOVKINJE Srednja generacija spisateljica također se u velikoj mjeri bavi temom poharanog svijeta i pregaženih perspektiva, ali tretira ih manje fatalistički od generacije nomatkinja. Proze konkretistice Tatjane Gromače izrazito su rafinirane, prustovske, pune neobične skrbi za svijet u koji je uronjena i etnografski ga minuciozno bilježi, kao da točna evidencija koraka, oblaka, ljudskih lica, zatvorenih zanatskih radnji, susjeda gastarbajtera i vječno otvorenih burekdžinica nepogrešivo dovodi i do dublje istinitosti pripovijedanja (u slučaju Gromače ova se pretpostavka pokazuje točnom). Od prvih tekstova za koje dobiva javno priznanje, poput “Crnca” (2004), obiteljske kronike ispričane glasom potisnuto gnjevnog djeteta, pune fragmenata o brutalnom stasanju između sela i grada, pa sve do proza “Berlin, Pula, Varšava” (2022), u kojima nam se obraća odrasli glas filozofkinje percepcije koja ne pripada nijednom kolonijalističkom prostoru povijesnog nasilja i marginaliranja sirotinje

Ivana Šojat u svom opusu obuhvaća široki raspon tema: dugi lanac osječkih političkih i ratnih trauma ispričanih kroz ženske likove (‘Unterstadt’, 2009), zatim brigu za integraciju branitelja u drušvo kroz roman ‘Jom Kipur’ (2019)...

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

(zbog čega može živjeti samo u Istri), Tatjana Gromača je muza metafizičkog nemira i pomnog, brižnog etičkog sondiranja svijeta. U romanu “Bolest svijeta” (2016) zapisuje: “Treba raditi na nečem suludom, na nečemu što se doima kao da uopće nema niti najmanjih šansi da uspije. Samo to, u svijetu kakav je u ovome času, ima smisla – djelovati nesvrsishodno”. Potpisujem, kao što i samu Gromaču čitam kao svojevrsni lijek otrežnjavanja od svih literarnih moda.

Olja Savičević Ivančević na proznom se terenu opravdano proslavila duhovitim, crnohumornim romanom “Adio kauboju” (2010), britkoj bilansi južnjačkih formi autodestrukcije i seciranjem tragične smrti brata blizanca pripovjedne junakinje. Smjeli, opori, ironični ton ovog prvijenca – jezik kao fantastično burleskni protagonist – bitno snažnije djeluje od kasnijeg, kompozicijski i narativno konzervativnijeg, pomalo “feministički didaktičnog” romana “Ljeta s Marijom” (2022). U kasnijem tekstu pratimo sve veći impuls poučnosti ove autorice, kao i pad iz kompozicijskog eksperimenta u klasičnu obiteljsku genealogiju pet južnjačkih Marija, ali sada u izrazito sentimentalnom svjetlu matrilinearnosti i “krčenja” putova sve veće ženske samostalnosti. Negdje između duhovite i bijesne drskosti prvog i (pretjerane) poučnosti posljednjeg romana Olje Savičević Ivančević, smješten je i njen roman “Pjevač u noći” (2016), jedan od najboljih romana ukupne domaće poratne književnosti. Od jezika koji se iznenađujuće hrabro igra sa svijetom juga u kojemu je svaka ulica pozornica provokativnog performansa do načina na koji je razrađena tema potrage za erotskom slobodom, “Pjevač u noći” je remek-djelo nekonvencionalnosti: pravi “brod lucidnosti” koji krči put do čitatelja i plovi ne samo kroz morske, nego i kulturalne tjesnace.

Ivana Bodrožić također je spisateljica koju je afirmirao prvi roman: “Hotel Zagorje” (2010), gorko-buntovna priča o izbjeglištvu vukovarske obitelji u poratnim godinama, ispričana iz dječje pa zatim adolescentske perspektive, bez imalo uljepšavanja bezdomnosti i neimaštine. U nastavku opusa, posebno u romanu “Sinovi, kćeri” (2020), Bodrožić je toliko pojačala fokus na nemoć, katastrofistički odnos prema društvenom nasilju i imaginarij “oduzetog tijela” da se čini kao da potvrđuje, a ne osporava matricu ženske automarginalizacije. Čini se da mnoge suvremene spisateljice po svaku cijenu nastoje biti politične na način detekcije “stanja žrtve”, ali pri tom vrlo malo istražuju posttraumatski rast i sazrijevanje.

Ivana Šojat u svom opusu obuhvaća široki raspon tema: dugi lanac osječkih političkih i ratnih trauma ispričanih kroz ženske likove (“Unterstadt”, 2009), zatim brigu za integraciju branitelja u drušvo kroz roman “Jom Kipur” (2019), tu je i šenoizam jedne pseudopovijesne, elaborirane fantazije o arapskom intertekstu slavonske kulture (roman “Ezan”, 2018), kao i bitno emancipiranije teme i stilovi pisanja, poput fokusa na polaganoj uspostavi razumijevanja majke i kćeri unutar romana “Sama” (2022). Riječ je o autorici koja rado “historizira” i epizira, voli veliki zamah devetnaestostoljetne fikcije, premda je najbolja kad progovori o onome što je akutno i suvremeno, lokalno i konkretno, bolno i prešućeno, blisko i prisno. Citiram iz romana “Štajga ili put u

OLEG MOSKALJOV/HALOPIX

Sajko je furiozna socijalna ironistica. Od prvog romana ‘Rio bar’ (2006) do ‘Malih smrti’ (2021) bavi se sladostrašćem svakodnevnog poratnog i egzilnog kaosa, užitkom autodestrukcije, karizmom (pijanog) propadanja. I svaka je njezina dionizijska maska podjednako zavodljiva’

maglu” (2023), inače djela posvećenog ljubavi prema željeznici: “Bezimeni je miš inače živio u jednom od zidova od opeke radionice koja se nalazila nasuprot teretnom kolodvoru. Ili možda ispod daščanog poda.

To gdje je živio, ionako je bilo nevažno. Važno je bilo

ove književnice ovdje je budan i osnažen dijalogom s vlastitim sinom, ali još više kritičkim osluškivanjem naše zajedničke literarne bake, toliko velikodušne da se katkad čini da joj sredina u kojoj je živjela nikad nije dopustila izgraditi uporište u samoj sebi; uvijek je prioritet bio brinuti za druge. U tom smislu Lovrenčić vrlo uspješno prevrednuje ovu mazohističku matricu, pojačavajući i sam dnevnički glas Ivane.

HEKUBE NA POLITIČKIM RUŠEVINAMA Dio suvremenih autorica bira fokus na duboko žalovanje za stradalnicima svjetskih ratova ili traumatski otisak domaćih ratnih krvoprolića: Sibila Petlevski piše thomasmannovsku trilogiju “Vrijeme laži”, “Bilo nam je tako lijepo” i “Stanje sumraka” (2009-2013), zapravo povijest “brisanja” umjetničkih i analitičkih dosega Viktora Tauska, jednog od prvih psihoanalitičara, umjetnika, glazbenika, doktora juristike i liječnika, koji je život skončao suicidom i za Petlevski postao paradigma intelektualca u dvadesetom stoljeću. Petlevski govori iz fikcionaliziranog povijesnog lica, o povijesnom licu i iz “zagrobnosti” njegove ostavštine, koja će vremenom postati egzemplarna ili tipična za europske Židove.

Olja Savičević Ivančević na proznom se terenu opravdano proslavila duhovitim, crnohumornim romanom ‘Adio kauboju’. Smjeli, opori, ironični ton ovog prvijenca – jezik kao fantastično burleskni protagonist – bitno snažnije djeluje od kasnijeg, kompozicijski i narativno konzervativnijeg, pomalo ‘feministički didaktičnog’ romana ‘Ljeta s Marijom’ to da ga je djed uspio pripitomiti do te mjere da je miš s njim svakog jutra doručkovao.”

Majstorsku povijesnu biografiju ili metahistoriografsku fikciju napisala je Sanja Lovrenčić o Ivani Brlić Mažuranić, naslovivši je “U potrazi za Ivanom” (2006). Inače premirni, prepasivni i presanjalački ton

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 95

Željka Čorak piše mnogo sentimentalnije i intimnije “Krhotine” (1991), ali ujedno i tekst koji pokušava od fragmenata, “patuljaca i patulja” prostora sjećanja izgraditi mikrojezične riznice svijeta koji stalno briše “sitne male potpise”.

Ena Katarina Haler objavljuje “Nadohvat” (2019), obiteljsku kroniku o ruralnim stradalnicima Drugog svjetskog rata, napisan kroz prizmu ženskog iskustva služenja i podmetanja leđa, u što je ukomponirano i slojevito elaborirano iskustvo Bleiburga.

Kako se uz Haler još jedino Monika Herceg (u dramskom ciklusu i poeziji) bavi seoskim naturalizmom, obje autorice ostavljaju dojam literarnog egzorcizma svoje sirove i surove postojbine, ne odričući joj pravo na emocionalnu kompleksnost, ali vrlo malo istražujući stilske registre. Tome nasu-

BORNA FILIĆ/PIXSELL

romanom “Doručak za moljce” (2012) i zbirkom priča “Adresar smrti” (2022) hvata medijsko nasilje iz kojeg ne vidi izlaz: njeni su subjekti prepasivno uronjeni u apokaliptiku nemoći. Ljiljana Filipović autorica je relevantnog prozno-esejističkog opusa u koji ulaze “Nestali ljudi” (2007), “Prazne tvornice” (2008), “Klub krivaca” (2016) i užefikcionalni roman “Preljubnik” (2019), povezani temom kolektivnih i privatnih, višestruko razornih ideologijskih i ljudskih izdaja. U mnogima od navedenih djela nasilje je prikazano kao točka nakon koje horizont prestaje. Ne i u romanesknom opusu Tee Tulić, čiji prvi roman “Kosa posvuda” (2011) prati smrt majke iščašenim fragmentima: krpice refleksija katalogiziraju vrste umiranja u ozbiljnim, ali i humornim katastrofama (primjerice, papagaj kojemu ništa ne može prehlada, ali dotuče ga papagajčica, dodijeljena “da ne bi bio previše usamljen”), a k tome pokazuju i koliko je apsurd – kao vitalan literarni žanr – sam po sebi oslobađajuća prizma za govor o apsolutnim gubicima.

U drugom romanu, “Strvinari starog svijeta” (2023), autorica poetizira siromaštinu kao svoju (i očevu) najuporniju, najnježniju, najradikalniju Muzu: “Možda smo mi jedni od onih ljudi koji bi voljeli da ih se pozove na rođendane, iako na njih nikad ne bismo otišli. Samo da nam drugi pokažu kako misle na nas i kako znaju da smo živi. Odnijeli bismo im poklone dok nitko ne gleda.

Teško je biti među ljudima kad ti se ništa ne događa u životu. Ili kad ti se događa i previše. Toliko previše da one koji te slušaju lako potištiš. Pogled im ode negdje sa strane, u pod, kad im je previše.”

Gloria Lujanović sa svoja dva romana u stihovima čini apartan poratni ogranak komemorativne proze. Oba naslovom dijalogiziraju s drugim piscima: “Otac” s istoimenim Jergovićevim, a “Srce zemlje” s istoimenim Basarinim romanom. Već je i ova autorska odluka pokazatelj da se radi o stiloznalki koju zanimaju intenzivni dijalozi – s literaturom, ali još više s očevim/patrijarhalnim povijesnim demonima i kućnim nasiljem, baš kao i s ratnim stradanjem čitave bosanskohercegovačke Lašvanske doline. Lujanović bilježi dokumentarne glasove otpora, elementarnog preživljavanja, skepse i prevrednovanja, zbog čega nastupa i kao svojevrsna iscjeliteljica strukturalne socijalne agresije. Ocu je moguće reći istinu u lice.

Ratni pokolj preživjele su žene koje su njegovale i hranile sve zaraćene strane, čije glasove bilježi pjesnički dio romana “Srce zemlje”.

Kritičkom dječjom perspektivom na rat bavi se i Maša Kolanović u romanu ‘Sloboština Barbie’ (2008), farsom na temu klišeja, ali i spektakularnih fantazmi ugrađenih u samo srce militarističko-konzumerističke kulture za djecu i mlade

prot, Slađana Bukovac osebujnim i konfrontacijski snažnim stilom suočava čitatelje s političkim nasiljem trgovine ljudima (“Stajska bolest”, 2016), baš kao i medicinskim nasiljem psihijatrijskih klinika (“Rod avetinjaka”, 2008), tematski rasplićući Gordijeve čvorove različitih oblika socijalne korupcije.

Mihaela Gašpar u djelu “O čajnicima i ženama”, ali još više u “Premještanju snova” (2023) otvara bolnu problematiku bračnog nasilja i maltretiranja žena, napisanu s ogromnom empatijom za ugušene ili zaglušene ženske glasove. Lana Derkač i

96 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

DEMETRE ILI SIDRO U SVAKODNEVICI Moramo to jasno reći: književnost je beziznimno

TANJA DRAŠKIĆ SAVIĆ

Tanja Mravak je iskusna pletilja kratkih proza o ženama koje se polako rastaču u ‘sporednim ulogama’ i tjeskobama

uvijek otpor, nikad poklonstvo postojećim vrijednostima. Veliki broj domaćih autorica oblikuje romane koje karakterizira zanatska vještina, ali i premalo hrabrosti da u jeziku osvijeste suvremene govorne bravure svijeta u kojem žive ili da istupe iz moralizatorske, ponekad i “maternalizatorske” pozicije tumačenja svijeta kao vlastita dvorišta.

Tu posebno mislim na Nadu Gašić (primarna važnost zapleta, ton lektorski suhe srednjoškolske učiteljice), Marinu Vujčić (također prevaga teme nad stilom, uz orjentaciju na populističke teme ženske čitateljske publike), Julijanu Matanović (ton literarnog gurua u čijim pričama, po njenim vlastitim riječima, “sve mora biti objašnjeno”), Milenu Vuković Runjić (ton burleskne medijske zabavljačice), Tanju Mravak (iskusnu pletilju kratkih proza o ženama koje se polako rastaču u “sporednim ulogama” i tjeskobama), Kristinu Gavran (strogo kontroliranu i vještu, ali previše krutu aplikatoricu literarnih fomula), Nives Madunić (njezin roman

“Žene koje vriše u sebi” pokušava uspostaviti temu ženske solidarnosti, nažalost likovima poklanjajući vrlo malo individualnoga na razini rečenice), Tanju Radović (ton dobre djevojčice koja pjeva u zboru i sanjari). Od njih odskaču Ivana Sajko, Vedrana Rudan i Marija Andrijašević.

Sajko je furiozna socijalna ironistica. Od prvog romana “Rio bar” (2006) do “Malih smrti” (2021) bavi se sladostrašćem svakodnevnog poratnog i egzilnog kaosa, užitkom autodestrukcije, karizmom (pijanog) propadanja. I svaka je njezina dionizijska maska podjednako zavodljiva. Vedrana Rudan ide u suprotnom smjeru. Kao plodna satiričarka u različitim medijima, uvijek iznova nasmijava i otrežnjava. Osobno, najdraži mi je njezin roman “Doživotna robija” (2022), u kojoj glavna junakinja apriorno odbija bilo kakvu “obaveznu” socijalnu ulogu – osim uloga vrtlarice, ljubavnice i majke, koje realizira na ekstremno nekonvencionalan način. Rudan je i jedna od rijetkih spisateljica koja bilježi okrutnost odraslih prema djeci, kao i licemjerje samookrunjenih majki koje jedino žele da njihovo “sveto čedo” začepi gubicu i pusti ih na miru, odnosno Rudan deromantizira pijedestal domaćeg kulta majke-bogorodice i u svakoj prigodi navija za stostruko zanemarenu, iskorištenu, zaboravljenu, ušutkanu, instrumentaliziranu djecu (vrlo slično etici dramatičara Mate Matišića, također jakog satiričara). Kritičkom dječjom perspektivom na rat bavi se i Maša Kolanović u romanu “Sloboština Barbie” (2008), farsom na temu klišeja, ali i spektakularnih fantazmi ugrađenih u samo srce militarističko-konzumerističke kulture za djecu i mlade. Marija Andrijašević napisala je “Zemlju bez sutona” (2021), briljantan roman suvremene dijalektalne, antinostagične, kritičke, ekofeminističke proze i poetskog seciranja Dalmatinske Zagore.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 97

PRIVATNA ARHIVA

Aida Bagić, inače pjesnikinja, no i autorica zbirke priča ‘Znam li ja gdje živim’ (2019), u kojoj je naglasak na potrebi neklasificiranja, neetiketiranja, nestigmatiziranja, mogućnosti da čak i elegantan bicikl postane instalacija hodnika neke zgrade, a ne očekivano prometalo. Raznim uigranim gestama guranja ljudi, gradova i epoha u Prokrustove postelje Aida Bagić suprotstavlja jednu mirnu, nenametljivu, autentično druželjubivu ‘neukalupljenost’ prvog lica jednine

SAPFE Queer tematiku istražuje nekoliko vrlo jakih glasova LGBTQ+ orijentacije: Aida Bagić, inače pjesnikinja, no i autorica zbirke priča “Znam li ja gdje živim” (2019), u kojoj je naglasak na potrebi neklasificiranja, neetiketiranja, nestigmatiziranja, mogućnosti da čak i elegantan bicikl postane instalacija hodnika neke zgrade, a ne očekivano prometalo. Raznim uigranim gestama guranja ljudi, gradova i epoha u Prokrustove postelje Aida Bagić suprotstavlja jednu mirnu, nenametljivu, autentično druželjubivu “neukalupljenost” prvog lica jednine. Jasna Žmak, pak, objavljuje jezično fino razrađen roman “Moja Ti” (2015), kompleksno tkanje ljubavnih, lezbijskih primaka i odmaka, a i jedan od rijetkih tekstova koji se bave strahom od vlastite seksualnosti i strahovima od intimnosti, koji iz

seca”, 2014; “Da en”, 2015; “Prodavač snova”, 2015; “Kvadrila”, 2016; “Djeca vječnosti i kaosa”, 2017; “Mletački sokol”, 2019; “Nokturno za krpelja”, 2019) kompleksne igre žanrovima i očekivanjima, rodovima i vrstama, starim i novoizmišljenim seksualnim obredima, zbog čega se još jednom valja zapitati je li okvir popularne književnosti zapravo politički propusniji od okvira tzv. visoke literature. Zanimljiva je i Staša Aras, posebno u romanima “Horror vacui” (2021) i “Suhozid” (2025), u kojima žene fantastično trpe, tako da njihova trpeljivost (i ponosnost) postaje estetička gesta očuvanja vlastitog života. Rekla bih da je žestina prozivalačkog glasa odrednica i Martine Vidaić u romanima “Anatomija štakora” (2019) i “Stjenice” (2021). U oba teksta disidentstvo nastaje kroz prizmu medicinske manjine, života s iskustvom depresije, zbog koje je veoma teško pronaći i svoju zajednicu i svoju motivaciju da se ičemu pridruži (“Ja, izvanzemaljka”, tepa sebi naratorica). Kao i u romanima Staše Aras, prostor otoka pokazuje se kao djelotvornije terapijsko iskustvo od bilo kakvog službenog medicinskog protokola. Aras i Vidaić srodne su po tome koliko duboko sondiraju vanjske prostore, proširujući ih kroz vlastita tijela, kao i po potrebi da izađu iz ograničenja lažne svetosti privatnog vlasništva. Završno, rekla bih da je osobita vrsta Sapfe i Božica Jelušić, koja u romanu “Teška ljeta” (2023) pjesnički cizeliranim rečenicama trga sve moguće društvene klišeje o starosti, pogotovo o starosti kao spuštanju zastora nad intelektualnom, analitičkom snagom.

“ZOMBIZIRANJE” Neologizam “zombiziranje” dugujem knjižničarki Arijani Herceg Mićanović, koja je njime opisala pasivnost građana pred raznim vrstama nasilja i korupcije: hvala joj na tom proširenju jezika, a i na pomoći u prikupljanju knjiga koje sam iznova čitala za ovo novinarsko istraživanje. Već i samim naslovom sugeriram da sve književnice kojih se ovdje dotičemo svjesno grade svoj odmak od mukomučne, zombizirane gomile i da – jednako kao i muški autori – dobro poznaju svog neprijatelja. Njegovo je ime velika i nevidljiva Knjiga Doličnog Ponašanja i Nijeme, Pokorne Većine. Ta se teška, višemilenijska kupusara svakodnevno “čita” kao pismo svevažeće autocenzure i cenzure, svetije od svake Biblije. I do te je mjere opresivna, da iz nje trgaju stranice sve umjetnosti.

Hrvatske spisateljice čine to na vrlo različite načine: od političkog protesta, stvaranja alternativnih povijesti, preko satiričke metle do najliriskijih preludija autorefeksivne proze. I čak i onda kad ih kritika lagano previđa, zaobilazi u proznim antologijama ili tretira kao “slabiji” materijal za nagrade i priznanja, otpornost na zombiziranje toliko je prekaljena vještina nas spisateljica i kritičarki da u književnosti uvijek nađemo mjesta za nove stranične demonstracije. I nova mjesta za PROTIV, STOP i “odjebi dragi establišmentu” (budući grafit za kraj).

Čini se da mnoge suvremene spisateljice po svaku cijenu nastoje biti politične na način detekcije ‘stanja žrtve’, ali pri tom vrlo malo istražuju posttraumatski rast i sazrijevanje poglavlja u poglavlje ipak završe okrenuti naglavačke.

Na tom se romanu jako dobro vidi i koliko malo razlika postoji između heteroseksualnog i queer erosa, odnosno koliko je svaka intimnost “prekocrtna”. Neobuzdana. Spomenimo i majstoricu domaće žanrovske književnosti: Milenu Benini, doajenku spekulativne fikcije, čiji su romani (nabrojimo samo neke: “Kaos”, 1998; “Djelomična pomrčina”, 2012; “Svećenica mje-

98 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

KRITIKA

SLAVKO MIDŽOR/PIXSELL

Ukupno 24 zapisa jedne svakodnevice, razlomljena u nešto nalik stihovima, ali ne bi ih se trebalo tek olako nazvati pjesmama, te su vinjete narativne

UMIJEĆE Almin Kaplan

PRIPOVIJEDANJA ATMOSFERE Nakon dnevničkih zapisa objavljenih pod nazivom ‘Kućni ljudi’, Kaplan nastavlja s dnevničkom formom, mada posve drugačijeg oblika. Tijekom ljeta 2024. godine piše svoj ‘Ljetni dnevnik’, zbirku intimnih zapisa na razmeđi poezije i proze Piše: ENA KATARINA HALER književnica, kritičarka i arhitektica

ad bi bilo potrebno sažeti pisanje Almina Kaplana na samu suštinu, ono bi se moglo opisati kao umijeće pripovijedanja atmosfere. Svi koji su se dosad susreli s njegovim tekstom znaju da Kaplan živi u Dubravi u blizini Stoca, vjerojatno i da radi u jednoj srednjoj školi u Mostaru i ti su prostori njegovog svakodnevnog života ujedno i prostori njegove književnosti. I nema naizgled u tim prostorima ničega osobitog, osim što je kao i u svakodnevici svakoga od nas, za onoga koji je proživljava tu osobito baš sve, ono zbog čega je Kaplanova svakodnevica, zbog čega su uopće intimni isječci njegove biografije osobiti i onima čiji su prostori daleki i nimalo nalik njegovima, to je ono što njegovo pisanje čini dobrom književnosti.

Nakon dnevničkih zapisa objavljenih pod nazivom “Kućni ljudi” (Buybook, 2022.) u već dobro poznatoj ediciji Semezdina Mehmedinovića i prilično dobre recepcije istih, Kaplan nastavlja s dnevničkom formom, mada posve drugačijeg oblika. Tijekom ljeta 2024. godine piše svoj “Ljetni dnevnik”, zbirku intimnih zapisa na razmeđi poezije i proze.

K

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 101

“Ljetni dnevnik” izdaje Klub knjige “Ivo Andrić” iz Mostara i tko god je imao priliku svratiti u tu sasvim posebnu malu knjižaru, jasno mu je kako u slučaju ove knjige prikladnije nije moglo.

“Dnevnik” započinje proznim prologom nastalim u proljeće. Pripovjedač-pisac sam je u unajmljenoj kući “na rubu šume”, nedaleko od kakve magistralne ceste, gdje pokušava pisati, ali i ono malo što napiše odmah potom obriše iz Word dokumenta. Opisuje ambijent svoje očito samostvorene književne rezidencije, kratke razgovore s vlasnikom, telefonske pozive majci, mijene vremenskih uvjeta, mačku, domaću lutalicu što dolazi s dva mačića i kad kaže da ona nestaje, odlazi po vlažnom lišću, kad osluškujući zvuk mačjih koraka pomisli, pa to i napiše - “Tako, pomislim, nestaju pjesme” - naznaka je onoga što će uslijediti i što čini

SLAVKO MIDŽOR/PIXSELL

da bude istinita, a ovdje je istinito upravo ono jedino što i treba da bude, taj sveopći, neobjašnjivo poznati osjećaj koji se javlja u ljetna popodneva, spleen ljeta, svačije djetinjstvo.

U kratkim, jednostavnim, a živim slikama dana je ta svakodnevica jedne obitelji, uopćena, a intimna toliko da djeluje idiličnom. Kupnja ležaljke, košnja, knjige dohvaćene s police kućne biblioteke, vožnja bicikla sa sinom, spuštene roletne na prozorima, štandovi s voćem uz put, pjesma cvrčaka i sve ostalo što već u ljeto mora da je tu, a opet, kao da nikad nije ispričano.

Znatna je to vještina.

Da bi ispričao svoje slike, Kaplan mahom poseže za poredbama, što je običaj u velikog dijela naših književnika, mada je tek nekolicina onih kojima polazi za rukom da isti postupak ne djeluje zapravo lijeno.

Tako i među mnoštvom njegovih poredbi postoje one izrazito uspjele (“Mom rođaku Zulfi, iz Amerike je došla rodica Kejsi/On njeno ime nosa kroz selo, kao vrelo kestenje”, “Romobil se poljskom cestom kreće/Ukočeno i brzo, kao suza niz lice”, “A onda, u tišini uviremo/ Kao kapi vode na vrelom tiganju”, “Dok izgovaram Joe Gage/Kao da ustima snosim jaje”...), dok ima i onih slabijih, pa se stvara taj dojam zasićenja (“Pjevaju kao dosadni virtuozi [cvrčci]”, “Ponekad od njih [ptica], sa sebe zbaci smrt/Kao nevidljiv plašt”, naprosto predugačka slika “ostavljajući misao na prvo slobodno mjesto/Kao domaćica odjeću koju unosi sa štrika/Kako bi i obuću potkupila, jer počinje kiša” i odavno uvijek “Kao vojnici pred streljačkim vodom” itd.). Čini mi se kako je Kaplan najvještiji u onome naizgled nehotičnom, kako najbolje piše kad se to najmanje trudi - što uopće ne mora biti slučaj, kako s dobrom književnosti uostalom i nije. I kao što mu upravo ova dnevnička forma (u to uključujem i “Kućne ljude”) rekla bih više leži od fikcijske proze - iako bi se ovi zapisi mogli promatrati i kao svojevrsno zakulisje njegova “Mehe” (2019.), na njega naslonjenih “Dubravskih priča” (2020.), pa i nastavak “Šušnja” (2023.) - tako i u zapisima samima najbolje funkcionira ono što djeluje gotovo slučajnim - ima tu vrhunske metonimije (“I šaptom, jedni druge/Milovali [u trenutku oluje]”, “Kroz lijenost će, žvakanjem, koračat”, “Danas je rođendan Tinu Ujeviću pa sam ga malo izveo/Na terasu...”).

Zapisi ljeta gotovo se neprimjetno pretaču u jesen, nema formalnog skoka poput onoga s početka i taj je protok tako lijen i tako blag, kakav kraj ljeta jedino i može biti. Knjiga bi se mogla zvati i “Umijeće dokolice”, možda, da naslov već nije zauzet, čemu je ljetni dnevnik u jednom dijelu i istoznačnica. Ovo je, ukratko, fina posveta dokolici, toploj lijenosti ljeta koja je jednaka, bio nam pred kućom hadžibeg ili hortenzija, knjiga koja se čita lako i ugodno, kao nečije bliske ruke, koje se same polažu na ramena pri pogledu kroz prozor.

Kako bi ispričao svoje slike, Kaplan mahom poseže za poredbama, što je običaj u velikog dijela naših književnika, mada je tek nekolicina onih kojima polazi za rukom da isti postupak ne djeluje zapravo lijeno

središnji dio “Dnevnika”. Uz zvuke teretnjaka s one magistralne ceste, kao nakon pljuskova što dolaze na mahove između kojih se zemlja ne stigne niti osušiti, stiže ljeto.

Ukupno 24 zapisa jedne svakodnevice, razlomljena u nešto nalik stihovima, ali ne bi ih se trebalo tek olako nazvati pjesmama, te su vinjete narativne, mada se tu ne događa zapravo ništa, samo jedan život. Ako govorimo o dnevničkoj formi i ako prihvatimo da je ovo uistinu dnevnik, utoliko što je vjerodostojno svjedočanstvo autorova života (iako ono napisano po svojoj naravi nikad to zaista nije), a pogotovo uz očite biografske podudarnosti, možemo tako pripovjedača shvatiti istovjetnog autoru, odnosno reći kako je ono što čitamo stvarni život Almina Kaplana u ljeto 2024.

I to je posve nevažno, ako čitatelj prema istome nema voajerske pobude, za književnost je najmanje važno

102 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

WELCOME TO TROGIR, THE CITY OF MASTERS visittrogir.hr SCAN ME

TEMA

Mali ljudi u velikoj povijesti

ČETNIK JE TITU POŠTEDIO ŽIVOT, DAMU ŠINDLEROVSKE VELIČINE PARTIJA JE POTRPALA U ROPOTARNICU POVIJESTI, POTPUKOVNIK MESIĆ RATOVAO JE ZA KRALJA, PAVELIĆA, HITLERA I STALJINA...

104 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Tekst smo ilustrirali fotografijama Tanjugova fotoreporter Branka Savića, koji je zabilježio ulazak partizana u Zagreb 1945. godine

Priredio: IVAN PANDŽIĆ Fotografije: MUZEJ JUGOSLAVIJE

Pred hrvatskim čitateljima uskoro će se naći nova knjiga Gorana Gavranovića i Borisa Rašete ‘Osam dana u svibnju’.

Autori prate život ljudi u vrijeme kraja rata, riječ je o prozi rubnih bilježaka koja ispisuje i priče običnih, tzv. malih ljudi, koji možda i nisu bili tako mali...

Nastavak na sljedećoj stranici  Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 105

Po cestama su bile odbačene stvari ljudi koji su bježali od nadiruće i nezaustavljive Titove oslobodilačke vojske

Pred hrvatskim čitateljima uskoro će se naći nova knjiga Gorana Gavranovića i Borisa Rašete “Osam dana u svibnju”. U nakladi Frakture, knjiga slijedi liniju hita “Deset dana u travnju” - autori prate život ljudi u najturbulentnijim danima stoljeća, tijekom uspostave NDH (“Deset dana...”) i u vrijeme kraja rata (“Osam dana...”). Riječ je o nekoj vrsti proze rubnih bilježaka, povijesti malim slovima. Velika povijest, “povijest odozgo”, prati krupne figure,

velike protagoniste, kongrese, dokumente, deklaracije, objave ratova... U “Osam dana...”, naravno, takve pasaže nije moguće ispustiti, ali se uz njih ispisuju i priče običnih, tzv. malih ljudi, koji možda i nisu bili tako mali... U “Osam dana...” čitatelji će, između ostalih, pratiti sudbine ljudi: KUMIČIĆ, ĐURO, KVESTOR Kažu da se u smutljivim vremenima vlast kotrlja ulicama. Proverbijalnom epizodistu, Kvestoru Đuri, vlast se dokotrljala po saborskim stepenicama. Pavelić ga je prije povlačenja slučajno sreo na stubištu hrvatskog parlamenta, prije bijega, pa mu predao vlast da je isporuči partizanima, kad uđu u grad. Đuro Kumičić bio je slučajan i jedini ispravan Pavelićev izbor. Svoj posao obavit će hrabro i časno. Uz Srećka i Živku, i on je spasio Zagreb od razaranja. Čekajući partizane, Kvestor se slama od straha: “Oderat će mi kožu partizani”, no stvar se ipak raspetljava sretnije po čovjeka koji je grad spasio razaranja.

Tog dana objavljeno je da arijevski zakoni više ne vrijede, odnosno da su svi građani, bez obzira na vjeru i naciju, jednaki. Obećava se i da će svi imovinsko-pravni odnosi nastali zbog dosadašnjih razlika biti riješeni. O mrtvima koje su arijevski zakoni uzrokovali, ni riječi 106 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PEPICA Obična Zagrepčanka s Trnja. Muža su joj uzeli domobrani, šestogodišnja kći raste, a glad je ušla u kuću.

Ona ne bistri visoku politiku, već se bavi konkretnim pitanjima - kako sačuvati jedino obiteljsko blago, pobijediti glad, izbjeći ustaški zatvor... Ukratko preživjeti.

MESIĆ, MARKO Potpukovnik, profesionalni vojnik, i to veliki, od formata. Na njegovim prsima kočoperile su se tri kolajne za vojničke vrline, i to od tri različite vojske.

Ratuje za kralja protiv Hitlera, pa za Pavelića i Hitlera protiv Staljina u Staljingradu, pa za Staljina protiv Nijemaca, pa za Tita protiv četnika, Nijemaca i talijanskih fašista. Usput u zemunici ima “večerinke uz harmonikaše i žene”. Ovaj kondotjer na kraju je ipak imao tragičnu sudbinu.

RADICA, BOGDAN Prvorazredni jugoslavenski diplomat iz, ne tako brojne, hrvatske kvote u kraljevini Jugoslaviji. Veliki pisac čiji su memoari “Živjeti nedoživjeti” prepuni zanimljivih anegdota iz piščevih druženja sa šarenom skupinom ljudi, od Nikole Tesle do Miroslava Krleže, kojega je posjetio već u svibnju 1945. Neposredno nakon rata dolazi iz Amerike u Zagreb, Split, Beograd... Njegovi utisci su neprocjenjivi.

BABIĆ, LJUBO Autor ikoničke slike “Crna zastava”, Krležin prijatelj koji, prema piščevu mišljenju, nije znao dobro slikati ruke. Kao ljevičar ostaje u Pavelićevu Zagrebu, gdje radi ustaške insignije, zastavu s prvim bijelim poljem i stiliziranim slovom U, kune, činove... Zbog toga će krajem rata strepiti, ali prijatelj će mu pomoći...

MLADI LAVOVI: TUĐMAN, MANOLIĆ, LONČAR Jedan u Beogradu gleda kako se lijepe Beograđanke udaju za pobjedničke partizanske oficire, ali on čeka svoju Anicu. Drugi će zakasniti na vlastito vjenčanje jer mora osiguravati Titovu kolonu, a treći uređuje novine u kojima mu je suradnik neki Veljko Kadijević zvani “Hvalisavac”.

KAMBER, DR. DRAGUTIN Vojni vikar. Razočaranje Nezavisnom Državom Hrvatskom doživljava odmah po njezinu proglašenju, ali joj ostaje vjeran do kraja. Sve vidi i sve zna - pokolje, korupciju, javašluk i kaos - no ostaje vjeran. U bijegu u Sloveniji glave će mu umalo doći četnici, ali će se vlastitom snalažljivošću, a možda i uz pomoć svetoga Jude Tadeja, pomoćnika u beznadnim situacijama, domoći Rima, gdje će u kolovozu 1945. zapisati sjećanja.

BRACANOVIĆ, DOLORES Liderica Ženske ustaške mladeži u poglavnika je zaljubljena, platonski ili stvarno, kao šiparica. On joj po austrijskim šumama pomaže ispeći kokoš, a ona ga do kraja života gleda kao ikonu. Njezin je dnevnik slikoviti zapis povlačenja hrvatske kolone prema zapadu i poglavnikova osobnog bijega kroz austrijske vrleti, na trenutke prožet patetikom dostojnom lati-

noameričkih sapunica. Caramba, caramba, senjores, to bila je Dolores.

BUDISAVLJEVIĆ, DIANA Austrijanka udana za uglednog hrvatskog Srbina, humanitarka šindlerovskih razmjera, ako ne i veća.

Tijekom rata spašavala je djecu iz Potkozarja i drugih ratom poharanih krajeva, srpsku i svaku drugu. Na kraju rata OZNA joj je uzela kartoteku, fotografije djece i druge dokumente.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 107

Partija je htjela imati monopol nad junaštvom, a Austrijanka se nije u to uklapala. Koliko do jučer za nju se nije ni znalo, a bila je jedna od najvećih heroina na ovim prostorima. I šire...

MARKUŠIĆ, FRA JOSIP Fratar iz samostana u Jajcu koji bilježi sve vojske i sva zbivanja koja se događaju u tom starom hrvatskom kraljevskom gradu koji će uskoro postati mitsko mjesto nove države. Ništa mu ne promiče, pa ni čudo nad čudima i neviđeni skandal kakvog Jajce ne pamti - tri djevojke u kupaćim kostimima.

BIBANOVIĆ-NEMČIĆ, ŽIVKA Ilegalka koja je spasila Zagreb od razaranja.

DUBAJIĆ, SIMO Dalmatinski partizan, rođen bez centra za nelagodu, 1945. je doživio kao osvetu za 1941. U svojoj knjizi opisao je egzekucije nad zarobljenim ustašama i domobranima. Rekao je da je tijekom masovnih likvidacija desetak partizana završilo u ludnici jer su bili trijezni dok je on bolje prošao jer je svaku večer bio pijan.

HARIŠ, IVAN, “GROMOVNIK” Dizao je revolucije od Kanade do Ognjene zemlje.

Pa je onda ispekao zanat diverzanta u španjolskom građanskom ratu. Postaje šef diverzanata pri glavnom štabu, postavlja paklene strojeve pod ustaške i njemačke gluteuse u Zagrebu i razara aerodrom u Velikoj Gorici.

HORVAT, JOŽA Kraj rata dočekuje u Splitu u agitpropu gdje uređuje Naprijed. Partija će ga ribati jer je objavio riječi umirućeg zagorskog partizana da je “more kak zaflekana plahta”. Pa će onda strepiti radi jedne Krležine riječi, ali i punca, zagrebačkog trgovca, kojemu partizani oduzimaju trgovinu. Među prvima je iz Zagreba otišao u partizane, među zadnjima se vraća...

HORVAT, JOSIP Novinar Obzora od 1913., urednik Jutarnjeg lista od 1926. do 13. travnja 1941., liberal, nepoćudan i crnima i crvenima, erudit, mason, u svoje “Dnevnike” bilježi retke rijetke sugestivnosti, pisane sjajnim stilom i nevjerojatnim okom za detalj.

MAČEK, VLADKO Legendarni vođa hrvatskoga naroda u trenucima kaosa miran je, staložen i racionalan - a sve tri osobine rade u korist njegove štete jer turbulentna vremena na površinu izbacuju avanturiste i kockare, a povijesni rulet određuje koji će od njih biti pobjednik. Ali budimo iskreni, Hrvatska je uvijek više voljela hohštaplere. Odbio je njemački smrtonosni dar - vladaj Hrvatskom ili uzmi pištolj i ubij se. Ustaški nož mu je cijelo vrijeme pod vratom. ŠIBL, IVAN Kao član udarne grupe, trojke, Ivan Šibl 1941. ubio je zrakoplovca Luftwaffe, nakon čega je Gestapo u nepokorenom gradu uhitio desetke ljudi. Šibl nakon

108 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

akcije bježi u partizane, sanjajući trenutak kad će na bijelom konju ući u Zagreb, ali taj trenutak neće doći, barem ne na način na koji ga je Šibl sanjao.

I NAKON POGLAVNIKA - KVESTOR Eto, takva je to slučajna država bila. Ako je uopće bila država.

“Nekoliko dana prije 6. maja ja sam se nalazio u Sabornici (vjerojatno je to bilo 5. svibnja, kad je posljednji puta zasjedao Sabor, ali Kumičić kao i svi drugi nisu precizni oko datuma u tih osam dana

svibnja, op. a.), gdje je naišao na sjednicu vlade poglavnik. Sreli smo se na stubama, i on me upitao da li sam se spakovao. Ja sam mu na to odgovorio da nisam i da ne odlazim nikuda, budući da imam sasvim mirnu savjest i čiste ruke.”

Već sutradan saborski kvestor (knjigovođa, recimo to tako: nizak čin u Republici) Kumičić preuzet će vlast u Zagrebu, a pismenu odluku o tome dobit će 7. svibnja, o čemu će biti više riječi na sljedećim stranicama.

Turbulentna vremena na površinu izbacuju avanturiste i kockare, a povijesni rulet određuje koji će od njih biti pobjednik.

Ali budimo iskreni, Hrvatska je uvijek više voljela hohštaplere

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 109

Za sada, poglavnik ga je vidio, poglavnik ga je čuo, poglavnik je odlučio. Kakva vlada, kakav sabor, kakve sjednice i kakvi bakrači? Vlast ću predati kako mi bude volja, čovjeku kojega sam sreo na stepenicama.

Ako mu je još bilo do smijeha (a kao što smo vidjeli u prethodnim recima, unatoč tome što se njegova država trza u posljednjem hropcu, poglavniku su razne vragolije na pameti), Pavelić se možda u sebi smijao.

Postupa kao Kaligula, samodržac je kojemu se ni u trenucima kad mu je režim najslabiji nitko ne suprotstavlja. Ipak, dr. Đuro Kumičić tu će obavezu ispuniti časno i smireno. Reich preuzima admiral Doenitz, Endehaziju preuzima kvestor Kumičić.

Sve je, dakle, u pogonu, dr. Miro Puk već je ispraznio državnu riznicu napunivši kamione zlatom, srebrom, vrijednim markama i ostalim dragocjenostima. Dio

Oslobodioci flertuju s gradskim damama

zlata i mikrofilmova je pod okriljem noći, i bez znanja redovnika, zakopan u grobnicu i u ispovjedaonicu za gluhe u franjevačkom samostanu na Kaptolu.

U tu svrhu izgrađen je i lažni zid u ispovjedaonici, iza kojega su bile dragocjenosti. Sve je spremno i na put se može poći.

Naravno, tek kad Ante Pavelić obavi zadnji rendes-vous. Sva ta gungula i drama teško da se može opaziti na stranicama Hrvatskog naroda tog 5. svibnja. U njemu se i dalje nižu pobjede i odbijaju napadi “boljševika”, koji trpe enormne gubitke na svim frontama. Neki čitatelj će se možda upitati kako to da je fronta već u Karlovcu - ali što to ima veze kad se nižu pobjede?

Tog dana objavljeno je da arijevski zakoni više ne vrijede, odnosno da su svi građani, bez obzira na vjeru i naciju, jednaki. Obećava se i da će svi imovinsko-pravni odnosi nastali zbog dosadašnjih razlika biti riješeni. O mrtvima koje su arijevski zakoni uzrokovali, ni riječi. Usput je ponovljen poziv vojnim obveznicima da se prijave, a

Novinar i urednik Tomislav Marčinko ispričao nam je kako je, dugo nakon rata, intervjuirao jednog partizanskoga generala koji je radio u Titovu osiguranju još od ratnih godina.

Prilikom posjeta zatvoru u Zenici obratio mu se jedan zatvorenik, neki četnik iz zapadne Bosne, koji je izrazio neobičnu želju - htio je vidjeti Tita 110 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

poziva se i u radnu službu. Uvedene su nove gradske trošarine na plin i električnu struju - kilovat za rasvjetu 6 kuna, za pogon strojeva 3 kune, na ugljen i plin po kubičnome metru 6 kuna, a na zemni plin 6 kuna. Što je dokaz da neki kontinuitet postoji, da u svemiru postoji red. Što god da se desilo računi za struju i plin moraju biti plaćeni! Odnosno, kako bi rekli Amerikanci - ništa se ne mora osim umrijeti i platiti porez. Iako, ni ovo da se mora umrijeti nije posve sigurno. Ovo za porez definitivno jest. U kinu, pardon slikopisu, Drina igraju “Tri lude djevojke”, a u Zagrebu su vjenčani Julije Pribetić, slušač (valjda student) šumarstva i Vanda Štrk, Marijan Škutelj, tapetarski pomoćnik i Dorica Jagušt, Josip Regulja, postolarski pomoćnik i Margareta ud. Polak, Franjo Bizjak tapetarski pomoćnik i Anica Žučko.

Mladenci, neka vam je sretno!

ZABORAVLJENI SREĆKO Duško Doder, kodnog imena Srećko, napokon je tog 5. svibnja dočekao sastanak sa šefom Narodne zaštite Karlovcem.

Prije toga sastao se instruktoricom CK KPH Živkom Bibanović-Nemčić u tajnom štabu u stanu u Tomašićevoj i dogovorio daljnje akcije. S potpukovnikom Karlovcem našao se u njegovoj kancelariji na Ksaveru, kako se sjeća, u uredu je bilo nekih 15-ak ljudi, raznih stručnjaka i inženjera priključenih Narodnoj zaštiti. Zamolio ih je da se udalje.

Iznio mu je svoje prijedloge i Karlovac ih je prihvatio. Znao je da je rat gotov i da nema smisla raditi probleme te ugrožavati grad i građane.

Duško Doder rekao mu je svoje naloge, taksativno nabrajamo: Zagreb proglasiti otvorenim gradom, Narodna zaštita će raditi po nalozima druga Srećka, a Karlovac će održavati vezu preko Bože Vouka koji je već bio na Ksaveru u Narodnoj zaštiti, uvesti strožu disciplinu, neposlušnike predati vojsci, postaviti stražare kod miniranih lokacija i preko Nijemaca provjeriti što je minirano, prikupiti oružje i municiju te sačuvati skladišta, pojačati straže kod radio stanice, telefonske i električne centrale te osigurati da radio daje samo od njih odobrene obavijesti. Dalje: na prilazima Zagrebu postaviti straže Narodne zaštite - i to povjerljive ljude s novim legitimacijama u kuverti koju treba otvoriti kad se pojave partizanske jedinice (u kuverti je bio dokument da rade po nalogu druga Srećka, što je bila lozinka za koju su partizani znali) odštampati 200 novih legitimacija za ljude od povjerenja i 200 praznih za Srećka, prikupiti šmajsere, pištolje, municiju i ručne bombe, pripremiti dva ispravna kamiona s puškomitraljezima koji će mu stajati na

raspolaganju, budući da policije nema treba zatvoriti kućne veže u 20 sati i legitimirati sve (osim vojnika) koji su na ulici poslije toga, sumnjive zatvoriti, dati mu na raspolaganje auto s bonovima za benzin i s dozvolom za kretanje. “Upitao me je kakvo će prezime staviti. Odgovorio sam mu - Darlić. Napomenuo sam mu da će daljnja naređenja dobivati preko Vouka, koji već radi kod njega i koji će stalno biti tu, tj. kod njega, i da sve obavijesti za nas prenosi Vouku, budući da on ima sigurnu vezu s nama. Tražio sam da mi potvrdi da li su mu sva naređenja jasna. ‘Sve mi je jasno, ali kada ću upoznati druga Srećka?’, upitao je. Odgovorio sam mu da sam ja Srećko i da moji kontakti s njim moraju ostati u najvećoj tajnosti”, prisjeća se Duško Doder.

TITO NA NIŠANU ČETNIKA No dok Vladimir Nazor i Andrija Hebrang (uz pomoć HSS-ovaca, SNS-ovaca i katoličkog svećenika Svetozara Rittiga) usmjeravaju kuglicu na ruletu prema crvenom polju, Nijemci spremaju, pokazat će se, posljednji ozbiljni pokušaj da kuglicu na balkanskom ruletu preusmjere na crno polje. Mjesto gdje se skriva Tito istražuju tri njemačke službe pa zahvaljujući rivalitetu koji vlada među njima od desanta na taj grad odustaje najopasniji njemački komandos, “lice s ožiljkom”, Otto Skorzeny, a vođenje akcije preuzima Kurt Rybka.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 111

Promatra nepregledne kolone ustaša, domobrana i civila koji su na njegov poziv krenuli prema zapadu da se predaju Englezima. ‘Zamišljen je, sjetan i zabrinut’, zapisala je, u melodramatskom opisu, Dolores Bracanović. On je i dalje njezin idol gađaja dao maha mašti. “Njega, Tita - tako je izjavio pre neku godinu - četnik Rodić imao je na nišanu u povlačenju posle nemačkog desanta na Drvar od 25. maja 1944. godine. Otkud to Tito zna? Verovatno je čuo da se tada tuda muvao i četnik Rodić. Ali otkuda je Rodić znao da je to bio baš Tito? Neobjašnjivo.” ...Đilas je ovoga puta bio u krivu, točnije, dijelom je pogriješio - Tito je ovoga puta znao što govori.

Novinar i urednik Tomislav Marčinko ispričao nam je kako je, dugo nakon rata, intervjuirao jednog partizanskoga generala koji je radio u Titovu osiguranju još od ratnih godina. Prilikom posjeta zatvoru u Zenici obratio mu se jedan zatvorenik, neki četnik iz zapadne Bosne, koji je izrazio neobičnu želju - htio je vidjeti Tita.

General je bio zaprepašten. “Pa zašto ti da vidiš Tita?” “Ja sam ga 1944., nakon povlačenja iz Drvara, s jednog sjenika držao na nišanu”, rekao je četnik.

General je bio zaprepašten. Rekao je četniku da proba rekonstruirati kako je izgledao Tito, a kako njegova pratnja. Sve se poklapalo! Četnik je držao povijest na nišanu - u njegovoj pušci bilo je zrno koje je moglo promijeniti cijeli tijek naše poslijeratne povijesti jer bi ona, bez Tita, izgledala bitno drugačije - bolje ili gore, to ne možemo znati, ali različito u svakom slučaju...

“Zašto nisi pucao?”

“Znate, ja imam obitelj, ženu i malu djecu. Da sam pucao, ubio bih ga, ali se ne bih mogao izvući i moja bi obitelj ostala bez hranitelja.” Tito je - kaže Marčinko - primio četnika i udovoljio njegovoj molbi za pomilovanje.

Nastavak na sljedećoj stranici 

112 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

Obavještajci komandosima prosljeđuju pogrešnu informaciju - da je Tito u dolini, a ne u pećini na brdu - i taj podatak utječe na propast akcije. Tito uspijeva pobjeći iz pećine.

Kasnije će pričati kako je dalje nastavio, između ostalog, i konjem u galopu. Bio je dobar jahač, jahao je još od Rusije. “Čim smo prešli Mlinište, brzo smo se zaustavili u jednoj šumi i prenoćili. Tamo preko puta koji sam prešao bila je jedna čobanska koliba, u kojoj se gore nalazilo sijeno. Kasnije sam saznao da je na tom sijenu bio onaj Vasić koji me je držao na nišanu. Ali - nije smio pucati jer je vidio da za mnom idu i drugi. Da je mene ubio, i on bi nastradao”, ispričao je Tito. Milovan Đilas u svojoj knjizi napisanoj nakon Titove smrti rekao je kako je Tito pod starost u opisu drvarskih do-

Proslava oslobođenja Zagreba na Trgu

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 113

Čovjek je pušten iz zatvora, dobio je drugi identitet i preseljen na lokaciju gdje ga nitko nije poznavao, negdje u ravnicu...

POGLAVNIK U CRNOM PLAŠTU Sad, osmog svibnja 1945. Poglavnik, sjena svoje dojučerašnje moći, stajao je kraj Rogaške Slatine, nalik na anđela smrti iz Ivanove Apokalipse.

“Krenemo prema Mariboru”, piše u Dnevniku Dolores Bracanović, bivša zapovjednica Ženske ustaške mladeži, u povlačenju šefica Ženske lože, poglavnikova obožavateljica. Ushićena je kao prvopričesnica. “Pred odlazak još vidim Poglavnika kako u odori s crnim plaštem stoji na stubištu bolnice u Rogaškoj Slatini i promatra pokret. Par kilometara pred Mariborom partizani pokušavaju napad na našu kolonu”. Ante

114 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Pavelić, “zaogrnut crnim plaštem”, upravo je šmugnuo iz povijesti, s radnog mjesta poglavnika NDH. Promatra kolone ustaša, domobrana i civila koji su na njegov poziv krenuli prema zapadu da se predaju Englezima.

“Zamišljen je, sjetan i zabrinut”, piše, u melodramatskom opisu, Dolores Bracanović. On je i dalje njezin idol. Puno je vjerojatnije da Ante Pavelić u tom trenutku nije bio ni zamišljen ni zabrinut za sudbinu domobrana, ustaša i civila. Dapače, vjerojatno ga je za sve njih “boljela neka stvar” jer, kako je rekla njegova žena Mara - koja se tijekom četverogodišnje vladavine uglavnom bavila kadroviranjem i skupljanjem materijalnih bogatstava, uključujući i ubiranje profita od preprodaje grincajga i zelenja s državnog dobra u Novim dvorima - “fućkaš ti Hrvatsku u kojoj moj Ante nije poglavnik”. Umjesto tuge nad sudbinom svog naroda

(kojemu se za četiri godine napio krvi), opisane u makabričnoj viziji Dolores Bracanović, Pavelić je pragmatično razmišljao o tome kako se dočepati lovačke kuće, točnije omanjeg dvorca u Austriji, gdje je prije nekoliko mjeseci preventivno mudro smjestio ženu i obitelj. Da su ga više mučile svjetovne, a ne državničke brige, govori i to što je noć prije odlaska iz Zagreba odvojio nekih deset minuta za razgovor s Vladkom Mačekom, još neupitnim političkim vođom hrvatskih masa, kojega je držao interniranog prvo u Jasenovcu (pod paskom zloglasnog Ljube Miloša i najopasnijeg čovjeka Endehazije, Maksa Luburića), a kasnije i u kućnom pritvoru.

Mačeku, koji je možda, ali samo možda, mogao biti neka protuteža komunistima ili barem karta na koju bi mogli zaigrati zapadni saveznici, Pavelić je posvetio tek deset minuta! Poslije toga otišao je u - noćni posjet

tajanstvenoj dami. Taj susret trajao je znatno dulje.

Konzervativni, pobožni otac obitelji i nacije više se zanimao za “galantni posjet” Nepoznatoj u Bauerovoj, nego za spas naroda. Ni u željeznom zagrljaju povijesti Pavelićeva sklonost ženama ne popušta. To je prilično daleko od spomeničke proze Dolores Bracanović. Ante Moškov, šef njegova Tjelesnog sdruga, kasnije će Udbi otkriti dubinu razočaranja koje je otkriće Pavelićeva dvostrukog života ostavilo na njegove sljedbenike koji su, baš poput partizana, strogo kažnjavani za erotsku razuzdanost, ali samo oni na dnu. Pravila su se odnosila na sve, osim na one koji su ih pisali... A dok Miroslav Krleža strepeći osluškuje korake u predvorju stana u Radišinoj, a Pavelić u Sloveniji “zamišljeno gleda u daljinu”, u Beogradu se već od 10 sati slavi oslobođenje Zagreba.

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 115

Piše: TEA KVARANTAN SOLDATIĆ

EGZORCIST WILLIAM PETER BLATTY Roman “Egzorcist” Williama Petera Blattyja, kao i istoimeni kultni film američkog redatelja Williama Friedkina, opće su mjesto svjetske književnosti i kinematografije. Nakon što je 1971. ugledao svjetlo dana, Blattyjev je roman izazvao snažne reakcije čitatelja i vrlo brzo dospio na listu bestselera, a njegovu književnu i teološku vrijednost prepoznali su i mnogobrojni. (Verbum)

RUŠENJE ČETIRI ZIDA PRIREDILI D. ĆOSIĆ I Đ. SIMIĆ

LJUBAVNIK MARGUERITE DURAS Duras je već za života ostavila značajnu umjetničku zaostavštinu, među kojom se ističe roman napisan 1984. u autoričinoj sedamdesetoj godini. Njen “Ljubavnik” – ovjekovječen Goncourtovom nagradom, nominiran za Nobela i ekraniziran u režiji Jean-Jacques Annauda – i danas predstavlja remek-djelo autoričina opusa, kao i frankofone književnosti općenito. (Buybook)

116 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

’Sedmi križ’ je objavljen 1942., a aktualnost duguje vjerodostojnom portretu nacije u ropstvu totalitarizma “Sedmi križ” načelno je triler, a istodobno i duboka analiza ljudskog mraka. Knjiga je objavljena 1942. u Meksiku, a današnju aktualnost duguje vjerodostojnom portretu nacije u ropstvu totalitarizma. Oskarom nagrađenu istoimenu filmsku adaptaciju režirao je Fred Zinnemann (“Točno u podne”, “Dan Šakala”...) 1944. sa Spencerom Tracyjem u glavnoj ulozi, a “Simfonija br. 9” kompozitora Hansa Wernera Henzea iz 1997. inspirirana je radnjom romana što je djelu Anne Saghers dodatno zacementiralo status

jedne od utjecajnijih knjiga 20. stoljeća.

Osnovni zaplet je jednostavan: član Komunističke partije George sa šest drugih nesretnika 1936. bježi iz koncentracijskog logora, a Gestapo i SS ih progone. Razni ljudi pomažu u bijegu ili sudjeluju u potjeri. Fokus je stavljen na moralne dileme protagonista.

No postoji problem. Seghers, naime, uvodi brojne likove (njih tridesetak) bez neke vidljive veze. Što prvu polovicu romana čini pomalo neprohodnom. Tko je bio pastir Ernst i zašto bi čitatelju

Anne Seghers je zapravo pseudonim kojim se koristila Anna (Netty) Reiling. Nominirana je za Nobela pet puta

PRIVATNA ARHIVA

Antologija regionalne queer poezije zamišljena je kao siguran prostor za iskorak iz okvira općeprihvaćenog i tradicionalnog poimanja identiteta, ali i same poezije kao fiksnog mjesta bez mogućnosti samoodređenja i postavljanja pitanja u sveukupnoj razvodnjenosti svijeta. Ona dolazi kao protuteža potrošenim izjavama da se o ovim temama svakodnevno govori. (HDP)

Posveta nesuđene nobelovke njemačkim antifašistima

SEDMI KRIŽ ANNA SEGHERS, BODONI. PRIJEVOD: LATICA B. VUKOVIĆ Piše: ANA DASOVIĆ

Duhovi jezive prošlosti ne prestaju proganjati modernu Irsku ije teško uroniti u mepretrpjelo mlaćenja i lankolični svijet umimaltretiranja. Kettle rovljenog inspektora nije oštroumni, brzi Toma Kettlea. Dok provodi istražitelj, posebno stoprve mjesece mirovine glega što je istovremeno dajući tmurno more iz svog i glavni osumnjičeni. stančića u viktorijanskom Tomu se miješa svazamku u gradiću negdje u kodnevica s moćnim Irskoj, pokušavajući zbrojiti morama, fantazijama, životne poraze više nego sporednim likovima, a pobjede, u svijet zločina i to radnju čini gustim zagonetki katapultirat će ga VRIJEME ONKRAJ SJEĆANJA pletivom više nego čiposjet dvojice mlađih kolega. SEBASTIAN BARRY. PETRINE stim pripovijedanjem.

KNJIGE. PRIJEVOD: IRA No majstor pripovijedanja On slučaj “rješava” MARTINOVIĆ Sebastian Barry otkrivanje neprekinutim tijekom zločinaca postavlja tek kao misli, zaboravom, podlogu za slojevitu priču o gubljenjem u događaživotu i vremenu, o tome kako prijima... Stoga ovo nije pravocrtni krihvaćamo gubitke i slavimo dobitke. mić, nego je to priča o traumama u Prije stote stranice čitatelj ionako ne koje su duboko uronjene generacije saznaje čime se to treba pozabaviti irskih stanovnika. Naravno, Barry Tom Kettle, ali mu je pred očima itekako dobro zna kojim skrovitim vrlo detaljno oslikana slika malog irputevima vodi čitatelja i što mu skog mjesta, kao i duhovi koji opsjezapravo želi ispričati. Upravo zbog daju i modernu Irsku - svećeničkih toga je “Vrijeme onkraj sjećanja” seksualnih zlostavljanja u Katoličkoj težak, ali istovremeno bogat roman crkvi, maltretiranja djevojaka koje koji ostavlja nadu da će pravi zločinsu ostale trudne, užasnih sirotišta... ci biti kažnjeni, ovako ili onako.

No kroz sve Barry gradi priču o ljubavi i privrženosti Toma i njegove supruge June. Oboje siročad, odrasli u strašnim uvjetima, ljubavlju su prevladavali djetinje traume. I dok se mirio sa životom, poziv kolega da im pomogne riješiti “hladan”, stari slučaj ubojstva svećenika, koji ga je godinama opsjedao, vraća mu brojne neizliječene rane.

Jer riječ je o svećeniku koji mu je silovao ženu dok je još bila djevojčica. I riječ je o slučaju koji je “rješavao” on. I koji je trebao ostati duboko zakopan upravo stoga što žrtva nije nevina, dapače, iza ove žrtve ostale su nebrojene nevinije žrtve.

Majstor pripovijedanja Sebastian Barry Žrtva je kao dijete bio i otkrivanje zločinaca postavlja kao podlogu za slojevitu priču o životu i vremenu sam Tom, dijete iz sirotišta, koje je

N

PROFIMEDIA

trebalo biti stalo do njega?

Zašto je čitatelju stalo do dječaka po imenu Fritz i njegove djevojke? Kakvu ulogu ima Franz u cijeloj ovoj priči? Tko su svi ti razni nacisti koji rade u logoru? I tako dalje.

No autoričina sposobnost da interpretira unutrašnji svijet svojih likova, njihovu borbu između vlastitog malograđanskog komfora i humanosti majstorski je prikazana. Čitatelj se mora zapitati hoće li Fritz i Franz i svi ostali učiniti ono što je potrebno kako bi pomogli Georgeu ili kako bi spasili sebe. To knjigu čini napetom. Ovo nije tipična kriminalistička ili ratna priča u kojoj neizvjesnost leži u pronalaženju tragova ili promatranju monstruma kako se približavaju junaku u bijegu.

Seghers je bila Židovka. Iz prve ruke iskusila je opresiju.

Studirala je povijest, povijest umjetnosti i sinologiju u Kölnu i Heidelbergu. Pobjegla je u Francusku 1933., a zatim u Meksiko, gdje je pokrenula antifašistički Klub Heinricha-Heinea. Posvetila je “Sedmi križ” “njemačkim antifašistima, živima i mrtvima”, svjedočanstvu ljudske otpornosti i otpora dok su užasi nacizma još trajali. Anne Seghers je zapravo pseudonim kojim se koristila Anna (Netty) Reiling. Nominirana je za Nobela pet puta.

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 117

SPREMNI ODGOVORITI NA SVE IZAZOVE

MISIJA Piše: TEA KVARANTAN SOLDATIĆ

JE OČUVANJE PROŠLOSTI ZA BUDUĆNOST Kao jedina tvrtka te vrste u Hrvatskoj, Spegra je simbol stručnosti, posvećenosti i ljubavi prema nasljeđu

PROMO

Nastavak na sljedećoj stranici 

118 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

GRGO JELAVIĆ/PIXSELL

Knežev dvor

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 119

SPREGA

Osnivač i direktor Spegre Berislav Borovina krajem ‘70-ih i početkom ‘80-ih, kao mladi inženjer, bio je uključen u sanaciju Dubrovnika nakon potresa u Crnoj Gori

Oni su svojevrsni HGSS u graditeljstvu jer, kad se pojavi neko oštećenje ili bilo kakav drugi problem na objektima koji su zaštićeno kulturno dobro ili na gospodarskim i infrastrukturnim objektima poput spremnika, hala, vijadukata, mostova, hidrotehničkih tunela i slično, splitska tvrtka Spegra prva je adresa na koju se obraćaju investitori, konzervatori i sva druga struka. Zna se da će njeni stručnjaci brzo i stručno reagirati te spriječiti daljnje štete ili još veće katastrofe. A važno je i što nakon Spegre ne treba ništa popravljati. I tu leže snaga i izvrsnost tvrtke s vrhunskim obučenim meštrima od struke i radnicima.

Naime, tvrtka Spegra, na čelu s Berislavom Borovinom, već 36 godina slovi kao lider u sanacijskim radovima i specijalnim građevinskim postupcima, onima koje je u pravilu malo tko htio, znao ili imao kapacitete raditi, ali je i jedan od najpoželjnijih poslodavaca u ovoj branši.

Zadnji projekt na kojem su angažirani obnova je Meštrovićeva paviljona, kultnog objekta u središtu Zagreba. Iza njih su obnove Paškoga, Krčkog, Masleničkog i Dubrovačkog mosta,velikog broja vijadukata i prometnica, hvarskog Arsenala i Kneževa dvora u Dubrovniku, Jupiterova hrama u Splitu i Starog mosta u Mostaru, desetaka crkava, palača i dvoraca, ali i za-

grebačke katedrale, na kojoj Spegra također trenutno izvodi radove.

- Svaki put kad morate nešto inženjerski riješiti, to od vas traži da pronađete neki inovativan i optimalan pristup rješenju problema.

Spegra je u tome iznimno jaka. Kad se pojavi neki iznenadni problem, uglavnom zovu nas jer smo kadrovski ekipirani, a kako sam rekao, i tehnološki jaki. Primjer je potres u Zagrebu 2020. godine, kad smo odmah izašli na teren, bili smo prvi s vojskom. Sve svoje ljudske i materijalne kapacitete u Zagrebu dali smo na raspolaganje gradskom poglavarstvu. Sudjelovali smo u raščišćavanju i saniranju labilnih dijelova zgrada koji su prijetili urušavanjem i ponosan sam da smo baš mi bili ti koji su to mogli i znali - kaže osnivač i direktor Spegre Berislav Borovina, koji je krajem ‘70-ih i početkom ‘80-ih, kao mladi inženjer, bio uključen u sanaciju Dubrovnika nakon potresa u Crnoj Gori, potom je radio na Građevinskom fakultetu i poslije na Građevinskom institutu, a 1989. osnovao je svoju tvrtku koja se usmjerila na vrlo složene inženjerske sanacije.

Ljubav prema toj posebnoj građevinskoj niši rodila se igrom slučaja. Kao student Borovina je bio zaljubljenik u hidrauliku, čak mu je i diplomski rad o toj temi bio ocijenjen najboljim u Jugoslaviji. No dok je nakon diplome čekao da se na Građevinskom fakultetu u Splitu otvori mjesto na Katedri za hidrauliku, privremeno je radio u domeni ispitivanja materijala i konstrukcija te se zaljubio u to područje.

- Kad sam radio na Građevinskom institutu, do mene su stalno dolazili po savjet zbog problema na građevinama, zbog raznih razloga. Naime, nema objekta koji se ne haba i koji ne treba održavati, a radili smo tad na projektima sanacije i znalo se dogoditi da se pitamo tko će to izvoditi jer bilo kakva sanacija uvijek zapne na izvoditelju - kaže Borovina te dodaje da je u to vrijeme baš bio počeo nagli razvoj u materijalima i opremi za njihovu ugradnju, pa je odlučio otići u privatne vode.

Od tada Spegra prati sve inovacije na tržištu, koristi najbolju tehnologiju i najbolje materijale. No kao posebno bogatstvo Borovina ističe svoje zaposlenike raznih zanatskih profila, ali i klesare koji su zanat izučili u Klesarskoj školi u Pučišćima. Spomenutu školu, kako je rekao, treba prepoznati kao nematerijalno kulturno dobro.

- Tu bih dao primjer Kneževa dvora u Dubrovniku. Taj je posao vodio moj pokojni sin Frane i to mi je jedan od najdražih projekata, a riječ je o svjetski vrijednoj sanaciji.

Obnova je tražila izvanredne klesare, koji su se zaista iskazali. Završili smo sve u tri godine, prve godine radili smo

Zadnji projekt na kojem su angažirani je obnova Meštrovićeva paviljona, kultnog objekta u središtu Zagreba. Iza njih su obnove Paškoga, Krčkog, Masleničkog i Dubrovačkog mosta, niza vijadukata i prometnica, hvarskog Arsenala i Kneževa dvora u Dubrovniku, Jupiterova hrama u Splitu...

120 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

na ojačanju temelja stupova u atriju Kneževa dvora, druge godine na ojačanju i izradi ležajeva stupišta u atriju, a treće godine različite zahvate na katu Kneževa dvora. S ponosom mogu reći da je to inženjerski posao svjetskoga kalibra. Prekidali smo dok je trajala turistička sezona, ali smo u tri godine sanirali cijeli Knežev dvor, jedan od najznačajnijih spomenika kulturne baštine na hrvatskoj obali - kaže Borovina, koji ne može izdvojiti najdraži projekt jer je riječ o različitim pristupima sanaciji.

Za svaki projekt potrebno je specifično znanje i drugačija oprema. Primjerice, konstrukcije od armiranog betona traže jedan pristup koji se odnosi na tehnologiju i tehniku, a spomenička baština traži drugi pristup. Spegra se, kao nitko u Hrvatskoj, specijalizirala za obnovu spomenika kulture, posebno onih koji su pod zaštitom UNESCO-a. Kao potvrdu za izvanredan rad Spegra je dobila plaketu Europske komisije, “Europa nostra”, najprestižniju nagradu za konzervaciju dodijeljenu za rad na hvarskom Arsenalu, potom lanjsku Zlatnu bilancu FINA-e te nedavno priznanje Financial Timesa, koji je Spegru uvrstio među 300 tvrtki s najvišim dugoročnim rastom.

Trenutno im je čast što rade na obnovi zagrebačke prSpegra za obnovu hvarskog Arsenala i kazališta dobila prestižnu nagradu ‘Europa nostra’ koja se dodjeljuje za najbolje izvedene sanacije kulturne baštine na razini Europe

vostolnice. Riječ je o zahtjevnim radovima koji su počeli 2023., kad je krenula ozbiljna obnova zagrebačke katedrale. Do tada je desetljećima trajala izmjena dotrajaloga kamena bizeka kvalitetnijim kamenom travertinom, ali sav taj raniji trud i posao uništila su dva potresa.

- Teško je izdvojiti meni najdraži projekt, ali zaista nisam ni sanjao da ćemo raditi obnovu katedrale.

Naime, katedrala je baš bila završena, skela je skinuta.

A onda je došlo do potresa - kaže Borovina, koji može biti itekako ponosan jer na službenim stranicama zagrebačke katedrale i danas stoji natpis: “Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava - u koju već dugo Zagrepčani ne mogu ući - obnavljaju Splićani, odnosno građevinska tvrtka Spegra iz Splita, specijalizirana za obnove svih vrsta objekata, a posebno sakralnih”.

Tornjevi katedrale su, nažalost, u potresu teško stradali te je došlo do pucanja spona/veza između kamena i prijetilo je nekontrolirano urušavanje. Spegrin je zadatak sanirati sve dijelove koji bi se mogli urušiti.

No kao građevinska tvrtka imaju višegodišnje iskustvo na sličnim objektima, radili su do sada na mnogo zvonika u Hrvatskoj, pa ne postoje vrsta radova ni radne operacije na katedrali u Zagrebu koje do sada već nisu izveli. Istina, možda ne u ovolikome opsegu jer ipak je ova katedrala najveća u zemlji i jedina je koju je potres na ovakav način oštetio i utoliko je posao ipak specifičan.

Nastavak na sljedećoj stranici 

IVO VUČETIĆ

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 121

SPREGA BRANKO OSTOJIĆ

Treba istaknuti da ovakav posao nigdje na svijetu nije do sada rađen jer gotičke katedrale takvih dimenzija i tolike visine građene su isključivo u nepotresnom području, što je specifičnost zagrebačke katedrale.

Spegra sad ima tu čast vratiti katedralu u njezino izvorno stanje, sačuvati povijesni karakter i kulturnu vrijednost, ali i zagrebačku ljepoticu seizmički ojačati da idući potres ne stvori ponovno probleme.

Spegra je od svojih početaka većinu vremena radila na projektu sanacije hvarskog Arsenala, Fontika i kazališta. Cijeli taj sklop obnavljali su gotovo 10 godina, različitom dinamikom, u skladu s financijskim sredstvima koja bi Ministarstvo kulture namijenilo za tu svrhu. Danas je hvarsko kazalište, kao dio šire cjeline, koja uključuje i Arsenal, kompletno osvježeno ne samo izvana nego i iznutra, kroz uređenje interijera.

- Ove je radove 2020. godine Vijeće Europe nagradilo kao najbolji rad u kategoriji zaštite kulturne baštine u EU - ističe Borovina, kojem to nije prvo ni zadnje priznanje.

Spegra je dobila nagradu i zahvalnicu UNESCO-a za sanaciju Jupiterova hrama u Splitu, koji je građen u rimsko doba za dolazak cara Dioklecijana, a košarkaško igralište koje su radili u Dubrovniku u staroj jezgri proglašeno je najljepšim na svijetu.

Spegra je obnavljala Franjevački samostan na Kaptolu u Zagrebu te zvonik i crkvu svetog Franje, kao i dvorac Veliki Tabor.

No Spegra se, osim sanacijom spomenika nulte kategorije, može pohvaliti obnovom mostova, koji su poseban izazov. Spegra je radila obnovu Starog mosta u Mostaru, obnovu mostova na vratima od Ploča i Pila u Dubrovniku, ali i Krčkog te Paškog mosta. Jedan od recentnijih Spegrinih projekata

Spegra je radila obnovu Starog mosta u Mostaru, obnovu mostova na vratima od Ploča i Pila u Dubrovniku, ali i Krčkog te Paškog mosta.

Jedan od recentnijih Spegrinih projekata bila je obnova starog čiovskog mosta te mostova u Ninu koji su bili uništeni velikom bujicom 2017. godine, a danas ti mostovi iz 16. stoljeća izgledaju kao replike, na odobravanje struke i lokalnog stanovništva. Tu su još Jadranski most u Zagrebu te Savski i Most mladosti

bila je obnova starog čiovskog mosta te mostova u Ninu koji su bili uništeni velikom bujicom 2017. godine, a danas ti mostovi iz 16. stoljeća izgledaju kao izvorno, na odobravanje struke i lokalnog stanovništva. Tu su još Jadranski most u Zagrebu te Savski i Most mladosti.

Nakon svih izvedenih radova i mnogih zahtjevnih projekata iza sebe, Spegra pod vodstvom Berislava Borovine nastavlja djelovati s istim žarom i stručnošću, a Borovina je za svoj doprinos graditeljstvu prije dvije godine nagrađen počasnim doktoratom splitskog sveučilišta. Kao jedina tvrtka u Hrvatskoj specijalizirana za ovako složene i osjetljive zahvate, Spegra ostaje nezamjenjiv akter u području konzervatorsko-restauratorskih i građevinskih radova, spremna odgovoriti na sve izazove koji dolaze.

- Od prvog dana inzistiramo na izvrsnosti u poslu, na korektnim i poštenim odnosima s investitorima, konzervatorima, projektantima, a posebno prema našim djelatnicima, od kojih su neki s nama dulje od

Teško je izdvojiti meni najdraži projekt, ali zaista nisam ni sanjao da ćemo raditi obnovu katedrale.

Naime, katedrala je baš bila završena, skela je skinuta. A onda je došlo do potresa - kaže nam Berislav Borovina. Tornjevi katedrale su, nažalost, u potresu teško stradali te je došlo do pucanja spona

122 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

SPREGA

20 godina. Zahvalan sam im što su važan dio naše uspješne priče. Puno sanacijskih metoda sami smo razvili i imamo gotovo četiri desetljeća dug ‘know how’, koji nema nijedna tvrtka u Hrvatskoj. Zbog svega navedenog danas smo na vrhu. Iako puno rastemo i posla ima sve više, prema budućnosti gledamo uvijek s

dozom poniznosti, ali uvjereni da će za nas uvijek biti posla - zaključuje Borovina.

Kao jedina tvrtka te vrste u Hrvatskoj, Spegra ostaje simbol stručnosti, posvećenosti i ljubavi prema nasljeđu – neumorna u svojoj misiji očuvanja prošlosti za budućnost.

Zagrebačka katedrala najpoznatiji je simbol grada

JOSIP MIKAČIĆ/PIXSELL

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 123

KRITIKA

MUSSOLINI JE OD ĐAVOLA POSTAO ĐAVOLOV ŠEGRT Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

Mussolini i klika oko njega željela je rat, osvajanja, slavu, istrebljenja, iako je Italija bila potpuno nespremna za rat, a većina ga, čini se, nije ni htjela. Ali Mussolini je, kako to Scurati u knjizi ‘M - Posljednji dani Europe’ dobro opisuje, duboko uronio u Hitlerov zagrljaj. Ili je možda bolje reći - oduvijek je to želio Nastavak na sljedećoj stranici 

124 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

Adolf Hitler i Benito Mussolini 1937. u Berlinu

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 125

PROFIMEDIA

a ih ubijem i spasim milijune života ili da ih ne ubijem i spasim svoj?

To je na meniju ovoga stoljeća. Umrijeti, poginuti zaklan, oderane kože, nadjeven za gozbu kužnih božanstava, to je očekivano. Ali ubiti, to je nešto posve drugo. Ubiti ili ne ubiti, jedino je pitanje sad.

D

“M - Posljednji dani Europe”, Antonio Scurati Tako razmišlja ugledni profesor gledajući Hitlera i Mussolinija dok ih vodi kroz labirinte rimske antičke umjetnosti. Tako počinje treći biografski roman o Benitu Mussoliniju Antonija Scuratija u praskozorje kraja svijeta - Drugog svjetskog rata. Biografski roman je, možda, preuska klasifikacija jer Scurati istovremeno piše povijesnu i psihološku studiju, sociološku disertaciju, roman o propadanju u bezdan, filozofski esej o umiranju demokracije, roman o čudovištu i čovjeku te priču o poniranje u najtamnije prostore ljudske duše. Mogao bih nabrajati još, jer kompleksnost Scuratijeva portreta je, gotovo, pa nesaglediva. I nevjerojatno dobra. Vjerojatno jedna od najboljih knjiga u posljednjih nekoliko desetljeća, a rekao bih i u sljedećih nekoliko.

Već sam naslov romana zvuči mračno i sudbonosno - “Posljednji dani Europe” - i utopljeno u današnje vrijeme, u ovaj trenutak sad, a ne u događaje od prije, sad već gotovo sto godina. Nije to slučajno, sjeme koje je tad posijao Mussolini klije još i sad, i ne mislim pri tome na fašizam, nego na sve one beskrupulozne, brutalne, cinične, nemilosrdne populističke tehnike koje je uveo u politički i javni život te koje se uzdižu danas, možda više nego ikad u proteklih sedamdeset godina. On je duhovni otac raznih trumpova, putina i različitih hrvatskih varijacija sličnih likova. Prvi Scuratijevi romani o Musoliniju - “M - Dijete svog vremena” i “M - Čovjek providnost” - u detalje poniru u to, kako je Benito postao Duce i kako je zatrovao svijet oko sebe za desetljeća koja dolaze. Ali i kako su mu svi, ili gotovo svi, to dopustili, predajući svojevoljno dio po dio slobode i ljudskosti u ime nečega. Gotovo da je sablasno kako sve to zvuči kao nešto što se događa upravo sad oko

M - Posljednji M - Čovjek   dani Europe A. Scurati, providnosti A. Scurati, Fraktura. Prijevod: A. Badurina Fraktura. Prijevod: A. Badurina 126 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Potresan je opis Margherite Sarfatti, bivše Mussolinijeve ljubavnice i muze, žene koja ga je naučila manirima, financirala i gotovo pa dovela na vlast. A sigurno vjerovala u njega kad je bio obični provincijalac koji se pokušavao probiti u politici i novinama. Nekad kraljica fašističke kulture, sad je odbačena ljubavnica, a čeka je još gora sudbina - ona je Židovka. Nasreću, od onih koji se samozavaravaju, ona zna da izlaza više nema i odlučuje se na bijeg u Latinsku Ameriku, strahujući na svakom koraku da će biti zaustavljena

nas, samo ima drugo ime i druga lica.

“M - Posljednji dani Europe” gotovo je upola kraći od prethodna dva romana, na trenutke izgleda i hladniji te opisuje razdoblje kad Italija pada u nemilosrdni zagrljaj Njemačke i kad učitelj - Mussolini - postaje dobrovoljni zatočenik volje najgoreg od svih svojih učenika koje je posijao diljem svijeta - Adolfa Hitlera. I padanje u taj zagrljaj je potpuno i bezuvjetno. Scurati je možda na trenutke hladniji nego prethodna dva romana, ali događaji koji opisuje mnogo su užasniji (a i prethodni su bili užasni) od onih opisanih u prethodna dva romana. Zato je pažljiv sa svakom riječju, sa svakom povijesnom činjenicom, ne dopuštajući peru da se razmaše u spekulacije i razmišljanja (iako to, mora se priznati, pretjerano nije činio ni u prethodna dva romana), a gole činjenice gore su od svakog užasa M - Dijete svojega koji se može izmaštati. vremena A. Scurati, Padajući u Hitlerov zaFraktura. Prijevod: A. Badurina grljaj- Mussolini se prvo



sve moguće izvore koji su mu na raspolaganju, on na strogim činjenicama, koje romansira samo onoliko koliko je neophodno, postiže napetost trilera. A to je vještina koju rijetko koji pisac posjeduje.

U proteklih desetak godina darujem raznim ljudima knjige koje smatram da su vrijedne da ih se širi, daruje, potiče da se pročita (neću sad spominjati koje su sve to bile knjige). Možda da ih pročitaju baš oni ljudi koji možda te knjige ne bi uzeli u ruke sami od sebe ili oni kojima je vrijedno otkriti nešto što će im se svidjeti. Nebitno. U proteklih dvije-tri godine Scuratijeve knjige su uvijek u tom paketu, ove godine uz Jergovićev “Rat” i Šnajderov roman “Anđeo nestajanja”. Možda su nekad sve te knjige bile tek neki moj osobni izbor, nešto što mi se svidjelo pa sam želio da se i drugima svidi. Ali sad sam uvjeren da su Scuratijevi romani (kao i “Rat” i “Anđeo nestajanja”) knjige koje će nadživjeti vrijeme.

Sjeme koje je tad posijao Mussolini klije još i sad, i ne mislim pri tome na fašizam, nego na sve one beskrupulozne, brutalne, cinične, nemilosrdne populističke tehnike koje je uveo u politički i javni život te koje se uzdižu danas, možda više nego ikad u proteklih sedamdeset godina

“Zna li muškarac kad je razdoblje njegova sjaja došlo kraju? Razumije li to? Zna, ali ne razumije. Kad svjetlo trne, to je i univerzalno i nedokučivo iskustvo, doslovno nedokučivo.”

“M - Posljednji dani Europe”, Antonio Scurati Mussolini to nedokučivo odbija priznati, zanesen lažnim pobjedama u Africi i Španjolskoj. Odbija vidjeti i priznati da je od Đavola postao Đavolov šegrt. I to najgori koji je hodao zemljom.

Scuratijev ton, kao što sam već rekao, za nijansu je hladniji nego u prethodna dva romana, ali je kirurški precizan, ne ostavljajući prostora za samosažaljenje, opravdanja, manipulaciju... Koristeći

Benito Mussolini fotografiran 1926. s ružom u ruci PROFIMEDIA

odriče Židova, zakoni koje tad Italija donosi rigorozniji su nego oni u Njemačkoj. Doduše, u Njemačkoj je teror nad Židovima mnogo veći nego u Italiji, bilo to uređeno zakonom ili ne. Možda i najdramatičniji su, a Scurati pažljivo u svakom romanu opisuje stvarne likove i posljedice na njih svega onoga što Mussolini čini, opisi talijanskih Židova suočenih s odbacivanjem. Neki od njih su talijanski patrioti odlikovani u Prvom svjetskom ratu, neki od njih su i fašisti, čak i na visokim funkcijama, poput potesta Ferrare ili Trsta, a sad su odbačeni građani trećeg reda. Na korak do povratka u geto. Tu nevjericu, očaj, samozavaravanje kako će sve proći Scurati efektno i potresno opisuje s malo riječi, ali uz efektne slike - poput potesta Ferrare koji nakon što je odbačen, ponižen, zgažen od onih u koje je vjerovao i od onih kojima je kao šef grada pomagao, nakon što Italija uđe u rat, iz ormara vadi svoju uniformu alpinca iz Prvog svjetskog rata i oblači je. Još je potresniji opis Margherite Sarfatti, bivše Mussolinijeve ljubavnice i muze, žene koja ga je naučila manirima, financirala i gotovo pa dovela na vlast. A sigurno vjerovala u njega kad je bio obični provincijalac koji se pokušavao probiti u politici i novinama. Nekad kraljica fašističke kulture, sad je odbačena ljubavnica, a čeka je još gora sudbina - ona je Židovka. Nasreću, od onih koji se samozavaravaju, ona zna da izlaza više nema i odlučuje se na bijeg u Latinsku Ameriku, strahujući na svakom koraku da će biti zaustavljena.

Spirala ulaska u njemački zagrljaj opisana je virtuozno i bez opravdavanja. Mussolini i klika oko njega željela je rat, osvajanja, slavu, istrebljenja, iako je Italija bila potpuno nespremna za rat, a većina ga, čini se, nije ni htjela. Ali Mussolini je, kako to Scurati dobro opisuje, duboko uronio u Hitlerov zagrljaj. Ili je možda bolje reći - oduvijek je to želio.

TEMA

PROFIMEDIA

Jacques-Louis David’s ‘The Intervention of the Sabine Women’

128 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Putovanje kroz povijest Europe ili

OD ANTIČKIH BORDELA DO STALJINOVA GLADOMORA Krenuvši takoreći od prvih lovaca sakupljača, Norman Davies, recimo, govori o receptima za motar - zobenoj vodi, kostima s moždinom - ali i o matrijarhalnim pretpovijesnim društvima

Piše: SANJA ROMIĆ anglistica

odine 1996. vodeći britanski povjesničar Norman Davies dovršio je dvotomnu “Europa: jedna povijest”, nesvakidašnju knjigu koja na posve novi način donosi priču o Europi. Bio je to iz više razloga presedan, a sam Davies se šalio kako su mu za taj pothvat trebale samo tri godine. Riječ je, naime, o djelu koje na potpuno novi, pitak i zanimljiv način obrađuje sve važne događaje kontinenta tijekom posljednjih 2000 godina, a odnedavno je dostupno i u hrvatskom prijevodu Marina Popovića (izdavač su Petrine knjige).

G

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 129

O njoj se stoga mora i može reći ma, inače Europinu bratu, puno, no prije svega to da ona čija priča otkriva da Eunije samo još jedan dosadni ropljani korijene vuku iz znanstveni elaborat, već uzAzije. Hipokratovu tezu da budljivo putovanje kroz povijest je histerija isključivo ženEurope. ska bolest, koja je po njemu Krenuvši takoreći od prvih posljedica menstrualne krvi lovaca sakupljača, Davies, koja ne može napustiti tijelo, recimo, govori o receptima za ističe, suvremena medicina motar - zobenoj vodi, kostima s odavno je odbacila. Bok o moždinom - ali i o matrijarhalbok Francuskoj revoluciji nim pretpovijesnim društvima ili Staljinovu organiziranju (Venera iz Laussela). Fenomen gladi kao genocidnog čina u drevne Grčke tumači sunčevom Ukrajini i susjednim zemljasvjetlošću snažnog intenziteta, ma, Davies, recimo, obrađuje Egejskim morem i sezonskom i temu metoda kontracepklimom, a podsjeća i kako cije u starom Rimu (“nosi se već u 5. st. ondje pojavila mačju jetru u tubi na lijevom Europa: Jedna povijest Norman ksenofobija, stav koji su kasnije stopalu...”), doduše, putem usvojili i Rimljani, a koji čini srž, starijih izvora, ili, pak, onu Davies, Petrine knjige. Prijevod: Marin Popović kako kaže, europske tradicije. o pompejskim bordelima Davies pripovijeda i o tome da ili lupinarima, gdje glavnog sifilis godinama nije imao službeno ime i da je svoj svodnika najvećeg bordela u “Europi” identificira kao europski debi navodno imao u Barceloni 1493. Opisuje Africanusa... dolaske Europljana u Ameriku u jeku dekolumbizacije Među ostalim, njegova knjiga propituje i tradicionalni i tumači kako dr. Guillotin uopće nije izumio giljotinu, pogled utemeljen na kršćanskoj srži Europe te gotopremda se baš po njemu zove, ali da ga je ista izdignula vo 500 godina njenog definiranja koje se vrtjelo oko u status eponima. uključivanja ili isključivanja Rusije. Pokazuje kritičnost U samom Daviesu čuče ne samo vrstan povjesničar, prema europocentrizmu i otvorenost policentrizmu, već i zabavan autor. Naime, on u svom djelu uspijeu smislu jednakosti svih europskih naroda, ali i tzv. va kompleksne, slojevite i, često, nedokučive tokove Zapada i susjeda. Zatim, tu je i kritika tzv. savezničke europske povijesti prezentirati na način koji je dovoljsheme povijesti, zbog čega je optuživan i za pomalo no prihvatljiv gotovo svakom čitatelju. Istovremeno, desničarsku retoriku, te kritika svih totalitarnih ideoriječ je o majstoru dobrog stila, ironije pa i sarkazma. logija. Posebno mjesto u njegovu djelu zauzima i tzv.

Dosljedno intrigantan u svojim tezama, on tako već europovijest, čiji korijeni sežu u podjelu Europe nakon na početku kaže kako je sama ideja Europe relativno Drugog svjetskog rata, koja je, kako kaže, potaknula nova, s obzirom na to da Europe, kako kaže, najprije razvoj snažnog europskog pokreta s “Vijećem Europe nije ni bilo. Možda još “skandaloznija” konstatacija kao prvim forumom unutar kojeod te je ona da ne možemo ni govoriti o Europi kao o ga su se vodile takve rasprave”. kontinentu, s obzirom na to da je suvremena geografiKnjigu i cjelokupnu avanturu ja, kao i Indiju, klasificira kao potkontinent Euroazije. putovanja kroz europsku Davies koristi i vrlo zanimljive “kapsule”, tekstove koji povijest inače Davies zakljusažimaju ili proširuju glavne teme njegova djela. čuje svojim objašnjenjima Govori i o Kadmu, akteru u mnogim grčkim mitovivezanima uz, kako ih gorko



Elginovi mramori predstavljaju jedan od krunskih izložaka Britanskog muzeja, a neki ih ljudi smatraju dijelom britanske baštine

130 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

naziva, “protraćene europske godine”, a koje dijeli na tri razdoblja: poratno (1945. - 1948.), Hladni rat (1948.

- 1989.) i vladavinu Gorbačova u Moskvi (1985. - 1991.), odnosno konačno raspuštanje Sovjetskog Saveza u prosincu 1991.

Davies nas istovremeno oduševljava i šokira svojim opisima, recimo, poremećenosti rimskih careva Tiberija, Kaligule, Klaudija i Nerona, o kojima govori eksplicite, bez ikakvog ustezanja. Spominjući, recimo, rimsku provinciju Ilirik, on automatski upotrebljava pridjev barbarska, “pokrivajući” se starijim izvorima.

“Iz nekog neobjašnjivog razloga, zapadnjački povjesničari vole gurati Protoslavene na najnevjerojatnije i najneugodnije moguće lokacije, usred pripjatskih močvara. Koje joj god bile granice, slavenska pradomovina nalazila se s obje strane glavnog prapovijesnog migracijskog pravca. Jamačno ju je opustošio, a zatim i sebi podredio, svaki novi val nomadskih napadača”, reći će pak o Slavenima te pežorativno govoriti o, recimo, njihovim “nehajno sklepanim kolibama od neobrađenog drva” koje uspoređuje s “arhitekturom dabra” (doduše, opet navođenjem starijih izvora).

U “Europi” Davies podsjeća i da je naziv Europa ponovno oživljen na dvoru Karla Velikog (vl. 768. - 814.), kojega inače opisuje kao obiteljskog čovjeka koji je proveo punih 47 godina u sedlu, obožavao sireve Brie, Roquefort i vino. Najcjenjeniji grand cru iz njegova burgundskog vinograda Aloxe-Corton stoga se i danas zove Corton-Charlemagne, a spominjući poznate sireve

Davies pokazuje i da se ne libi kritika na račun današnje EU. Zajedničke poljoprivredne politike Europske zajednice u praksi, tako kaže, uništavaju tradicionalnu proizvodnju sireva: “Podaci iz 1985. govore da je te godine proizvedeno 6000 tona brieja s oznakom anoc (Appellation Nationale d’Origine Controllee), naspram 18.000 tona ‘groznog’ industrijskog brieja”.

Pred osvit Drugog svjetskog rata popularna je bila pjesma ‘Lili Marleen’. No nikad nije bila hit u međuratnom Berlinu, a prvi put se emitira na Radio Beogradu koji se emitirao i u sjevernoj Africi, gdje su ga, kaže Davies, čuli i Rommelovi ljudi i ‘pustinjski štakori’ britanske Osme armije

Kult Bogorodice nema utemeljenja u Bibliji, a Marijanski kult često se povezuje s protukomunizmom, osobito za španjolskoga građanskog rata, navodi tako u jednoj od svojih kapsula pod naslovom “Fatima”.

Nastavak na sljedećoj stranici 

PROFIMEDIA

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 131

Davies pripovijeda i o Romima, Židovima, muslimanima i hereticima, ali i Gagauzima, Pomacima i Turcima. Govori i o samskom posuđu, kabali, slavenskim zadrugama, Kop-Ag-u i konklavi. Jednu kapsulu teksta posvećuje i andaluzijskoj romskoj glazbi ili flamenku: “Značenje riječi flamenko prilično je jednostavno i znači ‘flamanski’... Drevni flamenco jondo ili ‘duboki flamenko’, posebice tonas ili ‘melodije bez pratnje’, pripadaju svijetu suza i tužaljki. Nalik na blues američkog juga, (on) izražava crna raspoloženja očajnih ljudi: to su pjesme ljudi lišenih boga”.

“Tko je nekomu heroj, drugomu je hulja...”, britko, pak, zaključuje na kraju svoje kapsule o uskocima, čije ime, kako objašnjava, dolazi od hrvatske riječi uskočiti ili zaskočiti.

“Vezivao ih je kodeks časti i osvete. Bili su pomorski pandani krajiških grenzera, od kojih su mnogi bili izbjeglice iz Srbije i odbjegli kmetovi, koji su se rasporedili cijelom dužinom granice i koji će se jednoga dana pobuniti protiv hrvatske vlasti. Kao i njihova

JACQUES-LOUIS DAVID/PROFIMEDIA

odjevnom komadu hrvatskog naziva, precizirajući: “Jedna teorija tvrdi da se Napoleon divio maramama kakve su nosili zarobljeni habsburški vojnici. Posrijedi je očita zabluda, jer Littré navodi kako Voltaire rabi riječ mnogo prije Napoleonova rođenja... Luj XIV. po svoj je prilici najizgledniji krivac. Hrvatski plaćenici u francuskoj službi u Versaillesu najvjerojatniji su izvor mode koja se proširila svijetom. U svakom slučaju, ljudi koji niječu utjecaj ‘malih nacija’ Europe trebali bi imati na umu da Hrvati sve nas ostale drže za vrat”.

Davies u svom djelu spominje i do 1806. neovisnu Ragusu, koja je, kako kaže, 1918. pod imenom Dubrovnik pripojena Jugoslaviji, a 1992. Republici Hrvatskoj.

Prateći, pak, nastanak današnjih nacionalnih država s prostora bivše Jugoslavije od njenih ilirskih početaka do danas, Davies, međutim, iznosi dosta kontroverznu tezu: “Samo će protok vremena pokazati hoće li se novonastale republike Slovenija i Hrvatska pokazati jednako prolaznima kao i davno zaboravljene Ilirske pokrajine kojima su nekoć pripadale”.

Je li zaista riječ o fikciji, pita se kad govori o Ivi Andriću, a nakon čitanja njegovih odjeljaka o Sarajevu, u djelu klasificiranom kao fikcija, kaže: “...važan element njegovih priča nije fikcijski. Andrić oslikava psihološki krajolik bosanskog društva istom preciznošću kojom dočarava zvuke noćnog Sarajeva. Te je opise nužno smatrati dragocjenim povijesnima dokumentima”.

Iako je “briljantni i nestabilni” profesor u Baselu, Friedrich Nietzsche, artikulirao “najšokantnije misli ere” (protiv kršćanstva, demokracije i prihvaćenih normi moralnosti), Davies u svojoj knjizi podsjeća da je ipak njegova sestra Elisabeth bila ta koja je zagovarala, kako kaže, “revidiranu inačicu njegove filozofije”. Napominje i kako se upravo ona sprijateljila s Wagnerom i Mussolinijem te idolizirala naciste, povezavši tako ime Nietzsche s rasizmom i antisemitizmom, pa je njenom pogrebu, kako sarkastično navodi, prisustvovao i vidno potreseni Fuehrer.

Pred osvit Drugog svjetskog rata popularna je bila pjesma “Lili Marleen”. No nikad nije bila hit u međuratnom Berlinu, a prvi put se emitira na Radio Beogradu koji se emitirao i u sjevernoj Africi, gdje su ga, kaže Davies, čuli i Rommelovi ljudi i “pustinjski štakori” britanske Osme armije. Sama pjesma nastala je tako da je 1915., negdje na Istočnoj fronti usred Poljske, mladi njemački stražar sanjario o domu. Davies o tome kaže: “Hans Leip zamislio je svoje dvije djevojke, Lili i Marlene, kako stoje s njim pod svjetiljkom kraj vrata barake. Počeo je zviždukati melodiju kako bi se oraspoložio, smislivši nekoliko sentimentalnih stihova, pa ih potom smjesta zaboravivši. Dvadeset godina poslije, u Berlinu, prisjetio se melodije i napisao nekoliko stihova, spojivši imena djevojaka u jedno. Pjesma koju je uglazbio Norbert Schultz objavljena je 1937. godine”.

Krunidba carice Joséphine u katedrali Notre-Dame u Parizu 1804.

braća na osmanskoj granici s Poljskom i Ugarskom ili Kozaci u Ukrajini, ti su ljudi sebe vidjeli kao prvake vjere, branitelje Antemurale christianitatisa, junake svetoga rata...”

O nastanku tzv. ljevice, recimo, kaže: “Od najranijih dana francuskih Generalnih staleža, plemstvo dvorske stranke instinktivno se svrstavalo s kraljeve desne strane, dok je treći stalež sjedio lijevo. Sjediti s desne strane vrhovne vlasti, kao ‘s desne strane Bogu’, predstavljalo je prihvaćeni simbol privilegija. Posljedično, ‘desno’ postaje prirodan sinonim za politički establišment, dok se ‘lijevo’ počelo primjenjivati za njihovu opoziciju”.

“Kako je točno istočnoeuropski pridjev vezan uz jedan od najučestalijih odjevnih predmeta u Europi, posve je otvoreno nagađanju”, pita se isto, dosta zgodno, Davies u svojoj kapsuli o kravati, možda najpoznatijem

132 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Inače, govoreći o posljedicama oba svjetska rata i tzv. savezničkoj shemi, Davies još kaže: “U oba svjetska rata, igrom slučaja, pobjedu su izvojevale slične koalicije, predvođene ‘zapadnim silama’ te njihovim strateškim saveznicima na Istoku, pa je upravo njihova vizija tog razdoblja ona koja i dalje dominira poslijeratnim obrazovanjem, medijima i povijesnim knjigama.

Toj ‘savezničkoj inačici’ kredibilitet je prvi put službeno dan nakon 1918. Zaplijenjeni arhivi gubitnika u potpunosti su dostupni sa svim svojim jezivim detaljima, no ključni arhivi pobjedničke strane ostaju zapečaćeni daleko izvan dosega javnosti”.

Stoga zaključuje: “Pedeset godina poslije još je prerano za sastavljanje poštene i objektivne bilance”.

I mnogo je tu još zanimljivih primjera Daviesa kao vrsnog povjesničara i autora. Ali i zamjerki. Neke od njih tiču se, recimo, neravnomjerne zastupljenosti slavenskih zemalja u korist Poljske (očekivano, i Rusije) ili, pogrešnih navoda (npr. Siscia=Zagreb) i konotacija.

Uspjeh njegove “Europe”, ipak, može se objasniti na nekoliko razina. To su, prije svega, odličan Uvod i 12 narativnih poglavlja sa simboličnim latinskim nazivima i minimumom onoga znanstvenog. Zatim, već spomenute kapsule, s pregršt interesantnih mikro(makro) tema. Znanstvenu težinu djelu daju i iscrpne bilješke za poglavlja, lista kapsula, legende objavljenih fotografija, geopolitičke karte i tablice te indeks pojmova. Nadalje, tu je inovativan odabir i obrada povijesnog materijala. Davies na pravim mjestima postavlja ključna pitanja, ne libi se reći što misli o događajima i ljudima te pronalazi zanimljive poveznice između pojedinih tema. Svemu obol daju i suptilan humor, osjećaj za finese te njegov britak stil.

Ovo važno djelo je, barem stoga, must-read za svakoga, ne samo obrazovanog, već znatiželjnog Europljanina, a možda bi bilo dobro i da se uvede u program srednjih škola. Davies je poseban povjesničar i pisac koji, međutim, nikad nije pretjerano ozbiljan. Stoga, neka “Europa” “i dalje jaše”, i naša i ova tvrdoukoričena.

IZVADCI IZ KNJIGE “ELGINOVI MRAMORI” - “Elginovi mramori predstavljaju jedan od krunskih izložaka Britanskog muzeja, a neki ih ljudi smatraju dijelom britanske baštine”, kaže Davies podsjećajući u svojoj “Europi” kako je 1799. britanski veleposlanik pri osmanskoj porti, Lord Elgin, posjetio Atenu, stekavši za sebe tim posjetom najbolje dijelove partenonskog friza. “Mnoge europ-

ske galerije i muzeji izgrađeni su plodovima nacionalne ili privatne pljačke”, zaključuje Davies.

JEANS - O nastanku najpopularnijeg odjevnog predmeta na planetu piše: “Génes je francuski naziv za Genovu, a time i tradicionalni stil hlača kakve su nosili đenoveški mornari. Serge de Nîmes bio je naziv čvrstog plavog brodskog platna, danas poznatog kao “denim” ili traper, koje se tradicionalno tkalo u istoimenom francuskom gradu. Levi Strauss (1829. - 1902.) bio je Bavarac koji je u dobi od 14 godina emigrirao u New York pa se pridružio braći u poslu opskrbe tragača za rudama i ostalih stanovnika pogranične divljine tijekom kalifornijske zlatne groznice. Tijekom 1860-ih tvrtka Levi’s došla je na ideju kombiniranja kroja đenoveških hlača s denim tkaninom te ojačavanja džepova i šavova mjedenim zakovicama nalik na one s konjske orme. Tako je nastao najdugovječniji i najuniverzalniji odjevni predmet u povijesti modnog dizajna - njemački migrant uporabio je francuski materijal i francuski kroj kako bi stvorio arhetipski američki proizvod”.

POGROM - Davies u “Europi” objašnjava i podrijetlo riječi pogrom: “Pogrom je stara ruska riječ u značenju ‘okupiti’ ili ‘linčovati’. Rabila se za označavanje koordiniranog napada jedne etničke skupine na drugu te se primjenjivala u slučaju raznoraznih žrtava, uključujući i Armence i Tare”. Nakon 1881., Davies kaže, kad se u ruskom Jelizavetgradu dogodio organizirani pogrom, prvi val napada koji su trajali tri godine protiv Židova u Kijevu, Odesi, Varšavi i Nižnjem Novgorodu, poprimila je i posebnu konotaciju napada na Židove.

MIRISI - O Napoleonovoj opčinjenosti mirisima Davies piše da ih je iskazivao “bez zadrške” i navodi: “Napoleon je u samo jednoj godini, 1810., od proizvođača parfema Chardina naručio 162 bočice omiljene kolonjske vode na bazi nerolija. U svojem poznatom pismu jednom je prilikom preklinjao Joséphine da se ne kupa dva tjedna prije njihova ponovnog sastanka, kako bi mogao uživati u svim njezinim prirodnim aromama. Kad je umrla, na grob joj je posadio ljubice, a do kraja je života nosio medaljon s ljubicama”.

MONTESSORI - Pedagoška metoda Montessori, objavljena 1910., propagirala je principe obrazovanja usredotočena na dijete. Njezina utemeljiteljica, Maria Montessori, navodi, bila je “feministica koja je zagovarala jednaku plaću za jednaki rad, kvalificirana liječnica i ravnateljica instituta za dojenčad s razvojnim zaostacima.

Potajno je također bila i majka nezakonita dječaka”. Prvi vrtić, otvoren 1907., bio je namijenjen djeci zaposlenih roditelja, koji bi svoju djecu, navodi Davies, prije, tijekom dana, ostavljali na ulici. Ime vrtića bilo je La Casa dei Bambini, “Dječja kuća”. Bila je to, navodi, “jednosobna ustanova opremljena pokućstvom koje je veličinom bilo primjereno djeci, ormarom punim slagalica i didaktičkih igara, no kvalificiranog edukatora nije bilo”.

Tijekom 1860-ih tvrtka Levi’s došla je na ideju kombiniranja kroja đenoveških hlača s denim tkaninom te ojačavanja džepova i šavova mjedenim zakovicama nalik na one s konjske orme. Tako je nastao najdugovječniji i najuniverzalniji odjevni predmet u povijesti modnog dizajna - njemački migrant uporabio je francuski materijal i francuski kroj kako bi stvorio arhetipski američki proizvod

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 133

RUKOPIS U NASTAJANJU DOBITNIKA NAGRADE FRIC

‘IMALI SMO EKS UDBAŠA MINISTRA, EKS UDBAŠE GENERALE, EKS UDBAŠ PISO USTAV, PA JEBOTE DRŽAVA’ Piše: KRISTIAN NOVAK

Nemoj mi samo o obitelji! Obitelj ti je bila toliko važna da si od mene i mame pobjego u rat s tipovima sa šanka! Nemoj to pobrkat.

Netko je ubio oca, ali ti si razorio obitelj kad si otišao ko 18. godišnjak u zemlju u kojoj... Ma, goni se, piše ugledni književnik u još neimenovanom romanu u kojem spaja emigrantska iskustva sa sumornom modernom hrvatskom poviješću Nastavak na sljedećoj stranici 

134 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 135

O

nkel Ljubo imao je samo jedno oko. O drugom se rijetko i kratko govorilo: “Raznilo mu dinamit”. Tako su pričali i tako smo mi odmalena to i prenosili dalje, djeca ne propituju je li nešto krivo ili pravo. Nešto jest ili nije, u slučaju Ljubina oka ovo drugo. Nije se pitalo je li ga to netko drugi ili je on sam malo bastlao u svojoj garaži u Niederdorfu. Raznilo mu dinamit, kao da je to nešto sasvim normalno i kao da bi od te rečenice sve svima trebalo biti jasno. Što jer mi se gadilo, što jer mi dugo ništa nije bilo jasno o svijetu, ja se do danas ne mogu otarasiti tog oka kojeg nema. U glavi mi slike kako je možda bilo probušeno, kao balon, pa je to mlijeko iscurilo, skupa s onom, kako se kaže na hrvatskom, rožnicom, kao malom meduzom na kraju. Zamišljao sam da to Onkela Ljubu stalno boli, pa je boljelo i mene.

I sjećam se da nisam mogao jesti kad je Ljubo bio kod nas na ručku, mukom sam gurao hranu u usta. I dan danas u svakoj hrskavici i svakom masnjikavom komadu mesa osjetim to nestalo oko Onkela Ljube.

Gleda uvijek, gleda me kad govorim ružno o našima, gleda me kad se pravim da na ulici ne vidim nekog iz našeg davnog života u Würzdorfu, gleda me kad svakih nekoliko dana u glavi vodim imaginarne svađe sa svojim bratom. Zapravo, dovodim kraju onu jednu koju nismo dovršili, baš gadnu, prije dvadeset godina. Nekoliko mjeseci kasnije čestitao mi je Božić, ja nisam odgovorio taj dan, drugi dan je bilo prekasno, i to je bilo to. Svađu dovršavam u svojoj glavi tako da konačno kažem pravu stvar, onu koje se tada nisam dosjetio. Ne “onu” pravu stvar, nego neku za koju mi se taj dan čini da bi ga šokirala, neka nakon koje on zašuti, zamisli se i nema druge nego da prizna da sam u pravu. Pa mi mozak ipak kaže da to ne bi moglo tako, jer takvi idioti se ušutkati ne daju, niti su sposobni promijeniti mišljenje.

Zato ga poluglasno otfikarim u glavi, kažem mu nek odjebe, kažem mu da nije normalan, da si je umislio da mu kolica na koja se sam osudio daju pravo da bude totalna budaletina. Kažem “poluglasno”, jer se

136 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Germanist i sveučilišni profesor te bivši reprezentativac Hrvatske u karateu, najuspješniji je i najčitaniji romanopisac mlađe srednje generacije. O tome svjedoče njegovi romani ‘Črna mati zemla’ i ‘Ciganin, ali najljepši’, a kolekciji nagrada, kao što su Gjalski i Galović, te dvije nagrade Tportala, pridodao je i nagradu Fric tjednika Express i 24sata, koju je dobio za posljednji roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’ u izdanju izdavačke kuće OceanMore

dogodi se da moj odjeb čuje netko u U-Bahnu, bude smiješnih situacija, izvučem se tako da glumim da sam na handsfreeu s nekim na liniji, iako me meduza Onkela Ljube gleda, sveudilj gleda svaku moju malu laž. Kolko se meni gadi oko kojeg nema, tako se tom oku gade male laži. Velike laži tom se oku ne gade, što je, paradoksalno, razlog zašto ga nema tamo gdje bi inače oku bilo mjesto.

Svađa koju moj brat Branko i ja nikad nismo dovršili bila je, ja mislim, 2001. Prostorije FC Croatia Würzdorf. Moj brat u kolicima i ja pripremamo ispraćaj našeg oca. Ispraćaj je malo bezveze riječ, jer ga pratimo u novi pokop. Bio čovjek već zakopan 1988., kad su ga ubili, ovo smo brat i ja slavili silan uspjeh da se ono što je ostalo od njega ekshumira iz pogane njemačke zemlje i preseli u svetu hrvatsku. Ja postavljam stolove, beštek, hranu, preuzimam pripremu te male svadbe pokorno, iz osjećaja krivnje, jer ja nisam kao Branko u kolicima od 1991. i jer nisam baš nešto pomagao kad je on fanatično hendlao cijeli taj postupak, proučavao Bestattungsgesetze, svađao se s njemačkim institucijama koje su mu govorile da nije to samo tako. A on je njima uz pomoć odvjetnika objasnio da baš jest samo tako, jer kad je naš stari ubijen, nije mogao biti pokopan u svojoj domovini, a to je njegovo pravo. Pa se svađao s hrvatskom udrugom Sveti Lazar koja je već uspjela prenijeti posmrtne ostatke nekoliko heroja hrvatske političke emigracije. Njima naš Vinko nije baš bio ono prva klasa mučenika, nije tu sve kao bilo potpuno raščišćeno, a Branko ima kratak fitilj kad mu kreneš s tim.

- Nije raščišćeno, daj zamisli te kretene. Alo! Pistole

mit Rechtsdrall, sedam cijela šespet kalibar, inscenacija da izgleda kao samoubojstvo. Čisti potpis udbe u južnoj Njemačkoj. Četiri tako samoubijena Hrvata u Bayernu i Baden Würtembergu od 86 do 88. Alo! Alo! Ponavljao je stalno to alo, kad bi me zvao iz Zagreba, većinom kasno navečer, većinom pijan i s nepogrešivim instikntom kad me sljedeće jutro čeka Prüfung. A ja ono: aha, mhm, da, pa je, stvarno idioti, a usput dijagonalno prolazim suvremene sociološke teorije. I ne prekidam ga, mama i ja veselili smo se potajno što je tih godina bio toliko zaokupljen svojom misijom. Bili smo sretni jer tada barem nije izazivao incidente s bivšim pripadnicima jugoslavenske tajne službe na zagrebačkim ulicama i po ugostiteljskim objektima.

Zato me i hvatala nervoza, uostalom. Znao sam da će buraz, kad konačno otpratimo limeni sarkofag s mojim raspadnutim ocem, nastaviti svoju borbu s vjetrenjačama. Nije glup, bilo je i njemu jasno da nikada neće pronaći ubojicu našeg oca, ali je utjehu pronalazio u širenju straha i nemira među ex-udbašima i njihovim, u pravilu dobrostojećim i uspješnim, pomlatkom. To što je Branko bio upravo suprotno od tog pomlatka, od njegove je ljudske potrebe za utjehom načinilo bezdan.

Ukratko kontekst, ili barem ono što sam tada znao. Moji starci otišli su s hrpom drugih gastarbajtera u Njemačku nekad krajem 70-ih. Tad su Švabe busevima dolazili po radnike, toliko im je gospodarstvo raslo. Stari je prvo radio u kantini jedne tvornice automobilskih guma, bio si dosta dobar sa Švabom koji je to imao u koncesiji, pa u nekom trenutku od njega preuzeo gostionicu i stan iznad nje u kojem smo živjeli. Gostionica je bila onaj đir: rano ujutro kavice i šnapsevi, za ručak bude najveća gužva i krcato, popodne ništa, navečer kartanja i alkohol. Mama veli da se cijelo vrijeme okupljala ekipa iz cijele Juge, plus neki Slovaci, bilo je i Mađara i Rusa, a nisu nas ni Švabe zaobilazile, oni kojima nije bilo ispod časti družit se s Jugo-Betrugosima. Sredinom 80-ih je nekako sve više bilo naših, a sve manje svih drugih. Moj brat Branko rođen je još u Jugoslaviji, a ja već u Njemačkoj, 1980. Kad mi je stari ubijen, imao sam dakle nepunih osam. Svakog od nas troje to je okrenulo na neki drukčiji način. Branka je baš najviše osakatilo. To što je ostao invalid samo je materijalizacija onoga što se zbivalo u njemu. Pomahnitali tinejdžer je bio, nije znao kud bi sa svojom tugom i mržnjom, pogledao previše filmova, povjerovao previše idiotarija od mangupa za šankom, pa je s nepunih 19 pobjegao u Hrvatsku. Prijavio se u ZNG, pa ga pola godine poslije kod Sunje probio metak snajpera.

Nikad nismo bili u stanju pričati o svemu tome, dobrim dijelom zato što sam ja uvijek imao potrebu ispričavati mu se, i istodobno bio ljut na sebe zbog toga. Što ti se imam ispričavat? Što si bio glup?

Mater te skoro išla prijavit švapskoj policiji, samo da te spriječi da se odeš igrat Ramba, jer nisi nikoga slušao. Osim, naravno, mangupa sa šanka, kojima ti se tako lako bilo diviti. Nek ti se oni ispričaju.

Tako je bilo i tad kad smo se zadnjiput vidjeli. Ili smo šutjeli, ili pričali o drugim stvarima, možda kakvo smo ipak imali čudno i lijepo djetinjstvo. Ja iz kombija vadim suhe kolače i nareske na stol, a torte i kremaste mećem u frižider. Sve to sa zidova gledaju, između brojnih priznanja i pokala sedamnaeste Bezirkslige, božanstva suvremene hrvatske mitologije. Nogometna generacija iz 1998. Goran Ivanišević. Dražen Petrović. Uokvireni Dinamov i Hajdukov dres, jer to su dva kluba bratska. Na pakiranjima kolača kratke poruke od donatora. Bome su svi hrvatski Balkangrillovi i Konditoreien u okrugu od 100 kilometara slali svoje majstorije. Na tortama vukovarski vodotoranj, na biskvitima pleteri, šahovnice, kralj Tomislav, oproštaj Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, ima i pokušaja sakralnih objekata i narodnih nošnji. Ima muffina s onim kapicama što ih nose u Lici. Pokojni Vinko nikad nije bio u Lici. Ubrzo nailazim na glazuru s dosta precizno iscrtanom kartom NDH i likom, pretpostavljam, Ante Pavelića. Znam, bit će fotkanja, ne želim biti blizu

Što ti se imam ispričavat? Što si bio glup? Mater te skoro išla prijavit švapskoj policiji, samo da te spriječi da se odeš igrat Ramba, jer nisi nikoga slušao. Osim, naravno, mangupa sa šanka, kojima ti se tako lako bilo diviti. Nek ti se oni ispričaju tog sranja, te stvari te kad-tad sustignu. Provjeravam vidi li me brat. Dobro je, upravo preko mobitela viče na čovjeka koji još nije dovezao vino, okrenut mi je leđima, pa škartiram tortu u crnu vreću za smeće.

Odmah nakon toga, zove ga novinarka nekog hrvatskog portala u Njemačkoj. Sada govori uljudno, šarmantan je, čujem istu formulaciju već deseti put: “Da, ponosni smo i sretni što će biti pokopan na Mirogoju, blizu drugih koji su položili živote za hrvatsku samostalnost. Moja obitelj godinama je uz pomoć Hrvatske katoličke misije i emigrantskih udruga vodila pravnu bitku da se dopusti ekshumacija i ovim bih putem zahvalio svima koji su svojim donacijama potpomogli da se taj skupi proces…”

- Ima jebozovni glas – veli mi nakon što je poklopio – E, treba mi na odmor nakon ovog. Daj, braco, stani malo, sve imamo, a nisam te još ni pito kak si i di si.

Stani, tu dojdi. Vidi ga. Je taj diplomski konačno pri kraju, da se imamo zakaj napit?

On tako govori, prisno, kao da se vidimo svaki drugi dan.

- Nisam još ni počeo kak treba. Mentor je nešto bolestan, pa sad to neki njegov asistent koji…

Branko sebi natače rakije, ja odbijam.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 137

- Al tema je ista?

- Ista.

- To. To stvarno treba, znaš, i mnogima bude to puno značilo, ne samo našima u Würzdorfu nego…

- Okej, to je samo diplomski, to ionak nitko ne…

- Ja ću pročitat! A i drugi! Pazi kaj ti velim…

- Ma, nije ti to možda kaj si ti zamišljaš, to bude više…

Sad kao imitira kako ja govorim s njemačkim naglaskom, dok je on rođeni purger.

- To bute fiše. To bute fiše. Kaj, misliš da sam premutav da shvatim tu tvoju filozofiju?

- Daj, smiri komplekse.

- Ili pišeš o meni da imam mali pimpek. Ako to napišeš, svima budemo reko da si jeo svoje šmrklje do srednje škole…

- Ne, pišem da imaš golemu mrcinu od pimpeka.

- Ne, baš super, jako mi je drago da istražuješ. Obojica smo istraživači.

- Surfanje po porno sajtovima nije istraživanje, to ti je jasno, ne?

- Kad te ja dohvatim…

- Trebaju ti bolje gume da mene dohvatiš.

- Kakvim budaletinama daju da diplomiraju u toj Švabiji, pa ja sam lud. Ne, bez zajebancije, braco.

Zbilja sam ponosan kaj smo i jedan i drugi krenuli to malo čačkat. To su bitne stvari, a o njima se šuti.

Odnosno, budale govore, a pametni se ne usude, jer

- Ne, sve okej, znam sve. Sam ne bih htio da se previše uzrujavaš oko svega…

On natače još, sad i ja gurnem čokanjčić.

- Hvala ti kaj si se potrudio oko pisanja mejlova na švapskom.

- Ma dobro sad, ti si to sve…

- Pusti ti. Znaš koji sam ja bil Musterschüler, boktemazo, mama isto baš s njemačkim nije nikad bila skroz na ti. Da nije bilo tebe… puno si pomogo.

Treba otić po mamu polako?

- Ha? - Po nju, da pošaljemo nekoga po nju? Njoj sam isto rezerviro u Ibisu, svi smo na istom katu, šibni joj poruku.

- Mama ne bude došla. Ipak. Ne osjeća se dobro.

- Pa nek popije aspirin, jeboga…

- Nije došla u Würzdorf. U Hannoveru je ostala. Nije se ni ukrcala na vlak.

Branko duboko diše, nekoliko minuta ne govori nego ide od stolice do stolice i poravnava ih. Ja u iščekivanju vulkana trusim rakiju, natačem još. Diže se temperatura, samo ne znam odakle.

- Jel ju onaj njezin ružni Švaba zaključo u podrum ili kaj?

- Gle, nemoj meni to govorit…

- Jel taj idiot hoće da mu ja…

- Nema on veze s tim, da si ga htio upoznat, vidio bi da je lik…

- Ma marš u pičku materinu.

- Okej, budi bijesan, ali ona ovo nije izabrala.

- Kaj nije izabrala?

- Ovo. Ovaj tvoj Lebensprojekt. Todesprojekt.

- Kaj ti mrmljaš, bokte…

- Teško je istog čovjeka dvaput pokopat.

- Teško, ha?! A meni ovo nije bilo teško napraviti za njega, ha? Jel vas dvoje možete kojiput, barem jednom u životu, istrpiti nešto za nekog drugog? Jel vam tolko teško to napraviti za njega?

- Nemoj se sad praviti da je ovo sve bilo za tatu.

- Nego za koga? Za mene?

- Pa eto, ti si reko.

- Dobro, shvaćam, boli te kurac, i tebe i Veronikicu.

Samo nemojte onda stavljat u istu rečenicu sebe i mene, koji barem pokušavam barem ovak kak znam i umijem jebat majku onima koji su nam razorili obitelj.

- Joj, daj.

- Kaj, daj?

- Nemoj mi samo o obitelji! Obitelj ti je bila toliko važna da si od mene i mame pobjego u rat s tipovima sa šanka! Nemoj to pobrkat. Netko je ubio oca, ali ti si razorio obitelj kad si otišao ko 18. godišnjak u zemlju u kojoj… Ma, goni se.

Vidim ga kako mi se smješka, mogao bih ga zaklat u tom trenutku, srušene su sve ograde, ne znam više dalje, zašutim, odmahujem rukom prema njemu.

Rakija. On nastavlja smireno, pobijedio je čim sam dopustio da me izludi.

Ubrzo nailazim na glazuru s dosta precizno iscrtanom kartom NDH i likom, pretpostavljam, Ante Pavelića. Znam, bit će fotkanja, ne želim biti blizu tog sranja, te stvari te kad-tad sustignu.

Provjeravam vidi li me brat. Dobro je, upravo preko mobitela viče na čovjeka... se drže činjenica. Ko će drugi, ako ne ja i ti, koji smo bili tamo Ja se predomišljam glede rakije, on nastavlja.

- Ovo kaj ti radiš, to je akademski, ti to moraš teoretski i, ono, metodologija, lijevo desno. A za ovo moje, to ni ne trebaš teoriju za to. Samo činjenice i ništa drugo. Znaš kak je lijepo dok samo ljudima predočiš fakte i apsolutno ništa ne moraš objašnjavat.

- Opet lustracija?

- Možeš to nazvat kak hoćeš. Imamo državu u kojoj svi šute ko da su mutavi, a brojke govore za sebe.

Jugo-tajne službe u Njemačkoj su ubile 70 naših, a duplo više ih je nestalo ili su umrli čudnim prirodnim smrtima. Od 850 ljudi, kolko je radilo za UDBU u centru Zagreb, u novu hrvatsku tajnu službu prešlo ih je preko 700. Alo! Praktički svi koji nisu otišli u penziju. Imali smo eks udbaša ministra, eks udbaše generale, eks udbaš piso ustav, pa jebote država. A oni koji su ginuli kroz desetljeća, bojali se za svoje živote i živote svojih obitelji su i dalje tu di jesu, bez svoje države, bez… Kaj me tak gledaš?

138 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

atomsku bombu na Beograd. Hoćeš još? Evo ti druge brojke. Devet. Toliko je imala Rosemarie Bahorić.

Ubijena, skupa s majkom Tatjanom i poočimom Stjepanom Ševom 1972. Hoćeš još? Dva. To je broj hitaca u njezinu glavu. Hoćeš još?

- Jel ti znaš sva imena i datume? Pa vidiš da si mogao biti Musterschüler.

- Sva imena ubijenih znam, jer netko mora pamtit, a ako se ti tome podsmjehuješ, onda nešto ne valja s tobom i ja ti, Nidžo, želim sve najbolje u ozdravljenju…

- Ne podsmjehujem se, nego mi nije jasno kakve to ima veze s ubojstvom tate. Ti govoriš o činjenicama. Znaš sva imena, datume, vrlo cool. Al daj mi ime i prezime osobe koju bih ja to trebao mrziti i osvećivati joj se. Ne znaš, nikad nitko nije uhapšen niti završio na sudu zbog tate, a ti si spreman dić u zrak pol svijeta jer mrziš nekoga tko možda ne postoji.

- Pa kaj sam ja izmislio to?! Ti kao veliki zagovornik njemačke kritičnosti i objektivnosti sigurno pamtiš kaj je pisao Spiegel, pazi, ne neke šuć muć truć novine, nego Spiegel, o smrti TVOG JEBENOG OCA. Nastavak na sljedećoj stranici  MARKO ERCEGOVIĆ

- Mene veseli kad se moj mali braco ljuti, ti ne shvaćaš koliko je to dobro, jer ti nikad nisi… Jebiga, živio si s mamom, drukčije je je to… Jebeš ti kaj, braco moj? Morali budemo ovo nastavit, al ne danas, uskoro nam dolaze gosti. Samo da ti velim još da mi je potpuno jasno da netko tko je odrastao kao ti misli samo na sebe i ne žrtvuje se za nešto veće od sebe. Jebiga, morao si i ti na neki način preživljavat, a tak nema borbe za nešto u što vjeruješ.

- O isusati, a ti si vjerovao…

- A - u Hrvatsku - Daj, nemoj meni prodavat te bureke…

- B - u to da će mi dati da pucam na ljude koji su ubili mog oca.

- Ahaaa, pa onda možda u kukuruzu slučajno pogodiš strica ili bratića od ovog koji je stvarno ubio našeg oca… Logisch, samo kaj si ti prvi popio metak, pa si sad to moraš nekak objasnit, znaš kaj…

- Kaj, ajde reci sad, ajmo sad do kraja, olakšanje mi je ovo. Već sam mislio da si potpuni Schwuchtel.

Drago mi je, braco, ovo vidjeti. Ozbiljno. Mislim, jasno je ko dan da si zadojen totalno lažnim pogledom na sve, al barem nisi mlakonja.

Krene pljeskat. Kolica idu ljevo desno, kao i njegova glava u laganim, sarkastičnim zamasima.

- Lažni pogled, ja ću poludit. Nemoj mi reći – svaki koji se ne poklapa s mitomanijom i lovačkim pričama luzera iz našeg restorana, Ersatz-ustaša, taloga hrvatskog gastarbajterskog parnasa. NDH je bila super, u Jasenovac se išlo kao na wellness, ako je to za tebe istina, onda…

- Ajde, još, daj mi još prije nego dođu, molim te. Ali daj mi nešto što stvarno mislim, jer ja o NDH i Jasenovcu nisam nikaj nikad reko.

- Al si bio kuš kad su govorili tvoji kompanjoni i svi ti ljudi kojima se tako silno hoćeš dodvoriti i zoveš ih da skupa s tobom oplakuju Gastwirt-superheroja Vinkeca…

- Ma ajde. Imaš neke dokaze za to da su ljudi koji nam pomažu da ispratimo oca…

- Hoćeš da ti izvadim iz smeća tortu koju sam bacio dok nisi gledo, da vidiš? Ali ne pomaže tu ništa, ti živiš u nekom svom jebenom svijetu.

- Aha? Ma daj.

- Da, živiš, govoriš o nekim činjenicama, a nisu to nikakve činjenice jer…

- Ma daj, a kaj to? Evo ti činjenica, budući veliki sociologu, a ti dokaži da su krive. Vi znanstvenici vjerujete u brojke. Evo ti brojke. Tri. Toliko je godina imala najmlađa žrtva Udbe. Ime Dinka, prezime Domačinović. 16. srpnja 1960. je datum. Dokaži da sam u krivu. Ili dokaži da je mala planirala bacit

Inspiriran samoubojstvom mladog policajca, Kristian Novak u ‘Slučaju vlastite pogibelji’, tom impozantnom križancu političkog krimića, psihološkog trilera i društvene kronike donosi napetu i sočnu priču o zločinu, pravdi i istini, ljubavi i slobodi, a posebno o korupciji u policiji, školskom sustavu i zviždačima. Također i o ljudima čiji se problemi, kako ističe Novak, ne mogu riješiti drukčije od stvaranja novog, možda i većeg problema, u raskoraku između čežnje i potrebe. Novakove romane prepoznala su i kazališta. Predstava ‘Črna mati zemla’, koju je u ZKM-u režirala Dora Ruždjak Podolski prema njegovoj istoimenoj knjizi, doživjela je lani stotu izvedbu. Predstava ‘Ciganin, ali najljepši’ Ivice Buljana izvodi se s uspjehom u zagrebačkom HNK, a ovaj najnoviji roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’ (na fotografiji) praizveden je u režiji Ivana Plazibata u koprodukciji varaždinskog i riječkog HNK

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 139

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Znaš jer si pročitao, ali si namjerno zaboravio: Lange Zeit zum Beispiel registrierte das Bundeskriminalamt, daß bei Attentaten auf Exil-Kroaten, wie auch im neuesten Fall des 38-jährigen Gastwirten Vinko Bogdan, meistens dann, wenn offenbar SDB-Leute beteiligt waren, Pistolen mit vierzügigem Lauf benutzt wurden, deren Geschosse mit Rechtsdrall fliegen - die meisten Pistolen dieser Art schießen mit Linksdrall. Typische Handschrift des jugoslawischen Geheimdienstes SDB/ SDS… Kaj me gledaš tak?

- Nemaš pojma kolko mi je tužno ovo gledat. Kako znaš te stvari napamet, kak znaš napamet sva imena, kak citiraš… Tužno mi je vidit na kaj mom bratu ode život.

- Ovo ti je zadnji put da si reko da me žališ. Reci da si me razumio.

- Dobro, onda ću govoriti kak ti se divim. Reći ću kaj hoćeš, jer meni se ovo više ne da. Jedno je kaj ti biraš živjet u izmišljenom svijetu…

- Ja da živim u svom izmišljenom svijetu. Daj puši kurac, Nidžo. Ti si taj koji vjeruje u sranja kojima se relativizira sve i ne koja ti ne daju da točno odrediš ko je kaj kriv. Vjeruješ u ta njihova sranja jer se bojiš, jer je teško živjeti…

- Čija sranja. Ajde sad imena.

- Znaš kaj, evo to je pak meni tužno, da mi je vlastiti brat krajnji žaljeni rezultat njihovog djelovanja.

- Njihovog! Oni! Oni!!! Jebo te led! Oni! Svugdje su! Sie kommen aus dem Weltall! Znaš kako si zamišljam te tvoje ONE. Iz treće galaksije.

- Ne, nisu iz treće galaksije. Bliže su ti nego misliš.

Ali džaba ja to pričam, kad ste ti i Veronika ostali tu u svom balonu…

- A što smo trebali, za tobom? Pa mama je i išla za tobom, usred rata je išla u tu vukojebinu tražit te i molit te da se vratiš u Njemačku.

- Joj, hvala joj...

- Jebi se.

- A i tebi hvala puno na žrtvi.

- Kaj ti zapravo hoćeš? Kad bi ti prestal bit toliko prokleto kivan na nas? Da sjednemo skupa s tobom u prokleta invalidska kolica?

- Za početak, može.

- Da, pa da onda skupa s tobom možemo iz žablje perpsketive gledat Vinkeca, nacionalnog heroja. Okej, Brane, uživaj, digni ga na pijedestal, radi kaj hoćeš, ali nemoj to očekivat od mene. Meni je ostao u sjećanju kao kreten koji mi je sjebao djetinjstvo…

- Pazi kaj govoriš…

- …koji je i tebi sjebao djetinjstvo i razvalio obitelj zbog tko zna kakvih ideala, zbog zemlje koja nakraju ne pripada nikome, a kamoli tebi i meni. Vinkec, za šankom, dobrim dijelom pijan, evo, tak ću ga ja pamtit. Ne znam kad mi se obratio. Stari je tebi junak, meni je kukavica, eto. Sad smo to rekli i sad to možemo staviti iza sebe i dočekati te proklete kosti. E, oćemo otvorit sanduk, ha? Ajde, molim te. Ajmo kopati po tome, da vidimo. Ne da mi se više glumit. Više ni jednu minutu. Izvadit ću taj kostur van, plesati s njim još jedan zadnji ples, ti, ja i on, ajmo buraz, ajmo Vinkec, podbrusite pete, šišaj nam neku onu pravu da se razbijaju čaše.

Stanem i, iako ga ne gledam izravno, prviput u životu vidim svog brata kako plače.

- Gubi se – kaže. - Ako te vidim još jednom… Ja odvratniju spodobu od tebe ne znam.

Kakav štakor mrzi mrtvog oca?

- Ja bih ga mrzio i da nije mrtav, razumiješ me, Branko.

Slušaj me dobro. Ostavio nas je na cjedilu. Ostavio je tebe na cjedilu. A ti ili to prihvati, ili mu ljubi raspadnuto tijelo dok ne crkneš.

Izlazim van prije nego dolaze prvi gosti i ne osvrćem se. Sljedeći ga put vidim tek dvadeset godina poslije.

Možeš to nazvat kak hoćeš. Imamo državu u kojoj svi šute ko da su mutavi, a brojke govore za sebe.

Jugo-tajne službe u Njemačkoj su ubile 70 naših, a duplo više ih je nestalo ili su umrli čudnim prirodnim smrtima. Od 850 ljudi, kolko je radilo za UDBU u centru Zagreb, u novu hrvatsku tajnu službu prešlo ih je preko 700. Alo! 140 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

NAGRADE, NAGRADE...

9 GODINA FRICA! njiževnu nagradu Fric utemeljili su 24sata i tjednik Express. Pobjednik/ca je uz mobilnu skulpturu žiroskopa osvojio/a i 10 tisuća eura (neto). Za nagradu su konkurirale knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj. Dodijeljena je osmi put pod pokroviteljstvom Barcaffea, 18. prosinca u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

Do sada su dobitnici nagrade Fric bili: za sezonu 2016./2017. Damir Karakaš za roman “Sjećanje šume”, 2017./2018. Jurica Pavičić za roman “Crvena voda”, 2018./2019. Darko Cvijetić za roman “Schindlerov lift”, 2019./2020. Marko Gregur za roman “Vošicki”, 2020./2021. Damir Uzunović za roman “Ja sam”, 2021./2022. Miljenko Jergović za zbirku priča “Trojica za Kartal”, Ivana Šojat 2022./2023. za roman “Sama”, Kristian Novak 2023./2024. za roman “Slučaj vlastite pogibelji”. Žiri nagrade predvođen predsjednicom, teatrologinjom Natašom Govedić, a u kojemu su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, kritičar, antologičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas i povjesničar Hrvoje Klasić, u svom obrazloženju, između ostalog, o nagrađenom djelu Kristiana Novaka, naveo je sljedeće: “U romanu ‘Slučaj vlastite pogibelji’ Kristian Novak ponovno tematizira jedno policijski nerazrješivo samoubojstvo koje je je, kao i sva samoubojstva, dugo oblikovano gorivom društvenog nasilja. I ovdje, kao i u svojim ranijim romanima (‘Črna mati zemla’ i ‘Ciganin, ali najljepši’), Novak pita čitatelja kako to da o nasilju nemamo stav ili čak nasilje smatramo uvriježenim, normalnim”.

K

?

Novi natječaj za nagradu Fric nedavno je raspisan i time smo ušli u devetu godinu Nagrade

KRITIKA PROFIMEDIA

Sjevernovijetnamski propagandni plakat

142 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

N

ajlakše bi roman “Simpatizer” bilo nazvati špijunskim trilerom, pisanim iz perspektive dvostrukog agenta, ali to bi bilo kao nazvati “Zločin i kaznu” krimićem pisanim iz perspektive ubojice. U osnovi ni jedno ni drugo ne bi bilo netočno, ali bi bilo potpuno pogrešno. Dvostrukost je možda dobra riječ da opiše roman – u njemu sve ima dvostruko dno, dvojnu perspektivu, dvije priče, onu koja se prikazuje prema van i ona koja se odvija u pozadini, u tami, i obje su podjednako istinite i lažne.

Viet Thanh Nguyen piše o mjestima gdje se te dvostruke istine susreću i čine život, ono što je povijest prešutjela, ili bolje rečeno smatrala nezanimljivim. “Špijun sam, spavač, duh, čovjek s dva lica. Možda nimalo iznenađujuće da sam i čovjek s dva uma.

Nisam neki neshvaćeni mutant iz stripa ili horor filma, premda su se neki tako odnosili prema meni.

Jednostavno sam sposoban sagledati svaki problem s obje strane”.

Saga dvostrukog agenta Ispovijed, a stvarno je riječ o ispovijedi jer ‘simpatizer’ se ispovijeda bezimenom Komandantu u nekom od logora u komunističkom Vijetnamu, počinje posljednjim danima u Sajgonu Tako Viet Thanh Nguyen otvara roman uvodeći nas u priču u kojoj će paralelno neprestano pričati dvije strane istog Identita, iste priče, iste povijesti koja je uglavnom ostala prešućena. Njegov junak sastavljen je od dvostrukosti, od dva podjednako istinita identiteta gotovo od rođenja kao dijete Vijetnamke i francuskog svećenika (podsjetimo samo Vijetnam je bio francuska kolonija).

Ispovijed, a stvarno je riječ o ispovijedi jer “simpatizer” se ispovijeda bezimenom Komandantu u nekom od logora u komunističkom Vijetnamu, počinje posljednjim danima u Sajgonu. U tih nekoliko slika raspada Južnog Vijetnama sažeto je gotovo sve što se kroz popularnu kulturu o vijetnamskom ratu znalo ili mislilo.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 143

Ali je ispričano, iako je protagonist ustvari čovjek koji je na strani pobjednika, iz perspektive gubitnika, onih koji su nestali, čija priča nije ispričana, čija je cijela kultura i pripovijest svedena na opskurne prikaze korupcije, bezvlađa, ratnih zločina, jeftinih barova s još jeftinijim prostitutkama koje nude “faki-saki” američkim marincima. Već sama ta priča, već sama ta perspektiva nešto je posve novo, barem u onome što nam je popularna kultura, a ona je ipak dominantni tumač i pripovjedač vijetnamskog rata, ispričala. A pričala nam je uglavnom stvari iz američke perspektive, donekle poštujući neprijatelja – komuniste iz Sjevernog Vijetnama, dok su oni na čijoj su se strani formalno borili tu tek gotovo kao statisti, gotovo pa svedena na karikaturu. Ono što želi reći jest da roman ne bježi od toga da bude špijunski triler, ali koristi taj obrazac kao dobar način da ispriča dvostruke povijesti, dvostruke slike, dvostruke PROFIMEDIA

(nekad i višestruke) identitete, te da paralelno kaže ono što je prešućeno s onim što je zabilježeno i oslikano. Često ti dvostruki identiteti nisu ni suprotstavljeni već se samo nadopunjuju. I još je jedna caka ovdje, autoru, odnosno njegovom liku, Kapetanu u južnovijetnamskoj tajnoj policiji i komunističkom špijunu u službi Sjevernog Vijetnama, uspijeva da podjednako pripada i podjednako ne pripada nijednoj strani. Barem u priči. Možda i zato što je kao “kopile”, kao polutan, mješanac, osuđen na to da nikome u potpunosti ne može ni pripadati. Ustvari, nepravedno je to reći, ispravnije bi bilo reći da ne pripada u potpunosti nikome jer ga nijedna ni druga strana (s time da jednu i drugu stranu treba shvatiti Simpatizer Viet Thanh mnogo šire od nacionalnog ili rasnog ili ideološkog) ne prihvaća, barem ne Nguyen, Petrine knjige. Prijevod: u potpunosti, u svoje okrilje.

Marina Popović Iako roman počinje padom Sajgona i kaotičnom evakuacijom, veći dio romana odvija se u Americi, a to je tek prešućena i nikada ispričana priča o cijeloj jednoj naciji koja je iščupana iz svojih korijena. Ali ne samo o njima, sretnicima koji su uhvatili posljednje karte za američke vojne avione iz Sajgona, već i o nesretnicima, brodskom narodu, koji je preživio bijeg iz Vijetnama u malim barkama, improviziranim plovilima od kojih je većina završila na dnu oceana. I jedna i druga slika – iako su se odvijala prije nekih, pa gotovo, pola stoljeća, izgledaju kao da se zbivaju danas. Samo su neka druga lica na njima.

Afganistanci u zračnoj luci u Kabulu ili nesretnici koji pokušavaju preploviti Sredozemno more.

Ali da ne bi bilo zabune, priča je pitka, i ispričana s mnogo humora ili bolje rečeno crnog humora. Iako je roman ispresijecan i ispunjen brojnim svjetonazorskim, kulturološkim i povijesnim stranputicama i suprotstavljenim narativima, oni su tek u službi priče. Ne nameću se već bubnjaju iz pozadine, pa se čitav roman može čitati i na razini čistog špijunskog trilera ili povijesnog romana ili romana ceste ili... Kao što Kapetan ima dvostruki identitet od kojeg se svaki dijele na dvije različite polovice i tako u beskraj, tako i sam roman ima bezbroj različitih identiteta zaokruženih u jednu priču s bezbroj slojeva, čija značenja ne ovise samo o onome tko ju pripovijeda već i onome tko ju čita. Meni je možda najzanimljivija ta prešućena i nikada ispričana gubitnička priča, onih koje je povijest ignorirala, a pobjednici izbrisali iz historije, ali nekome drugome bit će važnija ljubavna priča, ispovijed o prijateljstvu i izdaji, mala povijest popularne kulture sedamdesetih (i 60-ih)... Roman jednostavno ima mnogo slojeva i identiteta, ali važno je reći da svi oni žive istovremeno i zajedno, međusobno suprotstavViet Thanh Nguyen (1971.), azijskoamerički sveučilišni profesor, ljeni i zbliženi u vrlo jasnoj i linearnoj priči, koja je tek publicist i književnik rođen u Južnom Vijetnamu. Nakon pada tu i tamo prošarana flashbackovima. Iako je nedavno Saigona 1975., s obitelji seli u Sjedinjene Američke Države na streaming servise došla, vrlo dobra, istoimena serija, i prvo vrijeme borave u Fort Indiantown Gapu, jednom od a roman je definitivno podatan predložak za seriju ili četiriju američkih kampova za osobe izbjegle iz Vijetnama da film, “Simpatizer” će biti podjednako dobar i zanimljiv, i bi se potom preselili u Kaliforniju gdje su, u gradiću San Joseu, napet, i onima koji su seriju gledali. Dapače, rekao bih da njegovi roditelji vodili jedan od prvih vijetnamskih dućana će čak biti i bolji onima koji su gledali seriju.

144 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.



TEMA

Lehane je rođen i odrastao u sirotinjskoj irskoj bostonskoj četvrti Dorchester

146 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

DENNIS LEHANE

ILI O SAMOĆI U SVIJETU KOJI SU PRAVDA I ISTINA DAVNO NAPUSTILE Piše: JOSIP MLAKIĆ

Povod za tekst je roman ‘Male milosti’, koji je u rekordnom roku preveden na hrvatski Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 147

merički pisac i scenarist Dennis “Spašavanje životinja” također je Lehane, rođen u Bostonu 1965. adaptirana 2014. godine u film “The godine, važi danas kao vodeći Drop”, za koji je Lehane napisao krimi pisac takozvane tvrdokuhane scenarij, a koji će ostati upamćen kriminalističke proze karakteristične i po tome što je to bila posljednja za Sjedinjene Američke Države, odakle filmska uloga za glumca Jamesa dolaze rodonačelnici tog žanra, poput Gandolfinija. Lehane je, također, Dashiella Hammeta, čiji je “Stakleni radio i kao scenarist u više serija, ključ” temeljni roman žanra, i Rayod kojih treba izdvojiti nekoliko monda Chandlera, koji ga je uzdigao u epizoda kultne “Žice” i seriju “Black literarni rang, žanra koji prvenstveno Bird”. Sredinom 1990-ih napisao je i kritički propituje nasilje u društvu režirao nezavisni film “Neighborhokroz prizmu usamljenog pojedinca ods”, čija se radnja odvija u sirokoji, uglavnom, donkihotovski pliva tinjskom irskom radničkom kvartu. protiv struje. Povod za tekst o LehaKasnije je uspoređivan s kultnim neu je roman “Male milosti”, koji je u filmom Gusa Van Santa “Dobri rekordnom roku preveden na hrvatski, Will Hunting”, čije je snimanje godinu dana nakon što je objavljen u započelo godinu dana nakon što Americi, što nije bio slučaj s ranijim roje Lehane završio svoj film. Treba manima ovog autora, što na svoj način napomenuti da je producentska govori o tome da je riječ o iznimnom kuća Apple TV+, odmah po objavMale milosti Dennis djelu. Knjigu, u izdanju zagrebačke Soljivanju, otkupila autorska prava na Lehane, Sonatina. Prijevod: Nevena natine, prevela je Nevena Erak Camaj. snimanje televizijske serije prema Erak Camaj Francuski politolog Philippe Corcuff, romanu “Male milosti” te da će o čijoj sam knjizi “Krimići, filozofija i suradnik na scenariju biti i sam društvena kritika” nedavno pisao, odDennis Lehane. Uzimajući u obzir mah na početku naglašava razliku između klasičnih kriLehaneovo scenarističko umijeće i kvalitetu predloška, minalističkih romana i američkog noira. U klasičnom uvjeren sam da će “Male milosti” dosegnuti kvalitetu krimiću zločin remeti pravni poredak, koji treba ponovkultnih HBO-ovih serija, poput “Žice” i “Pravih detekno uspostaviti otkrivanjem krivca, dok američki noir tiva”. Na hrvatski je dosad, uključujući i “Male milosti”, polazi od potpuno drugačijih pretpostavki. “Drugim barem prema mojem uvidu, prevedeno pet Lehaneovih riječima, zlo povijesno gledano pobjeđuje. Dominacija romana: “Piće prije rata”, njegov debitantski roman, zla društvena je i politička. Društvenu i političku vlast “Svetinja”, “Otok Shutter” i “Mistična rijeka”. Poznat je provode nitkovi. Ako ‘izvorni kriminalistički roman’ po dva serijala, onaj u kojemu su glavni likovi privatumnogome nastupa društveno konzervativno, američni istražitelji Patrick Kenzie i Angela Gennaro, čija se ki krimić profilira se kao nositelj društvene kritike, i to radnja odvija u Southieju sedamdesetih. Serijal se globalne društvene kritike koja pritom raskida s drskim sastoji od šest romana. Drugi serijal, u kojemu je glavni totaliziranjem, društvene kritike liberterskog raspona koja napada i kapitalizam i državu kao utjelovljenje totalizacijskih nastojanja”, piše Corcuff.

Ključni element američkog noira, čiji svijet karakterizira opća pokvarenost, predstavlja etika, pri čemu su istražitelji svojevrsne moralne vertikale društva, što je izravno povezano sa smislom ljudske egzistencije.

Lehane je rođen i odrastao u sirotinjskoj irskoj bostonskoj četvrti Dorchester u kojoj se, uz Southie, drugu irsku četvrt, odvija radnja većine njegovih knjiga, koje su bile pojunak Danny Coughlin, etnički Irac iz patrole bostonske znate po rasizmu i visokoj stopi kriminala. Autor je 13 policije, čiji je otac istaknuti detektiv i kapetan u odjelu, romana, od kojih su četiri postali predložak za hvaljene sastoji se od tri romana čija se radnja odvija u ranim i nagrađivane filmove: “Mistična rijeka” (2003.) Clinta dvadesetima, nakon Prvog svjetskog rata. Ostali romani Eastwooda, “Otok Shutter” (2010.) Martina Scorsesea, su samostalne cjeline. Lehane je u jednom intervjuu te dva filma u režiji Bena Afflecka - “Nestala bez traga” opisao rad na epskom romanu “Given Day”, iz serijala (2007.) i “Zakon noći” (2016.). U nekima od njih Lehane o Dannyju Coughlinu, na kojem je radio gotovo šest je i sudjelovao, uglavnom kao producent ili suradnik na godina. Roman govori o štrajku bostonske policije iz scenariju, dok se u filmu “Mistična rijeka” pojavljuje i 1919. godine i o njegovim posljedicama. u cameo ulozi u završnici filma. Njegova kratka priča “Štrajk je promijenio sve. Imao je veliki učinak na sin-

A



Rešetali smo po tristo ljudi istovremeno. Šetali smo niz vrstu i pucali u glavu svakome tko je još uvijek disao. Ako je ikad bilo ratnog zločina, to je bilo to. Je li tako? Ali, Chuck, to je bilo najmanje što smo mogli uraditi. Jebeni novinari su aplaudirali. Logoraši su bili tako sretni da su plakali. Tako da smo nekolicinu nacista predali njima. I oni su ih iskidali na komade...

148 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

dikalni pokret, a prohibicija je došla nakon toga, zatim Calvin Coolidge, koji je obećao da će razbiti sindikate.

Sve je to povezano s onim što se danas događa”, izjavio je Lehane. Prvi svoj roman, “Piće prije rata”, u kojem se također usput bavi rasnom problematikom Bostona i nasiljem u irskim četvrtima, koji je objavljen 1994. godine, Lehane je napisao pod vidnim utjecajem Raymonda Chandlera. Međutim, tehnički je daleko od savršenstva.

Lehane u književnom smislu poprilično zaostaje za starijim uzorima. Lehaneov humor, na kojem inzistira, površan je i usiljen, za razliku od Raymonda Chandlera, čiji humor daje osebujan pečat njegovim romanima.

Corcuff o Lehaneu piše na sljedeći način: “Kod Lehanea, sociološka dimenzija gradskim četvrtima daje povijesni pečat i pridonosi novoj kartografiji koju iscrtava dotok novih populacija i društveni uspon starijih. Dimenzija ‘društvene klase’ tu se tijesno povezuje s ‘etničkom i rasnom’ dimenzijom, kao u nizu suvremenih socioloških radova koji se oslanjaju na američke društvene znanosti. Građevni materijal smisla upisuje se u društvene, klasne i rasno obilježene odnose”.

Glavni junaci su Patrick Kenzie i Angela Gennaro, prelijepa Irkinja sklona tuči, koja je u velikoj mjeri, čini mi se, poslužila kao podloga za kompleksni lik Mary Pat Fenessy, glavne junakinje romana “Male milosti”. Milje, u kojemu se odvija radnja većine njegovih romana, Lehane u “Piću prije rata” opisuje na sljedeći način: “Čitava jebena država puna je groznih, nesretnih, zbunjenih, ljutitih ljudi, i nitko nema dovoljno pameti da se iskreno ‘pozabavi’ vlastitim prilikama. I ne mogu da shvate zašto su tako sjebani, pa prebace krivicu na nekoga. Crnčuge, Židove, bijelce, Kineze, Arape, Ruse, one koji zagovaraju pravo na abortus, i one koji podržavaju pravo na život, koga bilo?”. U ovom serijalu, sudeći po romanima “Piće prije rata” i “Svetinja”, postoji još jedan detalj koji mi je sporniji čak od lošeg humora, a to je lik autističnog diva Bubbe Rogowskog, koji se bavi ilegalnom trgovinom oružjem, a koji uglavnom funkcionira kao deus ex machina, preko kojega Lehane premošćuje određene situacije u romanima, što u popriličnoj mjeri narušava pomno građenu žanrovsku arhitekturu. U romanu “Svetinja” Lehane opisuje Bubbu na sljedeći način: “Bubba Rogowski bio nam je prijatelj, koji put nažalost. U drugim prilikama, pak, bila je to sretna okolnost, jer nam je spasio život više od jedanput. Bubba je bio tako velik da bi bacao sjenu na Mannyja, i bio je stoput strašniji od njega. Odrasli smo svi zajedno - Angie, Bubba, Phil i ja - ali Bubba nikad nije bio ono što bi čovjek nazvao normalnim. I sve šanse da takvim postane izvjetrile su oko njegove 19. godine, kad se priključio mornarici kako bi izbjegao služenje zatvorske kazne, pa je završio kao čuvar američkog veleposlanstva u Bejrutu na dan kad se bombaš-samoubojica zaletio kroz ulazna vrata i raznio veći dio njegovih kolega”. U “Svetinji”, što je pomalo netipično za ovu vrstu proze, Lehane opisuje Kenziejeva prijatelja Jaya Beckera, bivšeg policijskog detektiva, koji je strastveni čitatelj, a koji čita Johna LeCarrea, Borgesa, Marqueza, Marija Vargasa Llosu, Julija Cortazara, Toni Morrison, Isabelle Allende, Pabla Nerudu... Negativci, za razliku od pozitivaca, u ovom su serijalu iznimno dobro razrađeni, preko kojih Lehane sugestivno opisuje klimu u društvu: “Zavalio sam se u sjedalo i sklopio oči. Svi su sumnjivi. Čak i Jay. Koji vražji svijet, u kojem očevi naručuju ubojstvo svoje vlastite kćeri, terapijske usta-

Poster filma ‘Otok Shutter’ (2010.) u režiji Martina Scorsesea

nove ne provode nikakvu terapiju, a u čovjeka kojemu bih jednom davno bez oklijevanja povjerio svoj život odjednom se više ne može imati povjerenja. Možda je Everett Hamlyn bio u pravu. Možda je doba časti na svome zalasku. Možda se to već odavno sprema. Ili, još gore, možda je to bila samo opsjena”. Također, Lehane na sjajan način, preko vlastitog oca, opisuje mentalitet Iraca u Americi: “Nakon nekog vremena, ono što mi je priraslo srcu bio je sam trud, ne ishod. Kako je moj otac jednom rekao, pokazujući prstom na zgradu koju je pomogao podići prije nego što je postao vatrogasac: - Do zgrade mi je stalo koliko je crno ispod nokta. Ali te cigle, Patrick? Pa čitav onaj red na trećem katu? Ja sam ih posložio. Moji su ih prsti prvi dotakli. A nadživjet će me.

I jesu. Trud i što se trudom izgradi uvijek nadživi graditelje, o tome može posvjedočiti duh svakog egipatskog roba”. Već od sljedećeg romana “Mistična rijeka” iz 2001., koji je nastao nekoliko godina nakon “Svetinje”, kvaliteta Lehaneova pisma vidno raste, a to se pogotovo odnosi na roman “Otok Shutter” iz 2003., čiji se finale i kriminalistički suspens zasniva na promjeni pripovjedačke perspektive, jedan postupak koji je prvi put, čini mi se, koristila Agatha Christie u svom romanu “Ubojstvo Rogera Ackroyda”, koji je objavljen 1926. godine.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 149

Glavni junak romana je savezni maršal Teddy Daniels, veterana iz Drugog svjetskog rata, koji 1954. godine sa svojim novim partnerom Chuckom Auleom, također ratnim veteranom, odlazi trajektom na otok Shutter, gdje se nalazi psihijatrijska ustanova zatvorenog tipa u koju su smješteni psihički poremećeni kriminalci. Njih dvojica trebaju istražiti tajanstveni nestanak pacijentice Rachel Solando, koja je zatvorena jer je utopila svoje troje djece. O rasizmu u ovom romanu Lehane progovara preko lika agenta FBI-a Cucka Aulea, koji je prešutno degradiran i gurnut u stranu jer mu je djevojka Japanka. S druge strane, preko lika Teddyja Danielsa, Lehane širi perspektivu romana na općeljudske teme. Prilikom jednog razgovora na otoku, liječnik iz psihijatrijske ustanove upita Danielsa vjeruje li u Boga. “Jeste li ikad vidjeli logor smrti, doktore?”, upita ga Daniels. Nakon što liječnik odmahne glavom, Daniels mu kaže: “Ako jednog dana vidite logor smrti, doktore, onda mi se ponovno obratite s tom pričom o Bogu”. Daniels na

PROFIMEDIA

na komade. Do mraka smo uklonili pet stotina duša s lica zemlje. Sve smo ih pobili. Nije bilo samoobrane, ni ratnih djelovanja. Bilo je to hladnokrvno ubojstvo.

Pa ipak nije bilo kolebanja. Zaslužili su mnogo gore”.

Lehane, također, u “Otoku Shutter” piše o ilegalnim medicinskim eksperimentima koji se provode na zatvorenicima, po uzoru na nacističku praksu.

Radnja romana “Male milosti” odvija se krajem ljeta 1974. godine u Bostonu, u ozračju povijesne odluke Bostonskog okružnog suda, donesene 21. lipnja 1974., koji je naložio da se učenici iz većinskih bjelačkih naselja moraju autobusima prevoziti u većinski crnačka naselja radi desegregacije državnih srednjih škola u Bostonu, što je izazvalo veliku uznemirenost u Southieju, u kojemu se odvija radnja romana. (Ta je tema oslikana i na naslovnici knjige fotografijom koju je u rujnu te 1974. godine snimio Eugene Richards tijekom prosvjeda učenika i roditelja ispred srednje škole South Boston. Od rujna 1974. do jeseni 1976., kad je presuda opozvana, u Bostonu se dogodilo četrdesetak nasilnih izgreda, u kojima je bilo čak 129 ozlijeđenih osoba.) Glavna junakinja romana je konfliktna 42-godišnja udovica Mary Pat Fenessy, sklona tučnjavama, koja, nakon smrti sina Noela, veterana Vijetnamskog rata, koji se predozirao, živi sama sa 17-godišnjom kćeri Jules. Mary nastoji izvući kćer iz pakla Southieja, u kojem caruju nasilni kriminalci i gdje je rasizam ustaljena norma ponašanja. Zaplet započinje kad se jedne večeri Jules nakon večernjeg izlaska ne vrati kući. Julesin nestanak povezan je s ubojstvom mladog crnca koji se slučajno zatekao u bjelačkom naselju. Roman prati dvije linije istrage: jednu provodi Mary Pat, a drugu policijski narednik Bobby Coyne, bivši vijetnamski veteran i liječeni narkoman.

Maryna istraga je napeta i krvava, u kojoj će se Mary samoubilački suočiti s nazadnim stavovima svoje okoline, koju naziva vukojebinom, sve s namjerom da razriješi kćerinu sudbinu.

Lehane u romanu daje surov i nefiltrirani prikaz rasizma, od kojega nije do kraja oslobođena ni sama Mary Pat: “Puno je dobrih, vrijednih, poštenih crnaca koji žele isto što i ona - redovitu plaću, prehranjivanje obitelji, siguran krevet za svoju djecu.

Svojoj je djeci rekla da, ako misle u njezinoj prisutnosti upotrebljavati riječ ‘crnčuga’, tako oslovljavaju samo one crnce koji nisu pošteni, nisu vrijedni, krše brakove i rađaju djecu tek da bi imali na temelju čega kamčiti socijalnu pomoć”. Svog bivšeg muža Kennyja Fenessyja, koji je u vezi s crnom djevojkom, Mary Pat na jednome mjestu naziva “jebenim izdajicom rase” i “krotiteljem majmuna”. Irce, iz vizure narednika Coynea, Lehane opisuje na sljedeći način: “Piju pivo kao da je voda iz slavine, puše cigarete kao da ih sutra više neće biti i dozivaju jedni druge - preko ceste, u aute i iz auta, prema dalekim prozorima - kao da je nestrpljivost vrlina. Vole crkvu, ali misa im nije mila.

Vole samo propovijedi koje ih ustraše, s nepovjerenjem slušaju one koje prizivaju njihovo suosjećanje.

Nikad nije sreo ljubaznije ljude. Sve dok više nisu ljubazni. A u tom trenu pregazit će rođenu babu da ti smrskaju jebenu lubanju o zid”.

Lehane je, također, radio i kao scenarist u više serija, od kojih treba izdvojiti nekoliko epizoda kultne ‘Žice’ i seriju ‘Black Bird’. Sredinom 1990-ih napisao je i režirao nezavisni film ‘Neighborhoods’, čija se radnja odvija u sirotinjskom irskom radničkom kvartu

jednome mjestu opisuje Chucku smaknuće nacističkih stražara u oslobođenom Dachauu: “U Dachauu su nam se predali SS čuvari. Njih petsto. E sad, bilo je tamo novinara, ali oni su također vidjeli sve te leševe nabacane na gomilu na željezničkoj stanici. Osjećali su isti smrad kao i mi. Gledali su nas i željeli su od nas da učinimo ono što smo učinili. A mi smo željeli to da uradimo, nego što nego jesmo. I tako smo pogubili te Švabe, sve do jednog. Razoružali ih, poslagali uza zid, pogubili. Rešetali smo po tristo ljudi istovremeno. Šetali smo niz vrstu i pucali u glavu svakom tko je još uvijek disao. Ako je ikad bilo ratnog zločina, to je bilo to. Je li tako? Ali, Chuck, to je bilo najmanje što smo mogli uraditi. Jebeni novinari su aplaudirali.

Logoraši su bili tako sretni da su plakali. Tako da smo nekolicinu nacista predali njima. I oni su ih iskidali

150 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Energija koja pokreće Hrvatsku

Coyne na jednome mjestu govori i o rasizmu, kao o ključnom generatoru nasilja: “Kad ih oslovljavate kao kosooke, kmice, kad ih oslovljavate kao čifute, žute, čađave, digiće, žabare, kad ih oslovljavate kako god želite dok god ih nekako - bilo kako - oslovljavate, time svaki put svučete jedan sloj ljudskosti s njihovih tijela kad na njih pomislite. To je cilj. Ako u tome uspijete, možete navesti dječake da prijeđu oceane ne bi li zaklali druge dječake ili ih možete navesti da ostanu ondje gdje jesu i postupe jednako”. Coyne, poput Danielsa iz “Otoka Shutter”, zastupa antiratne stavove i opisuje na jednom sastanku liječenih narkomana zbog čega se počeo drogirati: “Onaj tko nije vidio Vijetnam, nikad nije vidio takvu zelenu. Pokušavam je već godinama opisati pa nikako, jebote - rižina polja u zoru dok se s njih podiže rosa, krvavo noćno nebo i ptice koje nisko prelijeću delte; ne znam, izgleda poput mjesta na koje bi bogovi otišli ljetovati. Prepuno čuda. No ta se ljepota ispreplela sa smrti i izjebala me u mozak kad sam shvatio da sam ‘ja’ ta smrt dok hodam okolo s pušketinom. Ja sam ubijao svu tu ljepotu. No kad sam se fiksao, to bi nestalo i ponovno bih osjetio to čudo. Kad sam se fiksao, osjećao sam se kao, kao... kao da mi je sva ta ljepota prožela vene.

Pronašla dom u mojem tijelu. I bilo je savršeno. Bio sam potpun”. Roman “Male milosti” Lehane je sjajno i prirodno uokvirio u obrasce antičke tragedije, slično kao i romane “Mistična rijeka” i “Otok Shutter”, što je postalo i nekom vrstom njegova zaštitnog znaka. Tragedija svoj vrhunac doseže u dvije scene, u prvoj, od koje se čovjek naprosto smrzne, u kojoj se objašnjava neobični naslov romana, te drugoj, u kojoj Mary Pat u razgovoru s narednikom Coyneom najavljuje svoj samoubilački pohod: “Rekla sam vam, detektive Coyne, da čovjeku ne možete oduzeti ‘sve’. Morate mu nešto

ostaviti. Mrvicu. Nešto za što se može uhvatiti. Nešto što može zaštititi. Nešto za što može živjeti. Jer ako to ne učinite, čime ćete pregovarati?”. Richard Russo, američki romanopisac i scenarist rođen 1949. godine, koji je za svoj roman “Empire Falls” 2002. godine dobio Pulitzerovu nagradu, s oduševljenjem je pisao o Lehaneovim “Malim milostima”: “Razmislite o svim svojim omiljenim autorima tvrdokuhanih krimića.

Hammett? Chandler? Ross Macdonald? Robert Parker?

I njihovim žestokim junacima. Spade? Marlowe? Lew Archer? Spenser? Niti jedan od njih ne može savladati Lehaneovu Mary Pat u poštenoj borbi i svi oni ne bi izdržali ni dana u njegovu Southieju”. “Male milosti” su nesumnjivo najbolji roman Dennisa Lehanea, barem najbolji od njih pet koliko sam ih pročitao.

(U jednom intervjuu, koji je dao nedavno, Lehane je natuknuo da su mu “Male milosti” posljednji roman koji je napisao.) I ne samo to: “Male milosti” su ujedno i remek-djelo američke književnosti koje je, usput, i prvorazredan kriminalistički roman. Corcuff u svojoj knjizi, pozivajući se na francuskog autora krimića Jeana-Patricka Manchettea, začetnika takozvanoga francuskog “novog krimića” s početka sedamdesetih, američke tvrdokuhane krimiće naziva “velikom moralističkom književnošću našega vremena” koja “kroz prizmu zločinačkog nasilja govori o stranputicama Zapada, o nekontroliranim mijenama industrijskih društava, njihovu moralnom rasulu, propadanju njihovih institucija, slomu vjerovanja - i o samoći čovjeka koji ostaje bez orijentira u svijetu koji su pravda i istina napustile”, posebno apostrofirajući Dennisa Lehanea kao glavnog predstavnika ove struje.

Sean Penn u ekranizaciji 'Mistične rijeke' u režiji Clinta Eastwooda PROFIMEDIA

152 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

KNJIGE TJEŠITELJICE. KNJIGE OHRABRITELJICE. KNJIGE PRIJATELJICE.

KNJIGE RADOZNALICE. KNJIGE ZNANSTVENICE. KNJIGE UMJETNICE.

KNJIGE PUTOPISNE. KNJIGE SLADOKUSNE. KNJIGE PRIČLJIVE. KNJIGE ŠUTLJIVE.

KNJIGE KOJE VAS GRLE, JER LJUDI NE MOGU ŽIVJETI BEZ ZAGRLJAJA.

WWW.ARTRESOR.HR

Piše: ANTUN PAVEŠKOVIĆ

NADOLAZEĆI VAL M. SULEYMAN I M. BHASKAR Približavamo se kritičnom pragu u povijesti naše vrste. Sve će se promijeniti.

Uskoro ćemo živjeti okruženi umjetnom inteligencijom. Ona će organizirati naš život, upravljati našim poslovima, voditi državne službe. Živjet ćemo u svijetu printera DNK-a i kvantnih računala, modificiranih patogena, autonomnog oružja i robota-pomoćnika. Nitko od nas na to nije spreman. (Egmont)

KRIMIĆI, FILOZOFIJA...

PHILIPPE CORCRUFF Važna knjiga, pogotovo danas, u krhkom svijetu u kojem kritiku zamjenjuje društvena laž. Corcuff odmah na početku naglašava razliku između klasičnih kriminalističkih priča, u kojima je u prvom planu zagonetka, i noira. U klasičnom krimiću zločin remeti pravni postupak, koji treba ponovno uspostaviti otkrivanjem krivca, dok je on u američkom noiru privremen i sam sebi proturječi. (AGM)

DA NAM ŽIVI, ŽIVI RAD TOMISLAV ANIĆ Knjiga je posvećena fenomenu socijalističkog radnog takmičenja koji se promatra tijekom sedam formativnih godina hrvatskog i jugoslavenskog komunizma, točnije od kraja Drugog svjetskog rata i uspostave nove socijalističke vlasti do svršetka prvog petogodišnjeg plana 1945-1952. nakon kojeg se trebala procijeniti učinkovitost samog projekta. (Srednja Europa)

154 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

O čovjeku koga je nemoguće slomiti Djelo o jednom vremenu, o sudbinama ljudi u njemu, ali i iznad svega trajan spomenik jednoj velikoj ljubavi vaka biografija ima svoj inicipriča njena i da je i autentična i fakjalni nadnevak. Prirodno je to tografska. Ipak, bilo je potrebno teotrenutak u kome glavni junak, rijsko i književnopovijesno iskustvo bilo stvarni ili izmišljeni, prvi put koje seže još od spomenutog engleugleda svjetlo dana. Načelno, ona zaskog romanopisca i putopisca, bila je vršava kad to isto svjetlo junak ugleda potrebna erudicija kako bi se doseglo zadnji put. Književna teorija sve ono majstorstvo sažeto u onoj nonšaizmeđu te dvije točke naziva fabulantno notornoj opasci velikoga jazz lom. Kako će se ta fabula rasporediti glazbenika Louisa Armstronga koja stvar je sižea. Kad je riječ o izmišljepoučava da se mora do virtuoznosti nim, književnim likovima, ključna je svladati doslovno svaki detalj zanata ne sama fabula, dakle manje ili više kako bi se moglo zaboraviti zanatsku vjerodostojno nanizan slijed životovještinu i u tom zaboravu koji nije pisnih stavki, nego i način kako nam ništa drugo nego potpuno posvajanje je pisac tu građu prezentirao. Tako tehničkog umijeća kao vlastita identije najoriginalniji “životopis” smislio teta stvarati sasvim neopterećen. SloEnglez Laurence Sterne, čiji junak boda stvaranja ishod je nemilosrdne veći dio romana tek čeka da se rodi, discipline. Stoga je potrebno Oraićkia kauzalnost samoga pripovijedanja no pisanje kontekstualizirati jer, bez onemogućena je sižejnim izokreobzira na stilsku lakoću i izbrušenost tanjima, retardacijama, ironičnim kao dobitne adute za put čitatelju, komentarima. Nešto slično, mada manje obaviještenu recipijentu moždaleko manje radikalno, u modernoj da i neće biti jasno koliko je znanja je hrvatskoj prozi ostvario Slobodan i erudicijom utemeljene vještine iza Šnajder romanom “Doba mjedi”, čiji prvoga, površinskoga sloja djela. glavni junak iz paradoksalne pozicije Pritom, i manje i više odnjegovani sveznajućeg pripovjedača predočava duh moći će podjednako “uživati zbivanja koja su dovela do njegou čitanju”. Jednostavnost ne potire va rođenja, igrajući se pritom i on dubinu, dubina omogućuje jednoironičnim odmacima, stavnost. Ovo je djelo komentarima grafički o jednom vremenu, TVOJIM GLASOM D. O. TOLIĆ, LJEVAK izdvojenima, tehnio sudbinama ljudi kama usporavanja i u njemu, ali i iznad uskoravanja radnje, svega trajan spomenik a sve u želji da svom jednoj velikoj ljubavi autobiografizmu, jer u kojoj se osobnosti djelo je bez sumnje prožimlju na najdublji kronika vlastitih mogući način, ostajući korijena i života, istodobno snažnim distancom osigura individuama koje se književnu autentičprepoznaju u svojoj nost. autentičnosti i istoDubravka Oraić Tolić dobnoj dubokoj potresvojom se prozom bi predavanja drugom ne krije iza narativne i primanja njega. Jer konstrukcije. Od Dubravka i Benjamin početka je jasno da je zajedno su od malih

S

nogu, od ranih školskih dana.

Stoga je ovo i priča o jednom odrastanju, o sazrijevanju dvoje jakih profila koji su se samo kao takvi i mogli ravnopravno nositi sa svim životnim izazovima. Jakih toliko da bi mogli sve ono što im je život u svojoj nepredvidivosti namro i sami podnijeti te baš zato sposobnih za uzajamnost u kojoj će se dovršeni karakteri bez kompenzacije vlastitih (nepostojećih) slaboća predavati bez posesivnosti. Dijeliti s drugim vlastito jastvo uživajući u njegovoj drugosti, to je zrelost kao nužan preduvjet istinskoj ljubavi. Iznijansirano bogatstvo sudbine realizirala je spisateljica književno preludirajući duboko sadržajan život prožet raznim egzistencijalnim dimenzijama uz neizbježnu aromu politike ne kao sudbine, nego kao nametnute prisile materijalizirane stranačko policijskim pritiskom u situaciji kad je već podrijetlo i jednog i drugog protagonista stigmatizirano bez njihove odgovornosti, ali nametnutom krivicom. Medaljonima pojedinih sudbina ispisana je metodom povijesti pješaka slika povijesnog razdoblja čime se ova autobiografska proza u nekim aspektima oslanja na postupke historiografske naracije.

Govoreći o autobiografiji, upozoriti je na specifičan zahvat kojim, osluškujući glas onoga drugog, muškog partnera, ženska ruka njegovom pripovjednom vizurom ispisuje obje putanje kao jedinstvenu sudbinu. Njegova hercegovačka stamenost i njena ravničarska tiha, ali i nevjerojatna izdržljivost prožimlju se u svjedočanstvu o ljudima koji nadrastaju vlastitu sudbinu i dosežu ujevićevsku kocku vedrine u i usprkos neveselim okolnostima.

On kazuje, ona sluša i odgovara glasom koji ne treba olako poistovjećivati sa ženskim pismom jer višedimenzionalnost iskaza slaže onu dramatičnu lepezu same čovječnosti. Ovo je i posveta osobi koju nisu slomila bremena socijalističkog režima, ali jednako tako ni omamila sirenska prizivanja kapitalizma, a još manje potkupile dividende prividnog domoljublja. Čovjeku koga je nemoguće slomiti ili kupiti. Jednostavno, čovjeku.

Piše: DIJANA MARIĆ ODOBAŠIĆ

Povijesti goth scene koja nepokolebljivo odbija umrijeti rlo intrigantan i Joy Division, koji je mističan naziv knjige možda i jedina osoba “Lov na vještice” u knjizi koja je glasala istina o goth sceni, autoza nju te inzistirao i da rice Cathi Unsworth, zbog njegova supruga učini svog pitkog i intrigantnog isto, da ne poništi njesadržaja sigurno će se naći gov glas. “Ako postoji u rukama brojnih zaljubljejedna riječ koja opisuje nika glazbene povijesti. To Britaniju 80-ih, ta riječ nije tek knjiga o albumima i je individualizam. Saglazbi, nego i o kompletnoj mostalni mislioci koji povijesti goth kulture. U su izazivali konsenzus LOV NA VJEŠTICE - ISTINA 350 stranica knjige autorica O GOTH SCENI, CATHI i prkosili prihvatljivim UNSWORTH, ROCKMARK. je pomno istražila povidruštvenim normama PRIJEVOD: LORENA MANDALINIĆ jest goth žanra, prožetog oblikovali su politiku društveno-političkim te napisali soundtrack okolnostima koje su se tih društvenog pokreta godina odvijale diljem Britanije. potaknutog izborima održanima 3.

Svakako je odlično štivo uz brojna svibnja 1979. U obama slučajevima zvučna glazbena imena: The Cure, ti jedinstveni entiteti bili su rezultat The Sisters of Mercy, Joy Division, nepredviđenih saveza autsajdera Magazine, The Cult... te njihovih koji su se sredinom 70-ih zakleli albuma i hitova. Autorica uz osobna na vjernost vidjevši priliku u tim iskustva i osobnu priču povezuje promjenjivim danima štrajkova, glazbu, preko filmova i književnosti, bombardiranja i trodnevnim tjedpa do poznatih imena koja su u to nima, a njihove šokantne doktrine vrijeme imala utjecaj na goth scenu postale su široko rasprostranjene (Jim Morrison, Edgar Allan Poe, zahvaljujući metodama koje nitko Mary Shelley...). Knjiga je objavljena nije očekivao”, piše autorica u prije dvije godine, a lani je prevedepoglavlju “Pobunjenički savez”. na na hrvatski u izdanju RockmarKnjiga je protkana i biografskim ka. Unsworth obrađuje ponajviše momentima najvažnijih osoba goth glazbenu scenu s kraja sedamdesesupkulture i prepuna je intrigantnih tih pa do kraja osamdesetih godina detalja koji se nižu jedan za drugim. prošlog stoljeća. Nezaobilazno Čitatelj postaje “gladan” novih ime u knjizi je i konzervativna detalja. “Gotičari” u Britaniji, a kod premijerka, “Čelična Lady” Marnas više prepoznatljivi kao “darkegaret Thatcher, koju autorica često ri”, njihove želje, inspiracije i razspominje involvirajući vezu između mišljanja svakako vrijedi pročitati, a tadašnjih društveno-političkih zaljubljenici i poklonici tog glazbeprilika i nastanka jedne nove, dosta nog žanra uživat će u zanimljivim mračne supkulture. Baš u vrijeme detaljima tad omiljenih glazbenih izbora Margaret Thatcher autorica likova. Svakako treba spomenuti da piše o pakleno kratkom postojanju se autorica ne drži samo glazbePistolsa koji su u umovima tadašnje nog svijeta, pa tako spominje i mladeži i djece širom zemlje zapaliNLO incident u šumi Rendlesham li iskru želje za sviranjem bilo kojeg hladnog prosinca 1980. godine. Vrlo instrumenta. Autorica otkriva da informativan prikaz goth kulture kad je Thatcher postala premijerka, Cathi Unswortth piše jednostavno jedan od glasača koji su vjerovali da i upravo zato zaokuplja pozornost ona označava novi početak bio je i čitatelja koji će u dahu “progutati” tad mladi Ian Curtis, pjevač benda sve do zadnjeg poglavlja.

V

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 155

ESEJ

Danilo Kiš FRANCUSKI STUDENTI PROGLAŠAVALI SU GA FAŠISTOM, SAMO ZATO ŠTO SE KRITIČKI IZJAŠNJAVAO O STALJINIZMU Piše: ZDRAVKO ZIMA publicist, esejist i književni kritičar

remda je svoj književni put započeo kao pjesnik, na mađarskom jeziku, i završio ga pjesmom, nekrologom u spomen Miri Trailović (u kojem je posljednja riječ ta ista “reč”), Danilo Kiš ponajprije se pročuo kao novelist i romanopisac. Premda mu je otac bio Židov i premda se nikada nije odrekao svojih korijena, a pogotovo svog u konclogoru umorenog oca, nije se htio deklarirati kao židovski pisac jer je vjerovao da se na taj način književnost ne svodi na ono što jest, nego na autorov, praktički ponižavajući manjinski status. Premda mu je majka bila Crnogorka i premda je prema njoj gajio posebno emotivan odnos, uvećan činjenicom da je umrla kad je bio petnaestogodišnjak, nikada se nije u potpunosti identificirao sa Crnom Gorom. Ne zato što je nije volio ili zato što ga za tu zemlju, osobito za Cetinje, majčine rođake i prijatelje, nisu vezivale trajne uspomene, nego zato što je njegovu duhu i njegovu senzibilitetu ideja čojstva, dekorirana pompoznom epikom i anakronim frazama, u znatnoj mjeri bila strana.

P

Nastavak na sljedećoj stranici 

156 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

A.K./ATAIMAGES

Osim književnosti, Kišova najveća strast bila je cigareta. Pisao je zato da bi mogao pušiti, a pušio zato da bi mogao pisati Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 157

Premda je bio poeta doctus, poliglot i prevoditelj, upućen u divergentne tradicije i poetike, i premda su ga inozemni kritičari tetošili, sugerirajući mu da bi, uzimajući u obzir njegovu retoriku i stilski rafinman, možda bilo uputnije da piše na francuskom, nije mu bilo ni na kraj pameti da se odrekne svog materinskog jezika. Jezika koji je zvao srpsko-hrvatskim, ne pretendirajući time na sve moguće manipulacije koje su u balkanskom dijelu svijeta jezik i njegove finese, umjesto filologije, pretežno svodile na pitanje ideologije, jezika kojim je baratao kao rijetko tko prije ili poslije njega i u kojem je dosegao točku koju je Oto Bihalji-Merin u jednom pismu precizno definirao kao “muziku velike slobode”. Premda nije bio zaljubljen u Premda je u inozemstvu bio rado viđen gost i premda je Jugoslaviju, makar u mjeri u kojoj se nije sudjelovao na različitim skupovima i tribinama, njegova polemika mogao poistovjetiti s rigidnim formama komunističs kanadskim piscem Michaelom Ignatieffom (na fotografiji) ke vladavine, nije se deklarirao kao srpski nego kao završila je skandalom jer je dotičnog nazvao glupanom jugoslavenski pisac, svjestan pozicije malih naroda u planetarnim razmjerima, a još više svjestan da se eksplicitno etničko određenje u datim okolnostima pretvara u ekrazit. Uostalom, u polemici oko Lutetia Parisiorum, nije gajio pretjeranih iluzija.

“Grobnice za Borisa Davidoviča” književni arguZnao je da Sunce zalazi na zapadu i da ponovno menti poslužili su samo kao paravan nad potrebom izlazi na istoku, pa se možda baš zbog toga obrušio jedne grupe srpskih intelektualaca da se obračunaju na Ignatieffa, demoraliziran ili indigniran privids Kišom, ne samo zato što nisu podnosili njegovu nom superiornošću jednog svijeta, europskog, zaprofesionalnu, pa i etičku superiornost, nego mnogo padnog i špenglerovski dekadentnog, koji je relativiše zbog toga što svojim habitusom nije pristajao na viziranjem činjenica, vezanih za Salmana Rushdieja strogo definirane nacionalne limite. i iransku fetvu, iznevjerio principe Premda je u Parizu tražio novi dom koje je deklarativno branio. Premda (ostajući zapravo vječni Žid) i premda je u Jugoslaviji i u inozemstvu doje u okcidentalnoj kulturi vidio opozit bio sva moguća priznanja, premda balkanskim atavizmima, njegovi franga je Susan Sontag glorificirala i cuski studenti proglašavali su ga fašikao pisca i kao prijatelja, dok mu je stom ili imperijalistom, samo zato što predgovor za Penguinovo izdanje se kritički izjašnjavao o staljinizmu, “Grobnice za Borisa Davidoviča” zaključujući rezolutno da između napisao Josif Brodski, u dubini svog Kolime i Auschwitza nema suštinske bića taj Nobelov pretendent bio je razlike. Premda je u inozemstvu bio sam, sveden na dubinsku melanrado viđen gost i premda je sudjelokoliju, na ahasversku biografiju i vao na različitim skupovima i tribina“dugo plutanje po talasima večnoma, njegova polemika s kanadskim sti”, tako potresno materijalizirano piscem Michaelom Ignatieffom u njegovim knjigama. Takve i slične završila je skandalom jer je dotičnog konstatacije, koje podrazumijevanazvao glupanom. Opirući se instinju opoziciju, i koje na neki način ktivno primitivizmu koji dominira u proturječe sebi samima, mogle bi balkanskom dijelu svijeta, uhvatio se nizati unedogled. se poslije svega u vlastitu stupicu, Čovjek koji je tretiran kao etnička zaboravljajući ono što je kao majstor zabuna, Židov koji je silom pririječi itekako dobro znao, naime, da lika konvertirao na pravoslavlje, je forma nerijetko važnija od sadržaja kozmopolit duboko obilježen Otrcano je reći da pisac uvijek i da se deficit pristojnosti na Zapadu lokalnim tradicijama, apostat koji piše o samome sebi, a Kišova teško ili nikako ne tolerira. Premda je je izbjegavao riječ Jugoslavija, ali se identifikacija sa svojom svoju privatnu domovinu, topografski legitimirao kao jugoslavenski pisac, književnošću ili svojim porodom signiranu Suboticom, Novim Sadom, po majčinoj liniji potomak Marka od tmine dobila je gotovo Kerkabarabásom, Cetinjem, Kotorom Miljanova, crnogorskog vojvode zastrašujući apogej u noveli i Beogradom, testirao ne samo srcem koji se opismenio u pedesetoj ‘Enciklopedija mrtvih’, u kojoj nego i umom, senzibilitetom pjesnika godini i ostavio za sobom knjigu svjedoči o slikaru koji je slikao i hladnoćom nemilosrdnog kirurga, “Primjeri čojstva i junaštva”, u kojoj rak, a koji se pokazao identičnim ni o drugoj strani svijeta, utjelovljenoj je prikazao etičku vertikalu svoga sa sarkomom u utrobi njegova oca u panorami grada koji se nekoć zvao naroda, anarhoidni pojedinac koji

158 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

je bio doma svugdje i nigdje, oriđino s buketom na glavi, kako je njegovu frizuru vidio Mirko Kovač, pisac koji je cijeli vijek tragao za svojim ocem, ili zapravo svojim identitetom, sumnjajući u sve, osim u tajanstvenu moć jezika kojoj se podredio bez ostatka, to i još mnogo toga bio je Kiš u množini svoje pojavnosti i autorske egzemplarnosti, nesvodive na uštogljena pravila i predvidljive literarne obrasce. Paradoks je vjerojatno u tome da je sve ono što se može tretirati kao egzistencijalni hendikep, od “uznemirujuće različitosti” do osjećaja izopćenosti i ratom opterećenog djetinjstva, paradoks je da je sve to u sprezi s njegovim talentom rezultiralo književnošću koja je, formulacijom baštinjenom od Cvetajeve, “plod truda i čuda”. Truda koji mu je bio inherentan, premda se nakon razdoblja intenzivnog rada prepuštao isto tako intenzivnim razdobljima relaksiranja i lumpanja u kojima je dominirala njegova elokvencija, potencirana nezaustavljivom strašću prema cigaretama, i čuda za kojim je pasionirano tragao, premda se nije očitovao kao vjernik.

Otrcano je reći da pisac uvijek piše o samome sebi, a Kišova identifikacija sa svojom književnošću ili svojim porodom od tmine dobila je gotovo zastrašujući apogej u noveli “Enciklopedija mrtvih”, u kojoj svjedoči o slikaru koji je slikao rak, a koji se pokazao identičnim sa sarkomom u utrobi njegova oca. Na temelju te proze kritičari su zaključili da je piščeva oholost, njegova spremnost da bez krzmanja konkurira Bogu, kažnjena terminalnom bolešću, a u tu tezu, da je njegovo najbolje istodobno njegovo najgore, da je mehanizmom svojih riječi provocirao rak, poslije svega povjerovao je i Kiš.

Novelu “Slavno je za otadžbinu mreti”, koju je Esterházy inkorporirao u roman “Harmonia caelestis”, zaključio je riječima: “Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju.

Izvesna je samo smrt.” U intervjuu koji se pokazao kao posljednji, među inim je konstatirao: “Čovek je nepoznata veličina. Ne znamo odakle dolazimo, ne znamo kamo idemo i ne znamo zašto postojimo.”

Stoički mudro ali isto tako dešperatno, kako se uzme.

U pismu Višnji Špiljak, s kojom je razmjenjivao korespondenciju u vrijeme dok je pripremala doktorat, izjasnio se u gotovo konfesionalnom tonu: “Ja, za razliku od Vas, ne umem da se smejem, dakle ni da se radujem.” Je li to fatalna genetika, poza kojom se hrani un poète maudit, lunatički temperament od kojeg je patio Jacopo da Pontormo, “mrgudni ljudomrzac” (Gustav René Hocke) koji se ljestvama penjao u atelje, a onda ih sklanjao da ga kojim slučajem netko ne bi remetio u usavršavanju njegove saturnske melankolije? Ili je to pitanje usuda, astrološke predestinacije pisca rođenog u zodijačkom znaku Ribâ, koje simboliziraju mračni unutrašnji svijet

pomoću kojeg komuniciraju s Bogom ili s đavlom?

Ne treba pritom zaboraviti da ikonografija prikazuje taj znak s dvjema ribama čije su glave okrenute u obrnutim smjerovima i spojene pupčanom vrpcom.

Upravo ta dvostrukost, i/ili borhesovska zrcalnost, u kojoj se dodiruju pretpotopni mulj i božanska čistoća, svjetlo i tama, ljepota i rugoba, u temelju je onog što omeđuje Kišov duktus. Zbog nevjerojatne sposobnosti razmnožavanja i bezbrojnih jajašaca, riba je simbol plodnosti koja se u Kišovom slučaju manifestirala na duhovnom planu.

U književnost kao autorski čin, taj i takav pisac, rođeni rebel, otpadnik i neznabožac, injektirao je ljepotu koja nije sama sebi svrhom. I kako je višekratno isticao, njena krajnja svrha je sloboda. Ne površna, koja se potvrđuje busanjem u prsa, nego sloboda kojom se ljudsko biće oslobađa od sebe samog, od svojih zabluda i strahova, od frustracija i degeneracija. Paul Chauchard s razlogom je objašnjavao da sloboda nije neko unaprijed postojeće ili statičko stanje. Da bi sloboda bila autentična, da bi se pojedinac izdigao iznad svoje puke animalnosti ili, Pasolinijevim rječnikom, da bi se transhumanizirao,

Znao je da Sunce zalazi na zapadu i da ponovno izlazi na istoku, pa se možda baš zbog toga obrušio na Ignatieffa, demoraliziran ili indigniran prividnom superiornošću jednog svijeta, europskog, zapadnog i špenglerovski dekadentnog, koji je relativiziranjem činjenica, vezanih za Salmana Rushdieja i iransku fetvu, iznevjerio principe koje je deklarativno branio potreban je nadljudski napor. Onaj Kristov, napor koji implicira žrtvu i za koji je bio predestiniran i Kiš, neovisno o tome što se izjašnjavao kao ateist. U tom smislu sloboda nije pitanje puke deklarativnosti nego nešto mnogo obuhvatnije i dalekosežnije: sloboda je apsolutni, istodobno esencijalni i egzistencijalni projekt dovoljan da osmisli cijeli život. Na tom projektu Kiš je inzistirao bez ikakvih ustupaka, čak i po cijenu izazivanja opće sablazni ili skandala koji su se ponajprije obijali o njegov glavu. Za razliku od samozadovoljne i primitivne većine, bilo mu je jasno da je sloboda izbor i svojom voljom izabrana dužnost koja ne podnosi redukcije i koja se ne dokazuje samo riječima. Takvi pojedinci koji su imali proročku crtu i koji su nadvladali hijat između mišljenja i djelovanja, u povijesti književnosti, ne samo srpske, bili su rijetki. Jedan od njih je veliki slovenski pjesnik Edvard Kocbek, autentični heroj koji je permanentno ispitivao vlastitu savjest, heroj zato što je mijenjao svijet tako što je mijenjao sebe, preuzimajući teret presudnih pitanja koja su lokalna i slovenska, ali su istodobno univerzalna i ekumenska.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 159

160 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

tragikomičnu dvorsku ludu. Obraćajući se drugima, obraćao se neizbježno i samome sebi s energijom eksplicitnosti i konzekventnosti koja je imanentna njegovoj književnosti. U seriji glosâ, sročenih u imperativnom tonu, kao zapovijesti ili kao načela, Kiš nije servirao tajne iz svoje majstorske radionice. Naprotiv, želio je samo objasniti da književnost nije puko otaljavanje zanata nego poziv koji podrazumijeva talent, ali isto tako hrabrost i spremnost na najteže izazove.

Ali kako izbjeći mogućnost da pisac bude režimski apologet ili kraljevski klaun? Teško, jer to implicira moralni rizik, hrabrost i sposobnost da se suprotstavi ideologijskim diktatima i zakonima rulje čiji fanatizam i netolerantnost s književnošću nemaju ničeg zajedničkog. Naravno, nije Kiš mislio da bi se pisac trebao zatvoriti u kulu bjelokosnu i motriti svijet iz nedohvatnih visina. Ali važno je da ne podilazi kraljevima i prinčevima, da ne prijateljuje s generalima, da nema korumpiranu PROFIMEDIA

Osim što je bio katolik i partizan u formi koja nadilazi konvencionalno shvaćanje tih na različite načine derogiranih pojmova, Kocbek je bio nošen osjećajem nedjeljivosti, a u mišljenju i djelovanju, što je za njega jedno te isto, polazio je od dva postulata: jedan je cjelina, drugi urgentnost. To znači da stvarnost nikada nije analizirao iz partikularne, vjerničke, stranačke ili tko zna kakve skučene perspektive, nego da je uzimao u obzir totalitet, objašnjavajući istodobno i potvrđujući vlastitim udjelom da urgentnost nekih pitanja – poput bolesti – ne trpi odgodu nego zahtijeva žurno i svrsishodno djelovanje. Slovenski pjesnik nije volio kompromise ili traljave odgode, sve u ime nekih sigurnijih vremena, svjestan da ta vremena neće nikada doći, a pogotovo neće doći ako ih se kukavički čeka, umjesto da ih se vlastitim ponašanjem zaziva i na neki način anticipira. Zbog svega toga Kocbek je u svojoj matičnoj književnosti istodobno etabliran i šikaniran, beatificiran a opet marginaliziran, kao i Kiš u srpskoj književnosti.

Biti pjesnik za Kocbeka nije značilo puku formalnost. Naprotiv, to je značilo da je svoju sudbinu prihvatio bez ostatka, tretirajući slobodu kao najveću i nikad zatomljenu dužnost. Neovisno o konfesionalnim, kreativnim i inim razlikama, Kišova putanja nedvosmisleno otkriva da je živio Kocbekove postulate te da je po mnogočemu bio njegov pobratim.

Nekoć prezreno a danas gotovo imperativno interpretiranje književnosti u autobiografskom ključu, u Kišovu slučaju meandrira u divergentnim smjerovima, fiksirajući se u slici Rubinove vaze, reproducirane na stranicama “Peščanika”, čime se sugerira ideja dvostrukosti i dvoznačnosti koja je u temelju njegovog postupka. Ako se ne vrednuju samo Picassova platna, nastala u ovoj ili onoj fazi, nego i njegove usputne crtarije, nastale spontano po nagovoru adoranata na restoranskoj servijeti, Kišova pisma, zapisi i ekstemporacije imaju isto tako svoje značenje u odnosu na ono što čini srž njegova opusa. Godine 1984. Kiš je sudjelovao na međunarodnom skupu “Pisac i vlast” održanom u Ateni. Za taj skup, a pogotovo temu koja ga je itekako intrigirala, pripremio je tekst pod naslovom “Saveti mladom piscu”. Tekst su iste godine objavile beogradske “Književne novine” i časopis “Lettre internationale”, a 1990. uvršten je u knjigu “Život, literatura” koju je priredila Mirjana Miočinović.

Instruirajući u svom stilu mlađe kolege, taj pisac i enfant terrible koji nikada nije uspio ostarjeti, ne zato što je umro u 55. godini, nego zato što nikada nije iznevjerio svoje ideale, iskazao je sebi svojstvenu rigoroznost, odnosno odbojnost prema vladajućim ideologijama, prema etničkom trijumfalizmu i svim kolektivističkim zabludama koje niječu autorovu autonomiju, svodeći ga na laudatora postojećeg stanja ili na

Jedan drugi velikan, Rainer Maria Rilke (portret je naslikao Leonid Pasternak), bio je stihotvorac koji se podjednako kompetentno iskazao i u prozi, za razliku od Kiša koji je bio pripovjedač s naglašenom lirskom notom. Prvi se proslavio svojim sonetima i elegijama, ali u svojim ‘Zapisima Maltea Lauridsa Briggea’ trasirao je putove modernističke proze, drugi je isto tako pisao stihove, ali je preferirao prozu u kojoj se njegov pjesnički nerv dovinuo do kristalne čistoće

ARHIVA

savjest (tvrdeći javno kako vjeruje u ono u što privatno itekako sumnja) i da svoje produktivno nezadovoljstvo kanalizira u književnost koja vrijedi upravo onoliko koliko je blizu “bescarinskoj zoni duha”. Nikakva laskanja i nikakva priznanja nisu mogla pokolebati Kiša, odlučnog da po svaku cijenu brani svoj intelektualni integritet pred sirenskim izazovom ideologija s ovim ili onim predznakom, a u jednom intervjuu iskazao je bojazan “da bi mogao postati pisac koji nije problematičan.”

Kontinuitet njegovih oficijelno potvrđenih uspjeha imao je svojevrsni pandan u kontinuitetu permanentnih pobuna protiv svih manipulacija i devijacija o kojima se izjasnio u “Savetima mladom piscu”, dokazujući i time da njegov glosarij iz Atene nije samo mrtvo slovo na papiru kojim je kanio zamazati oči budućim ili tek stasalim književnim pretendentima. Zbog članova savjeta Kamerne scene Ateljea 212, koji su se zalagali za skidanje s repertoara Popovićeve predstave “Druga vrata levo”, dao je neopozivu ostavku na članstvo u savjetu, godine 1978. vratio je NIN-ovu nagradu, zajedno s novčanim iznosom, degutiran aferom oko “Grobnice za Borisa Davidoviča” i načinom na koji ju je komentirao taj isti tjednik, a kada je u Parizu odlikovan ordenom Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres, nije se libio konstatirati da je jedini vitez do kojeg mu je stalo onaj Cervantesov. Kad je tvrdio da od djetinjstva osjeća teret samoće, kad je objašnjavao da se valja čuvati gomile i zdravog razuma, predmnijevajući da se rafiniran pojedinac u krajnjoj liniji neće složiti ni s kim, a možda ni sa samim sobom, u svom pariškom spleenu Baudelaire kao da je projicirao fizički dalekog i duhovno bliskog Kiša!

Jedan drugi velikan, Rainer Maria Rilke, bio je stihotvorac koji se podjednako kompetentno iskazao i u prozi, za razliku od Kiša koji je bio pripovjedač s naglašenom lirskom notom. Prvi se proslavio svojim sonetima i elegijama, ali u svojim “Zapisima Maltea Lauridsa Briggea” trasirao je putove modernističke proze, drugi je isto tako pisao stihove, ali je preferirao prozu u kojoj se njegov pjesnički nerv dovinuo do kristalne čistoće. Rilkeov otac Joseph radio je u jednoj željezničkoj kompaniji, njegov sin, punim imenom Réne Karl Wilhelm Johann Joseph Maria, svoj razmjerno kratak vijek proveo je rastrzano, lutajući Europom i sjevernom Afrikom, bio je duboko impregniran ruskom i francuskom kulturom, a jedini istinski zavičaj našao je u književnosti. Jedva da bi se nešto drugo moglo ili smjelo zaključiti za Kiša. U jednoj od “Devinskih elegija” nalazimo sljedeće retke: “Dieses hei t Schicksal: gegenüber sein/ und nichts als das und immer gegenüber” (“To je sudba: biti nasuprot/ i ništa drugo, uvijek nasuprot”, preveo Zvonimir Mrkonjić). Da ne znamo da je posrijedi osma elegija, posvećena austrijskom piscu Ru-

Za razliku od samozadovoljne i primitivne većine, bilo mu je jasno da je sloboda izbor i svojom voljom izabrana dužnost koja ne podnosi redukcije i koja se ne dokazuje samo riječima. Takvi pojedinci koji su imali proročku crtu i koji su nadvladali hijat između mišljenja i djelovanja, u povijesti književnosti, ne samo srpske, bili su rijetki. Jedan od njih je veliki slovenski pjesnik Edvard Kocbek, autentični heroj koji je permanentno ispitivao vlastitu savjest, heroj zato što je mijenjao svijet tako što je mijenjao sebe, preuzimajući teret presudnih pitanja koja su lokalna i slovenska, ali su istodobno univerzalna i ekumenska.

Kocbek (treći desno) s Titom, Kardeljem i suborcima 1944. godine

dolfu Kassneru, koji je, kao i Rilke, bio čest gost princeze Marie von Thurn und Taxis, pripadnice plemićke obitelji koja je bila vlasnica dvorca u Duinu, a imala je isto tako posjede i u Hrvatskoj, lako bismo te stihove atribuirali Kišu. Dok je Kiš sročio stotinjak glosa koje su imale služiti kao propedeutički nauk za buduće pisce, Rilke je od početka 1903. do konca 1908. napisao deset pisama Franzu Xaveru Kappusu, austrijskom časniku koji se iskušavao u svim mogućim književnim žanrovima. Unatoč tome što pisma nude implicitni uvid u Rilkeovu pjesničku radionicu, obilježenu onim istim senzibilitetom koji je krasio njihova autora, Kapussu to nije odveć pomoglo. U povijesti austrijske književnosti ostao je kao Rilkeov adresant i adresat. Jer tamo gdje nije manjkalo ničega, osim onog što je najvažnije, talent, ni receptura nije mogla biti od koristi, a u svoje doba Rilkeova pisma dosegnula su podjednaku ako ne i veću popularnost od njegovih najvažnijih knjiga. Ista ili slična kob zadesila je Franju Jarmeka, notornog pjesnika-diletanta, koji je u memoriji hrvatske književnosti ostao samo zahvaljujući invektivama što ih je na njegov račun obznanio Matoš.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 161

A Kiš? Kao ni Rilkeu, zaštićenom svojim istomišljenicima i bogatim patronama, Kišu nije bilo ni na kraj pameti da književnost na bilo koji način komercijalizira ili kontaminira nečim što s književnošću nema suštinske veze. Naprotiv, u svakoj prilici, u izboru prijatelja, u druženju sa Šejkom i pripadnicima grupe “Mediala”, u korespondenciji s Pekićem, Kovačem i drugima, u javnim nastupima, pa i osebujnim glosarijem za skup u Ateni, branio je svoju posebnost, svoju autonomiju, u koju je uložio talent i u najdoslovnijem značenju te riječi svoj život. U Joyceovu “Portretu umjetnika u mladosti” Stephen Dedalus izrijekom tvrdi da ne želi služiti ni domu, ni domovini, ni crkvi, ničem u što ne vjeruje i što remeti njegovu slobodu identificiranu sa slobodom umjetničkog iskaza. Taj zahtjev za nezavisnošću, taj bučni non serviam u irskoj i ne samo irskoj književnosti nitko nije izrazio tako jasno kao Joyce. U srpskoj i ne samo srpskoj književnosti nitko ga nije izrazio tako jasno kao Kiš. Pisac “Peščanika” striktno je izbjegavao sve moguće lijeve i desne ideologijske aberacije, a jednako tako klonio se koketiranja s Crkvom,

sudu zbog afere oko “Grobnice za Borisa Davidoviča”, Kiš je u neku ruku ponovio sudbinu svog crnogorskog pretka. U sudnici, pred porotom, bio je sam svoj advokat, sam svoj vrhunski argument.

Osim književnosti, Kišova najveća strast bila je cigareta. Pisao je zato da bi mogao pušiti, a pušio zato da bi mogao pisati. Dijalektičkom spregom jednog i drugog, s pripovijetkama u kojima se kraj spajao s početkom, poput tragova dima koji su stvarali kolutiće i natkriljavali njegovu glavu, obilježen je jedan život, jedan teško ponovljiv i prerano okončan vijek. U knjizi “Cigarettes Are Sublime” (“Cigarete su uzvišene”) Richard Klein uvjeravao je publiku da mali duhanski svitak poništava vrijeme te da se sinkroniziranjem ruku i usta i ritualom paljenja vatre stvara dojam beskonačnosti. Nema sumnje, vrijeme i beskonačnost bile su Kišove teme, bolje reći, opsesije. U znatnoj mjeri inspirirane “Zenovom sviješću” Itala Sveva, “Cigarete su uzvišene” objavljene su prvi put 1993. u Londonu, ali da ih je Kiš mogao čitati proglasio bi ih svetim pismom. S jedne strane bio je kavanski abonent i nepopravljiv zavodnik, s druge podanik povijesti i knjiški martir, heautontimoroumenos, kako ga je u istoimenoj pjesmi vidio već apostrofirani Baudelaire: “Je suis la plaie et le couteau!/ Je suis le soufflet et la joue!/ Je suis les membres et la roue,/ Et la victime et le bourreau!” (“Ja sam nož i rana mrtva,/ I pljuska i lice golo,/ Ruka sam i strašno kolo,/ Ja sam i krvnik i žrtva.” (pohrvatila Dunja Robić). Takav kakvim ga je dao Bog, Kiš je u Beogradu tretiran kao stranac, u Parizu kao Balkanac. Pripadnici beogradske čaršije identificirali su u njemu prvenstveno Čifuta kojem je, eto, dopušteno da piše srpskim jezikom, zavičaj njegove majke s Cetinjem, Lovćenom i lokalnim folklorom istodobno ga je fascinirao i inhibirao, a Francuzi su ga doživljavali kao egzotičnu, koliko osjetljivu, toliko endemsku, u tuđem svijetu teško adaptirajuću biljku. Premda se skanjivao od velikih riječi, s onim što je bio i što je ostavio, a ostavio je ono što je u njemu bilo najvrijednije, nije pretjerano zaključiti da je bio neusporediv. Francuzi bi rekli incomparable. Borges je svojim primjerom zorno demonstrirao da zakoni prostora i vremena, djelatni u svakodnevnoj komunikaciji, nisu nužno validni i u književnosti. Zato Rilkeovi stihovi iz ciklusa “Soneti Orfeju”, objavljenog daleke 1923. godine, u množini svojih virtualnih značenja dopiru i do Kiša: “Er ist einer der bleibenden Boten,/ der noch weit in die Türen der Toten/ Schalen mit rühmlichen Früchten hält”. Ili u hrvatskom prijevodu Trude i Ante Stamaća: “Jedan je od trajnih glasnika, koji/ daleko u vratima mrtvih još stoji/ držeći posudu slavećih plodova.”

Zbog članova savjeta Kamerne scene Ateljea 212, koji su se zalagali za skidanje s repertoara Popovićeve predstave ‘Druga vrata levo’, dao je neopozivu ostavku na članstvo u savjetu, godine 1978. vratio je NIN-ovu nagradu, zajedno s novčanim iznosom, degutiran aferom oko ‘Grobnice za Borisa Davidoviča’ i načinom na koji ju je komentirao taj isti tjednik

iako je svojom figurom i frizurom djelovao kao mučenik s pravoslavnih ikona. Premda je bježao pred jeftinim političkim pogodbama kao vrag pred tamjanom, nosio je u sebi iskonski osjećaj za pravednost. Ako je u ičem bio fanatičan i nepopustljiv – a bio je – onda se to odnosilo na književne kompetencije i moralni integritet. U jednom i drugom bio je tvrd kao kamen. Istina, montenegrinski mentalitet sa svojim minhauzenskim konstrukcijama, verbalnim ekshibicionizmom i glorificiranjem junaštva, dakako, vlastitog, nije prianjao uz njegov intelektualizam. Ali onu istu rezolutnost u etičkim pitanjima, koju je iskazivao njegov daleki rođak, do pedesete godine nepismen Marko Miljanov, Kiš je popio s majčinim mlijekom. Mark Thompson piše kako je Miljanov bio zgranut kad je shvatio da netko pomoću advokata, odnosno pomoću novca, može braniti svoju nevinost. U strogo definiranom patrijarhalnom okruženju on nije trebao ni zakone ni advokate jer mu je, kako je tvrdio, vlastita savjest bila najviši zakon. A u jednoj od najmračnijih životnih epizoda, kad se našao na

162 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

KRITIKA

Stefan Ahnhem (1966.) švedski je scenarist i pisac

164 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

kako izgleda stvaran život u Švedskoj te srušio mnoge zablude o savršenom društvenom uređenju bogate skandinavske zemlje i političkom sustavu sa strogo kontroliranim političarima koji za sitnicu daju ostavke. Škotski pisac Ian Rankin, kreator detektiva Johna Rebusa, također smatra kako je fenomen slave nordijskih krimića započeo s Larssonom.

“Njegov svjetski uspjeh potaknuo je izdavače da potraže novoga Larssona, autori su pohrlili uskočiti u tu ulogu!

Mislim da nordijski trileri uspješno miješaju trope noir književnosti: junak bolne prošlosti, borca protiv nadmoćnih okolnosti pa sve do holivudske akcije. To su vožnje u lunaparku.

Uzbudljive su i zabavne. U isto vrijeme čitatelji se upoznaju s novim kulturama, zemljama koje prethodno nisu bile korištene u komercijalnoj fikciji”, rekao je svojedobno Rankin. “Skandinavija nudi sve što možete zamisliti, a ipak ljudi ubijaju jedni druge. No tu je i jednostavniji razlog, očito pišemo dobre knjige”, smatra norveški pisac Thomas Enger. Desetljećima čitam krimiće i trilere, osobito skandinavskih autora, pratim serijale kako se objavljuju i nije mi jasno kako mi je promaknuo Šveđanin Stefan Ahnhem. Serijski ubojica te suočavanje policijskog inspektora s unutarnjim demonima i naporima da mu zbog posla obiteljski život što manje pati s nizom neočekivanih obrata formula je kojom se koristilo niz autora krimića i trilera. No Ahnhem je ove sastojke, po mojemu mišljenju, najbolje složio u niz izvanrednih i uzbudljivih trilera.

Njegov glavni junak Fabian Risk, za razliku od junaka drugih autora, nije neustrašiv i ne ganja stvari do kraja kad ih nadležni pokušavaju pokopati. Nije uvijek timski igrač, promiču mu stvari koje muče njegovu traumatiziranu djecu, a brak mu je na rubu. No ima Risk i dobrih osobina. Pedantan je, razmišlja izvan okvira i ne drži se uvijek propisa. Serijal s Riskom - “Žrtva bez lica”, “Deveti grob”, “Osamnaest ispod ništice” i “Motiv X” - me je oduševio. Ahnhem odlično žonglira s likovima - policajcima i ubojicama. Prikazuje nam o čemu razmišljaju i što ih motivira pa naizmjence pratimo što se kod njih događa, čime romani dobivaju na dinamici, a to čitatelja tjera da nestrpljivo okreće stranicu za stranicom.

Nordijski noir ne pokazuje znakove umora Desetljećima čitam Skandinavce, pratim serijale kako se objavljuju i nije mi jasno kako mi je promaknuo Stefan Ahnhem Piše: VILIM CVOK

P

rije 20 godina objavljen je “Muškarci koji mrze žene”, prvi roman iz trilogije Stiega Larssona “Millenium”, koja je oborila svjetske rekorde prodajom svojih knjiga o junakinji Lisbeth Salander i njezinu partneru, novinaru Mikaelu Blomqvistu. Jednaku popularnost svojim romanima o detektivu Harryju Holeu stekao je i norveški pisac krimića Jo Nesbø.

Na golemom valu interesa za nordijske krimiće svjetski poznati postali su i Jens Lapidus te bračni par Alexandre Coelho Ahndoril i Alexander Ahndoril, koji su pod pseudonimom Lars Kepler napisali niz krimića o o inspektoru Jooni Linni. Tu su i Cilla i Rolf Börjlind, najpoznatiji filmski i TV scenaristi trilera u Švedskoj, te Anders Roslund i Börge Hellström. Danci imaju Jussija Adlera Olsena i Saru Blaedel, Norvežani osim Nesbøa i Thomasa Engera, a čak i Islanđani imaju majstore krimića - Arnaldura Indriðasona i Yrsu Sigurðardóttir.

Mnogi pokušavaju otkriti u čemu je tajna takvog uspjeha. Na skandinavskim sveučilištima osnivaju se i posebni odsjeci za takva istraživanja. Kerstin Bergman, istraživačica komparativne književnosti na Univerzitetu Lund u Švedskoj, kao tri glavna razloga popularnosti žanra navela je političku kritiku, postavku romana i jake ženske karaktere u njima. Tu se opet vraćamo na Larssona, koji je u svojoj trilogiji čitateljima pokazao

Ahnhem odlično žonglira s likovima - policajcima i ubojicama. Prikazuje nam o čemu razmišljaju i što ih motivira pa naizmjence pratimo što se kod njih događa, čime romani dobivaju na dinamici Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 165

TEMA

SMRT JE BILA JEDINI MOGUĆI IZLAZ ZA MANDELJŠTAMA JER KREMALJSKI GORŠTAK NIJE POZNAVAO MILOST Disput je objavio jednu važnu knjigu, ‘Posljednji Mandeljštamovi dani’ Venus K. Ghata Piše: JOSIP MLAKIĆ

166 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Fotografija iz Mandeljštamova zatvorskog kartona

PROFIMEDIA

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 167

PROFIMEDIA

agrebački nakladnik Disput objavio je nedavno jednu iznimno važnu knjigu, biografski roman “Posljednji Mandeljštamovi dani” francusko-libanonske pjesnikinje i spisateljice Venus Khoury-Ghata. Knjigu je s francuskog prevela Vera Vujović. Roman govori o posljednjim godinama života Osipa Emiljeviča Mandeljštama, ruskog pjesnika i esejista rođenog 1891. godine u Varšavi, u bogatoj židovskoj obitelji, koji je, zahvaljujući memoarima svoje supruge Nadežde koji su u Hrvatskoj objavljeni 1978. godine pod nazivom “Strah i nada”, postao paradigma staljinističkog terora prema poniženoj spisateljskoj kasti. O posljednjim danima Osipa Mandeljštama ne zna se mnogo.

Pouzdano se zna jedino to da je umro 1938. godine.

Pretpostavlja se od gladi ili bolesti srca u tranzitnom logoru u Vladivostoku, gdje je bio privremeno stacioniran s tisućama drugih zatvorenika koji su trebali biti prebačeni na Kolimu, najzloglasniji toponim Staljinova Gulaga.

“Mandeljštam bačen u zajedničku jamu. Puškin pokopan u najvećoj tajnosti u noći velikog snijega.

Led je škripio pod koracima njegovih nosača”, piše Khoury-Ghata.

Nadežda je, dugo nakon muževe smrti, više od dvadeset godina obilazila Sovjetski Savez u potrazi za preživjelima iz tranzitnog logora, svjedocima smrti njezina muža.

“Kako razlučiti stvarno od lažnog kad su činjenice tako davne, a rijetki svjedoci oštećena uma”, pita se

Z

Nadežda Mandeljštam je, dugo nakon muževe smrti, više od dvadeset godina obilazila Sovjetski Savez u potrazi za preživjelima iz tranzitnog logora, svjedocima smrti njezina muža

Nadežda.

Po nekim svjedočenjima, zarobljenici su poslani prema Kolimi preko zaleđenog zaljeva, gdje je mnogo njih umrlo. Po drugima, brodovi dupke puni ljudi dignuti su u zrak dinamitom čim su isplovili iz vladivostovke luke. Preživjeli su se sjećali Mandeljštama kao “ludog starca koji je recitirao svoje pjesme u podrumu gdje su se sastajali kriminalci i lopovi, jedini kojima se njegova poezija sviđala”. Najvažnije informacije Nadežda je saznala od stanovitog Kazarnovskog, koji je odslužio svoju kaznu u Kolimi i koji je nakon puštanja na slobodu lutao zemljom, bez boravišne dozvole i bez kartice za kruh. Kazarnovski je živio u istoj baraci kao i Mandeljštam. Opisao je Mandeljštama, kao i drugi zarobljenici, kao poludjelog starca: “Smrzavao se u kožnome kaputu koji je postao krpa, nije jeo gotovo ništa, toliko je strahovao od hrane, stalno je zabu-

Mandeljštam je uhićen 1934. godine, šest mjeseci nakon što je pred uskim krugom prijatelja, među kojima su bili i Boris Pasternak i Ana Ahmatova, pročitao satiričnu pjesmu ‘Staljinov epigram’, poznatu i pod nazivom ‘Kremaljski gorštak’, koja je govorila o klimi straha u Sovjetskom Savezu

168 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

nom uzimao krivu posudu, stražari su ga šikanirali, ali se uljuljkivao iluzijom da će mu se situacija poboljšati zahvaljujući Romainu Rollandu, koji će pisati Staljinu”.

Tridesetak godina kasnije, dok se borila da ga se rehabilitira, Nadežda je naletjela na bilježnice s Mandeljštamovim pjesmama koje su kružile od logora do logora. U jednoj od ćelija osuđenici su na zidu urezali dva Mandeljštamova stiha: “Postojim li stvarno I hoće li smrt jednog dana doći?”.

“Smrt je bila jedini mogući izlaz u neljudskim uvjetima zarobljeništva”, rekao joj je tom prilikom jedan od bivših osuđenika.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Boris Pasternak je primio telefonski poziv od Staljina (dolje), što je bio njegov jedini razgovor s diktatorom. Staljin je želio znati je li Mandeljštam doista talentiran pjesnik. ‘On je genije, zar ne?’, navodno je pitao Pasternaka

PROFIMEDIA

Mandeljštam je bio jedan od od najistaknutijih predstavnika akmeizma, ruskog književnog pokreta koji je nastao 1911. godine, a koji je, za razliku od simbolizma, insistirao na konciznosti i jasnoći lirskog izričaja. U pjesničkim tekstovima akmeisti su izbjegavali mistiku, pjesništvo su smatrali “osebujnim obrtom”, izjednačavali su “lijepo” i “ružno”, a da pritom nisu osporavali kulturnu tradiciju. Teoretičar pokreta bio je Nikolaj Stepanovič Gumiljov, a vodeći pjesnici Ana Ahmatova i Osip Mandeljštam. Nakon 1917. godine skupina se, ne pristajući uz revoluciju, raspala. Simbolički kraj akmeizma predstavlja smrt Nikolaja Gumiljova, Majstora, kako su ga nazivali sljedbenici pokreta, koji je strijeljan 1921. u Petrogradu.

“Mandeljštam, Ahmatova, Cvjetajeva i toliki drugi ušutkani pjesnici, izolirani od svojih mladih čitatelja, deportirani. Za deportacijom su često slijedila smaknuća. Gumiljov, muž Ahmatove, strijeljan je bez suđenja u dobi od trideset pet godina”, piše Venus Khoury-Ghata.

U svojoj priči “Kratka biografija A. A. Darmolotova”, koja se nalazi u zbirci “Grobnica za Borisa Davidoviča”, Danilo Kiš piše o posljednjim danima akmeističkog pokreta: “Hiljadu devetsto dvadeset i prve nalazimo ga u Petrogradu, u sumornoj raskoši negdašnje vile Jelisejevih, u tom Brodu Ludaka, kako veli Olga Forš, gde se okupila izgladnela pesnička bratija bez prihoda i jasne orijentacije. Po svedočenju Makovskog, na tim božjim ptičicama živele su još ‘samo ludačke oči bezumnog sjaja’. Usrdno su

se starali da izgledaju kao da su živi, kaže on, mada se čovek nije mogao oteti utisku da se kreće među fantomima, uprkos jarkom ružu na usnama žena.

Napolju je besnela bura pokretana magnetnim polovima revolucije-kontrarevolucije; po cenu bezumne hrabrosti Buhara je ponovo pala u ruke boljševika; pobuna kronštatskih momara ugušena je u moru krvi; oko izumrlih naselja vukle su se ljudske olupine, onemoćale žene gangrenoznih nogu i deca nadutih trbuha; kada su potamanjeni rage, psi, mačke, pacovi, varvarski je kanibalizam uzdignut do običajnog prava. (...)

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 169

Postoje pouzdana svedočanstva da se mladi Darmolatov u to vreme već bejaše privoleo kosmopolitskom programu akmeista, toj ‘čežnji za evropskom kulturom’, zahvaljujući u prvom redu uticaju jednog drugog pesnika, Mandeljštama... (...) Jedne sparne avgustovske večeri te iste dvadeset i prve godine, u vili Jelisejevih bejaše u toku orgija koju već pomenuta Olga Forš naziva, sa tipičnom ženskom preteranošću, gozbom u vreme kuge. Dežurno jelo tih godina bejaše slana riba uz koju se točila stravična votka-samogon, spravljana po nekim alhemij-

PROFIMEDIA

Prizor iz jednog od brojnih sovjetskih gulaga

kojima su bili i Boris Pasternak i Ana Ahmatova, pročitao satiričnu pjesmu “Staljinov epigram”, poznatu i pod nazivom “Kremaljski gorštak”, koja je govorila o klimi straha u Sovjetskom Savezu. Niti Nadežda, a niti Osip Mandeljštam nisu riskirali da pjesmu zapišu. Pretpostavlja se da je netko od Mandeljštamovih “prijatelja” naučio pjesmu napamet i predao pisani primjerak policiji. Međutim, nikad nije utvrđeno o kome je riječ. Zanimljiv je podatak da je Mandeljštamova pjesma bila prvi slučaj kojim se bavio Genrih Grigorjevič Jagoda, kojega je Staljin te godine postavio na čelo NKVD-a, sa zadatkom da se obračuna sa starim partijskim kadrovima iz vremena Oktobarske revolucije. Navodno je smijenjen 1936. jer nije želio intenzivirati čistke. Dvije godine kasnije, 1938., osuđen je kao izdajnik i pogubljen od strane svog nasljednika Nikolaja Ježova, koji će nakon nekoliko godina i sam doživjeti istu sudbinu.

Prema tvrdnjama Nadežde Mandeljštam, Jagodi se toliko svidjela Mandeljštamova pjesma da ju je čak naučio napamet. Također, recitirao ju je Nikolaju Buharinu, članu sovjetskog politbiroa i glavnom uredniku Pravde, kad je Buharin posjetio Jagodu kako bi posredovao za Mandeljštama, nesvjestan prirode njegova “prijestupa”. (Buharin je, također, nekoliko godina kasnije pao u Staljinovu nemilost te je 1938. osuđen na smrt i pogubljen.)

Smrzavao se u kožnome kaputu koji je postao krpa, nije jeo gotovo ništa, toliko je strahovao od hrane, stalno je zabunom uzimao krivu posudu, stražari su ga šikanirali, ali se uljuljkivao iluzijom da će mu se situacija poboljšati zahvaljujući Romainu Rollandu, koji će pisati Staljinu skim receptima od špiritusa, brezove kore i bibera. (...) Ko je doneo vest o egzekuciji koja je izvršena nad ‘majstorom’ (Gumiljovim) nije poznato. Sa izvesnom pouzdanošću može se reći samo to da je ta vest prostrujala poput male, separatne magnetne bure nad svim antagonističkim grupama podvojenim jasnim ideološkim i estetičkim programom”.

Mandeljštam je uhićen 1934. godine, šest mjeseci nakon što je pred uskim krugom prijatelja, među

170 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Sporna pjesma, u prijevodu s ruskog Radomira Venturina, glasi: Ne ćutimo živi zemlju svog boravka.

Riječ nam se ne čuje na deset koraka, Gdje je za pol razgovora makar, Tu se sjete kremaljskog gorštaka.

Kao gliste prste tuste ima, moćne, Riječi kao teški utezi su točne, Žoharske mu brčine se cere, I sare mu sjaje se bez mjere.

Tankovratih vođa oko njega je šljam, Poluljudskim uslugama igra se sam.

Taj zviždi, onaj uz mijauk kune, Na ti sa svakim, ko grom tad grune, Ko potkove kuje dekrete on Pod rebra komu i u čelo kom.

U nj je smrtna kazna - cvijet do cvijeta I široka prsa su Oseta.

je u svibnju 1937. Par više nije imao pravo živjeti u Moskvi, pa su živjeli u obližnjem Kalininu i posjećivali glavni grad, gdje su se oslanjali na prijatelje da ih smjeste. U proljeće 1938. Mandeljštamu je, dan nakon što je njegov moćni zaštitnik Nikolaj Buharin osuđen na smrt, odobren dvotjedni odmor za dvoje u odmaralištu izvan Moskve, što je bila zamka, gdje je uhićen i optužen za “kontrarevolucionarno djelovanje” i prebačen u tranzitni kamp u blizini Vladivostoka, na ruskom Dalekom istoku.

Venus Khoury-Ghata piše o bijedi u kojoj su Mandeljštamovi živjeli, opisujući ih kao “dvije životinje u svojoj jazbini”, kojima je glad postala opsesija, što se odrazilo i na Mandeljštamovu poeziju: Sveudilj udišem vlagu u jesenskom zraku.

Ručao bih, ali samo se zvijezde zlate u novčaniku...

Voronjež opisuje kao grad koji “slavi okrutnost” i u kojemu vlada glad, gdje ljudi hvataju miševe, prže ih na plinČuje se samo kremaljska zvijer, skom plameniku i jedu: “Njegovi Ubojica i ljudožder, su se stanovnici ponosili najvećim koja Venus Khoury-Ghata koristi brojem deportiranih zločinaca u kao provodni motiv svog romana vrijeme Petra Velikog. Ulice ubopotječu iz knjige “Strah i nada” jica, prolaz lupeža, slijepa ulica Nadežde Mandeljštam, kojima je, pronevjeritelja državnog novca, po njezinu svjedočenju, započinjaavenija krivotvoritelja, voronješke la prva verzija pjesme o Staljinu.) ulice i avenije nose imena njihovih Mandeljštama su uhitila tri zločina”.

NKVD-ovca koji su stigli u njegov Osjećaj paranoje, koji se u Vorostan s nalogom za pretres koji je nježu razvio do krajnjih granica, potpisao Jakov Agranov. Nadežpratio je Mandeljštama do same da je isprva mislila da je riječ o smrti: “Zimi 1937. uvelike su striincidentu koji se dogodio u Lenjinjeljali intelektualce. Uhićenja su se gradu nekoliko dana ranije, kad je uvijek događala u šest sati navečer.

Mandeljštam ošamario pisca AlekVrijeme kojeg se Mandeljštam groseja Tolstoja zbog uvrede upućene zio. Postajao bi grozničav, gušio se.

Nadeždi. Međutim, tijekom ispitiSvaki zvuk koraka izazivao je kod vanja suočen je s primjerkom “Stanjega paniku. Na ulici je osjećao ljinova epigrama”, Mandeljštam je da ga slijede, mijenjao pravac, odmah priznao da je njezin autor. skrivao se u veže. Jedna je susjeda Mandeljštam je predviđao da će Nadeždi savjetovala da pomakne zbog pjesme biti kažnjen smrtsat naprijed. Ova je to učinila. nom kaznom, ali su Nadežda i Ana Videći da je sedam, opet je mogao Posljednji Ahmatova pokrenule kampanju za disati”.

Mandeljštamovi dani Vénus njegov spas, pri čemu su glavnu Na jednom drugom mjestu u Khoury-Ghata, Disput. Prijevod: Vera ulogu odigrali Nikolaj Buharin, romanu stoji: “Njegove posložene Vujović koji je poznavao Mandeljštamoriječi nisu činile vojsku. Njegove ve još od ranih 1920-ih, i Boris jednako jadne, jednako nemoćne Pasternak. Mandeljštam u prvi riječi kao i on sam. Nesposobne da mah nije osuđen na smrtnu kaznu, čak ni na Gulag, ga zaštite od Staljina koji je provaljivao u sve njegove što je svojevrsno čudo, već na trogodišnje progonmore. Ponovo u Moskvi. Prazne ulice. Nema svjetla stvo u Čerdinu na Sjevernom Uralu. Međutim, čim na prozorima. Vrata lupaju od vjetra. Zvuk čizama su Mandeljštamovi stigli u Čerdin, Osip je, slomljen udara kroz noć iza njega, pred njim, oko njega”. ispitivanjima kojima je bio izložen, pokušao samoJedna davna ironična Mandeljštamova izjava pokaubojstvo bacivši se kroz prozor bolnice, nakon čega zala se proročkom: “Samo se u Rusiji poštuje poezija, je obitelj prebačena u Voronjež, na jugozapad Rusije. zbog nje se ljudi ubijaju. Postoji li još negdje mjesto Neposredno nakon njihova dolaska u Voronjež, Boris gdje je poezija tako čest motiv za ubojstvo?”. OpsjedPasternak je primio telefonski poziv od Staljina, što je nut slutnjom smrti, Mandeljštam piše Pasternaku: bio njegov jedini razgovor s diktatorom. Staljin je že“Pripremajući se na smrt, ljudi pokušavaju odgoditi lio znati je li Mandeljštam doista talentirani pjesnik. neizbježan kraj. Zatvaraju oči, prave se da žive, traže “On je genije, zar ne?”, navodno je pitao Pasternaka. stan, kupuju dobre cipele i odvraćaju pogled od jame Mandeljštamovo trogodišnje progonstvo završilo za njih iskopane”.

(Dva stiha:



172 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

ZNANSTVENA OTKRIĆA O TOME ČEGA I ZAŠTO SE SJEĆAMO

Zašto neka sjećanja zauvijek ostaju s nama, dok druga blijede?

Ugledni neuroznanstvenik i psiholog Charan Ranganath donosi novo, fascinantno objašnjenje o tome kako mozak bilježi sjećanja i kako to znanje možemo iskoristiti da bolje razumijemo svoju prošlost, iscijelimo traumu, brže učimo, donosimo bolje odluke i planiramo budućnost.

Na temelju najnovijih znanstvenih otkrića, primjera iz svakodnevnog života, književnosti, filma i glazbe, Zašto pamtimo otkriva koliko moćno i suptilno pamćenje oblikuje naše živote.

WWW.PLANETOPIJA.HR

Piše: TINA JOKIĆ

Urušavanje svijeta kakvog znamo je, nažalost, krenulo!

RIMSKE PRIČE JHUMPA LAHIRI Ova evokativna i empatična freska grada, koji je proturječan i u stalnoj preobrazbi, iz pera majstorice kratkih priča i dobitnice Pulitzerove nagrade za književnost, prožeta je raspoloženjima talijanskog majstora Alberta Moravije, a u završnoj priči i neizbježnim duhom Dantea, čije riječi vode protagonisticu prema novom životu. Bogate prepoznatljivim darom Jhumpe Lahiri, ove su priče majstorse. (Profil)

Roman ‘Krv anđela’ je moćna priča o ekologiji puna unutarnjih komešanja i usamljeničkih promišljanja o kraju civilizacije

U NOŽ SALMAN RUSHDIE U 27 sekundi dugom napadu nožem ga je 12 puta po čitavom tijelu izbo mladi, na internetu radikalizirani američkolibanonski musliman. Ostavši bez oka i s višestrukim po život opasnim ozljedama, pisac Salman Rushdie je preživio. I svoje iskustvo opisao u ovoj iznimnoj memoarskoj knjizi, priči koja se iz opisa smrti premetnula u sagu o ustrajnom, prkosnom, svega vrijednom životu. (V.B.Z.) PROFIMEDIA

MOSKOVIJADA JURIJ ANDRUHOVYČ Kultni roman proslavljenog ukrajinskog pisca Jurija Andruhovyča, ispunjen je jetkom ironijom, grotesknim i nadrealnim momentima, no, iznad svega, apsurdnim pojedinostima iz stvarnosti koje su pratile raspad komunističkog carstva. Napisan prije više od trideset godina, 1992., roman danas, posebno danas, fascinira svojim aktualnim prikazom neoautoritarne Rusije briljantnim stilom... (Fraktura)

174 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

o praznim košnicama u SAD-u i urušavanju njihove poljoprivrede. Upravo tad i on nalazi prazne košnice i mrtve matice strahujući da je fantomska epidemija kolapsa vrijednih kolonija stigla i do Skandinavije. Naime, nakon SAD-a pčele bez traga napuštaju košnice i u Aziji, Kanadi i Južnoj Americi te dijelovima Europe, a spisateljica navodi kako je katastrofa pogodila i Hrvatsku, u kojoj je nestalo pet milijuna pčela u samo dva dana.

Dodatni element koji priči daje blagu porciju napetosti je i obiteljska kontroverza. Naime, Orvov otac voditelj je lokalne farme krava te klaonice, dok je njegov nesretno stradali sin jedinac strastveni borac za prava životinja, a upravo sudar te dvije perspektive uzrok je Johanna Sinisalo tragedije. finska je književnica Kroz radnju se provlai scenaristica či i diskretna doza nadrealnog, no spisateljica ostavlja prostor da čitatelj sam procijeni je li riječ o halucinacijama jednog slomljenog čovjeka ili o ciljanom provlačenju fikcije u kojem je svijet neko ljepše mjesto od onog stvarnog. Ili naprosto oboje.

Naime, Orvu se u njegovoj patnji otvara portal u paralelni svijet koji mu istovremeno donosi i bolne i radosne senzacije te kroz koji

središtu ovog emotivnog romana su smrt i apokaliptična predviđanja o sudbini svijeta koja bi ga mogla zadesiti ako nestanu pčele. Ali nije ovo samo priča o sve masovnijem zbjegu pčela pred otrovima kojima čovječanstvo zaprašuje prirodu, u “Krvi anđela” finska spisateljica Johanna Sinisalo vješto isprepliće i smrt sina svoga glavnog protagonista Orva. On je ujedno i pripovjedač, introvertni, submisivni pčelar amater koji ima vlastito pogrebno poduzeće i koji o oba svoja zanimanja govori s izraženom pažnjom i nježnošću.

Radnja se odvija u budućnosti, u trenutku kad svijet preplave vijesti

evocira vlastita sjećanja na sve mitove i bajkovite legende o pčelama.

Roman “Krv anđela” nesumnjivo je moćna priča o ekologiji i pravima životinja puna unutarnjih komešanja, preispitivanja i usamljeničkih promišljanja o kraju civilizacije u kojoj se spaja osobna egzistencijalna kriza s krizom okoliša. Vrlo je škrta s dijalozima, a čitatelji će kroz priču ostati lišeni i za onaj klasični zaplet koji možda očekuju. Tek rijetka komunikacija ispisana je kroz “Blog revolucionarne vojske za oslobođenje životinja i njezina djelovanja”, internetske zapise Orvova sina Eera pod kojim razni anonimni komentatori iznose svađalačke argumente, baš kao što čine i danas. Njih čita i sam Orvo kako bi održao bliskost sa sinom, jedinim živim bićem s kojim, unatoč fizičkoj razdvojenosti, osjeća povezanost. Gubitak te emotivne veze Orva tjera na radikalan potez koji spisateljica na kraju ipak ostavlja nedorečenim, kao slutnju onog neizbježnog što će glavnom liku donijeti spokoj i ravnotežu u osobnoj ovozemaljskoj stvarnosti, stvarnosti u kojoj on više ne vidi ništa čarobno.

A oni koji roman uzmu u ruke neće moći ostati ravnodušni na pomisao što će se dogoditi ako čovječanstvo u svojoj pohlepi da uz pomoć kemije proizvede što više na kraju ostane bez pčela, radilica bez čije je suradnje u prirodi čovjek zaista nemoćan.

KRV ANĐELA JOHANNA SINISALO, NAKLADA LJEVAK. PRIJEVOD: BORIS VIDOVIĆ

Piše: RENATO JUKIĆ

Ubojstva, intrige, droge, bogatstvo...

Sve je isprepleteno u ovom djelu ann McDorman Evo nas u svijetu za sebe kaže da detektiva McAnnisa, se u posljednje kojeg je netko zapovrijeme osjeća kao da slio da prati sumnjive je osvojio lutriju. U 47. događaje u lovačkom godini izdana mu je prva klubu. A njih ne knjiga, krimić “Ubojstva nedostaje... Uboju lovačkom klubu”, koja stva, intrige, droge, je odmah zapažena na bogatstvo... Sve je američkom tržištu. I prije isprepleteno u ovom izdavanja ove knjige bio je djelu koje je dobilo on vrlo uspješan, više od vrlo dobre kritike UBOJSTVA U LOVAČKOM 20 godina radi u novinar- KLUBU DANN MCDORMAN, New York Timesa. stvu i vodi istraživački tim V.B.Z. PRIJEVOD: JANA KEGALJ - Ne počinju svi od 15 ljudi, ali oduvijek je krimići s protagonisanjao o tome da će netko stom, ali ovaj je takav izdati njegovu knjigu...

- odmah nas u startu - Kad sam počeo s novinarvuče na čitanje ovoga krimića stvom u 20-im godinama, često McDorman. sam radio ‘mrtve’ smjene. Do Ni kraj knjige nije onakav kakav dva ujutro ili od tri ujutro... Ali očekujete. Puno je tu prevrata, uvijek sam se potrudio ostaviti opet smo na početnoj poziciji, nešto vremena za pisanje knjige. autor se obraća direktno čitateI to je trajalo godinama. Međulju u ime svih osumnjičenih. tim, moje pisanje nije me nika- Čitatelji krimića ne vjeruju mo vodilo... U jednom trenutku nikome, piscu osobito, i to s samo sam prestao pisati, nisam dobrim razlogom; u ovoj igri oni to odlučio učiniti, samo se su moji protivnici. U mojoj priči dogodilo... Zato je za mene ovo oni su i moje mete i moji sušto se sad događa nevjerojatno bjekti - kaže McDorman o ovom - kaže McDorman, čija supruga djelu i odmah nastavlja: nikada do izdavanja knjige nije - Čitatelji krimića najbolji su čipročitala nešto “nenovinarski” tatelji na svijetu, i to zato što su od njega. Ovaj put je očito osjeprokleto sumnjičavi prema svetio da ima nešto dobro u svojim mu. Oni ništa ne uzimaju zdravo rukama... za gotovo. Propitkuju svaku riječ U prvijencu nas vodi u elitni ili frazu, nagađaju o tome tko bi lovački klub “West heart” u mogao biti krivac, sve te male vrijeme američkog Dana nezazamke koje postavlja pisac već visnosti 1975. godine. Uskoro se su vidjeli prije. Znaju sve trikove, dogodi ubojstvo, pa još jedno, a finte i lažne putokaze... na prostranom imanju prikladIako prve knjige svojih autono se nalazi i privatni detektiv ra tiska u 10.000 primjeraka, Adam McAnnis. njegov izdavač Knopf riskirao Stil pisanja je neobičajan za je i pogodio s nakladom od čak krimiće. U prvom dijelu knjige 150.000 primjeraka!

McDorman se izravno obraća - Postoje ljudi koji su uvrijeđeni čitateljima, nastupa kao sveznajer on ne igra po pravilima. Neki jući autor koji vodi kroz radnju, čitatelji mrze što ruši četvrti zid upozorava ih na sve obmane, cii što se usudi pristupiti na drugi tira legendarna djela kriminalinačin. Ali to je ono što se nama stičkog žanra. A onda - preokret. svidjelo - poručuju iz Knopfa...

D

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 175

TEMA

Moć

erosa Mila Manare U jedno možemo biti sigurni, 80-godišnji Manara stvarat će i Piše: KRUNO ubuduće, dok je u njemu snage, LOKOTAR jer takvi zaista nemaju vremena freelance urednik za autobiografije Nastavak na sljedećoj stranici 

176 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

Tijekom gostovanja na pulskom Sa(n)jam knjige, Manara je pripovijedao o tome kako crta Ecovo 'Ime ruže', ali tako skrupulozno da su sve replike u stripu citati iz knjige

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 177

PROFIMEDIA

Sjever Italije je povijesno jedan od najrazvijenijih europskih dijelova, s kontinuitetom naseljenosti još otprije Ötzija s bakrenom sjekirom, otprije barem lijepih 5300 godina, po kojem je Bolzano u zadnje vrijeme poznat. Za formiranje pak našeg junaka Mila Manare presudnija je bila bogata i slojevita kulturno-umjetnička tradicija koja čini svakodnevicu tog kraja

P

et mjeseci nakon što je Drugi svjetski rat završio, u kasno ljeto 1945., radnička obitelj Manara je na sjeveru Italije, u Južnom Tirolu, u planinskome mjestašcu Lusonu pored Bolzana, dobila sina Maurilla.

Osmero djece će izroditi Manare, a sedmo od njih bit će također crtačica stripova, od slavnijeg brata sedam godina mlađa Nives.

Sjever Italije je povijesno jedan od najrazvijenijih europskih dijelova, s kontinuitetom naseljenosti još otprije Ötzija s bakrenom sjekirom, otprije barem lijepih 5300 godina, po kojem je Bolzano u zadnje vrijeme poznat. Za formiranje pak našeg junaka Mila Manare presudnija je bila bogata i slojevita kulturno-umjetnička tradicija koja čini svakodnevicu tog kraja, gdje se živi u gradovima-muzejima susjedne Lombardije. Tako je svojedobno i stanoviti dječak Maurillo pobjegao od kuće kako bi vidio izložbu Giorgia de Chirica, očito radnička obitelj nije oduvijek podržavala rano razvijenu umjetničku sklonost sina, majka mu je čak branila čitanje stripova. Isti dječak je zahvaljujući svojem talentu pohađao privatnu umjetničku školu, pa asistirao španjolskom kiparu Miguelu Ortizu Berrocalu u Veroni i istodobno upisao studij arhitekture u Veneciji koji će napustiti, da bi se posvetio stripu. Hrabra je to bila odluka potkraj 1960-ih, kad su rijetki mogli živjeti od stripa, posebno onoga za odrasle, koji je u Italiji tek stjecao afirmaciju.

Stripu je Manaru primamila “Barbarella”, strip Jean-Claudea Foresta koji mu je stigao iz Pariza. Barbarellu će bolji, da ne kažem stariji, poznavatelji filma upamtiti i ekraniziranu, s Jane Fondom u glavnoj ulozi i režijom Rogera Vadima. Zapamtimo da je Barbarella bila itekako seksi ZF junakinja koja je u svojim avanturama na

raznim planetima iskušavala i seksi strojeve i orgazmotron, baš kao i likovi Woodyja Alena ili poslije Manarina Claudia Christiani, doduše potonja ne svojom voljom, ali ta biomehanička veza je trajan Manarin interes. No nije za Manarinu odluku da napusti studij i riskira kriva samo Barbarella, nemali obol dali su i stripovi Guida Crepaxa, Huga Pratta, Moebiusa, kojemu je likovno postao i najsličniji od pobrojanih, sve redom inspiracije za mladoga Manaru, a inspiraciju treba shvatiti ne kao inflatorno potrošeni pojam iz reklamnog portfelja influencera, nego osvijestiti etimologiju: udisanje duha ili naški - nadahnuće.

Pa da opišemo kontekst koji je formirao umjetnika u mladosti.

Godine 1962., kad se pojavila “Barbarella”, u Italiji se pojavio i “Diabolik”, strip koji su osmislile i u novi džepni format spakirale sestre Luciana i Angela Giussani. Trivija kaže da su za glavni kostimirani lik nalik Fantomovu koristile fizionomiju glumca Roberta Taylora, kojega je i Bonneli koristio kao prototip za Zagora (ili “građanskim” imenom Patricka Wildinga) od 1961. godine. Razlika između dva utjelovljenja istoga glumca je velika - dok je Zagor Tarzan sa zrnom mistike u westernu, neupitni pozitivac kao i onodobni američki superheroji, Diabolik je bio prvi iz plejade heroja-negativaca, poput Satanika ili Kriminala, koje su potpisivali Magnus i Bunker prije Alana Forda.

Tako su se nekako stekli uvjeti da se pojave fumetti neri, crni stripovi, to jest stripovi za odrasle i da se strip počne percipirati kao nešto više od medija isključivo za djecu, da odraste. Strip tad sa svojim serijskim objavama i velikim nakladama postaje vitalna poveznica između pop(ularne) umjetnosti i etabliranih kulturnih krugova. Tad je započeo i trend privlačnih ženskih juna-

Manara naravno barata svime: sjajan je u detaljnim prikazima interijerima, kao i eksterijerima, u arhitekturi i vedutama, kad prikazuje krkljanac ili pustoš, svejedno. No središte Manarina crteža je žensko tijelo...

178 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

kinja kao samostalnih i aktivnih likova, dapače - protagonistica. Skok u prošlost lijepo tumači kontekst koji se buntovnih 1960-ih mijenjao i kojemu je sve okoštalo pružalo otpor.

Naime, danas već davne 1948. pojavio se lik Pantere Bionde (autori Gian Giacomo Dalmassio i Enzo Magni pod pseudonimom Ingam), inspirirane likom američke kraljice džungle Sheene, velikog Willa Eisnera. Strip je odmah postigao golemi uspjeh zahvaljujući njezinoj odjeći - nosila je top od leopardove kože i mini bikini te izraženoj seksualnosti. Pantera Bionda bila je atipična žena za ta vremena: nije trebala zaštitu muškaraca,

dovoljni su joj bili ljubavnici i obožavatelji. Njezina neovisnost izazvala je reakciju spomenutih okoštalih: konzervativne talijanske elite i Katoličke crkve. Izdavači su završili na sudu i bili prisiljeni obustaviti izdavanje stripa, da bi se pronašlo solomonsko rješenje: junakinji je sudski-pravno produžena suknja do ispod koljena, a grudnjak proširen kako bi prekrivao ramena i torzo.

Uzrok nemira i reakcije kod vlasti nije bila naravno toliko golotinja, koliko ideja odbijanja podređenosti muškarcu, u patrijarhatu. Ali stigle su 1960-e, godine seksualne - i ne samo seksualne - revolucije.

Manari su ideje masovne produkcije bile seksi kao i Barbarella, a prvu priliku da se okuša kao strip autor dobio je na serijalu detektivsko-erotskih priča “Genius”, s junakom maskiranim osvetnikom sličnim Diaboliku.

Serijal je prvotno zamišljen kao fotoroman, a taj danas zaboravljeni žanr je zanimao sve nas koji nismo znali crtati, ali smo imali fotiće i znali razviti fotke. Zanimljivo je da je ta ideja danas, kad svatko ima ondašnjima fotoaparatima superioran fotić s filterima i ostalim čudesima u mobitelu - potpuno iščeznula. Uglavnom, Genius je ipak objavljen kao strip, a epizodu “Ugriz vučice” 15. 9.

1969. nacrtao je 24 godine i tri dana stari Milo Manara, koji otprilike tad odlučuje napustit fakultet.

Pravi i zapaženi debi Manara će ipak pričekati do albuma “Alessio, revolucionarni buržuj” (1975.) i “Majmun” (1976.) koje je nacrtao po scenariju Silveria Pisua. Idući strip, “Snježni čovjek” (1978.), po scenariju Alberta Castellija, nedavno je kod nas objavio VBZ u izdanju nazvanom “Odiseje spoznaje”, zajedno sa stripom “Papirnati čovjek” (1982.), pa ćemo se malo podrobnije osvrnuti na to novo izdanje. Ta dva stripa nastala u rasponu od svega četiri godine su dosta različiti. “Snježni čovjek” je nastao na narudžbu Bonellija za serijal “Jedan čovjek, jedna avantura”. U njemu se Jeti naziva Odvratni Snježni Čovjek i sasvim je nešto drugačije od klasičnog Jetija: povremena mistična i upozoravajuće-zastrašujuća pojava, više prikaza nego biće, a koje su zapravo odabrani redovnici koji čuvaju tajne, običaje i mudrost tibetanskih samostana. Strip je refleksija o transcendenciji, o podvojenosti duha i tijela. Dosta je dinamično komponiranih tabli, posebno kada se radi o stanjima svijesti na raznim razinama, tamniji od klasičnog Manare, iscrtkanih pozadina, dosta mračan s

obzirom na to da se dobar dio odvija na, ne baš idiličnom, snijegu, pri usponima na Mount Everest. Manara kaže da se u to doba dobrano mučio nacrtati interijere samostana, jer to je bilo doba prije interneta, doba kad je dobro formirana osobna biblioteka bila alat.

“Papirnati čovjek” je vestern koji po karikaturalnosti malo duguje talijanskim špagetićima, u kojem se pojavljuju pomaknuti i, što je posebno zanimljivo, nenaoružani likovi. Nećemo pretjerati kažemo li da ih je dobar dio bizaran, poput epizodnih Indijanca Koji Jaše Unazad i čini sve naopako, Čovjeka Koji Poludi Na Kiši ili Starog vojnika koji brije na napoleonsku uniformu i vojni moral svojeg oca. Putom do Fort Laramieja razvija se romansa između glavnih likova, Indijanke i Papirnatog čovjeka, kako ga u stalnim sarkastičnim prepirkama ona naziva. Lik indijanke Uzdignute Stražnjice ostat će ikona Manarinih ženskih likova. Ma, cijeli strip bi uz nešto drugačiju, pastelniju boju i uz još malo pročišćeniji crtež mogao biti dio nadolazećeg “Indijanskog ljeta”, koje je i potresnu finalnu scenu povuklo iz ovog stripa, a koje će Manara početi objavljivati godinu poslije po scenariju starijeg prijatelja i mentora, Venecijanca i globtrottera, Huga Pratta. Po Prattovu scenariju, koji je godinama živio u Argentini, nacrtat će i “El Gaucho” (1991. - 1995.). U tom stripu smještenom u 1800-e engleska mornarica pokušava preoteti Buenos Aires od Španjolaca. Romansa se ovaj put odvija između engleskog bubnjara Toma Browna i lijepe irske prodavačice ribe Molly Malone, prisiljene na život u bijedi i prostituiranje na brodu Encounter, plutajućem bordelu.

Zapravo, Pratt je već davno bio Manarin bliski prijatelj, prvi put se u Manarinim stripovima pojavljuje samo inicijalima, u serijalu “HP i Giuseppe Bergman”, u kojem se Manara prvi put okušao kao scenarist. Giuseppe Bergman (čiji lik je nešto između Alaina Delona i Manare osobno) kombinacija je eksperimentalne naracije i eksplicitne erotike.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Stripu je Manaru primamila ‘Barbarella’, strip Jean-Claudea Foresta koji mu je stigao iz Pariza. ‘Barbarellu’ će bolji, da ne kažem stariji, poznavatelji filma upamtiti i ekraniziranu, s Jane Fondom (na fotografiji) u glavnoj ulozi i režijom Rogera Vadima

PROFIMEDIA

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 179

Serijal se poigrava horizontom očekivanja publike o tipičnoj “avanturističkoj priči”, ali glavni lik upada u priče s kojima ne zna što bi niti zapravo želi u njima sudjelovati. Zapravo se radi o ironičnom dekonstruiranju avanturizma i stripa kao medija.

Surađivat će Manara i s Federicom Fellinijem na stripovima “Put u Tulum” (1989.), koji je deriviran iz scenarija i “Putovanje G. Mastrone zvanog Fernet” (1992.).

Suradnja s Prattom je bila krajnje ugodna, on je bio pun povjerenja, dok je Fellini kao pravi režiser pokazivao totalitarno-kapilarnu volju za nadgledanjem svake sličice.

No da su profercerali govori i činjenica što je Manara dizajnirao plakate za Fellinijeve filmove “Glas s mjeseca” i “Intervju”.

Iako je Manara već 1978. godine dobio nagradu Yellow kid, koja je ipak samo

talijanska, na svjetske salve slave još će malo pričekati.

Ključna godina u Manarinu opusu je 1983., kad počinje u časopisu Corto Malteze u epizodama objavljivati “Indijansko ljeto” i prvi dio tetralogije “Klik!”. Nakon dvije godine “Indijansko ljeto” je kompletno objavljeno i unisono proglašeno estetsko-erotskim remek-djelom.

Priča iz 17. stoljeća o sukobu Indijanaca, prvih kolonista i puritanaca u New Canaanu počinje šokantno - dva simpatična mlada zaigrana Indijanca, od kojih je jedan plavokos i zovu ga, očito s razlogom Nizozemac, silovat

Njegove ljepotice su manekenski tipovi, razlikuju se po frizurama - nijednoj čak nije podario velike sise ili guzicu - vodoravnih četvrtastih ramena, uspravnog, ponosnog držanja, vitke kao karijatide...

180 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

će djevojku na idiličnoj obali punoj, ah tako prattovskih, galebova. Više naravno neće biti simpatični, a stići će ih i meci iz šipražja, i silovanoj će za obeštećenje biti ponuđen plavi skalp Nizozemčev, no sudbina silovane i - već se nazire, a uskoro ispostavlja već trajno oštećene Sheve - nećake hodočasnika Blacka, i dalje će biti paklena. Pokrenut će se događaji koji će završiti zgarištima, jer svatko sa sobom donosi svoje predrasude o drugima koji, pritom, nimalo nisu homogeni. Kao što to pokazuje Indijanac-Nizozemac ili djeca neznanih očeva. Kolektiv čine različiti individualci, utoliko je stereotipiziranje opasno, kao da je jedna od poruka “Ljeta”. Težak je suživot, baš kao i kad dođe doba da se ta riječ koristi. Neće u tom erotiziranom stripu pored diskretnih poruka manjkati ni incesta, ni preljuba, bitaka, duhovitosti, ni osude puritanskog licemjerja, jer Manara i Pratt su ipak antiklerikalci, a nisu moralisti.

Svoj crtež Manara opisuje riječima u intervjuu Silviju Forzi za Glas Istre: “Izvorno ne dolazim iz svijeta stripa, dolazim s Akademije, iz škole gdje se moralo crtati uživo, a crtež je bio klasičan, tradicionalan, neoplatonistički. U toj mojoj sklonosti, recimo neoplatonističkoj, oblikovanje u likovnoj umjetnosti mora težiti ka nečem idealnom ili idealiziranom, kao što je bilo u doba grčkog klasicizma, ali i renesansnih neoplatonskih umjetnika. Botticelli i Rafael svojim načinom crtanja otvaraju prozore na neki idealni svijet koji se odnosi upravo na svijet platonskih ideja. Valjda su mi zbog toga često govorili da imam sklonost uljepšavanju”. Dodajmo da je neoplatonizam uvijek vodio računa o intenzitetu svjetla kao emanaciji Boga, a da je “Indijansko ljeto” vrlo svijetao strip. Shodno tome, boje su pastelne, a linija čista, česti širi kadrovi, a stranice komponirane u bogato ambijentaliziranim crtežima od tri reda. Teksta je zapravo vrlo malo, prvi dio stripa je uglavnom ispripovijedan slikama.

“Indijanskim ljetom” i “Klikom!” - koji se samo u Francuskoj prodao u nakladi od oko milijun primjeraka, a film “Le déclic” (1985.) snimljen po stripu stekao svega ocjenu 4,1 na IMDB-u, što lijepo govori o superiornosti prikaza nad sadržajem - Manara je doživio svjetsku popularnost i usmjerio se prema erotskom stripu stvarajući “Parfem nevidljivosti” (dva toma, 1986. i 1995.), “Skrivenu kameru” (1988.), “Revoluciju” (2000.), “Piranèse, Planetu zatvor” (2002.)... Za strip je adaptirao i tri klasika: “Guliveru” izvedenu iz Swiftovih “Guliverovih putovanja” (1995.), “Kama Sutru” (1997.) i “Zlatnog magarca” (“Lucijeve metamorfoze” u hrv. prijevodu, 1999.). Ako je “Ljeto” intaktno, kvaliteta mu povijesno armirana, za “Klik!” to, pogotovo danas, već manje vrijedi. Manara u istom intervjuu kaže: “Danas sigurno više ne bih radio neke stripove koje sam radio u prošlosti. Kad sam 1980-ih crtao ‘Igru’ (‘Klik!’), bio je to vrtoglav osjećaj stjecanja slobode, mogućnosti crtanja bilo čega, i nisam se suzdržavao.

Obradio sam niz situacija, uključujući i neke perverzije, čineći ih prihvatljivima. Danas smo suočeni sa situacijom koja miriše na cenzuru, a ja sam, neovisno o osobnim stavovima, protiv svake cenzure”.

Zato posvetimo se malo tom toliko popularnom i kontroverznom stripu. “Klik!” je serijal koji izvire iz talijanske erotske tradicije, Crepaxova serijala o Valentini, vjerojatno i filmova Tinta Brassa.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Nastajao je tijekom jedne pustavlja da se možda sve vrijeme noljetnosti, od 1983. do 2001. radilo o placebu - premda i to rjegodine, u četiri toma, dakle šenje miriši na naknadnu pamet započet je u predinternetsko - pa da je dakle Claudija doživjela doba, što je važno. Pitanje koje se eruptivno seksualno oslobođenje. danas povlači oko ovoga serijala No ta dvojbena placebo situacija je radi li se o erotici ili pornograse nadalje prečesto ponavlja, u fiji. Kao da pornografija nema labavom scenarističkom okvipravo građanstva, za građane koji ru koji je teško ne doživjeti kao je preferiraju. U promijenjenom izgovor. Manara je naprosto bolji pak suvremenom kontekstu, crtač nego scenarist koji je, btw kad je pornografija dostupna na krajnje kritičan prema društvenoj dva-tri klika u režiranom realizeliti koju prikazuje kao korummu i ostalim XXX inačicama, ovi piranu i gramzivu, zapletenu u stripovi su se primakli erotici. Po čvor krupnog kapitala i politike. izravnom prikazu seksualnosti Zanimljivo je da inače Manara bez empatije, predigre i zamagljepreferira priču pred njezinim ne uzajamnosti bili bi pornografiprikazom. ja - ako je ona uopće moguća kad Manara naravno barata svime: umjetnik crta seksualni čin pa bio sjajan je u detaljnim prikazima on i opscen - da spomenem samo interijerima, kao i eksterijerima, neke od mnogih mogućih dvojbi. u arhitekturi i vedutama, kad No fabula će štošta pojasniti. prikazuje krkljanac ili pustoš, Prvi dio serijala pripovijeda o svejedno. No središte Manarina skrupuloznoj, seksualno susprecrteža je žensko tijelo. Njegove gnutoj glamuroznoj ljepotici ljepotice su manekenski tipovi, i supruzi starijeg bogatuna razlikuju se po frizurama - nijedAlearda, novinarki i ekoaktivistici noj čak nije podario velike sise ili Claudiji Christiani, čije prezime guzicu - vodoravnih četvrtastih opet šapuće nešto o trajnom ramena, uspravnog, ponosnog sukobu s kršćanskom čednosti i licemjerjem. Claudržanja, prije vitke kao karijatide nego kao Barbidija ne popušta nasrtanjima doktora Feza, koji joj se ke, čvrstih grudi, tananog struka i savršenih dugih osvećuje tako što je otme, pa joj u lubanju implantira nogu. Manarina fiksacija je zategnuta, gravitaciji uređaj koji, kad on okrene daljinski upravljač, učini nadmoćna, spomenuta uspravna stražnjica. Manaklik! i pretvori je u nimfomanku, pohotnicu koja svora je nesumnjivo jedan od najvećih autora erotike, ju neutaživu žudnju mora zadovoljiti sad i odmah, najsenzualnijeg prikaza žene, pa treba nešto više reći gdje god se i s kim nalazila, na sve načine, i još, i još... o njegovu tretmanu žene.

On se njome izdaleka poigrava, odatle naslov serijala.

Nameće se paralela Claudije iz “Klika!” s ValentiOd tada je ona biotehnološki manipulirana, realno nom Guida Crepaxa, čije se priče često odvijaju na žrtva, libidinozna robinja, po tri različite pripovjedne razine: daljinskoj zapovjedi inducirane stvarnosti, sna i sjećanja, a koji se kemije mozga, jer sve što čini, čini događaju istodobno i teško razlumimo svoje volje, a perverzija je čivo, smiksano. Claudia Cristiani baš to, nasilje nad voljom. Utoliko balansira između dva stanja: je ona i serijski silovana, o čemu stvarnosti i stanja seksualnog svjedoče njezina stanja srama kad uzbuđenja, koje se samo uvjetno se daljinsko upravljanje isključi i smije smatrati fantazmatskim. ona se nađe s ovu stranu svijesti, Valentina često iz stvarnosti gola i mokra te okružena nepoprelazi u san, miješa ih i stapa, znatim ili poznatim ljudima ili s dominantna je oniričnost. Njezinjima u sebi, u pravilu na javnone su avanture smještene između me mjestu, zbunjena i ponižeerotskih sadomazohističkih fanna. Serijal je parada seksualnih tazija, u kojima je njezino senzufantazija, u cijelom opsegu tijela. alno golo tijelo često prikazano u Osim serijskih snošaja s različitim fetišističkim odjevnim kombinapartnerima, ali nikad sa suprucijama, i mističnog nadrealizma. gom, vidjet ćemo i insertiranja Manara je eksplicitniji i konkretorgana i različitih predmeta, od niji od Crepaxa u prikazima situsvijeće i buketa do objektiva, acija, njegove su scene ispunjene snošaj sa psom, s/m scene, fetiše radošću i lakoćom - čega nema prikrivene i izravne, grupni seks kod Valentine. Manara, naprosto, i - ima toga još. nije vulgaran ni kad je eksplicitan.

Odiseje spoznaje Milo Prva epizoda “Klika!” scenaristički Zaključimo time temu o prikazu Manara, V.B.Z. Prijevod: Sandra Karić još drži vodu, jer se na kraju ispožene i erotike, jer ima toga još



182 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

puno nespomenutog u grandioznom opusu.

Spomenimo, recimo, suradnju s dva giganta stripa.

Manara stvara “Proboj” po scenariju Neila Gaimana (1990.) i “Desire”, priču uključenu u “The Sandman: Beskrajne noći” (2004.). To mu otvara vrata SAD-a, pa izrađuje naslovnice za Marvel, prikazujući junakinje, od Crne Udovice do Gamore, ženske verzije Thora i kontroverzne naslovnice za Spider-Woman. Taj interes za žensko tijelo se dubinski nastavlja pa od početka 2000-ih radi na projektu “Model”, koji istražuje povijest ženskog modelinga, bilo kao inspiracije slikarima i kiparima, bilo kao muze umjetnicima i stvarateljima.

Godine 2008. potpisuje ekskluzivno partnerstvo s COMICON-om za organizaciju i upravljanje njegovim izložbama u Italiji i inozemstvu što ga je dovelo i do Louvrea - od tada se nužno pojačano percipira kao likovni umjetnik.

Po scenarijima Alejandra Jodorowskog, između 2004. i 2010., Manara crta strip u četiri epizode o moćnoj i turbulentnoj obitelji Borgia, što nije prvi put da se bavi poviješću, još 1970-ih je crtao “Povijest svijeta” i “Povijest Kine”. Za povijesne stripove vrijedi isto što i za uspjele biografije: nema lika bez detaljno proučenog i rekreiranog, dakle u ovom slučaju i nacrtanog, konteksta vremena koji je on produkt. Nakon renesansnih Borgia, Manara se počinje baviti začetnikom baroka, Carravagiom, u četiri sveska.

Kad smo već kod Carravagia, spominje ga i Manara tumačeći svoj pristup narudžbama: “U tradiciji popularnog stripa prisutna je ta zanatska dimenzija. Pa zapravo je i sâm Caravaggio radio po narudžbi. Kad

NOVITETI 2025.

neki projekt zahtijeva ležeran pristup, uspijevam ga ostvariti s lakoćom. Kad je tema zahtjevna, dodam joj težinu. Prilagodim se zahtjevima posla, ali istodobno rad postaje moj, ogledam se u njemu. Ako prihvatim prijedlog s ograničenjima, poštujem ih”.

Tijekom gostovanja na pulskom Sa(n)jam knjige, Manara je pripovijedao o tome kako crta Ecovo “Ime ruže”, ali tako skrupulozno da su sve replike u stripu citati iz knjige.

Dovršenje tog pothvata još čekamo, kao i hrvatsku objavu, kojoj se nadamo.

Milo Manara je solidno popraćen prijevodima kod nas, iako puno stripova još nije objavljeno, a kako su bezvremenski, nadati nam se reakcijama nakladnika, jer Manara se pokazuje kao zicer koji bi podnio i reizdanja. Bibliotečni izvori navode 14 albuma prevedenih naslova, neki od njih su u više tomova, a najveći dio zasluga za to idu Strip centru Tino i Unigeni. Za tako izniman prijam i opću prihvaćenost su ipak najviše učinile objave po periodici, koje više nema, koje su došle pravovremeno, pa tako formirale generacije koja Manaru prate do danas. Percepciju je betoniralo gostovanje u Puli 2023. godine.

U jedno možemo biti sigurni, 80-godišnji Manara stvarat će i ubuduće, dok je u njemu snage, jer takvi nemaju vremena za autobiografije ili osvrtanje, jer toliko je još preostalo nerealiziranih ideja koje mu daju snagu i pogon, jer strip je njegova misija i emisija estetike i erotike, život u kojem je dao prednost erosu koji mu erosom spram života uzvraća, život kojim je promijenio naše živote, razbuktavao maštu i strasti, reflektirao, poučavao, oslobađao i opčinjavao.

KRITIKA

Enigma zvana Luka Bekavac

PROFIMEDIA

184 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Piše: JAGNA POGAČNIK

obično oslanjaju na izvantekstualne argumente, ovdje i jedni i drugi mogu biti u pravu, a njihovo mišljenje proizlazi iz teksta samog, što je samo po sebi vrijedno spomena. Kompliciran i kompleksan pisac taj Bekavac, pomislit ćete, i također ćete na neki način biti u pravu. Stoga, probajmo ovaj tekst o tri njegova ključna romana (“Drenje”, “Viljevo” i “Policijski sat”), koji su sad uvezani u jednu knjigu “Uvod u Novi Bezdan”, postaviti na način da to prije svega bude informacija o tome u što i na koji način uvodi “Uvod u Novi Bezdan”.

Kad se 2011. pojavio roman “Drenje”, kontekst mu je činila proza realističke pripovjedne matrice, koja je tada još dominirala. Bekavčev je roman promatran, zapravo logično, u suodnosu upravo s tom prozom - bez obzira na to bio je smatran ekscesom, retro prozom koji se vraća postmodernizmu ili ga se pokušalo čitati kao prozu koja također zarezuje u konkretnu stvarnost, ali drugim sredstvima. No bilo je jasno kako je riječ o romanu-konceptu koji se odmiče od preslikavanja stvarnosti, što ostaje karakteristika Bekavčeva opusa u cjelini. Premda autor ne misli da je riječ o trilogiji (dapače, reći će kako sve tri knjige čine “skup ili niz bez prve i posljednje točke”), sva tri sad ujedinjena romana ipak dijele neke iste likove, događaje, ambijent, premda su poveznice doista labave i mogu se čitati samostalno. “Drenje”, nazvano prema stvarnom mjestu u Baranji, zbiva se u ljeto 1999. unutar znanstvene zajednice koja radi na projektu “Utjecaj Bekavčevi romani svakako nisu eksces u onom Domovinskog rata na bioakustičku smislu kako ih se znalo predstavljati, no možda jesu sliku Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema”, pod vodstvom ekscentričza čitatelje koji čitaju samo one knjige u kojima je nog profesora Markovića. Terenskoj sve servirano i jednoznačno. Stoga, probajmo ovaj nastavi priključuje se zakašnjela apsolventica Marta, okarakteriziratekst o tri njegova ključna romana (‘Drenje’, ‘Viljevo’ na kao psihički nestabilna, posljei ‘Policijski sat’), koji su sad uvezani u jednu knjigu dično nestabilna i kao fokalizator.

‘Uvod u Novi Bezdan’, postaviti na informativan način Drenje je nekakvo postapokaliptično mjesto, a poplave i komarci, močvara, krčma i cementara, djeluju 2000 stranica, postojala je neka interna šala kako poput kulisa ZF filma. Snimajući zvukove, profesor bi se žiriji književnih nagrada morali podijeliti Marković dolazi do spoznaje kako je u svim zapitako da svatko pročita jedan svezak. Kao selektosima prisutan neidentificirani šum, zvuk koji na rica za jednu regionalnu nagrade predložila sam specifičan način nadzire čitav ekosustav, a njegovo “Uraniju” među pet naslova, jer žiri bi morao imati istraživanje usmjerava se i prema nadnaravnom i “forze” i za taj opus magnum, ne razmišljajući kako onostranom. Istraživanje dovodi do spoznaje kako postoji i praktični problem kako to šestoknjižje je Drenje bolesno, ali “na daleko dubljoj razini”, a dostaviti članovima žirija u raznim gradovima i zeistovremeno je to mjesto u kojem se snima “sounmljama, no to je riješeno. Jedno je vrijeme Bekavca dtrack nevidljivog”. U romanu prevladavaju opisi, pratio i drugi mit, onaj da izbjegava bilo kakve a ne naracija, vizualni i akustični elementi, tekst javne nastupe i medije, što se na kraju pokazalo funkcionira kao specifična mješavina opisa, prizopogrešnim - ne izbjegava, ali ne spada u one pisce ra i slika, s esejističkim i znanstvenim diskursom sklone iznositi mišljenja i komentare o bilo čemu u kojemu su učestali tehnički termini i metajezik. što nema veze s njihovim pisanjem i knjigama, a Roman, u osnovi hermetičan, postavlja brojna ipak kad ga se o tome pita, vidljivo je kako je itekako prepoznatljiva pitanja koja se tiču komunikacije, umješan i zanimljiv u javnim nastupima. O prozi uskih granica ljudske spoznaje i nesavršenosti i Luke Bekavca, također, čuju se različita mišljeuskoće znanstvene zajednice, no čini se važnim i nja, od onih koja izražavaju respekt i naglašavaju pitanje bilo kakvog racionalnog tumačenja stvarspecifičnu poziciju u suvremenoj prozi, do onih nosti u kojem uvijek ima mnogo osobnih upisikoja iskreno priznaju kako ništa ne razumiju i ne vanja i spornih zaključaka. Slično je, dakako, i s znaju za što bi se u tekstu uhvatili. Za razliku od tumačenjem književnosti, pa i ovoga romana. sličnih slučajeva s oprečnim mišljenjima, koja se Nastavak na sljedećoj stranici 

e znam kako započeti ovaj tekst osim konstatacijom koja u isto vrijeme može zvučati i kao alibi. Pisati o prozi Luke Bekavca, dakle ne samo o jednoj njegovoj knjizi, što je već svojevrstan pothvat, u formatu teksta koji ima svoje formalne zakonitosti, čini se gotovo kao nemoguća misija. Otprilike ovako - tek što bi se završio uvod i sve skupa malo kontekstualiziralo, tekstu bi već istekao broj slovnih znakova, iako ne bi ozbiljno ni počeo. O knjigama Luke Bekavca pisano je dosta - kritičkih, znanstvenih tekstova, diplomskih radova... Ulomci su uvrštavani u izbore suvremene proze, knjige nagrađivane (Kamov, Josip i Ivan Kozarac, Nagrada HAZU, EUPL) i doista su zapažene ne samo u znanstvenoj zajednici kojoj autor (rođen u Osijeku 1976.) pripada kao profesor na zagrebačkoj komparatistici. Kritički tekstovi o njegovoj prozi uglavnom su pozitivni i analitički, variraju slične teze, nadopunjavaju ih novim, pa i generacijskim uvidima, knjige su zapravo iznimno žive, kao i mreža njihove recepcije. A opet, čini se, kako je istovremeno stvoren mit da je Bekavac pisac kojega čitaju samo oni kojima je književnost u nekoj varijanti struka te kako su za “prolazak” njegovim romanima potrebni specifični alati za identifikaciju onih kojima se pišući služio. Kad je 2022. godine objavio roman “Urania”, u šest svezaka i na više od

N

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 185

Dvije godine kasnije pojavljuje se “Viljevo”, u čijem je prvom planu neuhvatljivost jasnog i krajnjeg značenja priče. Nemogućnost uspostave komunikacije između tekstova na razini fabule prerasta u poigravanje oprekom između književnog i znanstvenog registra na formalnoj razini, smještajući roman u žanr (pseudo)znanstvene fantastike ili spekulativne fikcije. U tri dijela, tri varijante istoga događaja, u formi monologa, dijaloga i (kvazi) znanstvenog diskursa uvodi se čitatelja u moguću paralelnu stvarnost utjelovljenu u glasovima iz budućnosti - u prvom dijelu romana to je ženski glas iz postapokaliptične stvarnosti u kojoj je Viljevo svedeno na pusti krajolik nakon “rušenja Centrale”.

Pogreške i šumovi na nosaču zvuka čiji je ovo transkript ometaju nas u tome da dobijemo koliko-toliko logičnu priču, koju ispovijeda glas djevojke koja je sa sestrom nakon tog događaja slučajno stigla u Viljevo. U drugom dijelu, u kojem autor poseže i za nekoliko stranica binarnih kodova, riječ je o isprekidanoj komunikaciji/dijalogu između djevojke i neimenovanog ispitivača koji pokušava protumačiti njezine poruke, ostavljajući brojne praznine, šumove i nedoumice. Treći dio romana pokušaj je interpretacije tog događaja, pisan u formi znanstvenog članka, u kojem sin Marković (onaj iz “Drenja”) pokušava razriješiti i osuvremeniti, ali i “oznanstveniti” hipoteze svoga oca ispisane u formi intimnog dnevničkog zapisa.

Marković otac opisuje iskustvo trojice ilegalaca koji su u ljeto 1943. u Osijeku vodili partizansku radiostanicu i očito uspostavili komunikaciju sa sestrama iz posve druge vremenske razine, budućnosti. Čini se da “Viljevo” možda prethodi “Drenju” (radnja se ovdje odvija simultano 2109. i 1943.), čini se da je ono što se ovdje događa u “Drenju” opisano, a njihova je eksplicitna poveznica u završnom poglavlju oca i sina Marković, premda ono nema funkciju objašnjenja niti se u “Viljevu” uspostavlja bilo kakav oblik pripovijedanja koji bi rekonstruirao događaje, dapače ovaj je roman čak hermetičniji od prethodnog.

I tako dolazimo do “Policijskog sata” (2015.), podnaslovljenog “slutnje, uspomene”, romana koji bi, ako nam je već do uvezivanja, točnije bilo promatrati u paru sa zbirkom “studija, ruševina”, “Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku”, kako to navodi i sam autor. Ovdje čitamo pseudoautobiografiju pripovjedača (da, ovdje imamo i pripovjedača!) koji pokušava evocirati Osijek početka i sredine devedesetih, prisjetiti se i shvatiti što se događalo s misterioznom grupom koja proučava audio signale koji dolaze iz neke druge stvarnosti. Njegovo je sjećanje nepouzdano, kao što sjećanje i jest, zbog čega se tekst prekida, ponovo počinje, bazira na bilješkama, prepisiva-

186 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

nju i nadopisivanju, čemu neće pomoći ni uvođenje alter ega autora Luke Bekavca i njegove knjige, kao ni profesora Markovića (!), a tu je i mogućnost da se uzrok zaborava možda naslanja na motive komunikacije s onostranim. Drugi, paralelni dio romana donosi detaljne, statične opise nekih napuštenih prostora za koje nemamo pojma što su i gdje se nalaze, tehnika opisivanja bliska je “Drenju”, ali knjizi “Divizija” onoga Luke Bekavca koji se pojavljuje u knjizi Luke Bekavca. I na kraju, kad pripovjedač parkira blizu Novog Bezdana, što je ime koje je Marković u prvom romanu koristio za Drenje, čini se kao da smo se vratili pred prvi roman koji završava “traženjem puta” prema Novom Bezdanu i krug tu ne završava, nego može ponovno početi. Potaknuta riječju “uspomene” iz podnaslova, spomenut ću kako mi je od tri Bekavčeva romana možda najbliži upravo ovaj, iz razloga intelektualne i emocionalne autobiografije jer čitamo: “Danas više nemam mnogo materijalnih tragova tog propalog vremena, među ostacima se, kao najvažniji i najopasniji elementi, ističu knjige pjesama...”. Među pjesnicima osamdesetih, jer do njih se moralo doći pišući o devedesetima, spomenuti su Maleš, Čegec, Maković, Mraović, Rem i dr., naslovi njihovih pjesničkih zbirki te “Sretne ulice” Delimira Rešickog, koje stoje kao “ultimativna sveta knjige tih nestvarnih dana” (da!), pa glazba Swansa, My Bloody Valentine, Cavea i dr.

U romanu to ima svoju funkciju, za mene i onu o kojoj mogu svjedočiti samo oni koji su (pre) živjeli kasne osamdesete u kultnom osječkom kafiću Valentino.

Te reference jesu “stvarne”, no sve ostalo - fabula, pripovjedač, prostor, vrijeme i sam autor - još više izmiču nego u prethodnim romanima.

Bekavčevi romani svakako nisu eksces u onom smislu kako ih se znalo predstavljati, no možda jesu za čitatelje koji čitaju samo one knjige u kojima je sve servirano i jednoznačno. No kad ih se uhvati aktivni čitatelj, a takvom se uvijek nadamo, koji ima senzore da raspršeno organizira u cjelinu, ne ljuti se kad je prateći krive tragove zašao u pogrešnu ulicu, a informacije zna posložiti i sam, događa se vrlo zanimljiv efekt u kojemu se čitatelju čini da je aktivni sudionik priče same, ostavljen da se izbori i kombinira sve njezine elemente, čak i one koji nedostaju - od fabule, preko prostora i vremena, korištenja popularnih žanrova, do pripovjedača, onda kad ga ima. Dobra književnost, bez obzira na formu u kojoj to čini, postavlja pitanja i kreira izazove. Bekavac je upravo u tome majstor, a njegove knjige idealan predložak za promišljanje stvarnosti i fikcije, književnosti i znanosti, ovo- i onostranog, na kraju krajeva i Osijeka i okolice kao prostora moguće paralelne stvarnosti.

TABU RASKRINKAN. Izravni, duboki i iskreni odgovori Svetog Oca na pitanja o Crkvi, skandalima, vjeri i osobnim borbama.

Knjigu potražite na www.figulus.hr ili u knjižarama diljem Hrvatske.

GRAD MUZEJ PROFIMEDIA

Trogirska katedrala sv. Lovre je UNESCO-ova zaštićena svjetska baština. Na fotografiji su lavovi Katedrale...

PROMO

188 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

AVANTURA OD DALIJA I ‘KANTUNA KULTURE’ DO ANTIČKOG BLAGA Piše: TINA JOKIĆ

Kultura oblikuje identitet društva, povezuje generacije i jača zajedništvo, ona potiče i kritičko razmišljanje, kreativnost i toleranciju, obogaćuje svakodnevicu i donosi promjenu. A mi vas vodimo kroz prošlost, sadašnjost i budućnost grada uz koji se nezaobilazno veže imenica - muzej Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 189

ZVONIMIR BARIŠIN/PIXSELL

Nora Krstulović i Martina Vujčić

Kultura oblikuje identitet društva, povezuje generacije i jača zajedništvo, ona potiče i kritičko razmišljanje, kreativnost i toleranciju, obogaćuje svakodnevicu i donosi promjenu. A sve nabrojano stopilo se u jednoj ustanovi u Trogiru, “Kantunu kulture”, mjestu koje je građanima svih generacija donijelo neku novu živost, mjestu koje je postalo središte okupljanja za sve ljubitelje dobre knjige, kazališta, izložbi i glazbe. U godinu dana, otkako je “Kantun kulture” pod kreativnom palicom spisateljice i književne urednice Marine Vujčić otvorilo svoja vrata, posjetitelji su mogli birati između više od 200 događanja, što je zaista impresivna brojka. Uz Vujčić, od početka školske godine u Trogiru boravi i redateljica

Nora Krstulović, koja sa srednjoškolcima i studentima priprema predstavu “Životinjska farma”, projekt koji i nije samo predstava, već prava škola za život. No krenimo redom, sa svim onim na što je Vujčić pokrenula u “Kantunu kulture”, projektima koji su zaživjeli i na koje je s pravom ponosna.

- ‘Kantun kulture’ je prihvaćen kao važno mjesto u gradu i zaista sam ponosna to kako građanke i građani Trogira dolaze na kazališne predstave, u kino, na književne susrete... Posebno sam ponosna na projekt ‘Ekipa iz Kantuna’, koji je uključio mlade jer mi je od samog starta bila želja da mladi ovo mjesto počnu doživljavati kao svoje. Upravo to se i dogodilo u suradnji s dvije trogirske srednje škole, s gimnazijom, odnosno Srednjom školom Ivana Lucića i Srednjom strukovnom školom Blaža Jurjeva Trogiranina, a pridružilo nam se i nekoliko studenata. Mi smo, naime, postali i nastavna baza Filozofskog fakulteta u Splitu. Tako imamo troje studenata na praksi koji su također uključeni u projekte ‘Ekipe iz Kantuna’, i u dramaturškoj grupi i onoj koja radi kazališnu knjižicu za predstavu te ostale materijale - počinje nam priču Marina Vujčić dodajući kako ju je tijekom pokretanja nekih projekata interes građana ugodno iznenadio.

Pritom, u prvom redu, misli na čitateljski klub “Kantunal”, koji je ljubiteljima dobre knjige postao središnje mjesto okupljanja u gradu.

- Kad smo objavili poziv da osnivamo čitateljski klub, očekivala sam desetak ljudi, a pridružilo nam se njih 65, od kojih su većinom žene. To su zaista fenomenalni sastanci. Dogovorimo se koju knjigu čitamo taj mjesec, a nalazimo se prvi ponedjeljak u mjesecu. Tad razgovaramo o pročitanom, a povremeno pozivamo u goste pisce čije smo knjige čitali. Tako se našem pozivu odazvao Ante Tomić jer smo čitali njegov roman ‘Nada’, a gošća nam je bila i Julijana Adamović, čiji je roman ‘Divlje guske’ također bio naš odabir jednog mjeseca.

Vidim da članovima jako puno znači kad nam u goste dođe pisac čiju su knjigu čitali. Kako sam dugo u izdavaštvu kao autorica i književna urednica, to su mi sve kolege, a mnogi od njih i prijatelji pa se rado odazovu mojemu pozivu. Članice kluba uvijek se potrude da se svi osjećamo kao u svom dnevnom boravku pa ispeku i kolače. Bude baš jedna lijepa, ugodna domaćinska atmosfera i svi se opuste. Iduće godine planiramo osnovati i čitateljski klub za mlade jer želimo da se i oni tako počnu okupljati oko knjige - otkriva nam Vujčić dodajući kako to i nije jedina novost koja se planira za buduće razdoblje.

- Imamo i još jedan novi, jako šarmantan projekt pod nazivom ‘Rezidencija za dramske pisce - pisci u gradu majstora’. Riječ je o projektu koji nam je podržalo Ministarstvo kulture. Raspisali smo natječaj, odnosno javni poziv dramskim spisateljicama i piscima da nam se prijave sinopsisom za neku buduću dramu te prilože dvije dramske scene i životopis. Stručni žiri će izabrati pobjednika, a ona ili on će na jesen na mjesec dana boraviti u Trogiru pišući novu dramu.

Na kraju će ta drama imati

Kad smo objavili poziv da osnivamo čitateljski klub, očekivala sam desetak ljudi, a pridružilo nam se njih 65, od kojih su većinom žene. To su zaista fenomenalni sastanci. Dogovorimo se koju knjigu čitamo taj mjesec, a nalazimo se prvi ponedjeljak u mjesecu 190 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Fotografije ‘Ekipe iz Kantuna’

JOŠKO HERCEG/PIXSELL

javno čitanje u ‘Kantunu kulture’, vjerojatno sa studentima Umjetničke akademije u Splitu. U nekoj perspektivi voljeli bismo, ako budemo to mogli producentski ostvariti, da ista drama sljedeće godine ovdje doživi praizvedbu - najavljuje Vujčić koja, osim što osmišljava kulturni program, radi i sve drugo kako bi se realizirao.

To uključuje i sve administrativne, organizacijske, producentske i tehničke poslove koji iziskuju jako mnogo energije.

- Nekad mi se čini da sam cijeli život skupljala iskustvo od Zagreba, preko Brijuna i Splita, gdje sam radila u kazalištu, izdavaštvu i kao profesorica, samo da bih sve naučeno donijela u svoj rodni grad i napravila nešto dobro. Jako me veseli što to mogu i što se to vidi. Ovaj grad me jako toplo dočekao, ljudi mi prilaze sa svojim idejama i željama koga bi voljeli slušati ili gledati. Naravno da bismo voljeli i težimo tome da njihove želje i ostvarimo, ali u ovom trenutku jednostavno nemamo uvjeta za neke projekte - kao, primjerice, organizirati baletnu školu za djevojčice. Bilo bi zaista dobro i da se tim ‘Kantuna kulture’ proširi jer to bi značilo još više kvalitetnog sadržaja za građane Trogira - kaže nam Vujčić kojoj je, priznaje, najveći izazov odgojiti publiku za ozbiljnije i kvalitetnije umjetničke sadržaje.

Primjerice, ulaznice za nastup “stand up” komičara rasprodaju se u trenu, dok ulaznice za neku dramsku predstavu idu nešto sporije. Kaže kako razumije da ljudima treba smijeha, ali i da nastoje napraviti ravnotežu u programu. Stoga se trudi da ljudi postanu otvoreni i za one nešto ozbiljnije sadržaje.

Koncert Natali Dizdar povodom otvaranja Kantuna kulture

A što se tiče brojki to izgleda ovako: u godinu dana u “Kantunu kulture” bilo je točno 228 događaja. Od toga je 90 filmskih projekcija, 20 kazališnih predstava, četiri stand-up komedije, 18 glazbenih programa, pet književnih događanja, od kojih je jedan bio “Pričigin” u Trogiru.

Održano je i devet sastanaka književnog kluba, sedam različitih svečanosti, 50 sastanaka i proba “Ekipe iz Kantuna”, dvije izložbe i 19 drugih događanja poput konferencija, predavanja, stručnih skupova... Kroz dvoranu je prošlo 18.420 ljudi. Vujčić nam priča i kako joj se na tom putu pridružila redateljica Nora Krstulović.

- Surađivale smo na izradi internetske stranice ‘Kantuna kulture’ i ubrzo shvatile kako dijelimo jednako oduševljenje ovim mjestom i širokim spektrom mogućnosti koji se tu mogu realizirati, poput one da bi bilo dobro uključiti mlade.

Nora je predložila da s mladima na pozornicu postavimo predstavu ‘Životinjska farma’ i ja sam tu ideju odmah prihvatila. Grad Trogir je također prepoznao sve benefite takvog projekta i odmah su nam dali financijsku podršku. U suradnji s dvjema trogirskim srednjim školama održale smo prezentaciju projekta u ‘Kantunu kulture’ i ponudili učenicima da se uključe ovisno o vlastitim afinitetima. Mogli su se prijaviti da se bave glazbom, likovnim oblikovanjem, maskama, scenografijom, video produkcijom, marketingom, PR-om... Uključili smo i studente kroatistike Filozofskog fakulteta u Splitu, a tijekom projekta postali smo i njihova nastavna baza.

PROMO

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 191

IVANA IVANOVIĆ/PIXSELL

Sve se radi pod Norinim vodstvom i u suradnji s mentorima za određena područja, a polaznici sudjeluju u cijelom procesu nastajanja kazališne predstave. To je ustvari mini akademija - kaže nam Vujčić, dok nam redateljica otkriva kako je tijekom stvaralačkog razdoblja, od početka školske godine, na projektu bilo angažirano više od 80 mladih.

Trenutačno je uključeno njih 30, od čega je 13 glumaca, dok su ostali svoju dionicu u procesu završili. Riječ je o jedinstvenom projektu u Hrvatskoj koji su nazvale “Ekipa iz Kantuna”.

- ‘Ekipa’ je inspirirana Školom stvaralaštva koja se održava već 49 godina, od toga 35 godina u školi ‘Rivarela’ u istarskom Novigradu. Svake se godine na tjedan dana tamo okupi 300-tinjak darovite djece iz cijele Hrvatske, rade s mentorima u jednoj od dvadesetak radionica:

Prošle je godine tako pozornost javnosti zaokupila izložba Salvadora Dalíja ‘Hidden Faces’, postavljena u Galeriji Cate Dujšin Ribar, na kojoj je bilo više od 160 eksponata milijunske vrijednosti

od literarne do televizijske, i to je za većinu doista transformativno iskustvo. Proteklih 15 godina sam dio tamošnjeg stručnog tima i cijelo vrijeme razmišljam kako taj model adaptirati na lokalnu razinu. Marinin poziv mi se učinio idealnim za to: model Škole stvaralaštva primijeniti na jedan projekt kroz cijelu školsku godinu, kad u Trogiru već postoji ne samo infrastruktura, odnosno dvorana, već i podrška lokalne zajednice.

Procjena nam je očito bila točna jer već imamo upite da isti ili sličan projekt realiziramo i u drugim sredinama.

Najbolja reklama za ‘Ekipu’ su zapravo sami polaznici jer o svojim iskustvima govore u školi, svojim prijateljima i obiteljima - kaže nam Krstulović dodajući kako je posebno zanimljivo gledati kako mladi kroz ovaj projekt doživljavaju sasvim drukčiju vrstu interakcija.

- Društvene mreže su ih više otuđile nego što su ih zbližile. Kad sam razmišljala o predlošku na temelju kojega bi mogla nastati predstava,

Lijepo je gledati kako se zajednica uključuje u sve što radimo. Primjerice, kad smo shvatili da nam za scenografiju treba veća količina rezanog papira, objavili smo poziv građanima na društvenim mrežama i sve riješili doslovno u roku od 15 minuta. Volonterke iz čitateljskog kluba uključile su se kad je trebalo šivati mreže...

192 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROMO

Palača Ćipiko

Gradonačelnik Trogira Ante Bilić

SAŠA ZINAJA/NFOTO/PIXSELL

tražila sam tekst koji će biti blizak njihovoj dobi, imati pedagošku vrijednost i omogućiti da u inscenaciji svi izvođači ne budu jednako ‘izloženi’. Ipak im je to prvi nastup na sceni. Htjela sam da projekt bude i vizualno atraktivan, pa je izbor pao na ‘Životinjsku farmu’, koja zadovoljava sve uvjete. Dodatni je plus što je knjiga i obavezna lektira pa je poznaju. U suradnji s polaznicima, naročito studentima kroatistike, adaptirala sam predložak, a ključno je bilo riješiti pitanje maski: njih su, kao i rekvizitu, polaznici sami izrađivali od čvrstog papira, uz pomoć predložaka. Cijeli mi je projekt potvrdio uvjerenje kako je rad s mladima jedna od rijetkih ‘investicija’ koje uvijek imaju smisla. Koji god izazov se tu pojavi, vrijedno je uložiti energiju da ga se riješi i premosti. U početku je, očekivano, naša ‘Ekipa’ bila jako sumnjičava, prema svemu. No cijeli se autorski tim trudio umjetničke odluke u sklopu projekta argumentirati materijalima koji su polaznicima ponudili svojevrsni ubrzani kurs suvremenog teatra. Volim kad otkrivaju što sve kazalište može biti. Oni prema tome nemaju nikakve predrasude, ali istovremeno morate zaslužiti njihovo povjerenje.

Najveći izazov su zanatske stvari, primjerice moraju raditi na glasu i dikciji, u čemu se već vidi ozbiljan napredak.

Nije nam cilj da se odluče za profesionalni umjetnički život, već da na drugi način percipiraju svijet umjetnosti, da cijene rad u kulturi kao ozbiljan rad.

Mislim da smo to već i postigli i da im je jasno kako iza svake predstave ili bilo kojeg drugog umjetničkog rada stoje sati i sati rada. Sad cijene ono što vide - kaže nam Krstulović koja je, baš kako bi mladim glumcima premostila strah od izlaska na pozornicu, osmislila i kratko predstavljanje predstave kroz svojevrsni trailer/foršpan predstave odigran kao scenu pred publikom, u sklopu izložbe maski životinja koje su polaznici projekta izradili za potrebe predstave.

- Htjeli smo im omogućiti susret s publikom da im premijera ne bude

preveliki šok. S druge strane, željeli smo da osjete reakciju gledatelja, dobiju poticaj za rad, ali i da građani vide što mi to radimo.

Pola sata prije nastupa, kad su shvatili da je to sad sve postalo stvarno, krenula je trema i bilo je prekrasno gledati ih kako jedni druge hrabre. Na samoj izvedbi su bili fantastični, tremu su vrhunski kanalizirali. Vjerujem da će im cijeli ovaj proces koristiti u životu čime god se kasnije bavili.

I jako nam je drago kako su ovaj prostor prihvatili kao svoj, kao mjesto okupljanja i druženja.

Neki već sad pitaju što ćemo raditi iduće godine - zadovoljna je Krstulović, dok Vujčić dodaje kako se, s obzirom na to da mnogi na probe dolaze izravno iz škole, sa šestog sata, i dolaze gladni, uvijek potrude pripremiti im nešto za pregristi.

Jednom je prilikom, kaže, i gradonačelnik Trogira, Ante Bilić, došao na probu te “Ekipi iz kantuna” donio pizze i podržao ih u onome što rade.

- Lijepo je gledati kako se zajednica uključuje u sve što radimo. Primjerice, kad smo shvatili da nam za scenografiju treba veća količina rezanog papira, objavili smo poziv građanima na društvenim mrežama i sve riješili doslovno u roku od 15 minuta. Volonterke iz čitateljskog kluba uključile su se kad je trebalo šivati mreže.

Uvijek je težak posao doprijeti do publike, ali mi smo u tome uspjeli. Primjerice, prošlo je neko vrijeme dok ljudi nisu shvatili da ovdje imaju i kino projekcije te da tu mogu pogledati i neke europske filmove, a ne samo blockbustere - kaže nam Vujčić, dok se Krstulović nadovezuje kako je priča “Kantuna kulture” postala jedan zaista ogledni “community” projekt.

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 193

IVANA IVANOVIĆ /PIXSELL

Ravnateljica Muzeja grada Trogira, dr. sc. Fani Celio Cega, uz koju radi još sedam djelatnica, cijeli je život i radni vijek vezana upravo za ovaj muzej, gdje je 34 godine na mjestu ravnateljice

PROMO

Vujčić nam za kraj otkriva i je li zadovoljna odrađenim poslom u proteklih godinu dana.

- Vjerujem da sam ostvarila i puno više nego se očekivalo kad se otvaralo ovo mjesto. Ustvari sam pretjerala, ali sam uživala u procesu i sad nema uzmaka. Ljestvica je visoko postavljena.

Na početku je bilo važno privući i odgojiti publiku, a danas ljudi već očekuju da se u ‘Kantunu kulture’ nešto događa. Plan je da i dalje imamo bogati program. Htjela bih organizirati i jedan mali književni festival, izvan sezone, mislim da bi to bilo lijepo.

Kako je ova tribina teleskopska, kad se sklopi dobivamo puno prostora i vjerujem da i njega možemo iskoristiti za neke nove ideje, a njih zaista ne nedostaje - zaključuje Marina.

A kako se osjećaju mladi u ovom prostoru, pitali smo Anu i Nikolinu, učenice prvog, te Bornu, učenika četvrtog razreda srednje škole.

- Čula sam za predstavu pa sam pogledala prezentaciju. Moram priznati da sam se u prvo vrijeme malo preispitivala zašto

194 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

sam tu, ali postajalo je sve zanimljivije i danas mi je drago što sam ostala. Zabavno je, ali trebamo uložiti puno truda. Možda u početku nismo očekivali da će biti toliko zahtjevno, ali isplati se, sve je na visokom nivou.

Ekipa je super, svi smo se nekako zbližili - kaže nam Ana. S njom se složila i Nikolina, koja se također na početku dvoumila, no ipak je odlučila projektu dati priliku i, kaže, sad je odlično. Borna je, pak, na početku bio dio video produkcije.

- U projekt sam se uključio kasnije, točnije u siječnju ove godine. Prvo sam bio dio video radionice, ali kako sam ostao na probi predstave, tako mi se njihov angažman učinio jako zanimljivim. Sutradan sam se vratio i pitao mogu li im se pridružiti i tako sam postao dio ekipe izvođača - kaže nam Borna.

No “Kantun kulture” nije jedino mjesto u Trogiru koje radi sjajne stvari. Muzej grada Trogira svake se godine, pa tako i ove, trudi sugrađanima, ali i gostima grada ponuditi nešto zanimljivo. Prošle je godine tako pozornost javnosti zaokupila izložba Salvadora Dalíja “Hidden Faces” postavljena u Galeriji Cate Dujšin Ribar, na kojoj je bilo više od 160 eksponata milijunske vrijednosti.

Ravnateljica Muzeja grada Trogira, dr. sc. Fani Celio Cega, uz koju radi još sedam djelatnica, cijeli je život i radni vijek vezana upravo za ovaj muzej, gdje je 34 godine na mjestu ravnateljice.

- Zaposlila sam se krajem 1982. godine kao kustosica vježbenica. Tu sam bila godinu dana, onda je slijedila kratka pauza, nakon čega sam primljena u stalni radni odnos. Ravnateljica sam postala devet godina kasnije, prvo kao vršiteljica dužnosti ravnateljice na godinu i pol, a potom ravnateljica. Dug je to period tijekom kojega smo se, uz organiziranje izložbi i brigu o građi, susretali i s brojnim drugim izazovima. Prvi je takav uslijedio nekoliko godina nakon preuzimanja dužnosti.

Naime, počeo je Domovinski rat, a kako su u blizini bile dvije vojarne, jedna u Segetu, a druga u Divuljama, strahovali smo za građu pa smo cijeli muzejski postav iselili u jednu privatnu kuću na Čiovu. Kad je opasnost prošla, sve smo opet vraćali. Bio je to težak period, ali imali smo silan entuzijazam. Trebalo je nastaviti s Muzej grada Trogira

U brendiranje Grada Trogira uvrštena je primjerice i trilja kao glavni motiv, društvena igra koja je urezbarena u kamenu na brojnim mjestima u gradu, pa čak i duž zida uz samu katedralu sv. Lovre. Upravo su ta mjesta ona na kojima su majstori kratili vrijeme u predahu između radova. Svi ti navedeni detalji svjedoče o životu u gradu koji u kontinuitetu traje od prapovijesti, a koji će na moderan i zanimljiv način biti predstavljeni gostima grada

radom, pa smo prvo sanirali krovove koji su propuštali, a potom krenuli u obnovu dijela zgrade. Dugo to traje, nažalost, ali mogu ponosno reći da smo pri kraju s radovima sanacije u spomenutom dijelu palače.

Problem je što nas je ranije financiralo samo Ministarstvo kulture i medija, a onda se prije desetak godina uključio i Grad Trogir. S godinama je taj iznos rastao pa tako sad u jednakim iznosima ulažu i jedna i druga institucija.

Sad zaista možemo reći da je riječ o iznosu kojim možemo napraviti značajnije zahvate - kaže nam dr. sc. Fani Celio Cega otkrivajući i kako su od 1945. do prije nekoliko godina na gornjim katovima muzeja živjeli i stanari.

Kad je posljednji stanar preminuo, njegova obitelj vratila je ključeve tog stana te ga ispraznila i tek tad su preuzeli sve dijelove palače.

Usporedno s projektom sanacije zgrade, već godinama traje projekt restauracije i konzervacije muzejskih predmeta, arhivskoga gradiva i bibliotečne građe, a zbirke su, uz to, rasle zahvaljujući arheološkim istraživanjima, otkupom i donacijama, Ima tu, priznaje nam, i drugih različitih situacija s kojima se tijekom više mandata morala nositi, a uz sve to raditi projekte kojima će pridonijeti kulturi u gradu.

- Primjerice, izložba radova Salvadora Dalíja izložba je međunarodnog tipa koju smo organizirali. U početku smo bili skeptični kako će biti posjećena jer je galerija unutar dvorišta, ali ugodno smo se iznenadili brojem zainteresiranih, i domaćih i stranaca - kaže nam Celio Cega koju će, po odlasku u mirovinu krajem svibnja, naslijediti viša kustosica, muzejska arheologinja i pedagoginja Lujana Paraman. Naša sugovornica otkriva nam koje još novosti slijede u Muzeju.

- Uskoro bismo trebali otvoriti i muzejsku suvenirnicu u prostoru desno od glavnih vrata. Ona će u budućnosti biti zatvorena te će se u muzej ulaziti kroz spomenutu

Kreiranje posebnih proizvoda koje posjetitelji mogu ponijeti kao uspomenu uključuje brojne svakodnevne predmete, suvenire: majice, japanke, vrećice, ručnike, brošure..., no krajnji je cilj da ponesu sa sobom uspomenu urezanu u pamćenje - baš kao što su tragovi i biljezi u kamenu stari nekoliko tisuća godina koje imamo i po našoj katedrali, crkvama i ulicama te koji se zbog svoje sličnosti u izvedbi pripisuju majstoru Radovanu i njegovoj radionici suvenirnicu, gdje će se ujedno prodavati i ulaznice kaže nam Celio Cega. Naime, riječ je o šarmantnom prostoru u kojemu će biti ponuđeni različiti predmeti, od onih za svakodnevnu upotrebu do onih ukrasnih, a njihova posebnost je u tome što je riječ o proizvodima koji će sadržavati jedinstvena idejna rješenja izrađena u svrhu i u službi brendiranja Grada Trogira.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 195

Na pitanje je li zadovoljna svime što je postigla tijekom rada u Muzeju grada Trogira, Celio Cega je vrlo skromna i kaže kako uvijek misli da je mogla dati više i da joj je žao što obnovu zgrade nije uspjela realizirati do kraja iako ju je u tome često sprečavao splet okolnosti.

No unatoč skorom umirovljenju, i dalje se planira baviti znanstvenim radom jer nije tip osobe koji može mirovati. A da je tako, govori i niz izložbi koje su tijekom ove godine već otvorene i one koje će se tek otvoriti.

Kroz proljetni period već su održane tri izložbe, i to “Priče o ženama”, gostujuća izložba Dolenjskog muzeja iz Slovenije, izložba radova Maje Kalogjere te pok. Marije Miše. Za svibanj je organizirana i izložba “LUT kod Radovana”, dok u lipnju posjetitelji mogu razgledati izložbu umjetničkog nakita autorice Tajane Sesar te izložbu radova Klaudije Maleš “Cat Walk”. U srpnju se otvara izložba radova Slave Raškaj te izložba

PROMO

pošasti masovnog turizma, gubitak prepoznatljivosti i pad kvalitete. Projekt je radila poznata zagrebačka tvrtka Fabular na čelu s Anjom Bauer, direktoricom brend strategije. Cijeli projekt osmišljen je po uzoru na mnoge svjetske destinacije poput Bologne, Berlina i Glasgowa, koje su nakon brendiranja zabilježile povećani interes turista, ali i ekonomski rast. Kreiranje brend strategije trajalo je više od godinu dana, a njime su oblikovani novi slogan, vizualni identitet, ali i narativ.

Kao posebnost Trogira u 3600 godina povijesti kroz ovo istraživanje najviše se istaknulo djelovanje majstora od nekad kamenoklesara, umjetnika svjetskoga glasa, maranguna..., do danas majstora obrtnika, koraljara, kožara, majstora gastronomije... Slogan “Obilježili majstori” ili na engleskom “Marked by Masters” dolazi iz niza tragova starih majstora rasutih po cijelom gradu, a oni na prvi pogled mogu proći i neopaženo. Po šarmantnim ulicama grada, naime, postoji niz malih srednjovjekovnih grafita, kojih Trogir ima najviše od svih gradova u Dalmaciji, tu su i razni reljefi u kamenu poput rozeta ili listova, kao i pečati kojima su majstori obilježavali kraj gradnje nekog objekta.

U brendiranje Grada Trogira uvrštena je, primjerice, i trilja kao glavni motiv, društvena igra koja je urezbarena u kamenu na brojnim mjestima u gradu, pa čak i duž zida uz samu katedralu sv. Lovre. Upravo su ta mjesta ona na kojima su majstori kratili vrijeme u predahu između radova. Svi ti navedeni detalji svjedoče o životu u gradu koji u kontinuitetu traje od prapovijesti, a koji će na moderan i zanimljiv način biti predstavljeni gostima grada.

- Cilj brend strategije bio je staviti bogatu prošlost i nasljeđe Trogira u suvremeni kontekst i kreirati snažnu priču koja će privući turiste koji troše više i ostaju dulje, ali iznad svega pobuditi ponos stanovnika i vratiti život u staru jezgru tijekom cijele godine. Stručnjaci koji su radili na projektu zaronili su u arhive istražujući stručnu literaturu o povijesnim, prirodnim, geografskim i kulturnim posebnostima grada, sve kako bismo pronašli jedinstvenosti koje čine Trogir drugačijim od svih drugih mediteranskih gradova. Ono što je cijeli proces iznjedrio je ono što je oduvijek Trogir činilo posebnim djelovanje majstora i majstorski biljezi u kamenu vidljivi u svakom kutu stare gradske jezgre kao jedinstvena poveznica prošlosti i sadašnjosti grada s vizijom nove budućnosti Trogira kao grada majstora - objašnjava nam Ruža Kovačević Bilić, pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Trogira dodajući kako je cijeli proces kreiranja brend strategije i novog vizualnog identiteta grada bio izrazito participativan, a sastanci su bili intenzivni te strukturirani tako da uvažavaju dionike iz svih segmenata grada - privatnike, javne djelatnike, stručnjake iz područja povijesti, povijesti umjetnosti, stanovnike stare jezgre...

Novi most preko Foše kao novi simbol Trogira

Udruge Gospe od Karmela “Kad zatrube brodi Gospi Karmelskoj”. Za kolovoz su također najavljene dvije izložbe, prva je ona makedonskog umjetnika Trajce Chatmova, a druga je izložba radova Dijane Engelmann “Kulturne fuzije”. Za rujan je previđena izložba radova Marka Brajkovića, a bogat program već je spreman i za jesenski period. Što se tiče spomenutog brendiranja, riječ je o jedinstvenom projektu kojim je Grad Trogir postao pionir na obali napravivši brend strategiju destinacije kojom definira na koji se način dugoročno prezentira na tržištu.

Njome su objedinjeni povijest grada, njegova kultura i kulturna baština, ali u jednakoj mjeri svakodnevica. Cilj je pokazati posebnosti i prednosti Trogira te ih istaknuti u odnosu na druge destinacije, te u konačnici spriječiti

196 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROMO

Majice s vizualnim identitetom Trogira

- Definirana su tri glavna elementa temeljena na posebnostima koje Trogir izdvaja od ostalih mediteranskih gradova, a to su djelovanje svjetskih majstora u našem gradu, zatim tragovi, biljezi u kamenu iz duge i bogate povijesti grada, a dodatno i kontinuitet života u staroj gradskoj jezgri s i dalje prisutnim radom majstora različitih obrta. Današnji majstori - kipari, proizvođači nakita, kožari, krojači, kuhari, slastičari, vinari, maslinari, slikari, sportaši, povjesničari umjetnosti, svi zajedno tvore dokaz da majstorstvo i dalje živi u ovom gradu - objašnjava Kovačević Bilić naglašavajući i kako brend strategija podrazumijeva i implementaciju svih koraka i ostvarenje ciljeva strategija. No taj dio i dalje traje.

Pogled na trogirsku rivu i kulu Kamarlengo

- Kreiranje posebnih proizvoda koje posjetitelji mogu ponijeti kao uspomenu uključuje brojne svakodnevne predmete, suvenire: majice, japanke, vrećice, ručnike, brošure..., no krajnji je cilj da ponesu sa sobom uspomenu urezanu u pamćenje - baš kao što su tragovi i biljezi u kamenu stari nekoliko tisuća godina koje imamo i po našoj katedrali, crkvama i ulicama te koji se zbog svoje sličnosti u izvedbi pripisuju majstoru Radovanu i njegovoj radionici. Riječ je o zarezima, udubljenjima, crticama, polumjesecima, cvjetovima, listovima i grančicama, šesterolistima, sjekirama, nacrtima, triljama... Na katedrali u Reimsu pronađeni su istovjetni znakovi kao i u Trogiru te se vežu uz majstora Radovana, a uz istog majstora se veže i glavni portal zapadnog pročelja sv. Marka u Veneciji.

Prateći ove kamene tragove i djela majstora Radovana, dovodimo Trogir u svjetski kontekst. Znakovi u Trogiru jedinstveni su u povijesti europskog graditeljstva zbog frekvencije svog pojavljivanja i plastične izvedbe u stilu udubljenog reljefa. ‘Srednjovjekovni grafiti’, tragovi majstora graditelja, skulptora i klesara koji su živjeli i stvarali u Trogiru, stoljećima kasnije živo svjedoče o isprepletenosti uzvišenog i životnog. Gotovo neuočljivi na prvi pogled, otkrivaju se tek pažljivim traganjem i otkrivanjem - govori nam Kovačević Bilić.

Za kraj navodi i kako će pokrenuti brand store, službenu suvenirnicu grada koja će imati posebno dizajniran i ovim tragovima inspirirani asortiman te kako će, uz to, posjetiteljima ponuditi i pomno birane autohtone trogirske suvenire i proizvode suvremenih majstora krojača, kožara, slastičara, izrađivača nakita, umjetnika, kipara, vinara, gastronoma...

PROMO

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 197

TEMA

PRODORNA I KOMPLEKSNA STUDIJA POMAKNUTIH KARAKTERA NOBELOVCA SAULA BELLOWA Živio je u dijelu Chicaga s visokom stopom kriminaliteta jer je smatrao da pisci trebaju živjeti na sličnim mjestima, gdje će njihovi spisateljski instinkti ostati jaki i živi, a mi pišemo o ovom velikom piscu povodom romana ‘Žrtva’

Piše: JOSIP MLAKIĆ

agrebačka naklada objavila je nedavno, u prijevodu Vjere Balen-Heidl, manje poznati roman “Žrtva” američkog nobelovca Saula Bellowa, koji je rođen 1915. godine u Kanadi, u predgrađu Montreala. Umro je 2005. u Sjedinjenim Američkim Državama.

Njegovi roditelji bili su dobrostojeći židovski doseljenici iz ruskog Sankt Peterburga, kojima je dolazak u Kanadu bio svojevrsna degradacija. “Moja majka nije prestajala pričati o obiteljskoj dači u Rusiji, o svom privilegiranom životu i kako je sve to sad nestalo.

Radila je u kuhinji. Kuhanje, pranje, krpanje... Dok je bila u Rusiji, imala je sluge... Ali uvijek si mogao svoje ponižavajuće stanje ublažiti uz pomoć neke vrste ogorčene ironije”, izjavio je jednom Bellow. Njegov otac Abraham radio je u pekarnici kao dostavljač

Z

198 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

ugljena i krijumčar. Majka mu je umrla kad je imao 17 godina. Bila je duboko religiozna i željela je da Saul postane rabin ili koncertni violinist. Međutim, Bellow se pobunio protiv onoga što je kasnije nazvao “zagušljivom ortodoksnošću” svog religioznog odgoja te se okrenuo prema književnosti. Čitao je uglavnom Shakespearea i velike ruske romanopisce 19. stoljeća. Odrastao je u Chicagu, gradu koji je bio pozadina mnogih njegovih romana, gdje se njegova obitelj preselila kad je Saulu bilo devet godina, u zatvorenoj zajednici koja je i usred dinamike modernog velegrada sačuvala tradicionalne etničke vrijednosti, što je ostavilo traga na njegovim romanima, prvenstveno po kompleksnim karakterima koji se na različite načine nose sa svojim židovskim podrijetlom.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Bellow je bio trockist, zbog čega su ga drugi, staljinistički nastrojeni pisci ismijavali

PROFIMEDIA

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 199

Navodno je već tad, po preseljenju, odlučio postati pisac, nakon što je pročitao roman “Uncle Tom’s Cabin” (“Čiča Tomina koliba”) od Harriet Beecher Stowe. Nakon završene srednje škole želio je studirati književnost, ali je odustao jer je smatrao da je književni milje izrazito antižidovski nastrojen. Umjesto toga, diplomirao je antropologiju i sociologiju. Pretpostavlja se da je Bellowovo proučavanje antropologije utjecalo na njegov književni stil, dok se antropološke reference često mogu susresti u njegovim djelima. U 1930-ima bio je dio čikaškog ogranka Federal Writer’s Projecta, s još nekim čikaškim piscima, od kojih su mnogi bili članovi Komunističke partije SAD-a. Bellow je u to vrijeme bio trockist, zbog čega su ga drugi, staljinistički nastrojeni pisci ismijavali. Zanimljiva je epizoda iz njegova života, kad je kao mladić otišao u Mexico City, gdje se trebao sastati s Leonom Trockim, ali je ruski revolucionar ubijen dan prije njihova susreta. Međutim, s godinama, Bellow se udaljio od ljevičarskih ideja i prihvatio konzervativna stajališta. Bio je kritičan prema feminističkom pokretu i ideji multikulturalizma te prevladavajućom političkom korektnošću u vezi s tim temama: “U svakom razu-

se u dio grada s visokom stopom kriminaliteta jer je smatrao kako pisci trebaju živjeti na sličnim mjestima, gdje će njihovi spisateljski instinkti ostati jaki i živi.

Pored Nobelove nagrade, koju je dobio 1976. godine, dobio je i niz drugih nagrada, uključujući Pulitzerovu nagradu za roman “Humboldtov dar” i Nacionalnu medalju za umjetnost. Ostat će, također, upamćen i po tome što je bio jedini pisac koji je čak tri puta dobio prestižnu Nacionalnu nagradu za književnost (National Book Award), zbog čega je 1990. godine dobio doživotnu medalju Nacionalne zaklade za knjigu, za “istaknuti doprinos američkoj književnosti”. Prema riječima švedskog Nobelova odbora, djelo Saula Bellowa karakterizira “mješavina bogatog pikarskog romana i suptilne analize naše kulture, zabavnih avantura, drastičnih i tragičnih epizoda koje se u brzom slijedu izmjenjuju s filozofskim razgovorima, a sve ih je razvio komentator duhovitog jezika i prodornog uvida u vanjske i unutarnje porive koji nas tjeraju da djelujemo ili nas sprečavaju da glume, što se može nazvati dilemom našeg doba”. Najpoznatija su mu djela romani “Pustolovine Augieja Marcha” (1954.), “Henderson kralj kiše” (1959.), “Herzog” (1964.), “Planet gospodina Sammlera” (1970.), “Humboldtov dar” (1975.) i “Ravelstein” iz 2000. godine. Autor je, također, i nekoliko publicističkih, memoarskih i esejističkih knjiga.

Jednom je izjavio da mu je od svih njegovih likova najsličniji Eugene Henderson iz “Hendersona kralja kiše”. Bellow nije bio jednodušno prihvaćen u američkim akademskim i književnim krugovima. Philip Roth, njegov prijatelj i štićenik, koji je pisao pod njegovim vidnim utjecajem, smatrao je Bellowa jednim od najznačajnijih američkih pisaca uopće: “Okosnicu američke književnosti 20. stoljeća čine dva romanopisca: William Faulkner i Saul Bellow.

Oni su zajedno Melville, Hawthorne i Twain 20. stoljeća”. James Wood, engleski književni kritičar i esejist, napisao je kako je po Bellowu prosuđivao svu modernu englesku prozu. Pisac John Cheever, jedan od najvažnijih američkih pisaca kratke priče, smatrao je kako su njegove vlastite priče blijede u odnosu na Bellowa, da se doimaju “kao puki odlomci iz predgrađa”. Najdalje je u pohvalama otišao engleski pisac mlađe generacije Martin Amis, koji je opisao Bellowa kao “najvećeg američkog pisca ikad”. S druge strane, Bellowovi kritičari njegovo su djelo smatrali konvencionalnim i staromodnim tvrdeći da pokušava oživjeti europski roman 19. stoljeća. U privatnom pismu Vladimir Nabokov opisao je Bellowa kao “jadnog mediokriteta”. Sličnog je mišljenja bio i Kingsley Amis, otac Martina Amisa, koji je 1971. godine izjavio da je pisac krimića John D. MacDonald “po svim standardima bolji pisac od Saula Bellowa”.

Na ovim prostorima, Bellow je najpoznatiji po romanu “Herzog”, koji je objavljen osamdesetih u reprezentativnoj ediciji “Deset američkih romana” zagrebačkog Libera, s romanima Ernesta Hemingwaya, Williama Faulknera, Normana Mailera, Hermana Melville, Edgara Allan Poea...

Moja majka nije prestajala pričati o obiteljskoj dači u Rusiji, o svom privilegiranom životu i kako je sve to sad nestalo. Radila je u kuhinji. Kuhanje, pranje, krpanje... Dok je bila u Rusiji, imala je sluge... Ali uvijek si mogao svoje ponižavajuće stanje ublažiti uz pomoć neke vrste ogorčene ironije mnom i otvorenom društvu smijali bi se apsurdnosti kampanje misaone policije izazvane besmislenim uveličavanjem ‘diskriminirajućih’ primjedbi o Papuancima i Zuluima. Biti ozbiljan u ovom fanatičnom stilu je neka vrsta staljinizma koji karakterizira staljinistička ozbiljnost i vjernost partijskoj liniji koje se stariji građani poput mene predobro sjećaju”. Tijekom Drugog svjetskog rata Bellow se priključio trgovačkoj mornarici te je tijekom svoje službe, 1944. godine, dovršio svoj prvi roman “Dangling Man”, koji govori o mladiću iz Chicaga koji čeka da bude mobiliziran u rat. Godine 1948. dobio je Guggenheimovu stipendiju koja mu je omogućila odlazak u Pariz, gdje je započeo pisati pikarski roman “Pustolovine Augieja Marcha”, koji je naišao na odličan prijam kod kritike, koja ga je uspoređivala sa Cervantesovim “Don Quijoteom”. Knjiga počinje jednim od najpoznatijih uvodnih odlomaka američke književnosti koji započinje rečenicom: “Ja sam Amerikanac, rođen u Chicagu, tom mračnom gradu...”. Roman kombinira kolokvijalni stil i filozofska razmišljanja, zbog čega je Bellow već tad uvršten u red velikih i značajnih autora američke književnosti. Ostao je upamćen i po tome što je 1953. godine preveo kratku priču “Gimpel luda” Isaaca Bashevisa Singera s jidiša na engleski te bacio svjetlo na jednog dotad manje poznatog pisca. Bellow je jedno vrijeme živio u New Yorku, nakon čega se vratio u Chicago, koji je smatrao “vulgarnim, ali vitalnim i više reprezentativnim za Ameriku od New Yorka”. Naselio

200 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Nastavak na sljedećoj stranici 

KI S T E J V S U HITOVI U IN R U T K FRA U IZDANJ

koje Knjige nice gra pomiču ju bez lja i ostav a! dah

www.fraktura.hr i Knjižara Fraktura, Ulica kneza Mislava 17, Zagreb

Slično je bilo i u Sjedinjenim Američkim Državama: dok Allbee se suočava s Leventhalom još nekoliko puta tijeje prodaja Bellowih prvih nekoliko romana bila skrokom sljedećih tjedana i otkriva da je posljednjih godina mna, “Herzog” je postao bestseler. Kao i u nekim drugim Allbee vodio život beskućnika nakon što ga je napustila Bellowim romanima, i u “Herzogu” se može detektirati žena, koja je potom poginula u prometnoj nesreći. Leniz biografskih i autobiografskih elemenata. Riječ je o venthal s vremenom počinje prihvaćati određeni stupanj romanu koji je reprezentativan za cjelokupno Bellowo odgovornosti za Allbeejevu životnu kalvariju, bez obzira djelo, jer se bavi njegovim opsesivnim temama poput na to što ga ovaj uhodi i špijunira, što kod Leventhala života Židova u Americi i njihova identiteta, bez obzira izaziva jak osjećaj paranoje, pa se u jednom trenutku, na to što Bellow nije volio da ga nazivaju “židovskim igrajući na Leventhalov osjećaj krivnje, Allbee čak privrepiscem”. meno useljava u Leventhalov stan.

Glavni junak romana je profesor romantizma Moses Radnja se dodatno usložnjava kad na svom poslu uredHerzog, koji proživljava emocionalnu krizu nakon nika u malom poslovnom časopisu Leventhal dobije razvoda od druge žene, a suočava se i s problemima telefonski poziv od Elene, supruge svoga brata Maxa, u akademskom i književnom radu. Roman je dijelom koja mu kaže kako je njegov nećak teško bolestan i da koncipiran kao niz pisama koje glavni junak - eksjoj očajnički treba njegova pomoć. Tijekom njihova razcentrični i briljantni intelektualac - piše prijateljima, govora doznajemo da je Asin brat Max nemaran muž znanstvenicima i mrtvima, ali ih nikad ne šalje. Herzog i otac koji je praktički napustio svoju ženu i dva sina potječe iz židovske obitelji koja se u Ameriku doselila te radi u Teksasu. Maxova supruga Elena je Talijanka iz Rusije. Većinu života proveo je u New Yorku i Chicakoja se udala za Maxa unatoč protivljenju svoje majke. gu, a u akademskim se krugo“Htjela me izbacit iz kuće kad vima etablirao kao autor knjige sam hodala s njim”, kaže Ele“Romantizam i kršćanstvo”. Iako na Leventhalu: “Ona je strašno su sedamdesetih i osamdesetih stroga katolkinja. Rekla je da neće djela Saula Bellowa bila iznimno ništa imati sa mnom ako se udam prevođena u bivšoj državi, to nije za nekoga tko nije katolik. Da će bio slučaj s njegova prva dva rome prokleti. Pa i jest, onda kad mana, “Dangling Man” i “Žrtva”, sam otišla od kuće. Nisam se viu kojima Bellow daje prodorne i djela s njom sve dok se nije rodio kompleksne studija pomaknutih Phillie. I dalje je ne viđam često, karaktera. Radnja “Žrtve” odvija no otkad je Mickey bolestan, se u New Yorku, u vrijeme ljetnog dosta često dolazi ovamo. toplinskog vala. “Ponekad je noću Kad je Max kod kuće, neće u u New Yorku vruće kao u Bannju ući. Vrlo je praznovjerna ta gkoku. Učini ti se da se cijeli konmoja mama. Drži se običaja svog tinent pomaknuo i skliznuo bliže rodnog kraja. Misli da je još na ekvatoru, a suri Atlantik pozeleSiciliji”. Nakon prvog posjeta nio kao da je u tropskom pojasu, obitelji svoga brata, Leventhal dok se pak ljudi kojima ulice vrve je uvjeren da je Max nesavjesno doimaju poput barbarskih felaha zanemario svoju mladu ženu i (stanovnici arapskih država koji djecu te uvjerava Elenu da dopužive sjedilačkim načinom života, sti da njezin sin bude primljen za razliku od nomadskih stočara, u bolnicu na liječenje. Liječenje op.a.) među onim veličanstvenim krene naopako i dječak umre, i spomenicima njihova kulta čija to u trenutku kad se Max vraća u su bliješteća svjetla neprekidno Žrtva Saul Bellow, Zagrebačka naklada. New York. Bellow završava svoj uperena prema uzavrelom nebu”, Prijevod: Vjera Balen – Heidl roman u ironijskom ključu, bajrečenica je kojom započinje kovitim happy endom kojim, poroman. Glavni junak romana je put poteza gumicom, briše svoje Asa Leventhala, Židov u ranoj brižljivo građene karaktere. Iako srednjoj dobi, čija je supruga Mary napustila New York je njegov sukob s Allbeejem umalo završio katastrofalna nekoliko tjedana kako bi pomogla svojoj majci da se no, rastaje se od brata u dobrim odnosima, a u popreseli iz Baltimorea u staru obiteljsku kuću na jugu. sljednjem poglavlju doznajemo da je unaprijeđen, da Dok je ona odsutna, Leventhal mora preuzeti mnoge izgleda mlađe unatoč sijedoj kosi i da će uskoro postati zadatke na sebe koje bi njegova žena obično preuzela otac. U posljednjem poglavlju Bellow opisuje susret umjesto njega. Jedne večeri, dok se šetao parkom, Leizmeđu Leventhala i Allbeeja, koji se dogodio nakon venthal susretne čovjeka čije mu se lice učini poznatim. više mjeseci, u kazalištu, neposredno prije završnog Ispostavi se da je riječ o njegovu starom znancu Kirbyju čina. Allbeejeva je sudbina naizgled obrnuta: on hoda Allbeeju, čiji je ton lažne učtivosti prožet antisemitizs holivudskom glumicom i bogato je odjeven. Leventmom. Allbee smatra Leventhala odgovornim za to što je hal se iznenadi kad ga Allbee pozdravi te se ispriča za u nekom trenutku u prošlosti izgubio posao. svoju agresiju i ranije antisemitske ispade. “Nisam onaj Leventhal isprva odbacuje Allbeejeve optužbe, a kasnije koji upravlja stvarima. Ne bih to ni mogao. To sam već ga progoni sumnja da je to napravio iz osvete za Allbeedavno shvatio. Od onih sam koji se mogu nagoditi bilo jeve antisemitske primjedbe na nekoj zabavi, usmjerene s kim tko upravlja. Svijet nije stvoren da bude meni na prema Leventhalovu bliskom prijatelju, Danu Harkavyju. raspolaganju. I što ja tu mogu?”, kaže Allbee.



202 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

LJE O B J A N IH Ć A M O OD D A AUTOR

pustite o r p e N aće m o d h vr sti! o n v e ž i knj

www.fraktura.hr i Knjižara Fraktura, Ulica kneza Mislava 17, Zagreb

Piše: DENIS DERK

BEČKI ROMAN DRAGAN VELIKIĆ Mučna i nimalo laskava studija srednjoeuropskog mentaliteta u kojoj, ponukan recentnim događajima iz vlastitog života, Dragan Velikić secira duboko upitne vrijednosti omiljenog mu mitema uglađenosti (“umivene”) Mitteleurope.

Roman rašomonski pripovijeda o odnosu pojedinca i društva te dosegu njegove slobode unutar rigidnosti državno-pravnog ustroja. (MeandarMedia)

Péter Nádas piše krajnje otvoreno i provokativno ’Pisanje kao profesija’ je mudro djelo koje veliča umjetnost i snagu pojedinca da se nametne materijalističkom svijetu njiževnik Peter Nadas, bez sija” skup je nekoliko Nadasevih svake sumnje, klasik je maaktualnih eseja, tekstova i prigodđarske, ali i europske knjinih govora u kojima ovaj književževnosti. Odlično je zastupljen na nik govori o vlastitom poimanju hrvatskom tržištu knjiga, pa i ne pisanja, a zainteresiranoj javnosti čudi da je baš on postao glavna nudi i nekoliko biografskih činjezvijezda na Interliberu koji je nica, ali na kapaljku. Tako na više lani posvećen iznimno vitalnoj i mjesta spominje velikog prijatelja energičnoj mađarskoj književnoi kolegu, prerano preminulog, sti. Iako ga je u Hrvatskoj objavio živopisnog nesuđenog nogomei Disput (“Kraj jednog obiteljskog taša Petera Esterhazyja koji je bio romana” u prijevodu Kristine omiljen i u Hrvatskoj i to napose Peternai Andrić), najzaslužnija za u Puli čiji je sajam knjiga rado hrvatsku promociju ovog jedinposjećivao. stveno autora svakako su FraktuU završnom tekstu u knjizi, a ra i nezamjenjiva prevoditeljica zapravo govoru na otvaranju Xenia Detoni koji Nadaseva djela 93. svečanog budimpeštanskog objavljuju i prevotjedna knjige, de sustavno i više Nadas u apoteozi nego profesionalkorisnim kišnim no. Tako je upravo glistama koje često PISANJE KAO PROFESIJA u studenom sviposjećuju njegov vrt PÉTER NÁDAS, FRAKTURA. jetlo dana uglena imanju u zapadPRIJEVOD: XENIA DETONI dala i Nadaseva noj Mađarskoj na knjižica “Pisanje kojem živi veći dio kao profesija” koju godine, ističe da je uredio Seid Serga je baš Esterhazy darević, a prevela nazvao ‘posljednjim Xenia Detoni. Namađarskim seljačpisao sam knjižica kim piscem’. Pa se jer njenih stotinjak onda Nadas hvali stranica doista da uz pomoć, kako izgleda krhko naje poentirao, jedine spram Nadasevih supruge, zajedničslavnih i opsežnih ki uzgaja salatu, romana kao što špinat, kelj pupčar, su to znamenite rikolu, brokulu, “Paralelne pripovikomorač, estragon, jesti” čije hrvatsko kiseli šiljasti kupus, izdanje ima čak krumpir, kopar, gra1564 stranice! horice, pitomi bo“Pisanje kao profesiljak, repu, tikvice,

K OVO I DRUGA MORA ANTUN ŠOLJAN Kad je zbirka pripovjedaka “Ovo i druga mora” prvi put objavljena prije pet desetljeća, bilo je to u biblioteci za djecu i mlade. Možda su djeca onda bila zrelija, možda smo mi odrasli danas djetinjastiji, ali u svakom slučaju, ova čarobna knjiga o morima, brodovima i mornarima klasik je književnosti s ove strane Jadrana i prikladna je za sve uzraste i dobne skupine. (Vuković i Runjić)

PRIČE O DRAGOM BOGU RAINER MARIA RILKE “Priče o dragom Bogu”, napisane između Rilkeova prvog i drugog putovanja u Rusiju ujesen 1899., najznačajnije su njegovo prozno djelo nakon romana “Zapisci Maltea Lauridsa Briggea”. “Priče o dragom Bogu” svojevrsni su prozni pandan pjesničkoj zbirci “Časoslov” u kojoj Rilke lirski obrađuje svoje rusko iskustvo. Tako ruske legende u vrlo osobnom tumačenju, prožimaju cijelu knjigu. (OceanMore)

204 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

ciklu, celer, rajčice, paprike, češnjak, hren, medvjeđi luk...

Pišući hvalospjev kišnim glistama koje imaju brojne neprijatelje, iako samozatajno u vrtovima diljem svijeta imaju važnu ulogu, Nadas britko izjavljuje da je čovjek čovjeku najveći prirodni neprijatelj.

Da bi u jednom tekstu iz ove knjižice otvoreno današnju demokraciju nazvao “prokleto jebenom”. Dokaz je to da i svojim protokolarnim ili akademskim tekstovima Nadas piše krajnje otvoreno i provokativno, potpuno u raskoraku sa profesorskim i pomalo uštogljenim, građanskim izgledom.

Britak je Nadas i kada u eseju “Na bojama tmine” iz 2021. žali što je morao doživjeti smrt klasične fotografije i procvat digitalne ere s kojom se nikako ne može pomiriti.

Uostalom, Nadas je i priznati fotograf koji je dio života proveo i u novinarskim redakcijama, te je uživao kada je u tamnoj komori razvijao fotografije, sve dok se to moglo.

No, napretkom tehnologije, manji dio opreme iz tamne komore bacio je u smeće, a veći dio s kamerama i svjetlomjerom darovao nekom muzeju.

Da ova knjiga i nije samo o pisanju, kojeg Nadas nimalo ne mistificira, svjedoči i uvodni tekst “Haydn u neboderu”.

Riječ je o eseju nastalom na poziv Zaklade Joseph Haydn u kojem Nadas promišlja glazbu, samog Haydna (ali i druge skladatelje), a onda i taj srednjoeuropski milje kojem ponosno pripada. Tekst “Naše budne tišine” posveta je prevoditeljima i njihovoj umjetnosti bez koje ne bi bilo moguće djelo jednog pisca posredovati čitateljima koji ne znaju jezik na kojem piše.

Iako u knjizi “Pisanje kao profesija” ima i trpkih rečenica, ovo je ipak mudro djelo koje veliča umjetnost i snagu pojedinca da se umjetnošću nametne nepravednom i materijalističkom svijetu, kako u prošlosti, tako i danas i u vijeke vjekova. Amen.

Piše: MIRNA SINDIČIĆ SABLJO

U svijetu vječnoga snijega, polarne svjetlosti i inuitske mitologije osljednjih se nekoliko no otprilike 70.000, u godina među širokom pedesetak različitih publikom u Kanadi zajednica rasproTanya Tagaq afirmirala kao stranjenih na krajglazbenica i izvođačica grlenjem sjeveru zemlje, ne glazbe. Ova multidisciplivećinom na teritoriju narna umjetnica inuitskog nazvanom Nunavut. podrijetla 2018. godine Još od 18. stoljeća objavila je svoj prvi roman, održavaju redovite izvorno napisan na inuktitukontakte s europskim tu i potom prevedenom doseljenicima s kojima na engleski jezik, “Split trguju krznom, a sve Tooth”, koji se temelji na do sredine 20. stoljeća LEDENI ZUB TANYA TAGAQ, autoričinim dnevničkim sačuvali su svoj tradiLEYKAM INTERNATIONAL. zapisima. Roman je upracionalni način života PRIJEVOD: MAJA ŠOLJAN vo u prijevodu s engleskog lovaca nomada. Živjeli jezika Maje Šoljan pod su u skladu s godišnaslovom “Ledeni zub” njim dobima, njeguobjavila izdavačka kuća Leykam jući poseban odnos prema prirodi international, čime je, nakon objave i teritoriju koji nastanjuju. Životne romana Michela Jeana “Kukum” i im se prilike korjenito mijenjaju Naomi Fontaine “Shuni”, dala novi tijekom druge polovice 20. stoljedoprinos poznavanju književnosti ća, kad ih kanadska vlada prisilno kanadskih starosjedilačkih naroda u sedentarizira i/ili relocira. Do danas nas. Roman Tanye Tagaq posvećen imaju otežani pristup obrazovanju, je nestalim i ubijenim ženama stazaposlenju i zdravstvenoj skrbi, rosjedilačkog podrijetla te žrtvama manjak adekvatnog stambenog sustava državnih internata u kojima prostora, što sve uzrokuje povećanu se desetljećima provodila prisilna stopu ovisnosti, nasilja i psihičkih akulturacija autohtonih naroda. poremećaja u odnosu na kanadski “Ledeni zub” pripovijeda o odrastaprosjek. Spomenuto čini kontekst u nju inuitske djevojčice u Nunavutu kojem treba interpretativno kontektijekom 1970-ih i 1980-ih godina, s stualizirati “Ledeni zub”. Različite naglaskom na formativnim godinateme koje su vezane uz izazove živoma te školovanju koje prekida u 17. ta inuitskih zajednica u suvremeno godini zbog trudnoće. Pripovjedačidoba na određeni način imaju odjek ca se dotiče različitih tema, od svau knjizi Tanyje Tagaq, koja je svojevrkodnevice na Arktiku, odnosa prema sni žanrovski hibrid jer spaja prozu, prirodi i teritoriju, ljubavi, prijateljpoeziju i ilustracije Jaiméa Herstva, trudnoće, obiteljskog nasilja, nandeza, zbog čega se ne uklapa u seksualnog zlostavljanja, osjećaja tradicionalne zapadnjačke književne zajedništva i ugroze tradicionalnog žanrove. Ovaj tekst, koji je imao inuitskog načina života. Na zanimljiv iznimno dobru kritičku recepciju u način spaja proživljeno iskustvo s Kanadi, spaja fikciju i autobiografske tradicionalnim znanjima i kulturelemente s inuitskom mitologijom nim vrijednostima Inuita te čitatelje te u oniričkoj i poetičnoj atmosferi odvodi u udaljeni svijet arktičkog i progovara o kolonijalnim traumasubarktičkog pojasa, u svijet polarne ma, nasilju i identitetu. Značajan je svjetlosti, tundre i vječnoga snijega. prostor posvećen inuitskim metodaInuiti su starosjedilački narod koji ma tradicionalnog liječenja te zacježivi u Kanadi, na Aljasci, Grenlandu ljivanja rana i trauma uzrokovanih i u Rusiji. U Kanadi ih je nastanjekolonijalnim nasljeđem.

P

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 205

KRATKA PRIČA

Činovnik Hinko, omča i luminal (PRIČA IZ ZBORNIKA ‘BELGRADE NOIR’) Piše: MILJENKO JERGOVIĆ

U sobi od koje su mu pred očima ostale teške neprozirne zavjese boje trule višnje i posteljni prekrivač iste takve boje, a činilo se i istog materijala, osjećao se vonj što ga je pamtio iz vrlo ranog djetinjstva hotelsku garažu ulazilo se iz Ulice maršala Birjuzova. Osojna, siva i pomalo vlažna, kao da se sunce nikad i ne spusti do prizemlja i prvih katova zgrada podignutih uglavnom prije Drugoga svjetskog rata, ostala je pomalo za leđima grada. Garaža je bila tijesna, jedva je u njoj manevrirao sa volkswagen touaregom, unajmljenim u rent a caru. Dočekao ga je oniži stariji muškarac, vrlo skromno odjeven, više nalik prosjaku nego hotelskom momku, čuvaru garaže ili recepcioneru, te ga je, mrmoljeći sitne ljubaznosti na koje on nije obraćao pažnju, sproveo do tijesnog lifta, koji ga je podigao dva kata više. Našao se u hodniku, niz koji su na zidovima visile uramljene crno-bijele fotografije iz slavne povijesti hotela: mali nasmijani crnac u ulozi liftboja, graditelj i vlasnik hotela s porodicom, hotelska proslava nove 1940. godine, Miroslav Krleža, kao jedan od najslavnijih gostiju… Na kraju hodnika bile su stepenice, koje su se spuštale prema recepciji. Nakon što se prijavi, gost bi se istim stepenicama, bilo ih je pet, penjao nazad, do sljedećeg lifta koji vodi do katova sa sobama. Kompliciran raspored penjanja i spuštanja, bilo pješice bilo liftom, ali ga gost lako savlada, tako da se u hotelu brzo odomaći U sobi od koje su mu pred očima ostale teške neprozirne zavjese boje trule višnje i posteljni prekrivač iste takve boje, a činilo se i istog materijala, osjećao se vonj što ga je pamtio iz vrlo ranog djetinjstva: lož-ulje.

Otkud lož-ulje? Trideset godina nije osjetio taj miris.

Ušao je u lift, sišao niz onih pet sepenica do recepcije, prošao pored recepcionera i ne pogledavši ih i kroz glavni hotelski ulaz izašao na Obilićev venac. Bljesak augustovskog sunca pretvorio se u oštar bol u očima, pa u glavi.

U

Nastavak na sljedećoj stranici 

206 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 207

Zastao je dok ne prođe, i kada je ponovo progledao svud naokolo zašarenili su se stolovi okolnih kafića i restorana, čuo se žamor stotina ljudi, uglavnom mladih žena i muškaraca, koji su, učinilo mu se, svi bili nepodnošljivo veseli.

Tad mu je prvi put kroz glavu prošlo kako je neobično da na ulici iz koje je ušao u hotelsku garažu vlada sivilo oblačnoga predjesenjeg popodneva, a da je na suprotnoj strani, tamo ispred glavnoga hotelskog ulaza sunčan ljetni dan. Kao da je Hotel Majestic na granici dviju klimatskih zona.

Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte u Policijskoj upravi zagrebačkoj, dobrodržeći pedesetdvogodišnjak, prvi put je u životu bio u Beogradu. A još do prije dva mjeseca je vjerovao, i stoput je to u sebi ponavljao, da u ovaj grad nikada neće doći. Glavni razlog za nedolaženje nije bio taj što je Ilija bio hrvatski branitelj, u ratu je sudjelovao još od proljeća 1991, protiv Srba i JNA se borio najprije na slavonskom, pa na dubrovačkom ratištu, da bi zatim, dvije godine kasnije, ratovao i protiv bosanskih muslimana, i onda opet, u proljeće i ljeto 1995. protiv Srba. Nije on mrzio te ljude s kojima se gledao preko nišana, a kako bi ih i mrzio kad su mi oni tih ratnih godina bili jedino pravo društvo, oni s kojima je dijelio sudbinu, kako u životu,

urušavao komunistički sistem i kada su osnivane prve stranke, Marka Soldu je njegov policijski drug, bivši šef tajne policije Joža Marunić, pozvao da bude među osnivačima HDZ-a, radikalne hrvatske nacionalističke stranke, koju će podržati i moćna i utjecajna Katolička crkva. I što će Marko nego da pristane. Marunić je, naravno, znao da je Soldo zapravo Srbin, ali mu se, valjda, učinio da će s jednim takvim ekstremiste držati pod kontrolom.

Mati Jelica, domaćica, rodom iz jednog od srpskih sela na Baniji, nije se previše premišljala i lako je pristala uz promjenu porodičnih identiteta. Ako čovjek ima sreće s imenom i prezimenom, lako će se Hrvatima predstaviti kao Hrvat, a Srbima kao Srbin. Ali ipak će ga kasnije opterećivati to što će kasnije morati stalno da misli što i tko on zapravo jest, a što i tko nipošto nije.

To je i razlog zašto se Ilija Soldo odmah, još prije osnivanja Hrvatske vojske, prijavio u dobrovoljce, i što je svih tih godina ratovao protiv Srba. Vjerojatno bi bilo pretjerano reći da je ratovao protiv samoga sebe i onoga tajnog Srbina u sebi, ali činjenica jest da pred samim sobom nije mogao tek tako biti Hrvat. Trebao mu je taj rat, nakon kojega više nitko neće ni pomisliti da je on nešto drugo.

I sve bi to dobro prošlo, ne bi ni bilo ove priče i svega što će iz nje nastati, da Ilijin otac nije imao sestru Smiljanu, i da Smiljana nije bila udata za doktora Miloša Stanojevića, slavnoga jugoslavenskog neurologa, s kojim je živjela u vili na Senjaku. Marko Soldo sa sestrom je prekinuo sve odnose još 1972, nakon što se s njezinim mužem žestoko posvađao oko političke situacije u zemlji, pa je doktor Stanojević izbacio iz svoje kuće policajca Soldu, jer ga je ovaj nazvao američkim špijunom i fašističkom huljom. Nisu progovorili sve do početka rata 1991.

Soldo se sestri nije javio ni kada je, dvije godine ranije, iznenada umro doktor Stanojević. Ona se, međutim, njemu telefonom javila kada je one prve ratne jeseni na vijestima na radiju čula da su avioni JNA raketirali Zagreb. Uplašila se da su joj ubili brata, pa je preko svega prešla.

Od tada su njihovi odnosi na daljinu održavani, ali tako da se nisu posjećivali. Teta Smilja bi, da su je ikad pozvali, rado došla u Zagreb, ali oni to nisu učinili, jer im se činilo da će na takav način biti razotkrivena obiteljska sramota i prevara, te da će susjedi i cijeli Zagreb najednom saznati kako oni nisu Hrvati, nego su Srbi.

Teti Smilji ostat će od svega toga jedna velika žalost: nikada više neće vidjeti Iliju. Posljednji ga je put vidjela kao šestogodišnjaka. Bilo je to onoga dana kada je njezin Miša izbacio Marka iz kuće i kada su Jelica i dječak otišli zajedno s njim. Smiljana i Miloš nisu mogli imati djece, pa je njoj taj dječak značio više nego što bi ijednoj majci mogao značiti njezin sin. Ilija je bio njezin trajno odgođeni život i sva njezina nerođena djeca iz tog života.

Tako mu je, testamentom, ostavila vilu na Senjaku.

Nije on mrzio te ljude s kojima se gledao preko nišana, a kako bi ih i mrzio kad su mi oni tih ratnih godina bili jedino pravo društvo, oni s kojima je dijelio sudbinu, kako u životu, tako i u smrti koja mu je svo vrijeme bila bliža od kragne za vratom... tako i u smrti koja mu je svo vrijeme bila bliža od kragne za vratom. I znao je da oni nemaju ništa protiv njega. Nije ubijao zarobljenike ni civile, nije nasumce pucao ni palio sela, a nekako mu se činilo ni da oni protiv kojih je on ratovao nisu radili to isto. Takve stvari događale su se uvijek tamo gdje njega nije bilo, često i u blizini, samo dva-tri kilometra dalje. Ali, eto, njega je mašilo. I zašto bi sad on mrzio svoje ratne protivnike, s kojima je godinama dijelio i zimu, i snijeg, i kišu, i žegu? I zašto ne bi išao u Beograd?

Nešto drugo mučilo je Iliju Solda i navodilo ga da ostane krajnje distanciran od Srba, ako bi ih sretao u svojoj policijskoj službi, te da nikad ne ode u Beograd.

Iako je rođen i odrastao u Zagrebu, iako ga je pripalo jedno od onih karakterističko hrvatskih prezimena, Ilija je i po ocu i po majci bio – Srbin. Otac Marko, stari partizan, radni je vijek proveo u policiji, i naravno da nije skrivao da je Srbin, rodom iz istočne Hercegovine, gdje se Solda, istina rijetko, moglo naći i među Srbima.

Ali mu nije smetalo ni ako u njemu vide Hrvata. I tako, malo pomalo, kako su se međunacionalni odnosi u Jugoslaviji kvarili, a Marku se bližila penzija, sve bi se češće događalo da prešuti kako on nije od onih većinskih, dakle hrvatskih, nego je od manjinskih, dakle srpskih Solda. Na kraju osamdesetih, kada se

208 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Iliji Soldu, koji je sa ženom i svoje četvero djece živio u jednome zagrebačkom dvosobnom stanu, u jednoj od onih zgrada sazidanih sedamdesetih godina, u doba najživlje socijalističke stambene izgradnje, koje narod zove limenkama, jer su obložene valovitim aluminijskim fasadama, tetkina vila na Senjaku predstavljala je nezamislivo potencijalno bogatstvo. Vrijedila je pedesetak puta više od njegova stana.

Samo je bilo potrebno da otputuje u Beograd i pristupi ostavinskoj raspravi. Prihvaćajući vilu, i to za njega nezamislivo bogatstvo koje će mu ostati nakon što je proda, on će, naravno, morati da prihvati i ono iz čega je njegovo novostečeno bogatstvo proizašlo. I najvjerojatnije će svi od kojih je skrivao svoje zlosretne identitete saznati odakle mu najednom svi ti novci. Ali i to bi Ilija Soldo nekako podnio, samo kad mu se ne bi činilo da pred samim sobom najednom opet postaje – Srbin. Ženi je slagao da odlazi na službeni put u Budimpeštu.

I takvog ga, zdvojnog i pomalo uplašenog, nalazimo kako izlazi iz hotela i preko osunčanog Obilićevog venca odlazi do taksi stajališta. Rasprava na sudu će početi na vrijeme i neće potrajati duže od dvadeset i pet minuta. Sutkinja, mlada i vrlo prijazna žena, na rastanku će ga pitati za Hvar – na tom su otoku njezini imali kuću, posljednji put je, onoga predratnog ljeta, kao trogodišnjakinja bila na Hvaru, ali se ničega ne sjeća – a on će joj se prijazno smješkati, pa će, da je ne razočara lagati da je i sam zaljubljen u Hvar, premda na otoku nikad nije bio.

Rješenje o nasljeđivanju bilo je u plastičnoj omotnici.

Odložio ga je na noćni ormarić, odlučan da do sutra, kada će nazad u Zagreb, više ne izlazi iz hotela. Sjedio je u hotelskom baru, koji je u ona vremena poslije Drugoga svjetskog rata bio jedno od središta beogradskoga društvenog života, tu su se okupljali partijski i državni čelnici, agenti tajne policije i generali, o čemu je Ilija ponešto načuo i pročitao, ali ga nije previše zanimalo. Bilo mu je važno da prođe vrijeme i da se što prije vrati u Zagreb. Osjećao se kao dobar i vjeran muž koji je upravo prevario ženu.

Vratio se u sobu oko devet, nakon što je, sjedeći sam u uglu pustoga bara u koji, izgleda, ne zalazi više nitko, ispio petnaestak viskija, sve u nastojanju da se nekako ošamuti i da zaboravio na ono što mu se tokom dana zbivalo. Legao je u krevet i pokušavao da zaspi. Potom je izlazio na prozor, koji je jedva uspio odbraviti, pa je naslonjen na prozorsku dasku dugo disao noćni zrak, osluškujući zvukove koji su dopirali od Trga republike i niže, s dorćolskih strana, pa se najednom ulovio u razmišljanju kako bi sve izgledalo da se 1991. okrenuo na drugu stranu, pa da je, umjesto da se javi u Zbor narodne garde, otišao teti Smilji u Beograd, a onda ga je ta misao uplašila i posramila, i pokušao je misliti o nečemu skroz drugom, o malinama, za koje je čuo da u Srbiji jako dobro uspjevaju, o šljivama, za koje je odnekud pretpostavljao da ih u Srbiji ima više nego u Hrvatskoj, i na kraju je tako počeo intenzivno da misli o onome o čemu je baš najmanje želio misliti, o Srbiji i o tome kakva je to zapravo zemlja. Što ona njemu znači, nakon što je, ovako ili onako, najbolje godine svog života proveo ratujući protiv nje? Ne znači mu ništa. Kao što mu ništa ne znači ni jedna druga zemlja, uključujući onu u kojoj živi. Zemlja je tu da bi

čovjek imao što da izgubi i da bi imao pred čime da se kompromitira. To je pomislio, zatvorio prozor, legao i zaspao.

Penjao se uz stepenice. Teško, nogu pred nogu. U svom snu bio je teži nego inače. Jedva se uspeo na peti kat, već zadihan kakav nikada ranije nije bio. Pokucao je na vrata stana u kojem je stanovao Hinko Ajzler, privatni činovnik. Trebao ga je ispitati o okolnostima uličnog incidenta u kojem je Ajzler odgurnuo gospođu Petronijević, jer mu se, rekao je, njezin pudl podrugljivo smijao. Stara je gospođa pala i slomila kuk, da bi tri dana kasnije njezin zet, inače viši činovnik u Ministarstvu unutrašnjih dela, uputio prijavu. I sad su poslali njega, provjerenog mekušca, da islijedi Ajzlera. Znali su da inspektor Joso Rakita nikad ne kaže ne. U svome je snu Ilija Soldo bio inspektor Joso Rakita, i godina je bila 1941, dan je petak, 4. aprila, ali njega to nimalo ne iznenađuje, kao ni to što je u svome snu, kao i na javi, istovremeno i Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte Policijske uprave zagrebačke, u godini 2019, i što je, da se i to razumijemo, u toj ulozi mnogo lakši na nogama ako se već mora pješice penjati na peti kat.

Nitko, međutim, nije otvarao. I taman da se zapita što sad da radi i da se sažali nad nevoljnom svojom sudbinom, kadli Josu Rakitu ili Iliju Soldu, budući da je to jedan te isti čovjek, a razlika je samo u godinama te u snu i javi, netko kucnu po ramenu.

– Izvin’te, molim vas! Mento Josef Konforti, poštanski činovnik – predstavi se čovječuljak, ne krupniji od sedmogodišnjeg djeteta i jednako tako sramežljiv – danima već gospodin Ajzler ne otvara vrata. Pravo da vam kažem, svi mislimo da mu se nešto dogodilo.

U snu se nije ni trebao spuštati niz stepenice i ponovo se penjati na peti kat s pisarom Drugoga kvarta Dušanom Markovićem, nabusitim sredovječnim debeljkom u crnom, koji je bio pljunuti ministar vanjskih poslova Cincar Marković (za kojeg je Ilija Soldo znao samo u svome snu), i još dvojicom kolega policajaca, koji će mu biti pomoćnici i svjedoci pri službenom ulasku u stan Hinka Ajzlera. Ponovni prelazak stepenica u snu je, kao i u dobroj priči ili romanu, suvišan detalj koji svijest cenzurira. Joso Rakita zbog te je činjenice osjećao samo olakšanje.

Izvadio je kalauz iz džepa i otključao jednostavnu, siromašku bravu. Zapahnuo ga je vonj mokraće, zaprške i nekakvih kemikalija. Vonj koji je bio stvarniji nego i u jednoj do tada doživljenoj stvarnosti. Inspektor Joso Rakita se prestravio, a jednako se prestravio i načelnik za krvne delikte Policijske uprave zagrebačke Ilija Soldo. Prišao je postelji na kojoj je, siv kao zid, ležao proćelavi muškarac s konopcem za sušenje rublja koji mu je oko vrata bio vezan u nevještu omču. Na ormariću pored kreveta bile su dvije ispražnjene bočice luminala, nekad znamenitog sedativa, proslavljenog u holivudskim filmovima, koji se i danas proizvodi i koristi kao antiepileptik. Ali Joso Rakita jedva da je primijetio bočice luminala, jer je njemu, kao i Iliji Soldi u čijoj je glavi prebivao, zanimljivija bila ta diletantski svezana omča. Tako se nije mogao objesiti, pomislio je, a onda mu se učinilo da je živ, samo što se onako krupnook zagledao u niski tavanski plafon.

Niz desno mu je oko, preko bjeloočnice i žućkaste šarenice prelazio lijep crni mrav.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 209

Po Ajzlerovom oku klizao se kao po ledu.

Rakita je krenuo da će mu kažiprstom izvaditi mrava iz oka.

I tu se dogodilo ono što je gotovo nemoguće prevesti iz sna u stvarnost. Najednom taj koji leži nije više biti Hinko Ajzler, niti je ono bio kažiprst Jose Rakite, nego je po širom otvorenom Josinom oku prelazio mrav, a Hinkov se kažiprst približavao oku da mrava istjera van. Jasno je osjećao mrava u oku, ali nije mogao ni trepnuti, ni pomaknuti očnu jabučicu.

Tu se uz urlik probudio. Uhvatio se za vrat, ali nije bio užeta. Pod njim se, nasred hotelske postelje, razmazivalo iz njega tek dopola izašlo govno.

Trebao je to ostati najveći užas u životu hrvatskog ratnog veterana i zaslužnog policajca Ilije Solda, nasljednika one vjerojatno i najljepše vile na Senjaku, koju još poneki stari Beograđanin zna, po nadimku oca pokojnog doktora Miše Stanojevića, kao vilu čika Jaše Samostalca.

Ali bio je to samo početak.

Sljedećih deset noći po povratku u Zagreb Ilija Soldo nije mogao zaspati. Ležao je u postelji, zurio u strop, glave ispražnjene od svake misli. Ženi nije još ništa rekao: ni to da je putovao u Beograd, a ne u Budimpeštu, ni to da je naslijedio veliko bogatstvo, a nije joj govorio ni o tome što je sanjao kada je posljednji put spavao. S vremenom se množilo ono što je prešutio ili slagao.

Jedanaestog jutra sjeo je u autobus za Beograd. Na posao je telefonirao da se ne osjeća dobro, ženi je rekao da putuje u Vinkovce, gdje je nekoliko dana ranije tridesetogodišnji muškarac, željezničar, podavio svoja dva djeteta i zatim nestao. Ostavio je kratku poruku majci svoje djece, ili kako stoji u policijskom izvještaju “svojoj nevjenčanoj supruzi”, da je djecu podavio zato što ga je varala s konobarom iz staničnog bifea. Sumnja se da je pobjegao preko granice, u Srbiju…

Jednako budan kao svih proteklih dana i noći vozio se pustom autocestom prema istoku. Kada su prešli granicu i ušli u Srbiju zatvorio je oči, zbog nečega misleći da bi sad mogao zaspati. Ali ništa. Svijet je bio jednako jasan, stvaran i budan kao i s one strane granice. Što ne spava u Hrvatskoj, neće zaspati ni u Srbiji.

Te riječi su mu, tako raspoređene, svrdlale mozgom: Što ne spava u Hrvatskoj, neće zaspati ni u Srbiji!

Pogledom je češljao niz beskonačno ravna polja prema Sremskoj Mitrovici i Rumi, pratio je savršene geometrijske oblike crne, svježe preorane zemlje, i pokušavao da misli o nečemu što je daleko od onog u što mu se pretvarao život, od vile na Senjaku i nasljedstva tete Smilje, od laži kojima se branio od svijeta ili od samoga sebe, od nesanice što ju je, bio je uvjeren, izazvao taj neobični i strašni san iz hotela Majestic. I tako je u mislima završio na slučaju tog vinkovačkog luđaka, po zanimanju skretničara, koji je jastukom zadavio devetomjesečnu kćer i trogodišnjeg sina, pa napisao ženi da je na takav način kažnjava i obećao joj, popravi li se, da će začeti u njoj novu djecu. Lud je, a zar je na policiji da je bavi luđacima? Kako voditi istragu protiv poremećenog uma? Mislio je o tome, da bi mu onda, u nizu asocijacija, onim tajanstvenim i neobjašnjivim putevima kojima čovjek s jedne misli prelazi na drugu i s misli o svijetu stiže na misao o sebi, na um palo da je ovo što sam upravo doživljava također kriminalni slučaj koji zahtjeva istragu. To što se zločin dogodio u

210 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

njegovom snu, ili to nije bio zločin nego samoubojstvo, ne mijenja ništa na stvari. Ili mijenja samo to da on sad ne može otići na policiju, onu beogradsku ili njegovu zagrebačku, i prijaviti sumnju na ubojstvo, nego sam mora da istraži slučaj.

Svakakve ludosti čovjeku na um padaju dok se tako vozi autobusom od Zagreba prema Beogradu. Pogotovo ako je policijski inspektor i ako deset noći nije spavao.

Bilo je kasno popodne, skoro predvečerje, ali je glavni hotelski ulaz na Obilićevom vencu bio okupan svjetlom. Druga strana, ona od Maršala Birjuzova, sigurno je u mraku. Je li i to Ilija Soldo pomislio? Kasnije će biti uvjeren da jest. A možda i jest.

Srećom, bilo je slobodnih soba, kao što će ih biti i za deset, i za dvadeset, i za trideset dana, kad god Soldo bude dolazio u svojim redovnim budućim putovanjima u Beograd, na koja će odlaziti svakoga jednaestog dana, nakon što prethodnih deset noći ne bi spavao.

Potrajat će to cijelih šest mjeseci, i odvijat će se svaki put po ubitačno istom scenariju, koji bi, možda, bio dobar za neki eksperimentalni igrani film, koji bi trajao dvanaest sati i ne bi se prikazivao u običnim kinima, nego u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, ali u pripovijetki o mračnom policijskom slučaju usred kojeg se zatekao Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte u Policijskoj upravi zagrebačkoj, takav scenarij zahtijeva da sve te noći što će ih prespavati u hotelu Majestic budu ispričane u jednom istom fragmentu i dahu, a da čitatelj ili slušatelj ima na umu to nepodnošljivo i zastrašujuće ponavljanje, tu monotoniju užasa kroz koju prolazi nesretni Ilija.

Recepcioneri ga sve bolje poznaju. Laže im da je trgovački putnik, neće valjda reći da je policajac. Traže za njega najbolju sobu, jednom spava i u predsjedničkom apartmanu, u kojem su, navodno, Tito i Ranković održavali sastanke s čelnicima komunističkih tajnih policija, ali on na sve to pristaje samo da ne bude sumnjiv recepcionerima. Nakon toga ulazi u lift, pa je već u sobi, skida se, liježe na postelju i pet-šest sati kasnije budi ga vlastiti krik. Bez ikakvih varijacija ponavlja se isti san, samo što u tom snu zna sve više i više o sebi, policijskom inspektoru Josi Rakiti, ličkome Hrvatu, na službi u beogradskoj policiji, početkom aprila 1941. O njemu zna već onoliko koliko zna o onome drugom, navodno stvarnom sebi, Iliji Soldi, koji je u snu u njegovoj glavi prisutan zajedno s Rakitom. Nije, međutim, u stanju da išta promijeni u svom snu, recimo da ne provali u stan Hinka Azlera ili da ne pokuša ukloniti mrava koji se kreće niz njegovo mrtvo oko, ili da se u tom trenutku sam ne pretvori u mrtvoga Hinka, o kojem i dalje ništa ne zna.

Logika snova razlikuje se od logike zbilje. Tu bi logiku valjalo istražiti da bi se čovjek znao ponašati u svome snu ili da bi kao dobar policijski istražitelj mogao istraživati po snu.

U svih tih šest mjeseci ženi i dalje ništa nije govorio.

Ona je naravno primijetila da Ilija ne spava. Najprije ga je nagovarala da ode liječniku, ali on nije htio, pa mu je preko veze nabavila tablete za spavanje i on ih je pio, ali ga nimalo nisu uspavljivale, e da bi na kraju posumnjala da njezin Ilija ima ljubavnicu. Iz te sumnje nastao je mali kućni pakao, u kojemu su osim njih dvoje i njihovo četvero djece sudjelovali susjedi, te

njezini roditelji, brat i bratova žena. Njemu je na neki čudan način sve to godilo, jer mu je odvlačilo pažnju od njegovog sna i od istrage koju je uzaludno vodio, sve više se uvjeravajući kako je i koliko teško voditi istrage na daljinu. A ima li veće razdaljine od one koja u jednoj te istoj glavi san dijeli od zbilje?

Istraga ga je nakon šest mjeseci dovela do sljedećeg: jedino mjesto na kojem može zaspati je Hotel Majestic, sve naokolo tog hotela, Beograd, Zagreb, a vjerojatno i cijeli svijet, prostor je njegovog nespavanja; kad god zaspe, a to se dogodi čim mu se glava spusti na hotelski jastuk, nakon nekoliko sati dubokog i pustog sna, nalik na komu, sanja isti san; u središtu tog sna policijski je slučaj s početka aprila 1941, vjerojatno je riječ o petku, 4. aprila.

Odlazio je u Hrvatski državni arhiv, pa u zagrebačku Nacionalnu i sveučilšnu knjižnicu, prekopavao je novinske dokumentacije, uzalud tragajući za imenom Hinka Ajzlera. Raspitivao se i u Beogradu, policijskim je kanalima tražio da srpski kolege istraže to ime, ali ni oni nisu ništa našli. Na kraju je, posve slučajno – do većine zbilja važnih otkrića u istragama dolazi se slučajno! – preko Interneta saznao da Narodna biblioteka Srbije digitalizirala kompletna izdanja dnevnog lista Politika, od prvoga broja, štampanog 12. januara 1904,

naslovu – zbilo se 4. aprila 1941. na petom katu zgrade u Kosmajskoj ulici broj 30. Lako je, bez ičije pomoći, služeći se samo Internetom, istražio da se 1941.

Kosmajskom zvala Ulica Maršala Birjuzova. Na virtualnoj karti grada, namijenjenoj turistima i namjernicima koji se po Beogradu lako gube, ukazala mu se ona siva i pomalo vlažna ulica kojom se pri svom prvom dolasku dovezao do garaže hotela Majestic. To je ona ulica u kojoj je uvijek tiho, pusto i mračno, ulica u kojoj je oblačno, dok je na Obilićevom vencu, na koji izbija glavni hotelski ulaz vedro i sunčano.

Iako je do svoga velikog otkrića došao trećeg dana nespavanja, već sutra ranim jutrom bio je u autobusu za Beograd. Dok se približavao državnoj granici između Hrvatske i Srbije, dvije nekad zaraćene zemlje u kojima je međusobna nesnošljivost pomalo već postajala nekom vrstom kulturne tradicije, njegova žena, kojoj nijednom nismo spomenuli ime, e da je ne bismo dovodili u neugodnu situaciju, pakirala je sebe i djecu, čvrsta u odluci da zatraži rastavu braka. Ali njega u njegovoj ludoj euforiji ni za što više nije briga, jer mu se čini da je na pragu da razriješi najveći slučaj u svojoj policijskoj karijeri.

Prije nego što ode u hotel, Ilija Soldo nekoliko će puta, otpočetka do kraja, prehodati kratku Ulicu maršala Birjuzova – nazvanu po sovjetskom maršalu, jednom od osloboditelja Beograda, koji je poginuo u avionskoj nesreći dolazeći na proslavu dvadesete godišnjice oslobođenja grada – uvjerit će se da zgrada u kojoj je živio Hinko Ajzler više ne postoji, vjerojatno je stradala u bombardiranjima u Drugome svjetskom ratu, možda već 6. aprila 1941. Nadvirivao se preko visokog zida koji je opkoljavao sinagogu, ispod oka zagledao policajca koji je upravo izašao iz staklene kućice i premišljao se je li mu sumnjiv taj čovjek koji već nekoliko puta prolazi ispred njega i ponaša se poprilično sumanuto… Ali ga je pustio da prođe i tako taj mladi beogradski policajac, imenom Perica Utješanović, sin Jove Utješanovića i Stoje Utješanović, rođene Ćopić, koji su stigli u Srbiju augusta 1995, u dugoj koloni Srba koji su tokom Oluje prognani iz Hrvatske, nastanjen u Borči, oženjen, otac dvogodišnjih blizanaca, djevojčice i dječaka, nikada neće saznati da je propustio legitimirati visokog hrvatskog policijskog dužnosnika, o kojem će narednih dana i mjeseci naveliko pisati beogradski tabloidi.

Ilija Soldo je te noći doživio težak moždani udar i zapao u komu iz koje se do danas ne budi. Sljedećih sedam dana ležao je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beograd, a onda je tajno, helikopterom prebačen u Zagreb u jednu od tamošnjih bolnica. Zagrebački mediji nisu izvijestili o ovom događaju, niti je rečeno što se dogodilo s načelnikom Odjela za krvne delikte u najvećoj hrvatskoj policijskoj upravi i u kakvoj je to tajnoj misiji jedan od najpoznatijih hrvatskih policajaca boravio u Beogradu. Pisanje beogradskih tabloida u Zagrebu su doživjeli kao još jedan, ovaj put sasvim bizaran, izraz srpskog neprijateljstva prema Hrvatskoj.

Prije nego što ode u hotel, Ilija Soldo nekoliko će puta, otpočetka do kraja, prehodati kratku Ulicu maršala Birjuzova – nazvanu po sovjetskom maršalu, jednom od osloboditelja Beograda, koji je poginuo u avionskoj nesreći dolazeći na proslavu do posljednjeg koje je odštampano 6. aprila 1941, nekoliko sati prije njemačkog bombardiranja Beograda. Trebalo mu je desetak minuta da dođe do nepotpisanog članka, pod naslovom “Duševno poremećen privatan činovnik otrovao se i obesio u svojoj sobi”, objavljenog na desetoj stranici novina od 5. aprila 1941. U tekstu je, skoro od riječi do riječi, bio opisan njegov san, a na fotografiji uz članak bio je Hinko Ajzler, onakav kakvog je viđao iz sna u san, možda malo mlađi.

Ilija Soldo osjetio je golemo olakšanje. Dakle, slučaj je postojao u stvarnosti, makar ta stvarnost bila zarobljena u dubokoj prošlosti, u godini 1941. To ga je najednom sasvim oslobodilo straha koji ga je otpočetka morio, iako je bio toliko neizgovoriv da ga nismo dosad mogli spomenuti ni u ovoj pripovijetki, da je sišao s uma i da su njegov san i ustrajna njegova nesanica samo simptomi teškoga i neotklonjivog psihičkog poremećaja. Ako je sve tako stvarno kao u ovom članku iz Politike, tada on ne može biti lud. Pogotovo što ne postoji šansa da je za taj članak znao prije nego što je prvi put sanjao svoj san.

U članku je naišao na podatak koji će, čini nam se, voditi konačnom razrješenju njegova slučaja. Ubojstvo ili samoubojstvo – kako je sugerirano već u Politikinom

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 211

INTERVJU

Nikolaj Schultz

ZAISTA, POSTOJE MNOGI RAZLIČITI NAČINI KAKO SE MOŽE ŽIVJETI NA RUŠEVINAMA KAPITALIZMA Piše: DARKO VLAHOVIĆ

Danski sociolog, filozof i politički teoretičar u svom se radu fokusira na pitanja ekologije, politike i društvenih promjena u doba ekološke krize. U suradnji sa slavnim francuskim filozofom Brunom Latourom napisao je utjecajnu knjigu ‘Memorandum o novoj ekološkoj klasi’

anski sociolog, filozof i politički teoretičar Nikolaj Schultz - rođen 1990. u Aarhusu - u svom se radu fokusira na pitanja ekologije, politike i društvenih promjena u doba ekološke krize. U suradnji sa slavnim francuskim filozofom Brunom Latourom prije nekoliko godina napisao je iznimno utjecajnu knjigu “Memorandum o novoj ekološkoj klasi” (AGM, prijevod Milena Ostojić), koja je u međuvremenu postala referentno djelo za sve one koji se bave političkom ekologijom, a njezine ideje, duboko ukorijenjene u analizi društvenih klasa i ekoloških borbi, i dalje privlače pažnju akademske zajednice, ali i aktivista, političara, umjetnika i običnih građana. Nikolaj Schultz - kojega europski mediji nazivaju ‘mladom zvijezdom ekološke sociologije’ - ljubazno je pristao na intervju za BestBook u kojemu smo razgovarali o njegovoj suradnji s Latourom, utjecaju njihove knjige, ekološkim pokretima i izazovima s kojima se svijet suočava u borbi protiv klimatskih promjena.

D

Nastavak na sljedećoj stranici 

212 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PRIVATNA ARHIVA

Svjestan sam da mnogi ekološki mislioci smatraju da je sloboda zastario pojam, opterećen modernim konotacijama. Doista, neki oblici shvaćanja slobode vjerojatno su suodgovorni za kaotičnu situaciju u kojoj smo se našli, kaže nam Nikolaj Schultz

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 213

BestBook: Zajedno s poznatim francuskim filozofom strankama. O knjizi sam održao brojna predavanja.

Brunom Latourom napisali ste knjigu “Memorandum Mnoge teze iz knjige kroz te su rasprave dodatno razvijeo novoj ekološkoj klasi” koja je objavljena i u Hrvatne - posebice ideja da ekologija mora biti shvaćena kroz skoj. Kako je došlo do vaše suradnje s Latourom? prizmu sukoba i da kulturna borba ne smije biti podBruna Latoura prvi put sam upoznao 2015. kada sam pocijenjena ako želimo stvoriti snažan političko-ekološki hađao njegov kolegij ‘Filozofija prirode’ na Sciences Po subjekt. Zanimljivo je da je knjiga imala značajan utjecaj u Parizu - kolegij na kojem je razrađivao argumente koji i na umjetnički i arhitektonski svijet, što nismo očekivali, će kasnije biti objavljeni u njegovoj knjizi “Facing Gaia”. ali nas je ugodno iznenadilo.

No, na neki način, upoznao sam ga još i prije, jer sam BestBook: Aktivisti redovito provode protestne akcije semestar ranije pisao diplomski rad upravo o njegovom koje privlače pažnju medija: primjerice zalijevanje slavradu. Možete zamisliti koliko mi je značilo kada sam nih umjetnina bojom, ili blokade prometa. Smatrate ga napokon osobno sreo. Godinama smo kroz mnoge li da su te akcije korisne za podizanje svijesti o klimatradne sesije, pisanja, čitanja i razmjenu ideja postupno skim promjenama? Nisu li one zapravo kontraprodukrazvijali koncept ‘geosocijalnih klasa’, koji je Latour prvi tivne jer odbijaju obične, ‘klasno nesvjesne’ građane? put predložio u knjizi “Down to Earth”. Naša suradnja Teško pitanje. I ja se pitam koliko su takve akcije korisne, započela je kroz niz kraćih i dužih tekstova, a na kraju iako razumijem frustraciju i očaj zbog kojih se one je prerasla u knjigu. Zanimljiva je i sama priča o “Mepokreću. No, uvjeren sam da te taktike same po sebi nisu morandumu o novoj ekološkoj klasi”: razgovarajući o dovoljne. Ako želimo istinsku promjenu, moramo se predstojećim francuskim izborima, bili smo zapanjeni i usmjeriti na dublju kulturnu transformaciju. Ovo je tema obeshrabreni slabim izgledima Zelenih, unao kojoj sam puno razgovarao s Luisom Netoč ekološkoj katastrofi koja se odvijala pred ubauer iz njemačkog klimatskog pokreta i našim očima. I bili smo u pravu, na kraju su oboje se slažemo da protesti nisu dovoljni jedva prešli pet posto glasova. Shvatili smo - potrebna je ideološka izgradnja. Moram da je jedan od ključnih razloga za to nedostajoš spomenuti i srodno pitanje rasprave tak ideološkog rada - nešto što je presudno za između lenjinističke ekologije Andreasa stvaranje političke potpore. Kada su Latoura Malma s jedne strane, i moje i Brunove zamolili da pomogne u kampanji Zelenih, demokratskije verzije s druge strane. Glede pozvao me da mu se pridružim u pisanju i te rasprave, trebalo bi pročitati posljednje tako smo počeli oblikovati ključne točke koje poglavlje nove knjige Petera Sloterdijka su na kraju postale “Memorandum”. Proces “Prometej”. On je na našoj strani! pisanja bio je poput dijaloga: stalna razmjena BestBook: Postoji li već sada ‘ekološka novih verzija rukopisa, dopisivanja, preinaka klasa’? Tko su njezini pripadnici? i prevođenja, sve dok nismo sjeli zajedno i Smatram da se počinju nazirati mogućnofinalizirali rukopis. sti, prvi obrisi i siluete nastajuće ‘ekološke BestBook: Što vas je najviše impresioniralo klase’ - zajednice koja se može oblikovati kod Latoura? Što ste naučili od njega? Pooko svoje borbe protiv širenja proizvodnih stoje li stvari oko kojih se niste slagali? praksi, njihovih ciljeva i destruktivnih poMemorandum Osim što mi je prenio analitičke alate, mesljedica, te koja se bori za uvjete održivog o novoj ekološkoj tode pisanja, ambiciju, disciplinu i radnu života na Zemlji, kako na lokalnoj, tako i klasi Nikolaj Schultz. AGM. na globalnoj razini. To, dakle, nije klasa etiku, Latour me naučio važnosti poniznosti i znatiželje. Bio je briljantan mislilac upravo definirana u klasičnom marksističkom Prijevod: Milena Ostojić zato što nikada nije vjerovao da posjeduje smislu, prema ‘ekonomskoj’ poziciji i konačan odgovor. Sve do kraja života bio interesima. Umjesto toga, riječ je o klasi je spreman preispitivati vlastite ideje i razvijati nove koja bi mogla postati svjesna same sebe i okupiti se oko hipoteze kada bi vidio da su potrebne. Jedan od prisvojih zajedničkih ‘zemaljskih’ interesa - očuvanja ili osimjera toga je moja knjiga “Land Sickness”, koja se bavi guravanja planetarnih uvjeta nužnih za opstanak društva egzistencijalnim pitanjima i u određenim aspektima i čovječanstva. Primjeri takve borbe su mnogobrojni. No, proturječi nekim temeljnim ‘latourovskim’ postavkaje li se ta klasa već razvila u samosvjesnu zajednicu, s jama. No, čak i tada mi je rekao: ‘Mislim da si u pravu - ali snom klasnom sviješću? Vjerojatno ne. Koristeći klasičnu sada si prepušten sam sebi!’ Smatram da je to iznimno povijesnu terminologiju teorije klasa, mogli bismo reći inspirativan pristup intelektualnom radu. Osim toga, da ona zasad postoji samo kao ‘klasa na papiru’. No, za to naučio me važnosti ravnoteže između ozbiljnosti i igre u postoje i opravdani razlozi. Izgradnja snažne klasne svijeradu. Često je govorio: ‘Piši kao da je to najvažnija stvar sti dugotrajan je proces. Dovoljno je prisjetiti se povjesnina svijetu, i kao da nije nimalo važna.’ Jer ako se previše čara E. P. Thompsona, koji je u svom djelu “The Making of bojimo pogriješiti, onda gubimo hrabrost i radoznalost the English Working Class” pokazao da je za oblikovanje potrebne za istraživanje i stvaranje. takve svijesti potrebno otprilike stotinu godina!

BestBook: Knjiga je izvorno objavljena prije točno tri BestBook: Ako je protivnik radničke klase bila buržoagodine. Je li vaš memorandum imao utjecaja na ekozija, tko je protivnik ekološke klase? loške pokrete diljem svijeta? Napisali ste da je njegova Kao što sam već rekao, dok je stara klasna borba 19. i 20. ciljana skupina “članovi ekoloških stranaka i njihovi stoljeća bila organizirana oko proizvodnih snaga, nova sadašnji i budući birači”. Je li knjiga doprla do njih? ekološka klasna borba organizira se oko zaštite, osiguraTeško je točno procijeniti, ali mislim da je imala odrenja i očuvanja uvjeta za održiv život na planetu, dugođeni utjecaj. Knjiga je prevedena na petnaest jezika i još ročnu opstojnost i prosperitet društava u antropocenu. uvijek se o njoj raspravlja među aktivistima i zelenim Nastavak na sljedećoj stranici 



214 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Srednja Europa d.o.o. • Trg Ivana Meštrovića 9 • 10020 Zagreb • Tel. 01 66 87 055 POVIJEST – HISTORIO GRAFIJA – FILOLO GIJA – KULTURNA BAŠTINA

Nakladnička kuća Srednja Europa 25 godina izdavaštva znanstvene i stručne knjige

www.srednja-europa.hr • srednja.europa@vip.hr •

srednja-europa •

srednja-europa

Postoje bezbrojni primjeri takvih ‘geosocijalnih ratova’, i novih linija sukoba koje presijecaju stare klasne borbe i političke podjele. Sjetimo se, primjerice, borbe protiv otvaranja rudnika ugljena u Lützerathu u Njemačkoj ili protiv gradnje golemih akumulacijskih bazena za vodu u Saint-Solineu u Francuskoj. Ti sukobi i podjele u svojoj biti nisu borbe za preuzimanje sredstava za proizvodnju, već borbe protiv samih proizvodnih praksi. Ukratko, riječ je o sukobima između onih koji žele proširiti i nastaviti putanju proizvodnje i onih koji je žele ograničiti, kako bi osigurali trajnu održivost svojih životnih prostora i prosperitet u smislu životnih uvjeta.

BestBook: U jednom intervjuu rekli ste da ‘ekologija’ nema šanse ako će se natjecati sa ‘slobodom’. Drugim riječima, da bismo spasili planet morat ćemo se odreći nečega što sada smatramo svojim slobodnim izborom.

Do kuda bi trebala ići sloboda pojedinca?

Svjestan sam da mnogi ekološki mislioci smatraju da je sloboda zastario pojam, opterećen modernim konotacijama. Doista, neki oblici shvaćanja slobode vjerojatno su suodgovorni za kaotičnu situaciju u kojoj smo se našli. No, smatram da bi bila velika pogreška jednostavno odustati od tog ideala ili ljudima poručiti da ga moraju u potpunosti zaboraviti, da je ta njihova vrijednost tek pogrešan i opasan relikt prošlosti. Zašto? Zato što su ljudi suviše duboko, egzistencijalno, emocionalno i politički, vezani uz ideju slobode da bi je tek tako napustili. Kao što sam jednom rekao, a na što se vi ispravno referirate, ‘ekologija’ nema nikakve šanse ako se mora natjecati sa ‘slobodom’. Zato ne možemo taj pojam jednostavno ostaviti iza sebe niti se ponašati kao da ljudima ne znači ništa.

Ono što, međutim, možemo učiniti jest pokazati kako su neka ranija shvaćanja slobode danas problematična, kako su nas vodila i još uvijek vode u određene slijepe ulice - i potom pokušati slobodu nanovo definirati, preoblikovati ili revitalizirati. Riječ je o tome da ostanemo vjerni vrijednosti, ali da izdamo njezino trenutno značenje, ako tako želite. Što bi sloboda mogla postati danas?

Mislim da moramo razviti ideju slobode kao nečega što se neprestano pregovara s mnogim bićima na Zemlji s kojima ljudi supostoje i kroz koja postoje, slobodu koja se ostvaruje kroz njegovanje veza, kako među ljudima, tako i s neljudskim svijetom. Možda nešto nalik slobodi koju je Hegel opisao kao “biti-ja-s-drugim”, samo što bismo ovdje trebali proširiti pojam “drugoga” i uključiti i druga živa bića, ona koja su dosad bila isključena iz sfere slobode.

BestBook: Donald Trump je ponovno ušao u Bijelu kuću, te je odmah potpisao niz predsjedničkih ukaza, među kojima i ukidanje ograničenja naftnoj industriji i izlazak iz Pariškog klimatskog sporazuma. Što može svijet očekivati od njegovog predsjedništva u smislu borbe protiv klimatskih promjena? Hoće li Trump ubrzati klimatsku katastrofu?

Ako nas je Trump ičemu naučio, onda nas je naučio da zapravo nikada ne znamo što možemo očekivati od njega. Osim, naravno, jedne stvari, koju s pravom ističete, a

to je da je on protiv ekologije u svakom mogućem smislu, i politički i znanstveno. Ako postoji ijedna konstanta u prijelazu s Trumpa 1.0 na Trumpa 2.0 - sada dodatno osnaženog eskapizmom Elona Muska, uz njegov “idemo na Mars” i slične fantazije - onda je to uporno negiranje klimatskih promjena i napad na znanstvenike i klimatski aktivizam. Od njegovih prvih predizbornih skupova 2015. do nedavnih povika u Madison Square Gardenu, jedina mantra koja se nije promijenila ni za nijansu ostala je: “Buši, samo buši”. Dakle, znamo gdje stoji po tom pitanju. Ali možda to i nije nužno loša stvar. Barem znamo gdje se nalazimo, barem imamo kristalno jasnu ideološku protupripovijest onome što bi moglo postati politički ekologizam. Bruno je uvijek govorio da je orijentacija u politici jednostavna: samo pogledaj Trumpa i učini točno suprotno! Hoće li on ubrzati klimatsku katastrofu? Svakako će pokušati. Hoće li u tome uspjeti, drugo je pitanje. Naravno, ogromna je šteta što je ponovno povukao SAD iz Pariškog sporazuma i što sustavno potkopava klimatske politike. No, kako su mnogi komentatori ispravno primijetili, srećom, klimatska akcija nije ograničena samo na saveznu vlast. Još uvijek postoje brojne mogućnosti na razini saveznih država, gradova, lokalnih uprava, pa čak i kroz privatni sektor i tržišne mehanizme. Tako da, koliko god bio destruktivan, Trump ipak ne drži sve konce u rukama.

Ako nas je Trump ičemu naučio, onda nas je naučio da zapravo nikada ne znamo što možemo očekivati od njega. Osim, naravno, jedne stvari, koju s pravom ističete, a to je da je on protiv ekologije u svakom mogućem smislu, i politički i znanstveno

216 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

BestBook: Prošle je godine prosječna temperatura na Zemlji po prvi puta bila 1,5 stupnja Celzija iznad predindustrijskih razina, što je najviša temperatura do koje bi se - prema mišljenju stručnjaka - mogli izbjeći najkatastrofalniji klimatski scenariji. U svojoj posljednjoj knjizi “Land Sickness” prilično ste pesimistično opisali današnju globalnu stvarnost. Znači li to da je već sada prekasno?

Nisam siguran da bih “Land Sickness” opisao kao pesimističnu knjigu - možda čak upravo suprotno. Istina, većina čitatelja ne bi rekla da je ta knjiga “puna nade”, ali mnogi je doživljavaju kao umirujuću u načinu na koji artikulira egzistencijalnu zbunjenost koja proizlazi iz spoznaje da planet gubi uvjete za život, i to pod utjecajem vlastite vrste. Možda iz toga, paradoksalno, ipak može proizaći neka nada: iz suočavanja s problemima bez iluzija i iz nužnosti političke i egzistencijalne preorijentacije, kako kolektivne, tako i individualne.

Ništa nije prekasno u apsolutnom smislu: 1,5 stupnjeva zagrijavanja je svakako bolje od 2, a 2 je bolje od 4, i tako dalje. Ali, kako bi rekla Isabelle Stengers, postoje mnogi različiti načini kako živjeti u ruševinama kapitalizma, kako nastaniti svijet klimatskih katastrofa i kako pružiti otpor nadolazećem barbarstvu.

MOJA VISA ZA SVAKI DAN

Postanite korisnik Premium Visa kartice bez upisnine i članarine za prvu godinu korištenja!* • obročna otplata do 36 rata bez kamata i naknada • Premium ponude • Premium Rewards program nagrađivanja

*Pogodnost vrijedi za pristupnice primljene od 15.3. do 30.6.2025.

Ova obavijest je informativnog karaktera i nije obvezujuća za Privrednu banku Zagreb d.d. i PBZ Card.

www.pbzcard-premium.hr

KRENIMO

24SATA NATIVE

NA PUTOVANJE I OTKRIJMO TAJNE NAŠE LIJEPE HRVATSKE

218 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

HTZ

Piše: ANA DASOVIĆ

Bogata iskustva i neistražena područja doslovce nam se nalaze na dohvat. Otvorite srca, zaželite i začas ćete se naći na nekom od najljepših putovanja svog života, makar i na jedan dan Nastavak na sljedećoj stranici 

Ako vas put nanese dalje na istok, prema čarobnom Osijeku I Erdutu, otvorit će vam se nova prostranstva Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 219

P

HTZ

roljeće je zavladalo našim krajevima. Još 1933. o prekrasnim danima proljetnog sunca u međimurskom kraju pisao je Dragutin Domjanić: “I oblaki žarki il beli kak sneg,/vsi puni kak lice deteta,/ na nebu su. Ti i na travnik si svoj/rasipal sam cvet si do cveta.”

Upravo to sjajno sunce i žarki oblaci, te čudesno zelenilo, uvijek nas trgnu iz zimskog sna i probude nam želju za putovanjima, prirodom, novim vidicima...

Putovanja, čak i ona kratka, dvodnevni city breakovi, jednodnevni izleti s agencijama na destinacije u susjednim zemljama, pa čak i popodne u susjednoj županiji, “pune” nam baterije i optimizam.

Odmor od svakodnevice kroz putovanje, posjete lijepim, novim, drugačijim destinacijama, navika je europskih stanovnika još od davnina. Pandemija i ekonomska kriza minimalno su utjecale na tu naviku, pokazuju istraživanja. U putovanjima jednako uživaju i građani Hrvatske, bilo da biraju udaljenije krajeve, bilo da ostaju u vlastitome kraju. I to se ne mijenja, kao što se ne mijenja ni ono što nas privlači.

A privlači nas čarolija iskustva koja se nalazi na najneočekivanijim mjestima. I tu čaroliju možemo pronaći u svakom kutku naše lijepe zemlje. Od planina, do otoka,

Mirisi, zvukovi, prizori i okusi ovih mjesta ostaju s vama. Kampanja Posjeti me, koju možete pogledati na stranicama Hrvatske turističke zajednice, savršeno prenosi taj osjećaj kroz šest epizoda koje vas vode na putovanje kroz srca i duše nekih od najljepših, često zaboravljenih dijelova Hrvatske od riječnih dolina do slavonskih šuma, od zagorskih dvoraca do krških polja i spilja Dugog otoka. Krenimo na zajedničko putovanje i otkrijmo nove tajne naše lijepe zemlje. Svi su čuli, primjerice, za pašku čipku.

A znate li kako jedinstvene uzorke čipke izrađuju i međimurske čipkarice? Svetomarska čipka zaštićeno je nematerijalno dobro od 2009. godine, a plete se jednom neprekinutom niti koju drži par batića. U Međimurju se ljudi i danas bave zlatarenjem. O tim davnim običajima i bogatoj povijesti ovoga kraja otkrit će vam izložbe Muzeja Međimurja u Čakovcu, u kojem će vas oduševiti i Stari grad koji datira još od 13. stoljeća.

Ovaj kraj krije i bisere suvremene kulture i umjetnosti.

U Muzeju Croata insulanus u Prelogu upoznajte hrvatsku naivnu i modernu umjetnost, a ako niste upoznati s euritmijom, izvedbenom, plesnom umjetnošću koja spaja um, duh I tijelo, obiđite centar posvećen njezinu osnivaču dr. Rudolfu Steineru. Upravo je Centar dr.

Rudolfa Steinera jedna od najvećih turističkih atrakcija Međimurja koja privlači i mnoge strane goste.

Nastavak na sljedećoj stranici 

220 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Slavonija

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 221

HTZ

Dugi otok

Putovanje sa sjevera zemlje prema jugu povest će vas preko varaždinskog i zagorskog kraja, čije su maglovite brege opjevali naši najveći pjesnici, pjevačice i pjevači, književnici, umjetnici.

Prateći tok rijeke Sutle, od mjesta do mjesta, pronaći ćete rodne domove Augusta Cesarca, Antuna Mihanovića, Povratak prema kontinentu produljite još malo uz obalu, do prekrasnog Zadra, a onda uskočite na jedan od brojnih trajekata koji će vas dovesti do čudesnog Dugog otoka. Bilo da birate uživanje na slavnoj pješčanoj plaži Sakarun, ili se odlučite istražiti prirodne ljepote otoka, nećete pogriješit

HTZ

Krležine doživotne muze, slikarice i književnice Mimice Kantoci Kaučić. Istraživanje života ove fascinantne žene dovest će vas i do dvorca Mali Tabor, prelijepe građevine u srcu Zagorja koja je bila mjesto okupljanja Društva Mali Tabor, neformalne skupine intelektualaca tog područja u drugoj polovici 19. stoljeća, gotovo sve do II. Svjetskog rata. Tabor je tek jedan od brojnih dvoraca koji će vas zadiviti u zagorskome kraju. Jedan od njih je dvorac Oršić i Muzej seljačkih buna u njegovu prostoru.

Saznat ćete kako je živio Matija Gubec i kako se mjerilo vrijeme sunčanim satom Franje Tahyja. Zasluženi odmor ćete pronaći u jedinstvenom perivoju s egzotičnim biljkama, kao i u velikoj gastronomskoj ponudi u neposrednoj blizini, na koju god stranu krenuli.

Vijugavim i kvalitetnim cestama Zagorja brzo ćete stići i do toplica, koje su turistički zaštitni znak ovoga kraja.

Stubičke, Krapinske, Tuheljske, koje god odaberete, opuštanje u zdravoj vodi i zelenoj prirodi doslovce će vas pomladiti.

Zanima li vas suvremena hrvatska povijest, uputite se prema Velikom Trgovišću, rodnome mjestu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kao i do Kumrovca, sela Josipa Broza Tita, vođe jednog od najjačih antifašističkih pokreta u Europi.

Nastavak na sljedećoj stranici 

222 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

HTZ

Dugi otok Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 223

Kraj travnja označava i početak hodočašća u Mariju Bistricu, u nacionalno marijansko svetište koje godišnje posjete tisuće i tisuće vjernika.

Veličanstvena Bazilika Majke Božje Bistričke arhitektonski je biser koji vrijedi posjetiti i izvan hodočasničke sezone. Suvremeno doba i prahistorija savršeno se spajaju u Muzeju krapinskih neandertalaca u Hušnjakovu, koji vrijedi posjetiti i više puta. Sve ovo i puno više, smješteno je na tek nešto više od 2000 četvornih kilometara.

Pitomi krajevi i izuzetna gostoljubivost stanovnika dočekat će goste i u prekrasnoj Slavoniji. U koji god grad i mjesto ovog veličanstvenog prostora se uputite, stići ćete na neko od brojnih tradicijskih događanja, od Đakovačkih vezova, Miholjačkog sijela, do Osječkog ljeta mladih i nezaboravnih Vinkovačkih jeseni. Kako se tradicija može približiti gostima pokazuje i Muzej bećarca u Pleternici, poznat i kao najraspjevaniji muzej u Hrvatskoj. U dvije godine otkako je otvoren, privlači i staru i mladu publiku koja se i sama može okušati u karaoke pjevanju bećaraca, ili sviranju virtualnih tambura. Ljubitelje prirode oduševit će Park prirode Papuk, još jedan od dragulja koje mnogi tek trebaju otkriti. Bilo da ćete se uputiti planinarskim stazama, bilo da ćete se okušati u adrenalinskom parku, ili istražiti geološku povijest Papuka u posjetiteljskim centrima, izlet u šumoviti kraj nećete brzo zaboraviti.

Svakako nećete propustiti posjetiti i globalno poznate Kutjevačke podrume, a ako vas put nanese dalje na istok, prema čarobnom Osijeku i Erdutu, otvorit će vam se nova i nova prostranstva. Dok plovite polako Kopač-

HTZ

Svi su čuli za pašku čipku. A znate li kako jedinstvene uzorke čipke izrađuju i međimurske čipkarice?

Svetomarska čipka zaštićeno je nematerijalno dobro od 2009., a plete se jednom neprekinutom niti koju drži par batića

HTZ

kim ritom, možete pomisliti kako ste u dalekoj Amazoni. Vukovar će vas prigrliti kao svoje, a u Vučedolskom nalazištu i tamošnjem Muzeju uronite u slojeve daleke povijesti, od Starčevačke kulture još iz neolita, do bogate i snažne Vučedolske kulture otprije 3000. godina prije Krista.

Aktivan odmor već dugo je glavna paradigma, kad se razgovara o odmaranju. Aktivan odmor pritom ne podrazumijeva samo rekreativne aktivnosti, biciklizam, planinarenje ili neki od popularnih sportova na vodi. Mnogi sve češće za odmor biraju destinacije koje će im pružiti različite oblike razonode, od kulture, preko umjetnosti, do, primjerice, glazbene zabave. Upravo na ogromnoj popularnosti ljetnih festivala i drugih glazbenih događanja mnogi naši turistički krajevi grade svoju ponudu. Pulska Arena već je tradicionalna ljetna destinacija s globalno poznatim gostima.

Isto tako, posljednjih godina jedan

Međimurje

224 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Prateći tok rijeke Sutle, od mjesta do mjesta, pronaći ćete rodne domove Augusta Cesarca, Antuna Mihanovića, Krležine doživotne muze, slikarice i književnice Mimice Kantoci Kaučić

Gorski kotar

od glavnih dalmatinskih gradova koji privlače publiku željnu dobre glazbe je svakako Šibenik.

Krešimirov grad i njegova Tvrđava sv. Mihovila postali su sinonim kvalitetne ljetne kulturne ponude. Krajem

lipnja tako će Šibenska narodna glazba zasvirati Arsena, dok je već rasprodan koncert kultnog britanskog glazbenika Morrisseya. U Šibenik u kolovozu stižu i Roisin Murphy, Parni valjak, Josipa Lisac...

Bogata kulturna ponuda Šibenika traje sve do listopada, pa svatko može pronaći nešto za svoj gušt. Koncerti su, pritom, samo dio bogate ponude koju ovaj dio Dalmacije i zaleđa nudi svojim gostima. Nevjerojatno je lako “izgubiti” se u ulicama staroga dijela Šibenika, a po vrlo prihvatljivim cijenama začas ćete se naći među kornatskim otocima, ili se diviti čarobnome kanalu svetog Ante dok plovite prema Tvrđavi svetog Nikole.

Grad je prepun zanimljivih mjesta, a neće pogriješiti ni ako krenete izvan grada. Na obali vas očekuju otočni dragulji poput Krapnja, Zlarina i Prvića, a u zaleđu možete provesti fantastičan dan u Sokolarskom centru ili u Parku prirode Krka. Jedan od dana u ovome kraju sačuvajte i za kraljevski grad Knin. U općini Civljane dočekat će vas spektakularno vrelo Cetine, a u Erveniku lijepa rijeka Zrmanja koja spaja lički i dalmatinski kraj.

Povratak prema kontinentu produljite još malo uz obalu, do prekrasnog Zadra, a onda uskočite na jedan od brojnih trajekata koji će vas dovesti do čudesnog Dugog otoka. Bilo da birate uživanje na slavnoj pješčanoj plaži Sakarun, ili se odlučite istražiti prirodne ljepote otoka, nećete pogriješiti. Park prirode Telašćica jedinstven je fenomen sa svojim slanim i ljekovitim jezerom Mir, “stenama” koje se uzdižu i do 200 metara iznad mora, te biljnim i životinjskim svijetom koji broji i više stotina vrsta.

Nastavak na sljedećoj stranici 

HTZ

Šibenik

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 225

Zagorje - Trakošćan

226 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

HTZ

Ova je uvala jedna od najsigurnijih prirodnih luka na Jadranu, a unutar nje nalazi se još šest otočića.

Ne zaboravite ni na Sali, najveće mjesto na otoku, te tradicionalnu “Tovareću mužiku” za Saljskih užanci.

Utrka tovara i slavno puhanje u rog saljskih mužikaša uspomena je koju ćete rado ponijeti kući.

Ovo ljeta na Dugom otoku možete “uhvatiti” i ploveće Histrionsko kazalište, komičara Ivicu Lazanea, kao i Jazz&Blues tjedan krajem kolovoza. Nećete ostati gladni i žedni sjajne kulturno-umjetničke otočne ponude.

Još jedan kraj Hrvatske već dugo je visoko na listi omiljenih destinacija hrvatskih građana. To je Gorski kotar, koji se prometnuo u jedan od najtraženijih cjelogodišnjih odabira za odmor. I dok se božićni i novogodišnji termini rasprodaju već ujesen, sve više gostiju ugodnu hladovinu ovog gorskog područja bira i za ljetne mjesece. Potencijal ovoga kraja privukao je i organizatore jednog od najpoznatijih naših filmskih festivala, Cinehill film festivala, koji se nakon 20-ak godina u Motovunu preselio upravo u Gorski kotar.

Ako imate tek jedan dan za izlet, ne propustite Kanjon Kamačnik, prikladan i za najmlađe članove obitelji, ili uživanciju na Lokvarskom jezeru, uz obilazak jedne od

Tabor je tek jedan od brojnih dvoraca koji će vas zadiviti u zagorskome kraju. Jedan od njih je dvorac Oršić I Muzej seljačkih buna u njegovu prostoru.

Saznat ćete kako je živio Matija Gubec i kako se mjerilo vrijeme sunčanim satom Franje Tahyja najljepših hrvatskih spilja, Lokvarku. Park Šuma Golubinjak još je jedan izbor s kojim ne možete pogriješiti.

Jedinstven doživljaj pružit će vam i Špilja Vrelo, koju zbog ljepote nazivaju i “Postojna u malom”. U špilji staroj čak četiri milijuna godina održavaju se koncerti, što daje dodatan šarm ovoj prirodnoj ljepotici.

Posjetite kraljevski grad Mrkopalj, planinsko selo Begovo Razdolje, sa svojih 30-ak stanovnika jedino naseljeno mjesto u Hrvatskoj na nadmorskoj visini iznad 1000 metara. U Delnicama posjetite crkvu sv. Ivana Krstitelja iz 19. stoljeća, Popovićev mlin i Kuću Rački.

Kulturna baština Gorskog kotara broji više od stotinu spomenika, od kojih je više od 20 upisano u Registar nepokretnih spomenika kulture. Čarobno putovanje Gorskim kotarom prigodno možete zaokružiti i posjetom Ivaninoj kući bajki u Ogulinu, interaktivnom muzeju posvećenom našoj velikoj spisateljici Ivani Brlić Mažuranić.

Bogata iskustva i neistražena područja doslovce nam se nalaze na dohvat. Otvorite srca, zaželite i začas ćete se naći na nekom od najljepših putovanja svog života, makar i na jedan dan.

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 227

TEMA

JULIEN MARTY

Dok se Zapad pripremao za rat, Huxley je sve snažnije vjerovao da je ključ rješenja svjetskih problema u promjeni pojedinca mističnim prosvjetljenjem

228 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

HUXLEYEVE PROROČANSKE VIZIJE Piše: JOSIP MLAKIĆ

Zagrebački nakladnik Lumen objavio je početkom godine zbirku eseja ‘Divni novi svijet iznova’, koju je Huxley objavio 1958. godine. Zbirka se sastoji od dvanaest eseja u kojima razmatra u kojoj je mjeri njegova proročanska vizija otprije četvrt stoljeća zaživjela u zbilji i što čovječanstvo čeka u budućnosti, pri čemu treba naglasiti da je Huxley izrazito pesimističan u tom pogledu Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 229

ldous Huxley, rođen 1894. godine, predstavlja jednu od najzanimljivijih figura engleske književnosti 20. stoljeća. (Umro je 1963. u Los Angelesu.

Zanimljiv je podatak da su istoga dana umrli i John F. Kennedy te drugi poznati britanski pisac, C. S. Lewis.)

Njegova bibliografija obuhvaća gotovo pedeset knjiga, uključujući publicistiku, eseje, romane, pjesme i pripovijetke. Pjesme i kratke priče počeo je pisati ranih dvadesetih godina 20. stoljeća, a književni je ugled stekao prvim romanom “Cromovo žutilo”, koji je objavljen 1921.

Slijedili su romani po kojima je postao svjetski poznat -

A JULIEN MARTY/’ALDOUS HUXLEY TRAPPED IN 21ST CENTURY TECHNOLOGY’

Huxley je najviše ostao upamćen po romanu ‘Divni novi svijet’, koji je objavljen u vrijeme kad je znanstveno-fantastična literatura obitavala u svojevrsnom paraliterarnom getu. Huxley je tim romanom stvorio jednu od najznačajnijih antiutopija koja se, uz ‘1984.’ Georgea Orwella i uz roman ‘Mi’ Jevgenija Zamjatina, općenito smatra ponajboljim antiutopijskim romanom, a koji je uz to i neupitni klasik engleske književnosti koji je odigrao važnu ulogu u kritičkoj percepciji žanrovske književnosti

“Kontrapunkt života” (“Point Counter Point”) iz 1928. i “Divni novi svijet” (“Brave New World”) iz 1932. godine.

U godinama prije Drugog svjetskog rata Huxleyjeva su djela upozoravala na prijeteći kaos u društvu te pokazivala globalni osjećaj da se stanje u društvu opasno otima nadzoru. Poznat je, također, i po pacifističkom romanu “Slijepi u Gazi” iz 1936. godine, te po svojim esejima.

U prvom razdoblju stvaralaštva zaokuplja ga tema životnog besmisla, dok se u drugom sve se više okreće mistici te proučava istočnjačke i zapadnjačke mistike.

Tijekom 1920-ih i ranih 1930-ih većinom je živio u Italiji

230 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

i Francuskoj. Godine 1937., na vrhuncu slave, preselio se u Sjedinjene Američke Države, u Kaliforniju, gdje je radio kao scenarist u Hollywoodu. U tom je razdoblju, tvrdi Christopher Isherwood u svojoj autobiografskoj knjizi “My Guru and His Disciple”, Huxley zarađivao više od tri tisuće dolara tjedno, što je danas iznos veći od 50 tisuća dolara, te je veći dio tog novca koristio za spašavanje židovskih i ljevičarskih pisaca i umjetnika izbjeglica iz Hitlerove Njemačke, kojima je plaćao put u Sjedinjene Američke Države. Dok se Zapad pripremao za rat, Huxley je sve snažnije vjerovao da je ključ rješenja svjetskih problema u promjeni pojedinca mističnim prosvjetljenjem. Svoja iskustva s halucinogenim drogama, koja je pomno pratio tako što je bilježio doživljaje i snimao razgovore pod opijatima na diktafon, opisao je u djelima “Vrata percepcije” iz 1954. i u eseju “Raj i Pakao” iz 1956. godine. Prvi put je uzeo meskalin 1953. Čak je, navodno, na samrti zamolio da mu se da doza LSD-a. U svom romanu “Elementarne čestice”, kojim se proslavio, francuski pisac Michel Houellebecq spominje i Huxleya. Navodi kako je bio loš pisac te ga prikazuje u nekoliko scena kao ishlapjelog starca kojega neke hipi skupine iz šezdesetih nameću kao svoju intelektualnu ikonu, što je tipičan primjer paradoksa kojim se Houellebecq vrlo često služi: Huxley je prikazan kao stari, potrošeni pisac, ikona pokreta i svijeta u kojemu se njeguje kult tijela, mladosti i seksualnih sloboda. On je ovdje tek simbol suodnosa društva i pojedinca, i to onoga pojedinca koji je aktivno sudjelovao u njegovu kreiranju. Može se reći da je to ona stara priča o doktoru Frankensteinu i njegovu čudovištu, samo podignuta na višu, društvenu razinu.

Ipak, Huxley je najviše ostao upamćen po romanu “Divni novi svijet”, koji je objavljen u vrijeme kad je znanstveno-fantastična literatura obitavala u svojevrsnom paraliterarnom getu. Huxley je tim romanom stvorio jednu od najznačajnijih antiutopija koja se, uz “1984.”

Georgea Orwella i uz roman “Mi” Jevgenija Zamjatina, općenito smatra ponajboljim antiutopijskim romanom, a koji je uz to i neupitni klasik engleske književnosti koji je odigrao važnu ulogu u kritičkoj percepciji žanrovske književnosti. Huxley u romanu prikazuje represivno društvo bliske budućnosti koje prakticira prenatalnu selekciju jedinki i njihovo svrstavanje u zasebne funkcionalne kaste. Riječ je o društvu u kojem ljudi na svijet dolaze kloniranjem, roditeljstvo i individualizam su rijetki nedodirljivi tabui, dok starost ne postoji: naime, ljudi s navršenih 60 godina dobrovoljno odlaze u smrt.

Kult mladosti, zdravlja, seksualnih sloboda, nesputana potrošnja i moćni antidepresivi, kao nužni korektiv,

noseći su stupovi izmaštanog Huxleyeva Huxley se u romanu intenzivno koristi svijeta, dok je na pijedestal božanstva nadrealnim slikama, prikazujući ljude izdignut američki industrijalac Ford, koji kao majmune koji će se, kao cjelina, je početkom prošlog stoljeća uveo maneizbježno poubijati. Zasniva se na sovnu, serijsku proizvodnju na industrijfiktivnom scenariju koji započinje skoj traci. Ironični naslov “Divni novi vinjetom u kojoj inteligentni babuni svijet” preuzet je iz “Oluje” Williama započinju Treći svjetski rat. Dvije Shakespearea: “O čudo! Koliko dobrih zaraćene strane imaju po jednog stvorenja ima ovdje! Kako je čovječanEinsteina na uzici kojega prisiljavaju stvo lijepo! O divni novi svijete, koji ima da pritisne gumb, čime otpočinje takve ljude u sebi”. rat do sveopćeg uništenja. Roman je Huxley je “Divni novi svijet” napisao u podijeljen u dva dijela - “Tallis”, što Francuskoj, od svibnja do kolovoza 1931. je ujedno i ime lika iz romana koji Roman započinje u Londonu 632. godinajviše nalikuje samom Huxleyu, dok ne “AF” (nakon Forda), odnosno 2540. drugi dio čini Tallisov scenarij pod po gregorijanskom kalendaru, u državnaslovom “Majmun i bit”, koji je Tallis nom inkubatoru, gdje se djeca već u prepredao studiju dva tjedna prije smrti. natalnom dobu metodom indoktrinaU prvom dijelu upoznajemo dvojicu cije i kemijskim preparatima pretvaraju intelektualaca iz filmske industrije, u unaprijed određenu kastu temeljenu scenarista Boba Briggsa i naratora, ponajprije na predodređenom koeficikoji na dan Gandhijeva ubojstva Divni novi svijet jentu inteligencije. Znanstveni proces spašavaju Tallisov scenarij iz smeiznova Aldous Huxley, Lumen. koji se koristi za masovnu proizvodnju ća. Fascinirani scenarijem, odluče Prijevod: Marko Maras ljudskih bića naziva se Bokanovskyjev pronaći Tallisa. Stižu na udaljeni i proces. Riječ je o proizvodnji više emizolirani stari ranč, usamljeno imanje brija iz jednog oplođenog jajašca koje u nadrealnom, pustinjskom okružestvara do 96 identičnih jedinki. Ova je tehnika ključna za nju. Tu saznaju da je Tallis prije šest tjedana iznenada napore društva da održi društvenu stabilnost i kontrolu, umro. Središnji dio Tallisova scenarija, koji predstavlja zato što omogućuje stvaranje standardizirane, poslušne roman u romanu, odvija se stotinu godina nakon Trećeg radne snage. Biološke tehnike koje se koriste za kontrosvjetskog rata u kojem je stradao veći dio ljudske populu populacije ne uključuju genetski inženjering, jer je lacije. Zemlja je zatrovana radijacijom, osim područja Huxley napisao svoj roman prije nego što je bila poznata Novoga Zelanda koje je bilo pošteđeno rata. Istraživački struktura DNK. Međutim, postojali su znanstveni radovi tim novozelandskih znanstvenika stiže u Kaliforniju, o obrascima nasljeđivanja u biljnom svijetu koji su mu gdje upoznaju primitivnu civilizaciju u kojoj vlada poslužili kao polazna točka. Također, u 20. stoljeću jača bezakonje i gdje se novorođenčad rođena s malformaeugenički pokret temeljen na umjetnoj selekciji, čiji je cijama od radijacije ritualno ubija, kako bi se očuvala Huxley bio pobornik. Iz Huxleyeve obitelji potječe niz genetska čistoća populacije. Društvo je također počelo istaknutih biologa, uključujući Huxleyeva polubrata obožavati Sotonu, kojega nazivaju “Belial”, i ograniAndrewa Huxleya, dobitnika Nobelove nagrade, i brata čava reprodukciju na godišnju dvotjednu orgiju koja Juliana Huxleya, koji je bio biolog uključen u eugenički počinje na “Belialov dan”, nakon ritualnih ubojstava pokret. Mesijanske figure “divnog novog svijeta” su deformiranih beba. Završava bijegom novozelandskog Henry Ford, izumitelj pokretne trake, što je nulta točka znanstvenika dr. Poola i domorotkinje Loole u pustinju izmaštane Huxleyeve civilizacije, i Sigmund Freud, sjeverno od Los Angelesa, gdje nailaze na Tallisovu zbog toga što njegova psihoanalitička metoda implicitnadgrobnu ploču na koju su uklesana tri stiha iz elegije no ovisi o pravilima klasičnog uvjetovanja te zato što Percyja Bysshea Shelleyja o smrti engleskog pjesnika je Freud popularizirao ideju da je seksualna aktivnost Johna Keatsa. Zagrebački nakladnik Lumen objavio je neophodna za ljudsku sreću. Također, građani Svjetske početkom godine u prijevodu Marka Marasa zbirku države vjeruju da su Freud i Ford ista osoba, tako da, eseja “Divni novi svijet iznova”, koju je Huxley objaumjesto Svetog Trojstva, Huxleyeva civilizacija počiva vio 1958. godine. Zbirka se sastoji od dvanaest eseja na “Svetom Dvojstvu”. u kojima Huxley razmatra u kojoj je mjeri njegova Uz “Divni novi svijet”, važno je spomenuti i postapokaproročanska vizija otprije četvrt stoljeća zaživjela u liptični romana “Majmun i bit”, koji je objavljen 1948. zbilji i što čovječanstvo čeka u budućnosti, pri čemu godine, u kojem Huxley gradi još mračniju viziju budućtreba naglasiti da je Huxley izrazito pesimističan u nosti od one predstavljene u “Divnom novom svijetu”. tom pogledu: “Poglavlja koja slijede imala su misaonu podlogu: mađarski ustanak i njegovo gušenje, hidrogenske bombe, trošak onoga što se u svakoj naciji zove ‘obrana’, kao i beskrajne čete uniformiranih dječaka, bijelih, crnih, smeđih, žutih, koji poslušno marširaju prema masovnoj grobnici.



Mladi ljudi u tinejdžerskim godinama, tvrdi Huxley, nemaju vjere u demokratske institucije, ne smeta im cenzura nepopularnih ideja, ne vjeruju da je vladavina naroda uopće moguća, što slabi njegovu vjeru u budućnost

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 231

(...) Dosadnu istinu zasjenjuje uzbudAmeričkih Država, prenaseljenost ljiva laž, a sloboda je ugrožena i hitno kontrolira bogata elita koju je profesor je potrebno obrazovanje za slobodu, C. Wright Mills nazvao “elitom moći”. dok ne bude prekasno”. Kao ključni Ta elita kroz vlasništvo nad medijima i problem kojim će se čovječanstvo masovnim komunikacijama utječe na suočiti u budućnosti, Huxley vidi u misli, osjećaje i ponašanje stanovnišprenaseljenosti planeta, o čemu piše u tva. Huxley parodira riječi Winstona prvom eseju iz zbirke, te navodi kako Churchilla, tvrdeći da nikad u povijesti se u trenutku pisanja osjećao manje nije bio toliki broj ljudi izmanipuliran optimistično nego u vrijeme kad je od strane tako beznačajne manjine, pisao “Divni novi svijet”, prije nego što uspoređuje s političkom cenzurom što je Hitler došao na vlast i prije nego na “totalitarnom Istoku”. “Umjetnost što se saznalo za razmjere terora koji kontrole uma” iz dana u dan pretvaje Staljinov režim provodio u Sovjetra se u znanost koja je otkrila nove skom Savezu, što je dovelo do promitehnike manipulacije ljudima, koja jenjenih okolnosti koje su bacile novo predstavlja noćnu moru koja je bila svjetlo na njegov roman. Imaginarno gotovo u cijelosti ostvarena u Hitledruštvo iz “Divnog novog svijeta”, piše rovu totalitarnom sustavu, u tolikoj Huxley, mnogo je manje brutalno od mjeri da Huxley tvrdi da je Hitler bio društva koje opisuje Orwell u romanu najveći demagog i manipulator u ljud“1984.”. Nove okolnosti, što se prije skoj povijesti.

Divni novi svijet Aldous svega odnosi na Staljinovu smrt i naHuxley, također, piše o kontroli Huxley, Lumen. Prijevod: Stanislav predak znanosti, donekle su ublažile stanovništva putem droga, sugestije i Vidmar Orwellovu mračnu viziju. A nuklearni hipnopedije, što su elementi koji igrarat, tvrdi Huxley, učinit će besmisleju vrlo važnu ulogu u društvu opisanim svačije predviđanje. nom u “Divnom novom svijetu”. Suvremeno zapadno Početkom nove ere na planetu je živjelo dvjesto pedeset društvo, unatoč materijalnom i političkom napretku, milijuna ljudi, da bi se taj broj udvostručio u periodu od sve više narušava mentalno zdravlje stanovništva, po16 stoljeća, a 1931., kad je Huxley pisao svoj roman, na kušavajući ga unificirati, pretvarajući ga u automate za planetu je živjelo nešto manje od dvije milijarde ljudi. proizvodnju. Čovjek nije napravljen da bude automat, Kroz četiri stoljeća stanovništvo planeta se uvećalo tvrdi on, a to može postati samo po cijenu narušavanja čak četiri puta. Glavni razlog je vjerska tradicija koja je mentalnog zdravlja, te da kulture i društva koji nastoje favorizirala porast nataliteta. Huxley analizira sredstva standardizirati ljudsku individuu rade izravno protiv kojima se može kontrolirati prenaseljenost. Zbog svih čovjekove biološke prirode. Razvijenost nekoga društva tih razloga, piše on, “kontrola smrti” se postiže vrlo nije garancija da se zvjerstva počinjena u prvoj polovici lako, dok se kontrola rađanja, s druge strane, postiže uz 20. stoljeća neće ponoviti. Huxley spominje vrijeme velike poteškoće. U “Divnom novom svijetu” problem svog djetinjstva, kad mu se činilo očitim da su loša stara prenaseljenosti je uspješno riješen, dok u stvarnom vremena prošla, da je došao kraj ropstvu, mučenjima, postaje “sve ozbiljniji i strašniji sa svakom godinom”. pokoljima i progonima heretika. Među ljudima koji su nosili cilindre i putovali vlakovima te se kupali svako jutro, takve strahote nisu dolazile u obzir, mislio je. “Živjeli smo dvadeseto stoljeće”, a nekoliko godina kasnije ti isti ljudi, koji su redovito išli u crkvu, počinili su zvjerstva u razmjerima o kojima Afrikanci i Azijati nisu ni sanjali te je glupo vjerovati da se nešto slično ne Zbog prenaseljenosti, tvrdi Huxley, nerazvijene zemlje može ponoviti. Mladi ljudi u tinejdžerskim godinama, ne mogu ulagati potrebna sredstva u obrazovanje i tvrdi Huxley, nemaju vjere u demokratske institucije, industriju te se stvara dodatni jaz prema razvijenim ne smeta im cenzura nepopularnih ideja, ne vjeruju da zapadnim zemljama. Huxley je predviđao da će kroz je vladavina naroda uopće moguća, što slabi njegovu sljedećih dvadeset godina, zbog prenaseljenosti, širom vjeru u budućnost. Stanovništvo je moguće pasivizirati svijeta u nerazvijenim zemljama doći do neke vrste određenom razinom standarda, koje onda ne pridaje totalitarizma, “vjerojatno pod kontrolom Komunističke važnost činjenici da društvom upravljaju povlaštena partije”. Usprkos novim lijekovima, opće stanje populamanjina i oligarsi. Dok je toliko dobro uhranjenih mlacije, predviđa Huxley, neće se bitno promijeniti, već će dih televizijskih gledatelja u Sjedinjenim Američkim se čak i pogoršati, uključujući i prosječnu inteligenciju, Državama, najmoćnijoj demokraciji na svijetu, kako je jer je moderna farmakologija promijenila društvenu sviHuxley naziva, pitanja poput slobode mišljenja i indivijest, zbog čega djeca rođena s nasljednim malformacijadualnih sloboda ostat će duboko u drugom planu, što ma dostižu zrelost te osnivaju obitelji i grade potomstvo. utire put antiutopijama poput one opisane u “Divnom U kapitalističkim demokracijama, poput Sjedinjenih novom svijetu”.



Huxley je predviđao da će kroz sljedećih dvadeset godina, zbog prenaseljenosti, širom svijeta u nerazvijenim zemljama doći do neke vrste totalitarizma

232 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Legendarni umjetnik Brian Eno i spisateljica i vizualna umjetnica Bette Adriaanse napisali su važnu knjigu koja istražuje značenje i svrhu umjetnosti.

Inspirativna, razigrana, zabavna i originalno ilustrirana, ova je knjiga poziv na zamišljanje drukčije budućnosti.

"Knjiga bogata idejama, istovremeno vizualno privlačna i intelektualno stimulirajuća."

KIRKUS REVIEWS

WWW.PLANETOPIJA.HR

DOSTUPNO U KNJIŽARAMA U ZAGREBU, PULI I ONLINE.

KRITIKA

Piše: FRANJO NAGULOV književni kritičar

edan od naslova koji je domaćem čitalaštvu uglavnom prošao ispod radara jest i “Silazak u Had i uskrsnuće” talijanskog filozofa te historičara religije Elémirea Zolle (1926. - 2002.), knjiga koja se sastoji od pet ogleda, od kojih je prvi i najvažniji “Katabaza i anastaza”, prethodno samostalno objavljen 2001. godine. Pisac koji je zapadni civilizacijski krug upoznao s filozofskim radom ruskog mistika Pavela Aleksandroviča Florenskog 1970. je izazvao kontroverzu zahvaljujući predgovoru prvom talijanskom izdanju Tolkienova

J

Misterij smrti od maga Aleistera Crowleya do egipatske gnoze i poganskih vjerovanja Talijanski esejist, filozof, povjesničar religija, vrstan poznavatelj ezoterijskih doktrina te istraživač istočnjačkog i zapadnjačkog misticizma, Elémire Zolla donosi knjigu ‘Silazak u Had i uskrsnuće’ remek-djela “Gospodar prstenova”, polazeći od teze da Tolkienovi mitovi odbacuju moderni svijet.

Takvo se čitanje velikog pisca fantastike dopalo tamošnjim desničarskim, pa i protofašističkim krugovima, stoga ne čudi da je zaljubljenica u “Gospodara” i talijanska premijerka Giorgia Meloni, čelnica radikalno desne stranke Braća Italije.

Današnji pristupi, rekao bih bez uvažavanja anakronije, gdjekad uključuju rasističke i seksističke konotacije. Bilo kako bilo, Zolla je kudikamo značajniji zbog svog filozofsko-teološkog, esejističkog rada i kritike kojima je obuhvaćen širok interesni dijapazon: od turskog romanopisca Yakupa Kadrija Karaosmanoğlua, Marquisea de Sadea ili Thomasa Manna do Thomasa à Kempisa, Jamesa Joycea ili vedskih tekstova. Spomen interesne širine treba shvatiti i kao naznačenu karakteristiku njegove katkad hermetične rečenice koja unatoč esejističkoj prirodi obiluje metaforom te brojnim prostorno-vremenski neopterećenim poveznicama.

Nastavak na sljedećoj stranici 

234 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

ADOLF HIRÉMY-HIRSCHL. THE SOULS OF ACHERON/PROFIMEDIA

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 235

Usprkos tome, u čemu i jest dragocjenost iskugranici, svjedočila preživjeloj šamanskoj praksi stva čitanja ovog briljantnog poznavaoca ezoteu civilizacijskim zakutcima lišenim suvremene rije i misticizma, semantička se nit baš nikad ne kontaminacije. Posežući za davnim i mahom gubi. To što bi pojedini zaključci mogli uznemiriti fragmentiranim iskustvima kolektivnog pamovdašnje konzervativne čitaoce sasvim je drugo ćenja primordijalnog, autor o nasilju/mržnji pitanje. Primjera radi, Zolla se poziva na evanpiše uznemirujuće: posrijedi je, što se ne odnosi đelja (kako kanonska, tako i apokrifna), ali i na samo na civilizacijske početke, tako shvaćen put Aleistera Crowleya, britanskog okultista kojeg pročišćenja koji utoliko olakšava razumijevanje kršćanski konzervativci nerijetko nazivaju ocem nimalo miroljubive prirode ondašnjih bogova, modernog sotonizma. Pišući o egipatskoj gnozi bio to JHVH ili, sukladno gnostičkom disteizmu, i njenim implikacijama na kasnije civilizacije, a njegova zla manifestacija “utjelovljena” kao Jalpozivajući se na talijanskog rabina Elijaha Bedabaoth (prema staroegipatskom Setu). Nadalje, namozegha (1823. - 1900.), Isusa Krista i Pavla autor se dotiče Merlina, mitske figure keltske trapovezuje s pretečama kabalizma. O JHVH (koristi dicije važne zbog legende o kralju Arthuru, koja isključivo tetragram) de facto piše kao o ratničse pri put pojavljuje u pseudohistorijskom djelu kom bogu koji nije jedini. Pritom ne izražava “Historia regum Britanniae” Geoffreya of Monsvoje stavove, nego upućuje na misaonu baštinu moutha oko 1136., poznatom, uostalom, po tezi koja nam, institucionalnim filterima zahvaljujući, da su osnivači britanske nacije Trojanci (što su, danas biva servirana rudimenmeđu prvima, kao začinjavci moderne tarno, u mjeri koja institucijama historiografije osporili pripadnici odgovara. Netko će se jamačno erudicijske škole). prisjetiti Maura Biglina koji U poglavlju o magiji autor nudi je, prevodeći tekstove sa staprimjere iz starog Egipta, nastavlja s rohebrejskog jezika, došao do grčkom i rimskom praksom, a potom zaključka da izvorni spisi kazuju se osvrće na interpretativnu poveznio više bogova, a da je Jahve cu između Izide i Ozirisa te Marije i (JHVH) tek jedan od njih (“BiIsusa podsjećajući, u najmanju ruku, blija nije sveta knjiga”, 2015.). na neinventivnost novozavjetnog Doduše, takve bi nas asocijacije bezgrešnog začeća. Ne zaboravlja odvele još dalje, sve do Ericha kao “magijsku poveznicu” spomevon Dänikena i Zecharije Sitcnuti zoroastrijance (u tom dijelu hina, drevnih izvanzemaljaca i spominje i Crowleya), a referira se sličnih naklapanja koja s lakoi na velikane antičke misli (Platon, ćom, baš kako i priliči gluposti, Parmenid), te moderne historičare prkose Fermijevu paradoksu.

(Peter Kingsley) i pjesnike (Jurgis Zolla je ozbiljan pisac, a njegov Baltrušaitis). Pišući o egipatskoj gnoekstatični jezik nastoji prodrijeti zi, započinje spomenom Muhamu srž drame nestanka svijesti i mada ฀ Alija al-Sammana, beduinskog onoga što, čeznući za vječnim pastira poznatog po otkriću Kumranživotom, običavamo nazivati skih spisa 1946. ili 1947. Referira se i misterijom smrti. na apokrifno “Evanđelje po Mariji”, Silazak u Had i Spomenuti prvi ogled propitkua potvrde gnostičkog zanosa nalazi uskrsnuće Elémire Zolla, je ulogu katabaze (silaska u podu američkoj, španjolskoj i talijanNebula. Prijevod: Franko Maglica zemlje) i anabaze (uspinjanja) skoj literaturi. Gnoza, kako piše, u drevnim mističnim te religijčuva najčišće iskustvo mistike, pa u skim tradicijama istočnih i zatom duhu treba čitati i završna dva padnih krugova koji se međusobno i u zapanjujupoglavlja u kojima kao provodni motiv nalazimo ćoj mjeri prožimaju. Polazeći od vojne službe (jer “graal”, tzv. Sveti gral koji, nasuprot laičkoj pretvojnika treba pripremiti na Had), preko židovske postavci, premašuje okvire kršćanske tradicije, tradicije i šamanizma, spomenutu ulogu autor baš kao i svi fundamentalni segmenti kršćanskog tako promatra i kroz taoističko učenje, kao i drevmozaika. U navedeno unosi i opise/razmatranja no keltsko znanje. Sinteza dvaju pojmova bilo bi drevnih inicijacijskih obreda, spomenute kabalisamoubojstvo: mučenika, povodeći se uostalom stičke tradicije, kao i alkemije. Ovako sažet prikaz primjerom biblijskog Krista, definira kao samomože rezultirati zbunjenošću, što treba shvatiti ubojicu tuđom rukom. Isusov je put katabaze i kao dopunski razlog za čitanje knjige koja, ilustrativno uspoređen s Odisejevim i Enejinim, a zahvaljujući bravuroznim jezičnim rješenjima pri pronalaženju dodirnih točaka sa šamanskom i dovitljivim asocijativnim nizovima, posjeduje praksom primordijalnih društava navodi, među visoku umjetničku vrijednost. Naposljetku, bitno ostalima, tunguske šamane i hodače po vatri. Poje istaknuti da Zolla produbljuje teme koje su, tonji mogu podsjetiti na epizodu iz knjige “Granimeđu inima, otvorili Mircea Eliad i René Guénon ca: putovanje na rub Europe” britansko-bugarske - jedan kao historičar religije i fantastičar, a drugi književnice Kapke Kassabove koja je, krećući se kao Abdalwâhid Yahiâ, metafizičar posvećen balkanskom civilizacijskom razdjelnicom koja islamskoj ezoteriji koja, kao i kršćanska, korijene je donekle odgovarala i istočnoj hladnoratovskoj nalazi u primordijalnom kozmopolitizmu.



236 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

„Već godinama nisam pročitao tako mudru knjigu.

Ne morate biti vrtlar — ni imati vrt — da biste u njoj pronašli veliku utjehu i užitak. Moja topla preporuka.”

STEPHEN FRY

U OVOJ INSPIRATIVNOJ

Kroz povijest hortikulturalne terapije, suvremena

KNJIZI, UGLEDNA BRITANSKA

istraživanja i niz dirljivih priča — od djeda, veterana

PSIHIJATRICA I STRASTVENA

Prvog svjetskog rata, do Freudove ljubavi prema

VRTLARICA SUE STUART-

cvijeću — autorica pokazuje da vrt nije samo prostor

SMITH ISTRAŽUJE KAKO

oko nas, već i prostor u nama. Danas, sa sve višom

PRIRODA I RAD SA ZEMLJOM MOGU ISCIJELITI, UMIRITI I PONOVNO USPOSTAVITI NAŠU UNUTARNJU RAVNOTEŽU.

stopom depresije, anksioznosti i urbaniziranim načinom života koji je ovisan o tehnologiji, možda je važnije nego ikad prigrliti blagotvornu moć prirode.

W W W.PL ANETOPIJA.HR

TEMA

OKRUTNI I LAŽNI PROROK U BIJEGU IZ KINGOVA JEZIVOG SVIJETA! Piše: DARKO VLAHOVIĆ

Stephen King nerijetko koristi svoju književnost i javnu eksponiranost kako bi komentirao i kritizirao društvene, političke i moralne devijacije u američkom društvu. A u nedavno reizdanom romanu ‘Mrtva zona’ iz 1979. godine - davno prije nego je Trump uopće razmišljao o ulasku u politiku - King je stvorio lik beskrupuloznog političara kojim je proročanski anticipirao pojavu aktualnog američkog predsjednika Nastavak na sljedećoj stranici 

238 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Stephen King nije samo autor koji piše o strahu.

On je pisac koji se bori protiv straha kao alata političke kontrole PROFIMEDIA

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 239

“Pisac ne može biti neutralan promatrač. Biti apolitičan u vremenima nepravde znači biti na strani tlačitelja”, napisala je Margaret Atwood u jednom od svojih eseja.

Taj njezin literarno-politički habitus bez sumnje dijeli i Stephen King, jedan od najpoznatijih i najtiražnijih suvremenih američkih pisaca koji već desetljećima izaziva pažnju ne samo svojim književnim opusom, već i svojim političkim stavovima.

Iako je njegova slava ponajprije vezana uz horor i nadnaravne trilere, King nerijetko koristi svoju književnost i javnu eksponiranost kako bi komentirao i kritizirao društvene, političke i moralne devijacije u američkom društvu. Jedna od najdražih meta njegovih otrovnih kritika je Donald Trump, čovjek kojega King javno optužuje za poticanje mržnje, autoritarnost i razaranje američkih demokratskih institucija. Njegove

kritike imaju dodatnu, ‘literarnu’ težinu: u svom romanu “Mrtva zona” iz 1979. godine - davno prije nego je Trump uopće razmišljao o ulasku u politiku - King je stvorio lik beskrupuloznog političara kojim je proročanski anticipirao pojavu aktualnog američkog predsjednika.

SF triler “Mrtva zona” - Kingov prvi bestseler - objavljen je krajem prošle godine na hrvatskom jeziku u prijevodu Ane Briški Đurđevac i izdanju zagrebačkog Lumena. U njemu se pojavljuje lik Grega Stillsona, karizmatičnog, ali psihološki nestabilnog političara, krajnje opasnog populista s ambicijama koje prijete narušiti međunarodni poredak Mrtva zona Stephen King, i ugroziti svjetski mir. Nakon što Lumen. Prijevod: Ane Briški Đurđevac je Donald Trump 2016. godine prvi put ušao u Bijelu kuću, brojni kritičari i čitatelji nisu mogli ne primijetiti brojne paralele između Kingova fiktivnog lika i stvarnog političara. Stillson se u Martin Sheen kao Greg Stillson, krajnje opasni populist s romanu prvi put pojavljuje kao neuspješni trgovački ambicijama u filmu Davida Cronenberga ‘Mrtva zona’ iz 1983. putnik, prodavač Biblija po ruralnoj Americi kojega napadne pas čiji je vlasnik trenutno odsutan. On se uspijeva obraniti i potom divljački pretuče psa do smrti. Dok nemilosrdno udara beživotno truplo životinje, doživljava svojevrsnu epifaniju: spoznaju da ima misiju, da ga je Bog stvorio za velike stvari.

Desetljećima kasnije, Stillson je neovisni kandidat za američki Kongres koji pažnju javnosti privlači nekonvencionalnim ponašanjem i bizarnim obećanjima. Tijekom jednog predizbornog skupa, vidovnjak Johnny Smith - glavni protagonist Kingova romana rukuje se s njim i pritom ima šokantnu viziju: mnogo godina u budućnosti, Stillson će osnovati pokret ‘Amerika sada’, postati predsjednik Sjedinjenih Država i pokrenuti planetarni nuklearni rat. Kako bi to spriječio, Smith nabavlja snajpersku pušku i odlučuje ga ubiti. Dolazi na jedan njegov politički skup i sakrije se na galeriji; u trenutku kada Stillson izlazi za govornicu, Smith počinje pucati na njega. Međutim, nakon što prvi meci promaše, Stillson zgrabi dijete koje se nalazi u blizini i sakrije se iza njega. U međuvremenu, Stillsonovi tjelohranitelji počinju pucati na Smitha i smrtno ga ranjavaju. U posljednjim trenucima života, Smith još jednom dodirne Stillsona i ponovno doživi viziju u kojoj otkriva da je ipak uspio promijeniti budućnost: Stillsonova politička karijera završila je sramotno nakon što je u javnost dospjela kompromitirajuća fotografija na kojoj dijete koristi kao živi štit. Greg Stillson je arhetipski populist, osoba koja vješto manipulira masama, gradi karijeru na strahu, lažnim obećanjima i antisistemskim parolama, dok u stvarnosti teži isključivo vlastitom probitku. On nije običan političar, već čovjek s misijom koji se bori protiv ‘pokvarenog establišmenta’, ‘korumpiranih elita’ i ‘neprijatelja američkog naroda’. Koristi se teatralnim, ekscentričnim i agresiv-



PROFIMEDIA

240 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

PROFIMEDIA

King se ne ograničava literarnim metaforama. Jednom je prilikom rekao da je Trumpovo predsjedništvo u mnogim aspektima strašnije od njegovih horor romana, a na svom je računu na X-u - na kojemu ima više od sedam milijuna pratitelja - američkog predsjednika nazvao ‘izdajničkim kretenom koji obožava Putina’

nim govorom kako bi privukao pažnju. Ne pokušava djelovati ‘državnički’: naprotiv, namjerno prkosi političkim konvencijama, što mu donosi popularnost među razočaranim i marginaliziranim građanima koji u njemu vide autentičnost. Zloupotrebljava

religiju i domoljublje kako bi stvorio dojam moralne superiornosti i božanske misije. Zvuči li nam sve to poznato? Postoje, dakako, i razlike. U Stillsonovu slučaju, kukavička reakcija prilikom pokušaja atentata uništila je njegovu političku karijeru, dok je sličan, neuspio pokušaj atentata na Trumpa u srpnju 2024. na skupu u Pennsylvaniji samo ojačao uvjerenje njegovih pristaša da on uživa božansku zaštitu - štoviše, fotografije na kojima Trump okrvavljenog uha prkosno diže šaku u zrak samo su mu povećale popularnost.

Stephen King je, kako se čini, u Stillsonovu liku intuitivno anticipirao obrasce ponašanja koje desetljećima kasnije - svakodnevno možemo vidjeti u američkoj političkoj stvarnosti. Komentirajući tu današnju stvarnost, King se ne ograničava literarnim metaforama. Jednom je prilikom rekao da je Trumpovo predsjedništvo u mnogim aspektima strašnije od njegovih horor romana, a na svom je računu na X-u - na kojemu ima više od sedam milijuna pratitelja - američkog predsjednika nazvao “izdajničkim kretenom koji obožava Putina”. O najvišim dužnosnicima Trumpove administracije nema nimalo bolje mišljenje: “Željeli smo efikasnu vladu koja ne guši inovacije, a dobili smo otpuštanja u stilu motorne pile... i najgore i najgluplje ljude na svijetu koji likuju jer su prestali slati lijekove umirućim bebama.”

Takvi i slični komentari u potpunom su suglasju s Kingovim javnim istupima posljednjih desetljeća, u kojima se uvijek predstavljao kao strastveni zagovaratelj društvene pravde, liberalne politike i demokratskih vrijednosti. Njegovi politički stavovi ne proizlaze međutim iz apstraktnih ideoloških opredjeljenja, već su duboko ukorijenjeni u osobnom životnom iskustvu, klasnom podrijetlu i borbi s unutarnjim demonima. Kako bismo bolje razumjeli njegov politički angažman - osobito njegovu intenzivnu kritiku Trumpa i konzervativnog populizma - neće štetiti da zavirimo u njegovu biografiju.

Rođen 1947. u Portlandu u američkoj saveznoj državi Maine, King je u dobi od dvije godine ostao bez oca koji je napustio obitelj, ostavivši majku samu s dvoje djece. Odrastao je u siromaštvu, često se seljakajući s bratom i majkom koja je radila slabo plaćene poslove kako bi ih prehranila. To rano iskustvo ekonomske nesigurnosti i društvene marginalizacije snažno je utjecalo na njegovu kasniju empatiju prema ‘malom čovjeku’ - radnicima, siromašnima, obespravljenima. U brojnim njegovim romanima protagonisti dolaze iz radničke ili niže srednje klase, a antagonisti često pripadaju političkoj, ekonomskoj ili institucionalnoj eliti koja zlorabi moć. Kingovo razumijevanje klase i moći duboko je emocionalno, ali i politički profilirano: on svijet ne promatra iz udobne pozicije privilegiranih, već iz perspektive ljudi koji se svakodnevno bore kako bi preživjeli.

Tijekom jednog predizbornog skupa, vidovnjak Johnny Smith - glavni protagonist Kingova romana - rukuje se s njim i pritom ima šokantnu viziju: mnogo godina u budućnosti, Stillson će osnovati pokret ‘Amerika sada’, postati predsjednik Sjedinjenih Država i pokrenuti planetarni nuklearni rat. Kako bi to spriječio, Smith nabavlja snajpersku pušku i odlučuje ga ubiti

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 241

Osamdesetih godina prošlog stoljeća Stephen King je prolazio kroz tešku borbu s alkoholizmom i ovisnošću o drogama. Otvoreno je govorio o vlastitom padu i procesu rehabilitacije, čime je pokazao ne samo osobnu ranjivost, nego i sposobnost introspektivne kritike. Ta je borba ostavila trag i u njegovom političkom djelovanju: King redovito podržava programe čuvanja mentalnog zdravlja, rehabilitacije i pomoći ovisnicima, suprotstavljajući se puritanskoj, kaznenoj logici konzervativne desnice koja kriminalizira ovisnike umjesto da im pruži pomoć.

Ova dimenzija njegova političkog identiteta oblikovana je osobnim iskustvom, spoznajom da slabost ne znači da si manje vrijedan, i da društvo ima moralnu odgovornost pomoći onima koji se bore sa svojim demonima. Prije nego je njegova književna karijera krenula uzlaznim putem, King je godinama radio kao profesor engleskog jezika u srednjoj školi u Hampdenu u Maineu, što je također oblikovalo njegov životni svjetonazor. Predani je zagovornik javnog obrazovanja i slobodnog pristupa znanju, te kritičar cenzure knjiga u školama, osobito od strane konzervativnih grupacija koje pokušavaju ‘zaštititi’

Premda bi se Kinga po političkom svjetonazoru svakako trebalo svrstati na ljevicu, njegovi su stavovi prema woke pokretu - radikalnoj ideologiji podizanja svijesti o rasnoj, rodnoj, seksualnoj i društvenoj nejednakosti - više nego uravnoteženi.

U brojnim javnim istupima podržao je mnoge vrijednosti koje taj pokret zagovara, ali je istovremeno znao i kritizirati njegove pretjerane ili kontraproduktivne oblike. Primjerice, podržao je pokret Black Lives Matter i osudio policijsko nasilje nad Afroamerikancima. Otvoreno se zalagao za prava transrodnih osoba, čak i u razdobljima kad su one bile predmet javne stigmatizacije. Kritizirao je republikanske guvernere koji su pokušali ograničiti prava na obrazovanje o povijesti rasizma i rodnog identiteta. U tom bi se smislu moglo reći da King dijeli temeljne vrijednosti woke pokreta, iako se rijetko koristi tim terminom, vjerojatno i zato što je on danas snažno politiziran i često korišten s podrugljivim prizvukom u desničarskom, pa i mainstream diskursu. Ipak, u više je navrata ukazao na opasnosti prekomjerne političke korektnosti i ‘kulture kanceliranja’, zadržavajući kritičku distancu prema pretjerivanjima, cenzuri i ideološkom puritanizmu koji se vezuju uz woke ideologiju. Kad su ga pitali treba li prilikom dodjele književnih nagrada prioritet davati ‘raznolikosti’, odgovorio je: “Nikad ne bih sudjelovao u procjeni nečijeg rada na temelju njegove rase, spola ili seksualnosti. Umjetnost se vrednuje po kvaliteti, a ne po identitetu autora.”

Dakako, zbog te je izjave bio metom kritika woke pravednika, a još je gore prošao kad je ustvrdio da vjeruje u raznolikost, ali ne kao kvotu, već kao prirodan rezultat inkluzivnog društva. To ga kritike međutim nisu previše pogađale i često se znao izrugivati ekstremnim oblicima političke korektnosti, no nikad nije ismijavao same vrijednosti pravde i jednakosti: njegov humor nikad nije bio usmjeren protiv ranjivih skupina, već protiv rigidnog, dogmatskog pristupa društvenim problemima.

Kako bilo, kao neokrunjeni globalni ‘kralj horora’, Stephen King se danas nalazi u udobnoj poziciji iz koje može pisati i govoriti što god poželi. On pripada rijetkoj vrsti pisaca koji su ne samo promijenili lice žanra, već su svojim radom i utjecajem stekli gotovo mitski status u popularnoj kulturi.

Danas, s više od pet desetljeća kontinuirane prisutnosti na svjetskoj književnoj sceni, King je postao simbol, ne samo horora, već i spisateljske slobode, ustrajnosti i neovisnosti. Upravo zato si može priuštiti slobodu da govori što želi, kada želi i kako želi, bez straha da će izgubiti publiku.

Njegova moć ne leži samo u brojkama, iako su one zapanjujuće.

Premda bi se Kinga po političkom svjetonazoru svakako trebalo svrstati na ljevicu, njegovi su stavovi prema woke pokretu - radikalnoj ideologiji podizanja svijesti o rasnoj, rodnoj, seksualnoj i društvenoj nejednakosti - više nego uravnoteženi. U brojnim javnim istupima podržao je mnoge vrijednosti koje taj pokret zagovara, ali je istovremeno znao i kritizirati njegove pretjerane ili kontraproduktivne oblike djecu od ‘nezgodnih’ tema rasizma, siromaštva, seksualnosti i identiteta. Za Kinga je znanje ključno oružje protiv manipulacije i autoritarizma, a pisanje čin otpora protiv zaborava i laži.

U tom smislu, njegov politički angažman proizlazi iz uvjerenja da su obrazovani, informirani i empatični građani ključ opstanka demokracije. Kao liberalni humanist, King se dosljedno protivi ratovima, imperijalizmu i nacionalističkoj retorici. Kritizirao je invaziju na Irak, zagovarao strožu kontrolu oružja u SAD-u i osuđivao porast nasilja nad manjinama.

Njegov otpor prema Donaldu Trumpu proizlazi upravo iz toga: King u Trumpu vidi sve ono čemu se cijeli život suprotstavlja: političku neodgovornost, manipulaciju masama, zloupotrebu moći i prezir prema znanju. Kingovo pisanje i političko djelovanje prožeti su dijametralno suprotnim temeljnim vrijednostima: empatijom, odgovornošću, moralnom hrabrošću i vjerom u sposobnost običnih ljudi da promijene svijet nabolje. Stephen King nije samo autor koji piše o strahu. On je pisac koji se bori protiv straha kao alata političke kontrole.

242 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Dosad je napisao preko 60 romana - uključujući i one koje je objavio pod pseudonimom Richard Bachman - kao i više od 200 kratkih priča, od kojih je većina kasnije uvrštena u zbirke. Njegova bibliografija uključuje horor, znanstvenu fantastiku, fantasy, triler, ali i društveno-političku prozu. Procjenjuje se da je prodao više od 400 milijuna primjeraka Kako bilo, kao neokrunjeni globalni ‘kralj horora’, Stephen King se danas nalazi u udobnoj poziciji iz koje može pisati i govoriti što god poželi. On pripada rijetkoj vrsti pisaca koji su ne samo promijenili lice žanra, već su svojim radom i utjecajem stekli gotovo mitski status u popularnoj kulturi. Danas, s više od pet desetljeća kontinuirane prisutnosti na svjetskoj književnoj sceni, King je postao simbol, ne samo horora, već i spisateljske slobode, ustrajnosti i neovisnosti WALLPAPER

244 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

svojih knjiga, koje su prevedene na preko 50 jezika i objavljene u više od 40 zemalja. Gotovo svaki njegov novi roman odmah po objavi dospijeva na popise najprodavanijih knjiga: velik broj njegovih naslova zauzimao je prvo mjesto na najpoznatijoj listi bestselera New York Timesa. Njegov prvi horor roman “Carrie” iz 1974. doživio je veliki uspjeh i označio početak nevjerojatne karijere. Uslijedili su naslovi koji i danas imaj kultni status u žanrovskoj literaturi: “Tajne Salema”, “Isijavanje”, “Posljednje uporište”, te već spomenuta “Mrtva zona”, njegov prvi bestseler. Među kasnijim naslovima ističu se “Misery”, “Ono”, “Groblje kućnih ljubimaca” i “Zelena milja”, no King nije utjecajan samo kao književni autor, on je vjerojatno ‘najfilmskiji’ pisac u povijesti. Po njegovim djelima snimljeno je više od 80 filmova i televizijskih serija, a broj ekranizacija i dalje raste.

Među najslavnijima su “Iskupljenje u Shawshanku” Franka Darabonta - prema nekim kritičarima najbolji film svih vremena - zatim “Ostani uz mene” i “Misery” Roba Reinera, Kubrickovo “Isijavanje”, Darabontova “Zelena milja”, “Carrie” Briana de Palme, te najkomercijalniji horor svih vremena, “Ono”.

Posebno je fascinantan raspon njegovih filmskih i televizijskih adaptacija: neki redatelji biraju Kingove horore, drugi njegove drame i trilere, treći motive SF-a. Svi oni u njegovim djelima prepoznaju sjajno strukturirane fabule, uvjerljive likove i univerzalne teme koje nadilaze žanr. Zahvaljujući filmu, Kingovi izmaštani literarni svjetovi postali su dio kolektivne imaginacije čovječanstva.

Međutim, što je to što izdvaja Kinga među stotinama dobrih pisaca žanrovske literature? Koja je tajna njegova pisanja? Čini se da je riječ o umjetnosti pripovijedanja. On ne stvara samo jezive situacije ili strašne prizore, on gradi svjetove u koje čitatelj uranja čitavim svojim bićem. Njegova je sposobnost da izgradi napetost i istodobno istraži mračne strane ljudske psihe gotovo bez presedana. Ujedno, King je majstor žanrovskog pisanja s umjetničkim literarnim integritetom, što je rijetka kombinacija.

On piše brzo, neumorno i dosljedno. Rijetko prođe godina bez barem jednog njegovog novog naslova a često objavljuje i po dva - no unatoč količini, kvaliteta njegovih radova ne opada. Mnogi kritičari ističu da su neka njegova kasnija djela, poput romana “11/22/63” ili “Revival”, među najboljim stvarima koje je napisao. Uglavnom, književni i financijski uspjeh omogućio mu je rijetku vrstu intelektualne i političke neovisnosti. Putem društvenih mreža, osobito platforme X na kojoj komentira politička zbivanja, društvene nepravde i pop kulturu, King je uspostavio snažnu vezu sa svojim čitateljima.

Time se pozicionirao ne samo kao pisac, nego i kao moralni autoritet, netko tko ne bježi od zauzimanja stava. Njegovi politički komentari često su izazivali reakcije, ali nikad mu nisu ugrozili karijeru: naprotiv, učvrstili su njegovu poziciju autora koji misli i govori bez kompromisa. Predsjedništvo Donalda Trumpa samo je ojačalo njegovu potrebu za angažmanom, a s obzirom na aktualna zbivanja, jasno je da Stephen King ni u skorijoj budućnosti neće ostati bez inspiracije za svoje otrovne kritike američkog konzervativnog establišmenta.

U svim knjižarama Verbum (Split, Zagreb, Osijek, Rijeka, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Varaždin, Slavonski Brod, Požega i Vinkovci) i na web knjižari verbum.hr

KRITIKA

NA GRANICI FETIŠ UMJETNOSTI Misterij/triler, stilski i motivski uspješno, slojevito literarno djelo, psihološka studija ličnosti, društveni komentar, duhovito i zabavno štivo za slobodno vrijeme - sve to, i mnogo više od toga, je roman ‘Komad malog’, roman koji je Eliza Clark napisala s manje od 30 godina

PROFIMEDIA

246 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

agresor, nego na mnogo prizemnijem, realističnijem značenjskom nivou dela ženu koja beži od muškaraca dok je oni jure (a ne obrnuto), ženu koja vara Piše: (umesto da bude varana), ženu kojoj je na prvome DUNJA ILIĆ mestu karijera (a ne brak). Utoliko Eliza Clark daje književna kritičarka prostora tipu žene koji, ako je i u samoj stvarnosti oman “Komad malog” Elize Clark, originalno nešto ređi od onog drugog, suprotnog tipa, u knjiobjavljen 2020. godine, a u prevodu Mirte ževnosti je još ređi, osim ako se ne radi o knjigama Jurilj na hrvatski 2023., najavljen je kao debi koje su napisali muškarci, a u kojima su žene svedebritanske milenijalke čija će književnost moći da ne na objekat obožavanja (unekoliko pojednostavzadovolji one koje je razočarala “razvikana”, kako čiljen opis situacije, ali shvatate poentu). Upravo je to tamo u blurbu, Irkinja Sally Rooney. Dugo je prošlo razlog zbog kojega se kao pozitivna navodi razlika otkad je Sally Rooney bila na vrhuncu popularnosti između Elize Clark i njezine “prethodnice” Sally - uzmimo da je to bilo 2018. godine, kad je objavljen Rooney, u čijem se prvom romanu nesigurna stunjezin roman “Normalni ljudi”, nakon debitantskih dentkinja iz radničke porodice zaljubljuje u desetak “Razgovora s prijateljima”, koji su je učinili poznagodina starijeg, oženjenog, bogatoga glumca. tom. Mada je nastavila da piše, instablogerke su naU blurbu “Komada malog” pominje se da je rostavile da njezine knjige kratko, pohvalno prikazuju man Elize Clark feministički. Autorka zaista veoma uz atraktivne fotografije, a izdavači da na cegere i nijansirano otvara i obrađuje neke važne feminišolje štampaju artwork s korica, stičke teme, uključujući, kako ste istina je da se već osetila potreba već mogli da pretpostavite, i onu u za nešto drugačijom, možda malo vezi s #metoo pokretom, postavmanje blaziranom književnošću. ljajući pitanje: ako to radi žena, Mada spadam u fanove Sally Rokoja je fizički slabija i istorijski/i oney, barem u fanove njezina prva dalje društveno ugnjetavana, da dva romana, kod kojih sam stala, u li je to onda u redu? Ili, drugačije kontekstu literarno i tematski drurečeno: ako neko ko je ranije bio gačijeg, moćnog teksta Elize Clark, žrtva sad postane nasilnica, da li je Sally Rooney zaista deluje blazito opravdano? Ova pitanja deluju rano (o odnosu književnosti Elize kao da se odmah mogu odbaciClark i Sally Rooney detaljnije sam ti - odgovor je ne, i to je to. Ali u pisala nedavno za portal Booksa). pitanju je roman koji ta pitanja, Protagonistkinja “Komada malog” i još mnoga druga, uobličava na je Irina Sturges, fotografkinja fokuliterarno izuzetno efektan način, sirana na takozvanu fetiš umetpokazujući da je ponekad ono nost, koja se bliži tridesetoj i radi u najjednostavnije u stvari najslokafiću dok čeka svoju prvu veliku ženije, i obrnuto. Istovremeno, u izložbu nakon perioda stagnacije. pitanju je knjiga koja se ne ispušta Njezin umetnički metod zasniva iz ruke. Ovaj efekat omogućava i se na skautovanju muškaraca svih činjenica da u središtu radnje leži godina, ali nekonvencionalno misterija koja se, kako se bližimo zanimljivog izgleda, u javnim prokraju, pretvara u triler (šta je tačno storima, da bi ih potom fotografiu pitanju, neću odati, ali napomeKomad malog Eliza Clark, sala u submisivnim kontekstima u nuću da ima veze, kao i u svakom OceanMore. Prijevod: Mirta Jurilj svojoj garaži, koju naziva studijom. trileru, s ubistvom). Osim toga, “Način na koji ste se ovde poigramada stepen u kome ćete moći vali s pristankom je predivan”, da se poistovetite s Irinom ipak reći će jedna kritičarka nakon izložbe, ali čitaoci zavisi od vaše ličnosti i iskustva, nesumnjivo je da će tad već znaju da se Irina s pristankom ne poigrava svi čitaoci, što više budu otkrivali o Irininim poti- bilo da je u pitanju fizičko ili seksualno nasilje, snutim, neizrečenim patnjama, više biti u stanju da Irina svoje modele stavlja u situacije na koje nisu razumeju njezine umetničke i životne izbore. unapred pristali (njezin umetnički uzor je PasoliMada se Irina ne zaljubljuje u bogatog starijeg ni). Iz ove parafraze, “Komad malog” kao roman i muškarca (nego će je privući mlađi radnik u Tescu), sam može delovati poput nekakve “fetiš umetnopokazaće se da pitanje novca, pitanje klase i klasnog sti”. Ali nije tako: osim o Irininoj umetničkoj praksi, srama nije tako strano ni ovoj knjizi. Irinina porodimi čitamo o njezinu odnosu s majkom (veoma ca je nouveau riche i živi u Newcastleu, umetničkim problematičnom), o njezinu odnosu s najboljom svetom Londona kreću se izuzetno, nama nezamiprijateljicom (problematičnom) i o njezinoj prošslivo, bogati ljudi s nasleđenim privilegijama. Mada losti (problematičnoj, pogodili ste - u toj prošlosti na prvi pogled veoma samouverena i čak arogantna, nalazi se klica njezina agresivnog ponašanja u Irina u stvari pati od osećaja niže vrednosti. Misterisadašnjosti), usput stvarajući sliku junakinje koja, ja/triler, stilski i motivski uspešno, slojevito literarno mada nekarakteristična kako za književnost, tako delo, psihološka studija ličnosti, društveni komeni za stvarnost, ipak počinje da deluje kao pravo, tar, duhovito i zabavno štivo za slobodno vreme punokrvno ljudsko biće.

- sve to, i mnogo više od toga, jeste roman “Komad U vezi s tim, roman Elize Clark uzima za junakinju malog”, roman koji je Eliza Clark napisala s manje ne samo ženu koja, umesto da bude žrtva, postaje od 30 godina.

R



Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 247

Ljudi koji znaju s novcem ljepše i lagodnije žive Financijska pismenost uči se cijeli život, a stručnjaci koji se bave njome preporučili su nam literaturu koju se isplati pročitati

248 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

F

inancijska pismenost svakog čovjeka vrlo je važna jer daje ljudima znanje i vještine potrebne za učinkovito upravljanje osobnim financijama. To je zapravo kombinacija znanja, vještina, stavova i ponašanja koji su potrebni za donošenje ispravnih financijskih odluka i za financijsko blagostanje svakog pojedinca, a time i društva.

Nedostatna financijska pismenost može imati opake posljedice, kao što su pogrešne odluke, neodgovoran odnos prema novcu, stvaranje socijalnih problema, a time i slabljenje cijeloga gospodarstva. Pomaže nam da izbjegnemo dugove - uči nas razumijevanju kamata, kredita, ali i kako pametno uložiti te uštedjeti novac, jer financijski pismene osobe bolje razumiju načine povećanja vrijednosti svojeg novca i znaju pripremiti se za budućnost. Također, ljudi koji dobro upravljaju svojim financijama manje ovise o drugima i lakše se nose s nepredviđenim situacijama, poput gubitka posla ili hitnih troškova. I još jedna važna stvar financijski pismeni roditelji prenose dobre navike na svoju djecu, što pridonosi dugoročnom boljitku obitelji i zajednice. Financijska pismenost uči se cijeli život, a stručnjaci koji se bave njome preporučili su nam literaturu koju se isplati pročitati i nešto iz nje i naučiti. Jer ljudi koji znaju s novcem ljepše i ugodnije žive.

Svibanj 2025. BESTBOOK MAGAZIN 249

Preporuka prof. dr. sc. Sanje Sever Mališ, dekanice Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Financijska pismenost ne mora biti zastrašujući pojam rezerviran za ekonomiste. Dapače, vjerujem kako bi svatko trebao imati pristup jednostavno i jasno objašnjenim financijskim temama koje se tiču svakodnevnog života – bilo da je riječ o upravljanju kućnim budžetom, razumijevanju poreza ili donošenju odluka o štednji. Zato s ponosom preporučujem tri publikacije naših autorica s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje su namijenjene svim građanima, a neke su i besplatno dostupne.

“Financijska pismenost i odgovorna potrošnja u svakodnevnom životu” – Dajana Barbić i Andrea Lučić Ova knjiga nastala je iz želje da se svakome – neovisno o dobi, obrazovanju ili zanimanju – približe osnovni financijski koncepti koji oblikuju naš svakodnevni život. Kroz konkretne primjere i jednostavan jezik autorice objašnjavaju kako planirati kućni proračun, odgovorno trošiti, razumno štedjeti i donositi bolje financijske odluke. Knjiga je odličan vodič za sve koji žele preuzeti veću kontrolu nad vlastitim novcem.

“Analiza financijskih izvještaja, šesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, 2023.” – prof. dr. sc. Katarina Žager, prof. dr. sc. Ivana Mamić Sačer, prof. dr. sc.

Sanja Sever Mališ, doc. dr. sc. Mateja Brozović, prof. dr. sc. Lajoš Žager Tražite li ključ za razumijevanje financijskog zdravlja poduzeća? Knjiga “Analiza financijskih izvještaja” u svom šestom, izmijenjenom i dopunjenom izdanju, predstavlja nezaobilazno štivo. Ova sveobuhvatna knjiga pruža detaljan uvid u alate i tehnike analize financijskih izvještaja, demistificirajući složene koncepte i čineći ih pristupačnima.

Bilo da ste student, poduzetnik ili financijski stručnjak, ovo izdanje osnažit će vaše vještine donošenja informiranih odluka i razumijevanja financijske uspješnosti. Financijska izvješća često se doživljavaju kao skup brojeva, no ova knjiga pokazuje da su ona zapravo temelj razumijevanja poslovanja.

“Osnove porezne pismenosti” – Nika Šimurina, Ivana Dražić Lutilsky, Dajana Barbić i Martina Dragija Kostić Porezna pismenost je važan, ali često zanemaren dio financijskog znanja. Porezi se često percipiraju kao nešto komplicirano, ali ova publikacija to mijenja. Jasno i pristupačno objašnjava osnovne porezne pojmove, vrste poreza u Hrvatskoj i prava

250 BESTBOOK MAGAZIN Svibanj 2025.

koja građani imaju kao porezni obveznici, pruža temeljno razumijevanje hrvatskog poreznog sustava – što sve plaćamo, zašto plaćamo te koja su naša prava i obveze. Korisna je za studente, mlade poduzetnike i sve koji žele razumjeti zašto i kako plaćamo poreze, ali i kako možemo odgovorno upravljati vlastitim poreznim obvezama.

Preporuka Andree Balić, apsolventice Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu “Pametno sa svojim novcem: vodič o osobnim financijama za građane” - Dajana Barbić, Marijana Ivanov, Andrea Lučić, Marina Ralašić Kao studentica ekonomije, cijelim obrazovanjem dotičem pojmove kao što su kamate, inflacija, budžetiranje, no često se ti koncepti obrađuju iz makro ili poslovne perspektive. Ova knjiga pružila mi je ono što je nedostajalo – primjenjiva znanja za osobne financije. Kroz ovu knjigu naučila sam kako napraviti realan osobni budžet i konačno počela pratiti svoje mjesečne troškove. Naučila sam razliku između štednje i investiranja te uvidjela važnost financijskih ciljeva.

“Bogati otac, siromašni otac” – Robert T. Kiyosaki Ova knjiga nije tipičan udžbenik i upravo zato je toliko korisna. Kao studenti često se fokusiramo na ocjene, diplome i stabilan posao, a Kiyosaki nas tjera da preispitamo te ciljeve.

Nakon čitanja počela sam gledati na troškove drugačije – umjesto impulzivne potrošnje pitala bih se: “Stvara li mi ovo vrijednost?” Knjiga mi je poslužila kao motivacija da ne čekam završetak faksa kako bih radila na svojoj financijskoj slobodi.

“Psihologija novca” – Morgan Housel Financijska znanja nisu dovoljna ako nemamo psihološku disciplinu. Ova knjiga objašnjava zašto pametni ljudi često donose loše financijske odluke, i obrnuto. Povezuje teoriju iz ekonomije s ponašanjem, što je iznimno relevantno za nas studente koji učimo puno, ali rijetko kada o sebi. Najveće otkriće mi je bilo da uspjeh u financijama više ovisi o ponašanju nego o znanju.