Je li za umjetnika sreća ili je prokletstvo kad njegova tema postane tema epohe?
Ovoga proljeća točno je 40 godina prošlo od izlaska albuma Plavog orkestra Soldatski bal. Oblikovanje omotnice, koja reinterpretira najčuveniju omotnicu Beatlesa, potpisuje troje brucoša sa sarajevskog studija grafičkog dizajna. To je njihov prvi rad, koji na duhovit i ironičan način interpretira temu Drugog i drugosti. Soldatski bal prodan je je u skoro pola milijuna primjeraka, a njegova omotnica danas je važan artefakt epohe, ali i zanimljiv povijesni komentar.
Dalek nam je Salingerov svijet
‘Lovac u žitu’ ili neuklapanje u društvo koje kroji većina najbolje je što se čovjeku može dogoditi
Jonathan LittellBora Ćosić
‘Tito je bio diktator prvog reda, ali je bio diktator s nekom pameću. A Vučić je jedan diktator manje-više idiot’
Esej Slavenke Drakulić
U novonastalom poretku vrijednosti, ekologija i zelena ekonomija sada postaje Drugi
Jedan od njih troje, koji su se 1985. potpisivali kao TRIO, Bojan Hadžihalilović danas je redoviti profesor na istom tom studiju. U međuvremenu potpisao je ili supotpisao jedan od najupečatljivijih dizajnerskih opusa na skoro cjelokupnom području bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj je dizajnirao i redizajnirao najtiražnije dnevne i tjedne novine i magazine, ali, recimo, i vizual televizijske emisije Nedjeljom u 2. Otpočetka se kao dizajner bavio komentiranjem društvene zbilje, tumačenjem moda i trendova, mijenjao je točku gledišta, poigravao se pozicijom Drugog. Iz opsađenog Sarajeva reagirao je serijom ručno rađenih plakata i razglednica, pod nazivom Pozdrav iz Sarajeva, na kojima reinterpretira i sarajevizira niz kanoniziranih vizualnih identiteta. Recimo, vrlo se snažno u sjećanje i identitet epohe upisao njegov rad na kojem je ime Sarajeva ispisao logotipom Coca cole. Slovima sreće, smijeha i blagostanja, koja su već skoro cijelo stoljeće simbolizirala neki bolji život i svijet, predstavljeno je ime grada pod opsadom. Šokantan prizor, načinjen samo od slova. Za priču o Drugome uvijek mora postojati onaj prvi. Drugoga zamišljamo samo kao onog izvan sebe, a želimo ga prepoznati u sebi. Sve do danas, Bojan Hadžihalilović bavi se onim čime se bavio na omotnici Soldatskog bala. Je li za umjetnika sreća ili je prokletstvo kad njegova tema postane tema epohe? Je li prepoznavanje sebe u Drugome sreća ili je prokletstvo?
156
Zdravko Zima o Danilu Kišu
Bio je anarhoidni pojedinac koji je bio doma svugdje i nigdje, a francuski studenti proglašavali su ga fašistom ili imperijalistom, samo zato što se kritički izjašnjavao o staljinizmu
Često sam imao posla sa srpskim, ruandskim, čečenskim, ruskim, afganistanskim ubojicama...
134
Rukopis u nastajanju Kristiana Novaka
U novom romanu spaja emigrantska iskustva sa sumornom zbiljom
GLAVNI UREDNIK: MILJENKO JERGOVIĆ IZVRŠNI UREDNIK: IGOR VIKIĆ
Ženski književni glasovi u Hrvatskoj
U prostoru hrvatske književnosti oblikovane ženskim glasovima najdublje nas kvalitetom obilježavaju Odisejke
166
Mlakić o velikom ruskom pjesniku
O posljednjim danima Osipa Mandeljštama ne zna se mnogo. Pouzdano se zna jedino to da je umro 1938. godine u tranzitnom logoru u Vladivostoku
ART DIREKTOR: KRISTIJAN ZINAJA SURADNICI: BORIS RAŠETA, EMIR IMAMOVIĆ PIRKE, NATAŠA GOVEDIĆ, IVAN PANĐIĆ, TEA KVARANTAN SOLDATIĆ, ANA DASOVIĆ, PREDRAG FINCI, SLAVENKA DRAKULIĆ, KRISTIJAN NOVAK, ZDRAVKO ZIMA, DIJANA MARIĆ ODOBAŠIĆ, MIŠO GRUNDLER, TINA JOKIĆ, RENATO JUKIĆ, JAGNA POGAČNIK, MIRNA SINDIČIĆ SABLJO, SANJA BAKOVIĆ, SANJA ROMIĆ, JOSIP MLAKIĆ, DARKO VLAHOVIĆ, FRANJO NAGULOV, DENIS DERK, ENA KATARINA HALER, VILIM CVOK, ANTUN PAVEŠKOVIĆ, KRUNO LOKOTAR i LUCIJA BUTKOVIĆ GLAVNI UREDNIK EXPRESSA: IGOR ALBORGHETTI REDAKCIJA: tel. 01/6069-500, fax. 01/6069-660, e-mail: redakcija@24sata.hr OGLAŠAVANJE: MARCELA RUKAVINA (direktorica) tel. 01/6069-411, fax. 01/6069-600, e-mail: oglasi@24sata. hr, www.24sata.biz MARKETING: ANA TOMIĆ (direktorica), e-mail: marketing@24sata.hr DIREKTORICA TISKANIH MEDIJA: MAJA PECOTIĆ GLAVNI UREDNIK 24SATA: IVAN BUČA FOTO I VIDEO AGENCIJA: PIXELL MEDIA D.O.O, www.pixsell.hr IZDAVAČ: 24sata d.o.o. OREŠKOVIĆEVA 6H/1, 10 010 ZAGREB, OIB: 78093047651 TISKARA: RADIN PRINT d.o.o. PRETPLATA: Info telefon: 01/24-24-244 UPRAVA 24SATA: ZORAN TURKOVIĆ, GORAN GAVRANOVIĆ
Fernand Léger, slika ‘Les plongeurs’
EMPATIJA, DAR SUŽIVLJAVANJA
Piše: MILJENKO JERGOVIĆ
Empatija je najveća od svih čovjekovih moći, empatija je ona ljudska moć koja je najbliža Božjoj i božanskoj moći stvaranja
Nastavak na sljedećoj stranici
Kada se uspneš na vrh te začudne strmine, s lijeve strane ulice jedna za drugom tri su kuće: crvena, bijela i modernistička. U crvenoj, koja je na samom kraju uspona, na katu stanujemo mi, a ispod nas je profesor Branko Trklja. U bijeloj, na kratkoj zaravni, žive Kasumovići. Stanarima one najljepše, prijeratne modernističke vile, uspio sam zaboraviti prezime. Ona je ispod zaravni, na odvojku koji se spušta prema Kevrinom potoku, koji odavno već nije potok, nego je službenim imenom Ulica Ahmeta Fetahagića, ali nitko je tako ne zove. Na odvojak se, pod oštrim uglom, nastavlja dalji uspon prema uličicama čije nazive i dalje pamtim: Hadžihajdarova i Zlatikuša, i dalje prema Bjelavama. Na početku Zlatikuše Sepetarevac se službeno i završava, jednom starom turskom česmom. Ispred crvene kuće početkom osamdesetih su, u jedva tridesetak centimetara uzak pločnik, uzidana tri uspravna metalna stupa, koji oblikom i izgledom podsjećaju na željezničke šine. Uz sam kolovoz su ih uzidali braća Trklje, kada su 1957. gradili crvenu kuću, ako popuste kočnice nekome tko se, recimo, kamionom za ćumur bude spuštao od Zlatikuše, da im se ne zabije u kuću. Osim toga, zime su još uvijek duge, snjegovite i ledene, pa kad netko s kamionom ili autom kre-
Čovjeka smo znali iz viđenja, ali nismo se pozdravljali. Sitni činovnik u mirovini, uredan i skroman, sasvim u skladu s građanskom normom epohe. Kako je pao, hlače su mu pukle, uprašio se, okrvavio, zablatio se svojom krvlju u prašini, i naglo osiromašio. Za cijeli jedan ljudski život je osiromašio
ne plesati po ledu na vrh strmine, neka se zabija u metalne stupove, a ne u kuću. Premda su gradili u vrijeme kad je u gradu bilo manje auta i kamiona, dvije su od tri pobodene šine bile malo savijene od naleta i naslanjanja raznih vozila. I ne bi prošla nijedna zima, a da pred crvenom kućom nema prometnih incidenata i dugog žalosnog šlajdranja izbezumljenih ljetnih guma po savršeno uglačanom ledu. Ali sljedeća priča, koju započinjem već toliko puta i koja u fragmentima postoji u mojim pjesmama, pričama, romanima i nefikcionalnim tekstovima raznih vrsta, zbiva se u vrijeme kad nema snijega ni leda, u kasno proljeće ili u ljeto. Pred crvenom kućom, na dva-tri koraka od vrha strmine, ruši se stariji čovjek. Rubom čela udari u metalni stup i srušen krvari. Ljudi mu pritrčavaju, neki koji se isto tako penju kao i on, netko dolje zvoni na naše zvono, Nona izlazi na prozor da vidi tko je. “Gospođo, vode! Čovjek je
pao.”, govori nepoznata žena. Nona grabi bokal, odnesi!, kaže mi, i odmah se vrati!, govori, ništa ne diraj!, govori dalje, ali ja je ne poslušam, nego nosim bokal s vodom, nosim i čist bijeli ručnik. Iza mojih leđa provuče se komšija, Nonu pita za telefon, da zove hitnu pomoć. Ja dolje predajem vodu i ručnik, gledam starca u iznošenom sivom kancelarijskom odijelu i košulji koju su mu sasvim raskopčali. Vidim kako su mu u padu ispod šlica pukle hlače, zaprašio se i isprljao, izgleda kao odrpanac. Lice mu je ljubičasto-sivo, niz obraz kliznuo mu je curak tamne krvi, usta su mu poluotvorena, očne mu se jabučice, kao dvije pingpong loptice, prazno pomiču, i onda se zaustave. Zaustavljene više ne izgledaju tako, nego podsjećaju na nešto drugo. Zaboravio sam na što. Mrtav je!, netko će tad reći, ne pamtim ni hoće li to biti muški ili ženski glas, vjerojatno ženski, nakon čega će svi malo ustuknuti. Potom stižu kola hitne pomoći, mladi neobrijani muškarac sa stetoskopom, starca prebacuju na nosila, koja zatim uz teški metalni zvuk kliznu u kombi. Vrata se zatvaraju, gume zastružu i zaškripe po uzbrdici prije nego što se vozilo pokrene i nestane. S mrtvim čovjekom odlazi i naš okrvavljeni bijeli ručnik. Zatim vrlo brzo nestaju ljudi s ulice, iščezavaju oni koji su pokušavali pomoći starcu, a ja ostajem sam s do pola punim bokalom i s pogledom na gotovo savršeno urednu papirnatu vrećicu, stariji ljudi govore stanitzel, precizno naglašavajući tu njemačku riječ, u Zagrebu ću jednog dana čuti škarnicl, ali ću oduvijek najradije govoriti škartoca, jer mi to zvuči veselije i primjerenije jednoj papirnatoj vrećici. Ali u toj savršeno sačuvanoj papirnatoj vrećici su trešnje. Njih nekoliko rasulo se po asfaltu i betonu kojim je zazidan metalni stup. Oko vrećice tragovi su krvi, ali škartoca nije okrvavljena. Nona me zove da uđem u kuću. Otima mi bokal iz ruku. Opet se vraćam dolje, uzimam vrećicu s trešnjama. Ne znam što da radim s njima. Lijepe su to, vrlo krupne crveno-crne trešnje, piljar Aljo ih je probirao za komšiju. Aljina zelenara - tako je zovemo, na Mejtašu je, podno Sepetarevca. Od zelenare do kapije crvene kuće ispred koje se srušio čovjek dvjestotinjak je, možda i malo više koraka, ali uza strminu. Dok je kupovao trešnje, još se dobro osjećao. Piljar Aljo pitao ga je - jer svakoga to pita - hoće li najlonsku kesu. Najlonska kesa, za koju će se u Zagrebu govoriti vrećica, košta stoju. Stoja je ustvari jedan dinar. On kesu neće, nego nosi svoj papirni fišek s trešnjama - tako bi on sigurno tad rekao: fišek od papira ili papirni fišek - onako u ruci, a pomalo i pod rukom, u njedrima. Kada se pri svom uspinjanju počeo osjećati loše? Na kojem je tačno mjestu
Tog dana prvi sam put gledao čovjeka kako umire. Vidio sam oči koje se u jednom trenutku beslovesno miču, žive, a odmah zatim njihovom kretanju je kraj, mrtve. Ali nije me to uznemirilo. O smrti kada govorimo, ovu, čovjeka pokraj naše kapije, obično smetnem s uma
počeo gubiti dah, ili ga je počelo probadati u prsima, ili je osjetio mukli bol u lijevoj ruci, ili mu je smrt najprije došla u misli? Već na raskršću s Ulicom Fadila Jahića Španca? Ili kod Ulice
Džemila Krvavca, kada biva još strmije? Ili nije osjetio ništa, nego mu se samo zanebesalo, pa je umro?
Čovjeka smo znali iz viđenja, ali nismo se pozdravljali. Sitni činovnik u mirovini, uredan i skroman, sasvim u skladu s građanskom normom epohe. Kako je pao, hlače su mu pukle, uprašio se, okrvavio, zablatio se svojom krvlju u prašini, i naglo osiromašio. Za cijeli jedan ljudski život je osiromašio. Na kraju sam te njegove trešnje rasuo po našoj bašči. Nisam ih mogao jesi jer su bile tuđe. Bile su drugom namijenjene, pa bi pojesti ih značilo okoristiti se nečijom smrću. Osim toga, nemoguće je izbjeći osjećaj da je smrt zarazna. Ali da sam trešnje pojeo, vjerojatno bi ih lakše zaboravio. Ovako mi na savjesti ostaje to što sam po bašči rasuo trešnje koje je netko brao, a onda ih je netko prodavao, i netko ih je kupovao da po ljudskom i Božjem redu budu pojedene. Ja sam u to unio nered. Ovaj je doživljaj u temeljima mita o Sepetarevcu, koji sam u svojih tridesetak godina ustrajno gradio kroz sve žanrove i vrste tekstova, fikcijskih i nonfikcijskih, u pričama koje su potpuno izmišljene, u onima koje su zasnovane na zbilji, koje su se razvijale prema romanima ili su ostajale u digresijama. Premda sam se toliko puta u tekstu vraćao starcu koji je jednoga dana u kasno proljeće ili rano ljeto - svakako u vrijeme kad zriju trešnje - mrtav srušio dva koraka prije najviše tačke uspona i kapije Sepetarevca, nisam s tom pričom uspijevao stići do kraja. Tog dana prvi sam put gledao čovjeka kako umire. Vidio sam oči koje se u jednom trenutku beslovesno miču, žive, a odmah zatim njihovom kretanju je kraj, mrtve. Ali nije me to uznemirilo. O smrti kada govorimo, ovu, čovjeka pokraj naše kapije, obično smetnem s uma. Ne sjetim ga se ni u prisjećanjima mrtvih sa Sepetarevca i iz naše prijeratne mahale. Znao sam ga samo po licu i figuri, kao i tolike druge kojih se poslije više nikad nisam sjetio. Ali, ipak, ovaj mi doživljaj ne izbija iz glave, pa ga uporno spominjem u tekstu, posvećujem mu priče, epizode u romanima, digresije u novinskim člancima. I sjetim ga se pred spavanje, sebi ga spomenem u liftu, ili dok negdje nešto čekam, dok pješačim, pokušavam
dokučiti ono što me već više od četrdeset godina nerazriješeno prati. Ne razmišljam o tom čovjeku kojega nisam poznavao, nikad mu imena nisam znao, čak ne znam ni je li bio jedno, drugo, treće ili četvrto među sarajevskim plemenima i vjerama, nego razmišljam o njegovom škartocu s trešnjama, o tome kako ih je Aljo, ne znajući, probirao, razmišljam o sebi onodobnom, kako rasipam trešnje po bašči, o tome da sam u ovih četrdeset i kusur godina često požalio što barem jednu od tih trešanja nisam pojeo, razmišljam o sivom odijelu koje je najednom bilo prašnjavo i od krvi blatnjavo, premda je čovjek u njemu prethodno bio uredan, razmišljam o hlačama koje su pukle kako je pao, o košulji koju su mu raskopčali da lakše diše, a on je onda prestao disati, i o toj prevari od života razmišljam, o tome da taj čovjek nije imao pojma da bezveze kupuje te trešnje, jer ih neće jesti, niti će ih odnijeti ženi, pokušavam svih ovih godina domisliti o čemu je on mislio dok se posljednji put penjao uz strminu Sepetarevca, je li ga gušilo, je li ga boljelo, je li ga bilo strah, pa kako ništa od svega ovog ne uspijevam domisliti, doživljaju se ponovo vraćam i o tom čovjeku kojega nisam poznavao razmišljam češće nego o mnogima koje sam poznavao i zaboravio.
Pojam empatije (njemački: Einfühlung) u teoriju je uveo i koncipirao njemački filozof iz druge polovice devetnaestog stoljeća Theodor Lipps, i to kao pojam iz estetike. Empatija je čovjekova sposobnost da se uživljava u živote i sudbine drugih ljudi, da u svojoj glavi čitajući oživljava tekst koji mu je pred očima, da se identificira s doživljajima književnih likova, i kada u vlastitom iskustvu ne nalazi (i ne traži) ništa što bi moglo njihovim sudbinama i životima biti slično. Zahvaljujući čovjekovoj moći empatije mogućom biva umjetnost. Mogućim biva svijet nastao iz zamišljanja, simbolični svijet i svijet glazbe i slikarstva. Empatija je, kaže Lipps, temelj onoga što mogućim čini čovječanstvo. Naravno, riječ je o metaforičnom govoru. Ali i o onoj metafori kojom se primitivni um služi samo u krajnjim slučajevima. Spominjanje smrti ujedno je i njezino zazivanje. On ubija svoga sina Xaviera, kao što su ovi naši ubili Domagoja i Sredoja. Razlog mu je, tobože, taj što je Xavier postao Vivian. Muško je postalo žensko. Danas to, naime, može tako, a ti što god o tome mislio, živiš u skladu s normama svijeta u kojem si se zatekao. Čak i kada ti se čini da bi ti mnogo bolje i ugodnije u Srednjem vijeku. I ako si Domagojev ćaća, koji je 1929. vidio grdne jade od komunizma-lenjinizma, i ako si Sredojev ćaća, koji je istih godina postradao od slobodne ljubavi, i ako si Xavierov ćaća, pa umjesto sina dobiješ kćer.
Nastavak na sljedećoj stranici
S tim da se dijete Elona Muska, za razliku od Domagoja i Sredoja, nije bavilo ničim što je ilegalno. Elon Musk lišen je empatije, kao i dvojica anonimnih balkanskih očeva od prije stotinu godina, jer se nije u stanju suživjeti s njim. Lakše mu je, dakle, predočiti djetetovu smrt, nego prihvatiti to da mu je sin postao kći. Premda je, saznajemo i to, svojedobno potpisao roditeljski pristanak za hormonalnu terapiju, koja je vodila u promjenu spola (i ni u što drugo nije ni mogla odvesti nego u promjenu spola). Prema tome, prije će biti da je svoje dijete proglasio mrtvim zato što se odmetnulo od njega, nego zato što je svoje tijelo prilagodilo svojoj naravi. Kako je lišen moći uživljavanja u život drugoga, Elon Musk je (simbolički) ubio sina i proglasio se nedužnim oko života kćeri. Kako Vivian Jenna Wilson tog čovjeka, ipak, najbolje poznaje, nakon svega je za njega rekla da je “pathetic man-child”, ili “veliko bijedno dijete”. Postoji u našem jeziku savršena riječ za djecu koja prepamete: starmali! Taj čovjek nešto je od toga suprotno: nedoraslo muško. Moj sin je mrtav, govori nam Musk, a sada će woke biti mrtav!
o tebi, da te hrane, kupaju i njeguju. Oni, pak, koje primjećuješ izvan tog kruga bližnjih samo su dio predstave. Druga djeca dio su predstave. Hologramske prikaze, pokretne sličice s mobitela i kompjutora. Ali nikako nisu, niti ih se iz djetinje perspektive može zamisliti, onakvi kakav si i ti sam, djeca svijeta, za koju su također priređene predstave. Iz djetinje perspektive nisi u stanju zamisliti sebe kao dvodimenzionalnu sliku u tuđemu oku, kao hologramsku prikazu u tuđoj predstavi.
Nacističke su kancelarije i štabovi krajem tridesetih, kao i stožeri SS-a po Ukrajini, Poljskoj i Bjelorusiji s početka četrdesetih, bili prenapučeni velikom djecom, koja su onda slobodna od svih zabrana, slobodna od ljudskosti, puna djetinje radosti ubijala stotine tisuća ljudi
I premda woke doista nije nešto za što bismo se u razgovoru o empatiji mogli založiti, jer je i woke odricanje od empatije, samo s neke druge strane i s drukčijih ideoloških pozicija, kada Musk najavljuje nečiju smrt, čovjek se mora osjećati neugodno. A onda i prilično smrtno! To što je Elon Musk veliko bijedno dijete, ili što je nedoraslo muško, ne mijenja ništa u tom osjećaju vlastite smrtnosti pred njegovim riječima. Kao ni to što su nacistički svjetonazori tog čovjeka, njegove simpatije za Adolfa Hitlera i Vladimira Putina, proizašli iz njegove nedoraslosti. Nacističke su kancelarije i štabovi krajem tridesetih, kao i stožeri SS-a po Ukrajini, Poljskoj i Bjelorusiji s početka četrdesetih, bili prenapučeni velikom djecom, koja su onda slobodna od svih zabrana, slobodna od ljudskosti, puna djetinje radosti ubijala stotine tisuća ljudi. Djeca su lišena empatije. Sasvim mala djeca muče i ubijaju životinje, ubijaju muhe i mrave, govore i djeluju oslobođenja od svih moralnih obzira, ali i od svake ideje o Drugome. Kada se rodiš, svijet ti se prikaže kao za tebe priređena predstava. Smisao i svrha bližnjih je da se brinu
Odrastanje je, uza sve drugo, vrijeme buđenja čula, vrijeme buđenja talenata. Empatija je, vjerojatno, temeljni čovjekov dar. Taj dar budi se s pričama koje ti bivaju ispričane, a koje zatim postaju stvarne. Taj dar budi se s prvim knjigama koje ti čitaju roditelji, bake, djedovi. Iz tih se knjiga stvara svijest o tome da ovaj svijet nije slika i predodžba tebe koji oko sebe gledaš, nego je ovaj svijet jedan od milijuna i milijardi svjetova koji čine ovaj svijet. Empatija je moć zalaženja u te svjetove. Empatija je najveća od svih čovjekovih moći, empatija je ona ljudska moć koja je najbliža Božjoj i Božanskoj moći stvaranja. Osnovna svrha empatija je u samozaštiti. To što možeš znati kako je ovog časa drugome čini te sposobnim da imaš stalnu svijest o tome kako je tebi. Ljudi koje Jonathan Littell opisuje u “Dobrostivima” dok ubijaju nebrojene druge ljude izgubili su svijest o tome kako im je. Elon Musk je, dok diže ruku na nacistički pozdrav, dok oglašava smrt svoga sina i dok najavljuje smrt onih koje za nešto mutno krivi, čovjek koji ne zna kako mu je. Svijest o tome izgubio je jer mu novac koji posjeduje stvara iluziju nadčovječanske moći. Elon Musk dijete je koje je steklo svu moć svijeta. On je ostvarenje najmračnijih noćnih mora u povijesti čovječanstva. Još uvijek ponekad razmišljam o tome je li taj čovjek koji se uz Sepetarevac penje sa škartocem trešanja u njedrima u jednom trenutku ipak zažalio što nije kupio najlonsku vrećicu. Vrećica košta stoju, a žvaka, ona u obliku cigarete, koja se provalja među dlanovima da bi se s nje skinuo papirić, košta dvije stoje. Ništa nije tako jeftino kao najlonska vrećica, pa zašto je onda nije kupio? Znalo mi je na um pasti i to da je kod Alje tog dana, možda, nestalo najlon-kesa. Tako se to govorilo: najlon-kesa! I nestajalo ih je ponekad. Empatija je znatiželja. Empatija nije dobrota. Bez empatije, međutim, nemoguće je zamisliti da bi netko mogao biti dobar. Nikada nisam promislio o tome je li dobar bio taj čovjek koji je pao ispred crvene kuće nekoliko koraka prije vrha Sepetarevca. To je nešto u što se nisam mogao uživjeti, jer on nije više bio živ.
Trenutak spontanosti koji ću pamtiti zauvijek.
Zaba Mastercard debitne kartice
Ljepota života je u trenutcima koje dijelimo. Mastercard debitne kartice Zagrebačke banke omogućuju vam da svoje kupnje podijelite do 24 rate na prodajnim mjestima ili naknadno do 3 rate putem m-zabe, uz mjesečnu naknadu od 1,32 eura po rati.
zaba.hr
književnica, kritičarka i arhitektica
MReizdanje ‘Lovca u žitu’
NEVJEROJATNO NAM JE
DALEK
SVIJET KOJI JE JOŠ IMAO
ŠANSE POSTATI BOLJIM.
JEDNAKA JE SAMO TUGA, SMRT DJEČAKA I TA PESNICA KRVAVA OD
RAZBIJENOG STAKLA
Trebala bih reći da je to bila prva ‘ozbiljna’ knjiga koju sam pročitala, ako možemo tako nazvati ono što ne pripada baš dječjoj književnosti. A u književnost sam se, u svakom obliku, baš te večeri neporecivo i nepovratno zaljubila
alo je sjećanja koja su mi tako jasna, kao to na jednu večer kad sam sjela s majkom u auto da bi me odvezla do Gradske knjižnice u Industrijskoj četvrti. Vozila me jer je Industrijska četvrt u Osijeku ipak dovoljno daleko od našeg naselja da bih se uvečer sama prošetala do tamo, a nisam zapravo ni znala gdje je točno ta knjižnica, bilo mi je, naime, 12 godina i nisam poznavala sve dijelove grada niti sve knjižnice. Nisam uopće znala puno toga, ali malo je toga čega se sjećam kao te večeri kad sam u autu na putu kući pročitala prvu rečenicu “Lovca u žitu”. Nastavila sam u svojoj sobi, čitala dok mi oči nisu opale. Čitala sam ujutro u školi, pod odmorima, bit će i tijekom sata, jutarnja smjena, i toga se sjećam, jer čim sam došla iz škole, otvorila sam knjigu i već je bilo popodne, majka se vratila s posla, a u meni se nešto temeljno pomjerilo. Bilo je to izdanje naklade Zrinski, ono s potpuno neprivlačnim koricama i fotografijom klasja kao iz nekog agro-magazina, knjiga za kojom sigurno ne bih sama posegnula, da nije bilo jedne sretne slučajnosti i moje djetinje upornosti za kojom sad mogu tek lijepo žaliti. Trebala bih reći da je to bila prva “ozbiljna” knjiga koju sam pročitala, ako možemo tako nazvati ono što ne pripada baš dječjoj književnosti. A u književnost sam se, u svakom obliku, baš te večeri neporecivo i nepovratno zaljubila. Možda već na suvozačkome mjestu, sjedila sam opčinjena kao nikad prije i nikad nakon toga, jer meni se tad otvorio jedan svijet, da se poslužim patetikom. Kako ljudi žive bez tog svijeta nikad neću shvatiti - kolika je to sreća, taj jedan drugi svijet. Zašto sam svačiji prvi srednjoškolski lektirni naslov čitala s 12 godina, dakle u 6. razredu osnovne, to je već blesava priča i ne spominjem je često jer mi je pomalo neugodno. Možda kojih godinu dana prije te večeri, na igralištu iza moje zgrade, prijatelj iz razreda mi je pružio discman, nešto što nikad nisam imala, stavio unutra jedan CD i rekao da je vrijeme da počnem slušati pravu muziku. Svidjelo mi se to što je njemu tad bila prava muzika, prepržila sam CD, nabavila sve od tog benda što se dalo nabaviti, ubrzo sam preslušala cijelu diskografiju, prepisivala i prevodila si tekstove pjesama. Bila je tu ta jedna pjesma i prije nego što se tko ponada, bend u pitanju je Green Day, pjesma “Who Wrote Holden Caulfield?”. Posve nepoznata, nije im ni među boljima, a ipak ima neke neodoljive jednostavnosti kakvu uglavnom imaju te mladenačke stvari s ranih albuma, koje se po svoj prilici ne bi objavile kasnije. Nastavak na sljedećoj stranici
Rođen je kao novogodišnje dijete prve velike poslijeratne godine, u židovskoj obitelji, kako i priliči Njujorčaninu sa Zapadne strane
E pa, Holden Caulfield, kako prijeći preko tog imena, morala sam saznati o kome je riječ i tko ga je, dakle, napisao. Jedna slobodna knjiga u gradu, Industrijska četvrt, prva rečenica. Ne znam tad tko je Salinger, ne znam da je na popisu lektire, ne znam za prozu u trapericama, predivno po zadnji put u životu ne znam, čini se, baš ništa. Petnaestak godina kasnije, u malom antikvarijatu u St. Andrewsu u Škotskoj, kupit ću pjesme Roberta Burnsa. Čudesni su putevi pop kulture. Pročitala sam roman više puta prije nego što me dočekao u gimnaziji. Nakon toga možda dva puta. Nema više blaženog neznanja, najednom je toliko toga što treba pročitati, manje je vremena, manje je poriva da se nečemu vrati. Ali imati Salingera kao mjesto na koje se može vratiti, to je ništa drugo nego predivno. Za mene od tog dana postoji svijest o nečemu Drugome i kako to objasniti bez pretjerivanja, da sam prosjedila taj dan u potpunoj nevjerici, da je tako nešto moguće: da netko može stvoriti svijet koji potpuno obuzima i uvlači u sebe, i kako sam samo poželjela da i ja to mogu. “Lovac u žitu” jedini je roman Jeromea Davida Salingera, pisan 1945. i 1946., a u cijelosti objavljen 1951. godine. Nije neznatna podudarnost preokreta svijeta i vremena njegova nastanka. Nedugo nakon objavljivanja već proglašen kultnim, bio je generacijski roman desetljećima generacija, omiljeno štivo hladnoratovske dokone mladeži, time ujedno i nepravedno potisnut u kanonu svjetske književnosti. Više se ne nalazi na popisu naše obvezne lektire, Holdenov pobunjenički glas i taj svijet navodno nisu bliski novim generacijama, a ja samo mislim, pa promaknut će im Salinger, promaknut će svakako puno toga, ali kako mi je zbog ovoga žao! Kao da nešto mora biti suvremeno da bi bilo bliskim. Kad sam još tamo na suvozačkome mjestu pročitala prvu rečenicu: “Ako doista želite da vam pričam o sebi, prvo što ćete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego što sam došao na svijet i sve ono uobičajeno davidcopperfieldsko sranje, ali ja nekako nisam raspoložen da se upuštam u te stvari, ako već želite znati istinu”. Prvo što sam pitala mamu bilo je tko je ono David Copperfield? Nema tu što ikome biti blisko - možete misliti kako je bilo blisko tad meni. Što mi imaju biti bliske dječačke sobe američkih internata ili prodavači u keceljama što u vlakovima nude novine i sendviče, telefonske govornice, hotelski barovi u kojima djevojke sviraju klavir, a srednjoškolci plešu na džez, pa i pjesme Roberta Burnsa, sve mi je to blisko kao i jadi dječaka na vrhuncu puberteta. Tad sam prvi put čula izraz liftboj. Dalek nam je taj svijet i daleko su jadi njujorškoga bogatunčića koji lunja finim hotelima u ovom svijetu u koji te nove generacije ulaze, ali ono što “Lovca u žitu” čini bliskim i naposljetku kultnim je pripovijedanje. Njujorška
Lovac u žitu Jerome
David Salinger, Vorto Palabra.
Prijevod: Nikola Kršić
zima pedesetih godina ili kameno doba, pripovijedanju je zapravo svejedno. I mada je općeprihvaćeno kako njegovo najpoznatije djelo nije ujedno i ono formalno najuspješnije, upravo je ta, uvjetno rečeno, “manjkavost” ono što “Lovca u žitu” čini izvanrednim. Izgledno je kako se vrhunac Salingerove proze nalazi objedinjen u “Devet priča” (iako postoji još niz njegovih čistih dragulja kratke forme), a svoj je alter-ego ipak upisao u Buddyja iz vodviljske obitelji Glass. Ipak je nehotice ostao vezan za nesretnog Holdena. Među raznim tumačenjima ovoga romana postoji i ono kako je riječ o alegoriji ratne traume s kojom se Salinger vraća s europske bojišnice. Tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao je u operacijama u Normandiji, prošao je njemačke bojišnice, nakon oslobođenja ušao je u jedan od logora u sklopu Dachaua i nikad nije prestao, spominjao je često, osjećati miris dogorjela ljudskog mesa kad bi udahnuo na nos. U vojničkom ruksaku, dok oko njega u ledenoj vodi pogibaju stotine vojnika, u Normandiju stiže s prvim napisanim poglavljima o Holdenu Caulfieldu. I prije nego što će roman biti ukoričen, u The New Yorkeru će se pojaviti posve kratka priča “Perfektan dan za banana-ribe” i u njoj nikad teži užas rata, neizdrživ poput užeglog ljetnog popodneva. Nema tu normandijske obale, bojnih brodova, blata ni baraka, ali u tom je hotelu, toj plaži u Floridi i kupaćem kostimu jedne djevojčice, više rata nego u preciznim novinskim izvještajima. Salinger tako i ne krije da je u tragičnom Seymouru Glassu najviše upravo njega samoga. I daleko da je ratna crtica u biografiji američkog pisca 20. stoljeća kakav kuriozitet, u Salingerovoj čak djeluje potpuno neupadljivo u odnosu na ostatak, ali njegovo je ratno iskustvo svakako neodvojivo od njegova pisanja. Rođen je kao novogodišnje dijete prve velike poslijeratne godine, u židovskoj obitelji, kako i priliči Njujorčaninu sa Zapadne strane. Pohađa dakako Columbiju, ljubav iz mladih dana mu je nitko drugi do “kćeri najvećeg američkog tragičara i supruge najvećeg američkog komičara”, zbog kojega ga je Oona O’Neill naposljetku i ostavila. Šalje svoje prve kratke priče u The New Yorker, prima odbijenice. Prvo pismo uredništva koje će ga obradovati stiže 1941., nakon što je poslao priču o mladiću imena Holden Caulfield koji ogorčen malograđanštinom dobrostojeće građanske Amerike uoči božićnih praznika tumara njujorškim ulicama, nalazi se s djevojkom imena Sally, vodi je na klizanje, sanjari s njom pobjeći negdje izvan grada, a ona to odbija, naziva njegove ideje apsurdnima... i tako dalje, kako nam je već odnekud poznato. “Slight Rebellion off Madison” objavljena je ipak tek 1946. godine, nakon što je rat završen, a ojađena kritika američkoga građanstva ponovno dobrodošla. Bila je to ujedno i prva u nizu priča o Holdenu, koji nimalo slučajno baš takav nastaje početkom najvećeg od ratova i upravo na kontinentu kojemu se taj rat događa drugdje.
Nastavak na sljedećoj stranici
Nakon rata Salinger boravi u Njemačkoj po dužnosti kontraobavještajne službe, tamo se prvi put i ženi te prvi put i rastaje. Po povratku ga sve više zanimaju istočnjačke religije, okreće se zen budizmu. O tome će i pisati, za zen budizam uopće saznat ću nakon što prvi put pročitam “Franny i Zooey”. Kasnije se priklanja i hinduizmu. Do kraja 1940-ih već je poznat kao pisac kratkih priča, stižu mu i ponude za filmske adaptacije iz holivudskih studija. Nakon što se opekao s “Ujakom Wigglyjem” i adaptacijom iz 1949., odlučio je kako na iste više neće pristajati. Nasreću po Holdena. Odbijao je filmske ponude, pozive na gostovanja, intervjue, pa i objavljivanje vlastitih djela. Suvremenici ga ne pamte kao jednostavnog i suradljivog čovjeka. Nedugo nakon uspjeha s “Lovcem” povlači se iz javnosti, seli iz Manhattana u Cornish, predgrađe tad naseljeno većinski radničkom klasom i studentima. Ženi se po drugi put, mladom Claire Douglas, koja se useljava s piscem i prema njegovoj želji prekida studij. Par dobiva dvoje djece. Kći Margaret će kasnije u memoarima prozvati oca za
svoje nesretno djetinjstvo, a sin će mu stati u obranu i prekinuti kontakt sa sestrom. Njegova će prisutnost obilježiti i život Joyce Maynard, novinarke i spisateljice, koju nikad nije napustila etiketa Salingerove ljubavnice. “Znala sam govoriti kako je Jerry Salinger jedina religija koju sam poznavala”, piše prisjećajući se te itekako javne veze koju je kao 18-godišnjakinja imala s tad 53-godišnjim piscem. On je prvi pisao mladoj novinarki The New York Timesa, ona je ushićena odgovorila, ubrzo se i doselila k njemu u kuću na osami. Nije bila jedina tako nježnih godina kojoj je postariji pisac uputio pismo. Ovo spominjem jer nije nimalo nevažno, ali ono što želim reći o romanu u ovom trenutku je suvišno. To da dobri pisci nisu nužno (i nisu često) ujedno i dobri ljudi, jedna je od nesretnijih spoznaja, za koju se nadam da je nikad neću uspjeti dokučiti. Nadam se, hoću reći, kako me nikad neće napustiti ona naivna dobrostivost s kojom jedino mogu čitati, kojoj se učim dok pokušavam pisati. To je za mene ona žalost kakvu sam prvi put osjetila jedne večeri, nakon što sam proči-
tanog zaklopila “Lovca u žitu”, što nikad neću biti tamo, u tom hotelu, u tim barovima, na tom klizalištu, nikad neću proći tim ulicama, u to doba, što one nikad više neće biti kakve su u knjizi - jer takve uopće ne postoje osim tamo. Nije postojalo ništa što sam tad htjela više, nego biti tamo. Žalit ću nakon toga za mnogim gradovima i vremenima, pa i mjestima kojima prolazim gotovo svakodnevno, ali nikad kao za tom njujorškom zimom. Na svako mi je čitanje djelovalo ponešto drugačijim, kako to i bude s dobrom književnosti. Ali nikad tako tužan, kao dok ga iščitavam sad. Nemam i dalje ništa s protokolima privatnih prep-škola, ni danas ne zalazim u takve barove (mada mi ne bi bilo mrsko), nisam često ni po hotelima niti postoje kakva roditeljska očekivanja koja bih mogla posebno iznevjeriti - a ima i tome već neko vrijeme, da mi je jasno kako je neuklapanje u društvo koje kroji neka većina najbolje što se čovjeku može dogoditi. Nije niti Amerika više nalik onoj ovdje zapisanoj i tu se tek ima za čime žalovati. Nevjerojatno nam je dalek taj svijet koji je još imao šanse postati boljim. Jednaka je samo tuga, smrt dječaka i ta pesnica krvava od razbijenog stakla, pogled na prozor prekoputa, nekad kasno uvečer, “Mala Shirley Beans”, vrtuljak u parku i dječja ruka koja maše, nepregledno polje žita i u njemu djeca, koju nije moguće svu spasiti. Polje nad kojim su mogli i prelijetati bojni avioni, nad kojim su mogle i padati granate... A sve dok pošteni svijet živi svoje fine živote. Nije ovo tek tinejdžerski otpor konvenciji niti razmaženi krik, da je Holden Caulfield sirotan iz radničke četvrti koji bježi od nametnutog mu obiteljskog posla, pa osjeća i odbojnost prema obrazovanoj, višoj klasi, to bi možda mogao biti roman o adolescentskom buntu, eventualno socijalni roman. “Lovac u žitu” zapravo nije nijedno od toga. To što se precizna društvena kritika može čitati kao roman za mlade, velika je vještina. Koliko je samo nevinosti u jednostavnom pitanju “kamo odlaze patke kad se zamrzne jezero u Central Parku?”. Sve ovo ovdje napisano zapravo stane u jedan citat s kraja knjige. “Mnogi, mnogi ljudi bili su na isti način moralno i duhovno pokolebani kao ti upravo sad. Nasreću, neki od njih vodili su bilješke o tim svojim brigama i nemirima. Od njih ćeš naučiti - ako to želiš. Na isti način kao što će jednog dana, ako budeš imao što pružiti svijetu, netko naučiti nešto od tebe. To je prekrasni reciprocitet. A to nije školsko obrazovanje. To je povijest. To je poezija.”
Nakon toga slijedi mala oda akademskom obrazovanju od strane Holdenova profesora, kako uostalom i priliči miljeu kojega se Salinger ovdje dohvatio. To što ovu najveću istinu o književnosti koju sam igdje pročitala izgovara mladi načitani profesor sa stanom na Sutton Placeu, kojemu ruke malo polete prema maloljetnim dječacima, umjesto da dolazi od strane nekog utjelovljenja čovjekoljublja i mudrosti, postupak je velike književnosti. A ona uvijek pripada Drugima.
Drugi dio trilogije Virus, potres,brakdonosi novu priču o Sofiji Kralj i njezinoj složenoj vezi s Adamom – bivšim kolegom, intelektualnim suputnikom i ljubavnikom u burnim godinama raspada Jugoslavije. Intimna i erotsko-intelektualna kronika jednog odnosa, ispisana iz više perspektiva.
Slaven Jurić
PJEVAČI PRIČA
Antologijski izbor suvremenog narativnog pjesništva (1994. –2024.) kroz 21 pjesnika/ kinju istražuje kako se priča vratila u središte pjesničkog izraza. Od Borisa Maruna do Marije Andrijašević.
Ivica Prtenjača
ODEON
U postbataclanskom Parizu, zagrebački pjesnik suočen s krizom stvaralaštva doživljava susrete koji ga vraćaju smislu. Odeonje nježan i humanistički roman o tišini, svakodnevici i poeziji, prožet melankolijom, humorom i toplinom – posveta umjetnicima i izgubljenim idealima.
Zoran Ferić SPIDERMAN
Dvadeset pet godina nakon Anđelauofsajdu , Ferić se vraća kratkoj priči. Spidermandonosi nisku tematski raznolikih priča koje povezuje isti pripovjedač, a u središtu su brak, rat, starost i putovanja. Crni humor, groteska i emocionalna dubina čine ovu zbirku književnim događajem godine.
Tomica Šćavina PREŠUĆENI JEZIK
Tri žene, tri vremenske linije, jedan otok. Ovaj roman u duhu magičnog realizma prati tri umjetnice koje pronalaze svoj glas kroz mistiku, tijelo, erotiku i kreativnost. Prešućenijezikje lirski i moćan roman o ženskoj snazi, nasljeđu i unutarnjoj slobodi.
SUSRETANJA DRUGOG
Piše:
Svaki je pisac, rekao bih, u samom sebi višestruko zrcalo. Svaki u sebi može naći ili barem prepoznati i razumjeti sve svoje junake i zato tako dobro može opisati različite karaktere. I glumci vele da u sebi ‘nađu lik’, jer taj Drugi koga će igrati na sceni ili u filmu u njima već potencijalno postoji
Mnogo puta me opsjedala tema Drugog, jer je to krupna filozofska tema, o kojoj postoji veliki broj ozbiljnih rasprava, a i sistematizacija, poput opširne knjige Drugi (Der Andere, 1965) Michaela Theunissena, a ta me tema zanimala i kao pisca, pa sam o tome diskutirao u Filozofskim pričama, gdje sam pisao o romanu Nezemaljski izraz njegovih ruku Miljenka Jergovića, o romanu u kojem sam i ja bio jedan od likova, a onda i kako je pisac Jergović za mene postao Drugi, dakle pisao sam o piscima i pisanju kao zrcaljenju.
Svaki je pisac, rekao bih, u samom sebi višestruko zrcalo. Svaki u sebi može naći ili barem prepoznati i razumjeti sve svoje junake i zato tako dobro može opisati različite karaktere. I glumci vele da u sebi “nađu lik”, jer taj Drugi koga će igrati na sceni ili u filmu u njima već potencijalno postoji. I kada taj lik traži i glumac i pisac ga izvlači iz svojeg iskustva, prisjeća se onih koje je susreo i upoznao i u sebi transformira ono što je sam vidio i doživio. Drugi koji je u knjizi ili na sceni je onaj koji potpisuje knjigu ili igra ulogu. Djelatnik uvijek postoji u svom djelu. Tada je moguće mistično i duhovno jedinstvo, nerazdvojivost bivanja i stvaranja, stvaraoca i stvorenog. A u djelu i ono što je taj stvaralac i oni koji su mu u stvaranju bili poticajni. Ništa mi nije bliže od onoga što radim, što pišem, sav sam, do kraja u svojem tekstu, taj tekst sam ja i moj Drugi, a na kraju baš taj meni najbliži odlazi, odvaja se od mene, postaje onakav kako ga drugi dožive i shvate, onda i meni samom postane Drugi, moj bliski koji se odvojio od mene i postao svoj. Kada bih jednom u potpunosti postao Drugi samoga sebe, tada bih možda sam sebi postao neznano Ja, ali i to bi opet bilo neko Ja. Što potvrđuje da smo i Ja i Drugi iz istog temelja.
Nastavak na sljedećoj stranici
Nekada me taj Drugi iznenadi, ponekad pozitivno, bude mi drago što je nešto napisano kako je napisano, češće negativno, nikako mi tekst ne bude dobar, nipošto to ne treba objavljivati. U tome ja kao čitatelj svoga teksta sam sebi postajem Drugi, pogotovo zato što onaj koji se bavi estetikom zna sa skepsom gledati na sve što uradi onaj koji piše “lijepu književnost”. Ili onaj Drugi koji nikako nisam ja, a ipak jesam. Kao recimo onaj Drugi koji se zove Mihail Bulgakov, onaj veliki pisac koji je napisao Majstora i Margaritu, a kao da je za mene napisao, kao da je tu fantazmagoričnu, višeslojnu priču napisao neki najbolji, imaginarni ja, pa sam na trenutak ja sam pisac te knjige, jer je u njoj sve što volim i ja sam kakav bih volio biti, jer sam u djelu tog drugog ja sam. Ima još takvih pisaca, a ima i onih koji mi nisu po senzibilitetu ili načinu mišljenja bliski, ali su mi značajni, odavno su mi orijentiri i mjerodavni autori jer su mi otkrivali istinski svijet Drugog kao svijet Razlike, kao svijet onoga što ne bih usvoji, ali mi i to što ne bih ukazuje na drukčije mogućnosti i rješenja od onih koja su meni po volji. Osjetim tog imaginarnog Drugog i kada gledam drag mi film. Gledam jahača koji nestaje na horizontu, znam ime glumca, znam i ime junaka, ali to ja odlazim, ja sam taj Drugi, možda još više ta daljina nego taj lik.
Autor je ono što hoće o sebi da kaže i što sam misli da jest. To je posebno bjelodano u ispovjednim tekstovima, u autobiografijama i memoarima. Gotovo svaka autobiografija nastaje u poznoj dobi, kada autor osjeća životni umor i ispisuje svoje zadnje, prije nego se povuče. Neka vrsta životne bilance. Doba kada pisac postaje sam sebi Drugi. Kada sam čitao autobiografsku knjigu Otkup sirove kože Abdulaha Sidrana, pisca koga sam osobno poznavao, osjećao sam da je to knjiga o njemu, a i nije. Saznao sam za neke događaje iz autorova života, neke priče je po ne znam koji put ponovio, ali sam ga ja i dalje vidio drukčijim nego što je on sebe vidio, iako sam siguran da je Sidran u svom pisanju nastojao sve reći kako jest, biti do kraja pošten i prema drugima (jer autobiografija je najvećim dijelom govor o drugima, u čemu doduše postaje bjelodano i kakav je govornik sam) i prema sebi i u tome samom sebi štete nanio. Tekst mi se svejedno dopao, jer sam uživao u stilu i dramaturgiji, u estetskim kvalitetama ove životne priče, ali sam za sebe sačuvao pitanje: vidimo li mi sami sebe čak i u potpunoj ispovijesti kao Drugog, kao sebi udaljenog, idealiziranog ili karikiranog Ja, kao osobu koja se odvaja od sebe same, jer ne možemo biti objektivni prema sebi, a u “pisanju sebe” sebe opisujemo kao predodžbu o sebi, pa ni u potpunoj iskrenost ne možemo biti do stilizirana, retuširana slika i privid onoga onoga što jesmo? Dvojnik je patološki Drugi. U svom ranom, drugom po redu romanu Dvojnik F. M. Dostojevskog dvojnik je užas, stid i noćna mora, sjena i demon koji ne pušta glavnog junaka i zapravo stvarni lik tog junaka. Ovaj genijalni pisac je govorio da su svi pisci, i on, izašli iz Gogoljeva Šinjela, i ovom kratkom romanu ili dužoj pripovijest pisana je pod njegovim utjecajem, pa je Gogolj bio Dvojnik i Drugi Dostojevskog, sjena iz koje je izašao. No, to neželjeno Ja ovdje spominjem samo zato što me kada učinim nešto u bijesu potpuno iznenadi neka osoba kakva mi nije bliska, neki Drugi koji nije moj dvojnik, nego neki skriveni stanovnik koga porodi trenutak i već ga u sljedećem brzo zatočim u sebi, neće taj više vani. Pa
ga barem jedno vrijeme nema. A uglavnom mogu da ga kontroliram, nema “slobodu kretanja” i djelovanja. Onaj Drugi koji me više zabrine je strani Drugi, Drugi tamnih namjera, kakvi izrone u svakom ratu i u doba društvenih kriza, kakvih ima i među pristojnim susjedima, ona spodoba za koju svako tko joj nije po volji učas može postati metom, svako takvom može biti krivac za neko nepočinjeno djelo, stvor koga treba poniziti i ukaljati, insekt kojeg treba otkloniti.
U Okretaju zavrtnja Henrya Jamesa drugi su duhovi, oni koji nas plaše, demoni koji su u marksističkoj interpretaciji ovog djela shvaćeni kao slike sluga, u tumačenjima bliskim psihoanalizi Sigmunda Freuda kao duhovi koji su muka podsvijesti i osobnih frustracija, a za pažljivog čitatelja su uvijek slika straha koji nas prati uvijek i svuda. Sjećam se da sam se prepao kada sam čitao taj kratki roman, toliko se uplašio od nevidljivih stvorenja nejasnih namjera da knjigu nisam htio po noći držati u svojoj sobi. Knjige se naravno poslije završenog čitanja više nisam plašio, ali sam sreo druge, koje sam najprije u knjizi naslutio. I tada svaki put prizivao Sartrea, koji je jednom Druge označio kao pakao. U vrijeme rata takvi Drugi su hodali naokolo naoružani, sa posebnim ovlaštenjima.
Dijalektika uči da iz A i B nastaje C, koje nije ni A, ni B, ali jest i jedno i drugo i nešto sasvim treće. Kada sam o tome u jednoj prilici razmišljao, sjetih se svog poznanika, a evo zašto: živjeli smo u istom mjestu, ponekad se družili, svaki put se pozdravljali vrlo srdačno, onda moj poznanik odselio, nastanio se u velikom gradu, u Londonu, poslije i ja tu doselio, nekoliko puta sreo svog poznanika, malo porazgovarali, poslije sam se rado sjećao tog starog znanca iz onih davnih dana, ali ovog svojeg novog sugrađanina u novim okolnostima nisam usvojio. Iz čega sam zaključio da svaka promjena neosporno ima svoje porijeklo, ali ne može više biti prepoznana u onome što je prošlo, jer je nastalo nešto potpuno različito od onoga što je bilo. Zato bi i moga poznanika samo pozdravio, a i moj poznanik, srećom, uvijek žurio. Bilo mi je nekad teških snova, kada su me takvi snovi u vlasti držali bilo mi i poslije, po danu loše, znao sam biti namršten, bezvoljan, no sada je srećom sve manje briga, sve manje turobnih sjećanja. Prije sam uvijek sanjao R., nekad bih mu i u noći rekao: “Nemoj, molim te, ne može među nama biti sporazuma, nama dogovora, i kada spominjemo boli i nepravde, one nam različite, i kada govorimo o nadi naša nadanja različita, a istine nam nikada nisu bile ni slične”, poslije je on nestao iz mojih snova, nema ni njega, ni drugih lica iz davnih vremena, nema ni nekadašnjih krutih marksista, ni borbenih nacionalista, sve je to sada prozirnost i sjena, nema mi ni jedne od starih briga, svaka mi sada maglina, ali znam da ni meni nema povratka, moj nekadašnji život i mene dijele sada mnoga brda i nepregledna mora, dijeli nas nepremostivo odstojanje, ne pitam više je li to dobro ili nije, možda je tako bilo i prije svih ovih putovanja, ali i o tome brinem sve manje, samo sjedim, gledam kroz prozor, prema daljini, i za kišnih dana na nebu bude svjetla, bude nekog sjaja, spušta se i do mene odozgo dolazi blagost sutona, vrijeme mira i zaborava. Jednom, kada godine odmaknu, svatko za sebe može reći: jesam, ali sam drukčiji. Onaj sam koji sam bio, a ipak sam netko drugi. Sada sam ono što je život od mene učinio i što sam sam postao. Svoj vlastiti Drugi.
NEZAOBILAZNA KNJIŽEVNA AVANTURA!
Niznesretnihdogađaja serijal je planetarno popularnih knjiga, spoj misterija, humora i neočekivanih obrata.
O SLAMKAMA I LJUDIMA
Piše: SLAVENKA
DRAKULIĆ
književnica i novinarka
U novonastalom poretku vrijednosti koji se upravo konstituira, ekologija i zelena ekonomija koja se u zadnja dva desetljeća mukotrpno afirmirala, sada postaje Drugi, nepoželjna smetnja koju treba što prije ukloniti
Nastavak na sljedećoj stranici
Svinje kopaju po smeću u Bangladešu
Ponovni dolazak na vlast američkog predsjednika Donalda Trumpa mogao bi se usporediti s uraganom. Nije da ga nismo slutili, ali smo se ipak nadali da neće biti tako razoran i, prije svega, da neće pogoditi baš nas u Europi Međutim, dogodilo se najgore, uragan “Donald” je neviđene jačine i pogađa baš svakoga. Naravno, ovdje je pored ekonomskih mjera i političkih odluka koje se odnose na EU, a posebno na Ukrajinu, riječ o vrijednostima. Bolje rečeno o naglom i radikalnom preokretu vrijednosnog sustava. Uzmimo samo mirovnu politiku koja se pretvara u militarizaciju, suradnju s europskim saveznicima vs. antagonizacija, itd. – preokret je takav da ga neki analitičari (Ivan Krasyev) nazivaju revolucionarnim. Makar je obećao “potpunu obnovu Amerike”, čini se da Trump ima na umu daleko više od toga. Nevjerojatan broj već donesenih odluka i zastrašujućih mjera, kao i manjak otpora samih američkih građana, još uvijek u šoku, govori sam za sebe. Činjenica da su nam ove vrijednosti, kao što je autoritarna vladavina (iliberalna demokracija!), nacionalizam i populizam tipa MAGA prepoznatljive znači da su ustvari stare i da smo ih već iskusili u povijesti, pa s još većom strepnjom svjedočimo njihovoj reprizi.
Ekologiji je zapravo dugo trebalo da od teorije postane praksa. Preko masovnog pokreta za zaštitu okoliša s vremenom se dovoljno afirmirala kao utjecajni svjetonazor o kojem svjetska ekonomija i politika moraju voditi računa. Zanimljivo je da se začetnicom pokreta smatra jedna – knjiga. Radi se o ‘Tihom proljeću’, zbirci tekstova prirodoslovkinje Rachel Carson, objavljenoj 1962. godine
U ovom političkom preokretu kao da su glavno sredstvo gumica za brisanje, škare za rezanje i kemijska olovka za potpisivanje. Jer treba: ukinuti, izbrisati, izmijeniti, prekrojiti, odbaciti i zalijepiti, potpisati. Počevši od deportacije i ograničenja imigracije, napuštanja i ukidanja sredstava za WHO, UNWA i
što je protivno američkom ustavu. Bar stotinjak naredbi i ukaza odmah po dolasku na vlast. Trumpu je, od ranije neprijatelju mjera za zaštitu okoline. Skoro bi se moglo reći da je njegovu vladavinu simbolično najavio katastrofalan požar u Los Angelesu u oči inauguracije, kada je izgorilo i 20 hektara Hollywooda. Jedan od njegovih prvih poteza bilo povlačenje članstva SAD-a iz Pariškog sporazuma iz 2015., sklopljenog kako bi se izbjegle najgore klimatske posljedice od zagrijavanja atmosfere. U isti je mah izbrisao odnosno ukinuo zabranu eksploatacije fosilnih goriva.To znači dozvolu za ponovno bušenje nafte na nalazištima na Aljasci i izvoz plina za početak. U ovom prijetećem eko-pustošenju uragana “Donald”, moram priznati da me posebno pogodila naoko nevažna naredba kojom ponovo uvodi plastične slamke za piće (kad se kupuju iz državnih fondova), jer da ove papirnate “liberalne” slamke loše funkcioniraju i čak mogu –eksplodirati! Podsjetimo se da se dnevno u SAD-u upotrijebi 390 milijuna slamki, a plastičnima treba oko 200 godina da se razgrade. Ova me zabrana papirnih slamki podsjetila na vremena kad su se pojavile slamke koje su bile savršeno ekološke, doslovno izrezane od slame, odakle im ime na hrvatskom i na engleskom (straw je slama). Još ih se živo sjećam iz pedesetih i šezdesetih kad su ih djeci u kavanama posluživali uz malinovac i limunadu, za Coca Colu nismo još ni čuli, a kamoli o njoj sanjali. Bilo je to vrijeme bez najlonskih vrećica, kad se mlijeko prodavalo u teškim staklenim bocama, sve savršeno ekološki. Desetljećima kasnije, Greta Thunberg i mladi iz ekološkog pokreta skoro su nas natjerali da se vratimo u ta vremena; vratile su se u upotrebu papirnate vrećice umjesto plastičnih i naučili samo da na plastiku ružno gledamo i da je pažljivije koristimo.
Da bi se svijest o klimatskoj katastrofi kojoj prisustvujemo s ruba javnog interesa pomakla u središte, trebalo se poklopiti nekoliko okolnosti: nesreće nuklearnih reaktora u Černobilu 1986. i Fukushimi 2011.; najveće izlijevanje nafte u Meksičkom zaljevu 2010...
USAID programe, brisanja imena Meksičkog zaljeva, preuzimanja Panamskog kanala, pisanja kupovnog ugovora za Grenland, pridruživanja Kanade, pisanja viših poreza, edikt o priznavanju samo muškog i ženskog roda, dizajniranja ratne zone Gaze kao američkog turističkog raja - sve do sankcija i optužbi ICC-ja, pa čak i ukidanja državljanstva na temelju rođenja,
Nije Trump kriv što se svijet guši u plastici. Prema OECD-u, od 2000. godine globalna godišnja proizvodnja plastike udvostručila se na oko 500 milijuna tona – kao i plastični otpad. Treba znati da se samo 10% plastičnog smeća reciklira i da ostatak završi u okolišu. I to usprkos rastu ekološke svijesti, obećanjima vlada o čuvanju okoliša i prelasku na zelenu energiju. Stvar je u tome da bi sada moglo biti još gore.
Na prvi pogled je apsurdno da se predsjednik najveće oružane sile i najstarije demokracije na svijetu bavi
takvim sitnicama kao što su plastične slamke. Ali one su samo simbol nove politike. Barem u SAD, proizvodnja plastike će se vratiti na velika vrata. Proizvođači se vesele zelenom svjetlu, dok se mi pitamo koliko će potrajati recikliranje ambalaže i plastičnih boca, na koje smo mi u ovoj zemlji tek naučili odvajati. Jer ako se SAD može vratiti nafti i plastici, mogu i drugi. Na koga ćemo se pozivati ako najveći proizvođač CO2 i zagađivač plastikom ispadne iz igre? To obezvređuje napore svih drugih zemalja, naročito nas malih. I dok je ranije jedino Kina od velikih zemalja bila izvan, sada više u tome nije sama. Ovaj mali primjer vraćanja slamke u upotrebu pokazuje kako funkcionira obrazac okretanja starim vrijednostima, kako se širi i prenosi s jednog predmeta na drugi, s jedne energije na drugu, iz jedne zemlje u drugu. Ništa nije dovoljno malo ni beznačajno pa je Trump spomenuo i stare žarulje, iako LED žarulje smanjuju troškove za energiju a i onečišćenje. Smetaju mu čak i glave za tuš koje štede vodu! A tko će mu stati na put, osim američkih građana koji su ga izabrali, koji su zamuknuli i kad je riječ o kršenju zakona i ustavnih ovlasti, a kamoli o CO2 ili slamkama. Promjena vrijednosti i to na globalnom nivou, ogleda se i u tome što se zaštita okoliša i gušenje u plastičnom smeću sve manje spominje, ništa se ne čuje ni o famoznom zagrijavanju atmosfere, ozonskom omotaču i sličnim pojmovima kojima su nas inače zasipale naslovnice. Odjednom, mediji ne spominju ni alarmantne podatke, ni protestne akcije niti skupove o klimi, iako su klimatski poremećaji dramatičniji i učestaliji nego ikada. Niti pokret mladih, podijeljen nakon izravne podrške Grete Thunberg Palestincima i ušutkan. Kao da je cijeli kompleks eko problema i pitanja odjednom ostao bez glasa.
U novonastalom poretku vrijednosti koji se upra vo konstituira, ekologija i zelena ekonomija koja se u zadnja dva desetljeća mukotrpno afirmirala, sada postaje Drugi, nepoželjna smetnja koju treba hitno ukloniti, nešto što se neutra lizira promjenom zakona i pravila a iznad svega otpu štanjem službenika i uskraći vanjem fondova.
I tako se rastače sistem vri jednosti i način mišljenja ali i zakonski okvir kojem su tre bala desetljeća da se uopće uspostavi ne bi li nam svima osigurao preživljavanje. Ekologiji je zapravo dugo
trebalo da od teorije postane praksa. Preko masovnog pokreta za zaštitu okoliša s vremenom se dovoljno afirmirala kao utjecajni svjetonazor o kojem svjetska ekonomija i politika moraju voditi računa. Zanimljivo je da se začetnicom pokreta smatra jedna – knjiga. Radi se o “Tihom proljeću”, zbirci tekstova prirodoslovkinje Rachel Carson, objavljenoj 1962. godine. Bila je to reakcija na pretjeranu i nekontroliranu upotrebu DDT-ja i pesticida, koja je kasnih pedesetih izazvala pravo uništenje komaraca, mrava, gusjenica i drugih životinjskih vrsta, naročito u dijelovima SAD-a. Naravno da je DDT opasan za ljude, tako da je ova knjiga dočekana s oduševljenjem javnosti. Tada je prvi puta osviještena činjenica koja nam se danas čini banalnom: da je u prirodi sve povezano i da čovjek ima moć da je uništi.
Kako je rasla upotreba pesticida, rasla je i kemijska industrija ali rađao se i otpor, pa je DDT u SAD-u zabranjen 1971. godine. Tu su negdje i korijeni pokreta borbe za okoliš.
Treba imati u vidu da se sve to događa prvo kao dio kontrakulturnog pokreta s kraja šezdesetih (studentska pobuna 1968., hipiji, make love not war, borba za prava Afroamerikanaca,* protesti protiv rata u Vijetnamu, Bob Dylan, Joan Baez itd...). U ozračju otvorenosti prema novome pojavila se i briga za okoliš. Neki su ljudi već tada vidjeli kuda vode industrija fosilnih goriva, zagrijavanje ozonskog omotača, zagađenje vode i oceana. Jedan odvojak kontrakulture koji je preživio i ojačao s vremenom je upravo ekološka svijest – u početku su to bili znanstvenici i čudaci i tzv. alternativci, koji su propovijedali povratak prirodi, vegetarijanstvo i razne egzotične filozofije i religije.
Uskoro nakon toga osvanula je i ideja da je i sama planeta zemlja živi kompleksni samoodrživi organizam, prema grčkoj mitologiji nazvan Gaia. Uslijedio je i prvi Dan zemlje, 22. travnja 1970., kada se u cijelom svijetu organizira cijeli niz akcija o potrebi zaštite planeta i njene raznovrsnosti.
Nastavak na sljedećoj stranici
U ovom prijetećem eko-pustošenju uragana ‘Donald’, moram priznati da me posebno pogodila naoko nevažna naredba kojom ponovo uvodi plastične slamke za piće (kad se kupuju iz državnih fondova), jer da ove papirnate ‘liberalne’ slamke loše funkcioniraju i čak mogu – eksplodirati! Podsjetimo se da se dnevno u SAD-u upotrijebi 390 milijuna slamki, a plastičnima treba oko 200 godina da se razgrade
Još je jedna knjiga bitno utjecala na potpuno novu ekološku opasnost, onu od atomskog naoružanja koje ima moć trenutnog uništenja života na zemlji. Bila je to “Sudbina zemlje” Jonathana Shella iz 1982. godine. Ova je knjiga bila ujedno i začetak svjetske kampanje za zamrzavanje nuklearnog naoružanja.
Postepeno se ekološka ideja institucionalizirala, iako je i pored toga zagađenje od industrijalizacije i proizvodnje fosilnih goriva sve više raslo, opasno zagrijavajući atmosferu. S druge strane, kao protuteža, rasla je i ekološka svijest i pokušaj individualnog doprinosa zaštiti okoline. Simbol toga postalo je recikliranje, razdvajanje smeća, zamjena žarulja, štednja vode, smanjivanje plastične ambalaže, naplaćivanje vrećica, da spomenemo samo neke mjere. Pomaci u industriji, na primjer u proizvodnji električne energije od atomskih centrala na pogon vjetra i vode su puno sporiji, sporiji su i donose manje dobitka, ali i toga je sve više. Organska hrana, organske farme i drugi ekološki proizvodi postepeno su sve više ulazili u naš život i čak se zdrava prehrana pretvorila u znak prestiža. Ukratko, sve što je nosilo naziv ekološko postalo je moderno, poželjno, cijenjeno. Unatrag par godina čak i velike modne marke recikliraju svoje proizvode i prerađuju ih. Konačno, globalnom otrežnjenju doprinijela je ponovo jedna knjiga: “Šesto izumiranje” novinarke Elizabeth Kolbert iz 2015. Snaga i uvjerljivost ove knjige je u iznošenju istraživanja i nepobitnih, alarmantnih podataka. Njen podnaslov “Sudbina vrsta u čovjekovim rukama” sažima sadržaj: nakon pet dokazanih prirodnih izumiranja brojnih oblika života na planeti u toku pet milijuna godina, upravo svjedočimo šestom, koje uključuje i samu ljudsku vrstu. Bitna razlika u odnosu na ranija izumiranja je da je ovo sadašnje proizvod ljudskog djelovanja. U međuvremenu ekološki je pokret imao uspona i padova, no kad se prije par godina pobunila i najmlađa generacija. Tko zna, možda su u oživljavanju i pomlađivanju eko-pokreta presudile emocije. Još se sjećamo slika ptica uvaljanih u naftu, kornjačica zapetljanih u najlonske vrećice i plastičnih otoka koji plutaju Atlantikom. Izgledalo je kao da njihova pobuna ima snagu prodrmati strukture moći, naime one koji odlučuju. Novo lice s kojim su se mladi poistovjetili bila je Greta Thunberg, 15-godišnja Šveđanka koja je 2018. pokrenula Školski štrajk za klimu. Štrajk se proširio svijetom poput požara i moćnicima je bilo teško ignorirati ga. Greta je svoju misiju vidjela u tome da putuje i upravo najmoćnijima drži javne lekcije o moralu. Na čas – gledajući unatrag, bio je
to zaista kratak čas! – izgledalo je kao da su štrajkovi, pobune i lekcije možda imali smisla. Pariški sporazum o klimatskim promjenama iz 2015., odnosno ujedinjenje zemalja s ciljem smanjenja zagrijavanja vrhunac, bio je vrhunac nove nade u spas planete.
Konačno, globalnom otrežnjenju doprinijela je ponovo jedna knjiga: ‘Šesto izumiranje’ novinarke Elizabeth Kolbert iz 2015. Snaga i uvjerljivost ove knjige je u iznošenju istraživanja i nepobitnih, alarmantnih podataka
U tome su ključnu ulogu odigrale klimatske promjene unazad zadnjih dvadesetak godina. Da bi se svijest o klimatskoj katastrofi kojoj prisustvujemo s ruba javnog interesa pomakla u središte, trebalo se poklopiti nekoliko okolnosti: nesreće nuklearnih reaktora u Černobilu 1986. i Fukushimi 2011.; najveće izlijevanje nafte u Meksičkom zaljevu 2010.; sve veće vremenske promjene kao što su poplave, uragani, suše, ogromni požari; opće promjene odnosno zatopljenje klime koja utječe na masovne migracije ljudi. Naime, u svijetu je u pokretu zbog suše oko 250 mil. ljudi. Dugo je, predugo trebalo da shvatimo kako smo sami sebi najgori neprijatelji. I taman kad se konačno ozbiljnije postavilo pitanje je li već prekasno za mjere spašavanja, odjednom sumnjivo zatišje. Trumpova pojava postavlja zanimljivo pitanje, može li jedan čovjek, ma kako moćan bio, svojim nepromišljenim i sebičnim odlukama utjecati na ubrzanje planetarne katastrofe? Možda je to moguće, pod uvjetom da mu povijesne okolnosti idu na ruku. Ali svakako taj jedan čovjek, ako ima moć, može učiniti da se mnogi željni profita povedu za njim, pogotovo ako njegove odluke ne izazivaju veći otpor. Za sada, svijet zapanjeno gleda još ne vjerujući očima. Čeka da prođe uragan “Donald” nadajući se da će trajati “samo” četiri godine. Ali sve i da traje toliko, posljedice naglog i radikalnog preokret u svjetonazoru, vrijednostima i moralu trajat će puno duže. Osim toga, za čovjeka koji potkopava demokratske institucije u vlastitoj zemlji nije sigurno koliko će dugo ostati na vlasti, možda će ta granica postati tek biološka.
Prije šezdeset godina Rachel Carson upozorila je da je čovjek je dio prirode i “njegov rat protiv prirode neizbježno je i njegov rat protiv samoga sebe.” Njene riječi danas odzvanjaju više nego ikada. Ako to nismo u stanju razumjeti, nećemo razumjeti ni da naš vlastiti opstanak sada zahtijeva daleko više napora od svakoga od nas pojedinačno i od svih nas zajedno. Gotovo je apsurdno da, promatrajući skrštenih ruku povratak plastičnih slamki na svoje stolove, postajemo suučesnici vlastitog odumiranja. Ne postoje, naime, nevini promatrači, oni koji, iako vide što se događa i svega su svjesni, ipak nisu u stanju djelovati i ne mogu zaustaviti smrtonosni proces.
Moj Zagreb – najljepši grad na svijetu posveta je Zagrebu, kronika i enciklopedija, album sjećanja i pogled u budućnost, osvrt na baštinu i nove dosege stanovnika Zagreba, u svim područjima. Subjektivna i objektivna, pristrana i kritična, knjiga Željka Žutelije osobno je svjedočanstvo ljubavi i poštovanja prema svome gradu, prožeto fotografijama iz arhiva i objektiva suvremenih umjetnika.
Omeđen željezničkom prugom na jugu i Ilicom na sjeveru, u nešto više od stotinu godina zapadni dio Zagreba doživio je intenzivan urbanistički razvoj: od malih njiva i sljemenskih potoka, preko gradske periferije s industrijskim pogonima, željezničkim radionicama i austrougarskim vojarnama, do šireg centra s višekatnim stambenim zgradama i suvremenim tvorničkim sklopovima. Vedran Ivanković osvjetljuje planiranje, izgradnju i transformaciju ove povijesne industrijske i vojne zone.
»Nema grada bez trga, ni trga bez grada. Trgovi su mjesta života i djelovanja, okupljanja i susreta, upoznavanja i dogovaranja, povezivanja i pokazivanja, trgovanja i slavljenja, iskazivanja i formiranja mišljenja; poprišta i žarišta sveukupnog života gradske zajednice. Parkovi su pak uljuđena priroda i idealizirani krajolik, oaze kontemplacije, odmora, igre i estetskog uživanja: otjelovljenje idile i paradigma raja. Ulice, napose glavne, mjesta su ne samo stanovanja, nego samopredstavljanja i integracije...«
»Baština« implicira statično, dugovječno i integralno. »Transformacija« pak dinamično, periodično, fragmentarno. Živi povijesni gradovi i naselja neprestano su u procesu transformacije. Promjena je nužnost, jamstvo napretka i prosperiteta, a baština je nositelj identiteta. Na 11 probranih primjera Snješka Knežević opisuje urbanističkoarhitektonsku baštinu Zagreba i njihovu uspješnu – ili manje uspješnu –transformaciju. WWW.ARTRESOR.HR
ANKETA
Književni krajolik zadnjih trideset godina mijenjao se poput fizičkog krajolika: dijelio je kontinente, otkrivao nova kopna, a neka ostavljao tek kao točku u povijesti. Kasne devedesete najavile su kult “Kluba boraca” – knjige Chucka Palahniuka, a zatim i puno popularnijeg, istoimenog filma Davida Finchera, čijih je osam pravila iznutra rušilo čvrste zidove kapitalizma i macho kulture. Otprilike u to vrijeme nastajali su fenomeni žanra fantasyja “Harry Potter” J. K. Rowling i “Igra prijestolja” Georgea R. R. Martina, danas ekranizirani i prevedeni diljem svijeta, a objavljen je i klasik čileanskoga književnika Roberta Bolaña “Divlji detektivi”, o potrazi za meksičkom pjesnikinjom Cesáreom Tinajero, okrunjen kao “prvi veliki hispanoamerički roman 21. stoljeća”. Početkom dvijetisućitih hit-roman Dana Browna “Da Vincijev kod” uzdrmao je Vatikan svojim tezama o drugačijoj povijesti kršćanstva, a slavna “Cesta” jednog od najvažnijih američkih književnika, Cormaca McCarthyja – poslije ekranizirana u mračno remek-djelo s Viggom Mortensenom, predstavila je postapokaliptičnu viziju svijeta koja će nam se s dolaskom pandemije COVID-19 učiniti bližom nego ikad. U zadnjih trideset godina Nobelova nagrada za književnost vjerojatno je najsnažnije odjeknula i podijelila javnost 2016., kad je dobitnikom proglašen američki kantautor Bob Dylan, te 2019., kad je ovjenčan austrijski pisac Peter Handke, čiju su dodjelu pratili prosvjedi zbog autorovih kontroverznih političkih stavova, ali i odstupanje članice Akademije Gun-Britt Sundström. Na kraju, književni svijet potresla je 2022. vijest o pokušaju atentata na jednog od najpoznatijih britanskih pisaca Salmana Rushdieja, autora kultnog romana “Djeca ponoći”, koji je potom opisao u knjizi “Nož – promišljanja nakon pokušaja ubojstva”. Iako proizvoljan, navedeni izbor važnih trenutaka novije književne povijesti svjedoči o njezinoj živosti i raznolikosti, ali i nepredvidivosti. Upravo zato, pitanje koje smo postavili akterima domaće kulturne scene – spisateljicama i piscima, prevoditeljicama i prevoditeljima, glazbenicama i glazbenicima te mnogim drugima, bilo je prilično zahtjevno, a glasilo je: koji je, prema vašemu mišljenju, najbolji naslov strane književnosti u zadnjih trideset godina? Budući da nije bilo ograničenja, izbor zahvaća i beletristiku i publicistiku, a uz naslove koji su u izvorniku prvi put objavljeni u zadnjih trideset godina, uključuje i one koji su u tom razdoblju domaćoj publici predstavljeni prvi put (ili iznova) u prijevodu na hrvatski jezik. Očekivano, izbor je raskošan, s tek ponekim točkama susreta, i onima, dakako, koje će se tek uspostaviti u vašem iskustvu čitanja.
Piše: LUCIJA BUTKOVIĆ
NAJBOLJI STRANI NASLOVI U ZADNJIH TRIDESET GODINA
Književni krajolik zadnjih trideset godina mijenjao se poput fizičkoga krajolika: dijelio je kontinente, otkrivao nova kopna, a neka ostavljao tek kao točku u povijesti... Upravo zato pitanje koje smo postavili akterima kulturne scene – spisateljicama i piscima, prevoditeljicama i prevoditeljima, glazbenicama i glazbenicima te mnogim drugima, bilo je zahtjevno, a glasilo je: koji je, prema vašemu mišljenju, najbolji naslov strane književnosti u zadnjih trideset godina?
pjesnikinja
SARA RENAR
(multimedijalna umjetnica)
Marjane Satrapi: “PERZEPOLIS”
IRENA BEKIĆ (kustosica i ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu)
Morten A. Stroksnes: “KNJIGA O MORU: ILI UMIJEĆE LOVA NA
OGROMNOG MORSKOG PSA IZ GUMENOG
ČAMCA NA OTVORENOM MORU TIJEKOM ČETIRIJU GODIŠNJIH DOBA”
BOJAN DMITROVIĆ
KRIŠTOFIĆ (pjesnik, likovni kritičar, grafički dizajner i urednik)
Alan Moore i Eddie Campbell: “FROM HELL”
HANA TINTOR (ilustratorica)
Carlos Ruiz Zafón: “SJENA VJETRA”
IVAN STANIŠIĆ (illustrator)
Christophe Chaboute: “SAM SAMCAT”
NIKOLINA RAFAJ (dramaturginja i dramska spisateljica) Donna Haraway: “STAYING WITH THE TROUBLE”
ANA KREITMEYE, (plesna umjetnica)
László Krasznahorkai: “UNUTRAJEŽIVOTINJA”
EMA CRNIĆ (plesna umjetnica) Olga Tokarczuk: “NAJRUŽNIJA ŽENA NA SVIJETU”
MATE PONJEVIĆ (glazbenik) J. K. Rowling: “HARRY POTTER I KAMEN MUDRACA”; Espi Tomičić: “YOUR LOVE IS KING”
LUKA OSTOJIĆ (književni kritičar i pisac) W. G. Sebald: “AUSTERLITZ”
VUK PERIŠIĆ (pisac i prevoditelj) Antonio Scurati: “M. ČOVJEK SVOGA VREMENA”
MARIJA ANDRIJAŠEVIĆ (književnica) Elena Ferrante: “GENIJALNA PRIJATELJICA”
LIDIJA DEDUŠ (književna autorica i yoga praktikantica) Karl Ove Knausgård: “MOJA BORBA”
SEID SERDAREVIĆ (glavni urednik u nakladničkoj kući Fraktura) Amos Oz: “PRIČA O LJUBAVI I TMINI”; Stieg Larsson: “MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE”; Elena Ferrante: “GENIJALNA PRIJATELJICA”; Sally Rooney: “NORMALNI LJUDI”; Jonathan Littell: “DOBROSTIVE”
NINA ROMIĆ (glazbenica i voditeljica kulturnih djelatnosti Centra za kulturu Novi Zagreb)
Marko Aurelije Autokrator: “SAMOMU SEBI”
KORANA SVILAR (književnica i profesorica) Karl Ove Knausgård: “MOJA BORBA”, prva knjiga
LARA MITRAKOVIĆ (pjesnikinja) Mircea Cărtărescu: “SOLENOID”
SANDRA LJUBAS (književna prevoditeljica i traduktologinja) Gert Nygårdshaug: “MENGELE ZOO”; Haruki Murakami: “BEZBOJNI TSUKURU TAZAKI I NJEGOVE GODINE HODOČAŠĆA”
MARINAVUJČIĆ (spisateljica) Georgi Gospodinov: “FIZIKA TUGE”
GORDANA KOVAČIĆ (spikerica i autorica digitalne platforme Poetski tren) “OBOLJELI KONJ –PJESME RAZDOBLJA TANG”
FILIP PAVIĆ (glazbenik) Édouard Louis: “PREOBRAZBA: METODA”
GORAN GLAMUZINA (prevoditelj, urednik i pisac) Annie Ernaux: “GODINE”
LEA KOVÁCS (književna prevoditeljica) Clarissa Pinkola Estés: “ŽENE KOJE TRČE S VUKOVIMA”
Među naslovima istaknula se ‘Moja borba’ Karla Ovea Knausgaarda
ALKEMIJA RIJEČI
ARTHUR RIMBAUD
Od nadrealista pa do suvremenih kantautora, poput nobelovca Boba Dylana, cijele plejade pjesnika diljem planeta ostale su trajno obilježene djelom Arthura Rimbauda, romantičnog pobunjenika iz Charlevillea, čiji je pustolovni život završio tragično poput kakve rock-zvijezde, samo bez instagramskog instant glamura, bljesnuvši kratko ali spektakularno. (HDP)
STALJINGRAD
VASILIJ GROSSMAN
Roman “Staljingrad” Vasilija Grossmana vremenska je kapsula. Osim što pripovijeda o Drugom svjetskom ratu i njegovoj prekretnici – Staljingradskoj bitki – roman je i dokument o vremenu u kojem je, prije sedamdesetak godina, napisan. Time Grossmanov “Staljingrad” stječe dvostruku književnu i povijesnu vrijednost. Grossman nije bio u milosti sovjetskog režima. (Bodoni)
LJETOPIS PTICE NAVIJALICE
HARUKI MURAKAMI
Toru Okada je ostao bez posla, mačak mu je nestao, a jednog dana njegova žena Kumiko nije se vratila kući. Tražeći svoju ženu (i svoju mačku), Toru upoznaje svitu bizarnih likova uključujući sestre vidovnjakinje, šašavu djevojku iz susjedstva, ratnog veterana koji je svjedočio masakrima Drugog svjetskog rata i tamnu stranu Kumikina brata Noborua Wataye. (Vuković i Runjić)
VILIM CVOK
Svjedočanstvo zasluženog pada mafijaške obitelji
’Divljake’ Dona Winslowa režirao je Oliver Stone, a ‘Grad u plamenu’ uskoro gledamo na malim ekranima
Don Winslow poput skalpela zasijeca u mafijaške obračune, narkokartele, podmitljive političare, policajce, službenike CIA-e i FBI-a. Svaki njegov roman donosi nam sliku kako funkcioniraju bande, koji su im kodeksi i što su sve spremne poduzeti kako bi ostvarile ciljeve. Winslow u krimićima donosi i pregled mačističkog ustroja zločinačkih organizacija. Žene se u takvim sredinama tretira kao roba, a uspijevaju doći na vrh samo ako su okrutnije od muške konkurencije.
U “Gradu u plamenu”, prvom dijelu trilogije koju čini s romanima “Grad snova” i “Grad u ruševi-
nama”, donosi nam za bande idiličnu situaciju u Providenceu, gradiću na Istočnoj obali SAD-a. Gradom “drma” talijanska mafija, dok je manji dio poslova pod kontrolom irske mafije. Generacije mafijaša više se ne ubijaju. Policija im je na platnom spisku, kao i neki političari, mafijaši se druže, zajedno večeraju, a love ima dosta za sve. Smješteni između njujorške i bostonske talijanske mafije, Irci, koji su u manjini, godinama žive u primirju s lokalnom podružnicom obitelji Moretti. I tako idila vlada u dobrosusjedskom kriminalnome miljeu, sve do večeri kad neodgovorni, našmrkani šefov sin Liam Murphy, tijekom tuluma
Završetkom trilogije o Dannyju Ryanu, Winslov je okončao, tvrdi, spisateljsku karijeru
Piše:
PRIJEVOD: DENIS BRKIĆ
na plaži, uhvati za sisu curu sina talijanskog šefa lokalne mafije. I tu počinje niz događaja koji će dovesti do niza ubojstava i uličnog rata dviju mafija. To je ujedno i prilika da se Danny Ryan, čiji je otac bio uvaženi šef irske mafije dok nije počeo previše piti pa su ga maknuli u stranu, dokaže puncu i šogorima koji su na mjestu šefa naslijedili njegova oca. Danny povremeno nekoga istuče da brže naplati dug ili pomaže tovariti ukradenu robu, a najviše voli kad je na ribarskom brodu na harpunu, u lovu na sabljarke. No kako se oženio, mora povećati prihode te je prisiljen ući u sukobe na strani Iraca. Svaki potez jedne strane izaziva reakciju druge, sve dok ne padne prva glava, a onda nastaje pakao. Svatko gleda svoje interese, stara prijateljstva pucaju te se stvaraju novi savezi.
Roman je napisan prema stvarnim događajima iz osamdesetih i padu mafijaške obitelji Patriarca, a trilogija o Dannyju Ryanu snima se kao televizijska serija. Nije to prvi ekranizirani krimić Dona Winslowa. Njegove “Divljake” režirao je Oliver Stone, a u filmu su glumili Salma Hayek, John Travolta, Benicio del Toro... Završetkom trilogije o Dannyju Ryanu, Winslov je okončao, tvrdi, spisateljsku karijeru i bavit će se političkim aktivizmom.
Piše: EMIR IMAMOVIĆ PIRKE književnik i scenarist
Konavle su magični prostor u kojem je sve moguće
Bogišićeva je erudicija impresivna, zavičajna pripadnost fanatična, a ego manji od dioptrije, pa ne skriva kako mu je u pisanju ovog, za hrvatsku književnost neobičnog romana, objavljenog u Frakturi, od pomoći bio drugi, tuđi rječnik: “Pisac ‘Rječnika zaljubljenika u Latinsku Ameriku’, čudesni Mario Vargas Llosa, podsjeća da takvi spisi ne teže ‘da budu objektivni i nepristrani. Naprotiv, oni vrve od subjektivnosti’. Makar nije u cjelini sročen u prvom licu, već je takav tek u poantama beletriziranih crtica, i ovaj konavoski rječnik prati autorovo kulturno i opće iskustvo. Ako se i s njime, kao s Llosinom knjigom, dogodilo da je postao naličje autobiografije, to je i ovdje donekle slučajno, a i stoga jer ‘čovjek ne može razumjeti svoj svijet dok ne izađe iz njega, uzimajući pri tome u obzir mitove i stereotipe koji su o njemu stvoreni’.”. “Rječnik zaljubljenika u Konavle” jest, naravno, i rječniktakva mu je forma - ali i “naličje autobiografije” koju Bogišić ispisuje dok publiku elegantno vodi kroz jedan svijet i jedno drugo vrijeme, iz kojega je promatrač izašao kao kroničar koji zna koliko literariziranja savršeno začinjava činjenice koje bi bile zanimljive i izvan književnosti, ali bi im, ipak, nešto nedostajalo. “U subotu 5. ožujka 1966. u deset ujutro u Luxembourgu na Eurosongu pjevala je mlada, dvadesetosmogodišnja Konavoka. I svijet je još tada bio mlad, a i crno-bijel. U Pridvorju je, pisale su koju godinu prije toga konavoske novine, svaka treća kuća imala radio, sigurno su tu i tamo, iz učionica ili zadružnih domova
titrali prvi televizijski ekrani, pa bi bilo lijepo znati jesu li se konavoskim gajevima toga jutra razlijevali radiovalovi glasa koji će u nadolazećem dobu konavosku dikciju nadaleko raširiti kao moćnu, decentnu i toplu. Ispred ekrana u monegaškoj palači tu izvedbu prati desetogodišnja djevojčica, ona je princeza i najstarija je nasljednica svoje loze, stare gotovo kao konavoski rodovi. Ime joj je Carolina i živo je zanima kako će Konavle otpjevati za njezin Monako. Te su se godine ukrstile sudbine dviju uspješnih mladih žena, znamenite glumice rođene u Sveučilišnoj bolnici Hahnemann u Philadelphiji, koja je tad kneginja Monaka, i flautistice rođene u maloj kamari na Gornjem Konalu u Dubrovniku, koja je upravo kao pjevačica na putu u parišku Olimpiju. Obje su iz katoličkih obitelji, pa ipak možemo samo pretpostavljati zašto je pored krsnog imena Patricia mala Američanka postala poznata kao Grace, dok je poznato zašto je dum Ivo Gjuračić u Svetoga Andrije na Pilama maloj Jani Kesoviji pored materina konavoskog upisao i ime Tereza - bio je, po tadašnjem kalendaru, Blagdan svete Terezije. Terezu je na krštenje donio njezin otac Antun. Majka Jane, koja je u tom trenutku bila na samrtnoj postelji, za djevojku koju će kneginja odabrati glasom svoje zemlje ostat
će tek uspomena”, piše Bogišić u poglavlju “Tereza” - a Tereza je, naravno, Kesovija - i to radi, kao što se vidi, sjajno. Tako da čitatelju, čim zaklopi korice, dođe da krene “doma. U Konavle’.”.
GRAD U PLAMENU DON WINSLOW VBZ.
RJEČNIK ZALJUBLJENIKA U KONAVLE VLAHO BOGIŠIĆ FRAKTURA
BORA ĆOSIĆ
BROZ TITO JE BIO
DIKTATOR
PRVOG REDA, ALI JE BIO
NEKOM PAMEĆU U GLAVI. A VUČIĆ JE JEDAN MANJE-VIŠEDIKTATORIDIOT. TO JE RAZLIKA
On je klasik; malo koji pisac to postigne za života. U 93. on je lucidan, duhovit, memorija mu je savršena. Nekomunist, nenacionalist, lepršav i zavodljiv, s lakoćom preskače iz 1953. u 2025.
Nastavak na sljedećoj stranici
Gospodina Boru Ćosića fotografirali smo u knjižari Fraktura
Umladosti se, spomenuo nam je usput, družio s Brankom Miljkovićem. “Miljković je”, kaže naš sugovornik, “bio strašno violentan. Posjedovao je energiju koju ste mogli vidjeti. A istovremeno je, zapravo, bio uplašen. Došao je iz provincije, iz unutrašnjosti, i ja sam mu, kao i svim takvim nadarenim ljudima, spomenuo bih, recimo, Milovana Danojlića, nastojao pomoći gdje god sam mogao.” Miljkovića i Ćosića istodobno su, prisjetio se, izbacili iz Partije. “Iz Partije su nas izbacili zato što nismo dolazili na sastanke. Nikakav drugi razlog nije postojao. I onda je opet jedna, posle vrlo važna liberalka, Zaga Golubović, koja nas je izbacivala, rekla: ‘evo dva retka izuzetka’. Miljković je bio samosvojan i grandiozan pesnik, a istovremeno malo splašen. Imao je razne erotske probleme. On je uglavnom jurio ulične devojke. Mnogo puta sam ga noću spašavao iz takvih situacija. Naravno, posle, kad je otišao u Zagreb, izgubio sam vezu s njim i bilo mi je žao.” S Borom Ćosićem razgovarali smo na našemu materinjem, danas zabranjenom, hrvatsko-srpskom jeziku, pa je intervju (ili subesjeda, kako bi rekao pokojni Bulcsu Laszlo) tiskan onako kako je i tekao...
Uz Boru Ćosića stalno je mali pas, mješanac, kojeg je lani udomio iz nekog bosanskog azila.
zemljama. Od Berlina na ovamo.
BestBook: Imate tri adrese. Koliko ste često u Berlinu, koliko ste u Rovinju, a koliko ste u Zagrebu? Berlin je, zapravo, naše stalno mesto. Živim u Berlinu 30 godina. Prvog marta je točno 30 godina otkako sam odselio. A u Zagrebu smo, onako, povremeno. Dođemo da vidimo decu i to je to. Rovinj, nažalost, sve manje koristimo posle pedeset pet godina, jer je kuća na na visu. Smeštena je gore pored crkve. Bila je predivna. Dvije trećine mog života je tamo prošlo. Ali više ne možemo oboje da se penjemo gore. Autom ideš, može se biti samo jedan sat, Imamo dole parking, tako da ćemo se najzad rešiti te kuće, sa žaljenjem. Moramo je prodati. Ali sve ono što je u njoj nastalo, tolike knjige su tamo napisane, to ostaje.
BestBook: Gdje ste najviše voljeli biti?
Pa ja se najbolje osećam u Berlinu, pre svega u Berlinu. U Njemačkoj sam bio u svakom gradu koji postoji, ali nikad ne bih živeo duže ni u Münchenu, ni u Hamburgu, ni na nekim još lepšim mestima. Berlin je nekakva moja nova domaja, domovina. I to je čudno: kad razmišljam o stvarima iz prošlosti, ja se ne sjećam toliko
Knez Mihajlove ulice nego se sećam berlinskih ulica u kojima sam živeo kad smo došli u taj grad.
BestBook: Kako to objašnjavate?
Moj jezik je onaj koji je sad u stvari zabranjen, srpsko-hrvatski, ali ja nikada ne govorim zvanično kakav mi je jezik. Ja zaista pišem srpskom ekavicom, osim kad napišem nešto krležijansko, to je izuzetak. I na mnogo drugih mesta koristim jezik koji imam u uhu jer moja porodica po maminoj liniji su Slavonci i mnogo toga sam zadržao u uhu od njih
Čovek menja svoja raspoloženja. Kod ljudi ništa nije ustaljeno. Jedan se ciklus završi, počne neki drugi. A ovaj moj sadašnji ciklus, to je trećina moga života.
BestBook: Rođeni ste u Zagrebu. Koliko se sjećate zagrebačkog djetinjstva?
“Prošle godine kad smo ga dobili, kad je došao u Berlin, izbezumio se od grada, ljudi i vreve”, kaže Ćosić, s kojim smo razgovarali u Sheratonu, pijući kavicu s hladnim mlijekom i mineralnu vodu. “Strašno je simpatičan, pitom, ne pravi nikakve probleme, ništa. Izvukli smo ga iz tog azila, gdje je bio sedam godina. A ovih godinu dana otkako je u civilizaciji, potpuno se promenio. I strašno je omiljen kod prijatelja, to je postigao baš tom svojom finoćom, zapravo. U stvari, mogu reći, proleteri postanu najbolji, postanu simpatični kad malo dobiju, je l’, od života.”
BestBook: Kako se zove?
Zove se vrlo čudno, s obzirom na pitomost. Zove se Rambo.
BestBook: Ha, ha, ha... Recite, što vam Rambo znači u životu?
Poslije dvadeset i kusur godina, koliko živim sa Lidijom, prvi put osjećam da imamo neku porodicu. Njena djeca su velika i na razne strane otišla, a on je s nama. Ne samo da stanuje s nama, on putuje s nama po raznim
Zagreb je stacioniran u mojoj knjizi koja se zove ‘Kratko detinjstvo u Agramu’. Dakle, to je tih pet godina. Rođen sam u Zvonimirovoj, ali uglavnom smo bili u Šenoinoj i na Tomislavovom trgu. I svi se čude što su moja sećanja iz tog perioda neokrnjena, tako da sam mogao bez problema napisati tu knjigu, koja nije izašla samo u Hrvatskoj nego je jako vole i u Njemačkoj. Izašla je i u Poljskoj i još nekim zemljama.
BestBook: Jeste li cijeli život živjeli od književnosti?
Da, to je većinom bilo tako. Ja sam bio dva ili tri puta angažovan negde u nekim drugim poslovima, ali to je sve bilo manje-više honorarno. Pre svega, bio sam u Avala filmu dosta godina kao dramaturg, pisao sam dijaloge, popravljao scenarije i tako dalje.
BestBook: Avalu je vodio čuveni Ratko Dražević?
Da. To je period Ratka Draževića i to je nešto možda najdragocenije u celoj istoriji tog preduzeća zato što je on doveo masu ljudi iz velikog sveta, iz Hollywooda. Tamo sam neke zvezde prvi put video uživo. Osim toga, Dražević je, uz svu svoju partizansku oštrinu i prošlost, imao neverovatan feeling, jedno osećanje za ljude sa filma, za umetnike, za sve nas. Neka vrsta slobode je tamo postojala za sve nas, bez obzira na taj oštriji režim. To je dovelo i do crnog talasa. Zapravo, crni talas tamo još u tom periodu i nije bio toliko intenzivan nego
Berlin je nekakva moja nova domaja, domovina. I to je čudno: kad razmišljam o stvarima iz prošlosti, ja se ne sjećam toliko
Knez Mihajlove ulice nego se sećam berlinskih ulica u kojima sam živeo kad smo došli u taj grad, kaže nam gospodin Ćosić
je taj naš rad u Avali bio neka baza za ono što će tek da se pojavi sa Makavejevom, Žikom Pavlovićem i Purišom Đorđevićem.
BestBook: Od kada do kada ste bili u Avali? Radio sam u Avali od 1961. do 1963. godine, istovremeno dok sam bio urednik u reviji Danas, koja je izlazila dvije godine. U svom uređivačkom životu imao sam još nekoliko sličnih angažmana. Počeo sam vrlo rano –imao sam samo 20 godina kada sam uređivao list Mlada kultura. To je bio kratkotrajan, ali značajan list, jer je svojim naslovom nastavio tradiciju jednog predratnog studentskog časopisa. Zanimljivo je da sam već tada bio dio promotivne ekipe – nas četvoro-petero mladih ljudi tražili smo podršku od političkog vrha. Sjećam se svog prvog susreta s Milovanom Đilasom u politbirou – on nam je tada odobrio sredstva. Kasnije sam ga vidio još nekoliko puta, ali se jedan od najzanimljivijih susreta dogodio na premijeri predstave ‘Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji’ u Ateljeu 212. Đilas je tada sjeo pored mene, stolica do stolice, i prisjetili smo se našeg davnog susreta u birou.
BestBook: Kako je Đilas kotirao u to vrijeme? Na premijeri ste sjedili pored njega, a on je tad bio poprilično ozloglašen.
On je bio ozloglašen prije svega od strane vlasti. Kad sam ga prvi put sreo, 1952. godine, još uvijek je bio strogi boljševik. Nosio je odijelo nalik na uniformu, sjedio na stolu i bio prilično bahat. Međutim, samo godinu dana kasnije bio je razvlašćen. Zanimljivo je da sam se igrom slučaja zatekao na ulici baš u trenutku kada su on i Vladimir Dedijer napustili politiku. Gledao sam ih kako pješice odlaze u povijest.
Nakon toga ga dugo nisam susretao. Ponekad bih ga vidio na ulici, ali nikada nisam išao kod njega. Ono što je bilo ironično jest da su ga, nakon što je izašao iz zatvora, prvi okružili najcrnji reakcionari. Šta ja znam, Brana Crnčević i Matija Bećković. Da, tako je, točno. Ali on je, naravno, bio jedna istorija, a druga istorija je bila sa njegovom prvom ženom Mitrom Mitrović, koja mi je bila zaista izrazito blizak prijatelj i susjeda u Rovinju.
BestBook: Bili ste dobri s Mitrom?
Da, s Mitrom Mitrović bio sam izrazito blizak. Ona je u Rovinju imala kuću još prije nas – kada smo došli 1970. godine, ona je već bila tamo. Družili smo se intenzivno gotovo 30 godina.
BestBook: Da se vratimo na crni val, na crni talas. Dakle, kako je bilo moguće da se takvi kritični, opori filmovi, čija je poetika suprotna socijalizmu – a filmovi nisu lirske pjesme, za njih treba dati veliki državni novac – snimaju u Jugoslaviji? To je bila šaka u oko režimu?
To je jedan u stvari paradoks. U toj svoj oštrini, kritikama, poluzabranama i tako dalje, ti filmovi su ipak producirani. Oni su išli u svet, prikazivani su po festivalima, svetskim. I postizali su ogromne uspjehe. Pa evo, sad je Žilnik baš ovih dana ponovo u Berlinu, gde je pre 50 godina dobio Zlatnog medveda. I to je bila senzacija, je l’? ‘Rani radovi’ su bili ozloglašeni. Odjedanput su postali nešto vrijedno.
BestBook: Kako ste došli na ideju da ‘Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji’ ispričate iz ugla dječaka?
Kako ste razvili taj pripovjedni stil – živopisan, tečan i duhovit?
Moja prva žena, pokojna žena, Lola Vlatković, volela je da u nekim solilokvijima pričam smešne stvari iz detinjstva. I onda je ona rekla - pa to ti možeš da skupiš malo. Sećam se da smo bili baš u Brelima tog leta, baš onda kad je pao Ranković ‘66., a ja sam počeo te sitnurije da skupljam. Čak sam kasnije u našoj kući imao čitav niz rečenica i malih floskula na pojedinim papirima. I to je sve stajalo na jednom stolu. Posle sam to, kao da radim na filmu, montirao. Samo sam se brinuo da neko ne otvori vrata, da promaja ne otpuše. To je tako nastalo. I onda se taj infantilni štimung nastavio u pričama o zanatima. ‘Uloga porodice’ nastala je od isprekidanih sećanja, koja se mahom tiču detinjstva. Pa je otud nastao taj metod, puerilnog, detinjastog pripovedanja. A kako deca i u klasičnim bajkama u stanju su da izvale kako je kralj go, i naši kraljevi narogušili su se na jednu prozu, zapravo veselu, lakrdijašku. Otud čitava ona kiša optužbi koje su je dočekale kao da je bio u pitanju poziv na ustanak. Ali svako nevreme se pre ili posle utiša, ta tanka knjižica svejedno nekako je preživela.
Nastavak na sljedećoj stranici
SANDRA
BestBook: Cijeli taj stil zapravo je neknjiževni?
Cela moja književnost je uperena protiv književnosti, ove oficijelne, visokoparne. Ja, naravno, imam u glavi ono na čemu inače stojim, to su pisci od Prousta, preko Sveva, do Nabokova, ali ipak se trudim da promoviram frazu koja nije strogo književna, nego više pliva u ovim skoro trivijalnim epizodama ljudskog govora iz života. I to se, naravno, posle očitovalo u najvećoj i najdebljoj knjizi, u ‘Tutorima’, gde postoje čitavi elementi pisani ili provincijalno ili malograđanski, možda čak onako kako bi rekao Rade Konstantinović, blesavo, blentavo. Nas dvojica smo inače promovirali taj vrlo dragocjeni oblik blesavljenja na kome toliko važne literature stoji, od Rabelaisa do Jarryja, od nadrealista do dadaista.
BestBook:Vrlo rano ste počeli pisati knjige?
Da. Prve moje knjige, kasnije ocjenjivane u raznim recenzijama kao prvi nadrealistički romani, nastajale su još u ranoj mladosti. ‘Kuću lopova’ pisao sam 1953., sa svega 21 godinu, ali je objavljena tek 1956. Prethodno je prošla kroz godinu dana odlaganja – knjiga je već bila odštampana, stajala je u izlozima, a onda je odjednom povučena. Postoje samo dve knjige u Jugoslaviji koje su zabranjene bez ikakvih administrativnih mera, prosto su nestale – moja ‘Kuća lopova’ i ‘Čovekov čovek’ Oskara Daviča. Oskar i ja smo se, eto, našli u istom problemu. Knjige su sklonjene iz knjižara. Ipak, nakon sedam-osam mjeseci ponovo su se pojavile, zahvalju-
jući sjajnoj dosjetki Ota Bihalji Merina. Kada su se iz Gradskoga komiteta pobunili i rekli da je to kontrarevolucionarna knjiga koja se uopće ne razumije, on im je uzvratio: ‘Kako može biti kontrarevolucija ako se ne razumije?’. I onda su se čak i polupismeni i poluinteligentni uhvatili za glavu i rekli - pa to je baš tako. Ali tu nije bio kraj kalvarije te knjige.
BestBook:‘Uloge moje porodice’?
Da. Taj Čengićev film nije nikad dospeo u bioskope, kao što je istoimeni komad skinut posle 70 predstava. Smešno je što su ovu egzekuciju izveli kasniji novopromovirani liberali. Ono što je posebno zanimljivo jeste da je tu zabranu donela Latinka Perović, tada veoma važna politička figura a poslije liberalka. Kasnije, nakon 50 godina, nas dvoje smo se čak i zbližili, sarađivali oko nekih stvari. Ali, eto, tako je bilo. A što se tiče filma, on je prošao još gore. Bio je prikazan u Veneciji, dobio je jednu od nagrada, ne baš važnu, ali jednu od nagrada, i nikad nije bio pušten u bioskope u Jugoslaviji.
BestBook:Vlast je puhala i na hladno?
Kako sam bio zakonito dete beogradskog nadrealizma, prvi romani bili su takođe ‘nadrealistički’. Samo uza svu povremenu ‘nerazumljivost’, naišli su takođe na rogušenje cenzora, dogodi se da i otisnuta knjiga bude izvađena iz izloga. Samo što se posle nekoliko meseci skoro potajno onde našla. To pripada shizofreniji svakog represivnog režima, nelečenog na vreme. Kasnije bilo je i težih okolnosti, koje su pogodile pojedini film ili pozorišnu predstavu.
BestBook: Cijenite li Hašeka, koji također piše ležernim, pučkim stilom?
Hašek je, onako, pisac malo više za publiku. Prava nit satire koja nije svakodnevna, to je ono na čemu sam ja insistirao i sada, u poslednje vreme, još više radim. Pre godinu dana je izašla, ovde u Zagrebu, knjiga koja se zove ‘Profane’. To su pesme koje su stvarno na neki način pisane skoro svakodnevnim jezikom. Ali ne onako, recimo, kao Prevert, nego imaju nekakvu strukturu, sve su rimovane. Kao da ih je pisao Katul, a ja se na Katula u toj knjizi na nekoliko mesta vraćam. Knjiga koja upravo izlazi u Beogradu, koja se zove ‘Sama’, to je monolog ženske osobe koja pre svega nije mnogo obrazovana, a nije opet seljanka kao što je ona iz ‘Petrijinog venca’, nego građanka, ali sa puno naivnosti, i taj naivni jezik mi se čini najvažniji za dokazivanje bazičnih istina. Ona govori tako jednostavno i tako svakodnevne stvari koje pre svega izazivaju smeh. Jer su tako šašave. A moj izdavač je odmah rekao: ‘Pa to je kao onaj monolog Molly Bloom sa kraja Uliksa’. Isto tako na izgled nebulozno, ali naravno da ima neki za mene vrlo važan smisao.
BestBook: Što vi mislite o proizvodnji humora, smijeha? To je dosta podcijenjeno, a teško.
Humor kao natpis zakačili su na moje taljige od prvih dana, nisam ga skinuo do danas. Humor izvire na mnogo mesta. Moja važna kritičarka i promotorka Milica Nikolić je tvrdila da je smeh, humor, osnov čitavog mog pisma. Ali začudo, humor izvire iz nekih vrlo naizgled čvrstih i ozbiljnih diktuma i stila i rečenica. Pokazalo se da ovog ima ne samo kod Kafke, čak i u tako sofisticiranih pisaca kao što je Proust, postoje čitavi pasaži potpuno satirični, ako nije već i cela zamisao ovog golemog dela zasnovana na persiflaži. Tu su onda
Svevo, Nabokov, ko sve ne...
BestBook: Da, Kafka je humorističan pisac. Recimo, kad kaže “cilj našeg puta je da nađemo put do našeg cilja”, to je virtuozno, duhovito...
Pa da! Kafka se može stvarno razumeti kao neko sprdanje. Nije to samo tragedija života u totalitarnom svetu nego je to prikaz ljudske prirode koja teži toj razigranosti. Napisao sam jednu veliku knjižurinu, ‘Mixed media’, u kojoj je kolaž zbiljskog i stvarnosti i onoga što iz te stvarnosti neposredno deluje kao artificijelno, kao umetnost, kao kreacija. I to je onda ta velika u stvari antologija primera za tu dvostrukost. Koja je u stvari vidna svugde, ja sad sabirem, toga nema kraja. Svaka najjednostavnija situacija iz života, jedan porodični ručak, jedna šetnja juče, sve to ima neku artificijalnu crtu u sebi. I te stvari su vidne svugde. Ja sam ih kopao i iskopao iz važnih knjiga i iz tekstova, iz novina, iz reklama, iz svih tih takoreći prizemnih oblika koji su za mene uvek bili presudni i najvažniji.
Prizor iz filma ‘Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji’ u režiji Bahrudina Bate Čengića iz 1971. godine
BestBook: Kako vi pišete? Imate neku dnevnu rutinu pa pišete od osam ujutro do podne ili kako kad?
Sad već ulazite u moj dnevni raspored. Da ga otkrijete, morali biste iz potaje pratiti moje dnevno kretanje. Ono što vam mogu odati, to je da je pisac spreman zamisliti čitave pasaže, ma gde i ma kada bio, da ih kasnije zapiše, stvar je tehnike... Pišem zaista u ranim satima pre podne, ali bude nešto i da se sjetim predvečer i tako, ali uglavnom dva-tri sata pre podne. Međutim, 70 godina svaki dan. Ja sam sad došao iz kuće pošto sam završio dvije-tri stranice na kojima radim.
BestBook: Na čemu sad radite?
To je takođe pitanje indiskrecije. Ono što mogu priznati, u ovim godinama autor pribegava nekoj vrsti
do 2020. A poslije sam, kad je to objavljeno, nastavio. Tu se vidi da iz dana u dan, kad se nečeg setim što se tiče baš jezičkog, jezičke upotrebe ili nekih primjera baš iz lingvistike, da se to rasulo na mnogo mjesta i to sad, kad skupim, izgleda kao da je pisano istog dana. A to je samo stvar montaže, a možda, moram reći, i nekog kontinuiteta onoga još što imam u glavi.
BestBook:Vaš kontinuitet u glavi je, moram reći, prilično impresivan. Imate odličnu memoriju. Pamćenje je prirodno oruđe pisca, teško bismo došli do neke knjige ako bi se sve svelo samo na aktuelno zbivanje, jer ono je za mnoge od nas prilično bedno. Ne samo da se sećam pet prvih zagrebačkih godina nego se sećam manje-više svakog imena, svake situacije, svih ljudi. Naravno, ne sve od jedan puta, ali sve. Nema stvari na koju sam zaboravio.
Da. Taj Čengićev film nije nikad dospeo u bioskope, kao što je istoimeni komad skinut posle 70 predstava. Smešno je što su ovu egzekuciju izveli kasniji novopromovirani liberali. Ono što je posebno zanimljivo jeste da je tu zabranu donela Latinka Perović, tada veoma važna politička figura a poslije liberalka
sabira, u mom slučaju to bi bio nekakav vodič kroz ono što je prethodilo... Opet nisam izravni kreator nego montažer. Radim na jednoj knjizi koja se zove ‘Putovođ’. Ta knjiga, u stvari, treba da sabere sve iz tih mojih knjiga u malim odlomcima, to je zaista jedan pačvork, jedan krpež. Mnogo toga nisam pisao kao raspravu od početka do kraja nego stalno vodim dnevnik. Jedan veliki dio je već izašao u Beogradu od 2013.
BestBook: Recite mi u kakvom suVam sjećanju ostali Jugoslavija i socijalizam, sa svim njihovim mijenama, od ‘50-ih do 1990.?
Setiti se stare države značilo bi elaborirati golemi materijal svih onih, često disparatnih, pojedinosti, kojih na našu sreću bilo je mnogo, to je bilo naše bogatstvo. Kako će ono dalje biti vrednovano, posao je za istoričara. To je jedna strašno zanimljiva epoha koja još uvijek nije razjašnjena do kraja. Ne samo što je to u političkom smislu bio jedan izgred prema ostalim zemljama socijalizma nego je tu bilo toliko diskrepancija iz dana u dan između neke strogosti i neke pune slobode. Slobode koje nema ni u tzv. današnjim demokratijama. Pa ovo danas u Srbiji, to je gola diktatura prema Titovom vremenu.
Nastavak na sljedećoj stranici
BestBook: Gore?
Pa sigurno. To je užas. Pa to ovi mladi ljudi na ulicama pokazuju. Tamo je sve pod jednim diktatom. Tito je bio diktator prvog reda, ali je bio diktator sa nekom pameću u glavi. A ovo je jedan diktator manje-više idiot. To je velika razlika. Pa da. Ovaj isto ništa ne da i u sve se pača. Tito se nije baš u sve pačao. On je poslije rekao: ‘Ovo baš nije mi po volji, šta ja znam’. Više su neki njegovi poslušnici gonili ljude, umetnike. A nije on lično. Jedan kavanar iz Frankopanske samoinicijativno je dovukao merdevine na trg, gde je skinuo tablu sa natpisom Titovog trga, samo se žalio da je ploča bila suviše teška. Zato što nije razumeo specifičnu težinu ovog državnika. Kasnije je te iste lotre uneo u pisoar vlastitog bistroa i tamo se obesio. Da je, dakle, ono u čemu danas žive svi naši narodi neuporedivo gore, ne treba posebno dokazivati. To se najpre odnosi na Srbiju, ali ni ostali nosu daleko... Poučna je anegdota iz starog intervjua Borisa Marune. Kaže kako su dve hrvatske obitelji, na prvi znak nove Hrvatske, pohrlili iz Australije, podigli kuće u okolini Zagreba, samo što su posle pet godina te kuće prodali i vratili se natrag na daleko ostrvo...
mijera: otkud to neuobičajeno razvlačenje usana, oni tikovi oko očiju, ta sveukupna igra mišića na njegovom licu...
BestBook: Kako bi rekao lord Acton, moć korumpira, a apsolutna moć korumpira apsolutno.Vrlo je malo razumnih.
Da, prije svega moć je nešto što je meni potpuno strano. Ja to ne razumijem. Ne razumijem da neko želi da bude moćniji nego što može biti. Kao što ne razumijem ni poriv za takmičenjem. Kritičan sam prema sportu, koji ima nekakvog smisla u zdravstvenom pogledu, da mladi ljudi ojačaju tijelo i tako dalje. Ali sport pre svega izaziva meni neprijatan princip natjecanja. Potpuno je idiotski da se netko trudi pretrčati 100 metara djelić sekunde prije nego neko prije njega. To je potpuno besmisleno. Ili ovi što bacaju komad pleha u polje diskobolkinja pa misle da su zvezde Hollywooda. A osim toga, sport vrlo opasno naginje totalitarnog sistemu jer, kad pomislimo na sve olimpijade, na sve sletove, pa to su farse. To je apsolutno nešto što sa mnom, sa mojim osećanjem sveta, nema nikakve veze.
BestBook: Spomenuli steVučića. Srbijom se već tri mjeseca valjaju protesti studenata, drukčiji od svih koje smo do sada viđali...
Izetbegović je bio verski vođa, u to se ne pačam, sa Tuđmanom sam imao neuspelu prepisku, o Miloševiću kao prononsiranom idiotu nemam šta reći. Slobodan je bio stvarno jedna klinička pojava. On je od jednog skoro mizernog bankarskog činovnika odjedanput vidio u sebi nekog profeta, nekog vođu nacije, neku mitsku osobu i potpuno se deformisao
BestBook: Ne sjećam se tko je to točno rekao, možda Marko Nikezić. Oni su svi govorili, ti poslušnici,‘Tito, to smo svi mi’, a zapravo su mislili ‘Svi smo mi Tito’... Da, to su te floskule ovako koje čovjek voli da ima u sebi da se poistovjećuje sa nekim idolom ili sa jednim vođom. Ali velika je razlika između njega i onih koji su bili ispod njega. On, naravno, ima težak krimen na sebi s tim Golim otokom i takvim stvarima, ali u mnogo čemu je on neuporedivo različit. Ne samo od raznih brežnjeva i ne znam koga. Nego i od ove današnje gospode koji tu su premijeri i tamo su premijeri. BestBook:Tuđman, Milošević, Alija Izetbegović, što mislite o njima?
Izetbegović je bio verski vođa, u to se ne pačam, sa Tuđmanom sam imao neuspelu prepisku, o Miloševiću kao prononsiranom idiotu nemam šta reći. Slobodan je bio stvarno jedna klinička pojava. On je od jednog skoro mizernog bankarskog činovnika odjedanput vidio u sebi nekog profeta, nekog vođu nacije, neku mitsku osobu i potpuno se deformisao. Ali svi se deformišu. Vrlo malo je ljudi na vlasti koji nisu deformisani. Ali zanimljivije bi bilo da neki fiziognomičar, jedan Lavater, pozabavi se onim grimasama aktuelnog pre-
Oni imaju svu moju potporu, mada sam ja uvijek bio sklon individualizmu. Malo je nejasna situacija. Ako neko izađe na ulicu i protestuje, on ulazi u neku političku borbu, a oni su protiv politike. To je prva diskrepancija. A druga je to što su oni ipak masa. Čim je čovjek u masi, on gubi svoju individualnost. Ono što je sramno današnja je neskrivena podrška briselske gospode beogradskom diktatoru: ostaće to kao neizbrisiva mrlja na celoj povesti evropske komisije. Moć na čemu se drži ambicija srpskog vođe, i dalje mi je materija nejasna, valjda zato što ni takmičarski duh baš se ne prima za mene. Otud moja rezerva prema sportu, potpuno mi je bedasta ambicija da se pretrči sto metara za delić sekunde manje od prethodnih. A Vučić računa na večnost svog šampionskog rezultata, zaboravivši da i mnogo veći olimpijski rekordi pre ili posle bivaju oboreni.
BestBook: Živite u Njemačkoj i dobro poznajete tamošnje stanje. Možete li reći da je taj eksperiment Angele Merkel sa Sirijcima i imigrantima s Bliskog istoka uspio ili je propao?
To, nažalost, polako propada, ali vrlo je zanimljivo. U vašem listu sam nedavno pročitao članak o srpskom Sretenjskom ustavu. To je jedna rana, čudesna pojava. U dijelu gdje govori o izbjeglicama, o svima onima koji dolaze u zemlju Srbiju, kaže da oni tim dolaskom postaju slobodni. To je nešto čudesno i to je ono što je Merkelica imala u glavi. To se deformisalo, s jedne strane iz praktičnih razloga, jer je bilo previše toga, a s druge strane to su iskoristili desničari da pokažu svoju palanačku filozofiju.
Nastavak na sljedećoj stranici
Oni se žele ograditi, u svoje dvorište, u svoju naciju, u svoju državu. Iako, i nacija i država, to su sve izmišljotine i pronalasci novijeg doba. Ranije su postojali samo ljudi, a onda su počeli da budu Sloveni, Germani ili građani Rumunije i Moldavije, to je sve bezveze.
BestBook: Recite mi na kojem jeziku da ja ovaj vaš intervju skinem?Vi govorite malo hrvatskim, malo srpskim, malo srpsko-hrvatskim. Hoćemo to unificirati ili ostavljamo ovako, u mješavinu?
Moj jezik je onaj koji je sad u stvari zabranjen, srpsko-hrvatski, ali ja nikada ne govorim zvanično kakav mi je jezik. Ja zaista pišem srpskom ekavicom, osim kad napišem nešto krležijansko, to je izuzetak. I na mnogo drugih mesta koristim jezik koji imam u uhu jer moja porodica po maminoj liniji su Slavonci i mnogo toga sam zadržao u uhu od njih. Dakle, pišem ekavicom, ali kad treba, ja iskoristim neku riječ hrvatsku.
BestBook: Recite mi kako vidite budućnost ovih republika: Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije. Kako vidite njihovu budućnost?
Pa to zavisi samo od Srba, Bosanaca i Hrvata jer to niko ne može...
BestBook: Pa ne zavisi samo od Hrvata, Srba i Bo-
Uz Boru Ćosića stalno je mali pas, mješanac, kojeg je lani udomio iz nekog bosanskog azila
sanaca.To zavisi i od Amerikanaca, Nijemaca, Rusa, Turaka...
Ma da, ali to je ipak sve manje, to više nije baš turski režim. Uvek se mogu pronaći neki modusi da čovjek bude samostalniji. Naravno, ekonomija je presudna jer, ako nemaš sredstava, onda nemaš ni slobodu. Međutim, sve će morati kad-tad da se nekako urazumi jer ovo je period u kome smo sad potpuno nerazumni. Naravno, opet zahvaljujući dvojici ili trojici idiota, ludaka.
BestBook: Na koga mislite, na Trumpa?
Mislim i na Putina, i na Trumpa, i na ko zna koga još sve. O Trumpu mogu samo reći da ne razume kako na svojim dvorima drži jednog Raspućina. Putin i Trump su ljudi koji imaju tu takozvanu zapravo fiktivnu moć. Jer nema ništa u njima i oko njih. Šta može on biti moćniji? Kad ima, naravno, potpuno isti fizikus kao i svako od nas. Ne može imati sto odela od jedanput nego jedno. Može jesti samo jedan put ili dva puta dnevno, a ne petnaest puta. Prema tome, to je sve limitirano. Jedino što neko ima, šta ja znam, nekakvu uvrnutost. Ja recimo kod Putina vidim odavno jednu onako smešnu devijaciju. On nosi sat na desnoj ruci, a u desnoj ruci mogu nositi samo levaci. A on to nije. To je neka njegova, rekao bih, sviroheta. A i mnogo drugih stvari. Da ne govorimo o aroganciji, potpuno malignoj zamisli, da jednu zemlju izmiče sa karte svetske...
USKORO ČITAMO
NA NOVOM MJESTU!
Najnovija i najposebnija
Hoću knjigu knjižara i novo mjesto
za ljubitelje knjige i kave uskoro
otvaraju svoja vrata u Kaptol Centru.
ONI MUČILI JER SU BILI ZLI...
Oni hrabriji roman Jonathana Littella će vjerojatno pročitati više puta tijekom života, i ‘Dobrostive’ to sigurno zaslužuju
Piše: GORAN
GAVRANOVIĆ
Roman “Dobrostive” vjerojatno je jedna od najboljih knjiga objavljenih u Hrvatskoj prošle godine. Knjiga koju ću rado preporučiti svakome, ali teško da bih je ikome darovao. Ne zato što je riječ o literarnom putovanju u samo srce zla, ne zato što obimni tekst (gotovo pa tisuću stranica) ne ostavlja ni trunku bijeloga papira za predah, nego zato što je mudrije da svaki čitatelj otkrije roman sam, kao što će u ispovjedi bivšeg SS-ovca Maximiliena Auea sam otkriti neiskazane odjeke zla, ili lakoću propadanja u zlo i pristajanja na njega, u vlastitoj duši.
Da ne bude zabune, Maximilien je o izmaštani lik koji govori toliko dokumentaristički stvarno da se na trenutke čini da je riječ o nekom od ratnih zločinaca koji se i dalje skriva pod lažnim identitetom. S druge strane, može li se putovanje onkraj dobra i zla prikazati kroz neki oblik publicistike, a da ne izgubi na svojoj težini? Na stvarnosti? Iako izmišljen, Maximilien Aue stvarniji je (i strašniji) od svojih suputnika kroz roman (Himmlera, Eichmanna, pa i samoga Hitlera i drugih), baš onako, kako to često biva, književnost stvarnija od povijesti, kako mitovi govore neke dublje istine od kronika.
Možda upravo zato što je Maximilienu lakše povjerovati, a možda i zato što je u slojevima njegova lika lako moguće prepoznati i djeliće vlastitog. Ali ima tu još jedna stvar koja je jako uznemirujuća - nema katarze. Nema osvete (nema Dobrostivih). Nema neke pravde koja čeka na kraju (a osveta je, kao što kaže fojnički fratar Ivo Lašvanin u Mlakićevu romanu “Tragom zmijske košuljice” - “u vremenima smutnje često samo jedan njezin oblik”).
Nastavak na sljedećoj stranici
“Tko je dakle kriv? Svi ili nitko? Zašto bi radnik zadužen za plin bio krivlji od radnika zaduženog za kotlove, vrt, vozila? Isto vrijedi za sve aspekte toga golemog pothvata. Je li, primjerice, željezničar kriv za smrt Židova koje je skrenuo prema logoru? Taj je radnik službenik, već dvadeset godina radi isti posao, skreće vlakove prema planu, ne mora znati što se u njima nalazi. Nije on kriv ako se te Židove transportira iz točke A, via njegove skretnice, u točku B, gdje ih se ubija. No taj skretničar igra presudnu ulogu u poslu istrebljenja: bez njega vlak sa Židovima ne može stići u točku B. Isto vrijedi i za službenika zaduženog za rekviziciju stanova stradalih u bombardiranjima, za tiskara koji izrađuje obavijesti o deportaciji, za dobavljača koji prodaje beton ili bodljikavu žicu SS-u, za dočasnika intendanture koji dostavlja gorivo nekom Teilkommandu SP-a i za Boga na visini koji sve to dopušta. Naravno, moguće je utvrditi relativno precizne kaznene odgovornosti, prema kojima bi se neke osudilo, a sve ostale pustilo na njihovu savjest, ako je uopće imaju; mnogo je lakše donijeti zakone nakon svega, kao u Nurnbergu. A čak se i ondje svašta izvodilo. Zašto je obješen Streicher, taj nemoćni seljo, a ne izopačeniVon dem Bach-Zelewski? Zašto je obješen ministar Frick, a ne njegov podređeni, Struckart, koji je obavio cijeli posao? Sretan li je taj Struckart, koji si je ruke uprljao samo tintom, a nikada krvlju. Još jednom, da se razumijemo: ne želim reći da ja nisam kriv za ovo ili ono djelo. Ja sam kriv, vi niste, i to je u redu. Ali ipak biste morali moći sebi reći da biste ono što sam učinio ja učinili i vi. Možda s manje žara, ali možda i s manje očaja, no svakako na ovaj ili onaj način. Mislim da smijemo zaključiti, kao činjenicu koju je ustanovila moderna povijest, da svi, ili gotovo svi, u okviru danih okolnosti rade ono što im se kaže, pa je, oprostit ćete mi, malo vjerojatno da vi budete iznimka, ništa više nego ja. Ako ste rođeni u zemlji ili epohi u kojoj ne samo da vam nitko neće ubiti ženu i djecu nego vas nitko neće ni tražiti da ubijete tuđe žene i djecu, blagoslovite Boga i idite u miru. Ali uvijek imajte na umu ovu misao: vi ste možda imali više sreće od mene, ali niste bolji. Jer ako ste dovoljno arogantni da mislite da jeste, tu počinje opasnost. Mi volimo suprotstaviti državu, totalitarnu ili ne, i običnog čovjeka, bio on svojom naravi stjenica ili trska. No pritom zaboravljamo da je država sačinjena od ljudi, manje ili više običnih, i svaki ima svoj život, svoju priču, niz slučajnosti slijedom kojih se jednog dana našao na dobroj strani puške ili lista papira, dok su se drugi našli na lošoj. Taj put je vrlo rijetko stvar izbora ili čak predispozicije. Žrtve, u većini slučajeva, nisu bile mučene ili ubijene zato što su bile dobre, kao što njihovi krvnici nisu mučili zato što su bili zli. Bilo bi pomalo naivno to misliti i dovoljno je susresti se s bilo kojom birokracijom, čak i onom Crvenog križa, da se u to uvjerite. Dobrostive Jonathan Littell
Dobrostive Jonathan Littell, Fraktura. Prijevod: Lea Kovács
U romanu nema predaha, dijalozi su pisani in continuo pa ne ostavljaju ni mrvicu bijeloga papira, a Maximilienova ispovijed miješa se s grozomornim dokumenta-
rističkim prikazima holokausta, nacističke birokratske mašine i sustava vlasti, rata na Istočnoj fronti, Staljingrada, logora, pada Berlina, da ne nabrajam, čineći sve te grozomorne događaje stvarnijima nego što to čine povijesna djela (pri tome treba imati na umu da Jonathan Littell jako dobro pazi da ne proturječi, da ne iskrivljava nijednu povijesnu činjenicu). Maximilienova ispovijed počinje u Francuskoj gdje pod lažnim identitetom radi (upravo sad ili tu negdje prije kojih desetak petnaestak godina) kao direktor tvornice čipke. Čak ni na početku svoje ispovijedi čitatelju ne nudi neko kajanje ili neku želju za opravdanjem, već samo priča svoju priču. Već samim time što se “krvnik” ne kaje i ne opravdava čitatelja stavlja u težak položaj osobe koja će ga, slijedeći tekst, nastojati razumjeti, proniknuti u prostor onkraj dobra i zla, a to je vrlo opasan i neugodan teren. Mnogo teži za onoga koji sluša, nego onoga koji pripovijeda. Krvnik je stavljen pod navodnike samo zato što je Maximilien dio krvničke mašinerije, jednako kriv i jednako nevin kao i svi koji su u njoj sudjelovali. U redu, možda malo više kriv nego neki drugi, jer ne postaje se pukovnik SS-a tek tako na lijepe oči (mislim, nije se postajalo tek tako bez plemićke titule, jakih veza i jako lijepih očiju, trebalo je okrvaviti ruke). Iako je u SS ušao da zataška minornu homoseksualnu aferu, ni tu Maximilien ne traži neko opravdanje, već prije toga dušom i tijelom je pripadao nacističkoj ideologiji i bilo je samo pitanje slučaja kojem će se dijelu nacističkog aparata priključiti. Njegova kompleksna seksualnost, koja je opet onkraj dobra i zla, na terenu gdje je svaka izopačenost moguća, ni njemu ni čitatelju ne služi kao nikakvo opravdanje optiranja za nacizam. Kao ni njegova želja za karijerom, uspjehom, moći. I to potonuće, gotovo bez ikakvog otpora, čitatelju je iznimno opterećujuće - čini se da je ono jedino moguće i da je gotovo nevidljivo. Da prijeti i njemu samom i da gotovo pa i ne postoji mehanizam da ga spriječi. Tim više što je Maximilien, za razliku od mnogih nacista koji su u suštini bili ništa drugo nego najobičniji kriminalci i sadisti koji su se dokopali vlasti (u tom smislu poučno je pročitati “Historiju Gestapoa” Jacquesa Delaruea), visoko obrazovan, načitan, misleći čovjek. Kao što rekoh, “Dobrostive” ne daju prostor za katarzu i za opravdanje. A ne odgovaraju ni na pitanje, barem ne jednoznačno, kako je zločin poput holokausta bio moguć. Odnosno odgovara, ali na mnogo načina ne nudeći nijedan kao jedini istinit, pravi, jednostavan. Naravno, roman je mnogo kompleksniji i slojevitiji te postavlja bezbroj pitanja na koje je teško naći odgovore, a Maximilienova priča čitatelju ni u jednom trenutku ne nudi jednostavne odgovore. Pa čak ni nesretni splet okolnosti u kojem se netko našao, ni to da je netko samo slušao zapovjedi, pa ni to da je imao ikakvog drugog izbora. Ali isto tako ni u jednom trenutku ne tvrdi da izbora nije bilo. Oni hrabriji roman će vjerojatno pročitati više puta tijekom života, i “Dobrostive” to sigurno zaslužuju, kao što zaslužuju da nadžive vrijeme.
IZVADITE VISU
ZA PUTOVANJE KROZ ŽIVOT
ivot je putovanje na kojem vam Premium Visa kartice pružaju ugodniji boravak. Znamo koliko je današnji život dinamičan, ubrzan te koliko je teško žonglirati između svih obaveza. Zato je važno u životu imati nekoga na koga se možete osloniti u raznim situacijama. Nekoga na koga možete računati na putovanju, shoppingu, opremanju doma, zabavi, kao i u svakodnevnom životu, netko tko posve razumije vaše potrebe. Takvog nekog nije teško pronaći otkad postoje Premium Visa kartice, tim više što je možete dobiti neovisno o banci u kojoj već imate račun.
Svojim financijskim pogodnostima i tehnološkim dostignućima Premium Visa kartice vam drugim riječima daju vizu za jednostavniji i kvalitetniji život.
Potrošnja bez unaprijed određenog limita te obročna otplata do 36 rata bez kamata i naknada vaša je Visa
Pridružite nam se i izvadite Visu za jednostavniji i kvalitetniji život te postanite korisnik Premium Visa kartice ili zatražite dodatnu karticu za članove uže obitelji (starije od 16 godina).
Pogodnost bez upisnine i članarine za prvu godinu korištenja kartice vrijedi za pristupnice primljene od 15.3. do 30.6.2025.
Fotografije korištene za tekst snimljene su 2006. godine nakon izlaska knjige ‘Dobrostive’
Jonathan Littell:
ČESTO SAM IMAO POSLA SA SRPSKIM I RUSKIM UBOJICAMA
Razgovarala: FLORENT GEORGESCO, Prevela s francuskog LEA KOVÁCS
Mjesec i pol prije izlaska romana ‘Dobrostive’, Littell je dao intervju za La Revue littéraire koji prenosimo u cijelosti
Jonathan Littell rođen je 1967. u New Yorku, a odrastao u Francuskoj. Od 1994. do 2001. radio je za međunarodnu humanitarnu organizaciju Action Against Hunger u Bosni i Hercegovini, Čečeniji, Demokratskoj Republici Kongu, Sijeri Leoneu, na Kavkazu, u Afganistanu i u Moskvi, da bi nakon ranjavanja u Čečeniji dao otkaz i posvetio se istraživanjima za roman “Dobrostive” (Les Bienveillantes). Godine 2006. za “Dobrostive” su mu dodijeljene najprestižnije francuske književne nagrade, Nagrada Goncourt i Velika nagrada za roman Francuske akademije, a roman je od tada preveden na tridesetak svjetskih jezika. Jonathan Littell autor je više romana, a tekstove o ratnim sukobima u Gruziji, Kongu, Južnom Sudanu i Siriji objavljivao je, između ostaloga, u Le Mondu, The Guardianu i The London Review of Books. Kao profesionalni pisac živi i radi u Španjolskoj. Mjesec i pol prije izlaska svojega romana “Dobrostive” kod Gallimarda, Littell je dao intervju za La Revue littéraire. U njemu evocira osobno putovanje - od pubertetskih strasti do iskustva u humanitarnom radu u zonama sukoba, kao i genezu te politička, filozofska i metafizička pitanja svoje nagrađivane knjige. Iznad svega, detaljno objašnjava fascinantnu i izmučenu figuru svojega junaka, nacističkog časnika Maximiliana Auea. Intervju prenosimo u cijelosti.
Nastavak na sljedećoj stranici
BestBook:“Dobrostive” je tako monumentalna i čudna knjiga da se doima djelom života. Ne očekujemo da čovjek vaših godina (38 vam je godina, ako se ne varam) može napisati takav roman, a da u njega nije uložio svu svoju stvaralačku energiju.
A opet, ovo čak i nije prva knjiga koju sam objavio. Kad sam imao 19 ili 20 godina, objavio sam znanstvenofantastični roman u Americi. No on se zapravo ne računa. Bila je to narudžba za prilično lošu serijicu. U isto vrijeme napisao sam scenarij, također po narudžbi. Nisam to shvaćao ozbiljno. Dakle, tehnički, ovo nije prvi roman. Zato sam odbio da Gallimard stavi oznaku “prvi roman” na stražnje korice. Naposljetku smo se usuglasili da je točniji izraz “prvo književno djelo”.
BestBook: Imate iskustvo u književnoj tehnici, u pripovjednoj svakako, još otprije...
Na neki način, da. Poslije, nakon fakulteta, otprilike između 21. i 25. godine, bavio sam se književnim prevođenjem.
BestBook: Što ste studirali na fakultetu?
U SAD-u nije tako specijalizirano kao ovdje, studirao
počeo čitati sve moderne autore i prevoditi ih. Prevodio sam Blanchota, Geneta, Sadea... Inače, moji prijevodi nisu objavljeni, osim nekoliko Sadeovih pisama u književnom časopisu. Zapravo, namjeravalo ih se izdati kao knjigu, imao sam izdavače za to, a onda je propalo, nikad nismo mogli dobiti prava.
BestBook: Što ste imali na umu kad ste radili prijevode? Jeste li mislili, jednostavno, ostvariti karijeru prevoditelja ili ste bili svjesni da vježbate, pripremate se za vlastito djelo?
Htio sam pisati, ali nisam bio siguran kako početi. Pisao sam sitnice, pomalo nasumično.
BestBook: Na kojem jeziku?
Isprva je bilo na engleskom, a onda sam zbog raznih razloga prešao na francuski. No u svakom slučaju, brzo sam odustao - bilo je to oko 1992.
BestBook: Od čega ste odustali? Od svega, uključujući i prijevode?
Da. Tad sam se vratio u Europu. Nakon otprilike šest mjeseci bio sam u Bosni. Sedam sam godina radio u humanitarnoj pomoći. Sedam godina terena...
BestBook: U kojoj ste organizaciji bili?
Jednoga dana u Sarajevu projektil mi pogodi automobil. Sljedećeg dana odem se požaliti Srbima, pronađem pukovnika kojega poznajem i koji mi kaže: ‘Nemate pravo ići ovim putom, a tako vam i treba. Da sam vas htio razbiti, razbio bih vas’. Poslije smo dugo razgovarali te mi je objasnio zašto sve to radi: ‘Prije sam bio ribič i kod kuće sam u Sarajevu imao 20.000 maraka mamaca. Oni prljavi Bosanci opljačkali su mi stan i ukrali mi sve mamce’. I tip je tri godine bombardirao Sarajevo i pucao na ljude. Zbog mamaca...
sam svašta pomalo: od suvremene umjetnosti do kvantne fizike, preko sociologije, džeza... I književnost, naravno, ali ne samo to.
BestBook: Prije studija živjeli ste u Francuskoj. Da, rođen sam u New Yorku, ali sam došao u Francusku kad sam imao tri godine. U međuvremenu sam se vratio u Ameriku, gdje sam živio od 13. do 16. godine.
BestBook: U osnovi, vi ste prvo školovani u Francuskoj, na francuskom jeziku.
Da, to više jer sam od 13. do 16. godine pohađao francusku gimnaziju u New Yorku. Zatim sam maturirao u Parizu. A poslije sam otišao na fakultet...
BestBook: Jeste li u to vrijeme pisali, osim ovih narudžbi i prijevoda?
Ne, nisam ni znao da to uopće postoji. Možda malo pretjerujem, ali nisam bio pretjerano dobar u tome. Međutim, onoga ljeta kad sam napisao tu malu znanstvenofantastičnu knjigu, bio sam u Coloradu, upoznao sam Williama Burroughsa i to mi je otvorilo nove dimenzije. To je gospodin koji mi je veoma drag. On mi je poklonio ‘Goli ručak’. Pročitao je nekoliko stranica moje knjige. Obožavao je prozu B-produkcije. Tad sam
J. L.: Action contre la Faim (Akcija protiv gladi). Ali to je bila slučajnost. Zapravo sam otišao u Sarajevo kao slobodnjak. Nisam znao što ću učiniti. Putovao sam kroz istočnu Europu i zatim došao u Dubrovnik, gdje sam upoznao ljude koji su mi rekli: “Znaš, nije tako teško otići do Sarajeva”. Posjetio sam ga i shvatio da ne mogu ostati ondje kao turist. No kako zbog više razloga nisam htio biti novinar, počeo sam raditi u humanitarnoj branši. Odmah su me zaposlili. Bilo je to krajem 1993. Tad su kriteriji za zapošljavanje bili mnogo fleksibilniji nego što su danas, primili bi bilo koga tko je dovoljno glup da dođe u Sarajevo u vrijeme rata. Sad je to vrlo profesionalizirano, potrebna je obuka itd. Ja sam se obučio na terenu. U Bosni sam ostao dvije godine, do kraja rata, i nastavio raditi na drugim misijama.
BestBook: Dakle, taj se angažman podudara s trajnim prestankom vašega književnog djelovanja, bilo da je riječ o osobnim tekstovima poput prijevoda, B-produkcije ili scenarija?
Da. Ali i dalje sam puno čitao. To je ono što je u ratnim misijama dobro: imaš vremena, stalno pritajen, policijski sat, sve to, zatvoren si u kući. Imao sam hrpe knjiga, osobito autora Plejade. Plejada je najbolja u takvim okolnostima, omjer broja stranica i težine je pravi, traje dulje. Mnogo sam čitao.
BestBook: Jeste li ikad odustali od ideje da ćete jednoga dana pisati?
Pa, ne... Zapravo, ideju za ovu knjigu imao sam još prije - od 1989.
BestBook: Što vam je bila prva ideja knjige? Kako ste je zamislili?
Dok sam bio na fakultetu, nabasao sam na jednu
fotografiju. U to vrijeme nisam ni znao što je to, ali sam poslije saznao: mrtvo tijelo ruske partizanke, ikone sovjetske ratne propagande, koju su nacisti ubili pred Moskvom. Njezino tijelo pronašli su polunago i izgrizeno od pasa. To tijelo sam kratko i ne previše detaljno opisao u knjizi, kao hommage toj fotografiji. U to me vrijeme snažno pogodila: razlika između djevojčine ljepote i užasa tog prizora, tog leša u snijegu, rastrganog od pasa. Grozna je to slika, ali lijepa. U početku se knjiga temeljila na tome, na samom ratu, a posebno na Istočnom bojištu.
BestBook: I što ste mislili da ćete učiniti s tim?
Pa... nešto...
BestBook:To još nije bila definirana ideja? Ne.
BestBook: Ali je bila prisutna cijelo to vrijeme?
Da, oko 12 ili 13 godina proteklo je u razmišljanju prije nego što sam stvarno počeo raditi. U međuvremenu su se oblikovali slojevi, postavljali neki blokovi. Imao sam potrebu sakupiti što više tih slojeva, da se raspadaju, da se međusobno prožimaju, da stvorim svojevrstan kompost. Pronašao sam temeljnu strukturu, koju je nadahnuo Eshil, odnosno Orestija, 1998. Dotad sam imao nejasne bilješke, ali ništa sustavno. U to sam vrijeme uzeo šestomjesečnu pauzu sa svojom prijateljicom. Otišli smo na veliko putovanje kroz središnju Aziju, Pakistan, Tadžikistan... i zapeli smo u Biškeku tri tjedna, u pomalo iscrpljujućim uvjetima... Čekali smo iransku vizu, ali nam je nisu htjeli dati. Apsolutno ništa nismo mogli učiniti. Mnogo smo se šetali. Imali smo vremena za razmišljanje. Ondje sam osmislio strukturu knjige.
BestBook: Jeste li tad dobili ideju da vam glavni lik bude nacistički časnik i da mu date glas?
Ne, to sam kanio od početka. Poslije mi je sinulo da ga smjestim usred procesā istrebljenja. Kao što sam rekao, pošao sam od ideje rata. Ali nakon što sam neko vrijeme radio u ratnim okolnostima, ne znam zašto, ali taj se projekt razvio u smjeru birokratskih vidova istrebljenja.
BestBook: Dakle, sve je bilo spremno: lik, struktura... Jeste li počeli pisati?
Ne, još nisam. Istina je da sam prije 1998. imao samo djeliće, a od tada sam pomislio: evo, sad imam knjigu, znam kako ću s njom postupati. Ali ponudili su mi posao u Rusiji. Bio sam zadužen za zatvore i sirotišta, posao je bio vrlo zanimljiv, ali prilično miran, koji je omogućavao normalan život. To je potrajalo šest mjeseci: rat se u Čečeniji nastavio, otišao sam na 15 mjeseci tijekom sukoba, pomalo prisiljen zbog događanja. A zatim, 2001., morao sam prestati raditi. Shvatio sam da je to trenutak za pisanje knjige. Posvetio sam joj sve svoje vrijeme. Pročitao sam stotine knjiga, bio na terenu... Istraživanje je trajalo
oko godinu i pol.
BestBook: A onda ste mogli i pisati... Tako je.
BestBook: Jeste li svog protagonista osmislili još prije istraživanja, je li već imao nešto konkretno, određeno za vas, ili ste ga mogli ocrtati tek kroz to istraživanje? Kad sam osmislio osnovnu strukturu, ona je imala... ne bih rekao psihološku egzistenciju, nego egzistenciju lika. Međutim, morao sam ga upisati u određenu povijesnu stvarnost. Znao sam njegov ton, njegov način života, ali sam morao još odrediti njegovo okruženje, karijeru, životopis, recimo to tako.
BestBook: I to pogađa od početka knjige: lik se otprve nametne svojim tonom.Pred nama je netko.Tu su i golema količina dokumentacije,svi ti detalji,sve te činjenice,ali njegova osobna prisutnost nadmašuje sve...
Postojala je opasnost utapanja u činjenicama. Morao sam žonglirati svim elementima koje sam okupio, a istovremeno održati jedinstvo od početka do kraja. Zbog toga se i nametnulo prvo lice, kao temeljna nota. Pokušao sam taj ton održati.
BestBook: Mislim da ste u tome uspjeli i upravo u tome leži snaga romana i to mu daje privlačnu silu. Imamo dojam da je napisan u jednom potezu, u dahu?
Da, napisao sam ga odjednom, zapravo u četiri mjeseca, prvu verziju. Pomislio sam: ili će uspjeti ili će propasti. I uspjelo je. Izišao je odjednom. Nastavak na sljedećoj stranici
Međutim, onoga ljeta kad sam napisao tu malu ZF knjigu, bio sam u Coloradu, upoznao sam Williama Burroughsa i to mi je otvorilo nove dimenzije. To je gospodin koji mi je veoma drag. On mi je poklonio ‘Goli ručak’. Pročitao je nekoliko stranica moje knjige. Obožavao je prozu B-produkcije...
PROFIMEDIA
Bio sam potpuno izoliran, nisam viđao nikoga osim svoje prijateljice i sina, i još... Nakon toga sam nekoliko godina čistio i polirao stil romana, ali suština je bila tu.
BestBook: Što vam ta knjiga znači sad?
Pa, nadam se da je gotova. Ponovno sam pročitao korekcije, sad je u tiskari, a uskoro će biti u knjižari. Sad se moram pobrinuti za prijevod. Pokušavam ga sam prevesti na engleski, što mi je jako dosadno, a istodobno i zabavno. Vidjet ću hoću li uspjeti...
BestBook: Dakle, za vas je knjiga zaključena. Jeste li je ovakvu zamišljali toliko dugo?
Nasreću, ne!
BestBook: Kako vas je iznenadila?
Ono što je dobro u mojem postupku - sakupiti sve te elemente i onda prionuti - jest da se ne zna što će se dogoditi. I doista, dogodilo se mnogo toga što nisam predvidio. Da sam morao samo oblikovati neki predodređeni plan, to bi bilo vrlo dosadno. Riječ je o tome da se postavimo u situaciju, s dovoljno elemenata i dovoljno čvrstom strukturom da znamo kamo idemo - to nije automatsko pisanje. Ali poslije bude mnogo iznenađenja, razvoja događaja na koje nisam ni pomislio, snova koje sam imao tijekom pisanja i koje sam ugradio u knjigu...
BestBook: Što biste o svom pripovjedaču rekli danas?
Kako se osjećate u odnosu na njega?
Teško je reći nešto dobro o tako lošem čovjeku.
BestBook: Da, ali ste s njim živjeli dugo...
Mogao bih reći da sam to ja.
BestBook: A ima trenutaka kad je teško reći nešto dobro o sebi...
Da, naravno. Možemo reći da je on jedan mogući ja, da sam rođen kao Nijemac 1913., a ne kao Amerikanac 1967. godine. Tako sam mu i pristupio. To nije nužno izbor... U njemu je mnogo mene, uz mnogo toga što nije moje. On se nacizmom bavi jednako iskreno kao što sam se ja bavio humanitarnim radom. To je, u neku ruku, i smisao knjige. Ali to ne znači da ga oslobađam krivnje.
BestBook: S tog motrišta, činjenica da u nekom smislu sebe ne oslobađate krivnje njega ipak djelomično oslobađa krivnje: on nije rođen 1967., nego 1913., i to je slučajnost?
Da, ali istodobno... Utjecaj grčke misli na knjigu seže dalje od njezine eshilovske strukture. Veoma mi se sviđa način na koji su Grci razmišljali o moralu, koji je u razumijevanju ovakvih pojava mnogo relevantniji od judeokršćanskog pristupa. S judeokršćanstvom mi smo u prijestupu, u grijehu, u igri između pomišljenoga grijeha i počinjenoga grijeha. Grčki je stav mnogo čvršći. U knjizi kažem: kad Edip ubija Laja, ne zna da mu je on otac, ali bogove nije briga, ti si ubio svog oca. Jebe se s Jokastom, ne zna da mu je ona majka, no to ništa ne mijenja na stvari: ti si kriv i gotovo. Namjera nije važna. Tako se postupalo u poslijeratnim suđenjima, i to je jedini način. Taj i taj počinio je to djelo. Nije važan razlog zbog kojega ga je počinio. Bilo da je to bilo u dobroj ili lošoj vjeri, bilo da je to učinio za novac ili zato što je u to vjerovao, njegova je stvar: on je to djelo počinio, bit će suđen i osuđen. To je sve. Poslije su neki ljudi pogubljeni, neki zatvoreni, neki pušteni, a neki čak nikad nisu ni uhićeni... To nije pravedno. To je tako. To je slučajnost tih procesa. Nema nikakve veze s krivnjom.
BestBook:To znači da vaša knjiga nije knjiga o krivnji
ili nevinosti. Nije knjiga o pravdi?
Točno, nije. Pripovjedač na početku kaže: učinio sam što sam učinio, nisam ovdje da bih se opravdavao, samo ću vam objasniti kako se to događa. Mene zanima upravo to kako se stvari događaju. U svom poslu često sam morao trgovati s ljudima poput njega: sa srpskim, ruandskim, čečenskim, ruskim, afganistanskim ubojicama... Rukovao sam se s njima sa širokim osmijehom na licu. To je profesionalno pitanje: tu smo da od njih dobijemo ono što želimo, točka. Ne sudimo im. BestBook: Ali što ste u ovom slučaju željeli dobiti od svoga lika?
Pa, saznati kako se to sve događa. Kad se suočim s takvim tipovima, ne mogu shvatiti kako mogu činiti takve stvari. Veoma su čudni, čak potpuno sumanuti. Jednoga dana u Sarajevu projektil mi pogodi automobil. Sljedećeg dana odem se požaliti Srbima, pronađem pukovnika kojega poznajem i koji mi kaže: “Nemate pravo ići ovim putom, a tako vam i treba. Da sam vas htio razbiti, razbio bih vas”. Poslije smo dugo razgovarali te mi je objasnio zašto sve to radi: “Prije sam bio ribič i kod kuće sam u Sarajevu imao 20.000 maraka mamaca. Oni prljavi Bosanci opljačkali su mi stan i ukrali mi sve mamce”. I tip je tri godine bombardirao Sarajevo i pucao na ljude. Zbog mamaca...
BestBook: Pripovjedač se također na proizvoljan i apsurdan način zatekne u procesu istrebljenja. Njegova prvotna namjera nije masakrirati ljude?
Ne, nipošto! U početku nije gad, nego dobar čovjek. U jednom trenutku kaže otprilike: “Tko je mogao zamisliti da će se pravnike zadužiti za ubijanje ljudi bez suđenja? Kad sam se ja uključio, nisam mislio da je to zbog toga”. A onda... Činio je ono što su mu rekli da čini. To je tužno, ali je tako. On je poslušan dječak. Ja nisam, možda bih refleksno odbio, ne znam. Ali on slijedi svoju logiku.
BestBook: Sad, kad ste obavili sav taj golemi posao i ušli u život tog čovjeka, imate li osjećaj da ga bolje razumijete?
Da i ne, nije to intelektualno razumijevanje, nego... Na neki sam način proživio stvari.
BestBook: Prošli ste putem kojim je on prošao?
Da, ali to je i dalje fikcija. Taj tip je u mnogim aspektima izvan norme. Većina onih koji su sudjelovali bili su potpuno amoralni, koji se, za razliku od njega, nisu ni zapitali. Ali sa svojim lucidnim pogledom unutar mašinerije omogućio mi je promatrati druge, secirati sve vrste krvnika koji su bili oko njega. Međutim, znate, to ništa ne mijenja na stvari. To što bolje razumijemo ne znači da ćemo spriječiti Amerikance da čine gadosti - koje su neusporedive s onima o kojima govorim u knjizi, ali su ipak velike gadosti. Jer ne samo da imaju moć, nego imaju i vojske pravnika, ljudi obrazovanijih od mene koji primaju basnoslovne plaće kako bi objasnili da su mučenja, proizvoljna pritvaranja i sve to legitimni. Smisao nije isti kao u situaciji mojega pripovjedača, ali mu je blizak. BestBook: Razumijevanje nema smisla? Ima, ali onda nastupaju politika, društvo, a društvo je masa. Masa ne ide nužno u pravom smjeru. U SAD-u ona drugi put glasa za Busha jer ga voli, u njemu se prepoznaje, što god on radio. On je religiozan, vjeruje u Boga, sve je u redu. Što možemo protiv toga? Ja, jednostavno, odlazim živjeti u inozemstvo.
Book&Zvook donosi novo iskustvo književnosti na hrvatsko tržište kao prva domaća knjižara i aplikacija za audio knjige
Knjige su oduvijek oblikovale kulture i pojedince, a razvoj audio knjiga otvorio je novu dimenziju konzumacije književnosti. Slušanje knjiga omogućilo je ljudima da u svakodnevici, uz rad ili putovanje, ostanu povezani s pričama i znanjem. Prateći ovaj globalni trend, Book&Zvook - prva domaća knjižara specijalizirana za audio knjige - donijela je pravo osvježenje na hrvatsko tržište. S više od 40.000 preuzimanja aplikacije, Book&Zvook platforma nudi pažljivo odabrane naslove, vrhunsku produkciju i suradnju s poznatim glumcima, redateljima i glazbenicima, uz pažljiv urednički izbor. Aplikacija omogućuje jednostavno pretraživanje, kupnju i slušanje knjiga, bez pretplate jer korisnici plaćaju samo ono što žele slušati.
„Book&Zvook daje glas knjigama i omogućava književnosti digitalno postojanje. Naš cilj bio je više od same produkcije i distribucije, željeli smo promijeniti način
doživljavanja književnosti, gradeći novu čitalačku intimu i publiku“, istaknula je Ljubica Letinić, suosnivačica platforme. „Svaka audio knjiga nastaje u suradnji s vrhunskim umjetnicima, a to novo audio-iskustvo prelazi granice jezika i vremena“, dodala je. Praktično je i što se knjige mogu preuzeti u cijelosti ili po poglavljima, uz mogućnost prilagodbe brzine slušanja i unošenja bilješki, a odnedavno je knjige moguće kupiti i kao poklon.
U razvoju poslovanja Book&Zvook imao je podršku programa Pokreni nešto svoje, programa koji Philip Morris Zagreb provodi već devetu godinu zaredom u partnerstvu s ACT Grupom, a usmjeren je na jačanje društveno odgovornih poduzetnika kroz financijsku podršku, mentorstvo i medijsku vidljivost. Program je dosad podržao 58 poduzeća koja, između ostalog, posluju u području održivosti, zdravstva, kulture i tehnologije.
Skenirajte QR kod i otkrijte svijet audio knjiga uz Book&Zvook
Strip je izlazio od 1960. do 1962. godine, a zatim je naprasno zaustavljen, pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima
Remek-djelo spašeno od zaborava
Zagorkini romani bili su briljantno štivo koje je oživjelo u uzbudljivom scenariju Norberta Neugebauera i filmskom crtežu Andrije Maurovića. No Fibrin istraživački pothvat koji je rezultirao ovim integralom je priča za sebe
Piše: IVAN BUČA
Bilo je to godine 1903., kad je biskup Josip Juraj Strossmayer u širem društvu intelektualaca ljubazno predložio Mariji Jurić Zagorki, tad već poznatoj kao britkoj novinarki s iznimnim spisateljskim darom, da upotrijebi svoj talent za viši cilj. Pod navalom raznovrsnih romana na njemačkom jeziku, tog “pulp fictiona” koji je ciljano služio suzbijanju hrvatske kulture i pisane riječi u politički uzavreloj monarhiji, mudri se biskup dosjetio kako uzvratiti udarac - treba pisati romane povijesne tematike na hrvatskom jeziku koji bi se bavili ženama, a k tome bi ih još i pisala žena. Bio je to zadatak koji je u Zagorki budio i teret odgovornosti i izazov, ali kojemu je prionula sustavno, istražujući povijest detaljno i novinarski predano.
Nastavak na sljedećoj stranici
Ne treba posebno objašnjavati da se iz tog Strossmayerova zadatka rodio jedan od najuzbudljivijih književnih opusa u hrvatskoj povijesti. Zagorka je “Gričkom vješticom”, ciklusom od sedam romana, postigla fantastičan uspjeh kod publike, koja je gutala novinske sveske i tražila još. Unatoč tome što nije neokrznuta prošla kroz cenzorske škare i politički nadzor, Zagorka je neumorno nastavila
pisati. Ako pritisnemo “fast forward” i prebacimo se 30-ak godina u budućnost, nalazimo se u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kad vječno poduzetni strip scenarist Norbert Neugebauer dolazi na ideju da “Gričku vješticu”, odnosno “Kontesu Neru” oživi u formatu novinskog stripa, koji se tad tek počeo oslobađati stigmi partijski nepodobne umjetnosti i “kičeraja”. Za to mu treba pristanak autorice, ali i pouzdani crtač. Zagorka mu daje svoj blagoslov, a Neugebauer upošljava najboljeg od najboljih, svog starog znanca Andriju Maurovića, neumornog šljakera i autora (u suradnji s književnikom Krešimirom Kovačićem) prvog hrvatskog stripa “Vjerenica mača” iz 1935. godine. Maurović je trebao oživjeti Zagorkine likove u novinskim pasicama. Rezultat je, očekivano, bio novi bum. Razgrabljene su naklade Večernjeg lista, u kojemu su svakodnevno izlazili Maurovićevi crno-bijeli “kaiši” koje je majstor ilustrirao s nevjerojatnim osjećajem za priču, likove i akciju. Strip je izlazio od 1960. do 1962. godine, a zatim je naprasno zaustavljen, pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima. Zagorka je tad već preminula, Maurović umire 1981. nakon borbe s vlastitim demonima i apokaliptičnim vizijama, potpuno se odričući svog strip stvaralaštva, a Norbert Neugebauer otišao je posljednji, 1992. godine, u Njemačkoj.
obožavati prezirati – i smijati se dok vam knedla zastaje u grlu.
Novi roman Rumene Bužarovske
– brutalan, duhovit i bolno istinit.
Ubrzajmo opet nekih 30-ak godina u budućnost, u današnje vrijeme, gdje imamo priliku u rukama držati Fibrino integralno izdanje Neugebauerova i Maurovićeva stripa. Kao što su Zagorkini romani bili briljantno štivo, a strip adaptacija na novinskim stranicama genijalan umjetnički i izdavački pothvat, tako je Fibrina knjiga remek-djelo za sebe, iza kojega stoje dvije godine predanog, gotovo detektivskog rada na pronalasku originalnih pasica stripa.
cjelovit na jednome mjestu. - Kako su postojale priče da je veći dio materijala nepovratno izgubljen, počeli smo se raspitivati kod koga bi se možda nešto moglo pronaći. Znali smo da su u jednom trenutku sve table bile u posjedu scenarista Norberta Neugebauera, sve do sredine devedesetih. Osim dvije pasice, koje su još i u Večernjaku bile dosta oštećene pa pretpostavljam da su one bile uništene. Kad je Norbert umro, a interesa nije bilo, sve se to polako počelo osipati - rekao je Duplančić novinaru t-portala Saši Čobanovu i dodao:
Ako pritisnemo ‘fast forward’ i prebacimo se 30ak godina u budućnost, nalazimo se u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kad vječno poduzetni strip scenarist Norbert Neugebauer dolazi na ideju da ‘Gričku vješticu’, odnosno ‘Kontesu Neru’ oživi u formatu novinskog stripa, koji se tad tek počeo oslobađati stigmi partijski nepodobne umjetnosti i ‘kičeraja’
Marko Šunjić, osnivač Fibre i dugogodišnji spiritus movens domaćeg strip izdavaštva, te strip entuzijast Goran Duplančić za t-portal su objasnili kako su došli do materijala koji nije postojao
- Ljudi naslijede kućne biblioteke i ako nemaju za to interes, često puno toga završi u smeću. Zatim, stariji ljudi kad im pristupiš s nekim takvim pitanjem često su sumnjičavi. Misle da nešto hoćeš od njih. Nitko se nije pojavio 50 godina da pita za to i sad odjednom je netko pokazao interes i došao na vrata. Mislim da sam na ovaj ili onaj način razgovarao s više od stotinu ljudi i moram reći da je to bio jako težak posao. Zna se dogoditi da čuješ da bi kod nekoga mogla biti tabla, pa se namučiš da dođeš do kontakta, a onda ti nasljednik te osobe kaže da tata više nije živ. I sad ti moraš objašnjavati što ti točno želiš i da bi neka tabla nekog stripa možda mogla biti kod njega i da tebi to baš jako treba. Istraživački rad dvojice strip fanatika, usporediv s naporima policijskih detektiva, itekako se isplatio. Uporno su slagali mozaik jednog gotovo izgubljenog djela, otkrivajući pasicu po pasicu originalnog stripa.
U obradi su zadržali sve popratne detalje ispisane na marginama pasica, koji pričaju zasebnu priču o Maurovićevoj dinamici stvaranja jednog stripa. Na čak 336 stranica u debelim koricama, osim samih originalnih pasica stripa, nalaze se i iznimno važan uvod o nastanku Zagorkinih romana, dodatno garniran sjećanjima Waltera Neugebauera, Norbertova sina, na početke stvaranja tog stripa i dan kad je s ocem posjetio Zagorku da joj predstavi ideju. Zaključno, za strip sladokusce ili, kako su naveli, “čistunce”, tu su i dodatne pasice kakve su izvorno objavljene u Večernjaku. S prikupljenim materijalom su znalački pedantno složili izdanje koje ulazi u vrh domaćeg strip izdavaštva. Takav tretman Zagorka, Neugebauer i Maurović i zaslužuju.
FIBRA
Hoću knjigu ima najmodernije knjiške emisije!
U podcastu Između redaka donosimo vam izbor najzanimljivijih gostiju iz književnosti, glazbe, tehnologije i mnogih drugih područja. Klikom na zvonce pretplatite se i saznajte o čemu smo pričali u čak tri sezone i preko 100 uspješnih epizoda!
GRAD KOJI ŽIVI KULTURU
Kultura je postala prisutnija u svakodnevnom životu ljudi, kaže nam Martina Bienenfeld
Martina Bienenfeld:
SNAGA
TURISTIČKOG ZAGREBA TEMELJI SE NA JEDINSTVENOM KULTURNOM IDENTITETU
Od ZagrebDoxa, preko glazbenih spektakla u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, do klasičnih i suvremenih kazališnih predstava. Bogata i šarolika kulturna ponuda grada oduvijek je mogla utažiti znatiželju baš svakoga gosta
Razgovarala: MARTINA BARTOLIĆ ARALICA
Nakon potresa i pandemije Covid-19 kultura je bila jedno od najteže pogođenih područja. Zatvaranje kulturnih institucija tijekom tih teških razdoblja potaknulo je potragu za alternativnim oblicima prezentacije kulture, koje su u Turističkoj zajednici grada Zagreba aktivno inicirali i poticali. Unatoč svim izazovima zagrebačka kulturna scena ponovno je počela rasti.
- Iako su fizička događanja bila ograničena, nastao je novi prostor za inovaciju, čime je kultura postala prisutnija u svakodnevnom životu ljudi. Moglo bi se reći da je kultura, unatoč svim teškoćama, zapravo izašla među ljude više nego ikad prije. Publika je postala željna kulturnih iskustava, a nova ‘kemija’ koja je nastala između publike i kulturnih organizacija ponovno je oživila kulturni život - prisjeća se tih dana naša sugovornica Martina Bienenfeld, direktorica Turističke zajednice grada Zagreba.
Nastavak na sljedećoj stranici
Josip Vaništa, ‘Beskonačni štap - U čast Manetu’
BestBook: Nema sumnje kako je Zagreb perjanica hrvatske kulturne i turističke ponude. Međutim, kako naša metropola kotira među zemljama u susjedstvu?
- Snaga Zagreba kao cjelogodišnje kulturne i turističke destinacije temelji se na jedinstvenom kulturnom identitetu koji je oblikovan našom bogatom poviješću, arhitekturom i umjetnošću - kaže Bienenfeld te dodaje: - Iako susjedne metropole, poput Beča, Budimpešte i Ljubljane, također nude značajnu kulturnu ponudu, Zagreb se izdvaja autentičnošću, dinamičnom i opuštenom atmosferom koja odražava njegov jedinstveni karakter. Inovativna ponuda koja uspješno spaja tradiciju i suvremeni pristup omogućava našem gradu da se izdvoji kao sve značajnije kulturno središte ovog dijela Europe i zbog toga ga turisti biraju. Tome svjedoči i podatak kako je međunarodna zajednica prepoznala mnoge kulturne inicijative. Primjerice, nedavno su u MoMA-i u New Yorku izložena umjetnička djela iz fundusa Muzeja suvremene umjetnosti u Zagre-
bu, kao dio postava “Invitation: Museum of Contemporary Art, Zagreb”. Izložba, koja će tijekom sljedeće tri godine biti posvećena zagrebačkoj umjetničkoj sceni 60-ih godina prošlog stoljeća, obuhvaća dvije dvorane njujorškog muzeja, čime se dodatno potvrđuje kulturna relevantnost Zagreba na globalnoj sceni.
BITI DRUGAČIJI I AUTENTIČAN KLJUČ JE USPJEH U današnjem globaliziranom svijetu biti drugačiji i autentičan ključ je za uspjeh, a za kulturni i turistički razvoj Zagreba to znači pronalaženje ravnoteže između tradicije i inovacije. Grad se mora razvijati i prilagođavati novim trendovima, ali istodobno čuvati prepoznatljiv identitet i specifičnosti koje ga čine jedinstvenim na kulturnoj karti svijeta, ističe Bienenfeld. Kultura nedvojbeno obogaćuje turističku ponudu, stvarajući autentična iskustva koja privlače posjetitelje, a turizam može pružiti potrebna sredstva za očuvanje kulturne baštine i razvoj kulturnih inicijativa. Međutim, ako turizam nije pravilno usmjeren, može doći do negativnih posljedica, poput gubitka lokalne autentičnosti i preopterećenja gradskih resursa, upozorava naša sugovornica.
- Zagreb ima kapacitet za održiv razvoj, koji neće ugroziti kulturni identitet grada. Grad je dovoljno velik i dinamičan da uspijeva balansirati između očuvanja svoje baštine i uspješne turističke ponude. No važno je i dalje promicati inicijative koje omogućuju turizmu da bude alat za očuvanje i razvoj kulture, a ne nešto što će ugroziti svakodnevni život građana. Aktivno planiranje, uvažavanje potreba lokalne zajednice i održivost trebaju biti ključni faktori u tom procesu.
INOVATIVNE ZBIRKE ‘MUSEUMS, MAYBE’
BestBook: Moderni turisti traže poseban doživljaj, žele nova iskustva, ali i stjecanje spoznaja. Kako se u tu priču uklapaju neobični muzeji grada Zagreba?
- Turisti danas traže autentičnost, održivost i simbiozu s lokalnom zajednicom, što je ključno za njihovo zadovoljstvo. Zagrebačka turistička ponuda sve više integrira principe autentičnosti i održivosti, a gosti to prepoznaju i cijene. Lokalna zajednica aktivno sudjeluje u kreiranju turističkih programa, što omogućuje posjetiteljima da
Zagreb ClassicBoška i Krešo
dožive autentične lokalne običaje i kulturu. Projekt “Museums, Maybe” najsvježiji je primjer. Riječ je o promotivnoj kampanji i platformi koju je Turistička zajednica pokrenula kako bi dodatno skrenula fokus na inovativne zbirke te zanimljive koncepte koji pružaju drugačije kulturno iskustvo, poput Muzeja prekinutih veza ili prvog Muzeja iluzija u svijetu.
- Veliki međunarodni uspjeh ovih autentičnih zagrebačkih projekata nadahnuo je zatim i mnoge druge da realiziraju svoje ideje i predstave ih široj javnosti. Zbog toga smo, prepoznajući kreativnost, entuzijazam i turistički potencijal koji stoji iza svih ovih privatnih inicijativa, odlučili kreirati ‘Museums, Maybe’ kako bismo im omogućili platformu za još bolje povezivanje s publikom. Ovom inicijativom ne samo da pružamo podršku tim jedinstvenim inicijativama nego im dajemo veću vidljivost i na europskoj i svjetskoj razini kroz posebnu web stranicu i promotivni film - kaže Bienenfeld. BestBook: Koje biste od neobičnih muzeja posebno istaknuli i zašto?
- Među neobičnim zbirkama koje su mi posebno zanimljive istaknula bih Muzej prekinutih veza i Muzej iluzija, koji već godinama privlače velik broj posjetitelja originalnom koncepcijom i interaktivnim pristupom te su prenijeli glas o Zagrebu diljem svijeta. Posebno veseli i pojava novih manjih inicijativa specijalizirane tematike, poput Kuće karikature Ota Reisingera, koja čuva uspomenu na jednog od najvažnijih hrvatskih karikaturista, ili Muzej zaboravljenih priča, koji kroz suvremene medije prezentira hrvatske narodne predaje i mitologiju.
MLAĐE GENERACIJEVOLE INOVATIVNE SADRŽAJE
BestBook: Kako mlađe generacije ‘dišu’ kad je riječ o kulturi? Posjećuju li kulturna događanja? Koje ih umjetnosti najviše privlače?
- Mlađe generacije pristupaju kulturi na malo drugačiji način, manje formalno, ali s mnogo znatiželje i otvorenosti. Oni traže sadržaje koji su interaktivni, inovativni i koji potiču osobno sudjelovanje. Sve češće nalazimo ih na multidisciplinarnim događanjima, urbanim festivalima, izložbama suvremene umjetnosti, projekcijama dokumentarnih filmova, performansima, a osobito ih privlače sadržaji koji imaju elemente pop kulture, digitalne umjetnosti ili društveno angažirane tematike. Iako možda u manjoj mjeri posjećuju tradicionalne kulturne institucije, njihova povezanost s kulturom postoji, samo se izražava kroz drugačije, suvremenije oblike.
BestBook: Utjecaj digitalne tehnologije transformirao je aktivnosti poput slikanja, crtanja, kreiranja skulptura i glazbe. Hoće li kultura razvojem tehnologije izgubiti na autentičnosti?
- Digitalne tehnologije ne moraju nužno umanjiti autentičnost kulture. Naprotiv, mogu biti snažan alat za njezinu interpretaciju, širenje i veću dostupnost. Pandemija Covid-19 to je jasno pokazala, a osobito mi je drago što smo u Turističkoj zajednici grada Zagreba među prvima u Hrvatskoj prepoznali potencijal digitalnih alata. Tako smo organizirali virtualne izložbe božićnih jaslica, kao i interaktivne AR instalacije, ne samo u Zagrebu nego i u drugim gradovima u Hrvatskoj te susjednim državama. Time smo omogućili publici potpuno nove načine doživljaja kulturnih sadržaja, uključujući i one koji fizički nisu mogli biti nazočni. Naravno, važno je
pritom, kao i u svemu, očuvati ravnotežu. Tehnologija treba služiti kulturi i obogatiti je, ali ne zamijeniti njezinu bitnu vrijednost - smatra Bienenfeld. Za kraj recimo i to kako nas tijekom 2025. očekuju mnoga kulturna i glazbena događanja. Primjerice, u drugoj polovici lipnja na Trgu kralja Tomislava Zagreb Classic. A budući da je 2025. godina u znaku obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, dio programa bit će posvećen upravo toj važnoj obljetnici. Turistička zajednica grada Zagreba, na čelu s Martinom Bienenfeld, najavljuje bogatu ljetnu i jesensku sezonu u Zagrebu, neka od događanja koja nas očekuju su: Animafesta, Jazz.hr festival, Večeri na Griču, Dvorišta i mnogo drugih.
Julije Knifer, ‘Meandar’
Festival Svjetla Zagreb 2024. (gore) te Zagreb Classic (dolje)
MARIN TOMAŠ
YUVAL NOAH HARARI:
Umjetna inteligencija potkopala je demokraciju diljem svijeta
Piše:
JOSIP MLAKIĆ književnik
Yuval Noah Harari, izraelski medijavelist, povjesničar i pisac, koji slovi za jednog od najistaknutijih angažiranih intelektualaca današnjice, gostovat će u listopadu u Hrvatskoj, u dvorani Lisinski. Njegove knjige dosad su prodane u više od 23 milijuna primjeraka i prevedene na više od šezdeset stranih jezika
Redovito objavljuje u najpoznatijim svjetskim časopisima, poput Guardiana, Timesa, Wall Street Journala... Najpoznatiji je po popularno-znanstvenim bestselerima “Sapiens: Kratka povijest čovječanstva” (2011.) i “Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice” (2016.), u kojima piše o “kognitivnoj revoluciji” koja se navodno dogodila prije 70 tisuća godina, kad je homo sapiens potisnuo neandertalce te razvio jezične vještine i strukturirao društva. “Homo sapiens kakvog poznajemo nestat će za stoljeće ili tako nešto”, izjavio je jednom. Hararijeve popularne spise, među koje spada i njegova posljednja objavljena knjiga “Nexus: Kratka povijest informacijskih mreža od kamenog doba do umjetne inteligencije”, teoretičari uvrštavaju u žanr “Velike povijesti”. Pojam “Velika povijest” prvi je upotrijebio američki povjesničar David Christian, pod kojim je podrazumijevao sveobuhvatno proučavanje odnosa čovjeka prema kozmologiji i prirodnoj povijesti.
Nastavak na sljedećoj stranici
Po Christianu, začeci takvog pristupa sežu do doba renesanse.
“Velika povijest” propituje prošlost koristeći sveobuhvatne vremenske skale, od Velikog praska do modernosti, za razliku od konvencionalne povijesti koja svoje proučavanje započinje od vremena uvođenja poljoprivrede i civilizacije ili od prvih pisanih tragova. “Velika povijest”, dakle, smješta ljudsku povijest u širi kontekst povijesti svemira.
Harare se u “Nexusu” bavi umjetnom inteligencijom, pokušavajući objasniti zbog čega umjetna inteligencija predstavlja egzistencijalnu prijetnju čovječanstvu.
“Umjetna inteligencija je najmoćnija tehnologija koju je čovječanstvo ikad stvorilo, jer je to prva tehnologija koja može samostalno donositi odluke i stvarati nove ideje”, tvrdi Harari, koji nije usamljen u svojim tezama, jer i brojni drugi stručnjaci upozoravaju da bi uspon umjetne inteligencije mogao rezultirati kolapsom ljudske civilizacije ili čak istrebljenjem ljudske vrste. Tu opasnost Harari pojašnjava povlačenjem paralele s industrijskom revolucijom koja je započela u Engleskoj u drugoj polovici 18. stoljeća, koja je do sredine 19. stoljeća temeljito izmijenila političke, društvene i gospodarske odnose u većem dijelu svijeta, iznjedrivši najbogatija društva u povijesti. “Nažalost, bliži pogled na povijest otkriva da zapravo imamo vrlo dobre razloge za strah od moćnih novih tehnologija. Nova tehnologija često vodi do povijesnih katastrofa, ne zato što je tehnologija inherentno loša, nego zato što ljudima treba vremena da nauče kako je mudro koristiti”, piše Harari.
Industrijska revolucija dovela je do imperijalizma: “Opremljene masovno proizvedenim puškama i topovima, pokretane parnom snagom i vođene zapovijedima putem telegrafa, vojske industrije prošle su zemaljsku kuglu od Novog Zelanda do Koreje i od Somalije do Turkmenistana. Milijuni domorodaca vidjeli su kako im tradicionalni način života nestaje pod kotačima tih industrijskih vojski”.
Harari totalitarizme 20. stoljeća, njemački nacizam i staljinizam, vidi kao izravno nasljeđe industrijske revolucije: “Staljinizam i nacizam također su bili izuzetno skupocjeni eksperimenti u izgradnji industrijskih društava. Vođe poput Staljina i Hitlera tvrdili su da je industrijska revolucija oslobodila ogromne moći koje samo totalitarizam može obuzdati i u potpunosti iskoristiti”. Uzimajući u obzir da je umjetna inteligencija daleko opasnija od nasljeđa industrijske revolucije, Harari se pita koliku će cijenu čovječanstvo platiti prije nego što do kraja nauči upravljati novom tehnologijom. Po njemu, ta cijena može biti čak i kolaps čovječanstva.
Dugin izdvaja Hararijevu ‘sklonost postljudskoj egzistenciji’ kao dokaz da je moderni zapadni svijet ‘civilizacija Antikrista’, čemu se Rusija i islamski svijet opravdano suprotstavljaju. Dugin, zapravo, iz Hararijeva opusa izdvaja samo one teze koje potvrđuju neke njegove, unaprijed donesene stavove
Harari totalitarizme 20. stoljeća, njemački nacizam i staljinizam, vidi kao izravno nasljeđe industrijske revolucije
“Možda ćemo naposljetku pronaći način kako zauzdati umjetnu inteligenciju te je koristiti za dobrobit čovječanstva. No trebamo li proći još jedan ciklus globalnih imperija, totalitarnih režima i svjetskih ratova da bismo saznali kako je dobronamjerno koristiti? Tehnologije 21. stoljeća daleko su moćnije - i potencijalno daleko destruktivnije - od onih iz 20. stoljeća. Stoga imamo
manje prostora za pogreške”, tvrdi Harari. Piše kako je umjetna inteligencija, iako u početnom stadiju razvoja, već sad u velikoj mjeri potkopala demokraciju diljem svijeta. Harari navodi primjer društvenih mreža koje svojim algoritmima favoriziraju destruktivna ljudska ponašanja, kao što su bijes, mržnja ili strah. “Algoritmi su tako počeli namjerno širiti bijes, što je veliki uzrok trenutačne epidemije teorija zavjera, lažnih vijesti i društvenih poremećaja koji potkopavaju demokracije diljem svijeta.”
Nastavak na sljedećoj stranici
Umjetna inteligencija, tvrdi Harare, mnogo bi veći izazov trebala predstavljati autokratskim režimima, “koji imaju čitave grobnice kostura u svojim ormarima i nultu toleranciju prema kritici”. Harari to pojašnjava na primjeru Putinove Rusije, gdje će sposobnost umjetne inteligencije da se mijenja i uči neminovno dovesti do kolizije s ideološkom propagandom na kojoj se zasniva svaka diktatura: “Posljednje što diktator želi jest stvoriti nešto moćnije od sebe ili silu koju ne zna kontrolirati”. Demokratskim društvima mnogo je teže manipulirati nego što je to slučaj s diktaturama, u kojima je vlast koncentrirana u rukama ograničenog broja ljudi: “Najlakši način na koji umjetna inteligencija može preuzeti vlast nije bijeg iz laboratorija doktora Frankensteina, već udvaranje nekom paranoičnom Velikom Vođi”. Harari, što je možda i jedan od glavnih razloga njegove popularnosti, piše jasnim i nedvosmislenim rečenicama jer, kako tvrdi, “u svijetu preplavljenom nevažnim informacijama, jasnoća je moć”. Cenzura više ne funkcionira blokiranjem protoka informacija, već preplavljivanjem ljudi dezinformacijama i smetnjama. U svojoj knjizi “21 lekcija za 21. stoljeće”, Harari se fokusira na probleme današnjice i društvena pitanja, u kojoj se bavi najvažnijim pitanjima današnjice: krizom liberalne demokracije, religijom, hipotetskim Trećim svjetskim ratom, usponom Donalda Trumpa, nacionalizmom, klimatskim promjenama... Hararijev rad nije baš najbolje prihvaćen u akademskim krugovima. Englesko-kanadski antropolog Christopher Robert Hallpike u recenziji
“Sapiensa” napisao je kako mu se čini da je Harare “iznenađujuće malo pročitao o velikom broju bitnih tema”: “Bilo bi pošteno reći da kad god su njegove činjenice općenito točne, one nisu nove, a kad god pokuša udariti temelje nečemu novom, često pogriješi, ponekad ozbiljno”. Hallpike smatra kako je “Sapiens” tek “izdavački događaj koji će svoje čitatelje uzbuditi divljom intelektualnom vožnjom kroz krajolik povijesti, prošaran senzacionalnim prikazima nagađanja i završavajući predviđanjima o ljudskoj sudbini od kojih se ledi krv u žilama”. Pojedini teoretičari otišli su i korak dalje nazivajući Hararijev rad “opasnom populističkom znanošću”. Prema povjesničaru Samu Wineburgu sa Sveučilišta Stanford, “Velika povijest” izbjegava tumačenje tekstova znanstvenim pristupom te se tako pretvara u “neku vrstu sinteze evolucijske biologije i kvantne fizike”. Kritičarka britanskoga Guardiana nema visoko mišljenje o Hararijevim knjigama, ali se divi “ambiciji i širini njegova rada” u kojem spaja “neočekivane ideje i blistava opažanja”. “Najbolji razlog da ne bacite ovu knjigu kroz prozor je taj što, povremeno, Harari napiše odlomak koji doista proširuje um”, piše ona svrstavajući Hararija u “klasu gurua za koje se pretpostavlja da su stručnjaci za sve”. Gavin Gavin Jacobson iz New Statesmana knjigu “21 lekciju za 21. stoljeće” vidi kao “studiju punu obećanja, a slabu u izvedbi”. Dakle, čak i oni koji ga ne vole smatraju kako je Harari poticajan autor kojega se isplati čitati. S druge strane, njegovi poklonici, među koje spadaju, primjerice, i dvije nespojive ličnosti, kao što su
Harari, što je možda i jedan od glavnih razloga njegove popularnosti, piše jasnim i nedvosmislenim rečenicama jer, kako tvrdi, “u svijetu preplavljenom nevažnim informacijama, jasnoća je moć”. Cenzura više ne funkcionira blokiranjem protoka informacija, već preplavljivanjem ljudi dezinformacijama
i smetnjama
ruski geopolitičar Aleksandar Dugin i Bill Gates, imaju vrlo visoko mišljenje o Harariju. Dugin izdvaja Hararijevu “sklonost postljudskoj egzistenciji” kao dokaz da je moderni zapadni svijet “civilizacija Antikrista”, čemu se Rusija i islamski svijet opravdano suprotstavljaju. Dugin, zapravo, iz Hararijeva opusa izdvaja samo one teze koje potvrđuju neke njegove, unaprijed donesene stavove.
“Harari je toliko poticajan pisac da sam, čak i kad se nisam slagao, želio nastaviti čitati i razmišljati”, napisao je Bill Gates u New York Times Book Reviewu 2018. godine povodom Hararijeve knjige “21 lekcija za 21. stoljeće”.
“Koliko god se divio Harariju i uživao u ‘21 lekciji’, nisam se slagao sa svime u knjizi. Htio sam vidjeti više nijansi u Hararijevoj raspravi o podacima i privatnosti. Također sam bio nezadovoljan poglavljem o zajednici. On podcjenjuje prednosti povezivanja obitelji i prijatelja diljem svijeta.” Uistinu se teško jednoznačno odrediti prema fenomenu Harare, autoru koji vas počesto zadivi lucidnim i neočekivanim pogledima na određena pitanja o prošlosti i budućnosti ljudske civilizacije, a već na sljedećoj stranici kao odgovor daje banalna pojašnjenja, koja su često lijepo upakirane floskule.
Nastavak na sljedećoj stranici
Opremljene masovno proizvedenim puškama i topovima, pokretane parnom snagom i vođene zapovijedima putem telegrafa, vojske industrije prošle su zemaljsku kuglu od Novog Zelanda do Koreje i od Somalije do Turkmenistana. Milijuni domorodaca vidjeli su kako im tradicionalni način života nestaje pod kotačima tih industrijskih vojski
Možda ćemo naposljetku pronaći način kako zauzdati umjetnu inteligenciju te je koristiti za dobrobit čovječanstva. No trebamo li proći još jedan ciklus globalnih imperija, totalitarnih režima i svjetskih ratova da bismo saznali kako je dobronamjerno koristiti? Tehnologije 21. stoljeća daleko su moćnije i daleko destruktivnije...
Zbog širokog raspona tema kojima se bavi, Hararijev rad su neki kritičari okarakterizirali kao punditizam, pojam koji se odnosi na osobe koje daju komentare ili analize događaja ili određenih tema u javnom prostoru, kao što su politička i ekonomska pitanja ili kulturni trendovi. Pojam dolazi iz sanskrtske riječi “pandita”, što znači “učen”, i ima ironijsko značenje. Najtočniji prijevod ovog izraza na hrvatski, koji pokriva sva značenja ovoga pojma, možda je izraz “pametar”. Dobar primjer punditizma je Hararijeva izjava kojom se najavljuje njegovo gostovanje u Zagrebu: “Svaki majmun bi vas hladno odbio kad biste ga pokušali uvjeriti da vam da bananu, obećavajući mu neograničeni broj banana posmrtno, u majmunskom raju”.
Umjetna inteligencija, tvrdi Harare, mnogo bi veći izazov trebala predstavljati autokratskim režimima, ‘koji imaju čitave grobnice kostura u svojim ormarima i nultu toleranciju prema kritici’
Istinitost ove tvrdnje ne dokazuje ništa, osim što nam sugerira nešto što zna svako dijete, da majmuni ne vjeruju u Boga. Trebaju li se ljudi, jer se takav dojam stječe iz Hararijeve rečenice, po pitanju religije ugledati na majmune?
Ova izjava neodoljivo podsjeća na ne previše maštoviti vic te se na sličan način može, jednostavnim logičkim vratolomijama, dekonstruirati kompletna povijest ljudske civilizacije. Navest ću jedan primjer iz osobnog iskustva. Prije petnaestak godina, dok sam radio kao inženjer u tvornici čeličnih konstrukcija, jedan prijatelj mi je, našalivši se sa mnom, savjetovao da napustim posao inženjera i profesionalno se bavim pisanjem: Gdje si vidio da jedan majmun bere banane za drugog majmuna, vlasnika firme u kojoj sam radio?
Unatoč svemu, uvjeren sam kako nitko s Hararijeva predavanja neće otići nezadovoljan. Neke će oduševiti Hararijeve plitke logičke vratolomije, “divlja intelektualna vožnja kroz krajolik povijesti”, dok će zahtjevnija publika uživati u povremenim proplamsajima jednog uistinu otvorenog i briljantnog uma.
ČUVAR
NESTAJANJA
Sastavljen od kronika, dnevnika, pisama i svjedočanstava, a mnoga od njih je Ivan Lovrenović sam pronašao, otkrio, saslušao i zabilježio, ‘Dva vijeka, jedan vijek’ govori o sudbini, povijesti, vrhuncima i zabludama
Ivan Lovrenović uz stećke u Radimlji
Piše: GORAN GAVRANOVIĆ
Ivan Lovrenović možda je i najvažniji čuvar jednoga nestajanja, arhivar, povjesničar, istraživač, ali ponajprije pisac koji pokušava, i uspijeva, oživjeti jedno vrijeme i jednu kulturu koja polako nestaje pregažena novim vremenom, zaboravom, nemarnošću i nerazumijevanjem. Bogatu, još živu, neistraženu kulturu bosanskih Hrvata i bosanskih franjevaca, Bosne kao takve, često izgubljenu, a time i sačuvanu, iza debelih samostanskih zidova, u kutijama gdje se skrivaju spisi, kronologije, prozaični dokumenti, da bi jednoga dana bili nađeni i progovorili.
Moram priznati da me je iz mojeg zagrebačkog neznanja i nerazumijevanja pomalo strah pisati o Lovrenoviću, o njegovoj knjizi koju je teško klasificirati u neki žanr ili područje - “Dva vijeka, jedan vijek”. S druge strane, moje zagrebačko neznanje i nerazumijevanje, kao i svih onih koji nisu vezani uz Bosnu i koji o toj kulturi malo znaju, pruža mi zadovoljstvo čuđenja i dodatni užitak čitanja. Doduše, kultura i svijet o kojem Ivan Lovrenović piše i nije baš nepoznat, ali finese, dubine i neotkrivenost tog svijeta definitivno jesu, čineći ga gotovo pa egzotičnim, iako je tu oko nas, nadohvat ruke.
Roman “Dva vijeka, jedan vijek” teško je klasificirati, pa ga je zato najbolje zvati romanom. Taj pojam pokriva sve što ta knjiga jest, uključujući i sve ono što je ne čini romanom. Nije riječ o fikciji, ali nije riječ ni o povijesti, nije riječ o kronici, ali nije ni da to, većim dijelom, nije kronika, kao što nije riječ o dugom eseju ili studiji, iako to jest i dugi esej i studija. Pa je ponajbolje “Dva vijeka, jedan vijek” ostaviti pod kišobranom romana koji pokriva i može podnijeti sve, pa i to da možda i nije roman.
kad počinje dolaziti nešto što bi se moglo nazvati slobodom ili nekim boljim svijetom kojemu su se vrijedni kroničari i graditelji nadali. Samo što ta sloboda i taj bolji svijet ujedno donose i razdor, kršenje onih tankih i finih niti od kojih su cijela ta kultura i cijeli taj svijet tako pažljivo sagrađeni i sačuvani. Taj bolji svijet u istom je trenutku i oslobođenje i razorni val koji koji gazi sve pred sobom, pa i kulturu koja mu se nadala.
Sastavljen od kronika, dnevnika, pisama i svjedočanstava, mnoga od njih Ivan Lovrenović je sam pronašao, otkrio, saslušao i zabilježio, “Dva vijeka, jedan vijek” govori o sudbini, povijesti, vrhuncima i zabludama, te o polaganom nestajanju njezine kulture i svijeta koji je ona tako teško uspjela sačuvati, održati i razviti. A taj svijet nestaje upravo
Ivan Lovrenović govori kroz sjećanja tri franjevcaAnte Kneževića, Josipa Markušića i Ljube Hrgića - i pri tome malo što romansira, pušta ih da svjedoče kroz vlastite zapise i kroz svjedočanstva mnogih drugih oko njih, pri tom stavljajući sve u kontekst vremena, komentirajući, ploveći u sadašnjost i u prošlost, objašnjavajući i približavajući čitatelju tanke strune koje građevinu tog svijeta tako krhko, ali i čvrsto, povezuju. Teško je reći da je ijedna riječ u romanu “Dva vijeka, jedan vijek” fikcija. Avantura, ako se to tako može nazvati, jest i samo traganje za svjedočanstvima, sakrivenima u samostanskim arhivima, izgubljenima, pa ponovno pronađenima, rekonstruiranima... Gotovo da je sve zabilježeno, da je o svemu, u svakom trenutku, ispisana kronika, koja je zatim nestajala, izgubljena, prepisivana, pažljivo uređivana, da bi se opet pojavila. Ono što Lovrenović čini jest da ta svjedočanstva nadopunjuje i onim što bi moglo biti, prema svjedočanstvima drugih ili prema kontekstu vremena, ali pri tome jako pazi da nijednu riječ koju piše, a koju nisu zapisali njegovi “junaci”, ne ostavi kao konačnu i istinitu. Lutajući između oskudnosti dijelova onoga što je zapisano i sačuvano (možda je čak i bolje reći onoga što je zapisano i otkriveno jer još postoji ne mala nada da će se još mnogo toga pronaći u arhivima) i nepouzdanih sjećanja svjedoka te još manje pouzdanih fusnota na marginama povijesnih knjiga koje se bave nekom većom poviješću, kao i novinskih zapisa te lažnih svjedočanstava, Lovrenović uspijeva rekonstruirati i opjevati čitavo razdoblje u kojem jedna bogata i duboka kultura počinje nestajati.
Kultura i svijet o kojem Ivan Lovrenović piše i nije baš nepoznat, ali finese, dubine i neotkrivenost tog svijeta definitivno jesu, čineći ga gotovo pa egzotičnim, iako je tu oko nas, nadohvat ruke
Čitava lepeza likova, pardon stvarnih osoba, koja prolazi kroz njegove rečenice, neki kao važni pouzdani svjedoci, a neki tek spomenuti, gotovo pa zaslužuju vlastiti roman. Vlastitu kroniku. Čitatelju to ujedno pruža priliku da ispreplete vlastite priče, vlastite romane i svijet oko onoga koji je izgradio Lovrenović. Ili bolje rečenosačuvao od nestajanja.
Marina Kuveždić
VUKOVAR, LJUBAV I RAT
Piše:
JAGNA POGAČNIK
književna kritičarka i prevoditeljica
“Kad plavi Dunav” prvi je roman Marine Kuveždić, anglistice i pedagoginje koja se do sada vrlo uspješno okušala u kratkim pričama. Kako to već ide s kratkom pričom, prijavljivala se na razne književne natječaje, na nekima od njih je i nagrađivana, primjerice dobitnica je treće nagrade “Ranko Marinković” 2017. godine. Prije tri godine objavila je zbirku “Put koji je odabrala” koja, čini mi se, nije zapažena onoliko koliko bi zaslužila, no na takve smo slučajeve već nekako navikli. U jedinoj
Anglistica i pedagoginja koja se do sada vrlo uspješno okušala u kratkim pričama, posjeduje tu neku lakoću i jednostavnost pripovijedanja i onda kad su teme doista teške
opširnijoj i analitičkoj kritici koju sam pronašla, onoj Dunje Ilić na portalu Booksa, rečeno je i to kako je riječ o zbirci koja zaslužuje pažnju kako šire čitateljske publike, tako i onih koji traže literarnu kvalitetu. Ne spominjem to kako bih fokus pomakla na autoričinu prvu knjigu (premda i to ne bi bilo loše), već stoga što bih taj spoj o kojem govori kritičarka lako mogla primijeniti i kao preporuku za njezin novi roman. Marina Kuveždić rođena je 1985. u Vukovaru, rodni je grad napustila kao djevojčica, pa iako mjesto i godina rođenja svakako nisu podatak koji bih posebno naglašavala pišući o nečijoj knjizi, u ovom je slučaju to ipak potrebno. Jasno je to već od naslova romana i fotografije na naslovnici na kojoj su u prvom planu pješčane kule na obali, a u pozadini vukovarski Vodotoranj. Opis u blurbu bilježi kako je to “priča o izgubljenom, o mladenačkoj ljubavi” i moram priznati kako sam se ulazeći u knjigu pribojavala na koji će način (književno) mlada autorica pristupiti toj temi u kojoj se spajaju Vukovar, ljubav i, očito, rat. A pristupila je kroz kombinaciju žanra suvremenog obiteljskog romana s fokusom na ženske likove, majke i kćeri, i dionica u kojima se čuvaju reminiscencije na to, u blurbu spomenuto, izgubljeno, s kopčom e-mailova koji će u romanu imati više funkcija. Problem, odnosno pravi zaplet, nastaje kad se te dvije dionice, prošlost i sadašnjost, pomiješaju i počnu utjecati jedna na drugu, premda je očito tako bilo i prije, ali je tinjalo i nije u tom opsegu izlazilo na površinu. Obitelj čine još prilično zreo 17-godišnji sin te otac i muž, pomnije karakteriziran i shvatljiv tek kad se razmrse konci prošlosti i sadašnjosti. Vesna je pedesetogodišnjakinja, majka dvoje tinejdžera s kojima je komunikacija onakva kakva već s tinejdžerima zna biti, u braku za koji već na prvim stranicama zaključujemo kako je ušao u rutinu s pripadajućim nezadovoljstvima i netrpeljivostima, a tu očito postoji i neka pretpovijest. Vesnin prostor slobode i bijega su mailovi koje šalje “onome koji je uvijek bio uz nju”, čije pisanje potiče reminiscencije na doba odrastanja, prijateljstava i prvu ljubav u Vukovaru, taj prošli život koji je naglo prekinut ratom. Te se reminiscencije uobličavaju u svojevrsnu paralelnu dionicu romana u kojoj je kroz ljubavnu priču dvoje mladih, prekinutu Vesninim odlaskom iz Vukovara u Zagreb, prilično uvjerljivo, i što je još važnije s mjerom, opisana i atmosfera predrata, rata i njegovih posljedica, bez inzistiranja na mnoštvu konkretnih ratnih detalja i ne izlazeći iz okvira privatne i obiteljske priče koja je u fokusu. Nacionalna raslojavanja koja se prepoznaju u odabirima studija u Beogradu ili Zagrebu, atmosfera potmulog iščekivanja, potom ratnih razaranja i stradalništva, ostaju tek naznačeni kontekst kojemu zaista ne treba dodatno objašnjenje, ni u kojem trenutku ne preuzimajući dominaciju i ne okrećući fabulu u drugom smjeru od onoga koji je važan za Vesnu, tad i sad. Taman kad smo se smjestili u priču o prošloj ljubavi i možda pogrešnom braku, vukovarskoj ljubavi prekinutoj ratom i pedesetogodiš-
njakinji koja još propituje prošlost i na neki način u njoj živi, prije svega zbog svojevrsne krivnje koju osjeća zbog odluke o odlasku, fokus će se pomaknuti prema njezinoj kćeri Renati. Ona je, pak, 15-godišnjakinja u vezi s tipičnim manipulatorom i nasilnikom, starijim od nje, i u svojoj tinejdžerskoj glavi svaki mamin, očev ili bratov savjet shvaća isključivo kao napad na vlastitu “odraslost”, ostajući slijepa za ono što joj se događa. Upravo odnos majke i kćeri, koji podjednako muči obje, koliko god Renata u nekim trenucima mislila o majci sve najgore do razine kad joj želi ozbiljno napakostiti, pokazuje se ključnim za raspetljavanje svih dionica priče. Renatina promjena, osvješćivanje i emancipacija, koja se odvija paralelno s rasvjetljavanjem i osvješćivanjem mamine priče, na neki način i pomirenja s onim što se dogodilo u prošlosti, kao i način na koji se disfunkcionalna obitelj, potaknuta i jednim ozbiljnim događajem koji nećemo spojlati, ponovno vraća u funkcionalnije tračnice svakodnevice, čine fini fade out romana. Dapače, nekako kao da sve dolazi na svoje kroz suočavanje, opraštanje, pomirenje, prihvaćanje i smanjivanje tenzija razapetosti između dva života. Vratimo li se na jednu od teza iz ranije spomenute kritike o prvoj knjizi Marine Kuveždić, gdje se spominje i šira čitateljska publika, ne mogu ne spomenuti kako mi se čini da u romanu postoje neki ustupci koji kao da su namijenjeni upravo njoj. Kuveždić, naime, posjeduje tu neku lakoću i jednostavnost pripovijedanja i onda kad su teme doista teške, pa se roman isto tako, lako, i čita. No ono što u slučaju paralelne dionice koja donosi priču o ratom prekinutoj ljubavi i tragediji djeluje funkcionalno i minimalistički, jer doista nismo trebali još jedan roman u kojem se o ratu piše ab ovo, u nekim se drugim slučajevimapreokreta, razotkrivanja, promjene odnosa - čini prebrzim odlaskom dalje i dalje, iako postoji mnogo mjesta za produbljivanje i proširenje, osobito unutarnjih previranja samih likova na kojima se ovaj roman i gradi. Jaki motivi, a takvih je roman pun, umješno i brzo zaokreću fabulu u novim smjerovima, vodeći je vrlo čvrsto prema raspletu i nekoj vrsti pročišćenja na kraju, ali kako idemo od jednog do drugog počinju djelovati pomalo neuvjerljivo, kao da se počinjemo pitatisad još i to? Odluka da se fragmenti prošlosti ispripovijedaju u 3. licu, a ne iz pozicije Vesnina 1. lica, također je nešto o čemu se može raspravljati - u smislu je li za taj dio građe bila potrebna distanciranost ili bi se ipak više dobilo intimnijim, ispovjednim tonom. Zapravo, ako sam posve iskrena, najviše bi me kao čitateljicu zanimali upravo ti e-mailovi koje Vesna piše Damiru, svojoj prvoj velikoj vukovarskoj ljubavi, kao i odgovori koje na njih dobiva. Tko pročita roman do kraja, kad se mnoge stvari, pa i e-mailovi, razjasne - a apsolutno preporučujem da to učinite - shvatit će na što mislim kad kažem kako bi upravo ta korespondencija imala veliki literarni potencijal.
NOVE
KNJIGE ZA NOVO VRIJEME
Domaće nakladničke kuće pripremile su bogatu ponudu beletristike i publicistike domaćih i svjetski poznatih, nagrađivanih autorica i autora, ali i relativno novih imena koja će tek obilježiti književnu scenu
Piše: LUCIJA BUTKOVIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
Fraktura predstavlja novi naslov jedne od najvažnijih i najprevođenijih francuskih spisateljica, dobitnice Prix Goncourt Leïle Slimani - roman ‘Ponijet ću vatru’, kojim autorica veličanstveno zaključuje trilogiju ‘Zemlja drugih’, obiteljsku sagu ispričanu snažnim pjesničkim jezikom i silovitim pripovjedačkim dahom
Ako već niste, 2025. upišite kao godinu književnosti - slavimo veliku, 250. obljetnicu rođenja engleske književnice Jane Austen, stotu obljetnicu objavljivanja kultnog romana “Veliki Gatsby” F. Scotta Fitzgeralda, a neki od trenutačno najzapaženijih svjetskih autorica i autora, poput nigerijske spisateljice Chimamande Ngozi Adichie i američkog pjesnika Oceana Vuonga, objavili su nove naslove. I u drugoj polovici godine imamo se čemu veseliti - domaće nakladničke kuće pripremile su bogatu ponudu beletristike i publicistike domaćih i svjetski poznatih, nagrađivanih autorica i autora, ali i relativno novih imena koja će tek obilježiti književnu scenu. Od sjajnog novog romana jednog od najvažnijih norveških pisaca Johana Harstada, triler remek-djela Stephena Kinga i Petera Strauba do velike antologije ljubavnih pjesama Charlesa Bukowskog i publicistike dvojice utjecajnih svjetskih mislilaca Thomasa Pikettyja i Michaela Sandela - donosimo vam pregled najnovijih naslova domaćih nakladnika koji od srpnja stižu u knjižare, uz čije ćete stranice ići ukorak s najboljom svjetskom i domaćom književnošću. Hena Com svoje čitatelje vodi u književni obilazak globusa, a ime koje treba izdvojiti svakako je južnokorejska nobelovka Han Kang, koja u novom romanu “Bijela knjiga” (prev. Mirna Čubranić) propituje osjećaj gubitka tek rođenog djeteta. Favorit velikog engleskog književnika Salmana Rushdieja, nigerijski pisac Chigozie Obioma domaćoj javnosti predstavit će se romanom “Put u domovinu”
(prev. Mirna Čubranić), o povučenom studentu Kunleu koji, tragajući za otuđenim mlađim bratom usred građanskog rata u Nigeriji kasnih 1960-ih, otkriva svoj put. Iznimno popularan debitantski naslov spisateljice Florence Knapp “Imena” (prev. Mirna Čubranić) donosi priču o majci koja dvoji kako nazvati novorođenog sina, a u planu su prijevodi na 20 jezika. Hena Com priprema novi roman slavnog i nagrađivanog kubanskog književnika Leonarda Padure “Kao prašina na vjetru” (prev. Duška Gerić Koren), u kojemu se autor bavi grupom prijatelja, kubanskih emigranata rasutih po svijetu. Nagrađivana češka spisateljica Alena Mornštajnová novim naslovom “Šuma u kući” (prev. Sanja Miličević Armada) donosi još jednu potresnu obiteljsku priču o bezimenoj djevojčici koja trpi obiteljsko nasilje i služi se lažima da bi preživjela. Naklada OceanMore drugu polovicu godine otvara suvremenim klasicima - Johan Harstad, čiji je roman “Max, Mischa i ofenziva Tet” u Norveškoj proglašen knjigom desetljeća, objavit će novi naslov “Ispod kaldrme, plaža!” (prev. Anja Majnarić), koji je kritika već proglasila remek-djelom. Austrijska nobelovka Elfriede Jelinek romanom “Osobni podaci” (prev. Helen Sinković) prvi put u književnom obliku pripovijeda o židovskom dijelu svoje obitelji te se obračunava sa sobom, ali i s društvom koje više zanimaju počinitelji nego njihove žrtve. Kultni mađarski pisac László Krasznahorkai, kojega kritika hvali kao “izumitelja novih oblika književnosti”, iznova zadivljuje romanom “Herscht 07769” (prev. Xenia Detoni), o apokalipsi koja se sprema u Tiringiji nakon što lokalna neonacistička banda krene u potjeru za umjetnikom grafita koji amblemima vuka nagrđuje spomenike Johannu Sebastianu Bachu. Od domaćih naslova, Naklada OceanMore predstavit će romane “Sunčanik” poznatog stilista među piscima Damira Karakaša i roman Nore Verde “Vatrene ulice”, o životu mladih pripadnika splitske supkulture u predratno vrijeme kraja 80-ih i početka 90-ih. U Školskoj knjizi najavljuju sjajnu publicistiku: tri knjige popularnog liječnika i deset puta autora broj jedan na popisu uspješnica New York Timesa Marka Hymana - “Mladi zauvijek - Tajna dugog i zdravog života” i “HRANA - Što bismo trebali kuhati?”, obje u prijevodu Sare Zobel, te “10-dnevna detoksikacijska prehrana za zdrav šećer u krvi - KUHARICA” (prev. Mirjana Paić-Jurinić), o važnosti zdravoga života i drugačijem pristupu starenju. Nova knjiga Domagoja Marića “Dora Pejačević - Lives and Worlds” vrstan je prijevod Hane Dvornik s hrvatskoga na engleski jezik knjige “Dora Pejačević - Životi i svjetovi”, o izvanrednom umu i buntovnom duhu poznate hrvatske skladateljice, a “Priče o glazbi - glazbeno putovanje Hrvatskom i Europom” istog autora obuhvaća niz
Kultni mađarski pisac László Krasznahorkai, kojega kritika hvali kao ‘izumitelja novih oblika književnosti’, iznova zadivljuje romanom ‘Herscht 07769’, o apokalipsi koja se sprema u Tiringiji nakon što lokalna neonacistička banda krene u potjeru za umjetnikom grafita koji amblemima vuka nagrđuje spomenike Johannu Sebastianu Bachu
tekstova o glazbi napisanih i objavljenih u raznim medijima od 2016. do 2024., nastalih kao refleks praćenja glazbenog života ponajprije Beča, Berlina i Zagreba, te autorovih muzikoloških istraživanja. Lumen će u svom stilu predstaviti dragulje horora i fantasyja, od kojih izdvajamo “Crnu kuću” suvremenog klasika Stephena Kinga i Petera Strauba, u prijevodu Marija Jovića: roman o nadnaravnom kanibalu Ribaru, objavljen 13. rujna 2001., dva dana nakon terorističkih napada na Ameriku. Ljubitelje Lumenovih izdanja oduševit će i “Vitez Sedam Kraljevina” Georgea R. R. Martina (prev. Marko Maras), bestseler New York Timesa, opremljen s više od 160 ilustracija Garyja Giannija i obavezna lektira za sve one koji vole “Igru prijestolja”. U prijevodu istog prevoditelja čitat ćemo “Priče iz Pogibeljne Zemlje” i “Pad Gondolina” - naslove koji nas vraćaju u impresivne svjetove mašte J. R. R. Tolkiena. “Pad Gondolina” ujedno je zadnja Tolkienova knjiga o Međuzemlju, kojom je njegov sin Christopher završio rad na očevim rukopisima koje je uređivao cijeloga života. “Orbital” Samanthe Harvey (prev. Ana Josić), dobitnik nagrade Booker za
Ljubitelje Lumenovih izdanja oduševit će i ‘Vitez Sedam Kraljevina’ Georgea R. R. Martina (prev. Marko Maras), bestseler New York Timesa, opremljen s više od 160 ilustracija Garyja Giannija i obavezna lektira za sve one koji vole ‘Igru prijestolja’
2024., roman je o šest astronauta koji u svemirskim letjelicama kruže oko Zemlje, od kritike hvaljen kao “briljantno maštovit”. Nakladnička kuća Fraktura u drugoj polovici 2025. predstavlja novi naslov jedne od najvažnijih i najprevođenijih francuskih spisateljica, dobitnice Prix Goncourt Leïle Slimani - roman “Ponijet ću vatru”, kojim autorica veličanstveno zaključuje trilogiju “Zemlja drugih”, obiteljsku sagu ispričanu snažnim pjesničkim jezikom i silovitim pripovjedačkim dahom. Na Frakturinim policama pronađite i zadnji roman španjolskog pisca Fernanda Aramburua “Dječak” (prev. Željka Somun), posvećen tragediji koja se 23. listopada 1980. dogodila u baskijskome mjestu Ortuelli, kad su u eksploziji skladišta propana poginuli pedesetero djece i tri odrasle osobe. Od domaćih autora, u Frakturi izdvajamo spisateljicu i scenaristicu Doru Šustić, čiji bi novi roman “Pred proljeće” mogao postati
generacijski manifest, nagrađivanog dramatičara, dramaturga i pisca Dinu Pešuta, čiji se novi roman “Pompeji” bavi suvremenošću, te kulturom instant uspjeha i instant zaborava, i jednog od najprevođenijih suvremenih hrvatskih pisaca Igora Štiksa, koji izvrsnim romanom “Alkazar”, smještenim u neodređenu budućnost, propituje odnose i situacije među ljudima, upozorava na posljedice današnje politike, ali i mogućnost da se iz želje za mirom razvije diktatura. U književnoj agenciji i izdavačkoj kući Sandorf pobrinuli su se za raznoliku ponudu naslova: od briljantnih filozofskih analiza i sjajne beletristike do kultnih zbirki poezije. Studija “Internet nije ono što mislite da jest - povijest, filozofija i upozorenje” američko-kanadskog sveučilišnog profesora Justina Smitha-Ruiua otkriva neočekivano porijeklo interneta, njegov utjecaj na ljudsku misao, život i civilizaciju, te istinu o utopijskim idejama na kojima počiva. Roman “Miki, jedan pas” scenarista kultne serije “Žica” Georgea Pelecanosa urnebesna je priča smještena na opasne ulice Washingtona, ispripovijedana iz perspektive psa koji je promijenio vlasnika i dopao novome gazdi, mafijašu. A sad, nešto sasvim drugačije: “Isprepleteni život” britanskog biologa Merlina Sheldrakea - bestseler Sunday Timesa, vrhunska studija o utjecaju gljiva na ekosustav čitavog svijeta, te knjiga koju hvale Margaret Atwood i David Byrne, a čita se poput biološkog trilera! Sandorf od domaćih naslova izdvaja roman “Prašina i proroci” Roberta Međurečana, kontroverzan roman popularnog domaćeg pisca o političkim borbama i slobodi u Isusovo vrijeme. Novi naslov nagrađivane književnice Sibile Petlevski “Duhovi zemlje”, svojevrsni nastavak autoričinog romana “Točka poraza”, i “Poker”, novi prijevod Franka Burola kultne zbirke legendarnog, svjetski poznatog, slovenskog pjesnika Tomaža Šalamuna. Uz ovogodišnju ponudu Profila, čitatelji neće ostati praznih ruku. Iz pera Maroja Mihovilovića, doajena hrvatskog novinarstva, u pripremi je knjiga “Novinari i vlast, Povijest hrvatskog novinarstva (1566. do 2024.)”, a u prijevodu Patricije Horvat kuje se roman “Sve mi reci” američke književnice Elizabeth Strout, dobitnice Pulitzerove nagrade za književnost - o prijateljstvima, starim ljubavima i ljudskoj želji da ostave trag u svijetu. Što se može učiniti u vrijeme duboke političke nestabilnosti i ekološke krize? O tome raspravljaju dvojica utjecajnijih svjetskih mislilaca Thomas Piketty i Michael Sandel u sjajnoj knjizi “Jednakost”, u prijevodu Saše Stančina. Za uzbudljive šetnje metropolom svakako nabavite vodič za djecu “Otkrij Zagreb” autorice Ane Vukadin i ilustratora Svena Nemeta, a ako biste radije na put oko svijeta, otkrijte “Slikopričom po svijetu - 10 država” Maje Šimleše i Svena Nemeta, u kojima neumorni mačak Žućko otkriva mladim čitateljima posebnosti i zanimljivosti Kanade, Australije, Kine, Indije, Egipta, Italije...
Nastavak na sljedećoj stranici
Izdavačka kuća Disput predstavlja birane naslove prijevodne proze te pripovjedna i esejistička djela. Kratki roman “Trgovina na korzu” (prev. Mateja Pavlić) Ladislava Grosmana prati dobrodušnog stolara Tóna Brteka koji nesvjesno postaje sudionikom moralne krize, a ona uključuje zlostavljanje i progon Židova u njegovu gradiću Sabinovu u Slovačkoj. Roman je adaptiran u film koji je postao prvi čehoslovački film dobitnik Oscara 1966. godine. Sandorf objavljuje i “Pivo u biljarskom klubu” (prev. Daniel Bučan), roman iz pera Egipćanina Waguiha Ghalija, koji maestralno secira šezdesete - otuđenost, buntovništvo “bez razloga”, važnost i ispraznost ideologijâ - u specifičnom kontekstu postkolonijalnog naserističkog Egipta. Obožavatelje slavnog redatelja Ingmara Bergmana oduševit će “Najbolje namjere” (prev. Magdalena Vračarić), prvi dio trilogije o nesretnom braku njegovih roditelja, a poklonike Molièrea - impresivan portret velikog komediografa “Život gospodina Molièrea” (prev. Ivana Peruško) od strane ruskog književnika i dramaturga Mihaila Bulgakova. U Disputovoj biblioteci Per speculum čekaju nas ponajbolja esejistička djela, poput “Mishima ili vizija praznine” (prev. Sanja Šoštarić), u kojoj francuska spisateljica Marguerite Yourcenar razotkriva život, briljantne tekstove i pažljivo osmišljenu smrt kontroverznog japanskog pisca Mishime.
Što u drugoj polovici godine ističu u nakladničkoj kući Mozaik knjiga? Psihološki triler “Don’t Let Him In” o mračnim tajnama triju žena britanske autorice Lise Jewell, poznate po bestselerima prodanima u više od deset milijuna primjeraka diljem svijeta. Zatim osmi roman u međunarodno uspješnoj seriji autora Roberta Galbraitha, pseudonima slavne J.K. Rowling, o detektivu Cormoranu Strikeu “The Hallmarked Man”. Slijede triler “The Swimmer” Loreth Anne White, koji će vam pokazati grubu stvarnost zločina iza, naizgled, savršenih fasada, te roman “Butter” japanske autorice Asako Yuzuki, inspiriran stvarnim slučajem “konkatsu ubojice” Kanae Kijime. Najmlađe čitatelje razveselit će slikovnica “Kratkograd” - u kojoj autorica Antonia Ćosić i nagrađeni illustrator Vibor Juhas zajednički govore o slobodi izražavanja, važnosti riječi i malim buntovnicima koji mijenjaju svijet. Ako ste se zaželjeli poezije karizmatične pjesnikinje, spisateljice i prevoditeljice Vesne Krmpotić, u Planetopiji ćete uskoro moći pronaći njezinu prvu knjigu objavljenu posthumno, “Izgubljeni biser, nađeni biser, biser”. U vrhunskom prijevodu ove pjesnikinje, Planetopija objavljuje književno remek-djelo “Prorok” Kahlila Gibrana, u kojemu kroz 26 inspirativnih poruka proroka Almustafe autor nudi jednostavne, ali duboke životne mudrosti o ljubavi, slobodi, radu, smrti... Kako nas oblikuje umjetnost i za što nam sve služi? Saznajte u knjizi legendarnog Briana Enoa i Bette Adriaanse “Zašto umjetnost” (prev. Tea Vrdoljak), koja na duhovit, zabavan i kreativan način razmatra ulogu umjetnosti u društvu, kulturi i osobnom životu. Sve što smo oduvijek htjeli znati o snovima donosi “Jezik snova” (prev. Mirta Lijović) autora Lise Marchiano, Deborah Stewart i Josepha Leeja - knjiga koja snove razumije, ne samo kao nasumične procese, već moćne simbole važnih poruka za osobni rast i transformaciju. U Planetopiji će vas zaintrigirati i “Pouke iz povijesti za bolje sutra” (prev. Vinko Zgaga) filozofa Romana Krznarica, koje pouča-
Iris Illyrica će objaviti i kapitalno djelo iz pera jednog od najvažnijih ekonomista 21. stoljeća Yanisa Varoufakisa ‘Tehnofeudalizam’
vaju kako pobune, radikalne promjene i zaboravljena mudrost mogu nadahnuti rješenja za klimatsku krizu, obnovu ekonomije i kontrolu nad novim tehnologijama. Naklada Ljevak, izdavačka kuća nagrađivanih autorica i autora, slavi 25 godina postojanja. U drugoj polovici godine pripremila je “Melankoliju I-II” (prev. Munib Delalić) norveškog nobelovca Jona Fossea, o čuvenom norveškom umjetniku iz 19. stoljeća Larsu Hertervigu - njegovu talentu, mentalnoj bolesti i tragičnom kraju, zatim remek-djelo “Pazi na nju” (prev. Maja Vukušić Zorica), za koje je zaslužan Jean-Baptiste Andrea, o genijalnom kiparu koji posljednjih 40 godina života provodi u samostanu, te roman “Prorokova pjesma” (prev. Dean Trdak) Paula Lyncha, smješten u blisku budućnost Irske, gdje je desničarska, totalitarna vlada preuzela vlast. Od domaćih autora Naklada Ljevak izdvaja roman “Kafić Dan” jedne od naših najboljih suvremenih autorica Dorte Jagić, koji tematizira pobunu protiv svake vrste nasilja, i novi naslov Nebojše Lujanovića “Imala bi van nešto za reći”, premrežen brojnim komičnim anegdotama, u čijoj se pozadini krije dublja kritika masovnog turizma i prekarijata. U ponudi jedne od najstarijih izdavačkih kuća Znanje pronađite sjajan naslov fantasy žanra, bestseler New York Timesa “A Fate Inked in Blood” spisateljice Danielle L. Jensen (prev. Lidija Toman), uzbudljivu ljubavnu priču s elementima trilera “Broken Country” engleske autorice Clare Leslie Hall (prev. Drago Štajduhar) i priručnik za uspjeh jednog od najpoznatijih poduzetnika na svijetu Stevena Bartletta “The Diary of a CEO: The 33 Laws of Business and Life” (prev. Fran Šilović). Nakladnička kuća Vorto Palabra, čiji je osnivač i distributer nakladnička kuća Znanje, najavljuje dva sjajna naslova: “Atmosferu” (prev. Jelena Pataki Šumiga)
američke spisateljice Taylor Jenkins Reid, o profesorici astrofizike koja započinje obuku za astronautkinju, i “Potrebne stvari” (prev. Senka Galenić) velikana horora i trilera Stephena Kinga, roman u kojem tajanstveni vlasnik prodavaonice pokreće lanac nasilja, paranoje i kaosa.
Petrine knjige i u drugoj polovici godine inzistiraju na kvalitetnoj književnosti iz cijeloga svijeta te na književnosti nastaloj na malim jezicima, kao i na nagrađivanim naslovima i klasicima. Treba izdvojiti “Dan u životu Abeda Salame” (prev. Tomislav Žilić) američkog autora Nathana Thralla, roman o sudaru nakon kojega Palestinac Abed kreće u potragu za svojim petogodišnjim sinom Miladom - noćnoj mori svakoga roditelja, koja se uz to odvija na pozornici izraelsko-palestinskog sukoba. U romanu “Kasni život” (prev. Branka Grubić), njemački autor Bernhard Schlink pripovijeda o smrtno bolesnom protagonistu Martinu i o njegovim dvojbama dok se oprašta sa životom, a u prvijencu “Ostani uz mene” (prev. Lidija Toman) nigerijska autorica Ayobami Adebayo izvrsno prikazuje bračni suživot Yejide i Akina, koji dobiva iznenađujući obrat. Prevoditeljica Nina Lanović zaslužna je za domaće izdanje romana “Mjesto bez granica” čileanskog pisca Joséa Donosa - priču koja se odvija u bordelu čija je vlasnica “Japančica”, a glavni lik je Manuela, dvosmislena, ali briljantna žena. Roman “Đavo na križu”, koji je veliki kenijski pisac i kandidat za Nobelovu nagradu Ng g wa Thiong’o napisao na toaletnom papiru, dok je bio u zatvoru, našoj publici pak predstavlja prijevod Ire Martinović. U novim izdanjima nakladničke kuće FokusNaHit! uživat će obožavatelji sjajne publicistike, fantasyja i krimića. Proročanski naslov “Error 404” (prev. Branka Oštrec) španjolske novinarke i spisateljice Esther Paniagua objašnjava na koje bi se sve načine mogao ugasiti internet, kakav bi to kaos izazvalo i koliko smo točno ovisni o njemu. U “Dvoru magle i bijesa” (prev. Maks Bruno Hercigonja), iz pera planetarno popularne spisateljice Sare J. Maas, i dalje pratimo Feyre, ljudsko biće koje je zahvaljujući nekim svojim vještinama, ali i naklonosti vilenjaka, postala moćno i besmrtno vilenjačko biće, a u “Vučjem satu” (prev. Igor Solunac) norveške književne zvijezde Joa Nesbøa napeti slučaj misterioznog ubojice povjeren detektivu Bobu Ozu. U Fokusu nas čeka i sjajan ljubavni roman “Posljednje pismo” (prev. Ivan Dominik) američke hit-spisateljice Rebecce Yarros, priča o Beckettu, vojniku u Afganistanu, i Elli, sestri njegova najboljeg prijatelja, te senzacionalna biografija jednog od naših najpopularnijih glazbenika i producenata Tončija Huljića. Pod sloganom “knjige koje traju”, nakladnička kuća Mala zvona odabrala je kultne, dosad neprevedene i manje poznate naslove slavnih autorica i autora. “Žena u polarnoj noći” (prev. Sanja Lovrenčić) Austrijanke Christiane Ritter, koja se u kontinuitetu objavljuje od 1938., govori o avanturi autorice na dalekom i surovom Svalbardu. Knjiga “Dolazak proljeća” (prev. Goran
Čolakhodžić) objedinit će izabranu prozu i poeziju Edwarda Thomasa, koji slovi kao jedan od pjesnika Prvog svjetskog rata, te dva kraća autorska i kritička teksta nagrađenog prevoditelja i pjesnika Gorana Čolakhodžića. Mala zvona najavljuju i izvanrednu autobiografsku prozu “U zemlji šišmiša” (prev. Snježana Husić) u kojoj čuveni talijanski dramatičar i nobelovac Dario Fo, uz ironiju i fini humor, iz vrtloga sjećanja izvlači lik svojega oca željezničara Felicea Foa, ljetne posjete djedu i prve ljubavi, ali i rat te očev sprovod. Kod istog nakladnika uskoro izlazi i “Kiparova kći” (prev. Željka Černok) finsko-švedske književnice i slikarice Tove Jansson, prva knjiga koju je autorica objavila nakon kultne serije o Moominima, te “Moja rođakinja Emilija” (prev. Ivica Baković), jedan od omiljenih romana živućeg makedonskog klasika Vlade Uroševića, nagrađenog brojnim makedonskim, srpskim, francuskim i drugim nagradama, o uznemirujućim pustolovinama zagonetne djevojčice Emilije i njezina nešto starijeg bratića. Ako pratite rad najslavnijeg svjetskog pisca trilera
Hena Com čitatelje vodi u književni obilazak globusa, a ime koje treba izdvojiti svakako je južnokorejska nobelovka Han Kang, koja u romanu ‘Bijela knjiga’ propituje osjećaj gubitka djeteta
Dana Browna, autora kultnog “Da Vincijevog koda” i “Inferna”, zanimat će vas da V.B.Z. objavljuje njegov novi roman “Tajna svih tajni” - o još jednoj avanturi cijenjenog profesora simbolike Roberta Langdona, koji Penguin Random House najavljuje kao “najbolji Danov roman dosad” i “najveći izdavački događaj 2025. godine”. Bosanskohercegovački književnik Velibor Čolić u V.B.Z.-u objavljuje autobiografski, višestruko nagrađivani roman “Rat i kiša”, u kojem piše o ratu iz perspektive mladog intelektualca i idealista bez ikakvih ratničkih iskustava i aspiracija te o ratu kao o nečemu od čega se nije moguće oporaviti. Jedan od najvažnijih suvremenih pjesnika Marko Pogačar na V.B.Z.-ove police smjestit će se proznom knjigom “Esej o noći” koja se ipak koleba između eseja, putopisa, memoara i fikcije, a bavi se svakidašnjom tamom, onom u nama i onom oko nas.
Nastavak na sljedećoj stranici
Tu je i velika antologija “O ljubavi” (prev. Goran Glamuzina) buntovnog pjesnika Charlesa Bukowskog u kojoj se lirski subjekt, često i stereotipno kod Bukowskog opisivan kao grub, predstavlja u novom, drukčijem i nježnijem ruhu. Od domaćih imena, na scenu se vraća književnica i prevoditeljica Đurđica Čilić - proznom knjigom “Vidimo se na papiru” u kojoj, na tragu prethodnih naslova “Fafarikul” i “Novi kraj”, autorica kreira uzbudljivi pejzaž običnog života. Evo što ćemo čitati od izdanja Stilus knjige: novi roman jednog od najnagrađivanijih i najčitanijih domaćih autora Jurice Pavičića “Usta puna mora”, o tajanstvenom utopljeniku pronađenom kod Rogoznice, roman “Krhko doba” talijanske spisateljice Donatelle di Pietrantonio, inspiriran istinitom pričom o brutalnom ubojstvu, koji je osvojio najprestižnije talijansko priznanje Premio Strega, te prvo memoarsko djelo “Moje utočište, moja oluja” indijske spisateljice i aktivistice Arundhati Roy, autorice remek-djela “Bog malih stvari”. Od publicistike, u Stilusu nestrpljivo iščekuju “Protokole” profesora sa Stanforda dr. Andrewa Hubermana, prijeko potreban vodič za poboljšanje funkcije mozga, raspoloženja i energije te optimizaciju fizičkog zdravlja i snage, kao i “Nevidljive žene” autorice Caroline Criado Perez, izlaganje koje zaranja u živote žena kod kuće, na radnome mjestu i u
britanske književnosti radničke klase “Calibanovi vapaji” (prev. Hana Klak Ustolin) britanskog romanopisca, esejista i putopisca Jacka Hiltona. Tu su i putopisna knjiga “Zajedno s vilama” (prev. Dubravka Celebrini) francuskog pisca Sylvaina Tessona, i roman o vremenu, besmrtnosti i jeziku “Pupak svjetlosti” (prev. Borislav Pavlovski) jednog od od najčitanijih i najizvođenijih makedonskih dramskih autora u posljednja dva desetljeća - Venka Andonovskog. Umjetnička organizacija Lađa od vode književnice
Roman ‘Miki, jedan pas’ scenarista kultne
serije ‘Žica’ Georgea Pelecanosa urnebesna je priča smještena na opasne ulice Washingtona, ispripovijedana iz perspektive psa koji je promijenio vlasnika i dopao novom gazdi, mafijašu
javnom prostoru, ali i koje poziva na promjenu. Edicije Božičević izdvajaju “Arhiv izgubljene djece” (prev. Damjan Lalović) meksičke spisateljice Valerije Luiselli - nevjerojatnu alegoriju američkog društva, priču o putovanju obitelji kroz SAD u potrazi za posljednjim mjestom koje su Apaši zvali domom. Važan je i roman jednog od najvažnijih ukrajinskih suvremenih pisaca Serhija Žadana “Internat” (prev. Ana Dugandžić) koji, iako objavljen prije ruske invazije na Ukrajinu, mnogi nazivaju najboljim romanom o ratu napisanim u Ukrajini uopće. U drugoj polovici godine čeka nas i “Sampas” crnogorskog književnika Ilije Đurovića, jedno od većih književnih iznenađenja, roman koji, od Beograda do Crne Gore, prati mlade junake na putu kroz vrele crnogorske dane i noći, na putovanju na kojem otkrivaju prije svega sebe, sudarajući se s bukom, glazbom i ljudima.
TIM Press - Kuća dobrih knjiga najavljuje sjajan izbor: novi naslov američke spisateljice i filozofkinje Susan Neiman “Lijevo nije woke” (prev. Tihomir Cipek), u kojoj strastveno poziva ljevicu na povratak idealima koji su izgradili najbolje od modernog svijeta, knjigu “Zašto ne umjerenost? Pisma mladim radikalima” (prev. Marko Maras) koju je napisao profesor političkih znanosti Aurelian Crăiuţu o vrlini umjerenosti, te remek-djelo
Julijane Matanović i akademika, književnika i scenarista Pavla Pavličića, koja se bavi objavljivanjem knjiga, nedavno je proslavila peti rođendan, a evo što pripremaju za iduće mjesece. Roman “Bilješka o piscu” Julijane Matanović, prvi put objavljen 2000. - o borbi protagonistice s teretom bolesti i nesretne ljubavi, zbog velikog interesa doživjet će svoje 12. izdanje, sad u Lađi od vode. Najavljuju i intrigantan roman Pavla Pavličića “Ti si ja”, koji će svjetlo dana ugledati nakon što je devet godina proveo u autorovoj ladici. Početkom ljeta u nakladi Lađe od vode izaći će i treći naslov iz sjajnog projekta Julijane Matanović “Žena ženama”, zbornik tekstova hrvatskih spisateljica “Od glave do pete”, posvećen modi. Urednica je Julijana Matanović, a ilustracije potpisuje modni dizajner Igor Dobranić. Kao zadnji veći projekt ove godine, u Lađi od vode najavljuju novu knjigu Julijane Matanović “Ni od kog nagovorena”, u kojoj će autorica razotkriti sve svoje profesionalne i ženske slabosti, kao i lažnost stava “Sve je u redu”. Uz sjajne bljeskove ženskih glasova s različitih dijelova svijeta, Španjolku Carme Rieru (“Igra zrcala”) i Kubanku Marthu Luisu Hernández Cadenas (“Tvor i kurva”), Iris Illyrica će objaviti i kapitalno djelo svjetske publicistike iz pera jednog od najvažnijih ekonomista i mislilaca 21. stoljeća Yanisa Varoufakisa “Tehnofeudalizam”. “Igra zrcala” vodi nas u srce književne opsesije obavijene političkim tajnama. Misterij slavnoga pisca Pabla Corbalána natjerat će mladu studenticu književnosti u mračno poglavlje vojne diktature s druge strane Atlantika. Roman “Tvor i kurva” nagrađivane kubanske autorice oslikava pulsirajući ritam havanskog podzemlja, gdje se seksualnost, umjetnost i društvene granice prožimaju u sudbini jedne žene koja prkosi režimu. Kombinirajući ekonomsku analizu s pop kulturom i mitologijom, Varoufakis istražuje kako su globalne krize i tehnološke elite stvorile novi oblik moći - tehnofeudalizam. Verbum otvara drugi dio godine s pet sasvim različitih naslova. Poznati britanski književnik James Runcie u romanu “Velika pasija” vodi nas u Leipzig 1726., gdje mladi Stefan Silbermann postaje svjedok stvaranja čuvene Muke po Mateju Johanna Sebastiana Bacha. Elvira Roca Barea, španjolska povjesničarka i spisateljica, naslovom “Vještice i inkvizitor” istražuje kontroverznu i vrlo intrigantnu temu europske povijesti: žene optužene za vještičarenje, na burnoj pozornici političkih i vjerskih sukoba u srednjem vijeku.
Nastavak na sljedećoj stranici
U Disputovoj biblioteci Per speculum čekaju nas ponajbolja esejistička djela, poput ‘Mishima ili vizija praznine’ u kojoj francuska spisateljica Marguerite Yourcenar razotkriva život, briljantne tekstove i pažljivo osmišljenu smrt kontroverznog japanskog pisca Mishime
Nakon dugogodišnje odsutnosti ovog klasika književnosti na hrvatskom jeziku, Verbum domaćim čitateljima vraća “Ben-Hur” Lewa Wallacea, a predstavlja i “Gorštačku elegiju”, potresne memoare J.D. Vancea, sada potpredsjednika SAD-a. Za kraj, još jedan bestseler – “Nemilosrdno uklanjanje žurbe” američkog autora Johna Marka Comera, praktičan vodič za pronalazak životne sreće i zadovoljstva. Srednja Europa izdvaja “Carsku i kraljevsku kuhinju” (prev. Slaven Kale i Damir Agičić), priče novinara i autora brojnih kulinarskih televizijskih programa Roberta Makłowicza, koje vode na putovanje zemljama nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, a svaka od priča dopunjena je prigodnim receptom iz kuhinja srednjoeuropskih zemalja. Tu je i sjajan naslov “Vrata Europe. Povijest Ukrajine” (prev. Slaven Kale), o traganju Ukrajine za identitetom kroz živote glavnih ukrajinskih povijesnih ličnosti, profesora na Harvardu Serhija Plohija. Čitat ćemo još dva zanimljiva publicistička naslova – “Usputno bratstvo, putujuće jedinstvo. Rituali mobilnosti u socijalističkoj Jugoslaviji” srpskog povjesničara Nikole Bakovića i “Srednja i jugoistočna Europa nakon 1989: politika, kultura i društvo” (prev. Vladimir Filipović) profesorica političkih znanosti Sabrine P. Ramet i Lavinie Stan. Srednja
Europa najavljuje i knjigu “U olujama transformacije. Dva brodogradilišta između socijalizma i Europske unije” (prev. Ivana Cvijović Javorina) austrijskog sveučilišnog profesora Ulfa Brunnbauera i njemačkog povjesničara Philippa Thera, koja istražuje odnose rada u brodogradilštima u Gdanjsku i Puli od kraja sedamdesetih. Medijska kuća Hangar 7, posvećena izdavanju žanrovske literature i promociji spekulativne fikcije, ističe “Aniaru” švedskog nobelovca Harryja Martinsona, epsku poemu o tragediji velikog putničkog svemirskog broda, roman slavnog češkog pisca Karela Čapeka “Krakatit”, objavljen prije više od sto godina, i “Sjeti se Flebasa” škotskog autora Iaina M. Banksa, koji spada među same vrhove novog rođenja svemirske opere, podžanra znanstvene fantastike. Kao važne naslove navode i “Stvoritelj zvijezda” engleskog autora Olafa Stapledona, jedan od ponajboljih djela znanstvene fantastike, i roman “Posljednji čovjek” kultne Mary Wollstonecraft Shelley. U izdanju vodećeg hrvatskog nakladnika stripova Fibre čitat ćemo “Draw!”, iscrpnu monografiju velikog hrvatskog crtača stripa i ilustratora Igora Kordeja, “Dvije gole djevojke”, novi strip jednog od preživjelih karikaturista iz Charlie Hebdoa Luza, strip “Klupko” hrvatskog samoukog slikara, ilustratora i spisatelja Miroslava Sekulića-Struje, te avanture vjerojatno najpopularnije strip-junakinje svih vremena Modesty Blaise, iz pera Petera O’Donnella, u divot-izdanju. Fibra će predstaviti i “Maršal Bass”, finale vestern sage hrvatskog romanopisca i autora stripa Darka Macana i Igora Kordeja.
AGM, kao podružnica Zagrebačkog holdinga, u središnjoj biblioteci XXI pod sloganom “za bolju budućnost”, planira objaviti naslove “Gljiva na kraju svijeta” američke antropologinje Anne Lowenhaupt Tsing, koja prati jedan od najneobičnijih robnih lanaca kako bi rasvijetlila neočekivane zakutke kapitalizma i shvatila mogućnost kohabitacije u vrijeme destrukcije koju uzrokuje čovjek, zatim “Povijest tišine” autora koji je utemeljio povijest osjetilnosti, francuskog povjesničara Alaina Corbina, te knjigu “Tortura” koja filozofski pristupa temi mučenja, talijanske filozofkinje Donatelle Di Cesare. U AGM-u ističu i naslove “Od građana do gospodara: društvena povijest zapadne političke misli od antike do kasnog srednjeg vijeka” američke povjesničarke Ellen Meiksins Wood – bogatu, dinamičnu eksploraciju mislilaca i ideja koje su nepovratno obilježile naš moderni svijet, i “Vodič kroz suvremenu hrvatsku književnost – Kristian Novak: Ciganin, ali najljepši”, posebno izdanje grupe autora, nadahnuto nagrađivanim Novakovim romanom. Napokon, u izdanju mlade nakladničke kuće Neolit čekaju nas “Stargate” (prev. Edin Badić) norveške autorice Ingvild H. Rishøi, o Božiću djevojčice Ronje, “Sat tišine” (prev. Matija Ivačić) Ivana Klíme, kanonsko djelo češke književnosti, i “U potrazi za izgubljenom košuljom” jednog od najvažnijih suvremenih albanskih pisaca Ariana Leke, djelo naslonjeno na slavnu proustovsku potragu. Neolit priprema i “Posljednje godine carice Elizabete” (prev. Branka Grubić) grofice i memoaristice Irme Sztáray, posljednje dvorske dame austrijske carice i mađarske kraljice Elizabete koja ju je četiri godine pratila na putovanjima.
KRITIKA
Klauss Maria Brandauer u istoimenoj ekranizaciji knjige. Film je režirao István Szabó
Jesam li ja zapravo jako velika hulja?
Bock je imao tupe, vodnjikavoplave oči. - Kako... hulja? pitao je. - Pa zašto hulja, gospodine Höfgen? Vi samo imate uspjeha.
• Ja samo imam uspjeha - ponavljao je Hendrik i blistajući gledao u pokrivač.
Razbludno se protezao. - Samo uspjeha... Ja ću ga dobro iskoristiti. Činit ću dobro. Jarčiću, vjeruješ li mi to?
- I jarčić mu je vjerovao.
KlausMann“Mefisto”
Je li Hendrik Höfgen stvarno velika hulja? Ili tek obična hulja koja s vremena na vrijeme radi kompromise kako bi uspio, stekao slavu, pokazao raskoš glumačkog talenta, zasjao na velikoj pozornici? Odgovor na to pitanje, danas, 90 godina nakon što je roman napisan, čini se lagan - svatko tko radi kompromise s nacistima jest velika hulja. Ali malo tko bi prošao na tom testu 1936. godine, kad je roman napisan. Čisto da podsjetim - kompromise
JAHAČI APOKALIPSE SU KRENULI
Veličina ‘Mefista’, a to je ujedno i razlog što je roman sa svakim novim iščitavanjem podjednako svjež i odgovara vremenu u kojemu se čita, jest u tome što će se i najpovršniji čitatelj zapitati koliko je Hendrika Hofgena u njemu ili njoj. Koliko je sitnih i beznačajnih kompromisa napravio i čini li ga to huljom? I vode li svi ti kompromisi prema gubitku duše?
s nacistima radili su svi - od Britanaca do Staljina, od američkih tvorničara do francuskih kraljeva mode - a Hendrik Höfgen je, kako sam kaže u romanu, samo glumac. Samo običan glumac, što hoćete od njega?
Klaus Mann napisao je “Mefista” u progonstvu u koje je, nasreću,“dobrovoljno” otišao nakon što su nacisti došli na vlast. Roman je izašao 1936. godine, kad su se užasi koji slijede mogli naslutiti, ali malo tko je uspijevao uopće pojmiti veličinu tih užasa.Važno je to reći za iščitavanje priče o Hendriku Höfgenu.
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: GORAN GAVRANOVIĆ
Da nije tako, roman bi se mogao iščitavati jednoznačno i vjerojatno ne bi preživio test vremena, a “Mefisto” se definitivno može iščitavati u svakom vremenu. Jer nije tu riječ o jednoznačnoj osudi kolaboracije s najstrašnijim zločincima koji su hodali zemljom, uostalom kolaboracija nije ni prava riječ za to što Hofgen radi, nego o činjenju kompromisa sa savješću, svjetonazorom, karijerom, talentom i znanjem. A tu stvari nisu tako jednostavne. Ponavljam, 1936. godine nacisti su bili jednako užasni krvoloci kao što su i danas, ljudi koji su na vlast došli krvavim nasiljem i lažima, ali većina njihovih zločina još nije počinjena. Iako bi sve ono što su učinili do 1936. godine bilo dovoljno da ih se, po današnjim standardima, odnosno po bilo kojim standardima, osudi kao prevarante, rasiste i ubojice. Ali ih i njihovi budući protivnici priznaju kao legitimnu vlast, rade s njima kompromise, surađuju. Klaus Mann zato, barem se tako čini sad, i ne osuđuje Hendrika Höfgena, nego priča njegovu priču, a prepušta čitatelju da sam donese presudu. Ono što Mann čini, u trenutku kad to uopće nije popularno, a može značiti i gubitak glave jer ruka Gestapa je okrutna i duga, jest da beskompromisno opisuje i osuđuje nacistički režim.
Na svim trgovima blebeću samo svoje sljeparije. Na svakome mjestu, gdje se pojave oni ili njihovi niži pomagači, gasi se svjetlo razuma, smrkava se.
“Mefisto”,KlausMann, Petrineknjige,Zagreb2024.
“O, nebo se nad ovom zemljom smračilo. Bog je okrenuo leđa ovoj zemlji, rijeke krvi i suza slijevaju se ulicama svih njezinih gradova.
O, ova je zemlja ukaljana, i nitko ne zna kad će opet biti čista - kakvom će se pokorom i kakvim velikim ulogom za sreću čovječanstva ona moći iskupiti od tako velike sramote? S krvlju i suzama prska i blato sa svih ulica svih njezinih gradova? Što je bilo lijepo, oskvrnuto je, što je bilo istinito, nadvikala je laž.
Prljava laž prisvaja vlast u ovoj zemlji. Ona vrišti u dvoranama gdje se održavaju zborovi, preko glasnogovornika i, novinskih stupaca, filmskog platna. Ona širi usta, a iz ždrijela joj izbija smrad gnoja i kuge, koji mnoge ljude progoni iz ove zemlje, a onima koji su primorani ostati, ova je zemlja zatvor, smrdljiva tamnica.
O, jahači Apokalipse su krenuli, ovdje su se nastanili i uspostavili strašnu vladavinu. Odavde su nakanili osvojiti svijet: tako daleko smjeraju. Oni hoće zavladati zemljama i morima. Posvuda bi se ljudi trebali klanjati i diviti toj nemani. Njihovoj ružnoći valjalo bi se diviti kao nekoj novoj ljepoti. Gdje im se danas još smiju, sutra će pred njima puzati potrbuške. Oni su odlučili napasti svijet svojim ratom. Kako bi ga potom ponizili i upropastili - kao što već danas ponižavaju i upropašćuju zemlju kojom vladaju: našu domovinu, nad kojom se nebo smračilo, i od koje je Bog gnjevno odvratio svoje lice. Noć vlada u našoj domovini. Zli gospodari putuju njezinim oblastima - u velikim automobilima, avionima i specijalnim vlakovima. Marljivo putuju naokolo.
Hendrik Höfgen ustvari nije počinio nikakav zločin, nije se upisao u nacističku stranku, nije denuncirao druge, nije palio knjige... Ali je pristao da bude najslavnije glumačko lice u toj Njemačkoj i protege neimenovanog drugog čovjeka Reicha, za kojeg je jasno da je riječ o Göringu. Ali nije ni činio dobro, nije spašavao nikoga, osim jednog neuspješnog pokušaja, nije protestirao, odrekao se svojih ljevičarskih, komunističkih (da li glumljenih jer je takav bio trend) uvjerenja, svoje crne ljubavnice, svoje zakonite liberalne supruge. Odrekao se svega radi svjetala pozornice. I pritom, treba to reći, ta svjetla pozornice je zaslužio svojim talentom i radom (doduše i ponekoj glumačkoj spletki, ali ništa većoj nego što to čine i drugi). Njegov je grijeh, ako to možemo tako reći, u tome što se nije odrekao, otišao, protestirao... Ali taj grijeh može se pripisati i svim onim drugim Nijemcima koji nisu bili nacisti i koji su ostali u Njemačkoj. I po čemu je on to od njih različit i što hoće svi od njega, pa zaboga, kao što se sam pita, on je samo glumac. U svakom slučaju nije zločinac, nego ono što bi se na ovim prostorima reklo - pizda.
Međutim, veličina “Mefista”, a to je ujedno i razlog što je roman sa svakim novim iščitavanjem podjednako svjež i odgovara vremenu u kojemu se čita, jest u tome što će se i najpovršniji čitatelj zapitati koliko je Hendrika Hofgena u njemu ili njoj. Koliko je sitnih i beznačajnih kompromisa napravio i čini li ga to huljom? I vode li svi ti kompromisi prema gubitku duše? Prodaji duše vragu? Te fine nijanse, taj put u kojem nije počinjeno nijedno veliko zlo, a opet vodi izravno u pakao, snaga je romana Klausa Manna i funkcionira u bilo kojem vremenu i bilo kojem sistemu. Roman se u Hrvatskoj, ako sam dobro izračunao, objavljuje u pravilnom ritmu od nekih tridesetak godina, a prvo izdanje objavljeno je krajem pedesetih. Ono je prilično zaboravljeno, ali drugo izdanje iz 80-ih ostalo je upamćeno, ako ni zbog čega drugoga, zbog odličnog filma Istvana Szabe s Klausom Marijom Brandauerom u glavnoj ulozi. I film i roman svakako treba pogledati i pročitati. Navodno je Klaus Mann imao, pišući roman, na umu njemačkoga glumca Heinza Ruhmanna, koji je, kao i Hendrik, bio jedno od najjačih glumačkih imena i pristao glumiti na pozornicama nacističke Njemačke, ali nije bio član nacističke stranke, a nakon Drugog svjetskog rata nastavio je glumiti i bio je jedan od najistaknutijih glumačkih imena u Njemačkoj. Je li Hendrik, odnosno Heinz sklopio ugovor s vragom? I ako jest, je li taj ugovor mnogo različitiji od raznih ugovora, kompromisa, koji ljudi sklapaju gotovo pa svakodnevno diljem svijeta?
Mefisto Klaus Mann, Petrine knjige. Prijevod: Vesna Čičin-Šain
Znak STOP za opće ‘zombiziranje’
ŽENSKI KNJIŽEVNI GLASOVI U HRVATSKOJ OD ‘90-IH DO DANAS
Neologizam ‘zombiziranje’ dugujem knjižničarki Arijani Herceg Mićanović, koja je njime opisala pasivnost građana pred raznim vrstama nasilja i korupcije. Time sugeriram da sve književnice kojih se ovdje dotičemo svjesno grade svoj odmak od mukomučne, zombizirane gomile i da – jednako kao i muški autori –dobro poznaju svog neprijatelja. Njegovo je ime velika i nevidljiva Knjiga Doličnog Ponašanja i Nijeme, Pokorne Većine
Piše: NATAŠA GOVEDIĆ književnica, teatrologinja, kritičarka i edukatorica
Nastavak na sljedećoj stranici
Dubravka Ugrešić o težini je nepripadanja u knjizi ‘Zabranjeno čitanje’ (2002) napisala: ‘Oslobodivši se svoje sredine, pisacegzilant najednom spoznaje da je ulovljen u tragikomičnu zamku. Vani ga, naime, ne etiketiraju drukčije nego kao predstavnika zemlje koju je napustio.’
Uprostoru hrvatske književnosti oblikovane ženskim glasovima, najdublje nas kvalitetom obilježavaju Odisejke, nomatkinje, autorice koje su prve izborile svoj odmak od vojnih podobnosti mlade hrvatske države: Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Irena Vrkljan, Daša Drndić. Njihova generacija svjesno je izabrala pluralnost domovina i mišljenja, lokaciju svake vjerodostojne književnosti, kao što su i njihovi romani iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, poglavito “Svila, škare” (1984) i “Marina ili o autobiografiji” (1985) Irene Vrkljan, pretočili ženski autobiografski angažman s kraja dvadesetog na početak dvadeset i prvog stoljeća, pokrenuvši u hrvatskoj književnosti golemi val (muške i ženske) autofikcije i esejističke proze. Riječ je o poigravanju dualnom optikom dokumentarnog i imaginarnog iskustva, kao i stalnom hibridizacijom ili namjernim miješanjem granica literarnih vrsta, koja (u sve većem porastu) i ovdje i na svjetskoj sceni pisanja traje
do danas. Hajka na svjesno izabranu političku apartnost i kritiku nacionalizama navedenih nomatkinja naročito je burno trajala u ratnim godinama: Članak Slavena Letice “Vještice iz Ria”, objavljen 1992. godine u tjedniku Globus, proglasio je Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Radu Iveković, Jelenu Lovrić i Vesnu Kesić “izdajicama domovine”, a nije puno pomoglo da se 2004. godine nepravda ove stigmatizacije i sudski ispravila. Unatoč šovinističkoj stigmi koju im je pokušala utisnuti ratna kultura opresivno jednoznačnog domoljublja, Ugrešić i Drakulić, baš kao i s njima tematski i vrijednosno povezana Daša Drndić, u periodu samostalne Hrvatske stvorile su zavidno bogate spisateljsko-esejističke opuse, čak i onda kad im je pridjev “hrvatsko” (kao odrednica jezika iz kojeg dolaze i koji ih, k tome, pseće vjerno prati, makar i kroz prijevode njihovih tekstova s engleskog) djelovao kao farsa nad farsama. Pokazalo se da ni rat nije u stanju “utjerati u tor” domovinskog kiča bistre glave domaćih autorica, odnosno da su prema njemu prve izgradile imunitet kritičkog odmaka. To ne znači da su egzil i unutarnje disidentstvo ikada postali realizirane utopije.
OTPORNIŠTVOVJEŠTICA I LISICA
Dubravka Ugrešić o težini je nepripadanja u knjizi “Zabranjeno čitanje” (2002) napisala: “Oslobodivši se svoje sredine, pisac-egzilant najednom spoznaje da je ulovljen u tragikomičnu zamku. Vani ga, naime, ne etiketiraju drukčije nego kao predstavnika zemlje koju je napustio.” A ni u napuštenoj zemlji nije bolje. Ugrešić: “I tako sam, ne svojom voljom, postala hrvatskija hrvatska književnica nego što bih to bila da sam ostala u Hrvatskoj”. Nomatkinje su svjesne cijene nepripadanja. Ponovno Ugrešić: “Egzil je dječja bajka o nevidljivoj kapi, šapki-nevidimki. Dobrovoljni put u anonimnost. Egzil je katapultiranje na marginu, u voajerizam, u nevidljivost”. Popularnost prve jugoslavenski proslavljene knjige Dubravke Ugrešić, “Štefica Cvek u raljama života” (1981), po kojoj je snimljen i Grlićev film, postigao je u novoj epohi njezin roman “Lisica” (2017). Lisica istražuje arhetip autorice/varalice, točnije prokletstvo literarne lukavosti, lisičenja, svega onoga što se veže uz spisateljsku inteligenciju, kao i njezino naličje, otuđenost. Jer baš kad povjerujemo da je lisica zaštitni znak mudrijaštva, pokaže se da će ista ta lija ukrasti bilo kakve šanse da se autorica odmori od vlastite ponosne usamljenosti. Razlika od gotovo četrdeset godina među “Šteficom Cvek” i “Lisicom” može se tumačiti i kao sazrijevanje opusa koji se stalno iznova obrušava na prazne stereotipove o tome što je to “ženska sudbina”, što je to društveni ugled, koliko je debelokožna kultura laži, zaborava, brisanja dubokih umjetničkih veza među južnoslavenskim i slavenskim narodima, a i na urušavanje izdavačkih i uredničkih kriterija, kao i na sustavno slamanje avangardizma (literarnog eksperimenta) i kozmopolitizma. I u romanu “Baba Jaga je snijela jaje” (2008), Ugrešić poseže za mitologijom, ovaj put ruskom (najdražom autorici, inače po obrazovanju rusistici), kako bi stigmu nekadašnje “vještice iz Ria” pretvorila u najveću
vješticu-čarobnicu slavenske fikcije, politički neuhvatljivu i ženskim prijateljstvima beskrajno odanu Babu Jagu. Ugrešić u “Dobu kože” (2019) jasno kritizira muški čopor svake patrijarhalne književnosti: “Muško pismo je uvijek u množini, žensko uvijek u jednini. Muškarci govore ‘mi’, žene obično govore ‘ja’. Muško pismo je dominantno i autoritarno, žensko minorno, gotovo ‘ilegalno’ i antiautoritarno, muško je kanonsko, žensko antikanonsko. Žene se u svome ‘pismu’ najčešće obraćaju muškarcima, muškarci se obraćaju muškarcima. Girls love boys, boys love boys. Žene su najvještije u jeziku tjelesnog egzibicionizma, na taj su se govor kondicionirale, jer su njime uvijek pobirale muški pljesak.” No, jesu li ove dihotomije zbilja tako jednostavne?
SPAŠAVANJE UMJETNICA I UMJETNIKA
U prozi berlinsko-zagrebačke nomatkinje Irene Vrkljan na mijeni milenija susrećemo dosljednu temu socijalne erozije, bolne drugorazrednosti, nerealiziranosti, političkih odrona, neutješnosti, razorenosti, autodestrukcije. U “Pismu mladoj ženi” (2003), Vrkljan rezimira progonjene o kojima neprekidno piše. To su Vanja Radauš, Branko Miljković, Marijan
U prozi berlinsko-zagrebačke nomatkinje Irene Vrkljan na mijeni milenija susrećemo dosljednu temu socijalne erozije, bolne drugorazrednosti, nerealiziranosti, političkih odrona, neutješnosti, razorenosti, autodestrukcije
Stilinović, Antun Šoljan, Josip Pupačić, Ivan Šibl, Angel Miladinov, Karlo Sirovy. Nema rodnih razlika. Svi ti “gladni duhovi” prerano umrlih nastavljaju je pratiti – najupornije progoniti – jednako kao i sablast Marine Cvetajeve na početku opusa. Čak i kad piše
kriminalističke romane o inspektoru Leu Winteru (“Posljednje putovanje u Beč” ili “Smrt dolazi sa suncem”), Vrkljan progovara o tamnim sobama punim prešućivanja i obiteljskih tajni, iz kojih je gotovo nemoguće u potpunosti iskoračiti. Četiri godine prije slavne “Autobiografije crvenog” američke autorice Anne Carson, Irena Vrkljan piše tematski i stilski vrlo sličan tekst o iscjeliteljskoj crvenoj boji u autobiografskom ključu, naslovljen “Pred crvenim zidom”, inače ratni dnevnik godina 1991-1993. Ondje Vrkljan artikulira svoj egzemplarni pacifiziam slikarskog užitka u boji: “Nikakvo nasilje. Dodir je tih slika dašak nježne ruke. Nikakav rad. Sublimacija nerada. Čista plima koja nikoga ne guši. Otvorenih očiju spavam ozdravljenje”. A u “Našim ljubavima, našim bolestima” (2004) pisat će o suicidalnom Celanu, zaboravljenoj psihoanalitičarki Sabini Spielrein, depresivnoj Virginiji Woolf – svaki put u drugačijem ključu opipavanja “instinkta smrti”. Neutješna melankolija obilježava i “Protokol jednog rastanka” (refren ove proze je riječ “uzalud”), kao i “Rastanak i potonuće” (“Ne mogu gledati kako starci u Petrinjskoj stoje u redu, a pada kiša – i čekaju na što? Ne mogu gledati u trgovine modnih cipela ili kostima, a njihove su cijene visoke poput prosječnih mirovina. Ne podnosim više jaz između sjaja i tmine”), jednako kao i prozu “Žene i ovaj suludi svijet”. U svim ovim tekstovima, postojano tranzitnima između Berlina i Zagreba, Vrkljan “spašava” druge marginalizirane ili očajno nesretne umjetnike, ali zapravo se čini da spašava samu sebe.
Nastavak na sljedećoj stranici
Četiri romana Daše Drndić, ‘Totenwande’ (2000), ‘Leica format’ (2003), ‘Sonnenschein’ (2007) i ‘April u Berlinu’ (2009), vraćaju se progonjenima, onima koji su zbog nepripadanja mučeni, ostracirani ili ubijeni. Vraćaju se poprištima Drugog svjetskog rata
MINOTAURE, PRAZAN TI JE LABIRINT!
Britanska kulturalna teoretičarka i feministkinja Angela McRobbie u svojoj knjizi “The aftermath of feminism: Gender, culture and social change” (2009) točno je zabilježila kako patrijarhalna kultura nastoji ridikulizirati feminizam ili ga učiniti tobože politički “prevladanim”: “Konzumeristička i popularna kultura provaljuju na takozvani teren ženske slobode, pretvarajući se da podržavaju ženski uspjeh, pa ipak nastojeći ugurati žene u nove ‘post-feminističke’, neurotske ovisnosti.” Slavenka Drakulić od osamdesetih do danas glasno se smije domaćim pokušajima dezavuiranja feminizma. Dapače, od “Smrtnih grijeha feminizma” (1984) do “Oni ne bi ni mrava zgazili” (2003) ili zbirke “Kako smo preži-
vjeli komunizam i čak se smijali” (2001), Drakulić demonstrira da geste trivijalizacije feminizma nisu ukinule, nego samo raspirile prakse emancipiranja svih ljudskih rodova i postrodova. Pa premda se u našim krajevima feminizam dugo nastojao prikazati kao neka vrsta glupave i prolazne mode za “povampirene” žene i djevojke, ispalo je da Drakulić postojano gradi opus u kojemu su “obične” mržnje prema ženama i “banalne” diskriminacije, pa čak i “neizgovoriva” ratna silovanja, okrenula političku klimu prema uvažavanju socijalne nepravde prema ženama. I njeni romani o suprugama slavnih umjetnika, kao “Frida ili o boli” (2007), zatim “Dora i Minotaur: Moj život s Picassom” (2015) te “Mileva Einstein, teorija tuge” (2016), doživjeli su čitateljsku popularnost. O stilu Slavenske Drakulić svakako je istinito reći da je najbliži oštroj, jezično krajnje ekonomičnoj novinarskoj reporaži, s minimalnom količinom stilskih ukrasa, ali da svoje “gole kosti” izvještajnog pripovijedanja u pravilu nadoknađuje tematskom žestinom. I najnovija zbirka priča pod nazivom “O čemu ne govorimo” (2024) progovara o društvenim tabuima starosti, bolesti, djeci, knjigama koje previše volimo a da ih ikome poklonimo – iako su naši kućni prostori i životi možda njima i previše zaglušeni, o bolnicama, kratkim udarima samomržnje, smrtima prijatelja, oporukama. Ponovno je pred nama glas koji otvara labirinte povijesti i nastoji osloboditi ideologijske zatvorenike. To je temeljna preokupacija Slavenke Drakulić: izvana i iznutra otvoriti vrata povijesti i demonstrirati kako je moguće iskoračiti iz društvenih i vlastitih bolesti (romani koji se bave disfunkcionalnim bubrezima autorice
GORAN KOVAČIĆ/PIXSELL
’Žene se u svome ‘pismu’ najčešće obraćaju muškarcima, muškarci se obraćaju muškarcima. Girls love boys, boys love boys. Žene su najvještije u jeziku tjelesnog
egzibicionizma, na taj su se govor kondicionirale, jer su njime uvijek pobirale muški pljesak’
ili/i njihovim presađivanjem: “Hologrami straha”, “Mramorna koža”, “Tijelo njenog tijela”). Ako Irena Vrkljan bazično žaluje nad ljudskim gubicima, Drakulić optužuje. Kako vidimo iz njihovih proza, ove su dvije nomatkinje bile i prijateljice, što nam pokazuje da predrasuda o tobože surovoj “ženskoj kompetitivnosti” kakvu mitologizira Ferrante svojim serijalom romana “Genijalna prijateljica” ne stoji kao literarna, a još manje socijalna generalija. Držale su se skupa, Drakulić i Vrkljan, kao nezanemariva protuteža žutilu ideologijskih diskurza.
POVIJEST KAO ZRCALO
U romanu “April u Berlinu” (2009), Daša Drndić bilježi: “Malo tko se pita što će biti s onima koji ne žele biti zajedno sa svima, pogotovo ne na jednom mjestu, stiješnjeni teritorijem i zgnječeni koricama?” Četiri romana Daše Drndić, “Totenwande” (2000), “Leica format” (2003), “Sonnenschein” (2007) i “April u Berlinu” (2009), vraćaju se progonjenima, onima koji su zbog nepripadanja mučeni, ostracirani ili ubijeni. Vraćaju se poprištima Drugog svjetskog rata, kolažirajući dokumentarnu građu (od fotografije do izravnih svjedočanstava) i njezinu fragmentarnu, analitičku, kritičku i fikcionalnu obradu. U središtu autoričine prizme najčešće su različiti oblici kolektivnog poricanja: Holokausta, ratnih zločina, konclogora, sustavno planiranih smrti svih neprijatelja fašizma, progona i pogroma. Kako veli lik Niklasa Franka u romanu “Sonnenschein”: “Naši očevi bili su kriminalci i ubojice, pa zajebite floskule o banalnosti zla, ne postoje opravdanja, nema validne relativizacije, nema izgovora, nema milosti, tom patološkom škartu čovječanstva, tim opoganjenim umovima uopće nije trebalo suditi, kakva jadna pravda, kakva obrana kojeg dostojanstva, čijeg dostojanstva, kakvi patetični Nürnbernzi, Stuttgarti, Düsseldorfi, Frankfurti, Müncheni, Haagovi, bačen novac, bačeno vrijeme, same mračne farsične predstave nakon kojih nijedan bolestan um ništa nije naučio niti će ikada naučiti, sve njih trebalo je po kratkom postupku smaknuti kako su to učinili Rusi i Istočni Nijemci odmah ‘46, ‘47. i ‘48, trebalo je odmah zatrti njihovo sjeme da ne dođu ovi novi koji dolaze i dolaze, koji naviru i naviru, i njih treba hitro ukloniti prije nego što umru u komfornim zatvorima igrajuci šah ili, što je najgore – na slobodi.”
Emocionalni modalitet Daše Drndić je bijes, programatski usmjeren na uigrane mehanizme zaboravljanja povijesti i brisanja tragova zločina. Drndić ujedno nastupa i kao kritički hibrid riječke, zagrebačke i beogradske sredine, zbog čega je kritičarka Jasmina Lukić opisuje sintagmom “manjinskog transnacio-
nalizma”. U skladu s istraživanjima
Borisa Postnikova o postjugoslavenskoj književnosti, koja nije vrelo nostalgije za bivšim režimom, već sito i rešeto zajedničkih trauma, Daša Drndić svakako je u međunarodnom kontekstu jedna od autorica s najvećim literarnim ugledom. U posljednjoj fazi života i (meni najdražim) romanima “Belladona” (2012) i “EEG” (2016), fokus autorice seli se na stanje bolesti njezina protagonista (dio kritike smatra i dvojnika) Andreasa Bana, ali mnogo je bitnija njegova akutno sardonična, brutalno duhovita percepcija socijalnog apsurda. Drndić se zapravo najviše mijenjala i sazrijevala među navedenim nomatkinjama i kraj njenog života doista prati i majstorska literarna klasa stila.
Nastavak na sljedećoj stranici
Proze konkretistice Tatjane Gromače izrazito su rafinirane, prustovske, pune neobične skrbi za svijet u koji je uronjena i etnografski ga minuciozno bilježi, kao da točna evidencija koraka, oblaka, ljudskih lica, zatvorenih zanatskih radnji, susjeda gastarbajtera i vječno otvorenih burekdžinica nepogrešivo dovodi i do dublje istinitosti pripovijedanja (u slučaju Gromače ova se pretpostavka pokazuje točnom)
ARTEMIDE ILI SAMOSVOJNE LOVKINJE
Srednja generacija spisateljica također se u velikoj mjeri bavi temom poharanog svijeta i pregaženih perspektiva, ali tretira ih manje fatalistički od generacije nomatkinja. Proze konkretistice Tatjane Gromače izrazito su rafinirane, prustovske, pune neobične skrbi za svijet u koji je uronjena i etnografski ga minuciozno bilježi, kao da točna evidencija koraka, oblaka, ljudskih lica, zatvorenih zanatskih radnji, susjeda gastarbajtera i vječno otvorenih burekdžinica nepogrešivo dovodi i do dublje istinitosti pripovijedanja (u slučaju Gromače ova se pretpostavka pokazuje točnom). Od prvih tekstova za koje dobiva javno priznanje, poput “Crnca” (2004), obiteljske kronike ispričane glasom potisnuto gnjevnog djeteta, pune fragmenata o brutalnom stasanju između sela i grada, pa sve do proza “Berlin, Pula, Varšava” (2022), u kojima nam se obraća odrasli glas filozofkinje percepcije koja ne pripada nijednom kolonijalističkom prostoru povijesnog nasilja i marginaliranja sirotinje
Ivana Šojat u svom opusu obuhvaća široki raspon tema: dugi lanac osječkih političkih i ratnih trauma ispričanih kroz ženske likove (‘Unterstadt’, 2009), zatim brigu za integraciju branitelja u drušvo kroz roman ‘Jom Kipur’ (2019)...
(zbog čega može živjeti samo u Istri), Tatjana Gromača je muza metafizičkog nemira i pomnog, brižnog etičkog sondiranja svijeta. U romanu “Bolest svijeta” (2016) zapisuje: “Treba raditi na nečem suludom, na nečemu što se doima kao da uopće nema niti najmanjih šansi da uspije. Samo to, u svijetu kakav je u ovome času, ima smisla – djelovati nesvrsishodno”. Potpisujem, kao što i samu Gromaču čitam kao svojevrsni lijek otrežnjavanja od svih literarnih moda. Olja Savičević Ivančević na proznom se terenu opravdano proslavila duhovitim, crnohumornim romanom “Adio kauboju” (2010), britkoj bilansi južnjačkih formi autodestrukcije i seciranjem tragične smrti brata blizanca pripovjedne junakinje. Smjeli, opori, ironični ton ovog prvijenca – jezik kao fantastično burleskni protagonist – bitno snažnije djeluje od kasnijeg, kompozicijski i narativno konzervativnijeg, pomalo “feministički didaktičnog” romana “Ljeta s Marijom” (2022). U kasnijem tekstu pratimo sve veći impuls poučnosti ove autorice, kao i pad iz kompozicijskog eksperimenta u klasičnu obiteljsku genealogiju pet južnjačkih Marija, ali sada u izrazito sentimentalnom svjetlu matrilinearnosti i “krčenja” putova sve veće ženske samostalnosti. Negdje između duhovite i bijesne drskosti prvog i (pretjerane) poučnosti posljednjeg romana Olje Savičević Ivančević, smješten je i njen roman “Pjevač u noći” (2016), jedan od najboljih romana ukupne domaće poratne književnosti. Od jezika koji se iznenađujuće hrabro igra sa svijetom juga u kojemu je svaka ulica pozornica provokativnog performansa do načina na koji je razrađena tema potrage za erotskom slobodom, “Pjevač u noći” je remek-djelo nekonvencionalnosti: pravi “brod lucidnosti” koji krči put do čitatelja i plovi ne samo kroz morske, nego i kulturalne tjesnace. Ivana Bodrožić također je spisateljica koju je afirmirao prvi roman: “Hotel Zagorje” (2010), gorko-buntovna priča o izbjeglištvu vukovarske obitelji u poratnim godinama, ispričana iz dječje pa zatim adolescentske perspektive, bez imalo uljepšavanja bezdomnosti i neimaštine. U nastavku opusa, posebno u romanu “Sinovi, kćeri” (2020), Bodrožić je toliko pojačala fokus na nemoć, katastrofistički odnos prema društvenom nasilju i imaginarij “oduzetog tijela” da se čini kao da potvrđuje, a ne osporava matricu ženske automarginalizacije. Čini se da mnoge suvremene spisateljice po svaku cijenu nastoje biti politične na način detekcije “stanja žrtve”, ali pri tom vrlo malo istražuju posttraumatski rast i sazrijevanje. Ivana Šojat u svom opusu obuhvaća široki raspon tema: dugi lanac osječkih političkih i ratnih trauma ispričanih kroz ženske likove (“Unterstadt”, 2009), zatim brigu za integraciju branitelja u drušvo kroz roman “Jom Kipur” (2019), tu je i šenoizam jedne pseudopovijesne, elaborirane fantazije o arapskom intertekstu slavonske kulture (roman “Ezan”, 2018), kao i bitno emancipiranije teme i stilovi pisanja, poput fokusa na polaganoj uspostavi razumijevanja majke i kćeri unutar romana “Sama” (2022). Riječ je o autorici koja rado “historizira” i epizira, voli veliki zamah devetnaestostoljetne fikcije, premda je najbolja kad progovori o onome što je akutno i suvremeno, lokalno i konkretno, bolno i prešućeno, blisko i prisno. Citiram iz romana “Štajga ili put u
Sajko je furiozna socijalna ironistica. Od prvog romana ‘Rio bar’ (2006) do ‘Malih smrti’ (2021) bavi se sladostrašćem svakodnevnog poratnog i egzilnog kaosa, užitkom autodestrukcije, karizmom (pijanog) propadanja. I svaka je njezina dionizijska maska podjednako zavodljiva’
maglu” (2023), inače djela posvećenog ljubavi prema željeznici: “Bezimeni je miš inače živio u jednom od zidova od opeke radionice koja se nalazila nasuprot teretnom kolodvoru. Ili možda ispod daščanog poda. To gdje je živio, ionako je bilo nevažno. Važno je bilo
ove književnice ovdje je budan i osnažen dijalogom s vlastitim sinom, ali još više kritičkim osluškivanjem naše zajedničke literarne bake, toliko velikodušne da se katkad čini da joj sredina u kojoj je živjela nikad nije dopustila izgraditi uporište u samoj sebi; uvijek je prioritet bio brinuti za druge. U tom smislu Lovrenčić vrlo uspješno prevrednuje ovu mazohističku matricu, pojačavajući i sam dnevnički glas Ivane.
HEKUBE NA POLITIČKIM RUŠEVINAMA
Olja Savičević Ivančević na proznom se terenu opravdano proslavila duhovitim, crnohumornim romanom ‘Adio kauboju’. Smjeli, opori, ironični ton ovog prvijenca – jezik kao fantastično burleskni protagonist – bitno snažnije djeluje od kasnijeg, kompozicijski i narativno konzervativnijeg, pomalo ‘feministički didaktičnog’ romana ‘Ljeta s Marijom’
to da ga je djed uspio pripitomiti do te mjere da je miš s njim svakog jutra doručkovao.”
Majstorsku povijesnu biografiju ili metahistoriografsku fikciju napisala je Sanja Lovrenčić o Ivani Brlić Mažuranić, naslovivši je “U potrazi za Ivanom” (2006). Inače premirni, prepasivni i presanjalački ton
Dio suvremenih autorica bira fokus na duboko žalovanje za stradalnicima svjetskih ratova ili traumatski otisak domaćih ratnih krvoprolića: Sibila Petlevski piše thomasmannovsku trilogiju “Vrijeme laži”, “Bilo nam je tako lijepo” i “Stanje sumraka” (2009-2013), zapravo povijest “brisanja” umjetničkih i analitičkih dosega Viktora Tauska, jednog od prvih psihoanalitičara, umjetnika, glazbenika, doktora juristike i liječnika, koji je život skončao suicidom i za Petlevski postao paradigma intelektualca u dvadesetom stoljeću. Petlevski govori iz fikcionaliziranog povijesnog lica, o povijesnom licu i iz “zagrobnosti” njegove ostavštine, koja će vremenom postati egzemplarna ili tipična za europske Židove.
Nastavak na sljedećoj stranici
Željka Čorak piše mnogo sentimentalnije i intimnije “Krhotine” (1991), ali ujedno i tekst koji pokušava od fragmenata, “patuljaca i patulja” prostora sjećanja izgraditi mikrojezične riznice svijeta koji stalno briše “sitne male potpise”.
Ena Katarina Haler objavljuje “Nadohvat” (2019), obiteljsku kroniku o ruralnim stradalnicima Drugog svjetskog rata, napisan kroz prizmu ženskog iskustva služenja i podmetanja leđa, u što je ukomponirano i slojevito elaborirano iskustvo Bleiburga. Kako se uz Haler još jedino Monika Herceg (u dramskom ciklusu i poeziji) bavi seoskim naturalizmom, obje autorice ostavljaju dojam literarnog egzorcizma svoje sirove i surove postojbine, ne odričući joj pravo na emocionalnu kompleksnost, ali vrlo malo istražujući stilske registre. Tome nasu-
Kritičkom dječjom perspektivom na rat bavi se i Maša Kolanović u romanu ‘Sloboština Barbie’ (2008), farsom na temu klišeja, ali i spektakularnih fantazmi ugrađenih u samo srce militarističko-konzumerističke kulture za djecu i mlade
prot, Slađana Bukovac osebujnim i konfrontacijski snažnim stilom suočava čitatelje s političkim nasiljem trgovine ljudima (“Stajska bolest”, 2016), baš kao i medicinskim nasiljem psihijatrijskih klinika (“Rod avetinjaka”, 2008), tematski rasplićući Gordijeve čvorove različitih oblika socijalne korupcije. Mihaela Gašpar u djelu “O čajnicima i ženama”, ali još više u “Premještanju snova” (2023) otvara bolnu problematiku bračnog nasilja i maltretiranja žena, napisanu s ogromnom empatijom za ugušene ili zaglušene ženske glasove. Lana Derkač i
romanom “Doručak za moljce” (2012) i zbirkom priča “Adresar smrti” (2022) hvata medijsko nasilje iz kojeg ne vidi izlaz: njeni su subjekti prepasivno uronjeni u apokaliptiku nemoći. Ljiljana Filipović autorica je relevantnog prozno-esejističkog opusa u koji ulaze “Nestali ljudi” (2007), “Prazne tvornice” (2008), “Klub krivaca” (2016) i užefikcionalni roman “Preljubnik” (2019), povezani temom kolektivnih i privatnih, višestruko razornih ideologijskih i ljudskih izdaja. U mnogima od navedenih djela nasilje je prikazano kao točka nakon koje horizont prestaje. Ne i u romanesknom opusu Tee Tulić, čiji prvi roman “Kosa posvuda” (2011) prati smrt majke iščašenim fragmentima: krpice refleksija katalogiziraju vrste umiranja u ozbiljnim, ali i humornim katastrofama (primjerice, papagaj kojemu ništa ne može prehlada, ali dotuče ga papagajčica, dodijeljena “da ne bi bio previše usamljen”), a k tome pokazuju i koliko je apsurd – kao vitalan literarni žanr – sam po sebi oslobađajuća prizma za govor o apsolutnim gubicima. U drugom romanu, “Strvinari starog svijeta” (2023), autorica poetizira siromaštinu kao svoju (i očevu) najuporniju, najnježniju, najradikalniju Muzu: “Možda smo mi jedni od onih ljudi koji bi voljeli da ih se pozove na rođendane, iako na njih nikad ne bismo otišli. Samo da nam drugi pokažu kako misle na nas i kako znaju da smo živi. Odnijeli bismo im poklone dok nitko ne gleda. Teško je biti među ljudima kad ti se ništa ne događa u životu. Ili kad ti se događa i previše. Toliko previše da one koji te slušaju lako potištiš. Pogled im ode negdje sa strane, u pod, kad im je previše.” Gloria Lujanović sa svoja dva romana u stihovima čini apartan poratni ogranak komemorativne proze. Oba naslovom dijalogiziraju s drugim piscima: “Otac” s istoimenim Jergovićevim, a “Srce zemlje” s istoimenim Basarinim romanom. Već je i ova autorska odluka pokazatelj da se radi o stiloznalki koju zanimaju intenzivni dijalozi – s literaturom, ali još više s očevim/patrijarhalnim povijesnim demonima i kućnim nasiljem, baš kao i s ratnim stradanjem čitave bosanskohercegovačke Lašvanske doline. Lujanović bilježi dokumentarne glasove otpora, elementarnog preživljavanja, skepse i prevrednovanja, zbog čega nastupa i kao svojevrsna iscjeliteljica strukturalne socijalne agresije. Ocu je moguće reći istinu u lice. Ratni pokolj preživjele su žene koje su njegovale i hranile sve zaraćene strane, čije glasove bilježi pjesnički dio romana “Srce zemlje”.
DEMETRE ILI SIDRO U SVAKODNEVICI
Moramo to jasno reći: književnost je beziznimno
BORNA FILIĆ/PIXSELL
uvijek otpor, nikad poklonstvo postojećim vrijednostima. Veliki broj domaćih autorica oblikuje romane koje karakterizira zanatska vještina, ali i premalo hrabrosti da u jeziku osvijeste suvremene govorne bravure svijeta u kojem žive ili da istupe iz moralizatorske, ponekad i “maternalizatorske” pozicije tumačenja svijeta kao vlastita dvorišta. Tu posebno mislim na Nadu Gašić (primarna važnost zapleta, ton lektorski suhe srednjoškolske učiteljice), Marinu Vujčić (također prevaga teme nad stilom, uz orjentaciju na populističke teme ženske čitateljske publike), Julijanu Matanović (ton literarnog gurua u čijim pričama, po njenim vlastitim riječima, “sve mora biti objašnjeno”), Milenu Vuković Runjić (ton burleskne medijske zabavljačice), Tanju Mravak (iskusnu pletilju kratkih proza o ženama koje se polako rastaču u “sporednim ulogama” i tjeskobama), Kristinu Gavran (strogo kontroliranu i vještu, ali previše krutu aplikatoricu literarnih fomula), Nives Madunić (njezin roman
“Žene koje vriše u sebi” pokušava uspostaviti temu ženske solidarnosti, nažalost likovima poklanjajući vrlo malo individualnoga na razini rečenice), Tanju Radović (ton dobre djevojčice koja pjeva u zboru i sanjari). Od njih odskaču Ivana Sajko, Vedrana Rudan i Marija Andrijašević. Sajko je furiozna socijalna ironistica. Od prvog romana “Rio bar” (2006) do “Malih smrti” (2021) bavi se sladostrašćem svakodnevnog poratnog i egzilnog kaosa, užitkom autodestrukcije, karizmom (pijanog) propadanja. I svaka je njezina dionizijska maska podjednako zavodljiva. Vedrana Rudan ide u suprotnom smjeru. Kao plodna satiričarka u različitim medijima, uvijek iznova nasmijava i otrežnjava. Osobno, najdraži mi je njezin roman “Doživotna robija” (2022), u kojoj glavna junakinja apriorno odbija bilo kakvu “obaveznu” socijalnu ulogu – osim uloga vrtlarice, ljubavnice i majke, koje realizira na ekstremno nekonvencionalan način. Rudan je i jedna od rijetkih spisateljica koja bilježi okrutnost odraslih prema djeci, kao i licemjerje samookrunjenih majki koje jedino žele da njihovo “sveto čedo” začepi gubicu i pusti ih na miru, odnosno Rudan deromantizira pijedestal domaćeg kulta majke-bogorodice i u svakoj prigodi navija za stostruko zanemarenu, iskorištenu, zaboravljenu, ušutkanu, instrumentaliziranu djecu (vrlo slično etici dramatičara Mate Matišića, također jakog satiričara). Kritičkom dječjom perspektivom na rat bavi se i Maša Kolanović u romanu “Sloboština Barbie” (2008), farsom na temu klišeja, ali i spektakularnih fantazmi ugrađenih u samo srce militarističko-konzumerističke kulture za djecu i mlade. Marija Andrijašević napisala je “Zemlju bez sutona” (2021), briljantan roman suvremene dijalektalne, antinostagične, kritičke, ekofeminističke proze i poetskog seciranja Dalmatinske Zagore.
Tanja Mravak je iskusna pletilja kratkih proza o ženama koje se polako rastaču u ‘sporednim ulogama’ i tjeskobama
Nastavak na sljedećoj stranici
Aida Bagić, inače pjesnikinja, no i autorica zbirke priča ‘Znam li ja gdje živim’ (2019), u kojoj je naglasak na potrebi neklasificiranja, neetiketiranja, nestigmatiziranja, mogućnosti da čak i elegantan bicikl postane instalacija hodnika neke zgrade, a ne očekivano prometalo. Raznim uigranim gestama guranja ljudi, gradova i epoha u Prokrustove postelje Aida Bagić suprotstavlja jednu mirnu, nenametljivu, autentično druželjubivu ‘neukalupljenost’ prvog lica jednine
SAPFE
Queer tematiku istražuje nekoliko vrlo jakih glasova LGBTQ+ orijentacije: Aida Bagić, inače pjesnikinja, no i autorica zbirke priča “Znam li ja gdje živim” (2019), u kojoj je naglasak na potrebi neklasificiranja, neetiketiranja, nestigmatiziranja, mogućnosti da čak i elegantan bicikl postane instalacija hodnika neke zgrade, a ne očekivano prometalo. Raznim uigranim gestama guranja ljudi, gradova i epoha u Prokrustove postelje Aida Bagić suprotstavlja jednu mirnu, nenametljivu, autentično druželjubivu “neukalupljenost” prvog lica jednine. Jasna Žmak, pak, objavljuje jezično fino razrađen roman “Moja Ti” (2015), kompleksno tkanje ljubavnih, lezbijskih primaka i odmaka, a i jedan od rijetkih tekstova koji se bave strahom od vlastite seksualnosti i strahovima od intimnosti, koji iz
seca”, 2014; “Da en”, 2015; “Prodavač snova”, 2015; “Kvadrila”, 2016; “Djeca vječnosti i kaosa”, 2017; “Mletački sokol”, 2019; “Nokturno za krpelja”, 2019) kompleksne igre žanrovima i očekivanjima, rodovima i vrstama, starim i novoizmišljenim seksualnim obredima, zbog čega se još jednom valja zapitati je li okvir popularne književnosti zapravo politički propusniji od okvira tzv. visoke literature. Zanimljiva je i Staša Aras, posebno u romanima “Horror vacui” (2021) i “Suhozid” (2025), u kojima žene fantastično trpe, tako da njihova trpeljivost (i ponosnost) postaje estetička gesta očuvanja vlastitog života. Rekla bih da je žestina prozivalačkog glasa odrednica i Martine Vidaić u romanima “Anatomija štakora” (2019) i “Stjenice” (2021). U oba teksta disidentstvo nastaje kroz prizmu medicinske manjine, života s iskustvom depresije, zbog koje je veoma teško pronaći i svoju zajednicu i svoju motivaciju da se ičemu pridruži (“Ja, izvanzemaljka”, tepa sebi naratorica). Kao i u romanima Staše Aras, prostor otoka pokazuje se kao djelotvornije terapijsko iskustvo od bilo kakvog službenog medicinskog protokola. Aras i Vidaić srodne su po tome koliko duboko sondiraju vanjske prostore, proširujući ih kroz vlastita tijela, kao i po potrebi da izađu iz ograničenja lažne svetosti privatnog vlasništva. Završno, rekla bih da je osobita vrsta Sapfe i Božica Jelušić, koja u romanu “Teška ljeta” (2023) pjesnički cizeliranim rečenicama trga sve moguće društvene klišeje o starosti, pogotovo o starosti kao spuštanju zastora nad intelektualnom, analitičkom snagom.
“ZOMBIZIRANJE”
Čini se da mnoge suvremene spisateljice po svaku cijenu nastoje biti politične na način detekcije ‘stanja žrtve’, ali pri tom vrlo malo istražuju posttraumatski rast i sazrijevanje
poglavlja u poglavlje ipak završe okrenuti naglavačke. Na tom se romanu jako dobro vidi i koliko malo razlika postoji između heteroseksualnog i queer erosa, odnosno koliko je svaka intimnost “prekocrtna”. Neobuzdana. Spomenimo i majstoricu domaće žanrovske književnosti: Milenu Benini, doajenku spekulativne fikcije, čiji su romani (nabrojimo samo neke: “Kaos”, 1998; “Djelomična pomrčina”, 2012; “Svećenica mje-
Neologizam “zombiziranje” dugujem knjižničarki Arijani Herceg Mićanović, koja je njime opisala pasivnost građana pred raznim vrstama nasilja i korupcije: hvala joj na tom proširenju jezika, a i na pomoći u prikupljanju knjiga koje sam iznova čitala za ovo novinarsko istraživanje. Već i samim naslovom sugeriram da sve književnice kojih se ovdje dotičemo svjesno grade svoj odmak od mukomučne, zombizirane gomile i da – jednako kao i muški autori – dobro poznaju svog neprijatelja. Njegovo je ime velika i nevidljiva Knjiga Doličnog Ponašanja i Nijeme, Pokorne Većine. Ta se teška, višemilenijska kupusara svakodnevno “čita” kao pismo svevažeće autocenzure i cenzure, svetije od svake Biblije. I do te je mjere opresivna, da iz nje trgaju stranice sve umjetnosti. Hrvatske spisateljice čine to na vrlo različite načine: od političkog protesta, stvaranja alternativnih povijesti, preko satiričke metle do najliriskijih preludija autorefeksivne proze. I čak i onda kad ih kritika lagano previđa, zaobilazi u proznim antologijama ili tretira kao “slabiji” materijal za nagrade i priznanja, otpornost na zombiziranje toliko je prekaljena vještina nas spisateljica i kritičarki da u književnosti uvijek nađemo mjesta za nove stranične demonstracije. I nova mjesta za PROTIV, STOP i “odjebi dragi establišmentu” (budući grafit za kraj).
Ukupno 24 zapisa jedne svakodnevice, razlomljena u nešto nalik stihovima, ali ne bi ih se trebalo tek olako nazvati pjesmama, te su vinjete narativne
Almin Kaplan
UMIJEĆE
PRIPOVIJEDANJA ATMOSFERE
Nakon dnevničkih zapisa objavljenih pod nazivom ‘Kućni ljudi’, Kaplan nastavlja s dnevničkom formom, mada posve drugačijeg oblika. Tijekom ljeta 2024. godine piše svoj ‘Ljetni dnevnik’, zbirku intimnih zapisa na razmeđi poezije i proze
Piše:
ENA KATARINA
HALER
književnica, kritičarka i arhitektica
Kad bi bilo potrebno sažeti pisanje Almina Kaplana na samu suštinu, ono bi se moglo opisati kao umijeće pripovijedanja atmosfere. Svi koji su se dosad susreli s njegovim tekstom znaju da Kaplan živi u Dubravi u blizini Stoca, vjerojatno i da radi u jednoj srednjoj školi u Mostaru i ti su prostori njegovog svakodnevnog života ujedno i prostori njegove književnosti. I nema naizgled u tim prostorima ničega osobitog, osim što je kao i u svakodnevici svakoga od nas, za onoga koji je proživljava tu osobito baš sve, ono zbog čega je Kaplanova svakodnevica, zbog čega su uopće intimni isječci njegove biografije osobiti i onima čiji su prostori daleki i nimalo nalik njegovima, to je ono što njegovo pisanje čini dobrom književnosti.
Nakon dnevničkih zapisa objavljenih pod nazivom “Kućni ljudi” (Buybook, 2022.) u već dobro poznatoj ediciji Semezdina Mehmedinovića i prilično dobre recepcije istih, Kaplan nastavlja s dnevničkom formom, mada posve drugačijeg oblika. Tijekom ljeta 2024. godine piše svoj “Ljetni dnevnik”, zbirku intimnih zapisa na razmeđi poezije i proze. Nastavak na sljedećoj stranici
“Ljetni dnevnik” izdaje Klub knjige “Ivo Andrić” iz Mostara i tko god je imao priliku svratiti u tu sasvim posebnu malu knjižaru, jasno mu je kako u slučaju ove knjige prikladnije nije moglo. “Dnevnik” započinje proznim prologom nastalim u proljeće. Pripovjedač-pisac sam je u unajmljenoj kući “na rubu šume”, nedaleko od kakve magistralne ceste, gdje pokušava pisati, ali i ono malo što napiše odmah potom obriše iz Word dokumenta. Opisuje ambijent svoje očito samostvorene književne rezidencije, kratke razgovore s vlasnikom, telefonske pozive majci, mijene vremenskih uvjeta, mačku, domaću lutalicu što dolazi s dva mačića i kad kaže da ona nestaje, odlazi po vlažnom lišću, kad osluškujući zvuk mačjih koraka pomisli, pa to i napiše - “Tako, pomislim, nestaju pjesme” - naznaka je onoga što će uslijediti i što čini
da bude istinita, a ovdje je istinito upravo ono jedino što i treba da bude, taj sveopći, neobjašnjivo poznati osjećaj koji se javlja u ljetna popodneva, spleen ljeta, svačije djetinjstvo.
U kratkim, jednostavnim, a živim slikama dana je ta svakodnevica jedne obitelji, uopćena, a intimna toliko da djeluje idiličnom. Kupnja ležaljke, košnja, knjige dohvaćene s police kućne biblioteke, vožnja bicikla sa sinom, spuštene roletne na prozorima, štandovi s voćem uz put, pjesma cvrčaka i sve ostalo što već u ljeto mora da je tu, a opet, kao da nikad nije ispričano. Znatna je to vještina.
Da bi ispričao svoje slike, Kaplan mahom poseže za poredbama, što je običaj u velikog dijela naših književnika, mada je tek nekolicina onih kojima polazi za rukom da isti postupak ne djeluje zapravo lijeno. Tako i među mnoštvom njegovih poredbi postoje one izrazito uspjele (“Mom rođaku Zulfi, iz Amerike je došla rodica Kejsi/On njeno ime nosa kroz selo, kao vrelo kestenje”, “Romobil se poljskom cestom kreće/Ukočeno i brzo, kao suza niz lice”, “A onda, u tišini uviremo/ Kao kapi vode na vrelom tiganju”, “Dok izgovaram Joe Gage/Kao da ustima snosim jaje”...), dok ima i onih slabijih, pa se stvara taj dojam zasićenja (“Pjevaju kao dosadni virtuozi [cvrčci]”, “Ponekad od njih [ptica], sa sebe zbaci smrt/Kao nevidljiv plašt”, naprosto predugačka slika “ostavljajući misao na prvo slobodno mjesto/Kao domaćica odjeću koju unosi sa štrika/Kako bi i obuću potkupila, jer počinje kiša” i odavno uvijek “Kao vojnici pred streljačkim vodom” itd.).
Kako bi ispričao svoje slike, Kaplan mahom poseže za poredbama, što je običaj u velikog dijela naših književnika, mada je tek nekolicina onih kojima polazi za rukom da isti postupak ne djeluje zapravo lijeno
središnji dio “Dnevnika”. Uz zvuke teretnjaka s one magistralne ceste, kao nakon pljuskova što dolaze na mahove između kojih se zemlja ne stigne niti osušiti, stiže ljeto.
Ukupno 24 zapisa jedne svakodnevice, razlomljena u nešto nalik stihovima, ali ne bi ih se trebalo tek olako nazvati pjesmama, te su vinjete narativne, mada se tu ne događa zapravo ništa, samo jedan život. Ako govorimo o dnevničkoj formi i ako prihvatimo da je ovo uistinu dnevnik, utoliko što je vjerodostojno svjedočanstvo autorova života (iako ono napisano po svojoj naravi nikad to zaista nije), a pogotovo uz očite biografske podudarnosti, možemo tako pripovjedača shvatiti istovjetnog autoru, odnosno reći kako je ono što čitamo stvarni život Almina Kaplana u ljeto 2024. I to je posve nevažno, ako čitatelj prema istome nema voajerske pobude, za književnost je najmanje važno
Čini mi se kako je Kaplan najvještiji u onome naizgled nehotičnom, kako najbolje piše kad se to najmanje trudi - što uopće ne mora biti slučaj, kako s dobrom književnosti uostalom i nije. I kao što mu upravo ova dnevnička forma (u to uključujem i “Kućne ljude”) rekla bih više leži od fikcijske proze - iako bi se ovi zapisi mogli promatrati i kao svojevrsno zakulisje njegova “Mehe” (2019.), na njega naslonjenih “Dubravskih priča” (2020.), pa i nastavak “Šušnja” (2023.) - tako i u zapisima samima najbolje funkcionira ono što djeluje gotovo slučajnim - ima tu vrhunske metonimije (“I šaptom, jedni druge/Milovali [u trenutku oluje]”, “Kroz lijenost će, žvakanjem, koračat”, “Danas je rođendan Tinu Ujeviću pa sam ga malo izveo/Na terasu...”). Zapisi ljeta gotovo se neprimjetno pretaču u jesen, nema formalnog skoka poput onoga s početka i taj je protok tako lijen i tako blag, kakav kraj ljeta jedino i može biti. Knjiga bi se mogla zvati i “Umijeće dokolice”, možda, da naslov već nije zauzet, čemu je ljetni dnevnik u jednom dijelu i istoznačnica. Ovo je, ukratko, fina posveta dokolici, toploj lijenosti ljeta koja je jednaka, bio nam pred kućom hadžibeg ili hortenzija, knjiga koja se čita lako i ugodno, kao nečije bliske ruke, koje se same polažu na ramena pri pogledu kroz prozor.
SLAVKO
MIDŽOR/PIXSELL
WELCOME TO
TROGIR, THE CITY OF MASTERS
Priredio:
IVAN PANDŽIĆ
Fotografije: MUZEJ
JUGOSLAVIJE
Tekst smo ilustrirali fotografijama Tanjugova fotoreporter Branka Savića, koji je zabilježio ulazak partizana u Zagreb 1945. godine
Pred hrvatskim čitateljima uskoro će se naći nova knjiga Gorana Gavranovića i Borisa Rašete ‘Osam dana u svibnju’. Autori prate život ljudi u vrijeme kraja rata, riječ je o prozi rubnih bilježaka koja ispisuje i priče običnih, tzv. malih ljudi, koji možda i nisu bili tako mali...
Nastavak na sljedećoj stranici
Po cestama su bile odbačene stvari ljudi koji su bježali od nadiruće i nezaustavljive Titove oslobodilačke vojske
Pred hrvatskim čitateljima uskoro će se naći nova knjiga Gorana Gavranovića i Borisa Rašete “Osam dana u svibnju”. U nakladi Frakture, knjiga slijedi liniju hita “Deset dana u travnju” - autori prate život ljudi u najturbulentnijim danima stoljeća, tijekom uspostave NDH (“Deset dana...”) i u vrijeme kraja rata (“Osam dana...”). Riječ je o nekoj vrsti proze rubnih bilježaka, povijesti malim slovima. Velika povijest, “povijest odozgo”, prati krupne figure,
velike protagoniste, kongrese, dokumente, deklaracije, objave ratova... U “Osam dana...”, naravno, takve pasaže nije moguće ispustiti, ali se uz njih ispisuju i priče običnih, tzv. malih ljudi, koji možda i nisu bili tako mali... U “Osam dana...” čitatelji će, između ostalih, pratiti sudbine ljudi:
KUMIČIĆ, ĐURO, KVESTOR
Tog dana objavljeno je da arijevski zakoni više ne vrijede, odnosno da su svi građani, bez obzira na vjeru i naciju, jednaki. Obećava se i da će svi imovinsko-pravni odnosi nastali zbog dosadašnjih razlika biti riješeni. O mrtvima koje su arijevski zakoni uzrokovali, ni riječi
Kažu da se u smutljivim vremenima vlast kotrlja ulicama. Proverbijalnom epizodistu, Kvestoru Đuri, vlast se dokotrljala po saborskim stepenicama. Pavelić ga je prije povlačenja slučajno sreo na stubištu hrvatskog parlamenta, prije bijega, pa mu predao vlast da je isporuči partizanima, kad uđu u grad. Đuro Kumičić bio je slučajan i jedini ispravan Pavelićev izbor. Svoj posao obavit će hrabro i časno. Uz Srećka i Živku, i on je spasio Zagreb od razaranja. Čekajući partizane, Kvestor se slama od straha: “Oderat će mi kožu partizani”, no stvar se ipak raspetljava sretnije po čovjeka koji je grad spasio razaranja.
PEPICA
Obična Zagrepčanka s Trnja. Muža su joj uzeli domobrani, šestogodišnja kći raste, a glad je ušla u kuću. Ona ne bistri visoku politiku, već se bavi konkretnim pitanjima - kako sačuvati jedino obiteljsko blago, pobijediti glad, izbjeći ustaški zatvor... Ukratkopreživjeti.
MESIĆ, MARKO
Potpukovnik, profesionalni vojnik, i to veliki, od formata. Na njegovim prsima kočoperile su se tri kolajne za vojničke vrline, i to od tri različite vojske. Ratuje za kralja protiv Hitlera, pa za Pavelića i Hitlera protiv Staljina u Staljingradu, pa za Staljina protiv Nijemaca, pa za Tita protiv četnika, Nijemaca i talijanskih fašista. Usput u zemunici ima “večerinke uz harmonikaše i žene”. Ovaj kondotjer na kraju je ipak imao tragičnu sudbinu.
RADICA, BOGDAN
Prvorazredni jugoslavenski diplomat iz, ne tako brojne, hrvatske kvote u kraljevini Jugoslaviji. Veliki pisac čiji su memoari “Živjeti nedoživjeti” prepuni zanimljivih anegdota iz piščevih druženja sa šarenom skupinom ljudi, od Nikole Tesle do Miroslava Krleže, kojega je posjetio već u svibnju 1945. Neposredno nakon rata dolazi iz Amerike u Zagreb, Split, Beograd... Njegovi utisci su neprocjenjivi.
BABIĆ, LJUBO
Autor ikoničke slike “Crna zastava”, Krležin prijatelj koji, prema piščevu mišljenju, nije znao dobro slikati ruke. Kao ljevičar ostaje u Pavelićevu Zagrebu, gdje radi ustaške insignije, zastavu s prvim bijelim poljem i stiliziranim slovom U, kune, činove... Zbog toga će krajem rata strepiti, ali prijatelj će mu pomoći...
MLADI LAVOVI: TUĐMAN, MANOLIĆ, LONČAR
Jedan u Beogradu gleda kako se lijepe Beograđanke udaju za pobjedničke partizanske oficire, ali on čeka svoju Anicu. Drugi će zakasniti na vlastito vjenčanje jer mora osiguravati Titovu kolonu, a treći uređuje novine u kojima mu je suradnik neki Veljko Kadijević zvani “Hvalisavac”.
KAMBER, DR. DRAGUTIN
Vojni vikar. Razočaranje Nezavisnom Državom Hrvatskom doživljava odmah po njezinu proglašenju, ali joj ostaje vjeran do kraja. Sve vidi i sve zna - pokolje, korupciju, javašluk i kaos - no ostaje vjeran. U bijegu u Sloveniji glave će mu umalo doći četnici, ali će se vlastitom snalažljivošću, a možda i uz pomoć svetoga Jude Tadeja, pomoćnika u beznadnim situacijama, domoći Rima, gdje će u kolovozu 1945. zapisati sjećanja.
BRACANOVIĆ, DOLORES
Liderica Ženske ustaške mladeži u poglavnika je zaljubljena, platonski ili stvarno, kao šiparica. On joj po austrijskim šumama pomaže ispeći kokoš, a ona ga do kraja života gleda kao ikonu. Njezin je dnevnik slikoviti zapis povlačenja hrvatske kolone prema zapadu i poglavnikova osobnog bijega kroz austrijske vrleti, na trenutke prožet patetikom dostojnom lati-
noameričkih sapunica. Caramba, caramba, senjores, to bila je Dolores.
BUDISAVLJEVIĆ, DIANA
Austrijanka udana za uglednog hrvatskog Srbina, humanitarka šindlerovskih razmjera, ako ne i veća. Tijekom rata spašavala je djecu iz Potkozarja i drugih ratom poharanih krajeva, srpsku i svaku drugu. Na kraju rata OZNA joj je uzela kartoteku, fotografije djece i druge dokumente.
Nastavak na sljedećoj stranici
Partija je htjela imati monopol nad junaštvom, a Austrijanka se nije u to uklapala. Koliko do jučer za nju se nije ni znalo, a bila je jedna od najvećih heroina na ovim prostorima. I šire...
MARKUŠIĆ, FRA JOSIP
Fratar iz samostana u Jajcu koji bilježi sve vojske i sva zbivanja koja se događaju u tom starom hrvatskom kraljevskom gradu koji će uskoro postati mitsko mjesto nove države. Ništa mu ne promiče, pa ni čudo nad čudima i neviđeni skandal kakvog Jajce ne pamti - tri djevojke u kupaćim kostimima.
BIBANOVIĆ-NEMČIĆ, ŽIVKA
Ilegalka koja je spasila Zagreb od razaranja.
DUBAJIĆ, SIMO
Dalmatinski partizan, rođen bez centra za nelagodu, 1945. je doživio kao osvetu za 1941. U svojoj knjizi opisao je egzekucije nad zarobljenim ustašama i domobranima. Rekao je da je tijekom masovnih likvidacija desetak partizana završilo u ludnici jer su bili trijezni dok je on bolje prošao jer je svaku večer bio pijan.
HARIŠ, IVAN,“GROMOVNIK”
Dizao je revolucije od Kanade do Ognjene zemlje. Pa je onda ispekao zanat diverzanta u španjolskom građanskom ratu. Postaje šef diverzanata pri glavnom štabu, postavlja paklene strojeve pod ustaške i njemačke gluteuse u Zagrebu i razara aerodrom u Velikoj Gorici.
HORVAT, JOŽA
Kraj rata dočekuje u Splitu u agitpropu gdje uređuje Naprijed. Partija će ga ribati jer je objavio riječi umirućeg zagorskog partizana da je “more kak zaflekana plahta”. Pa će onda strepiti radi jedne Krležine riječi, ali i punca, zagrebačkog trgovca, kojemu partizani oduzimaju trgovinu. Među prvima je iz Zagreba otišao u partizane, među zadnjima se vraća...
HORVAT, JOSIP
Novinar Obzora od 1913., urednik Jutarnjeg lista od 1926. do 13. travnja 1941., liberal, nepoćudan i crnima i crvenima, erudit, mason, u svoje “Dnevnike” bilježi retke rijetke sugestivnosti, pisane sjajnim stilom i nevjerojatnim okom za detalj.
MAČEK,VLADKO
Legendarni vođa hrvatskoga naroda u trenucima kaosa miran je, staložen i racionalan - a sve tri osobine rade u korist njegove štete jer turbulentna vremena na površinu izbacuju avanturiste i kockare, a povijesni rulet određuje koji će od njih biti pobjednik. Ali budimo iskreni, Hrvatska je uvijek više voljela hohštaplere. Odbio je njemački smrtonosni dar - vladaj Hrvatskom ili uzmi pištolj i ubij se. Ustaški nož mu je cijelo vrijeme pod vratom.
ŠIBL, IVAN
Kao član udarne grupe, trojke, Ivan Šibl 1941. ubio je zrakoplovca Luftwaffe, nakon čega je Gestapo u nepokorenom gradu uhitio desetke ljudi. Šibl nakon
akcije bježi u partizane, sanjajući trenutak kad će na bijelom konju ući u Zagreb, ali taj trenutak neće doći, barem ne na način na koji ga je Šibl sanjao.
I NAKON POGLAVNIKA - KVESTOR
Eto, takva je to slučajna država bila. Ako je uopće bila država.
“Nekoliko dana prije 6. maja ja sam se nalazio u Sabornici (vjerojatno je to bilo 5. svibnja, kad je posljednji puta zasjedao Sabor, ali Kumičić kao i svi drugi nisu precizni oko datuma u tih osam dana
svibnja, op. a.), gdje je naišao na sjednicu vlade poglavnik. Sreli smo se na stubama, i on me upitao da li sam se spakovao. Ja sam mu na to odgovorio da nisam i da ne odlazim nikuda, budući da imam sasvim mirnu savjest i čiste ruke.”
Već sutradan saborski kvestor (knjigovođa, recimo to tako: nizak čin u Republici) Kumičić preuzet će vlast u Zagrebu, a pismenu odluku o tome dobit će 7. svibnja, o čemu će biti više riječi na sljedećim stranicama.
Nastavak na sljedećoj stranici
Turbulentna vremena na površinu izbacuju avanturiste i kockare, a povijesni rulet određuje koji će od njih biti pobjednik. Ali budimo iskreni, Hrvatska je uvijek više voljela hohštaplere
Za sada, poglavnik ga je vidio, poglavnik ga je čuo, poglavnik je odlučio. Kakva vlada, kakav sabor, kakve sjednice i kakvi bakrači? Vlast ću predati kako mi bude volja, čovjeku kojega sam sreo na stepenicama. Ako mu je još bilo do smijeha (a kao što smo vidjeli u prethodnim recima, unatoč tome što se njegova država trza u posljednjem hropcu, poglavniku su razne vragolije na pameti), Pavelić se možda u sebi smijao. Postupa kao Kaligula, samodržac je kojemu se ni u trenucima kad mu je režim najslabiji nitko ne suprotstavlja. Ipak, dr. Đuro Kumičić tu će obavezu ispuniti časno i smireno. Reich preuzima admiral Doenitz, Endehaziju preuzima kvestor Kumičić. Sve je, dakle, u pogonu, dr. Miro Puk već je ispraznio državnu riznicu napunivši kamione zlatom, srebrom, vrijednim markama i ostalim dragocjenostima. Dio
zlata i mikrofilmova je pod okriljem noći, i bez znanja redovnika, zakopan u grobnicu i u ispovjedaonicu za gluhe u franjevačkom samostanu na Kaptolu. U tu svrhu izgrađen je i lažni zid u ispovjedaonici, iza kojega su bile dragocjenosti. Sve je spremno i na put se može poći.
Naravno, tek kad Ante Pavelić obavi zadnji rendes-vous. Sva ta gungula i drama teško da se može opaziti na stranicama Hrvatskog naroda tog 5. svibnja. U njemu se i dalje nižu pobjede i odbijaju napadi “boljševika”, koji trpe enormne gubitke na svim frontama. Neki čitatelj će se možda upitati kako to da je fronta već u Karlovcu - ali što to ima veze kad se nižu pobjede?
Novinar i urednik Tomislav Marčinko ispričao nam je kako je, dugo nakon rata, intervjuirao jednog partizanskoga generala koji je radio u Titovu osiguranju još od ratnih godina. Prilikom posjeta zatvoru u Zenici obratio mu se jedan zatvorenik, neki četnik iz zapadne Bosne, koji je izrazio neobičnu želju - htio je vidjeti Tita
Tog dana objavljeno je da arijevski zakoni više ne vrijede, odnosno da su svi građani, bez obzira na vjeru i naciju, jednaki. Obećava se i da će svi imovinsko-pravni odnosi nastali zbog dosadašnjih razlika biti riješeni. O mrtvima koje su arijevski zakoni uzrokovali, ni riječi. Usput je ponovljen poziv vojnim obveznicima da se prijave, a
Oslobodioci flertuju s gradskim damama
poziva se i u radnu službu. Uvedene su nove gradske trošarine na plin i električnu struju - kilovat za rasvjetu 6 kuna, za pogon strojeva 3 kune, na ugljen i plin po kubičnome metru 6 kuna, a na zemni plin 6 kuna. Što je dokaz da neki kontinuitet postoji, da u svemiru postoji red. Što god da se desilo računi za struju i plin moraju biti plaćeni! Odnosno, kako bi rekli Amerikanci - ništa se ne mora osim umrijeti i platiti porez. Iako, ni ovo da se mora umrijeti nije posve sigurno. Ovo za porez definitivno jest. U kinu, pardon slikopisu, Drina igraju “Tri lude djevojke”, a u Zagrebu su vjenčani Julije Pribetić, slušač (valjda student) šumarstva i Vanda Štrk, Marijan Škutelj, tapetarski pomoćnik i Dorica Jagušt, Josip Regulja, postolarski pomoćnik i Margareta ud. Polak, Franjo Bizjak tapetarski pomoćnik i Anica Žučko. Mladenci, neka vam je sretno!
ZABORAVLJENI SREĆKO
Duško Doder, kodnog imena Srećko, napokon je tog 5. svibnja dočekao sastanak sa šefom Narodne zaštite Karlovcem. Prije toga sastao se instruktoricom CK KPH Živkom
Bibanović-Nemčić u tajnom štabu u stanu u Tomašićevoj i dogovorio daljnje akcije. S potpukovnikom Karlovcem našao se u njegovoj kancelariji na Ksaveru, kako se sjeća, u uredu je bilo nekih 15-ak ljudi, raznih stručnjaka i inženjera priključenih Narodnoj zaštiti. Zamolio ih je da se udalje. Iznio mu je svoje prijedloge i Karlovac ih je prihvatio. Znao je da je rat gotov i da nema smisla raditi probleme te ugrožavati grad i građane.
Duško Doder rekao mu je svoje naloge, taksativno nabrajamo: Zagreb proglasiti otvorenim gradom, Narodna zaštita će raditi po nalozima druga Srećka, a Karlovac će održavati vezu preko Bože Vouka koji je već bio na Ksaveru u Narodnoj zaštiti, uvesti strožu disciplinu, neposlušnike predati vojsci, postaviti stražare kod miniranih lokacija i preko Nijemaca provjeriti što je minirano, prikupiti oružje i municiju te sačuvati skladišta, pojačati straže kod radio stanice, telefonske i električne centrale te osigurati da radio daje samo od njih odobrene obavijesti. Dalje: na prilazima Zagrebu postaviti straže Narodne zaštite - i to povjerljive ljude s novim legitimacijama u kuverti koju treba otvoriti kad se pojave partizanske jedinice (u kuverti je bio dokument da rade po nalogu druga Srećka, što je bila lozinka za koju su partizani znali)odštampati 200 novih legitimacija za ljude od povjerenja i 200 praznih za Srećka, prikupiti šmajsere, pištolje, municiju i ručne bombe, pripremiti dva ispravna kamiona s puškomitraljezima koji će mu stajati na
raspolaganju, budući da policije nema treba zatvoriti kućne veže u 20 sati i legitimirati sve (osim vojnika) koji su na ulici poslije toga, sumnjive zatvoriti, dati mu na raspolaganje auto s bonovima za benzin i s dozvolom za kretanje. “Upitao me je kakvo će prezime staviti. Odgovorio sam mu - Darlić. Napomenuo sam mu da će daljnja naređenja dobivati preko Vouka, koji već radi kod njega i koji će stalno biti tu, tj. kod njega, i da sve obavijesti za nas prenosi Vouku, budući da on ima sigurnu vezu s nama. Tražio sam da mi potvrdi da li su mu sva naređenja jasna. ‘Sve mi je jasno, ali kada ću upoznati druga Srećka?’, upitao je. Odgovorio sam mu da sam ja Srećko i da moji kontakti s njim moraju ostati u najvećoj tajnosti”, prisjeća se Duško Doder.
TITO NA NIŠANU ČETNIKA
No dok Vladimir Nazor i Andrija Hebrang (uz pomoć HSS-ovaca, SNS-ovaca i katoličkog svećenika Svetozara Rittiga) usmjeravaju kuglicu na ruletu prema crvenom polju, Nijemci spremaju, pokazat će se, posljednji ozbiljni pokušaj da kuglicu na balkanskom ruletu preusmjere na crno polje. Mjesto gdje se skriva Tito istražuju tri njemačke službe pa zahvaljujući rivalitetu koji vlada među njima od desanta na taj grad odustaje najopasniji njemački komandos, “lice s ožiljkom”, Otto Skorzeny, a vođenje akcije preuzima Kurt Rybka.
Nastavak na sljedećoj stranici
Obavještajci komandosima prosljeđuju pogrešnu informaciju - da je Tito u dolini, a ne u pećini na brdu - i taj podatak utječe na propast akcije. Tito uspijeva pobjeći iz pećine.
Kasnije će pričati kako je dalje nastavio, između ostalog, i konjem u galopu. Bio je dobar jahač, jahao je još od Rusije.
“Čim smo prešli Mlinište, brzo smo se zaustavili u jednoj šumi i prenoćili. Tamo preko puta koji sam prešao bila je jedna čobanska koliba, u kojoj se gore nalazilo sijeno. Kasnije sam saznao da je na tom sijenu bio onaj Vasić koji me je držao na nišanu. Ali - nije smio pucati jer je vidio da za mnom idu i drugi. Da je mene ubio, i on bi nastradao”, ispričao je Tito. Milovan Đilas u svojoj knjizi napisanoj nakon Titove smrti rekao je kako je Tito pod starost u opisu drvarskih do-
Promatra nepregledne kolone ustaša, domobrana i civila koji su na njegov poziv krenuli prema zapadu da se predaju Englezima. ‘Zamišljen je, sjetan i zabrinut’, zapisala je, u melodramatskom opisu, Dolores Bracanović. On je i dalje njezin idol
gađaja dao maha mašti. “Njega, Tita - tako je izjavio pre neku godinu - četnik Rodić imao je na nišanu u povlačenju posle nemačkog desanta na Drvar od 25. maja 1944. godine. Otkud to Tito zna? Verovatno je čuo da se tada tuda muvao i četnik Rodić. Ali otkuda je Rodić znao da je to bio baš Tito? Neobjašnjivo.” ...Đilas je ovoga puta bio u krivu, točnije, dijelom je pogriješio - Tito je ovoga puta znao što govori. Novinar i urednik Tomislav Marčinko ispričao nam je kako je, dugo nakon rata, intervjuirao jednog partizanskoga generala koji je radio u Titovu osiguranju još od ratnih godina. Prilikom posjeta zatvoru u Zenici obratio mu se jedan zatvorenik, neki četnik iz zapadne Bosne, koji je izrazio neobičnu želju - htio je vidjeti Tita.
General je bio zaprepašten. “Pa zašto ti da vidiš Tita?” “Ja sam ga 1944., nakon povlačenja iz Drvara, s jednog sjenika držao na nišanu”, rekao je četnik. General je bio zaprepašten. Rekao je četniku da proba rekonstruirati kako je izgledao Tito, a kako njegova pratnja. Sve se poklapalo! Četnik je držao povijest na nišanu - u njegovoj pušci bilo je zrno koje je moglo promijeniti cijeli tijek naše poslijeratne povijesti jer bi ona, bez Tita, izgledala bitno drugačije - bolje ili gore, to ne možemo znati, ali različito u svakom slučaju... “Zašto nisi pucao?”
“Znate, ja imam obitelj, ženu i malu djecu. Da sam pucao, ubio bih ga, ali se ne bih mogao izvući i moja bi obitelj ostala bez hranitelja.” Tito je - kaže Marčinko - primio četnika i udovoljio njegovoj molbi za pomilovanje.
Nastavak na sljedećoj stranici
Proslava oslobođenja Zagreba na
Čovjek je pušten iz zatvora, dobio je drugi identitet i preseljen na lokaciju gdje ga nitko nije poznavao, negdje u ravnicu...
POGLAVNIK U CRNOM PLAŠTU
Sad, osmog svibnja 1945. Poglavnik, sjena svoje dojučerašnje moći, stajao je kraj Rogaške Slatine, nalik na anđela smrti iz Ivanove Apokalipse. “Krenemo prema Mariboru”, piše u Dnevniku Dolores Bracanović, bivša zapovjednica Ženske ustaške mladeži, u povlačenju šefica Ženske lože, poglavnikova obožavateljica. Ushićena je kao prvopričesnica. “Pred odlazak još vidim Poglavnika kako u odori s crnim plaštem stoji na stubištu bolnice u Rogaškoj Slatini i promatra pokret. Par kilometara pred Mariborom partizani pokušavaju napad na našu kolonu”. Ante
Pavelić, “zaogrnut crnim plaštem”, upravo je šmugnuo iz povijesti, s radnog mjesta poglavnika NDH. Promatra kolone ustaša, domobrana i civila koji su na njegov poziv krenuli prema zapadu da se predaju Englezima. “Zamišljen je, sjetan i zabrinut”, piše, u melodramatskom opisu, Dolores Bracanović. On je i dalje njezin idol. Puno je vjerojatnije da Ante Pavelić u tom trenutku nije bio ni zamišljen ni zabrinut za sudbinu domobrana, ustaša i civila. Dapače, vjerojatno ga je za sve njih “boljela neka stvar” jer, kako je rekla njegova žena Mara - koja se tijekom četverogodišnje vladavine uglavnom bavila kadroviranjem i skupljanjem materijalnih bogatstava, uključujući i ubiranje profita od preprodaje grincajga i zelenja s državnog dobra u Novim dvorima - “fućkaš ti Hrvatsku u kojoj moj Ante nije poglavnik”. Umjesto tuge nad sudbinom svog naroda
(kojemu se za četiri godine napio krvi), opisane u makabričnoj viziji Dolores Bracanović, Pavelić je pragmatično razmišljao o tome kako se dočepati lovačke kuće, točnije omanjeg dvorca u Austriji, gdje je prije nekoliko mjeseci preventivno mudro smjestio ženu i obitelj. Da su ga više mučile svjetovne, a ne državničke brige, govori i to što je noć prije odlaska iz Zagreba odvojio nekih deset minuta za razgovor s Vladkom Mačekom, još neupitnim političkim vođom hrvatskih masa, kojega je držao interniranog prvo u Jasenovcu (pod paskom zloglasnog Ljube Miloša i najopasnijeg čovjeka Endehazije, Maksa Luburića), a kasnije i u kućnom pritvoru. Mačeku, koji je možda, ali samo možda, mogao biti neka protuteža komunistima ili barem karta na koju bi mogli zaigrati zapadni saveznici, Pavelić je posvetio tek deset minuta! Poslije toga otišao je u - noćni posjet
tajanstvenoj dami. Taj susret trajao je znatno dulje. Konzervativni, pobožni otac obitelji i nacije više se zanimao za “galantni posjet” Nepoznatoj u Bauerovoj, nego za spas naroda. Ni u željeznom zagrljaju povijesti Pavelićeva sklonost ženama ne popušta. To je prilično daleko od spomeničke proze Dolores Bracanović. Ante Moškov, šef njegova Tjelesnog sdruga, kasnije će Udbi otkriti dubinu razočaranja koje je otkriće Pavelićeva dvostrukog života ostavilo na njegove sljedbenike koji su, baš poput partizana, strogo kažnjavani za erotsku razuzdanost, ali samo oni na dnu. Pravila su se odnosila na sve, osim na one koji su ih pisali... A dok Miroslav Krleža strepeći osluškuje korake u predvorju stana u Radišinoj, a Pavelić u Sloveniji “zamišljeno gleda u daljinu”, u Beogradu se već od 10 sati slavi oslobođenje Zagreba.
EGZORCIST
WILLIAM PETER BLATTY
Roman “Egzorcist” Williama Petera Blattyja, kao i istoimeni kultni film američkog redatelja Williama Friedkina, opće su mjesto svjetske književnosti i kinematografije. Nakon što je 1971. ugledao svjetlo dana, Blattyjev je roman izazvao snažne reakcije čitatelja i vrlo brzo dospio na listu bestselera, a njegovu književnu i teološku vrijednost prepoznali su i mnogobrojni. (Verbum)
RUŠENJE ČETIRI ZIDA PRIREDILI D. ĆOSIĆ I Đ. SIMIĆ
Antologija regionalne queer poezije zamišljena je kao siguran prostor za iskorak iz okvira općeprihvaćenog i tradicionalnog poimanja identiteta, ali i same poezije kao fiksnog mjesta bez mogućnosti samoodređenja i postavljanja pitanja u sveukupnoj razvodnjenosti svijeta. Ona dolazi kao protuteža potrošenim izjavama da se o ovim temama svakodnevno govori. (HDP)
LJUBAVNIK MARGUERITE DURAS
Duras je već za života ostavila značajnu umjetničku zaostavštinu, među kojom se ističe roman napisan 1984. u autoričinoj sedamdesetoj godini. Njen “Ljubavnik” –ovjekovječen Goncourtovom nagradom, nominiran za Nobela i ekraniziran u režiji Jean-Jacques Annauda – i danas predstavlja remek-djelo autoričina opusa, kao i frankofone književnosti općenito. (Buybook)
’Sedmi križ’ je objavljen 1942., a aktualnost duguje vjerodostojnom portretu nacije u ropstvu totalitarizma
“Sedmi križ” načelno je triler, a istodobno i duboka analiza ljudskog mraka. Knjiga je objavljena 1942. u Meksiku, a današnju aktualnost duguje vjerodostojnom portretu nacije u ropstvu totalitarizma. Oskarom nagrađenu istoimenu filmsku adaptaciju režirao je Fred Zinnemann (“Točno u podne”, “Dan Šakala”...) 1944. sa Spencerom Tracyjem u glavnoj ulozi, a “Simfonija br. 9” kompozitora Hansa Wernera Henzea iz 1997. inspirirana je radnjom romana što je djelu Anne Saghers dodatno zacementiralo status
jedne od utjecajnijih knjiga 20. stoljeća. Osnovni zaplet je jednostavan: član Komunističke partije George sa šest drugih nesretnika 1936. bježi iz koncentracijskog logora, a Gestapo i SS ih progone. Razni ljudi pomažu u bijegu ili sudjeluju u potjeri. Fokus je stavljen na moralne dileme protagonista. No postoji problem. Seghers, naime, uvodi brojne likove (njih tridesetak) bez neke vidljive veze. Što prvu polovicu romana čini pomalo neprohodnom. Tko je bio pastir Ernst i zašto bi čitatelju
Anne Seghers je zapravo pseudonim kojim se koristila Anna (Netty) Reiling. Nominirana je za Nobela pet puta
SEDMI KRIŽ ANNA SEGHERS, BODONI. PRIJEVOD: LATICA B. VUKOVIĆ
trebalo biti stalo do njega?
Zašto je čitatelju stalo do dječaka po imenu Fritz i njegove djevojke? Kakvu ulogu ima Franz u cijeloj ovoj priči? Tko su svi ti razni nacisti koji rade u logoru? I tako dalje. No autoričina sposobnost da interpretira unutrašnji svijet svojih likova, njihovu borbu između vlastitog malograđanskog komfora i humanosti majstorski je prikazana. Čitatelj se mora zapitati hoće li Fritz i Franz i svi ostali učiniti ono što je potrebno kako bi pomogli Georgeu ili kako bi spasili sebe. To knjigu čini napetom. Ovo nije tipična kriminalistička ili ratna priča u kojoj neizvjesnost leži u pronalaženju tragova ili promatranju monstruma kako se približavaju junaku u bijegu. Seghers je bila Židovka. Iz prve ruke iskusila je opresiju. Studirala je povijest, povijest umjetnosti i sinologiju u Kölnu i Heidelbergu. Pobjegla je u Francusku 1933., a zatim u Meksiko, gdje je pokrenula antifašistički Klub Heinricha-Heinea. Posvetila je “Sedmi križ” “njemačkim antifašistima, živima i mrtvima”, svjedočanstvu ljudske otpornosti i otpora dok su užasi nacizma još trajali. Anne Seghers je zapravo pseudonim kojim se koristila Anna (Netty) Reiling. Nominirana je za Nobela pet puta.
Piše: ANA DASOVIĆ
Duhovi jezive prošlosti ne prestaju proganjati modernu Irsku
Nije teško uroniti u melankolični svijet umirovljenog inspektora Toma Kettlea. Dok provodi prve mjesece mirovine gledajući tmurno more iz svog stančića u viktorijanskom zamku u gradiću negdje u Irskoj, pokušavajući zbrojiti životne poraze više nego pobjede, u svijet zločina i zagonetki katapultirat će ga posjet dvojice mlađih kolega. No majstor pripovijedanja Sebastian Barry otkrivanje zločinaca postavlja tek kao podlogu za slojevitu priču o životu i vremenu, o tome kako prihvaćamo gubitke i slavimo dobitke. Prije stote stranice čitatelj ionako ne saznaje čime se to treba pozabaviti Tom Kettle, ali mu je pred očima vrlo detaljno oslikana slika malog irskog mjesta, kao i duhovi koji opsjedaju i modernu Irsku - svećeničkih seksualnih zlostavljanja u Katoličkoj crkvi, maltretiranja djevojaka koje su ostale trudne, užasnih sirotišta... No kroz sve Barry gradi priču o ljubavi i privrženosti Toma i njegove supruge June. Oboje siročad, odrasli u strašnim uvjetima, ljubavlju su prevladavali djetinje traume. I dok se mirio sa životom, poziv kolega da im pomogne riješiti “hladan”, stari slučaj ubojstva svećenika, koji ga je godinama opsjedao, vraća mu brojne neizliječene rane. Jer riječ je o svećeniku koji mu je silovao ženu dok je još bila djevojčica. I riječ je o slučaju koji je “rješavao” on. I koji je trebao ostati duboko zakopan upravo stoga što žrtva nije nevina, dapače, iza ove žrtve ostale su nebrojene nevinije žrtve. Žrtva je kao dijete bio i sam Tom, dijete iz sirotišta, koje je
pretrpjelo mlaćenja i maltretiranja. Kettle nije oštroumni, brzi istražitelj, posebno stoga što je istovremeno i glavni osumnjičeni. Tomu se miješa svakodnevica s moćnim morama, fantazijama, sporednim likovima, a to radnju čini gustim pletivom više nego čistim pripovijedanjem. On slučaj “rješava” neprekinutim tijekom misli, zaboravom, gubljenjem u događajima... Stoga ovo nije pravocrtni krimić, nego je to priča o traumama u koje su duboko uronjene generacije irskih stanovnika. Naravno, Barry itekako dobro zna kojim skrovitim putevima vodi čitatelja i što mu zapravo želi ispričati. Upravo zbog toga je “Vrijeme onkraj sjećanja” težak, ali istovremeno bogat roman koji ostavlja nadu da će pravi zločinci biti kažnjeni, ovako ili onako.
VRIJEME ONKRAJ SJEĆANJA SEBASTIAN BARRY. PETRINE KNJIGE. PRIJEVOD: IRA MARTINOVIĆ
Majstor pripovijedanja Sebastian Barry otkrivanje zločinaca postavlja kao podlogu za slojevitu priču o životu i vremenu
MISIJA
JE OČUVANJE PROŠLOSTI ZA BUDUĆNOST
Kao jedina tvrtka te vrste u Hrvatskoj, Spegra je simbol stručnosti, posvećenosti i ljubavi prema nasljeđu
Piše: TEA KVARANTAN SOLDATIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
Knežev dvor
Osnivač i direktor Spegre Berislav Borovina krajem ‘70-ih i početkom ‘80-ih, kao mladi inženjer, bio je uključen u sanaciju Dubrovnika nakon potresa u Crnoj Gori
Oni su svojevrsni HGSS u graditeljstvu jer, kad se pojavi neko oštećenje ili bilo kakav drugi problem na objektima koji su zaštićeno kulturno dobro ili na gospodarskim i infrastrukturnim objektima poput spremnika, hala, vijadukata, mostova, hidrotehničkih tunela i slično, splitska tvrtka Spegra prva je adresa na koju se obraćaju investitori, konzervatori i sva druga struka. Zna se da će njeni stručnjaci brzo i stručno reagirati te spriječiti daljnje štete ili još veće katastrofe. A važno je i što nakon Spegre ne treba ništa popravljati. I tu leže snaga i izvrsnost tvrtke s vrhunskim obučenim meštrima od struke i radnicima.
Naime, tvrtka Spegra, na čelu s Berislavom Borovinom, već 36 godina slovi kao lider u sanacijskim radovima i specijalnim građevinskim postupcima, onima koje je u pravilu malo tko htio, znao ili imao kapacitete raditi, ali je i jedan od najpoželjnijih poslodavaca u ovoj branši.
Zadnji projekt na kojem su angažirani obnova je Meštrovićeva paviljona, kultnog objekta u središtu Zagreba. Iza njih su obnove Paškoga, Krčkog, Masleničkog i Dubrovačkog mosta,velikog broja vijadukata i prometnica, hvarskog Arsenala i Kneževa dvora u Dubrovniku, Jupiterova hrama u Splitu i Starog mosta u Mostaru, desetaka crkava, palača i dvoraca, ali i za-
grebačke katedrale, na kojoj Spegra također trenutno izvodi radove. - Svaki put kad morate nešto inženjerski riješiti, to od vas traži da pronađete neki inovativan i optimalan pristup rješenju problema. Spegra je u tome iznimno jaka. Kad se pojavi neki iznenadni problem, uglavnom zovu nas jer smo kadrovski ekipirani, a kako sam rekao, i tehnološki jaki. Primjer je potres u Zagrebu 2020. godine, kad smo odmah izašli na teren, bili smo prvi s vojskom. Sve svoje ljudske i materijalne kapacitete u Zagrebu dali smo na raspolaganje gradskom poglavarstvu. Sudjelovali smo u raščišćavanju i saniranju labilnih dijelova zgrada koji su prijetili urušavanjem i ponosan sam da smo baš mi bili ti koji su to mogli i znali - kaže osnivač i direktor Spegre Berislav Borovina, koji je krajem ‘70-ih i početkom ‘80-ih, kao mladi inženjer, bio uključen u sanaciju Dubrovnika nakon potresa u Crnoj Gori, potom je radio na Građevinskom fakultetu i poslije na Građevinskom institutu, a 1989. osnovao je svoju tvrtku koja se usmjerila na vrlo složene inženjerske sanacije.
Ljubav prema toj posebnoj građevinskoj niši rodila se igrom slučaja. Kao student Borovina je bio zaljubljenik u hidrauliku, čak mu je i diplomski rad o toj temi bio ocijenjen najboljim u Jugoslaviji. No dok je nakon diplome čekao da se na Građevinskom fakultetu u Splitu otvori mjesto na Katedri za hidrauliku, privremeno je radio u domeni ispitivanja materijala i konstrukcija te se zaljubio u to područje.
- Kad sam radio na Građevinskom institutu, do mene su stalno dolazili po savjet zbog problema na građevinama, zbog raznih razloga. Naime, nema objekta koji se ne haba i koji ne treba održavati, a radili smo tad na projektima sanacije i znalo se dogoditi da se pitamo tko će to izvoditi jer bilo kakva sanacija uvijek zapne na izvoditelju - kaže Borovina te dodaje da je u to vrijeme baš bio počeo nagli razvoj u materijalima i opremi za njihovu ugradnju, pa je odlučio otići u privatne vode.
Od tada Spegra prati sve inovacije na tržištu, koristi najbolju tehnologiju i najbolje materijale. No kao posebno bogatstvo Borovina ističe svoje zaposlenike raznih zanatskih profila, ali i klesare koji su zanat izučili u Klesarskoj školi u Pučišćima. Spomenutu školu, kako je rekao, treba prepoznati kao nematerijalno kulturno dobro.
Zadnji projekt na kojem su angažirani je obnova Meštrovićeva paviljona, kultnog objekta u središtu Zagreba. Iza njih su obnove Paškoga, Krčkog, Masleničkog i Dubrovačkog mosta, niza vijadukata i prometnica, hvarskog Arsenala i Kneževa dvora u Dubrovniku, Jupiterova hrama u Splitu...
- Tu bih dao primjer Kneževa dvora u Dubrovniku. Taj je posao vodio moj pokojni sin Frane i to mi je jedan od najdražih projekata, a riječ je o svjetski vrijednoj sanaciji. Obnova je tražila izvanredne klesare, koji su se zaista iskazali. Završili smo sve u tri godine, prve godine radili smo
na ojačanju temelja stupova u atriju Kneževa dvora, druge godine na ojačanju i izradi ležajeva stupišta u atriju, a treće godine različite zahvate na katu Kneževa dvora. S ponosom mogu reći da je to inženjerski posao svjetskoga kalibra. Prekidali smo dok je trajala turistička sezona, ali smo u tri godine sanirali cijeli Knežev dvor, jedan od najznačajnijih spomenika kulturne baštine na hrvatskoj obali - kaže Borovina, koji ne može izdvojiti najdraži projekt jer je riječ o različitim pristupima sanaciji.
Za svaki projekt potrebno je specifično znanje i drugačija oprema. Primjerice, konstrukcije od armiranog betona traže jedan pristup koji se odnosi na tehnologiju i tehniku, a spomenička baština traži drugi pristup. Spegra se, kao nitko u Hrvatskoj, specijalizirala za obnovu spomenika kulture, posebno onih koji su pod zaštitom UNESCO-a. Kao potvrdu za izvanredan rad Spegra je dobila plaketu Europske komisije, “Europa nostra”, najprestižniju nagradu za konzervaciju dodijeljenu za rad na hvarskom Arsenalu, potom lanjsku Zlatnu bilancu FINA-e te nedavno priznanje Financial Timesa, koji je Spegru uvrstio među 300 tvrtki s najvišim dugoročnim rastom. Trenutno im je čast što rade na obnovi zagrebačke pr-
Spegra za obnovu hvarskog Arsenala i kazališta dobila prestižnu nagradu ‘Europa nostra’ koja se dodjeljuje za najbolje izvedene sanacije kulturne baštine na razini Europe
vostolnice. Riječ je o zahtjevnim radovima koji su počeli 2023., kad je krenula ozbiljna obnova zagrebačke katedrale. Do tada je desetljećima trajala izmjena dotrajaloga kamena bizeka kvalitetnijim kamenom travertinom, ali sav taj raniji trud i posao uništila su dva potresa. - Teško je izdvojiti meni najdraži projekt, ali zaista nisam ni sanjao da ćemo raditi obnovu katedrale. Naime, katedrala je baš bila završena, skela je skinuta. A onda je došlo do potresa - kaže Borovina, koji može biti itekako ponosan jer na službenim stranicama zagrebačke katedrale i danas stoji natpis: “Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava - u koju već dugo Zagrepčani ne mogu ući - obnavljaju Splićani, odnosno građevinska tvrtka Spegra iz Splita, specijalizirana za obnove svih vrsta objekata, a posebno sakralnih”. Tornjevi katedrale su, nažalost, u potresu teško stradali te je došlo do pucanja spona/veza između kamena i prijetilo je nekontrolirano urušavanje. Spegrin je zadatak sanirati sve dijelove koji bi se mogli urušiti. No kao građevinska tvrtka imaju višegodišnje iskustvo na sličnim objektima, radili su do sada na mnogo zvonika u Hrvatskoj, pa ne postoje vrsta radova ni radne operacije na katedrali u Zagrebu koje do sada već nisu izveli. Istina, možda ne u ovolikome opsegu jer ipak je ova katedrala najveća u zemlji i jedina je koju je potres na ovakav način oštetio i utoliko je posao ipak specifičan.
Nastavak na sljedećoj stranici
Treba istaknuti da ovakav posao nigdje na svijetu nije do sada rađen jer gotičke katedrale takvih dimenzija i tolike visine građene su isključivo u nepotresnom području, što je specifičnost zagrebačke katedrale. Spegra sad ima tu čast vratiti katedralu u njezino izvorno stanje, sačuvati povijesni karakter i kulturnu vrijednost, ali i zagrebačku ljepoticu seizmički ojačati da idući potres ne stvori ponovno probleme.
Spegra je od svojih početaka većinu vremena radila na projektu sanacije hvarskog Arsenala, Fontika i kazališta. Cijeli taj sklop obnavljali su gotovo 10 godina, različitom dinamikom, u skladu s financijskim sredstvima koja bi Ministarstvo kulture namijenilo za tu svrhu. Danas je hvarsko kazalište, kao dio šire cjeline, koja uključuje i Arsenal, kompletno osvježeno ne samo izvana nego i iznutra, kroz uređenje interijera. - Ove je radove 2020. godine Vijeće Europe nagradilo kao najbolji rad u kategoriji zaštite kulturne baštine u EU - ističe Borovina, kojem to nije prvo ni zadnje priznanje.
Spegra je dobila nagradu i zahvalnicu UNESCO-a za sanaciju Jupiterova hrama u Splitu, koji je građen u rimsko doba za dolazak cara Dioklecijana, a košarkaško igralište koje su radili u Dubrovniku u staroj jezgri proglašeno je najljepšim na svijetu.
Spegra je obnavljala Franjevački samostan na Kaptolu u Zagrebu te zvonik i crkvu svetog Franje, kao i dvorac Veliki Tabor.
No Spegra se, osim sanacijom spomenika nulte kategorije, može pohvaliti obnovom mostova, koji su poseban izazov. Spegra je radila obnovu Starog mosta u Mostaru, obnovu mostova na vratima od Ploča i Pila u Dubrovniku, ali i Krčkog te Paškog mosta. Jedan od recentnijih Spegrinih projekata
Jedan od recentnijih Spegrinih projekata bila je obnova starog čiovskog mosta te mostova u Ninu koji su bili uništeni velikom bujicom 2017. godine, a danas ti mostovi iz 16. stoljeća izgledaju kao replike, na odobravanje struke i lokalnog stanovništva. Tu su još Jadranski most u Zagrebu te Savski i Most mladosti
bila je obnova starog čiovskog mosta te mostova u Ninu koji su bili uništeni velikom bujicom 2017. godine, a danas ti mostovi iz 16. stoljeća izgledaju kao izvorno, na odobravanje struke i lokalnog stanovništva. Tu su još Jadranski most u Zagrebu te Savski i Most mladosti. Nakon svih izvedenih radova i mnogih zahtjevnih projekata iza sebe, Spegra pod vodstvom Berislava Borovine nastavlja djelovati s istim žarom i stručnošću, a Borovina je za svoj doprinos graditeljstvu prije dvije godine nagrađen počasnim doktoratom splitskog sveučilišta. Kao jedina tvrtka u Hrvatskoj specijalizirana za ovako složene i osjetljive zahvate, Spegra ostaje nezamjenjiv akter u području konzervatorsko-restauratorskih i građevinskih radova, spremna odgovoriti na sve izazove koji dolaze.
- Od prvog dana inzistiramo na izvrsnosti u poslu, na korektnim i poštenim odnosima s investitorima, konzervatorima, projektantima, a posebno prema našim djelatnicima, od kojih su neki s nama dulje od
Teško je izdvojiti meni najdraži projekt, ali zaista nisam ni sanjao da ćemo raditi obnovu katedrale. Naime, katedrala je baš bila završena, skela je skinuta. A onda je došlo do potresa - kaže nam
Berislav Borovina. Tornjevi katedrale su, nažalost, u potresu teško stradali te je došlo do pucanja spona
Spegra je radila obnovu Starog mosta u Mostaru, obnovu mostova na vratima od Ploča i Pila u Dubrovniku, ali i Krčkog te Paškog mosta.
SPREGA BRANKO OSTOJIĆ
20 godina. Zahvalan sam im što su važan dio naše uspješne priče. Puno sanacijskih metoda sami smo razvili i imamo gotovo četiri desetljeća dug ‘know how’, koji nema nijedna tvrtka u Hrvatskoj. Zbog svega navedenog danas smo na vrhu. Iako puno rastemo i posla ima sve više, prema budućnosti gledamo uvijek s
dozom poniznosti, ali uvjereni da će za nas uvijek biti posla - zaključuje Borovina.
Kao jedina tvrtka te vrste u Hrvatskoj, Spegra ostaje simbol stručnosti, posvećenosti i ljubavi prema nasljeđu – neumorna u svojoj misiji očuvanja prošlosti za budućnost.
Zagrebačka katedrala najpoznatiji je simbol grada
JOSIP
MUSSOLINI JE OD
ĐAVOLA POSTAO
Mussolini i klika oko njega željela je rat, osvajanja, slavu, istrebljenja, iako je Italija bila potpuno nespremna za rat, a većina ga, čini se, nije ni htjela. Ali Mussolini je, kako to Scurati u knjizi ‘M - Posljednji dani Europe’ dobro opisuje, duboko uronio u Hitlerov zagrljaj. Ili je možda bolje reći - oduvijek je to želio
Piše: GORAN GAVRANOVIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
Adolf Hitler i Benito Mussolini 1937. u Berlinu
Da ih ubijem i spasim milijune života ili da ih ne ubijem i spasim svoj?
To je na meniju ovoga stoljeća. Umrijeti, poginuti zaklan, oderane kože, nadjeven za gozbu kužnih božanstava, to je očekivano. Ali ubiti, to je nešto posve drugo. Ubiti ili ne ubiti, jedino je pitanje sad.
“M - Posljednji dani Europe”, Antonio Scurati
Tako razmišlja ugledni profesor gledajući Hitlera i Mussolinija dok ih vodi kroz labirinte rimske antičke umjetnosti. Tako počinje treći biografski roman o Benitu Mussoliniju Antonija Scuratija u praskozorje kraja svijeta - Drugog svjetskog rata. Biografski roman je, možda, preuska klasifikacija jer Scurati istovremeno piše povijesnu i psihološku studiju, sociološku disertaciju, roman o propadanju u bezdan, filozofski esej o umiranju demokracije, roman o čudovištu i čovjeku te priču o poniranje u najtamnije prostore ljudske duše. Mogao bih nabrajati još, jer kompleksnost Scuratijeva portreta je, gotovo, pa nesaglediva. I nevjerojatno dobra. Vjerojatno jedna od najboljih knjiga u posljednjih nekoliko desetljeća, a rekao bih i u sljedećih nekoliko. Već sam naslov romana zvuči mračno i sudbonosno - “Posljednji dani Europe” - i utopljeno u današnje vrijeme, u ovaj trenutak sad, a ne u događaje od prije, sad već gotovo sto godina. Nije to slučajno, sjeme koje je tad posijao Mussolini klije još i sad, i ne mislim pri tome na fašizam, nego na sve one beskrupulozne, brutalne, cinične, nemilosrdne populističke tehnike koje je uveo u politički i javni život te koje se uzdižu danas, možda više nego ikad u proteklih sedamdeset godina. On je duhovni otac raznih trumpova, putina i različitih hrvatskih varijacija sličnih likova. Prvi Scuratijevi romani o Musoliniju - “M - Dijete svog vremena” i “M - Čovjek providnost” - u detalje poniru u to, kako je Benito postao Duce i kako je zatrovao svijet oko sebe za desetljeća koja dolaze. Ali i kako su mu svi, ili gotovo svi, to dopustili, predajući svojevoljno dio po dio slobode i ljudskosti u ime nečega. Gotovo da je sablasno kako sve to zvuči kao nešto što se događa upravo sad oko
je opis Margherite Sarfatti, bivše Mussolinijeve ljubavnice i muze, žene koja ga je naučila manirima, financirala i gotovo pa dovela na vlast. A sigurno vjerovala u njega kad je bio obični provincijalac koji se pokušavao probiti u politici i novinama. Nekad kraljica fašističke kulture, sad je odbačena ljubavnica, a čeka je još gora sudbina - ona je Židovka. Nasreću, od onih koji se samozavaravaju, ona zna da izlaza više nema i odlučuje se na bijeg u Latinsku Ameriku, strahujući na svakom koraku da će biti zaustavljena
M - Posljednji
dani Europe A. Scurati, Fraktura. Prijevod: A. Badurina
M - Čovjek providnosti A. Scurati, Fraktura. Prijevod: A. Badurina
M - Dijete svojega vremena A. Scurati, Fraktura. Prijevod: A. Badurina
nas, samo ima drugo ime i druga lica. “M - Posljednji dani Europe” gotovo je upola kraći od prethodna dva romana, na trenutke izgleda i hladniji te opisuje razdoblje kad Italija pada u nemilosrdni zagrljaj Njemačke i kad učitelj - Mussolini - postaje dobrovoljni zatočenik volje najgoreg od svih svojih učenika koje je posijao diljem svijeta - Adolfa Hitlera. I padanje u taj zagrljaj je potpuno i bezuvjetno. Scurati je možda na trenutke hladniji nego prethodna dva romana, ali događaji koji opisuje mnogo su užasniji (a i prethodni su bili užasni) od onih opisanih u prethodna dva romana. Zato je pažljiv sa svakom riječju, sa svakom povijesnom činjenicom, ne dopuštajući peru da se razmaše u spekulacije i razmišljanja (iako to, mora se priznati, pretjerano nije činio ni u prethodna dva romana), a gole činjenice gore su od svakog užasa koji se može izmaštati. Padajući u Hitlerov zagrljaj- Mussolini se prvo
Potresan
Sjeme koje je tad posijao Mussolini klije još i sad, i ne mislim pri tome na fašizam, nego na sve one beskrupulozne, brutalne, cinične, nemilosrdne populističke tehnike koje je uveo u politički i javni život te koje se uzdižu danas, možda više nego ikad u proteklih sedamdeset godina
odriče Židova, zakoni koje tad Italija donosi rigorozniji su nego oni u Njemačkoj. Doduše, u Njemačkoj je teror nad Židovima mnogo veći nego u Italiji, bilo to uređeno zakonom ili ne. Možda i najdramatičniji su, a Scurati pažljivo u svakom romanu opisuje stvarne likove i posljedice na njih svega onoga što Mussolini čini, opisi talijanskih Židova suočenih s odbacivanjem. Neki od njih su talijanski patrioti odlikovani u Prvom svjetskom ratu, neki od njih su i fašisti, čak i na visokim funkcijama, poput potesta Ferrare ili Trsta, a sad su odbačeni građani trećeg reda. Na korak do povratka u geto. Tu nevjericu, očaj, samozavaravanje kako će sve proći Scurati efektno i potresno opisuje s malo riječi, ali uz efektne slike - poput potesta Ferrare koji nakon što je odbačen, ponižen, zgažen od onih u koje je vjerovao i od onih kojima je kao šef grada pomagao, nakon što Italija uđe u rat, iz ormara vadi svoju uniformu alpinca iz Prvog svjetskog rata i oblači je. Još je potresniji opis Margherite Sarfatti, bivše Mussolinijeve ljubavnice i muze, žene koja ga je naučila manirima, financirala i gotovo pa dovela na vlast. A sigurno vjerovala u njega kad je bio obični provincijalac koji se pokušavao probiti u politici i novinama. Nekad kraljica fašističke kulture, sad je odbačena ljubavnica, a čeka je još gora sudbina - ona je Židovka. Nasreću, od onih koji se samozavaravaju, ona zna da izlaza više nema i odlučuje se na bijeg u Latinsku Ameriku, strahujući na svakom koraku da će biti zaustavljena. Spirala ulaska u njemački zagrljaj opisana je virtuozno i bez opravdavanja. Mussolini i klika oko njega željela je rat, osvajanja, slavu, istrebljenja, iako je Italija bila potpuno nespremna za rat, a većina ga, čini se, nije ni htjela. Ali Mussolini je, kako to Scurati dobro opisuje, duboko uronio u Hitlerov zagrljaj. Ili je možda bolje reći - oduvijek je to želio.
“Zna li muškarac kad je razdoblje njegova sjaja došlo kraju? Razumije li to? Zna, ali ne razumije. Kad svjetlo trne, to je i univerzalno i nedokučivo iskustvo, doslovno nedokučivo.”
“M - Posljednji dani Europe”, Antonio Scurati
Mussolini to nedokučivo odbija priznati, zanesen lažnim pobjedama u Africi i Španjolskoj. Odbija vidjeti i priznati da je od Đavola postao Đavolov šegrt. I to najgori koji je hodao zemljom.
Scuratijev ton, kao što sam već rekao, za nijansu je hladniji nego u prethodna dva romana, ali je kirurški precizan, ne ostavljajući prostora za samosažaljenje, opravdanja, manipulaciju... Koristeći
sve moguće izvore koji su mu na raspolaganju, on na strogim činjenicama, koje romansira samo onoliko koliko je neophodno, postiže napetost trilera. A to je vještina koju rijetko koji pisac posjeduje. U proteklih desetak godina darujem raznim ljudima knjige koje smatram da su vrijedne da ih se širi, daruje, potiče da se pročita (neću sad spominjati koje su sve to bile knjige). Možda da ih pročitaju baš oni ljudi koji možda te knjige ne bi uzeli u ruke sami od sebe ili oni kojima je vrijedno otkriti nešto što će im se svidjeti. Nebitno. U proteklih dvije-tri godine Scuratijeve knjige su uvijek u tom paketu, ove godine uz Jergovićev “Rat” i Šnajderov roman “Anđeo nestajanja”. Možda su nekad sve te knjige bile tek neki moj osobni izbor, nešto što mi se svidjelo pa sam želio da se i drugima svidi. Ali sad sam uvjeren da su Scuratijevi romani (kao i “Rat” i “Anđeo nestajanja”) knjige koje će nadživjeti vrijeme.
Mussolini fotografiran 1926. s ružom u ruci
Benito
PROFIMEDIA
Jacques-Louis David’s ‘The Intervention of the Sabine Women’
Putovanje
kroz povijest Europe ili
OD ANTIČKIH BORDELA DO STALJINOVA GLADOMORA
Krenuvši takoreći od prvih lovaca sakupljača, Norman Davies, recimo, govori o receptima za motar - zobenoj vodi, kostima s moždinom - ali i o matrijarhalnim pretpovijesnim društvima
GPiše: SANJA ROMIĆ anglistica
odine 1996. vodeći britanski povjesničar Norman Davies dovršio je dvotomnu “Europa: jedna povijest”, nesvakidašnju knjigu koja na posve novi način donosi priču o Europi. Bio je to iz više razloga presedan, a sam Davies se šalio kako su mu za taj pothvat trebale samo tri godine. Riječ je, naime, o djelu koje na potpuno novi, pitak i zanimljiv način obrađuje sve važne događaje kontinenta tijekom posljednjih 2000 godina, a odnedavno je dostupno i u hrvatskom prijevodu Marina Popovića (izdavač su Petrine knjige). Nastavak na sljedećoj stranici
O njoj se stoga mora i može reći puno, no prije svega to da ona nije samo još jedan dosadni znanstveni elaborat, već uzbudljivo putovanje kroz povijest Europe.
Krenuvši takoreći od prvih lovaca sakupljača, Davies, recimo, govori o receptima za motar - zobenoj vodi, kostima s moždinom - ali i o matrijarhalnim pretpovijesnim društvima (Venera iz Laussela). Fenomen drevne Grčke tumači sunčevom svjetlošću snažnog intenziteta, Egejskim morem i sezonskom klimom, a podsjeća i kako se već u 5. st. ondje pojavila ksenofobija, stav koji su kasnije usvojili i Rimljani, a koji čini srž, kako kaže, europske tradicije. Davies pripovijeda i o tome da sifilis godinama nije imao službeno ime i da je svoj europski debi navodno imao u Barceloni 1493. Opisuje dolaske Europljana u Ameriku u jeku dekolumbizacije i tumači kako dr. Guillotin uopće nije izumio giljotinu, premda se baš po njemu zove, ali da ga je ista izdignula u status eponima. U samom Daviesu čuče ne samo vrstan povjesničar,
Europa: Jedna povijest Norman Davies, Petrine knjige. Prijevod: Marin Popović
ma, inače Europinu bratu, čija priča otkriva da Europljani korijene vuku iz Azije. Hipokratovu tezu da je histerija isključivo ženska bolest, koja je po njemu posljedica menstrualne krvi koja ne može napustiti tijelo, ističe, suvremena medicina odavno je odbacila. Bok o bok Francuskoj revoluciji ili Staljinovu organiziranju gladi kao genocidnog čina u Ukrajini i susjednim zemljama, Davies, recimo, obrađuje i temu metoda kontracepcije u starom Rimu (“nosi mačju jetru u tubi na lijevom stopalu...”), doduše, putem starijih izvora, ili, pak, onu o pompejskim bordelima ili lupinarima, gdje glavnog svodnika najvećeg bordela u “Europi” identificira kao Africanusa...
Među ostalim, njegova knjiga propituje i tradicionalni pogled utemeljen na kršćanskoj srži Europe te gotovo 500 godina njenog definiranja koje se vrtjelo oko uključivanja ili isključivanja Rusije. Pokazuje kritičnost prema europocentrizmu i otvorenost policentrizmu,
naziva, “protraćene europske godine”, a koje dijeli na tri razdoblja: poratno (1945. - 1948.), Hladni rat (1948. - 1989.) i vladavinu Gorbačova u Moskvi (1985. - 1991.), odnosno konačno raspuštanje Sovjetskog Saveza u prosincu 1991.
Davies nas istovremeno oduševljava i šokira svojim opisima, recimo, poremećenosti rimskih careva Tiberija, Kaligule, Klaudija i Nerona, o kojima govori eksplicite, bez ikakvog ustezanja. Spominjući, recimo, rimsku provinciju Ilirik, on automatski upotrebljava pridjev barbarska, “pokrivajući” se starijim izvorima.
“Iz nekog neobjašnjivog razloga, zapadnjački povjesničari vole gurati Protoslavene na najnevjerojatnije i najneugodnije moguće lokacije, usred pripjatskih močvara. Koje joj god bile granice, slavenska pradomovina nalazila se s obje strane glavnog prapovijesnog migracijskog pravca. Jamačno ju je opustošio, a zatim i sebi podredio, svaki novi val nomadskih napadača”, reći će pak o Slavenima te pežorativno govoriti o, recimo, njihovim “nehajno sklepanim kolibama od neobrađenog drva” koje uspoređuje s “arhitekturom dabra” (doduše, opet navođenjem starijih izvora). U “Europi” Davies podsjeća i da je naziv Europa po-
Davies pokazuje i da se ne libi kritika na račun današnje EU. Zajedničke poljoprivredne politike Europske zajednice u praksi, tako kaže, uništavaju tradicionalnu proizvodnju sireva: “Podaci iz 1985. govore da je te godine proizvedeno 6000 tona brieja s oznakom anoc (Appellation Nationale d’Origine Controllee), naspram 18.000 tona ‘groznog’ industrijskog brieja”.
Pred osvit Drugog svjetskog rata popularna je bila pjesma ‘Lili Marleen’. No nikad nije bila hit u međuratnom Berlinu, a prvi put se emitira na Radio Beogradu koji se emitirao i u sjevernoj Africi, gdje su ga, kaže Davies, čuli i Rommelovi ljudi i ‘pustinjski štakori’ britanske Osme armije
Kult Bogorodice nema utemeljenja u Bibliji, a Marijanski kult često se povezuje s protukomunizmom, osobito za španjolskoga građanskog rata, navodi tako u jednoj od svojih kapsula pod naslovom “Fatima”.
Nastavak na sljedećoj stranici
Davies pripovijeda i o Romima, Židovima, muslimanima i hereticima, ali i Gagauzima, Pomacima i Turcima. Govori i o samskom posuđu, kabali, slavenskim zadrugama, Kop-Ag-u i konklavi. Jednu kapsulu teksta posvećuje i andaluzijskoj romskoj glazbi ili flamenku: “Značenje riječi flamenko prilično je jednostavno i znači ‘flamanski’... Drevni flamenco jondo ili ‘duboki flamenko’, posebice tonas ili ‘melodije bez pratnje’, pripadaju svijetu suza i tužaljki. Nalik na blues američkog juga, (on) izražava crna raspoloženja očajnih ljudi: to su pjesme ljudi lišenih boga”.
“Tko je nekomu heroj, drugomu je hulja...”, britko, pak, zaključuje na kraju svoje kapsule o uskocima, čije ime, kako objašnjava, dolazi od hrvatske riječi uskočiti ili zaskočiti.
“Vezivao ih je kodeks časti i osvete. Bili su pomorski pandani krajiških grenzera, od kojih su mnogi bili izbjeglice iz Srbije i odbjegli kmetovi, koji su se rasporedili cijelom dužinom granice i koji će se jednoga dana pobuniti protiv hrvatske vlasti. Kao i njihova
odjevnom komadu hrvatskog naziva, precizirajući: “Jedna teorija tvrdi da se Napoleon divio maramama kakve su nosili zarobljeni habsburški vojnici. Posrijedi je očita zabluda, jer Littré navodi kako Voltaire rabi riječ mnogo prije Napoleonova rođenja... Luj XIV. po svoj je prilici najizgledniji krivac. Hrvatski plaćenici u francuskoj službi u Versaillesu najvjerojatniji su izvor mode koja se proširila svijetom. U svakom slučaju, ljudi koji niječu utjecaj ‘malih nacija’ Europe trebali bi imati na umu da Hrvati sve nas ostale drže za vrat”. Davies u svom djelu spominje i do 1806. neovisnu Ragusu, koja je, kako kaže, 1918. pod imenom Dubrovnik pripojena Jugoslaviji, a 1992. Republici Hrvatskoj. Prateći, pak, nastanak današnjih nacionalnih država s prostora bivše Jugoslavije od njenih ilirskih početaka do danas, Davies, međutim, iznosi dosta kontroverznu tezu: “Samo će protok vremena pokazati hoće li se novonastale republike Slovenija i Hrvatska pokazati jednako prolaznima kao i davno zaboravljene Ilirske pokrajine kojima su nekoć pripadale”.
braća na osmanskoj granici s Poljskom i Ugarskom ili Kozaci u Ukrajini, ti su ljudi sebe vidjeli kao prvake vjere, branitelje Antemurale christianitatisa, junake svetoga rata...”
O nastanku tzv. ljevice, recimo, kaže: “Od najranijih dana francuskih Generalnih staleža, plemstvo dvorske stranke instinktivno se svrstavalo s kraljeve desne strane, dok je treći stalež sjedio lijevo. Sjediti s desne strane vrhovne vlasti, kao ‘s desne strane Bogu’, predstavljalo je prihvaćeni simbol privilegija. Posljedično, ‘desno’ postaje prirodan sinonim za politički establišment, dok se ‘lijevo’ počelo primjenjivati za njihovu opoziciju”. “Kako je točno istočnoeuropski pridjev vezan uz jedan od najučestalijih odjevnih predmeta u Europi, posve je otvoreno nagađanju”, pita se isto, dosta zgodno, Davies u svojoj kapsuli o kravati, možda najpoznatijem
Je li zaista riječ o fikciji, pita se kad govori o Ivi Andriću, a nakon čitanja njegovih odjeljaka o Sarajevu, u djelu klasificiranom kao fikcija, kaže: “...važan element njegovih priča nije fikcijski. Andrić oslikava psihološki krajolik bosanskog društva istom preciznošću kojom dočarava zvuke noćnog Sarajeva. Te je opise nužno smatrati dragocjenim povijesnima dokumentima”. Iako je “briljantni i nestabilni” profesor u Baselu, Friedrich Nietzsche, artikulirao “najšokantnije misli ere” (protiv kršćanstva, demokracije i prihvaćenih normi moralnosti), Davies u svojoj knjizi podsjeća da je ipak njegova sestra Elisabeth bila ta koja je zagovarala, kako kaže, “revidiranu inačicu njegove filozofije”. Napominje i kako se upravo ona sprijateljila s Wagnerom i Mussolinijem te idolizirala naciste, povezavši tako ime Nietzsche s rasizmom i antisemitizmom, pa je njenom pogrebu, kako sarkastično navodi, prisustvovao i vidno potreseni Fuehrer. Pred osvit Drugog svjetskog rata popularna je bila pjesma “Lili Marleen”. No nikad nije bila hit u međuratnom Berlinu, a prvi put se emitira na Radio Beogradu koji se emitirao i u sjevernoj Africi, gdje su ga, kaže Davies, čuli i Rommelovi ljudi i “pustinjski štakori” britanske Osme armije. Sama pjesma nastala je tako da je 1915., negdje na Istočnoj fronti usred Poljske, mladi njemački stražar sanjario o domu. Davies o tome kaže: “Hans Leip zamislio je svoje dvije djevojke, Lili i Marlene, kako stoje s njim pod svjetiljkom kraj vrata barake. Počeo je zviždukati melodiju kako bi se oraspoložio, smislivši nekoliko sentimentalnih stihova, pa ih potom smjesta zaboravivši. Dvadeset godina poslije, u Berlinu, prisjetio se melodije i napisao nekoliko stihova, spojivši imena djevojaka u jedno. Pjesma koju je uglazbio Norbert Schultz objavljena je 1937. godine”.
JACQUES-LOUIS
DAVID/PROFIMEDIA
Krunidba carice Joséphine u katedrali Notre-Dame u Parizu 1804.
Inače, govoreći o posljedicama oba svjetska rata i tzv. savezničkoj shemi, Davies još kaže: “U oba svjetska rata, igrom slučaja, pobjedu su izvojevale slične koalicije, predvođene ‘zapadnim silama’ te njihovim strateškim saveznicima na Istoku, pa je upravo njihova vizija tog razdoblja ona koja i dalje dominira poslijeratnim obrazovanjem, medijima i povijesnim knjigama. Toj ‘savezničkoj inačici’ kredibilitet je prvi put službeno dan nakon 1918. Zaplijenjeni arhivi gubitnika u potpunosti su dostupni sa svim svojim jezivim detaljima, no ključni arhivi pobjedničke strane ostaju zapečaćeni daleko izvan dosega javnosti”. Stoga zaključuje: “Pedeset godina poslije još je prerano za sastavljanje poštene i objektivne bilance”. I mnogo je tu još zanimljivih primjera Daviesa kao vrsnog povjesničara i autora. Ali i zamjerki. Neke od njih tiču se, recimo, neravnomjerne zastupljenosti slavenskih zemalja u korist Poljske (očekivano, i Rusije) ili, pogrešnih navoda (npr. Siscia=Zagreb) i konotacija. Uspjeh njegove “Europe”, ipak, može se objasniti na nekoliko razina. To su, prije svega, odličan Uvod i 12 narativnih poglavlja sa simboličnim latinskim nazivima i minimumom onoga znanstvenog. Zatim, već spomenute kapsule, s pregršt interesantnih mikro(makro) tema. Znanstvenu težinu djelu daju i iscrpne bilješke za poglavlja, lista kapsula, legende objavljenih fotografija, geopolitičke karte i tablice te indeks pojmova. Nadalje, tu je inovativan odabir i obrada povijesnog materijala. Davies na pravim mjestima postavlja ključna pitanja, ne libi se reći što misli o događajima i ljudima te pronalazi zanimljive poveznice između pojedinih tema. Svemu obol daju i suptilan humor, osjećaj za finese te njegov britak stil. Ovo važno djelo je, barem stoga, must-read za svakoga, ne samo obrazovanog, već znatiželjnog Europljanina, a možda bi bilo dobro i da se uvede u program srednjih škola. Davies je poseban povjesničar i pisac koji, međutim, nikad nije pretjerano ozbiljan. Stoga, neka “Europa” “i dalje jaše”, i naša i ova tvrdoukoričena.
IZVADCI IZ KNJIGE
“ELGINOVI MRAMORI” - “Elginovi mramori predstavljaju jedan od krunskih izložaka Britanskog muzeja, a neki ih ljudi smatraju dijelom britanske baštine”, kaže Davies podsjećajući u svojoj “Europi” kako je 1799. britanski veleposlanik pri osmanskoj porti, Lord Elgin, posjetio Atenu, stekavši za sebe tim posjetom najbolje dijelove partenonskog friza. “Mnoge europ-
ske galerije i muzeji izgrađeni su plodovima nacionalne ili privatne pljačke”, zaključuje Davies.
JEANS - O nastanku najpopularnijeg odjevnog predmeta na planetu piše: “Génes je francuski naziv za Genovu, a time i tradicionalni stil hlača kakve su nosili đenoveški mornari. Serge de Nîmes bio je naziv čvrstog plavog brodskog platna, danas poznatog kao “denim” ili traper, koje se tradicionalno tkalo u istoimenom francuskom gradu. Levi Strauss (1829. - 1902.) bio je Bavarac koji je u dobi od 14 godina emigrirao u New York pa se pridružio braći u poslu opskrbe tragača za rudama i ostalih stanovnika pogranične divljine tijekom kalifornijske zlatne groznice. Tijekom 1860-ih tvrtka Levi’s došla je na ideju kombiniranja kroja đenoveških hlača s denim tkaninom te ojačavanja džepova i šavova mjedenim zakovicama nalik na one s konjske orme. Tako je nastao najdugovječniji i najuniverzalniji odjevni predmet u povijesti modnog dizajna - njemački migrant uporabio je francuski materijal i francuski kroj kako bi stvorio arhetipski američki proizvod”.
POGROM - Davies u “Europi” objašnjava i podrijetlo riječi pogrom: “Pogrom je stara ruska riječ u značenju ‘okupiti’ ili ‘linčovati’. Rabila se za označavanje koordiniranog napada jedne etničke skupine na drugu te se primjenjivala u slučaju raznoraznih žrtava, uključujući i Armence i Tare”. Nakon 1881., Davies kaže, kad se u ruskom Jelizavetgradu dogodio organizirani pogrom, prvi val napada koji su trajali tri godine protiv Židova u Kijevu, Odesi, Varšavi i Nižnjem Novgorodu, poprimila je i posebnu konotaciju napada na Židove.
MIRISI - O Napoleonovoj opčinjenosti mirisima Davies piše da ih je iskazivao “bez zadrške” i navodi: “Napoleon je u samo jednoj godini, 1810., od proizvođača parfema Chardina naručio 162 bočice omiljene kolonjske vode na bazi nerolija. U svojem poznatom pismu jednom je prilikom preklinjao Joséphine da se ne kupa dva tjedna prije njihova ponovnog sastanka, kako bi mogao uživati u svim njezinim prirodnim aromama. Kad je umrla, na grob joj je posadio ljubice, a do kraja je života nosio medaljon s ljubicama”.
Tijekom 1860-ih tvrtka Levi’s došla je na ideju kombiniranja kroja đenoveških hlača s denim tkaninom te ojačavanja džepova i šavova mjedenim zakovicama nalik na one s konjske orme. Tako je nastao najdugovječniji i najuniverzalniji odjevni predmet u povijesti modnog dizajna - njemački migrant uporabio je francuski materijal i francuski kroj kako bi stvorio arhetipski američki proizvod
MONTESSORI - Pedagoška metoda Montessori, objavljena 1910., propagirala je principe obrazovanja usredotočena na dijete. Njezina utemeljiteljica, Maria Montessori, navodi, bila je “feministica koja je zagovarala jednaku plaću za jednaki rad, kvalificirana liječnica i ravnateljica instituta za dojenčad s razvojnim zaostacima. Potajno je također bila i majka nezakonita dječaka”. Prvi vrtić, otvoren 1907., bio je namijenjen djeci zaposlenih roditelja, koji bi svoju djecu, navodi Davies, prije, tijekom dana, ostavljali na ulici. Ime vrtića bilo je La Casa dei Bambini, “Dječja kuća”. Bila je to, navodi, “jednosobna ustanova opremljena pokućstvom koje je veličinom bilo primjereno djeci, ormarom punim slagalica i didaktičkih igara, no kvalificiranog edukatora nije bilo”.
‘IMALI SMO EKS
UDBAŠA MINISTRA, EKS UDBAŠE
GENERALE, EKS
UDBAŠ PISO USTAV, PA JEBOTE DRŽAVA’
Nemoj mi samo o obitelji! Obitelj ti je bila toliko važna da si od mene i mame pobjego u rat s tipovima sa šanka! Nemoj to pobrkat. Netko je ubio oca, ali ti si razorio obitelj kad si otišao ko 18. godišnjak u zemlju u kojoj... Ma, goni se, piše ugledni književnik u još neimenovanom romanu u kojem spaja emigrantska iskustva sa sumornom modernom hrvatskom poviješću
Piše: KRISTIAN NOVAK
Nastavak na sljedećoj stranici
Onkel Ljubo imao je samo jedno oko. O drugom se rijetko i kratko govorilo: “Raznilo mu dinamit”. Tako su pričali i tako smo mi odmalena to i prenosili dalje, djeca ne propituju je li nešto krivo ili pravo. Nešto jest ili nije, u slučaju Ljubina oka ovo drugo. Nije se pitalo je li ga to netko drugi ili je on sam malo bastlao u svojoj garaži u Niederdorfu. Raznilo mu dinamit, kao da je to nešto sasvim normalno i kao da bi od te rečenice sve svima trebalo biti jasno.
Što jer mi se gadilo, što jer mi dugo ništa nije bilo jasno o svijetu, ja se do danas ne mogu otarasiti tog oka kojeg nema. U glavi mi slike kako je možda bilo probušeno, kao balon, pa je to mlijeko iscurilo, skupa s onom, kako se kaže na hrvatskom, rožnicom, kao malom meduzom na kraju. Zamišljao sam da to Onkela Ljubu stalno boli, pa je boljelo i mene. I sjećam se da nisam mogao jesti kad je Ljubo bio kod nas na ručku, mukom sam gurao hranu u usta. I dan danas u svakoj hrskavici i svakom masnjikavom komadu mesa osjetim to nestalo oko Onkela Ljube. Gleda uvijek, gleda me kad govorim ružno o našima, gleda me kad se pravim da na ulici ne vidim nekog iz našeg davnog života u Würzdorfu, gleda me kad svakih nekoliko dana u glavi vodim imaginarne svađe sa svojim bratom. Zapravo, dovodim kraju onu jednu koju nismo dovršili, baš gadnu, prije dvadeset godina. Nekoliko mjeseci kasnije čestitao mi je Božić, ja nisam odgovorio taj dan, drugi dan je bilo prekasno, i to je bilo to. Svađu dovršavam u svojoj glavi tako da konačno kažem pravu stvar, onu koje se tada nisam dosjetio. Ne “onu” pravu stvar, nego neku za koju mi se taj dan čini da bi ga šokirala, neka nakon koje on zašuti, zamisli se i nema druge nego da prizna da sam u pravu. Pa mi mozak ipak kaže da to ne bi moglo tako, jer takvi idioti se ušutkati ne daju, niti su sposobni promijeniti mišljenje. Zato ga poluglasno otfikarim u glavi, kažem mu nek odjebe, kažem mu da nije normalan, da si je umislio da mu kolica na koja se sam osudio daju pravo da bude totalna budaletina. Kažem “poluglasno”, jer se
Germanist i sveučilišni profesor te bivši reprezentativac Hrvatske u karateu, najuspješniji je i najčitaniji romanopisac mlađe srednje generacije. O tome svjedoče njegovi romani ‘Črna mati zemla’ i ‘Ciganin, ali najljepši’, a kolekciji nagrada, kao što su Gjalski i Galović, te dvije nagrade Tportala, pridodao je i nagradu Fric tjednika Express i 24sata, koju je dobio za posljednji roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’ u izdanju izdavačke kuće OceanMore
dogodi se da moj odjeb čuje netko u U-Bahnu, bude smiješnih situacija, izvučem se tako da glumim da sam na handsfreeu s nekim na liniji, iako me meduza Onkela Ljube gleda, sveudilj gleda svaku moju malu laž. Kolko se meni gadi oko kojeg nema, tako se tom oku gade male laži. Velike laži tom se oku ne gade, što je, paradoksalno, razlog zašto ga nema tamo gdje bi inače oku bilo mjesto. Svađa koju moj brat Branko i ja nikad nismo dovršili bila je, ja mislim, 2001. Prostorije FC Croatia Würzdorf. Moj brat u kolicima i ja pripremamo ispraćaj našeg oca. Ispraćaj je malo bezveze riječ, jer ga pratimo u novi pokop. Bio čovjek već zakopan 1988., kad su ga ubili, ovo smo brat i ja slavili silan uspjeh da se ono što je ostalo od njega ekshumira iz pogane njemačke zemlje i preseli u svetu hrvatsku. Ja postavljam stolove, beštek, hranu, preuzimam pripremu te male svadbe pokorno, iz osjećaja krivnje, jer ja nisam kao Branko u kolicima od 1991. i jer nisam baš nešto pomagao kad je on fanatično hendlao cijeli taj postupak, proučavao Bestattungsgesetze, svađao se s njemačkim institucijama koje su mu govorile da nije to samo tako. A on je njima uz pomoć odvjetnika objasnio da baš jest samo tako, jer kad je naš stari ubijen, nije mogao biti pokopan u svojoj domovini, a to je njegovo pravo. Pa se svađao s hrvatskom udrugom Sveti Lazar koja je već uspjela prenijeti posmrtne ostatke nekoliko heroja hrvatske političke emigracije. Njima naš Vinko nije baš bio ono prva klasa mučenika, nije tu sve kao bilo potpuno raščišćeno, a Branko ima kratak fitilj kad mu kreneš s tim. - Nije raščišćeno, daj zamisli te kretene. Alo! Pistole
mit Rechtsdrall, sedam cijela šespet kalibar, inscenacija da izgleda kao samoubojstvo. Čisti potpis udbe u južnoj Njemačkoj. Četiri tako samoubijena Hrvata u Bayernu i Baden Würtembergu od 86 do 88. Alo!
Alo! Ponavljao je stalno to alo, kad bi me zvao iz Zagreba, većinom kasno navečer, većinom pijan i s nepogrešivim instikntom kad me sljedeće jutro čeka Prüfung. A ja ono: aha, mhm, da, pa je, stvarno idioti, a usput dijagonalno prolazim suvremene sociološke teorije. I ne prekidam ga, mama i ja veselili smo se potajno što je tih godina bio toliko zaokupljen svojom misijom. Bili smo sretni jer tada barem nije izazivao incidente s bivšim pripadnicima jugoslavenske tajne službe na zagrebačkim ulicama i po ugostiteljskim objektima. Zato me i hvatala nervoza, uostalom. Znao sam da će buraz, kad konačno otpratimo limeni sarkofag s mojim raspadnutim ocem, nastaviti svoju borbu s vjetrenjačama. Nije glup, bilo je i njemu jasno da nikada neće pronaći ubojicu našeg oca, ali je utjehu pronalazio u širenju straha i nemira među ex-udbašima i njihovim, u pravilu dobrostojećim i uspješnim, pomlatkom. To što je Branko bio upravo suprotno od tog pomlatka, od njegove je ljudske potrebe za utjehom načinilo bezdan.
Ukratko kontekst, ili barem ono što sam tada znao. Moji starci otišli su s hrpom drugih gastarbajtera u Njemačku nekad krajem 70-ih. Tad su Švabe busevima dolazili po radnike, toliko im je gospodarstvo raslo. Stari je prvo radio u kantini jedne tvornice automobilskih guma, bio si dosta dobar sa Švabom koji je to imao u koncesiji, pa u nekom trenutku od njega preuzeo gostionicu i stan iznad nje u kojem smo živjeli. Gostionica je bila onaj đir: rano ujutro kavice i šnapsevi, za ručak bude najveća gužva i krcato, popodne ništa, navečer kartanja i alkohol. Mama veli da se cijelo vrijeme okupljala ekipa iz cijele Juge, plus neki Slovaci, bilo je i Mađara i Rusa, a nisu nas ni Švabe zaobilazile, oni kojima nije bilo ispod časti družit se s Jugo-Betrugosima. Sredinom 80-ih je nekako sve više bilo naših, a sve manje svih drugih. Moj brat Branko rođen je još u Jugoslaviji, a ja već u Njemačkoj, 1980. Kad mi je stari ubijen, imao sam dakle nepunih osam. Svakog od nas troje to je okrenulo na neki drukčiji način. Branka je baš najviše osakatilo. To što je ostao invalid samo je materijalizacija onoga što se zbivalo u njemu. Pomahnitali tinejdžer je bio, nije znao kud bi sa svojom tugom i mržnjom, pogledao previše filmova, povjerovao previše idiotarija od mangupa za šankom, pa je s nepunih 19 pobjegao u Hrvatsku. Prijavio se u ZNG, pa ga pola godine poslije kod Sunje probio metak snajpera. Nikad nismo bili u stanju pričati o svemu tome, dobrim dijelom zato što sam ja uvijek imao potrebu ispričavati mu se, i istodobno bio ljut na sebe zbog toga. Što ti se imam ispričavat? Što si bio glup?
Mater te skoro išla prijavit švapskoj policiji, samo da te spriječi da se odeš igrat Ramba, jer nisi nikoga slušao. Osim, naravno, mangupa sa šanka, kojima ti se tako lako bilo diviti. Nek ti se oni ispričaju. Tako je bilo i tad kad smo se zadnjiput vidjeli. Ili smo šutjeli, ili pričali o drugim stvarima, možda kakvo smo ipak imali čudno i lijepo djetinjstvo. Ja iz kombija vadim suhe kolače i nareske na stol, a torte i kremaste mećem u frižider. Sve to sa zidova gledaju, između brojnih priznanja i pokala sedamnaeste Bezirkslige, božanstva suvremene hrvatske mitologije. Nogometna generacija iz 1998. Goran Ivanišević. Dražen Petrović. Uokvireni Dinamov i Hajdukov dres, jer to su dva kluba bratska. Na pakiranjima kolača kratke poruke od donatora. Bome su svi hrvatski Balkangrillovi i Konditoreien u okrugu od 100 kilometara slali svoje majstorije. Na tortama vukovarski vodotoranj, na biskvitima pleteri, šahovnice, kralj Tomislav, oproštaj Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, ima i pokušaja sakralnih objekata i narodnih nošnji. Ima muffina s onim kapicama što ih nose u Lici. Pokojni Vinko nikad nije bio u Lici. Ubrzo nailazim na glazuru s dosta precizno iscrtanom kartom NDH i likom, pretpostavljam, Ante Pavelića. Znam, bit će fotkanja, ne želim biti blizu
Što ti se imam ispričavat? Što si bio glup? Mater te skoro išla prijavit švapskoj policiji, samo da te spriječi da se odeš igrat Ramba, jer nisi nikoga slušao. Osim, naravno, mangupa sa šanka, kojima ti se tako lako bilo diviti. Nek ti se oni ispričaju
tog sranja, te stvari te kad-tad sustignu. Provjeravam vidi li me brat. Dobro je, upravo preko mobitela viče na čovjeka koji još nije dovezao vino, okrenut mi je leđima, pa škartiram tortu u crnu vreću za smeće. Odmah nakon toga, zove ga novinarka nekog hrvatskog portala u Njemačkoj. Sada govori uljudno, šarmantan je, čujem istu formulaciju već deseti put: “Da, ponosni smo i sretni što će biti pokopan na Mirogoju, blizu drugih koji su položili živote za hrvatsku samostalnost. Moja obitelj godinama je uz pomoć Hrvatske katoličke misije i emigrantskih udruga vodila pravnu bitku da se dopusti ekshumacija i ovim bih putem zahvalio svima koji su svojim donacijama potpomogli da se taj skupi proces…”
- Ima jebozovni glas – veli mi nakon što je poklopio – E, treba mi na odmor nakon ovog. Daj, braco, stani malo, sve imamo, a nisam te još ni pito kak si i di si. Stani, tu dojdi. Vidi ga. Je taj diplomski konačno pri kraju, da se imamo zakaj napit?
On tako govori, prisno, kao da se vidimo svaki drugi dan.
- Nisam još ni počeo kak treba. Mentor je nešto bolestan, pa sad to neki njegov asistent koji… Branko sebi natače rakije, ja odbijam.
Nastavak na sljedećoj stranici
- Al tema je ista?
- Ista.
- To. To stvarno treba, znaš, i mnogima bude to puno značilo, ne samo našima u Würzdorfu nego…
- Okej, to je samo diplomski, to ionak nitko ne…
- Ja ću pročitat! A i drugi! Pazi kaj ti velim…
- Ma, nije ti to možda kaj si ti zamišljaš, to bude više…
Sad kao imitira kako ja govorim s njemačkim naglaskom, dok je on rođeni purger.
- To bute fiše. To bute fiše. Kaj, misliš da sam premutav da shvatim tu tvoju filozofiju?
- Daj, smiri komplekse.
- Ili pišeš o meni da imam mali pimpek. Ako to napišeš, svima budemo reko da si jeo svoje šmrklje do srednje škole…
- Ne, pišem da imaš golemu mrcinu od pimpeka.
- Ne, baš super, jako mi je drago da istražuješ. Obojica smo istraživači.
- Surfanje po porno sajtovima nije istraživanje, to ti je jasno, ne?
- Kad te ja dohvatim…
- Trebaju ti bolje gume da mene dohvatiš.
- Kakvim budaletinama daju da diplomiraju u toj Švabiji, pa ja sam lud. Ne, bez zajebancije, braco. Zbilja sam ponosan kaj smo i jedan i drugi krenuli to malo čačkat. To su bitne stvari, a o njima se šuti. Odnosno, budale govore, a pametni se ne usude, jer
- Ne, sve okej, znam sve. Sam ne bih htio da se previše uzrujavaš oko svega…
On natače još, sad i ja gurnem čokanjčić.
- Hvala ti kaj si se potrudio oko pisanja mejlova na švapskom.
- Ma dobro sad, ti si to sve…
- Pusti ti. Znaš koji sam ja bil Musterschüler, boktemazo, mama isto baš s njemačkim nije nikad bila skroz na ti. Da nije bilo tebe… puno si pomogo.
Treba otić po mamu polako?
- Ha?
- Po nju, da pošaljemo nekoga po nju? Njoj sam isto rezerviro u Ibisu, svi smo na istom katu, šibni joj poruku.
- Mama ne bude došla. Ipak. Ne osjeća se dobro.
- Pa nek popije aspirin, jeboga…
- Nije došla u Würzdorf. U Hannoveru je ostala. Nije se ni ukrcala na vlak.
Branko duboko diše, nekoliko minuta ne govori nego ide od stolice do stolice i poravnava ih. Ja u iščekivanju vulkana trusim rakiju, natačem još. Diže se temperatura, samo ne znam odakle.
- Jel ju onaj njezin ružni Švaba zaključo u podrum ili kaj?
- Gle, nemoj meni to govorit…
- Jel taj idiot hoće da mu ja…
- Nema on veze s tim, da si ga htio upoznat, vidio bi da je lik…
- Ma marš u pičku materinu.
Ubrzo nailazim na glazuru s dosta precizno iscrtanom kartom NDH i likom, pretpostavljam, Ante Pavelića. Znam, bit će fotkanja, ne želim biti blizu tog sranja, te stvari te kad-tad sustignu. Provjeravam vidi li me brat. Dobro je, upravo preko mobitela viče na čovjeka...
se drže činjenica. Ko će drugi, ako ne ja i ti, koji smo bili tamo
Ja se predomišljam glede rakije, on nastavlja.
- Ovo kaj ti radiš, to je akademski, ti to moraš teoretski i, ono, metodologija, lijevo desno. A za ovo moje, to ni ne trebaš teoriju za to. Samo činjenice i ništa drugo. Znaš kak je lijepo dok samo ljudima predočiš fakte i apsolutno ništa ne moraš objašnjavat.
- Opet lustracija?
- Možeš to nazvat kak hoćeš. Imamo državu u kojoj svi šute ko da su mutavi, a brojke govore za sebe. Jugo-tajne službe u Njemačkoj su ubile 70 naših, a duplo više ih je nestalo ili su umrli čudnim prirodnim smrtima. Od 850 ljudi, kolko je radilo za UDBU u centru Zagreb, u novu hrvatsku tajnu službu prešlo ih je preko 700. Alo! Praktički svi koji nisu otišli u penziju. Imali smo eks udbaša ministra, eks udbaše generale, eks udbaš piso ustav, pa jebote država. A oni koji su ginuli kroz desetljeća, bojali se za svoje živote i živote svojih obitelji su i dalje tu di jesu, bez svoje države, bez… Kaj me tak gledaš?
- Okej, budi bijesan, ali ona ovo nije izabrala.
- Kaj nije izabrala?
- Ovo. Ovaj tvoj Lebensprojekt. Todesprojekt.
- Kaj ti mrmljaš, bokte…
- Teško je istog čovjeka dvaput pokopat.
- Teško, ha?! A meni ovo nije bilo teško napraviti za njega, ha? Jel vas dvoje možete kojiput, barem jednom u životu, istrpiti nešto za nekog drugog? Jel vam tolko teško to napraviti za njega?
- Nemoj se sad praviti da je ovo sve bilo za tatu.
- Nego za koga? Za mene?
- Pa eto, ti si reko.
- Dobro, shvaćam, boli te kurac, i tebe i Veronikicu. Samo nemojte onda stavljat u istu rečenicu sebe i mene, koji barem pokušavam barem ovak kak znam i umijem jebat majku onima koji su nam razorili obitelj.
- Joj, daj.
- Kaj, daj?
- Nemoj mi samo o obitelji! Obitelj ti je bila toliko važna da si od mene i mame pobjego u rat s tipovima sa šanka! Nemoj to pobrkat. Netko je ubio oca, ali ti si razorio obitelj kad si otišao ko 18. godišnjak u zemlju u kojoj… Ma, goni se.
Vidim ga kako mi se smješka, mogao bih ga zaklat u tom trenutku, srušene su sve ograde, ne znam više dalje, zašutim, odmahujem rukom prema njemu. Rakija. On nastavlja smireno, pobijedio je čim sam dopustio da me izludi.
- Mene veseli kad se moj mali braco ljuti, ti ne shvaćaš koliko je to dobro, jer ti nikad nisi… Jebiga, živio si s mamom, drukčije je je to… Jebeš ti kaj, braco moj? Morali budemo ovo nastavit, al ne danas, uskoro nam dolaze gosti. Samo da ti velim još da mi je potpuno jasno da netko tko je odrastao kao ti misli samo na sebe i ne žrtvuje se za nešto veće od sebe. Jebiga, morao si i ti na neki način preživljavat, a tak nema borbe za nešto u što vjeruješ.
- O isusati, a ti si vjerovao…
- A - u Hrvatsku
- Daj, nemoj meni prodavat te bureke…
- B - u to da će mi dati da pucam na ljude koji su ubili mog oca.
- Ahaaa, pa onda možda u kukuruzu slučajno pogodiš strica ili bratića od ovog koji je stvarno ubio našeg oca… Logisch, samo kaj si ti prvi popio metak, pa si sad to moraš nekak objasnit, znaš kaj…
- Kaj, ajde reci sad, ajmo sad do kraja, olakšanje mi je ovo. Već sam mislio da si potpuni Schwuchtel. Drago mi je, braco, ovo vidjeti. Ozbiljno. Mislim, jasno je ko dan da si zadojen totalno lažnim pogledom na sve, al barem nisi mlakonja. Krene pljeskat. Kolica idu ljevo desno, kao i njegova glava u laganim, sarkastičnim zamasima.
- Lažni pogled, ja ću poludit. Nemoj mi reći –svaki koji se ne poklapa s mitomanijom i lovačkim pričama luzera iz našeg restorana, Ersatz-ustaša, taloga hrvatskog gastarbajterskog parnasa. NDH je bila super, u Jasenovac se išlo kao na wellness, ako je to za tebe istina, onda…
- Ajde, još, daj mi još prije nego dođu, molim te. Ali daj mi nešto što stvarno mislim, jer ja o NDH i Jasenovcu nisam nikaj nikad reko.
- Al si bio kuš kad su govorili tvoji kompanjoni i svi ti ljudi kojima se tako silno hoćeš dodvoriti i zoveš ih da skupa s tobom oplakuju Gastwirt-superheroja Vinkeca…
atomsku bombu na Beograd. Hoćeš još? Evo ti druge brojke. Devet. Toliko je imala Rosemarie Bahorić. Ubijena, skupa s majkom Tatjanom i poočimom Stjepanom Ševom 1972. Hoćeš još? Dva. To je broj hitaca u njezinu glavu. Hoćeš još?
- Jel ti znaš sva imena i datume? Pa vidiš da si mogao biti Musterschüler.
- Sva imena ubijenih znam, jer netko mora pamtit, a ako se ti tome podsmjehuješ, onda nešto ne valja s tobom i ja ti, Nidžo, želim sve najbolje u ozdravljenju…
- Ne podsmjehujem se, nego mi nije jasno kakve to ima veze s ubojstvom tate. Ti govoriš o činjenicama. Znaš sva imena, datume, vrlo cool. Al daj mi ime i prezime osobe koju bih ja to trebao mrziti i osvećivati joj se. Ne znaš, nikad nitko nije uhapšen niti završio na sudu zbog tate, a ti si spreman dić u zrak pol svijeta jer mrziš nekoga tko možda ne postoji.
- Pa kaj sam ja izmislio to?! Ti kao veliki zagovornik njemačke kritičnosti i objektivnosti sigurno pamtiš kaj je pisao Spiegel, pazi, ne neke šuć muć truć novine, nego Spiegel, o smrti TVOG JEBENOG OCA.
Nastavak na sljedećoj stranici
- Ma ajde. Imaš neke dokaze za to da su ljudi koji nam pomažu da ispratimo oca…
- Hoćeš da ti izvadim iz smeća tortu koju sam bacio dok nisi gledo, da vidiš? Ali ne pomaže tu ništa, ti živiš u nekom svom jebenom svijetu.
- Aha? Ma daj.
- Da, živiš, govoriš o nekim činjenicama, a nisu to nikakve činjenice jer…
- Ma daj, a kaj to? Evo ti činjenica, budući veliki sociologu, a ti dokaži da su krive. Vi znanstvenici vjerujete u brojke. Evo ti brojke. Tri. Toliko je godina imala najmlađa žrtva Udbe. Ime Dinka, prezime Domačinović. 16. srpnja 1960. je datum. Dokaži da sam u krivu. Ili dokaži da je mala planirala bacit
Inspiriran samoubojstvom mladog policajca, Kristian Novak u ‘Slučaju vlastite pogibelji’, tom impozantnom križancu političkog krimića, psihološkog trilera i društvene kronike donosi napetu i sočnu priču o zločinu, pravdi i istini, ljubavi i slobodi, a posebno o korupciji u policiji, školskom sustavu i zviždačima. Također i o ljudima čiji se problemi, kako ističe Novak, ne mogu riješiti drukčije od stvaranja novog, možda i većeg problema, u raskoraku između čežnje i potrebe. Novakove romane prepoznala su i kazališta. Predstava ‘Črna mati zemla’, koju je u ZKM-u režirala
Dora Ruždjak Podolski prema njegovoj istoimenoj knjizi, doživjela je lani stotu izvedbu. Predstava ‘Ciganin, ali najljepši’ Ivice Buljana izvodi se s uspjehom u zagrebačkom HNK, a ovaj najnoviji roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’ (na fotografiji) praizveden je u režiji Ivana Plazibata u koprodukciji varaždinskog i riječkog HNK
Znaš jer si pročitao, ali si namjerno zaboravio: Lange Zeit zum Beispiel registrierte das Bundeskriminalamt, daß bei Attentaten auf Exil-Kroaten, wie auch im neuesten Fall des 38-jährigen Gastwirten Vinko Bogdan, meistens dann, wenn offenbar SDB-Leute beteiligt waren, Pistolen mit vierzügigem Lauf benutzt wurden, deren Geschosse mit Rechtsdrall fliegen - die meisten Pistolen dieser Art schießen mit Linksdrall. Typische Handschrift des jugoslawischen Geheimdienstes SDB/ SDS… Kaj me gledaš tak?
- Nemaš pojma kolko mi je tužno ovo gledat. Kako znaš te stvari napamet, kak znaš napamet sva imena, kak citiraš… Tužno mi je vidit na kaj mom bratu ode život.
- Ovo ti je zadnji put da si reko da me žališ. Reci da si me razumio.
- Dobro, onda ću govoriti kak ti se divim. Reći ću kaj hoćeš, jer meni se ovo više ne da. Jedno je kaj ti biraš živjet u izmišljenom svijetu…
- Ja da živim u svom izmišljenom svijetu. Daj puši kurac, Nidžo. Ti si taj koji vjeruje u sranja kojima se relativizira sve i ne koja ti ne daju da točno odrediš ko je kaj kriv. Vjeruješ u ta njihova sranja jer se bojiš, jer je teško živjeti…
- Čija sranja. Ajde sad imena.
- Znaš kaj, evo to je pak meni tužno, da mi je vlastiti brat krajnji žaljeni rezultat njihovog djelovanja.
- Njihovog! Oni! Oni!!! Jebo te led! Oni! Svugdje su! Sie kommen aus dem Weltall! Znaš kako si zamišljam te tvoje ONE. Iz treće galaksije.
- Ne, nisu iz treće galaksije. Bliže su ti nego misliš. Ali džaba ja to pričam, kad ste ti i Veronika ostali tu u svom balonu…
- A što smo trebali, za tobom? Pa mama je i išla za tobom, usred rata je išla u tu vukojebinu tražit te i molit te da se vratiš u Njemačku.
- Joj, hvala joj...
- Jebi se.
- A i tebi hvala puno na žrtvi.
- Kaj ti zapravo hoćeš? Kad bi ti prestal bit toliko prokleto kivan na nas? Da sjednemo skupa s tobom u prokleta invalidska kolica?
- Za početak, može.
- Da, pa da onda skupa s tobom možemo iz žablje perpsketive gledat Vinkeca, nacionalnog heroja. Okej, Brane, uživaj, digni ga na pijedestal, radi kaj hoćeš, ali nemoj to očekivat od mene. Meni je ostao u sjećanju kao kreten koji mi je sjebao djetinjstvo…
- Pazi kaj govoriš…
- …koji je i tebi sjebao djetinjstvo i razvalio obitelj zbog tko zna kakvih ideala, zbog zemlje koja nakraju ne pripada nikome, a kamoli tebi i meni. Vinkec, za šankom, dobrim dijelom pijan, evo, tak ću ga ja pamtit. Ne znam kad mi se obratio. Stari je tebi junak, meni je kukavica, eto. Sad smo to rekli i sad to možemo staviti iza sebe i dočekati te proklete kosti. E, oćemo otvorit sanduk, ha? Ajde, molim te. Ajmo kopati po tome, da vidimo. Ne da mi se više glumit. Više ni jednu minutu. Izvadit ću taj kostur van, plesati s njim još jedan zadnji ples, ti, ja i on, ajmo buraz, ajmo Vinkec, podbrusite pete, šišaj nam neku onu pravu da se razbijaju čaše. Stanem i, iako ga ne gledam izravno, prviput u životu vidim svog brata kako plače.
- Gubi se – kaže. - Ako te vidim još jednom… Ja odvratniju spodobu od tebe ne znam. Kakav štakor mrzi mrtvog oca?
Možeš to nazvat kak hoćeš. Imamo državu u kojoj svi šute ko da su mutavi, a brojke govore za sebe. Jugo-tajne službe u Njemačkoj su ubile 70 naših, a duplo više ih je nestalo ili su umrli čudnim prirodnim smrtima. Od 850 ljudi, kolko je radilo za UDBU u centru Zagreb, u novu hrvatsku tajnu službu prešlo ih je preko 700. Alo!
- Ja bih ga mrzio i da nije mrtav, razumiješ me, Branko. Slušaj me dobro. Ostavio nas je na cjedilu. Ostavio je tebe na cjedilu. A ti ili to prihvati, ili mu ljubi raspadnuto tijelo dok ne crkneš.
Izlazim van prije nego dolaze prvi gosti i ne osvrćem se. Sljedeći ga put vidim tek dvadeset godina poslije.
9 GODINA FRICA!
Književnu nagradu Fric utemeljili su 24sata i tjednik Express. Pobjednik/ca je uz mobilnu skulpturu žiroskopa osvojio/a i 10 tisuća eura (neto). Za nagradu su konkurirale knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj. Dodijeljena je osmi put pod pokroviteljstvom Barcaffea, 18. prosinca u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Do sada su dobitnici nagrade Fric bili: za sezonu 2016./2017. Damir Karakaš za roman “Sjećanje šume”, 2017./2018. Jurica Pavičić za roman “Crvena voda”, 2018./2019. Darko Cvijetić za roman “Schindlerov lift”, 2019./2020. Marko Gregur za roman “Vošicki”, 2020./2021. Damir Uzunović za roman “Ja sam”, 2021./2022. Miljenko Jergović za zbirku priča “Trojica za Kartal”, Ivana Šojat 2022./2023. za roman “Sama”, Kristian Novak 2023./2024. za roman “Slučaj vlastite pogibelji”. Žiri nagrade predvođen predsjednicom, teatrologinjom Natašom Govedić, a u kojemu su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, kritičar, antologičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas i povjesničar Hrvoje Klasić, u svom obrazloženju, između ostalog, o nagrađenom djelu Kristiana Novaka, naveo je sljedeće: “U romanu ‘Slučaj vlastite pogibelji’ Kristian Novak ponovno tematizira jedno policijski nerazrješivo samoubojstvo koje je je, kao i sva samoubojstva, dugo oblikovano gorivom društvenog nasilja. I ovdje, kao i u svojim ranijim romanima (‘Črna mati zemla’ i ‘Ciganin, ali najljepši’), Novak pita čitatelja kako to da o nasilju nemamo stav ili čak nasilje smatramo uvriježenim, normalnim”.
NAGRADE... Novi natječaj za nagradu Fric nedavno je raspisan i time smo ušli u devetu godinu Nagrade
Sjevernovijetnamski propagandni plakat
Piše: GORAN GAVRANOVIĆ
Najlakše bi roman “Simpatizer” bilo nazvati špijunskim trilerom, pisanim iz perspektive dvostrukog agenta, ali to bi bilo kao nazvati “Zločin i kaznu” krimićem pisanim iz perspektive ubojice. U osnovi ni jedno ni drugo ne bi bilo netočno, ali bi bilo potpuno pogrešno. Dvostrukost je možda dobra riječ da opiše roman – u njemu sve ima dvostruko dno, dvojnu perspektivu, dvije priče, onu koja se prikazuje prema van i ona koja se odvija u pozadini, u tami, i obje su podjednako istinite i lažne. Viet Thanh Nguyen piše o mjestima gdje se te dvostruke istine susreću i čine život, ono što je povijest prešutjela, ili bolje rečeno smatrala nezanimljivim. “Špijun sam, spavač, duh, čovjek s dva lica. Možda nimalo iznenađujuće da sam i čovjek s dva uma. Nisam neki neshvaćeni mutant iz stripa ili horor filma, premda su se neki tako odnosili prema meni. Jednostavno sam sposoban sagledati svaki problem s obje strane”.
Saga
dvostrukog agenta
Ispovijed, a stvarno je riječ o ispovijedi jer ‘simpatizer’ se ispovijeda bezimenom Komandantu u nekom od logora u komunističkom Vijetnamu, počinje posljednjim danima u Sajgonu
Tako Viet Thanh Nguyen otvara roman uvodeći nas u priču u kojoj će paralelno neprestano pričati dvije strane istog Identita, iste priče, iste povijesti koja je uglavnom ostala prešućena. Njegov junak sastavljen je od dvostrukosti, od dva podjednako istinita identiteta gotovo od rođenja kao dijete Vijetnamke i francuskog svećenika (podsjetimo samo Vijetnam je bio francuska kolonija).
Ispovijed, a stvarno je riječ o ispovijedi jer “simpatizer” se ispovijeda bezimenom Komandantu u nekom od logora u komunističkom Vijetnamu, počinje posljednjim danima u Sajgonu. U tih nekoliko slika raspada Južnog Vijetnama sažeto je gotovo sve što se kroz popularnu kulturu o vijetnamskom ratu znalo ili mislilo.
Ali je ispričano, iako je protagonist ustvari čovjek koji je na strani pobjednika, iz perspektive gubitnika, onih koji su nestali, čija priča nije ispričana, čija je cijela kultura i pripovijest svedena na opskurne prikaze korupcije, bezvlađa, ratnih zločina, jeftinih barova s još jeftinijim prostitutkama koje nude “faki-saki” američkim marincima. Već sama ta priča, već sama ta perspektiva nešto je posve novo, barem u onome što nam je popularna kultura, a ona je ipak dominantni tumač i pripovjedač vijetnamskog rata, ispričala. A pričala nam je uglavnom stvari iz američke perspektive, donekle poštujući neprijatelja – komuniste iz Sjevernog Vijetnama, dok su oni na čijoj su se strani formalno borili tu tek gotovo kao statisti, gotovo pa svedena na karikaturu. Ono što želi reći jest da roman ne bježi od toga da bude špijunski triler, ali koristi taj obrazac kao dobar način da ispriča dvostruke povijesti, dvostruke slike, dvostruke
Viet Thanh Nguyen (1971.), azijskoamerički sveučilišni profesor, publicist i književnik rođen u Južnom Vijetnamu. Nakon pada Saigona 1975., s obitelji seli u Sjedinjene Američke Države i prvo vrijeme borave u Fort Indiantown Gapu, jednom od četiriju američkih kampova za osobe izbjegle iz Vijetnama da bi se potom preselili u Kaliforniju gdje su, u gradiću San Joseu, njegovi roditelji vodili jedan od prvih vijetnamskih dućana
(nekad i višestruke) identitete, te da paralelno kaže ono što je prešućeno s onim što je zabilježeno i oslikano. Često ti dvostruki identiteti nisu ni suprotstavljeni već se samo nadopunjuju. I još je jedna caka ovdje, autoru, odnosno njegovom liku, Kapetanu u južnovijetnamskoj tajnoj policiji i komunističkom špijunu u službi Sjevernog Vijetnama, uspijeva da podjednako pripada i podjednako ne pripada nijednoj strani. Barem u priči. Možda i zato što je kao “kopile”, kao polutan, mješanac, osuđen na to da nikome u potpunosti ne može ni pripadati. Ustvari, nepravedno je to reći, ispravnije bi bilo reći da ne pripada u potpunosti nikome jer ga nijedna ni druga strana (s time da jednu i drugu stranu treba shvatiti mnogo šire od nacionalnog ili rasnog ili ideološkog) ne prihvaća, barem ne u potpunosti, u svoje okrilje. Iako roman počinje padom Sajgona i kaotičnom evakuacijom, veći dio romana odvija se u Americi, a to je tek prešućena i nikada ispričana priča o cijeloj jednoj naciji koja je iščupana iz svojih korijena. Ali ne samo o njima, sretnicima koji su uhvatili posljednje karte za američke vojne avione iz Sajgona, već i o nesretnicima, brodskom narodu, koji je preživio bijeg iz Vijetnama u malim barkama, improviziranim plovilima od kojih je većina završila na dnu oceana. I jedna i druga slika – iako su se odvijala prije nekih, pa gotovo, pola stoljeća, izgledaju kao da se zbivaju danas. Samo su neka druga lica na njima. Afganistanci u zračnoj luci u Kabulu ili nesretnici koji pokušavaju preploviti Sredozemno more. Ali da ne bi bilo zabune, priča je pitka, i ispričana s mnogo humora ili bolje rečeno crnog humora. Iako je roman ispresijecan i ispunjen brojnim svjetonazorskim, kulturološkim i povijesnim stranputicama i suprotstavljenim narativima, oni su tek u službi priče. Ne nameću se već bubnjaju iz pozadine, pa se čitav roman može čitati i na razini čistog špijunskog trilera ili povijesnog romana ili romana ceste ili... Kao što Kapetan ima dvostruki identitet od kojeg se svaki dijele na dvije različite polovice i tako u beskraj, tako i sam roman ima bezbroj različitih identiteta zaokruženih u jednu priču s bezbroj slojeva, čija značenja ne ovise samo o onome tko ju pripovijeda već i onome tko ju čita. Meni je možda najzanimljivija ta prešućena i nikada ispričana gubitnička priča, onih koje je povijest ignorirala, a pobjednici izbrisali iz historije, ali nekome drugome bit će važnija ljubavna priča, ispovijed o prijateljstvu i izdaji, mala povijest popularne kulture sedamdesetih (i 60-ih)... Roman jednostavno ima mnogo slojeva i identiteta, ali važno je reći da svi oni žive istovremeno i zajedno, međusobno suprotstavljeni i zbliženi u vrlo jasnoj i linearnoj priči, koja je tek tu i tamo prošarana flashbackovima. Iako je nedavno na streaming servise došla, vrlo dobra, istoimena serija, a roman je definitivno podatan predložak za seriju ili film, “Simpatizer” će biti podjednako dobar i zanimljiv, i napet, i onima koji su seriju gledali. Dapače, rekao bih da će čak biti i bolji onima koji su gledali seriju.
Lehane je rođen i
u sirotinjskoj
bostonskoj
DENNIS LEHANE
ILI O SAMOĆI U SVIJETU
KOJI SU PRAVDA I ISTINA DAVNO NAPUSTILE
Piše: JOSIP MLAKIĆ
Povod za tekst je roman ‘Male milosti’, koji je u rekordnom roku preveden na hrvatski
Nastavak na sljedećoj stranici
Američki pisac i scenarist Dennis Lehane, rođen u Bostonu 1965. godine, važi danas kao vodeći krimi pisac takozvane tvrdokuhane kriminalističke proze karakteristične za Sjedinjene Američke Države, odakle dolaze rodonačelnici tog žanra, poput Dashiella Hammeta, čiji je “Stakleni ključ” temeljni roman žanra, i Raymonda Chandlera, koji ga je uzdigao u literarni rang, žanra koji prvenstveno kritički propituje nasilje u društvu kroz prizmu usamljenog pojedinca koji, uglavnom, donkihotovski pliva protiv struje. Povod za tekst o Lehaneu je roman “Male milosti”, koji je u rekordnom roku preveden na hrvatski, godinu dana nakon što je objavljen u Americi, što nije bio slučaj s ranijim romanima ovog autora, što na svoj način govori o tome da je riječ o iznimnom djelu. Knjigu, u izdanju zagrebačke Sonatine, prevela je Nevena Erak Camaj. Francuski politolog Philippe Corcuff, o čijoj sam knjizi “Krimići, filozofija i društvena kritika” nedavno pisao, odmah na početku naglašava razliku između klasičnih kriminalističkih romana i američkog noira. U klasičnom krimiću zločin remeti pravni poredak, koji treba ponovno uspostaviti otkrivanjem krivca, dok američki noir polazi od potpuno drugačijih pretpostavki. “Drugim riječima, zlo povijesno gledano pobjeđuje. Dominacija zla društvena je i politička. Društvenu i političku vlast provode nitkovi. Ako ‘izvorni kriminalistički roman’ umnogome nastupa društveno konzervativno, američki krimić profilira se kao nositelj društvene kritike, i to globalne društvene kritike koja pritom raskida s drskim totaliziranjem, društvene kritike liberterskog raspona koja napada i kapitalizam i državu kao utjelovljenje totalizacijskih nastojanja”, piše Corcuff. Ključni element američkog noira, čiji svijet karakterizira opća pokvarenost, predstavlja etika, pri čemu su istražitelji svojevrsne moralne vertikale društva, što je izravno povezano sa smislom ljudske egzistencije.
Male milosti Dennis
Lehane, Sonatina. Prijevod: Nevena Erak Camaj
“Spašavanje životinja” također je adaptirana 2014. godine u film “The Drop”, za koji je Lehane napisao scenarij, a koji će ostati upamćen i po tome što je to bila posljednja filmska uloga za glumca Jamesa Gandolfinija. Lehane je, također, radio i kao scenarist u više serija, od kojih treba izdvojiti nekoliko epizoda kultne “Žice” i seriju “Black Bird”. Sredinom 1990-ih napisao je i režirao nezavisni film “Neighborhoods”, čija se radnja odvija u sirotinjskom irskom radničkom kvartu. Kasnije je uspoređivan s kultnim filmom Gusa Van Santa “Dobri Will Hunting”, čije je snimanje započelo godinu dana nakon što je Lehane završio svoj film. Treba napomenuti da je producentska kuća Apple TV+, odmah po objavljivanju, otkupila autorska prava na snimanje televizijske serije prema romanu “Male milosti” te da će suradnik na scenariju biti i sam Dennis Lehane. Uzimajući u obzir Lehaneovo scenarističko umijeće i kvalitetu predloška, uvjeren sam da će “Male milosti” dosegnuti kvalitetu kultnih HBO-ovih serija, poput “Žice” i “Pravih detektiva”. Na hrvatski je dosad, uključujući i “Male milosti”, barem prema mojem uvidu, prevedeno pet Lehaneovih romana: “Piće prije rata”, njegov debitantski roman, “Svetinja”, “Otok Shutter” i “Mistična rijeka”. Poznat je po dva serijala, onaj u kojemu su glavni likovi privatni istražitelji Patrick Kenzie i Angela Gennaro, čija se radnja odvija u Southieju sedamdesetih. Serijal se sastoji od šest romana. Drugi serijal, u kojemu je glavni
Rešetali smo po tristo ljudi istovremeno. Šetali smo niz vrstu i pucali u glavu svakome tko je još uvijek disao. Ako je ikad bilo ratnog zločina, to je bilo to. Je li tako? Ali, Chuck, to je bilo najmanje što smo mogli uraditi. Jebeni novinari su aplaudirali. Logoraši su bili tako sretni da su plakali. Tako da smo nekolicinu nacista predali njima. I oni su ih iskidali na komade...
Lehane je rođen i odrastao u sirotinjskoj irskoj bostonskoj četvrti Dorchester u kojoj se, uz Southie, drugu irsku četvrt, odvija radnja većine njegovih knjiga, koje su bile poznate po rasizmu i visokoj stopi kriminala. Autor je 13 romana, od kojih su četiri postali predložak za hvaljene i nagrađivane filmove: “Mistična rijeka” (2003.) Clinta Eastwooda, “Otok Shutter” (2010.) Martina Scorsesea, te dva filma u režiji Bena Afflecka - “Nestala bez traga” (2007.) i “Zakon noći” (2016.). U nekima od njih Lehane je i sudjelovao, uglavnom kao producent ili suradnik na scenariju, dok se u filmu “Mistična rijeka” pojavljuje i u cameo ulozi u završnici filma. Njegova kratka priča
junak Danny Coughlin, etnički Irac iz patrole bostonske policije, čiji je otac istaknuti detektiv i kapetan u odjelu, sastoji se od tri romana čija se radnja odvija u ranim dvadesetima, nakon Prvog svjetskog rata. Ostali romani su samostalne cjeline. Lehane je u jednom intervjuu opisao rad na epskom romanu “Given Day”, iz serijala o Dannyju Coughlinu, na kojem je radio gotovo šest godina. Roman govori o štrajku bostonske policije iz 1919. godine i o njegovim posljedicama. “Štrajk je promijenio sve. Imao je veliki učinak na sin-
dikalni pokret, a prohibicija je došla nakon toga, zatim Calvin Coolidge, koji je obećao da će razbiti sindikate. Sve je to povezano s onim što se danas događa”, izjavio je Lehane. Prvi svoj roman, “Piće prije rata”, u kojem se također usput bavi rasnom problematikom Bostona i nasiljem u irskim četvrtima, koji je objavljen 1994. godine, Lehane je napisao pod vidnim utjecajem Raymonda Chandlera. Međutim, tehnički je daleko od savršenstva. Lehane u književnom smislu poprilično zaostaje za starijim uzorima. Lehaneov humor, na kojem inzistira, površan je i usiljen, za razliku od Raymonda Chandlera, čiji humor daje osebujan pečat njegovim romanima. Corcuff o Lehaneu piše na sljedeći način: “Kod Lehanea, sociološka dimenzija gradskim četvrtima daje povijesni pečat i pridonosi novoj kartografiji koju iscrtava dotok novih populacija i društveni uspon starijih. Dimenzija ‘društvene klase’ tu se tijesno povezuje s ‘etničkom i rasnom’ dimenzijom, kao u nizu suvremenih socioloških radova koji se oslanjaju na američke društvene znanosti. Građevni materijal smisla upisuje se u društvene, klasne i rasno obilježene odnose”.
Glavni junaci su Patrick Kenzie i Angela Gennaro, prelijepa Irkinja sklona tuči, koja je u velikoj mjeri, čini mi se, poslužila kao podloga za kompleksni lik Mary Pat Fenessy, glavne junakinje romana “Male milosti”. Milje, u kojemu se odvija radnja većine njegovih romana, Lehane u “Piću prije rata” opisuje na sljedeći način: “Čitava jebena država puna je groznih, nesretnih, zbunjenih, ljutitih ljudi, i nitko nema dovoljno pameti da se iskreno ‘pozabavi’ vlastitim prilikama. I ne mogu da shvate zašto su tako sjebani, pa prebace krivicu na nekoga. Crnčuge, Židove, bijelce, Kineze, Arape, Ruse, one koji zagovaraju pravo na abortus, i one koji podržavaju pravo na život, koga bilo?”. U ovom serijalu, sudeći po romanima “Piće prije rata” i “Svetinja”, postoji još jedan detalj koji mi je sporniji čak od lošeg humora, a to je lik autističnog diva Bubbe Rogowskog, koji se bavi ilegalnom trgovinom oružjem, a koji uglavnom funkcionira kao deus ex machina, preko kojega Lehane premošćuje određene situacije u romanima, što u popriličnoj mjeri narušava pomno građenu žanrovsku arhitekturu. U romanu “Svetinja” Lehane opisuje Bubbu na sljedeći način: “Bubba Rogowski bio nam je prijatelj, koji put nažalost. U drugim prilikama, pak, bila je to sretna okolnost, jer nam je spasio život više od jedanput. Bubba je bio tako velik da bi bacao sjenu na Mannyja, i bio je stoput strašniji od njega. Odrasli smo svi zajedno - Angie, Bubba, Phil i ja - ali Bubba nikad nije bio ono što bi čovjek nazvao normalnim. I sve šanse da takvim postane izvjetrile su oko njegove 19. godine, kad se priključio mornarici kako bi izbjegao služenje zatvorske kazne, pa je završio kao čuvar američkog veleposlanstva u Bejrutu na dan kad se bombaš-samoubojica zaletio kroz ulazna vrata i raznio veći dio njegovih kolega”. U “Svetinji”, što je pomalo netipično za ovu vrstu proze, Lehane opisuje Kenziejeva prijatelja Jaya Beckera, bivšeg policijskog detektiva, koji je strastveni čitatelj, a koji čita Johna LeCarrea, Borgesa, Marqueza, Marija Vargasa Llosu, Julija Cortazara, Toni Morrison, Isabelle Allende, Pabla Nerudu... Negativci, za razliku od pozitivaca, u ovom su serijalu iznimno dobro razrađeni, preko kojih Lehane sugestivno opisuje klimu u društvu: “Zavalio sam se u sjedalo i sklopio oči. Svi su sumnjivi. Čak i Jay. Koji vražji svijet, u kojem očevi naručuju ubojstvo svoje vlastite kćeri, terapijske usta-
nove ne provode nikakvu terapiju, a u čovjeka kojemu bih jednom davno bez oklijevanja povjerio svoj život odjednom se više ne može imati povjerenja. Možda je Everett Hamlyn bio u pravu. Možda je doba časti na svome zalasku. Možda se to već odavno sprema. Ili, još gore, možda je to bila samo opsjena”. Također, Lehane na sjajan način, preko vlastitog oca, opisuje mentalitet Iraca u Americi: “Nakon nekog vremena, ono što mi je priraslo srcu bio je sam trud, ne ishod. Kako je moj otac jednom rekao, pokazujući prstom na zgradu koju je pomogao podići prije nego što je postao vatrogasac: - Do zgrade mi je stalo koliko je crno ispod nokta. Ali te cigle, Patrick? Pa čitav onaj red na trećem katu? Ja sam ih posložio. Moji su ih prsti prvi dotakli. A nadživjet će me. I jesu. Trud i što se trudom izgradi uvijek nadživi graditelje, o tome može posvjedočiti duh svakog egipatskog roba”. Već od sljedećeg romana “Mistična rijeka” iz 2001., koji je nastao nekoliko godina nakon “Svetinje”, kvaliteta Lehaneova pisma vidno raste, a to se pogotovo odnosi na roman “Otok Shutter” iz 2003., čiji se finale i kriminalistički suspens zasniva na promjeni pripovjedačke perspektive, jedan postupak koji je prvi put, čini mi se, koristila Agatha Christie u svom romanu “Ubojstvo Rogera Ackroyda”, koji je objavljen 1926. godine.
Poster filma ‘Otok Shutter’ (2010.) u režiji Martina Scorsesea
PROFIMEDIA
Nastavak na sljedećoj stranici
Glavni junak romana je savezni maršal Teddy Daniels, veterana iz Drugog svjetskog rata, koji 1954. godine sa svojim novim partnerom Chuckom Auleom, također ratnim veteranom, odlazi trajektom na otok Shutter, gdje se nalazi psihijatrijska ustanova zatvorenog tipa u koju su smješteni psihički poremećeni kriminalci. Njih dvojica trebaju istražiti tajanstveni nestanak pacijentice Rachel Solando, koja je zatvorena jer je utopila svoje troje djece. O rasizmu u ovom romanu Lehane progovara preko lika agenta FBI-a Cucka Aulea, koji je prešutno degradiran i gurnut u stranu jer mu je djevojka Japanka. S druge strane, preko lika Teddyja Danielsa, Lehane širi perspektivu romana na općeljudske teme. Prilikom jednog razgovora na otoku, liječnik iz psihijatrijske ustanove upita Danielsa vjeruje li u Boga. “Jeste li ikad vidjeli logor smrti, doktore?”, upita ga Daniels. Nakon što liječnik odmahne glavom, Daniels mu kaže: “Ako jednog dana vidite logor smrti, doktore, onda mi se ponovno obratite s tom pričom o Bogu”. Daniels na
Lehane je, također, radio i kao scenarist u više serija, od kojih treba izdvojiti nekoliko epizoda kultne ‘Žice’ i seriju ‘Black Bird’. Sredinom 1990-ih napisao je i režirao nezavisni film ‘Neighborhoods’, čija se radnja odvija u sirotinjskom irskom radničkom kvartu
jednome mjestu opisuje Chucku smaknuće nacističkih stražara u oslobođenom Dachauu: “U Dachauu su nam se predali SS čuvari. Njih petsto. E sad, bilo je tamo novinara, ali oni su također vidjeli sve te leševe nabacane na gomilu na željezničkoj stanici. Osjećali su isti smrad kao i mi. Gledali su nas i željeli su od nas da učinimo ono što smo učinili. A mi smo željeli to da uradimo, nego što nego jesmo. I tako smo pogubili te Švabe, sve do jednog. Razoružali ih, poslagali uza zid, pogubili. Rešetali smo po tristo ljudi istovremeno. Šetali smo niz vrstu i pucali u glavu svakom tko je još uvijek disao. Ako je ikad bilo ratnog zločina, to je bilo to. Je li tako? Ali, Chuck, to je bilo najmanje što smo mogli uraditi. Jebeni novinari su aplaudirali. Logoraši su bili tako sretni da su plakali. Tako da smo nekolicinu nacista predali njima. I oni su ih iskidali
na komade. Do mraka smo uklonili pet stotina duša s lica zemlje. Sve smo ih pobili. Nije bilo samoobrane, ni ratnih djelovanja. Bilo je to hladnokrvno ubojstvo. Pa ipak nije bilo kolebanja. Zaslužili su mnogo gore”. Lehane, također, u “Otoku Shutter” piše o ilegalnim medicinskim eksperimentima koji se provode na zatvorenicima, po uzoru na nacističku praksu. Radnja romana “Male milosti” odvija se krajem ljeta 1974. godine u Bostonu, u ozračju povijesne odluke Bostonskog okružnog suda, donesene 21. lipnja 1974., koji je naložio da se učenici iz većinskih bjelačkih naselja moraju autobusima prevoziti u većinski crnačka naselja radi desegregacije državnih srednjih škola u Bostonu, što je izazvalo veliku uznemirenost u Southieju, u kojemu se odvija radnja romana. (Ta je tema oslikana i na naslovnici knjige fotografijom koju je u rujnu te 1974. godine snimio Eugene Richards tijekom prosvjeda učenika i roditelja ispred srednje škole South Boston. Od rujna 1974. do jeseni 1976., kad je presuda opozvana, u Bostonu se dogodilo četrdesetak nasilnih izgreda, u kojima je bilo čak 129 ozlijeđenih osoba.) Glavna junakinja romana je konfliktna 42-godišnja udovica Mary Pat Fenessy, sklona tučnjavama, koja, nakon smrti sina Noela, veterana Vijetnamskog rata, koji se predozirao, živi sama sa 17-godišnjom kćeri Jules. Mary nastoji izvući kćer iz pakla Southieja, u kojem caruju nasilni kriminalci i gdje je rasizam ustaljena norma ponašanja. Zaplet započinje kad se jedne večeri Jules nakon večernjeg izlaska ne vrati kući. Julesin nestanak povezan je s ubojstvom mladog crnca koji se slučajno zatekao u bjelačkom naselju. Roman prati dvije linije istrage: jednu provodi Mary Pat, a drugu policijski narednik Bobby Coyne, bivši vijetnamski veteran i liječeni narkoman. Maryna istraga je napeta i krvava, u kojoj će se Mary samoubilački suočiti s nazadnim stavovima svoje okoline, koju naziva vukojebinom, sve s namjerom da razriješi kćerinu sudbinu. Lehane u romanu daje surov i nefiltrirani prikaz rasizma, od kojega nije do kraja oslobođena ni sama Mary Pat: “Puno je dobrih, vrijednih, poštenih crnaca koji žele isto što i ona - redovitu plaću, prehranjivanje obitelji, siguran krevet za svoju djecu. Svojoj je djeci rekla da, ako misle u njezinoj prisutnosti upotrebljavati riječ ‘crnčuga’, tako oslovljavaju samo one crnce koji nisu pošteni, nisu vrijedni, krše brakove i rađaju djecu tek da bi imali na temelju čega kamčiti socijalnu pomoć”. Svog bivšeg muža Kennyja Fenessyja, koji je u vezi s crnom djevojkom, Mary Pat na jednome mjestu naziva “jebenim izdajicom rase” i “krotiteljem majmuna”. Irce, iz vizure narednika Coynea, Lehane opisuje na sljedeći način: “Piju pivo kao da je voda iz slavine, puše cigarete kao da ih sutra više neće biti i dozivaju jedni druge - preko ceste, u aute i iz auta, prema dalekim prozorima - kao da je nestrpljivost vrlina. Vole crkvu, ali misa im nije mila. Vole samo propovijedi koje ih ustraše, s nepovjerenjem slušaju one koje prizivaju njihovo suosjećanje. Nikad nije sreo ljubaznije ljude. Sve dok više nisu ljubazni. A u tom trenu pregazit će rođenu babu da ti smrskaju jebenu lubanju o zid”.
Nastavak na sljedećoj stranici
PROFIMEDIA
Energija koja pokreće Hrvatsku
Coyne na jednome mjestu govori i o rasizmu, kao o ključnom generatoru nasilja: “Kad ih oslovljavate kao kosooke, kmice, kad ih oslovljavate kao čifute, žute, čađave, digiće, žabare, kad ih oslovljavate kako god želite dok god ih nekako - bilo kako - oslovljavate, time svaki put svučete jedan sloj ljudskosti s njihovih tijela kad na njih pomislite. To je cilj. Ako u tome uspijete, možete navesti dječake da prijeđu oceane ne bi li zaklali druge dječake ili ih možete navesti da ostanu ondje gdje jesu i postupe jednako”. Coyne, poput Danielsa iz “Otoka Shutter”, zastupa antiratne stavove i opisuje na jednom sastanku liječenih narkomana zbog čega se počeo drogirati: “Onaj tko nije vidio Vijetnam, nikad nije vidio takvu zelenu. Pokušavam je već godinama opisati pa nikako, jebote - rižina polja u zoru dok se s njih podiže rosa, krvavo noćno nebo i ptice koje nisko prelijeću delte; ne znam, izgleda poput mjesta na koje bi bogovi otišli ljetovati. Prepuno čuda. No ta se ljepota ispreplela sa smrti i izjebala me u mozak kad sam shvatio da sam ‘ja’ ta smrt dok hodam okolo s pušketinom. Ja sam ubijao svu tu ljepotu. No kad sam se fiksao, to bi nestalo i ponovno bih osjetio to čudo. Kad sam se fiksao, osjećao sam se kao, kao... kao da mi je sva ta ljepota prožela vene. Pronašla dom u mojem tijelu. I bilo je savršeno. Bio sam potpun”. Roman “Male milosti” Lehane je sjajno i prirodno uokvirio u obrasce antičke tragedije, slično kao i romane “Mistična rijeka” i “Otok Shutter”, što je postalo i nekom vrstom njegova zaštitnog znaka. Tragedija svoj vrhunac doseže u dvije scene, u prvoj, od koje se čovjek naprosto smrzne, u kojoj se objašnjava neobični naslov romana, te drugoj, u kojoj Mary Pat u razgovoru s narednikom Coyneom najavljuje svoj samoubilački pohod: “Rekla sam vam, detektive Coyne, da čovjeku ne možete oduzeti ‘sve’. Morate mu nešto
ostaviti. Mrvicu. Nešto za što se može uhvatiti. Nešto što može zaštititi. Nešto za što može živjeti. Jer ako to ne učinite, čime ćete pregovarati?”. Richard Russo, američki romanopisac i scenarist rođen 1949. godine, koji je za svoj roman “Empire Falls” 2002. godine dobio Pulitzerovu nagradu, s oduševljenjem je pisao o Lehaneovim “Malim milostima”: “Razmislite o svim svojim omiljenim autorima tvrdokuhanih krimića. Hammett? Chandler? Ross Macdonald? Robert Parker? I njihovim žestokim junacima. Spade? Marlowe? Lew Archer? Spenser? Niti jedan od njih ne može savladati Lehaneovu Mary Pat u poštenoj borbi i svi oni ne bi izdržali ni dana u njegovu Southieju”. “Male milosti” su nesumnjivo najbolji roman Dennisa Lehanea, barem najbolji od njih pet koliko sam ih pročitao. (U jednom intervjuu, koji je dao nedavno, Lehane je natuknuo da su mu “Male milosti” posljednji roman koji je napisao.) I ne samo to: “Male milosti” su ujedno i remek-djelo američke književnosti koje je, usput, i prvorazredan kriminalistički roman. Corcuff u svojoj knjizi, pozivajući se na francuskog autora krimića Jeana-Patricka Manchettea, začetnika takozvanoga francuskog “novog krimića” s početka sedamdesetih, američke tvrdokuhane krimiće naziva “velikom moralističkom književnošću našega vremena” koja “kroz prizmu zločinačkog nasilja govori o stranputicama Zapada, o nekontroliranim mijenama industrijskih društava, njihovu moralnom rasulu, propadanju njihovih institucija, slomu vjerovanja - i o samoći čovjeka koji ostaje bez orijentira u svijetu koji su pravda i istina napustile”, posebno apostrofirajući Dennisa Lehanea kao glavnog predstavnika ove struje.
Sean Penn u ekranizaciji 'Mistične rijeke' u režiji Clinta Eastwooda
KNJIGE TJEŠITELJICE. KNJIGE OHRABRITELJICE. KNJIGE PRIJATELJICE.
KNJIGE RADOZNALICE. KNJIGE ZNANSTVENICE. KNJIGE UMJETNICE.
KNJIGE PUTOPISNE. KNJIGE SLADOKUSNE. KNJIGE PRIČLJIVE. KNJIGE ŠUTLJIVE.
KNJIGE KOJE VAS GRLE, JER LJUDI NE MOGU ŽIVJETI BEZ ZAGRLJAJA.
NADOLAZEĆI VAL M. SULEYMAN I M. BHASKAR
Približavamo se kritičnom pragu u povijesti naše vrste. Sve će se promijeniti. Uskoro ćemo živjeti okruženi umjetnom inteligencijom. Ona će organizirati naš život, upravljati našim poslovima, voditi državne službe. Živjet ćemo u svijetu printera DNK-a i kvantnih računala, modificiranih patogena, autonomnog oružja i robota-pomoćnika. Nitko od nas na to nije spreman. (Egmont)
KRIMIĆI, FILOZOFIJA... PHILIPPE CORCRUFF
Važna knjiga, pogotovo danas, u krhkom svijetu u kojem kritiku zamjenjuje društvena laž. Corcuff odmah na početku naglašava razliku između klasičnih kriminalističkih priča, u kojima je u prvom planu zagonetka, i noira. U klasičnom krimiću zločin remeti pravni postupak, koji treba ponovno uspostaviti otkrivanjem krivca, dok je on u američkom noiru privremen i sam sebi proturječi. (AGM)
Knjiga je posvećena fenomenu socijalističkog radnog takmičenja koji se promatra tijekom sedam formativnih godina hrvatskog i jugoslavenskog komunizma, točnije od kraja Drugog svjetskog rata i uspostave nove socijalističke vlasti do svršetka prvog petogodišnjeg plana 1945-1952. nakon kojeg se trebala procijeniti učinkovitost samog projekta. (Srednja Europa)
Piše: ANTUN PAVEŠKOVIĆ
O čovjeku koga je nemoguće slomiti
Djelo o jednom vremenu, o sudbinama ljudi u njemu, ali i iznad svega trajan spomenik jednoj velikoj ljubavi
Svaka biografija ima svoj inicijalni nadnevak. Prirodno je to trenutak u kome glavni junak, bilo stvarni ili izmišljeni, prvi put ugleda svjetlo dana. Načelno, ona završava kad to isto svjetlo junak ugleda zadnji put. Književna teorija sve ono između te dvije točke naziva fabulom. Kako će se ta fabula rasporediti stvar je sižea. Kad je riječ o izmišljenim, književnim likovima, ključna je ne sama fabula, dakle manje ili više vjerodostojno nanizan slijed životopisnih stavki, nego i način kako nam je pisac tu građu prezentirao. Tako je najoriginalniji “životopis” smislio Englez Laurence Sterne, čiji junak veći dio romana tek čeka da se rodi, a kauzalnost samoga pripovijedanja onemogućena je sižejnim izokretanjima, retardacijama, ironičnim komentarima. Nešto slično, mada daleko manje radikalno, u modernoj je hrvatskoj prozi ostvario Slobodan Šnajder romanom “Doba mjedi”, čiji glavni junak iz paradoksalne pozicije sveznajućeg pripovjedača predočava zbivanja koja su dovela do njegova rođenja, igrajući se pritom i on ironičnim odmacima, komentarima grafički izdvojenima, tehnikama usporavanja i uskoravanja radnje, a sve u želji da svom autobiografizmu, jer djelo je bez sumnje kronika vlastitih korijena i života, distancom osigura književnu autentičnost.
Dubravka Oraić Tolić svojom se prozom ne krije iza narativne konstrukcije. Od početka je jasno da je
priča njena i da je i autentična i faktografska. Ipak, bilo je potrebno teorijsko i književnopovijesno iskustvo koje seže još od spomenutog engleskog romanopisca i putopisca, bila je potrebna erudicija kako bi se doseglo majstorstvo sažeto u onoj nonšalantno notornoj opasci velikoga jazz glazbenika Louisa Armstronga koja poučava da se mora do virtuoznosti svladati doslovno svaki detalj zanata kako bi se moglo zaboraviti zanatsku vještinu i u tom zaboravu koji nije ništa drugo nego potpuno posvajanje tehničkog umijeća kao vlastita identiteta stvarati sasvim neopterećen. Sloboda stvaranja ishod je nemilosrdne discipline. Stoga je potrebno Oraićkino pisanje kontekstualizirati jer, bez obzira na stilsku lakoću i izbrušenost kao dobitne adute za put čitatelju, manje obaviještenu recipijentu možda i neće biti jasno koliko je znanja i erudicijom utemeljene vještine iza prvoga, površinskoga sloja djela. Pritom, i manje i više odnjegovani duh moći će podjednako “uživati u čitanju”. Jednostavnost ne potire dubinu, dubina omogućuje jednostavnost. Ovo je djelo o jednom vremenu, o sudbinama ljudi u njemu, ali i iznad svega trajan spomenik jednoj velikoj ljubavi u kojoj se osobnosti prožimlju na najdublji mogući način, ostajući istodobno snažnim individuama koje se prepoznaju u svojoj autentičnosti i istodobnoj dubokoj potrebi predavanja drugom i primanja njega. Jer Dubravka i Benjamin zajedno su od malih
TVOJIM GLASOM D. O. TOLIĆ, LJEVAK
nogu, od ranih školskih dana. Stoga je ovo i priča o jednom odrastanju, o sazrijevanju dvoje jakih profila koji su se samo kao takvi i mogli ravnopravno nositi sa svim životnim izazovima. Jakih toliko da bi mogli sve ono što im je život u svojoj nepredvidivosti namro i sami podnijeti te baš zato sposobnih za uzajamnost u kojoj će se dovršeni karakteri bez kompenzacije vlastitih (nepostojećih) slaboća predavati bez posesivnosti. Dijeliti s drugim vlastito jastvo uživajući u njegovoj drugosti, to je zrelost kao nužan preduvjet istinskoj ljubavi. Iznijansirano bogatstvo sudbine realizirala je spisateljica književno preludirajući duboko sadržajan život prožet raznim egzistencijalnim dimenzijama uz neizbježnu aromu politike ne kao sudbine, nego kao nametnute prisile materijalizirane stranačko policijskim pritiskom u situaciji kad je već podrijetlo i jednog i drugog protagonista stigmatizirano bez njihove odgovornosti, ali nametnutom krivicom. Medaljonima pojedinih sudbina ispisana je metodom povijesti pješaka slika povijesnog razdoblja čime se ova autobiografska proza u nekim aspektima oslanja na postupke historiografske naracije. Govoreći o autobiografiji, upozoriti je na specifičan zahvat kojim, osluškujući glas onoga drugog, muškog partnera, ženska ruka njegovom pripovjednom vizurom ispisuje obje putanje kao jedinstvenu sudbinu. Njegova hercegovačka stamenost i njena ravničarska tiha, ali i nevjerojatna izdržljivost prožimlju se u svjedočanstvu o ljudima koji nadrastaju vlastitu sudbinu i dosežu ujevićevsku kocku vedrine u i usprkos neveselim okolnostima. On kazuje, ona sluša i odgovara glasom koji ne treba olako poistovjećivati sa ženskim pismom jer višedimenzionalnost iskaza slaže onu dramatičnu lepezu same čovječnosti. Ovo je i posveta osobi koju nisu slomila bremena socijalističkog režima, ali jednako tako ni omamila sirenska prizivanja kapitalizma, a još manje potkupile dividende prividnog domoljublja. Čovjeku koga je nemoguće slomiti ili kupiti. Jednostavno, čovjeku.
Piše: DIJANA MARIĆ ODOBAŠIĆ
Povijesti goth scene koja nepokolebljivo odbija umrijeti
Vrlo intrigantan i mističan naziv knjige “Lov na vještice”istina o goth sceni, autorice Cathi Unsworth, zbog svog pitkog i intrigantnog sadržaja sigurno će se naći u rukama brojnih zaljubljenika glazbene povijesti. To nije tek knjiga o albumima i glazbi, nego i o kompletnoj povijesti goth kulture. U 350 stranica knjige autorica je pomno istražila povijest goth žanra, prožetog društveno-političkim okolnostima koje su se tih godina odvijale diljem Britanije. Svakako je odlično štivo uz brojna zvučna glazbena imena: The Cure, The Sisters of Mercy, Joy Division, Magazine, The Cult... te njihovih albuma i hitova. Autorica uz osobna iskustva i osobnu priču povezuje glazbu, preko filmova i književnosti, pa do poznatih imena koja su u to vrijeme imala utjecaj na goth scenu (Jim Morrison, Edgar Allan Poe, Mary Shelley...). Knjiga je objavljena prije dvije godine, a lani je prevedena na hrvatski u izdanju Rockmarka. Unsworth obrađuje ponajviše glazbenu scenu s kraja sedamdesetih pa do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nezaobilazno ime u knjizi je i konzervativna premijerka, “Čelična Lady” Margaret Thatcher, koju autorica često spominje involvirajući vezu između tadašnjih društveno-političkih prilika i nastanka jedne nove, dosta mračne supkulture. Baš u vrijeme izbora Margaret Thatcher autorica piše o pakleno kratkom postojanju Pistolsa koji su u umovima tadašnje mladeži i djece širom zemlje zapalili iskru želje za sviranjem bilo kojeg instrumenta. Autorica otkriva da kad je Thatcher postala premijerka, jedan od glasača koji su vjerovali da ona označava novi početak bio je i tad mladi Ian Curtis, pjevač benda
Joy Division, koji je možda i jedina osoba u knjizi koja je glasala za nju te inzistirao i da njegova supruga učini isto, da ne poništi njegov glas. “Ako postoji jedna riječ koja opisuje Britaniju 80-ih, ta riječ je individualizam. Samostalni mislioci koji su izazivali konsenzus i prkosili prihvatljivim društvenim normama oblikovali su politiku te napisali soundtrack društvenog pokreta potaknutog izborima održanima 3. svibnja 1979. U obama slučajevima ti jedinstveni entiteti bili su rezultat nepredviđenih saveza autsajdera koji su se sredinom 70-ih zakleli na vjernost vidjevši priliku u tim promjenjivim danima štrajkova, bombardiranja i trodnevnim tjednima, a njihove šokantne doktrine postale su široko rasprostranjene zahvaljujući metodama koje nitko nije očekivao”, piše autorica u poglavlju “Pobunjenički savez”. Knjiga je protkana i biografskim momentima najvažnijih osoba goth supkulture i prepuna je intrigantnih detalja koji se nižu jedan za drugim. Čitatelj postaje “gladan” novih detalja. “Gotičari” u Britaniji, a kod nas više prepoznatljivi kao “darkeri”, njihove želje, inspiracije i razmišljanja svakako vrijedi pročitati, a zaljubljenici i poklonici tog glazbenog žanra uživat će u zanimljivim detaljima tad omiljenih glazbenih likova. Svakako treba spomenuti da se autorica ne drži samo glazbenog svijeta, pa tako spominje i NLO incident u šumi Rendlesham hladnog prosinca 1980. godine. Vrlo informativan prikaz goth kulture Cathi Unswortth piše jednostavno i upravo zato zaokuplja pozornost čitatelja koji će u dahu “progutati” sve do zadnjeg poglavlja.
LOV NA VJEŠTICE - ISTINA O GOTH SCENI, CATHI UNSWORTH, ROCKMARK. PRIJEVOD: LORENA MANDALINIĆ
Danilo Kiš
FRANCUSKI STUDENTI
PROGLAŠAVALI
SU GA FAŠISTOM, SAMO ZATO
ŠTO SE
KRITIČKI IZJAŠNJAVAO O STALJINIZMU
Piše: ZDRAVKO ZIMA publicist, esejist i književni kritičar
Premda je svoj književni put započeo kao pjesnik, na mađarskom jeziku, i završio ga pjesmom, nekrologom u spomen Miri Trailović (u kojem je posljednja riječ ta ista “reč”), Danilo Kiš ponajprije se pročuo kao novelist i romanopisac. Premda mu je otac bio Židov i premda se nikada nije odrekao svojih korijena, a pogotovo svog u konclogoru umorenog oca, nije se htio deklarirati kao židovski pisac jer je vjerovao da se na taj način književnost ne svodi na ono što jest, nego na autorov, praktički ponižavajući manjinski status. Premda mu je majka bila Crnogorka i premda je prema njoj gajio posebno emotivan odnos, uvećan činjenicom da je umrla kad je bio petnaestogodišnjak, nikada se nije u potpunosti identificirao sa Crnom Gorom. Ne zato što je nije volio ili zato što ga za tu zemlju, osobito za Cetinje, majčine rođake i prijatelje, nisu vezivale trajne uspomene, nego zato što je njegovu duhu i njegovu senzibilitetu ideja čojstva, dekorirana pompoznom epikom i anakronim frazama, u znatnoj mjeri bila strana.
Nastavak na sljedećoj stranici
Osim književnosti, Kišova najveća strast bila je cigareta. Pisao je zato da bi mogao pušiti, a pušio zato da bi mogao pisati
Premda je bio poeta doctus, poliglot i prevoditelj, upućen u divergentne tradicije i poetike, i premda su ga inozemni kritičari tetošili, sugerirajući mu da bi, uzimajući u obzir njegovu retoriku i stilski rafinman, možda bilo uputnije da piše na francuskom, nije mu bilo ni na kraj pameti da se odrekne svog materinskog jezika. Jezika koji je zvao srpsko-hrvatskim, ne pretendirajući time na sve moguće manipulacije koje su u balkanskom dijelu svijeta jezik i njegove finese, umjesto filologije, pretežno svodile na pitanje ideologije, jezika kojim je baratao kao rijetko tko prije ili poslije njega i u kojem je dosegao točku koju je Oto Bihalji-Merin u jednom pismu precizno definirao kao “muziku velike slobode”. Premda nije bio zaljubljen u Jugoslaviju, makar u mjeri u kojoj se nije mogao poistovjetiti s rigidnim formama komunističke vladavine, nije se deklarirao kao srpski nego kao jugoslavenski pisac, svjestan pozicije malih naroda u planetarnim razmjerima, a još više svjestan da se eksplicitno etničko određenje u datim okolnostima pretvara u ekrazit. Uostalom, u polemici oko “Grobnice za Borisa Davidoviča” književni argumenti poslužili su samo kao paravan nad potrebom jedne grupe srpskih intelektualaca da se obračunaju s Kišom, ne samo zato što nisu podnosili njegovu profesionalnu, pa i etičku superiornost, nego mnogo više zbog toga što svojim habitusom nije pristajao na strogo definirane nacionalne limite. Premda je u Parizu tražio novi dom (ostajući zapravo vječni Žid) i premda je u okcidentalnoj kulturi vidio opozit balkanskim atavizmima, njegovi francuski studenti proglašavali su ga fašistom ili imperijalistom, samo zato što se kritički izjašnjavao o staljinizmu, zaključujući rezolutno da između Kolime i Auschwitza nema suštinske razlike. Premda je u inozemstvu bio rado viđen gost i premda je sudjelovao na različitim skupovima i tribinama, njegova polemika s kanadskim piscem Michaelom Ignatieffom završila je skandalom jer je dotičnog nazvao glupanom. Opirući se instinktivno primitivizmu koji dominira u balkanskom dijelu svijeta, uhvatio se poslije svega u vlastitu stupicu, zaboravljajući ono što je kao majstor riječi itekako dobro znao, naime, da je forma nerijetko važnija od sadržaja i da se deficit pristojnosti na Zapadu teško ili nikako ne tolerira. Premda je svoju privatnu domovinu, topografski signiranu Suboticom, Novim Sadom, Kerkabarabásom, Cetinjem, Kotorom i Beogradom, testirao ne samo srcem nego i umom, senzibilitetom pjesnika i hladnoćom nemilosrdnog kirurga, ni o drugoj strani svijeta, utjelovljenoj u panorami grada koji se nekoć zvao
Premda je u inozemstvu bio rado viđen gost i premda je sudjelovao na različitim skupovima i tribinama, njegova polemika s kanadskim piscem Michaelom Ignatieffom (na fotografiji) završila je skandalom jer je dotičnog nazvao glupanom
Lutetia Parisiorum, nije gajio pretjeranih iluzija. Znao je da Sunce zalazi na zapadu i da ponovno izlazi na istoku, pa se možda baš zbog toga obrušio na Ignatieffa, demoraliziran ili indigniran prividnom superiornošću jednog svijeta, europskog, zapadnog i špenglerovski dekadentnog, koji je relativiziranjem činjenica, vezanih za Salmana Rushdieja i iransku fetvu, iznevjerio principe koje je deklarativno branio. Premda je u Jugoslaviji i u inozemstvu dobio sva moguća priznanja, premda ga je Susan Sontag glorificirala i kao pisca i kao prijatelja, dok mu je predgovor za Penguinovo izdanje
Otrcano je reći da pisac uvijek piše o samome sebi, a Kišova identifikacija sa svojom književnošću ili svojim porodom od tmine dobila je gotovo zastrašujući apogej u noveli
‘Enciklopedija mrtvih’, u kojoj svjedoči o slikaru koji je slikao rak, a koji se pokazao identičnim sa sarkomom u utrobi njegova oca
“Grobnice za Borisa Davidoviča” napisao Josif Brodski, u dubini svog bića taj Nobelov pretendent bio je sam, sveden na dubinsku melankoliju, na ahasversku biografiju i “dugo plutanje po talasima večnosti”, tako potresno materijalizirano u njegovim knjigama. Takve i slične konstatacije, koje podrazumijevaju opoziciju, i koje na neki način proturječe sebi samima, mogle bi se nizati unedogled.
Čovjek koji je tretiran kao etnička zabuna, Židov koji je silom prilika konvertirao na pravoslavlje, kozmopolit duboko obilježen lokalnim tradicijama, apostat koji je izbjegavao riječ Jugoslavija, ali se legitimirao kao jugoslavenski pisac, po majčinoj liniji potomak Marka Miljanova, crnogorskog vojvode koji se opismenio u pedesetoj godini i ostavio za sobom knjigu “Primjeri čojstva i junaštva”, u kojoj je prikazao etičku vertikalu svoga naroda, anarhoidni pojedinac koji
je bio doma svugdje i nigdje, oriđino s buketom na glavi, kako je njegovu frizuru vidio Mirko Kovač, pisac koji je cijeli vijek tragao za svojim ocem, ili zapravo svojim identitetom, sumnjajući u sve, osim u tajanstvenu moć jezika kojoj se podredio bez ostatka, to i još mnogo toga bio je Kiš u množini svoje pojavnosti i autorske egzemplarnosti, nesvodive na uštogljena pravila i predvidljive literarne obrasce. Paradoks je vjerojatno u tome da je sve ono što se može tretirati kao egzistencijalni hendikep, od “uznemirujuće različitosti” do osjećaja izopćenosti i ratom opterećenog djetinjstva, paradoks je da je sve to u sprezi s njegovim talentom rezultiralo književnošću koja je, formulacijom baštinjenom od Cvetajeve, “plod truda i čuda”. Truda koji mu je bio inherentan, premda se nakon razdoblja intenzivnog rada prepuštao isto tako intenzivnim razdobljima relaksiranja i lumpanja u kojima je dominirala njegova elokvencija, potencirana nezaustavljivom strašću prema cigaretama, i čuda za kojim je pasionirano tragao, premda se nije očitovao kao vjernik. Otrcano je reći da pisac uvijek piše o samome sebi, a Kišova identifikacija sa svojom književnošću ili svojim porodom od tmine dobila je gotovo zastrašujući apogej u noveli “Enciklopedija mrtvih”, u kojoj svjedoči o slikaru koji je slikao rak, a koji se pokazao identičnim sa sarkomom u utrobi njegova oca. Na temelju te proze kritičari su zaključili da je piščeva oholost, njegova spremnost da bez krzmanja konkurira Bogu, kažnjena terminalnom bolešću, a u tu tezu, da je njegovo najbolje istodobno njegovo najgore, da je mehanizmom svojih riječi provocirao rak, poslije svega povjerovao je i Kiš. Novelu “Slavno je za otadžbinu mreti”, koju je Esterházy inkorporirao u roman “Harmonia caelestis”, zaključio je riječima: “Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.” U intervjuu koji se pokazao kao posljednji, među inim je konstatirao: “Čovek je nepoznata veličina. Ne znamo odakle dolazimo, ne znamo kamo idemo i ne znamo zašto postojimo.” Stoički mudro ali isto tako dešperatno, kako se uzme. U pismu Višnji Špiljak, s kojom je razmjenjivao korespondenciju u vrijeme dok je pripremala doktorat, izjasnio se u gotovo konfesionalnom tonu: “Ja, za razliku od Vas, ne umem da se smejem, dakle ni da se radujem.” Je li to fatalna genetika, poza kojom se hrani un poète maudit, lunatički temperament od kojeg je patio Jacopo da Pontormo, “mrgudni ljudomrzac” (Gustav René Hocke) koji se ljestvama penjao u atelje, a onda ih sklanjao da ga kojim slučajem netko ne bi remetio u usavršavanju njegove saturnske melankolije? Ili je to pitanje usuda, astrološke predestinacije pisca rođenog u zodijačkom znaku Ribâ, koje simboliziraju mračni unutrašnji svijet
pomoću kojeg komuniciraju s Bogom ili s đavlom? Ne treba pritom zaboraviti da ikonografija prikazuje taj znak s dvjema ribama čije su glave okrenute u obrnutim smjerovima i spojene pupčanom vrpcom. Upravo ta dvostrukost, i/ili borhesovska zrcalnost, u kojoj se dodiruju pretpotopni mulj i božanska čistoća, svjetlo i tama, ljepota i rugoba, u temelju je onog što omeđuje Kišov duktus. Zbog nevjerojatne sposobnosti razmnožavanja i bezbrojnih jajašaca, riba je simbol plodnosti koja se u Kišovom slučaju manifestirala na duhovnom planu.
U književnost kao autorski čin, taj i takav pisac, rođeni rebel, otpadnik i neznabožac, injektirao je ljepotu koja nije sama sebi svrhom. I kako je višekratno isticao, njena krajnja svrha je sloboda. Ne površna, koja se potvrđuje busanjem u prsa, nego sloboda kojom se ljudsko biće oslobađa od sebe samog, od svojih zabluda i strahova, od frustracija i degeneracija. Paul Chauchard s razlogom je objašnjavao da sloboda nije neko unaprijed postojeće ili statičko stanje. Da bi sloboda bila autentična, da bi se pojedinac izdigao iznad svoje puke animalnosti ili, Pasolinijevim rječnikom, da bi se transhumanizirao,
Znao je da Sunce zalazi na zapadu i da ponovno izlazi na istoku, pa se možda baš zbog toga obrušio na Ignatieffa, demoraliziran ili indigniran prividnom superiornošću jednog svijeta, europskog, zapadnog i špenglerovski dekadentnog, koji je relativiziranjem činjenica, vezanih za Salmana Rushdieja i iransku fetvu, iznevjerio principe koje je deklarativno branio
potreban je nadljudski napor. Onaj Kristov, napor koji implicira žrtvu i za koji je bio predestiniran i Kiš, neovisno o tome što se izjašnjavao kao ateist. U tom smislu sloboda nije pitanje puke deklarativnosti nego nešto mnogo obuhvatnije i dalekosežnije: sloboda je apsolutni, istodobno esencijalni i egzistencijalni projekt dovoljan da osmisli cijeli život. Na tom projektu Kiš je inzistirao bez ikakvih ustupaka, čak i po cijenu izazivanja opće sablazni ili skandala koji su se ponajprije obijali o njegov glavu. Za razliku od samozadovoljne i primitivne većine, bilo mu je jasno da je sloboda izbor i svojom voljom izabrana dužnost koja ne podnosi redukcije i koja se ne dokazuje samo riječima. Takvi pojedinci koji su imali proročku crtu i koji su nadvladali hijat između mišljenja i djelovanja, u povijesti književnosti, ne samo srpske, bili su rijetki. Jedan od njih je veliki slovenski pjesnik Edvard Kocbek, autentični heroj koji je permanentno ispitivao vlastitu savjest, heroj zato što je mijenjao svijet tako što je mijenjao sebe, preuzimajući teret presudnih pitanja koja su lokalna i slovenska, ali su istodobno univerzalna i ekumenska.
Nastavak na sljedećoj stranici
Osim što je bio katolik i partizan u formi koja nadilazi konvencionalno shvaćanje tih na različite načine derogiranih pojmova, Kocbek je bio nošen osjećajem nedjeljivosti, a u mišljenju i djelovanju, što je za njega jedno te isto, polazio je od dva postulata: jedan je cjelina, drugi urgentnost. To znači da stvarnost nikada nije analizirao iz partikularne, vjerničke, stranačke ili tko zna kakve skučene perspektive, nego da je uzimao u obzir totalitet, objašnjavajući istodobno i potvrđujući vlastitim udjelom da urgentnost nekih pitanja – poput bolesti – ne trpi odgodu nego zahtijeva žurno i svrsishodno djelovanje. Slovenski pjesnik nije volio kompromise ili traljave odgode, sve u ime nekih sigurnijih vremena, svjestan da ta vremena neće nikada doći, a pogotovo neće doći ako ih se kukavički čeka, umjesto da ih se vlastitim ponašanjem zaziva i na neki način anticipira. Zbog svega toga Kocbek je u svojoj matičnoj književnosti istodobno etabliran i šikaniran, beatificiran a opet marginaliziran, kao i Kiš u srpskoj književnosti. Biti pjesnik za Kocbeka nije značilo puku formalnost. Naprotiv, to je značilo da je svoju sudbinu prihvatio bez ostatka, tretirajući slobodu kao najveću i nikad zatomljenu dužnost. Neovisno o konfesionalnim, kreativnim i inim razlikama, Kišova putanja nedvosmisleno otkriva da je živio Kocbekove postulate te da je po mnogočemu bio njegov pobratim. Nekoć prezreno a danas gotovo imperativno interpretiranje književnosti u autobiografskom ključu, u Kišovu slučaju meandrira u divergentnim smjerovima, fiksirajući se u slici Rubinove vaze, reproducirane na stranicama “Peščanika”, čime se sugerira ideja dvostrukosti i dvoznačnosti koja je u temelju njegovog postupka. Ako se ne vrednuju samo Picassova platna, nastala u ovoj ili onoj fazi, nego i njegove usputne crtarije, nastale spontano po nagovoru adoranata na restoranskoj servijeti, Kišova pisma, zapisi i ekstemporacije imaju isto tako svoje značenje u odnosu na ono što čini srž njegova opusa. Godine 1984. Kiš je sudjelovao na međunarodnom skupu “Pisac i vlast” održanom u Ateni. Za taj skup, a pogotovo temu koja ga je itekako intrigirala, pripremio je tekst pod naslovom “Saveti mladom piscu”. Tekst su iste godine objavile beogradske “Književne novine” i časopis “Lettre internationale”, a 1990. uvršten je u knjigu “Život, literatura” koju je priredila Mirjana Miočinović. Instruirajući u svom stilu mlađe kolege, taj pisac i enfant terrible koji nikada nije uspio ostarjeti, ne zato što je umro u 55. godini, nego zato što nikada nije iznevjerio svoje ideale, iskazao je sebi svojstvenu rigoroznost, odnosno odbojnost prema vladajućim ideologijama, prema etničkom trijumfalizmu i svim kolektivističkim zabludama koje niječu autorovu autonomiju, svodeći ga na laudatora postojećeg stanja ili na
tragikomičnu dvorsku ludu. Obraćajući se drugima, obraćao se neizbježno i samome sebi s energijom eksplicitnosti i konzekventnosti koja je imanentna njegovoj književnosti. U seriji glosâ, sročenih u imperativnom tonu, kao zapovijesti ili kao načela, Kiš nije servirao tajne iz svoje majstorske radionice. Naprotiv, želio je samo objasniti da književnost nije puko otaljavanje zanata nego poziv koji podrazumijeva talent, ali isto tako hrabrost i spremnost na najteže izazove. Ali kako izbjeći mogućnost da pisac bude režimski apologet ili kraljevski klaun? Teško, jer to implicira moralni rizik, hrabrost i sposobnost da se suprotstavi ideologijskim diktatima i zakonima rulje čiji fanatizam i netolerantnost s književnošću nemaju ničeg zajedničkog. Naravno, nije Kiš mislio da bi se pisac trebao zatvoriti u kulu bjelokosnu i motriti svijet iz nedohvatnih visina. Ali važno je da ne podilazi kraljevima i prinčevima, da ne prijateljuje s generalima, da nema korumpiranu
Jedan drugi velikan, Rainer Maria Rilke (portret je naslikao Leonid Pasternak), bio je stihotvorac koji se podjednako kompetentno iskazao i u prozi, za razliku od Kiša koji je bio pripovjedač s naglašenom lirskom notom. Prvi se proslavio svojim sonetima i elegijama, ali u svojim ‘Zapisima Maltea Lauridsa Briggea’ trasirao je putove modernističke proze, drugi je isto tako pisao stihove, ali je preferirao prozu u kojoj se njegov pjesnički nerv dovinuo do kristalne čistoće
PROFIMEDIA
savjest (tvrdeći javno kako vjeruje u ono u što privatno itekako sumnja) i da svoje produktivno nezadovoljstvo kanalizira u književnost koja vrijedi upravo onoliko koliko je blizu “bescarinskoj zoni duha”. Nikakva laskanja i nikakva priznanja nisu mogla pokolebati Kiša, odlučnog da po svaku cijenu brani svoj intelektualni integritet pred sirenskim izazovom ideologija s ovim ili onim predznakom, a u jednom intervjuu iskazao je bojazan “da bi mogao postati pisac koji nije problematičan.” Kontinuitet njegovih oficijelno potvrđenih uspjeha imao je svojevrsni pandan u kontinuitetu permanentnih pobuna protiv svih manipulacija i devijacija o kojima se izjasnio u “Savetima mladom piscu”, dokazujući i time da njegov glosarij iz Atene nije samo mrtvo slovo na papiru kojim je kanio zamazati oči budućim ili tek stasalim književnim pretendentima. Zbog članova savjeta Kamerne scene Ateljea 212, koji su se zalagali za skidanje s repertoara Popovićeve predstave “Druga vrata levo”, dao je neopozivu ostavku na članstvo u savjetu, godine 1978. vratio je NIN-ovu nagradu, zajedno s novčanim iznosom, degutiran aferom oko “Grobnice za Borisa Davidoviča” i načinom na koji ju je komentirao taj isti tjednik, a kada je u Parizu odlikovan ordenom Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres, nije se libio konstatirati da je jedini vitez do kojeg mu je stalo onaj Cervantesov. Kad je tvrdio da od djetinjstva osjeća teret samoće, kad je objašnjavao da se valja čuvati gomile i zdravog razuma, predmnijevajući da se rafiniran pojedinac u krajnjoj liniji neće složiti ni s kim, a možda ni sa samim sobom, u svom pariškom spleenu Baudelaire kao da je projicirao fizički dalekog i duhovno bliskog Kiša!
Jedan drugi velikan, Rainer Maria Rilke, bio je stihotvorac koji se podjednako kompetentno iskazao i u prozi, za razliku od Kiša koji je bio pripovjedač s naglašenom lirskom notom. Prvi se proslavio svojim sonetima i elegijama, ali u svojim “Zapisima Maltea Lauridsa Briggea” trasirao je putove modernističke proze, drugi je isto tako pisao stihove, ali je preferirao prozu u kojoj se njegov pjesnički nerv dovinuo do kristalne čistoće. Rilkeov otac Joseph radio je u jednoj željezničkoj kompaniji, njegov sin, punim imenom Réne Karl Wilhelm Johann Joseph Maria, svoj razmjerno kratak vijek proveo je rastrzano, lutajući Europom i sjevernom Afrikom, bio je duboko impregniran ruskom i francuskom kulturom, a jedini istinski zavičaj našao je u književnosti. Jedva da bi se nešto drugo moglo ili smjelo zaključiti za Kiša. U jednoj od “Devinskih elegija” nalazimo sljedeće retke: “Dieses hei t Schicksal: gegenüber sein/ und nichts als das und immer gegenüber” (“To je sudba: biti nasuprot/ i ništa drugo, uvijek nasuprot”, preveo Zvonimir Mrkonjić). Da ne znamo da je posrijedi osma elegija, posvećena austrijskom piscu Ru-
Za razliku od samozadovoljne i primitivne većine, bilo mu je jasno da je sloboda izbor i svojom voljom izabrana dužnost koja ne podnosi redukcije i koja se ne dokazuje samo riječima. Takvi pojedinci koji su imali proročku crtu i koji su nadvladali hijat između mišljenja i djelovanja, u povijesti književnosti, ne samo srpske, bili su rijetki. Jedan od njih je veliki slovenski pjesnik Edvard Kocbek, autentični heroj koji je permanentno ispitivao vlastitu savjest, heroj zato što je mijenjao svijet tako što je mijenjao sebe, preuzimajući teret presudnih pitanja koja su lokalna i slovenska, ali su istodobno univerzalna i ekumenska. Kocbek (treći desno) s Titom, Kardeljem i suborcima 1944. godine
dolfu Kassneru, koji je, kao i Rilke, bio čest gost princeze Marie von Thurn und Taxis, pripadnice plemićke obitelji koja je bila vlasnica dvorca u Duinu, a imala je isto tako posjede i u Hrvatskoj, lako bismo te stihove atribuirali Kišu. Dok je Kiš sročio stotinjak glosa koje su imale služiti kao propedeutički nauk za buduće pisce, Rilke je od početka 1903. do konca 1908. napisao deset pisama Franzu Xaveru Kappusu, austrijskom časniku koji se iskušavao u svim mogućim književnim žanrovima. Unatoč tome što pisma nude implicitni uvid u Rilkeovu pjesničku radionicu, obilježenu onim istim senzibilitetom koji je krasio njihova autora, Kapussu to nije odveć pomoglo. U povijesti austrijske književnosti ostao je kao Rilkeov adresant i adresat. Jer tamo gdje nije manjkalo ničega, osim onog što je najvažnije, talent, ni receptura nije mogla biti od koristi, a u svoje doba Rilkeova pisma dosegnula su podjednaku ako ne i veću popularnost od njegovih najvažnijih knjiga. Ista ili slična kob zadesila je Franju Jarmeka, notornog pjesnika-diletanta, koji je u memoriji hrvatske književnosti ostao samo zahvaljujući invektivama što ih je na njegov račun obznanio Matoš. Nastavak na sljedećoj stranici
A Kiš? Kao ni Rilkeu, zaštićenom svojim istomišljenicima i bogatim patronama, Kišu nije bilo ni na kraj pameti da književnost na bilo koji način komercijalizira ili kontaminira nečim što s književnošću nema suštinske veze. Naprotiv, u svakoj prilici, u izboru prijatelja, u druženju sa Šejkom i pripadnicima grupe “Mediala”, u korespondenciji s Pekićem, Kovačem i drugima, u javnim nastupima, pa i osebujnim glosarijem za skup u Ateni, branio je svoju posebnost, svoju autonomiju, u koju je uložio talent i u najdoslovnijem značenju te riječi svoj život. U Joyceovu “Portretu umjetnika u mladosti” Stephen Dedalus izrijekom tvrdi da ne želi služiti ni domu, ni domovini, ni crkvi, ničem u što ne vjeruje i što remeti njegovu slobodu identificiranu sa slobodom umjetničkog iskaza. Taj zahtjev za nezavisnošću, taj bučni non serviam u irskoj i ne samo irskoj književnosti nitko nije izrazio tako jasno kao Joyce. U srpskoj i ne samo srpskoj književnosti nitko ga nije izrazio tako jasno kao Kiš. Pisac “Peščanika” striktno je izbjegavao sve moguće lijeve i desne ideologijske aberacije, a jednako tako klonio se koketiranja s Crkvom,
sudu zbog afere oko “Grobnice za Borisa Davidoviča”, Kiš je u neku ruku ponovio sudbinu svog crnogorskog pretka. U sudnici, pred porotom, bio je sam svoj advokat, sam svoj vrhunski argument. Osim književnosti, Kišova najveća strast bila je cigareta. Pisao je zato da bi mogao pušiti, a pušio zato da bi mogao pisati. Dijalektičkom spregom jednog i drugog, s pripovijetkama u kojima se kraj spajao s početkom, poput tragova dima koji su stvarali kolutiće i natkriljavali njegovu glavu, obilježen je jedan život, jedan teško ponovljiv i prerano okončan vijek. U knjizi “Cigarettes Are Sublime” (“Cigarete su uzvišene”) Richard Klein uvjeravao je publiku da mali duhanski svitak poništava vrijeme te da se sinkroniziranjem ruku i usta i ritualom paljenja vatre stvara dojam beskonačnosti. Nema sumnje, vrijeme i beskonačnost bile su Kišove teme, bolje reći, opsesije. U znatnoj mjeri inspirirane “Zenovom sviješću” Itala Sveva, “Cigarete su uzvišene” objavljene su prvi put 1993. u Londonu, ali da ih je Kiš mogao čitati proglasio bi ih svetim pismom. S jedne strane bio je kavanski abonent i nepopravljiv zavodnik, s druge podanik povijesti i knjiški martir, heautontimoroumenos, kako ga je u istoimenoj pjesmi vidio već apostrofirani Baudelaire:
Zbog članova savjeta Kamerne scene Ateljea 212, koji su se zalagali za skidanje s repertoara
Popovićeve predstave ‘Druga vrata levo’, dao je neopozivu ostavku na članstvo u savjetu, godine 1978. vratio je NIN-ovu nagradu, zajedno s novčanim iznosom, degutiran aferom oko
‘Grobnice za Borisa Davidoviča’ i načinom na koji ju je komentirao taj isti tjednik
iako je svojom figurom i frizurom djelovao kao mučenik s pravoslavnih ikona. Premda je bježao pred jeftinim političkim pogodbama kao vrag pred tamjanom, nosio je u sebi iskonski osjećaj za pravednost. Ako je u ičem bio fanatičan i nepopustljiv – a bio je – onda se to odnosilo na književne kompetencije i moralni integritet. U jednom i drugom bio je tvrd kao kamen. Istina, montenegrinski mentalitet sa svojim minhauzenskim konstrukcijama, verbalnim ekshibicionizmom i glorificiranjem junaštva, dakako, vlastitog, nije prianjao uz njegov intelektualizam. Ali onu istu rezolutnost u etičkim pitanjima, koju je iskazivao njegov daleki rođak, do pedesete godine nepismen Marko Miljanov, Kiš je popio s majčinim mlijekom. Mark Thompson piše kako je Miljanov bio zgranut kad je shvatio da netko pomoću advokata, odnosno pomoću novca, može braniti svoju nevinost. U strogo definiranom patrijarhalnom okruženju on nije trebao ni zakone ni advokate jer mu je, kako je tvrdio, vlastita savjest bila najviši zakon. A u jednoj od najmračnijih životnih epizoda, kad se našao na
“Je suis la plaie et le couteau!/ Je suis le soufflet et la joue!/ Je suis les membres et la roue,/ Et la victime et le bourreau!” (“Ja sam nož i rana mrtva,/ I pljuska i lice golo,/ Ruka sam i strašno kolo,/ Ja sam i krvnik i žrtva.” (pohrvatila Dunja Robić). Takav kakvim ga je dao Bog, Kiš je u Beogradu tretiran kao stranac, u Parizu kao Balkanac. Pripadnici beogradske čaršije identificirali su u njemu prvenstveno Čifuta kojem je, eto, dopušteno da piše srpskim jezikom, zavičaj njegove majke s Cetinjem, Lovćenom i lokalnim folklorom istodobno ga je fascinirao i inhibirao, a Francuzi su ga doživljavali kao egzotičnu, koliko osjetljivu, toliko endemsku, u tuđem svijetu teško adaptirajuću biljku. Premda se skanjivao od velikih riječi, s onim što je bio i što je ostavio, a ostavio je ono što je u njemu bilo najvrijednije, nije pretjerano zaključiti da je bio neusporediv. Francuzi bi rekli incomparable. Borges je svojim primjerom zorno demonstrirao da zakoni prostora i vremena, djelatni u svakodnevnoj komunikaciji, nisu nužno validni i u književnosti. Zato Rilkeovi stihovi iz ciklusa “Soneti Orfeju”, objavljenog daleke 1923. godine, u množini svojih virtualnih značenja dopiru i do Kiša: “Er ist einer der bleibenden Boten,/ der noch weit in die Türen der Toten/ Schalen mit rühmlichen Früchten hält”. Ili u hrvatskom prijevodu Trude i Ante Stamaća: “Jedan je od trajnih glasnika, koji/ daleko u vratima mrtvih još stoji/ držeći posudu slavećih plodova.”
KRITIKA
Stefan Ahnhem (1966.) švedski je scenarist i pisac
Nordijski noir ne pokazuje znakove umora
Desetljećima čitam Skandinavce, pratim
serijale kako se objavljuju i nije mi jasno
kako mi je promaknuo Stefan Ahnhem
Prije 20 godina objavljen je “Muškarci koji mrze žene”, prvi roman iz trilogije Stiega Larssona “Millenium”, koja je oborila svjetske rekorde prodajom svojih knjiga o junakinji Lisbeth Salander i njezinu partneru, novinaru Mikaelu Blomqvistu. Jednaku popularnost svojim romanima o detektivu Harryju Holeu stekao je i norveški pisac krimića Jo Nesbø. Na golemom valu interesa za nordijske krimiće svjetski poznati postali su i Jens Lapidus te bračni par Alexandre Coelho Ahndoril i Alexander Ahndoril, koji su pod pseudonimom Lars Kepler napisali niz krimića o o inspektoru Jooni Linni. Tu su i Cilla i Rolf Börjlind, najpoznatiji filmski i TV scenaristi trilera u Švedskoj, te Anders Roslund i Börge Hellström. Danci imaju Jussija Adlera Olsena i Saru Blaedel, Norvežani osim Nesbøa i Thomasa Engera, a čak i Islanđani imaju majstore krimića - Arnaldura Indriðasona i Yrsu Sigurðardóttir. Mnogi pokušavaju otkriti u čemu je tajna takvog uspjeha. Na skandinavskim sveučilištima osnivaju se i posebni odsjeci za takva istraživanja. Kerstin Bergman, istraživačica komparativne književnosti na Univerzitetu Lund u Švedskoj, kao tri glavna razloga popularnosti žanra navela je političku kritiku, postavku romana i jake ženske karaktere u njima. Tu se opet vraćamo na Larssona, koji je u svojoj trilogiji čitateljima pokazao
kako izgleda stvaran život u Švedskoj te srušio mnoge zablude o savršenom društvenom uređenju bogate skandinavske zemlje i političkom sustavu sa strogo kontroliranim političarima koji za sitnicu daju ostavke.
Škotski pisac Ian Rankin, kreator detektiva Johna Rebusa, također smatra kako je fenomen slave nordijskih krimića započeo s Larssonom.
“Njegov svjetski uspjeh potaknuo je izdavače da potraže novoga Larssona, autori su pohrlili uskočiti u tu ulogu! Mislim da nordijski trileri uspješno miješaju trope noir književnosti: junak bolne prošlosti, borca protiv nadmoćnih okolnosti pa sve do holivudske akcije. To su vožnje u lunaparku. Uzbudljive su i zabavne. U isto vrijeme čitatelji se upoznaju s novim kulturama, zemljama koje prethodno nisu bile korištene u komercijalnoj fikciji”, rekao je svojedobno Rankin. “Skandinavija nudi sve što možete zamisliti, a ipak ljudi ubijaju jedni druge. No tu je i jednostavniji razlog, očito pišemo dobre knjige”, smatra norveški pisac Thomas Enger. Desetljećima čitam krimiće i trilere, osobito skandinavskih autora, pratim serijale kako se objavljuju i nije mi jasno kako mi je promaknuo Šveđanin Stefan Ahnhem. Serijski ubojica te suočavanje policijskog inspektora s unutarnjim demonima i naporima da mu zbog posla obiteljski život što manje pati s nizom neočekivanih obrata formula je kojom se koristilo niz autora krimića i trilera. No Ahnhem je ove sastojke, po mojemu mišljenju, najbolje složio u niz izvanrednih i uzbudljivih trilera. Njegov glavni junak Fabian Risk, za razliku od junaka drugih autora, nije neustrašiv i ne ganja stvari do kraja kad ih nadležni pokušavaju pokopati. Nije uvijek timski igrač, promiču mu stvari koje muče njegovu traumatiziranu djecu, a brak mu je na rubu. No ima Risk i dobrih osobina. Pedantan je, razmišlja izvan okvira i ne drži se uvijek propisa. Serijal s Riskom - “Žrtva bez lica”, “Deveti grob”, “Osamnaest ispod ništice” i “Motiv X” - me je oduševio. Ahnhem odlično žonglira s likovima - policajcima i ubojicama. Prikazuje nam o čemu razmišljaju i što ih motivira pa naizmjence pratimo što se kod njih događa, čime romani dobivaju na dinamici, a to čitatelja tjera da nestrpljivo okreće stranicu za stranicom.
Ahnhem odlično žonglira s likovima - policajcima i ubojicama. Prikazuje nam o čemu razmišljaju i što ih motivira pa naizmjence pratimo što se kod njih događa, čime romani dobivaju na dinamici
Piše: VILIM CVOK
SMRT JE BILA JEDINI MOGUĆI IZLAZ
ZA MANDELJŠTAMA JER KREMALJSKI GORŠTAK NIJE POZNAVAO MILOST
Disput je objavio jednu važnu knjigu, ‘Posljednji Mandeljštamovi dani’ Venus K. Ghata
Piše: JOSIP MLAKIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
Fotografija iz Mandeljštamova zatvorskog kartona
Zagrebački nakladnik Disput objavio je nedavno jednu iznimno važnu knjigu, biografski roman “Posljednji Mandeljštamovi dani” francusko-libanonske pjesnikinje i spisateljice Venus Khoury-Ghata. Knjigu je s francuskog prevela Vera Vujović. Roman govori o posljednjim godinama života Osipa Emiljeviča Mandeljštama, ruskog pjesnika i esejista rođenog 1891. godine u Varšavi, u bogatoj židovskoj obitelji, koji je, zahvaljujući memoarima svoje supruge Nadežde koji su u Hrvatskoj objavljeni 1978. godine pod nazivom “Strah i nada”, postao paradigma staljinističkog terora prema poniženoj spisateljskoj kasti. O posljednjim danima Osipa Mandeljštama ne zna se mnogo. Pouzdano se zna jedino to da je umro 1938. godine. Pretpostavlja se od gladi ili bolesti srca u tranzitnom logoru u Vladivostoku, gdje je bio privremeno stacioniran s tisućama drugih zatvorenika koji su trebali biti prebačeni na Kolimu, najzloglasniji toponim Staljinova Gulaga.
“Mandeljštam bačen u zajedničku jamu. Puškin pokopan u najvećoj tajnosti u noći velikog snijega. Led je škripio pod koracima njegovih nosača”, piše Khoury-Ghata.
Nadežda je, dugo nakon muževe smrti, više od dvadeset godina obilazila Sovjetski Savez u potrazi za preživjelima iz tranzitnog logora, svjedocima smrti njezina muža.
“Kako razlučiti stvarno od lažnog kad su činjenice tako davne, a rijetki svjedoci oštećena uma”, pita se
Nadežda Mandeljštam je, dugo nakon muževe smrti, više od dvadeset godina obilazila Sovjetski Savez u potrazi za preživjelima iz tranzitnog logora, svjedocima smrti njezina muža
Nadežda.
Po nekim svjedočenjima, zarobljenici su poslani prema Kolimi preko zaleđenog zaljeva, gdje je mnogo njih umrlo. Po drugima, brodovi dupke puni ljudi dignuti su u zrak dinamitom čim su isplovili iz vladivostovke luke. Preživjeli su se sjećali Mandeljštama kao “ludog starca koji je recitirao svoje pjesme u podrumu gdje su se sastajali kriminalci i lopovi, jedini kojima se njegova poezija sviđala”. Najvažnije informacije Nadežda je saznala od stanovitog Kazarnovskog, koji je odslužio svoju kaznu u Kolimi i koji je nakon puštanja na slobodu lutao zemljom, bez boravišne dozvole i bez kartice za kruh. Kazarnovski je živio u istoj baraci kao i Mandeljštam. Opisao je Mandeljštama, kao i drugi zarobljenici, kao poludjelog starca: “Smrzavao se u kožnome kaputu koji je postao krpa, nije jeo gotovo ništa, toliko je strahovao od hrane, stalno je zabu-
Mandeljštam je uhićen 1934. godine, šest mjeseci nakon što je pred uskim krugom prijatelja, među kojima su bili i Boris Pasternak i Ana Ahmatova, pročitao satiričnu pjesmu ‘Staljinov epigram’, poznatu i pod nazivom ‘Kremaljski gorštak’, koja je govorila o klimi straha u Sovjetskom Savezu
nom uzimao krivu posudu, stražari su ga šikanirali, ali se uljuljkivao iluzijom da će mu se situacija poboljšati zahvaljujući Romainu Rollandu, koji će pisati Staljinu”.
Tridesetak godina kasnije, dok se borila da ga se rehabilitira, Nadežda je naletjela na bilježnice s Mandeljštamovim pjesmama koje su kružile od logora do logora. U jednoj od ćelija osuđenici su na zidu urezali dva Mandeljštamova stiha:
“Postojim li stvarno I hoće li smrt jednog dana doći?”.
“Smrt je bila jedini mogući izlaz u neljudskim uvjetima zarobljeništva”, rekao joj je tom prilikom jedan od bivših osuđenika.
Mandeljštam je bio jedan od od najistaknutijih predstavnika akmeizma, ruskog književnog pokreta koji je nastao 1911. godine, a koji je, za razliku od simbolizma, insistirao na konciznosti i jasnoći lirskog izričaja. U pjesničkim tekstovima akmeisti su izbjegavali mistiku, pjesništvo su smatrali “osebujnim obrtom”, izjednačavali su “lijepo” i “ružno”, a da pritom nisu osporavali kulturnu tradiciju. Teoretičar pokreta bio je Nikolaj Stepanovič Gumiljov, a vodeći pjesnici Ana Ahmatova i Osip Mandeljštam. Nakon 1917. godine skupina se, ne pristajući uz revoluciju, raspala. Simbolički kraj akmeizma predstavlja smrt Nikolaja Gumiljova, Majstora, kako su ga nazivali sljedbenici pokreta, koji je strijeljan 1921. u Petrogradu.
“Mandeljštam, Ahmatova, Cvjetajeva i toliki drugi ušutkani pjesnici, izolirani od svojih mladih čitatelja, deportirani. Za deportacijom su često slijedila smaknuća. Gumiljov, muž Ahmatove, strijeljan je bez suđenja u dobi od trideset pet godina”, piše Venus Khoury-Ghata.
U svojoj priči “Kratka biografija A. A. Darmolotova”, koja se nalazi u zbirci “Grobnica za Borisa Davidoviča”, Danilo Kiš piše o posljednjim danima akmeističkog pokreta: “Hiljadu devetsto dvadeset i prve nalazimo ga u Petrogradu, u sumornoj raskoši negdašnje vile Jelisejevih, u tom Brodu Ludaka, kako veli Olga Forš, gde se okupila izgladnela pesnička bratija bez prihoda i jasne orijentacije. Po svedočenju Makovskog, na tim božjim ptičicama živele su još ‘samo ludačke oči bezumnog sjaja’. Usrdno su
se starali da izgledaju kao da su živi, kaže on, mada se čovek nije mogao oteti utisku da se kreće među fantomima, uprkos jarkom ružu na usnama žena. Napolju je besnela bura pokretana magnetnim polovima revolucije-kontrarevolucije; po cenu bezumne hrabrosti Buhara je ponovo pala u ruke boljševika; pobuna kronštatskih momara ugušena je u moru krvi; oko izumrlih naselja vukle su se ljudske olupine, onemoćale žene gangrenoznih nogu i deca nadutih trbuha; kada su potamanjeni rage, psi, mačke, pacovi, varvarski je kanibalizam uzdignut do običajnog prava. (...)
Nastavak na sljedećoj stranici
Boris Pasternak je primio telefonski poziv od Staljina (dolje), što je bio njegov jedini razgovor s diktatorom. Staljin je želio znati je li Mandeljštam doista talentiran pjesnik. ‘On je genije, zar ne?’, navodno je pitao Pasternaka
Prizor iz jednog od brojnih
Postoje pouzdana svedočanstva da se mladi Darmolatov u to vreme već bejaše privoleo kosmopolitskom programu akmeista, toj ‘čežnji za evropskom kulturom’, zahvaljujući u prvom redu uticaju jednog drugog pesnika, Mandeljštama... (...) Jedne sparne avgustovske večeri te iste dvadeset i prve godine, u vili Jelisejevih bejaše u toku orgija koju već pomenuta Olga Forš naziva, sa tipičnom ženskom preteranošću, gozbom u vreme kuge. Dežurno jelo tih godina bejaše slana riba uz koju se točila stravična votka-samogon, spravljana po nekim alhemij-
Smrzavao se u kožnome kaputu koji je postao krpa, nije jeo gotovo ništa, toliko je strahovao od hrane, stalno je zabunom uzimao krivu posudu, stražari su ga šikanirali, ali se uljuljkivao iluzijom da će mu se situacija poboljšati zahvaljujući
Romainu Rollandu, koji će pisati Staljinu
skim receptima od špiritusa, brezove kore i bibera. (...) Ko je doneo vest o egzekuciji koja je izvršena nad ‘majstorom’ (Gumiljovim) nije poznato. Sa izvesnom pouzdanošću može se reći samo to da je ta vest prostrujala poput male, separatne magnetne bure nad svim antagonističkim grupama podvojenim jasnim ideološkim i estetičkim programom”. Mandeljštam je uhićen 1934. godine, šest mjeseci nakon što je pred uskim krugom prijatelja, među
kojima su bili i Boris Pasternak i Ana Ahmatova, pročitao satiričnu pjesmu “Staljinov epigram”, poznatu i pod nazivom “Kremaljski gorštak”, koja je govorila o klimi straha u Sovjetskom Savezu. Niti Nadežda, a niti Osip Mandeljštam nisu riskirali da pjesmu zapišu. Pretpostavlja se da je netko od Mandeljštamovih “prijatelja” naučio pjesmu napamet i predao pisani primjerak policiji. Međutim, nikad nije utvrđeno o kome je riječ. Zanimljiv je podatak da je Mandeljštamova pjesma bila prvi slučaj kojim se bavio Genrih Grigorjevič Jagoda, kojega je Staljin te godine postavio na čelo NKVD-a, sa zadatkom da se obračuna sa starim partijskim kadrovima iz vremena Oktobarske revolucije. Navodno je smijenjen 1936. jer nije želio intenzivirati čistke. Dvije godine kasnije, 1938., osuđen je kao izdajnik i pogubljen od strane svog nasljednika Nikolaja Ježova, koji će nakon nekoliko godina i sam doživjeti istu sudbinu. Prema tvrdnjama Nadežde Mandeljštam, Jagodi se toliko svidjela Mandeljštamova pjesma da ju je čak naučio napamet. Također, recitirao ju je Nikolaju Buharinu, članu sovjetskog politbiroa i glavnom uredniku Pravde, kad je Buharin posjetio Jagodu kako bi posredovao za Mandeljštama, nesvjestan prirode njegova “prijestupa”. (Buharin je, također, nekoliko godina kasnije pao u Staljinovu nemilost te je 1938. osuđen na smrt i pogubljen.)
Nastavak na sljedećoj stranici
Sporna pjesma, u prijevodu s ruskog Radomira Venturina, glasi:
Ne ćutimo živi zemlju svog boravka. Riječ nam se ne čuje na deset koraka, Gdje je za pol razgovora makar, Tu se sjete kremaljskog gorštaka. Kao gliste prste tuste ima, moćne, Riječi kao teški utezi su točne, Žoharske mu brčine se cere, I sare mu sjaje se bez mjere. Tankovratih vođa oko njega je šljam, Poluljudskim uslugama igra se sam. Taj zviždi, onaj uz mijauk kune, Na ti sa svakim, ko grom tad grune, Ko potkove kuje dekrete onPod rebra komu i u čelo kom. U nj je smrtna kazna - cvijet do cvijeta I široka prsa su Oseta.
(Dva stiha:
Čuje se samo kremaljska zvijer, Ubojica i ljudožder, koja Venus Khoury-Ghata koristi kao provodni motiv svog romana potječu iz knjige “Strah i nada” Nadežde Mandeljštam, kojima je, po njezinu svjedočenju, započinjala prva verzija pjesme o Staljinu.) Mandeljštama su uhitila tri NKVD-ovca koji su stigli u njegov stan s nalogom za pretres koji je potpisao Jakov Agranov. Nadežda je isprva mislila da je riječ o incidentu koji se dogodio u Lenjingradu nekoliko dana ranije, kad je Mandeljštam ošamario pisca Alekseja Tolstoja zbog uvrede upućene Nadeždi. Međutim, tijekom ispitivanja suočen je s primjerkom “Staljinova epigrama”, Mandeljštam je odmah priznao da je njezin autor. Mandeljštam je predviđao da će zbog pjesme biti kažnjen smrtnom kaznom, ali su Nadežda i Ana Ahmatova pokrenule kampanju za njegov spas, pri čemu su glavnu ulogu odigrali Nikolaj Buharin, koji je poznavao Mandeljštamove još od ranih 1920-ih, i Boris Pasternak. Mandeljštam u prvi mah nije osuđen na smrtnu kaznu, čak ni na Gulag, što je svojevrsno čudo, već na trogodišnje progonstvo u Čerdinu na Sjevernom Uralu. Međutim, čim su Mandeljštamovi stigli u Čerdin, Osip je, slomljen ispitivanjima kojima je bio izložen, pokušao samoubojstvo bacivši se kroz prozor bolnice, nakon čega je obitelj prebačena u Voronjež, na jugozapad Rusije. Neposredno nakon njihova dolaska u Voronjež, Boris Pasternak je primio telefonski poziv od Staljina, što je bio njegov jedini razgovor s diktatorom. Staljin je želio znati je li Mandeljštam doista talentirani pjesnik. “On je genije, zar ne?”, navodno je pitao Pasternaka. Mandeljštamovo trogodišnje progonstvo završilo
je u svibnju 1937. Par više nije imao pravo živjeti u Moskvi, pa su živjeli u obližnjem Kalininu i posjećivali glavni grad, gdje su se oslanjali na prijatelje da ih smjeste. U proljeće 1938. Mandeljštamu je, dan nakon što je njegov moćni zaštitnik Nikolaj Buharin osuđen na smrt, odobren dvotjedni odmor za dvoje u odmaralištu izvan Moskve, što je bila zamka, gdje je uhićen i optužen za “kontrarevolucionarno djelovanje” i prebačen u tranzitni kamp u blizini Vladivostoka, na ruskom Dalekom istoku.
Venus Khoury-Ghata piše o bijedi u kojoj su Mandeljštamovi živjeli, opisujući ih kao “dvije životinje u svojoj jazbini”, kojima je glad postala opsesija, što se odrazilo i na Mandeljštamovu poeziju:
Sveudilj udišem vlagu u jesenskom zraku.
Ručao bih, ali samo se zvijezde zlate u novčaniku...
Voronjež opisuje kao grad koji “slavi okrutnost” i u kojemu vlada glad, gdje ljudi hvataju miševe, prže ih na plinskom plameniku i jedu: “Njegovi su se stanovnici ponosili najvećim brojem deportiranih zločinaca u vrijeme Petra Velikog. Ulice ubojica, prolaz lupeža, slijepa ulica pronevjeritelja državnog novca, avenija krivotvoritelja, voronješke ulice i avenije nose imena njihovih zločina”.
Posljednji
Mandeljštamovi dani Vénus
Khoury-Ghata, Disput. Prijevod: Vera Vujović
Osjećaj paranoje, koji se u Voronježu razvio do krajnjih granica, pratio je Mandeljštama do same smrti: “Zimi 1937. uvelike su strijeljali intelektualce. Uhićenja su se uvijek događala u šest sati navečer. Vrijeme kojeg se Mandeljštam grozio. Postajao bi grozničav, gušio se. Svaki zvuk koraka izazivao je kod njega paniku. Na ulici je osjećao da ga slijede, mijenjao pravac, skrivao se u veže. Jedna je susjeda Nadeždi savjetovala da pomakne sat naprijed. Ova je to učinila. Videći da je sedam, opet je mogao disati”.
Na jednom drugom mjestu u romanu stoji: “Njegove posložene riječi nisu činile vojsku. Njegove jednako jadne, jednako nemoćne riječi kao i on sam. Nesposobne da ga zaštite od Staljina koji je provaljivao u sve njegove more. Ponovo u Moskvi. Prazne ulice. Nema svjetla na prozorima. Vrata lupaju od vjetra. Zvuk čizama udara kroz noć iza njega, pred njim, oko njega”. Jedna davna ironična Mandeljštamova izjava pokazala se proročkom: “Samo se u Rusiji poštuje poezija, zbog nje se ljudi ubijaju. Postoji li još negdje mjesto gdje je poezija tako čest motiv za ubojstvo?”. Opsjednut slutnjom smrti, Mandeljštam piše Pasternaku: “Pripremajući se na smrt, ljudi pokušavaju odgoditi neizbježan kraj. Zatvaraju oči, prave se da žive, traže stan, kupuju dobre cipele i odvraćaju pogled od jame za njih iskopane”.
ZNANSTVENA OTKRIĆA O TOME ČEGA I ZAŠTO SE SJEĆAMO
Zašto neka sjećanja zauvijek ostaju s nama, dok druga blijede?
Ugledni neuroznanstvenik i psiholog Charan Ranganath donosi novo, fascinantno objašnjenje o tome kako mozak bilježi sjećanja i kako to znanje možemo iskoristiti da bolje razumijemo svoju prošlost, iscijelimo traumu, brže učimo, donosimo bolje odluke i planiramo budućnost.
Na temelju najnovijih znanstvenih otkrića, primjera iz svakodnevnog života, književnosti, filma i glazbe, Zašto pamtimo otkriva koliko moćno i suptilno pamćenje oblikuje naše živote.
RIMSKE PRIČE JHUMPA LAHIRI
Ova evokativna i empatična freska grada, koji je proturječan i u stalnoj preobrazbi, iz pera majstorice kratkih priča i dobitnice Pulitzerove nagrade za književnost, prožeta je raspoloženjima talijanskog majstora Alberta Moravije, a u završnoj priči i neizbježnim duhom Dantea, čije riječi vode protagonisticu prema novom životu. Bogate prepoznatljivim darom Jhumpe Lahiri, ove su priče majstorse. (Profil)
NOŽ
SALMAN RUSHDIE
U 27 sekundi dugom napadu nožem ga je 12 puta po čitavom tijelu izbo mladi, na internetu radikalizirani američkolibanonski musliman. Ostavši bez oka i s višestrukim po život opasnim ozljedama, pisac Salman Rushdie je preživio. I svoje iskustvo opisao u ovoj iznimnoj memoarskoj knjizi, priči koja se iz opisa smrti premetnula u sagu o ustrajnom, prkosnom, svega vrijednom životu. (V.B.Z.)
MOSKOVIJADA JURIJ ANDRUHOVYČ
Kultni roman proslavljenog ukrajinskog pisca Jurija Andruhovyča, ispunjen je jetkom ironijom, grotesknim i nadrealnim momentima, no, iznad svega, apsurdnim pojedinostima iz stvarnosti koje su pratile raspad komunističkog carstva. Napisan prije više od trideset godina, 1992., roman danas, posebno danas, fascinira svojim aktualnim prikazom neoautoritarne Rusije briljantnim stilom... (Fraktura)
Piše: TINA JOKIĆ
Urušavanje svijeta kakvog znamo je, nažalost, krenulo!
Roman ‘Krv anđela’ je moćna priča o ekologiji puna unutarnjih komešanja i usamljeničkih promišljanja o kraju civilizacije
Usredištu ovog emotivnog romana su smrt i apokaliptična predviđanja o sudbini svijeta koja bi ga mogla zadesiti ako nestanu pčele. Ali nije ovo samo priča o sve masovnijem zbjegu pčela pred otrovima kojima čovječanstvo zaprašuje prirodu, u “Krvi anđela” finska spisateljica Johanna Sinisalo vješto isprepliće i smrt sina svoga glavnog protagonista Orva. On je ujedno i pripovjedač, introvertni, submisivni pčelar amater koji ima vlastito pogrebno poduzeće i koji o oba svoja zanimanja govori s izraženom pažnjom i nježnošću. Radnja se odvija u budućnosti, u trenutku kad svijet preplave vijesti
Johanna Sinisalo finska je književnica i scenaristica
o praznim košnicama u SAD-u i urušavanju njihove poljoprivrede. Upravo tad i on nalazi prazne košnice i mrtve matice strahujući da je fantomska epidemija kolapsa vrijednih kolonija stigla i do Skandinavije. Naime, nakon SAD-a pčele bez traga napuštaju košnice i u Aziji, Kanadi i Južnoj Americi te dijelovima Europe, a spisateljica navodi kako je katastrofa pogodila i Hrvatsku, u kojoj je nestalo pet milijuna pčela u samo dva dana. Dodatni element koji priči daje blagu porciju napetosti je i obiteljska kontroverza. Naime, Orvov otac voditelj je lokalne farme krava te klaonice, dok je njegov nesretno stradali sin jedinac strastveni borac za prava životinja, a upravo sudar te dvije perspektive uzrok je tragedije.
Kroz radnju se provlači i diskretna doza nadrealnog, no spisateljica ostavlja prostor da čitatelj sam procijeni je li riječ o halucinacijama jednog slomljenog čovjeka ili o ciljanom provlačenju fikcije u kojem je svijet neko ljepše mjesto od onog stvarnog. Ili naprosto oboje.
Naime, Orvu se u njegovoj patnji otvara portal u paralelni svijet koji mu istovremeno donosi i bolne i radosne senzacije te kroz koji
evocira vlastita sjećanja na sve mitove i bajkovite legende o pčelama.
Roman “Krv anđela” nesumnjivo je moćna priča o ekologiji i pravima životinja puna unutarnjih komešanja, preispitivanja i usamljeničkih promišljanja o kraju civilizacije u kojoj se spaja osobna egzistencijalna kriza s krizom okoliša. Vrlo je škrta s dijalozima, a čitatelji će kroz priču ostati lišeni i za onaj klasični zaplet koji možda očekuju. Tek rijetka komunikacija ispisana je kroz “Blog revolucionarne vojske za oslobođenje životinja i njezina djelovanja”, internetske zapise Orvova sina Eera pod kojim razni anonimni komentatori iznose svađalačke argumente, baš kao što čine i danas. Njih čita i sam Orvo kako bi održao bliskost sa sinom, jedinim živim bićem s kojim, unatoč fizičkoj razdvojenosti, osjeća povezanost. Gubitak te emotivne veze Orva tjera na radikalan potez koji spisateljica na kraju ipak ostavlja nedorečenim, kao slutnju onog neizbježnog što će glavnom liku donijeti spokoj i ravnotežu u osobnoj ovozemaljskoj stvarnosti, stvarnosti u kojoj on više ne vidi ništa čarobno. A oni koji roman uzmu u ruke neće moći ostati ravnodušni na pomisao što će se dogoditi ako čovječanstvo u svojoj pohlepi da uz pomoć kemije proizvede što više na kraju ostane bez pčela, radilica bez čije je suradnje u prirodi čovjek zaista nemoćan.
KRV ANĐELA JOHANNA SINISALO, NAKLADA LJEVAK. PRIJEVOD: BORIS VIDOVIĆ
Piše: RENATO JUKIĆ
Ubojstva, intrige, droge, bogatstvo... Sve je isprepleteno u ovom djelu
Dann McDorman za sebe kaže da se u posljednje vrijeme osjeća kao da je osvojio lutriju. U 47. godini izdana mu je prva knjiga, krimić “Ubojstva u lovačkom klubu”, koja je odmah zapažena na američkom tržištu. I prije izdavanja ove knjige bio je on vrlo uspješan, više od 20 godina radi u novinarstvu i vodi istraživački tim od 15 ljudi, ali oduvijek je sanjao o tome da će netko izdati njegovu knjigu...
- Kad sam počeo s novinarstvom u 20-im godinama, često sam radio ‘mrtve’ smjene. Do dva ujutro ili od tri ujutro... Ali uvijek sam se potrudio ostaviti nešto vremena za pisanje knjige. I to je trajalo godinama. Međutim, moje pisanje nije me nikamo vodilo... U jednom trenutku samo sam prestao pisati, nisam to odlučio učiniti, samo se dogodilo... Zato je za mene ovo što se sad događa nevjerojatno - kaže McDorman, čija supruga nikada do izdavanja knjige nije pročitala nešto “nenovinarski” od njega. Ovaj put je očito osjetio da ima nešto dobro u svojim rukama...
U prvijencu nas vodi u elitni lovački klub “West heart” u vrijeme američkog Dana nezavisnosti 1975. godine. Uskoro se dogodi ubojstvo, pa još jedno, a na prostranom imanju prikladno se nalazi i privatni detektiv Adam McAnnis. Stil pisanja je neobičajan za krimiće. U prvom dijelu knjige McDorman se izravno obraća čitateljima, nastupa kao sveznajući autor koji vodi kroz radnju, upozorava ih na sve obmane, citira legendarna djela kriminalističkog žanra. A onda - preokret.
Evo nas u svijetu detektiva McAnnisa, kojeg je netko zaposlio da prati sumnjive događaje u lovačkom klubu. A njih ne nedostaje... Ubojstva, intrige, droge, bogatstvo... Sve je isprepleteno u ovom djelu koje je dobilo vrlo dobre kritike New York Timesa. - Ne počinju svi krimići s protagonistom, ali ovaj je takav - odmah nas u startu vuče na čitanje ovoga krimića McDorman.
Ni kraj knjige nije onakav kakav očekujete. Puno je tu prevrata, opet smo na početnoj poziciji, autor se obraća direktno čitatelju u ime svih osumnjičenih. - Čitatelji krimića ne vjeruju nikome, piscu osobito, i to s dobrim razlogom; u ovoj igri oni su moji protivnici. U mojoj priči oni su i moje mete i moji subjekti - kaže McDorman o ovom djelu i odmah nastavlja:
- Čitatelji krimića najbolji su čitatelji na svijetu, i to zato što su prokleto sumnjičavi prema svemu. Oni ništa ne uzimaju zdravo za gotovo. Propitkuju svaku riječ ili frazu, nagađaju o tome tko bi mogao biti krivac, sve te male zamke koje postavlja pisac već su vidjeli prije. Znaju sve trikove, finte i lažne putokaze...
Iako prve knjige svojih autora tiska u 10.000 primjeraka, njegov izdavač Knopf riskirao je i pogodio s nakladom od čak 150.000 primjeraka!
- Postoje ljudi koji su uvrijeđeni jer on ne igra po pravilima. Neki čitatelji mrze što ruši četvrti zid i što se usudi pristupiti na drugi način. Ali to je ono što se nama svidjelo - poručuju iz Knopfa...
UBOJSTVA U LOVAČKOM KLUBU DANN MCDORMAN, V.B.Z. PRIJEVOD: JANA KEGALJ
Moć
erosa Mila Manare
U jedno možemo biti sigurni, 80-godišnji Manara stvarat će i ubuduće, dok je u njemu snage, jer takvi zaista nemaju vremena za autobiografije
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: KRUNO LOKOTAR freelance urednik
Tijekom gostovanja na pulskom Sa(n)jam knjige, Manara je pripovijedao o tome kako
crta Ecovo 'Ime ruže', ali tako skrupulozno da su sve replike u stripu citati iz knjige
Sjever Italije je povijesno jedan od najrazvijenijih europskih dijelova, s kontinuitetom naseljenosti još otprije Ötzija s bakrenom sjekirom, otprije barem lijepih 5300 godina, po kojem je Bolzano u zadnje vrijeme poznat. Za formiranje pak našeg junaka Mila Manare presudnija je bila bogata i slojevita kulturno-umjetnička tradicija koja čini svakodnevicu tog kraja
Pet mjeseci nakon što je Drugi svjetski rat završio, u kasno ljeto 1945., radnička obitelj Manara je na sjeveru Italije, u Južnom Tirolu, u planinskome mjestašcu Lusonu pored Bolzana, dobila sina Maurilla. Osmero djece će izroditi Manare, a sedmo od njih bit će također crtačica stripova, od slavnijeg brata sedam godina mlađa Nives.
Sjever Italije je povijesno jedan od najrazvijenijih europskih dijelova, s kontinuitetom naseljenosti još otprije Ötzija s bakrenom sjekirom, otprije barem lijepih 5300 godina, po kojem je Bolzano u zadnje vrijeme poznat. Za formiranje pak našeg junaka Mila Manare presudnija je bila bogata i slojevita kulturno-umjetnička tradicija koja čini svakodnevicu tog kraja, gdje se živi u gradovima-muzejima susjedne Lombardije. Tako je svojedobno i stanoviti dječak Maurillo pobjegao od kuće kako bi vidio izložbu Giorgia de Chirica, očito radnička obitelj nije oduvijek podržavala rano razvijenu umjetničku sklonost sina, majka mu je čak branila čitanje stripova. Isti dječak je zahvaljujući svojem talentu pohađao privatnu umjetničku školu, pa asistirao španjolskom kiparu Miguelu Ortizu Berrocalu u Veroni i istodobno upisao studij arhitekture u Veneciji koji će napustiti, da bi se posvetio stripu. Hrabra je to bila odluka potkraj 1960-ih, kad su rijetki mogli živjeti od stripa, posebno onoga za odrasle, koji je u Italiji tek stjecao afirmaciju. Stripu je Manaru primamila “Barbarella”, strip Jean-Claudea Foresta koji mu je stigao iz Pariza. Barbarellu će bolji, da ne kažem stariji, poznavatelji filma upamtiti i ekraniziranu, s Jane Fondom u glavnoj ulozi i režijom Rogera Vadima. Zapamtimo da je Barbarella bila itekako seksi ZF junakinja koja je u svojim avanturama na
raznim planetima iskušavala i seksi strojeve i orgazmotron, baš kao i likovi Woodyja Alena ili poslije Manarina Claudia Christiani, doduše potonja ne svojom voljom, ali ta biomehanička veza je trajan Manarin interes. No nije za Manarinu odluku da napusti studij i riskira kriva samo Barbarella, nemali obol dali su i stripovi Guida Crepaxa, Huga Pratta, Moebiusa, kojemu je likovno postao i najsličniji od pobrojanih, sve redom inspiracije za mladoga Manaru, a inspiraciju treba shvatiti ne kao inflatorno potrošeni pojam iz reklamnog portfelja influencera, nego osvijestiti etimologiju: udisanje duha ili naški - nadahnuće. Pa da opišemo kontekst koji je formirao umjetnika u mladosti. Godine 1962., kad se pojavila “Barbarella”, u Italiji se pojavio i “Diabolik”, strip koji su osmislile i u novi džepni format spakirale sestre Luciana i Angela Giussani. Trivija kaže da su za glavni kostimirani lik nalik Fantomovu koristile fizionomiju glumca Roberta Taylora, kojega je i Bonneli koristio kao prototip za Zagora (ili “građanskim” imenom Patricka Wildinga) od 1961. godine. Razlika između dva utjelovljenja istoga glumca je velika - dok je Zagor Tarzan sa zrnom mistike u westernu, neupitni pozitivac kao i onodobni američki superheroji, Diabolik je bio prvi iz plejade heroja-negativaca, poput Satanika ili Kriminala, koje su potpisivali Magnus i Bunker prije Alana Forda. Tako su se nekako stekli uvjeti da se pojave fumetti neri, crni stripovi, to jest stripovi za odrasle i da se strip počne percipirati kao nešto više od medija isključivo za djecu, da odraste. Strip tad sa svojim serijskim objavama i velikim nakladama postaje vitalna poveznica između pop(ularne) umjetnosti i etabliranih kulturnih krugova. Tad je započeo i trend privlačnih ženskih juna-
Manara naravno barata svime: sjajan je u detaljnim prikazima interijerima, kao i eksterijerima, u arhitekturi i vedutama, kad prikazuje krkljanac ili pustoš, svejedno. No središte Manarina crteža je žensko tijelo...
kinja kao samostalnih i aktivnih likova, dapače - protagonistica. Skok u prošlost lijepo tumači kontekst koji se buntovnih 1960-ih mijenjao i kojemu je sve okoštalo pružalo otpor.
Naime, danas već davne 1948. pojavio se lik Pantere Bionde (autori Gian Giacomo Dalmassio i Enzo Magni pod pseudonimom Ingam), inspirirane likom američke kraljice džungle Sheene, velikog Willa Eisnera. Strip je odmah postigao golemi uspjeh zahvaljujući njezinoj odjeći - nosila je top od leopardove kože i mini bikinite izraženoj seksualnosti. Pantera Bionda bila je atipična žena za ta vremena: nije trebala zaštitu muškaraca,
dovoljni su joj bili ljubavnici i obožavatelji. Njezina neovisnost izazvala je reakciju spomenutih okoštalih: konzervativne talijanske elite i Katoličke crkve. Izdavači su završili na sudu i bili prisiljeni obustaviti izdavanje stripa, da bi se pronašlo solomonsko rješenje: junakinji je sudski-pravno produžena suknja do ispod koljena, a grudnjak proširen kako bi prekrivao ramena i torzo. Uzrok nemira i reakcije kod vlasti nije bila naravno toliko golotinja, koliko ideja odbijanja podređenosti muškarcu, u patrijarhatu. Ali stigle su 1960-e, godine seksualne - i ne samo seksualne - revolucije. Manari su ideje masovne produkcije bile seksi kao i Barbarella, a prvu priliku da se okuša kao strip autor dobio je na serijalu detektivsko-erotskih priča “Genius”, s junakom maskiranim osvetnikom sličnim Diaboliku. Serijal je prvotno zamišljen kao fotoroman, a taj danas zaboravljeni žanr je zanimao sve nas koji nismo znali crtati, ali smo imali fotiće i znali razviti fotke. Zanimljivo je da je ta ideja danas, kad svatko ima ondašnjima fotoaparatima superioran fotić s filterima i ostalim čudesima u mobitelu - potpuno iščeznula. Uglavnom, Genius je ipak objavljen kao strip, a epizodu “Ugriz vučice” 15. 9. 1969. nacrtao je 24 godine i tri dana stari Milo Manara, koji otprilike tad odlučuje napustit fakultet. Pravi i zapaženi debi Manara će ipak pričekati do albuma “Alessio, revolucionarni buržuj” (1975.) i “Majmun” (1976.) koje je nacrtao po scenariju Silveria Pisua. Idući strip, “Snježni čovjek” (1978.), po scenariju Alberta Castellija, nedavno je kod nas objavio VBZ u izdanju nazvanom “Odiseje spoznaje”, zajedno sa stripom “Papirnati čovjek” (1982.), pa ćemo se malo podrobnije osvrnuti na to novo izdanje. Ta dva stripa nastala u rasponu od svega četiri godine su dosta različiti. “Snježni čovjek” je nastao na narudžbu Bonellija za serijal “Jedan čovjek, jedna avantura”. U njemu se Jeti naziva Odvratni Snježni Čovjek i sasvim je nešto drugačije od klasičnog Jetija: povremena mistična i upozoravajuće-zastrašujuća pojava, više prikaza nego biće, a koje su zapravo odabrani redovnici koji čuvaju tajne, običaje i mudrost tibetanskih samostana. Strip je refleksija o transcendenciji, o podvojenosti duha i tijela. Dosta je dinamično komponiranih tabli, posebno kada se radi o stanjima svijesti na raznim razinama, tamniji od klasičnog Manare, iscrtkanih pozadina, dosta mračan s
obzirom na to da se dobar dio odvija na, ne baš idiličnom, snijegu, pri usponima na Mount Everest. Manara kaže da se u to doba dobrano mučio nacrtati interijere samostana, jer to je bilo doba prije interneta, doba kad je dobro formirana osobna biblioteka bila alat. “Papirnati čovjek” je vestern koji po karikaturalnosti malo duguje talijanskim špagetićima, u kojem se pojavljuju pomaknuti i, što je posebno zanimljivo, nenaoružani likovi. Nećemo pretjerati kažemo li da ih je dobar dio bizaran, poput epizodnih Indijanca Koji Jaše Unazad i čini sve naopako, Čovjeka Koji Poludi Na Kiši ili Starog vojnika koji brije na napoleonsku uniformu i vojni moral svojeg oca. Putom do Fort Laramieja razvija se romansa između glavnih likova, Indijanke i Papirnatog čovjeka, kako ga u stalnim sarkastičnim prepirkama ona naziva. Lik indijanke Uzdignute Stražnjice ostat će ikona Manarinih ženskih likova. Ma, cijeli strip bi uz nešto drugačiju, pastelniju boju i uz još malo pročišćeniji crtež mogao biti dio nadolazećeg “Indijanskog ljeta”, koje je i potresnu finalnu scenu povuklo iz ovog stripa, a koje će Manara početi objavljivati godinu poslije po scenariju starijeg prijatelja i mentora, Venecijanca i globtrottera, Huga Pratta. Po Prattovu scenariju, koji je godinama živio u Argentini, nacrtat će i “El Gaucho” (1991. - 1995.). U tom stripu smještenom u 1800-e engleska mornarica pokušava preoteti Buenos Aires od Španjolaca. Romansa se ovaj put odvija između engleskog bubnjara Toma Browna i lijepe irske prodavačice ribe Molly Malone, prisiljene na život u bijedi i prostituiranje na brodu Encounter, plutajućem bordelu. Zapravo, Pratt je već davno bio Manarin bliski prijatelj, prvi put se u Manarinim stripovima pojavljuje samo inicijalima, u serijalu “HP i Giuseppe Bergman”, u kojem se Manara prvi put okušao kao scenarist. Giuseppe Bergman (čiji lik je nešto između Alaina Delona i Manare osobno) kombinacija je eksperimentalne naracije i eksplicitne erotike.
Nastavak na sljedećoj stranici
Stripu je Manaru primamila ‘Barbarella’, strip Jean-Claudea Foresta koji mu je stigao iz Pariza. ‘Barbarellu’ će bolji, da ne kažem stariji, poznavatelji filma upamtiti i ekraniziranu, s Jane Fondom (na fotografiji) u glavnoj ulozi i režijom Rogera Vadima
Serijal se poigrava horizontom očekivanja publike o tipičnoj “avanturističkoj priči”, ali glavni lik upada u priče s kojima ne zna što bi niti zapravo želi u njima sudjelovati. Zapravo se radi o ironičnom dekonstruiranju avanturizma i stripa kao medija. Surađivat će Manara i s Federicom Fellinijem na stripovima “Put u Tulum” (1989.), koji je deriviran iz scenarija i “Putovanje G. Mastrone zvanog Fernet” (1992.). Suradnja s Prattom je bila krajnje ugodna, on je bio pun povjerenja, dok je Fellini kao pravi režiser pokazivao totalitarno-kapilarnu volju za nadgledanjem svake sličice. No da su profercerali govori i činjenica što je Manara dizajnirao plakate za Fellinijeve filmove “Glas s mjeseca” i “Intervju”.
Iako je Manara već 1978. godine dobio nagradu Yellow kid, koja je ipak samo
talijanska, na svjetske salve slave još će malo pričekati. Ključna godina u Manarinu opusu je 1983., kad počinje u časopisu Corto Malteze u epizodama objavljivati “Indijansko ljeto” i prvi dio tetralogije “Klik!”. Nakon dvije godine “Indijansko ljeto” je kompletno objavljeno i unisono proglašeno estetsko-erotskim remek-djelom. Priča iz 17. stoljeća o sukobu Indijanaca, prvih kolonista i puritanaca u New Canaanu počinje šokantno - dva simpatična mlada zaigrana Indijanca, od kojih je jedan plavokos i zovu ga, očito s razlogom Nizozemac, silovat
Njegove ljepotice su manekenski tipovi, razlikuju se po frizurama - nijednoj čak nije podario velike sise ili guzicu - vodoravnih četvrtastih ramena, uspravnog, ponosnog držanja, vitke kao karijatide...
će djevojku na idiličnoj obali punoj, ah tako prattovskih, galebova. Više naravno neće biti simpatični, a stići će ih i meci iz šipražja, i silovanoj će za obeštećenje biti ponuđen plavi skalp Nizozemčev, no sudbina silovane i - već se nazire, a uskoro ispostavlja već trajno oštećene Sheve - nećake hodočasnika Blacka, i dalje će biti paklena. Pokrenut će se događaji koji će završiti zgarištima, jer svatko sa sobom donosi svoje predrasude o drugima koji, pritom, nimalo nisu homogeni. Kao što to pokazuje Indijanac-Nizozemac ili djeca neznanih očeva. Kolektiv čine različiti individualci, utoliko je stereotipiziranje opasno, kao da je jedna od poruka “Ljeta”. Težak je suživot, baš kao i kad dođe doba da se ta riječ koristi. Neće u tom erotiziranom stripu pored diskretnih poruka manjkati ni incesta, ni preljuba, bitaka, duhovitosti, ni osude puritanskog licemjerja, jer Manara i Pratt su ipak antiklerikalci, a nisu moralisti. Svoj crtež Manara opisuje riječima u intervjuu Silviju Forzi za Glas Istre: “Izvorno ne dolazim iz svijeta stripa, dolazim s Akademije, iz škole gdje se moralo crtati uživo, a crtež je bio klasičan, tradicionalan, neoplatonistički. U toj mojoj sklonosti, recimo neoplatonističkoj, oblikovanje u likovnoj umjetnosti mora težiti ka nečem idealnom ili idealiziranom, kao što je bilo u doba grčkog klasicizma, ali i renesansnih neoplatonskih umjetnika. Botticelli i Rafael svojim načinom crtanja otvaraju prozore na neki idealni svijet koji se odnosi upravo na svijet platonskih ideja. Valjda su mi zbog toga često govorili da imam sklonost uljepšavanju”. Dodajmo da je neoplatonizam uvijek vodio računa o intenzitetu svjetla kao emanaciji Boga, a da je “Indijansko ljeto” vrlo svijetao strip. Shodno tome, boje su pastelne, a linija čista, česti širi kadrovi, a stranice komponirane u bogato ambijentaliziranim crtežima od tri reda. Teksta je zapravo vrlo malo, prvi dio stripa je uglavnom ispripovijedan slikama.
“Indijanskim ljetom” i “Klikom!” - koji se samo u Francuskoj prodao u nakladi od oko milijun primjeraka, a film “Le déclic” (1985.) snimljen po stripu stekao svega ocjenu 4,1 na IMDB-u, što lijepo govori o superiornosti prikaza nad sadržajem - Manara je doživio svjetsku popularnost i usmjerio se prema erotskom stripu stvarajući “Parfem nevidljivosti” (dva toma, 1986. i 1995.), “Skrivenu kameru” (1988.), “Revoluciju” (2000.), “Piranèse, Planetu zatvor” (2002.)... Za strip je adaptirao i tri klasika: “Guliveru” izvedenu iz Swiftovih “Guliverovih putovanja” (1995.), “Kama Sutru” (1997.) i “Zlatnog magarca” (“Lucijeve metamorfoze” u hrv. prijevodu, 1999.). Ako je “Ljeto” intaktno, kvaliteta mu povijesno armirana, za “Klik!” to, pogotovo danas, već manje vrijedi. Manara u istom intervjuu kaže: “Danas sigurno više ne bih radio neke stripove koje sam radio u prošlosti. Kad sam 1980-ih crtao ‘Igru’ (‘Klik!’), bio je to vrtoglav osjećaj stjecanja slobode, mogućnosti crtanja bilo čega, i nisam se suzdržavao.
Obradio sam niz situacija, uključujući i neke perverzije, čineći ih prihvatljivima. Danas smo suočeni sa situacijom koja miriše na cenzuru, a ja sam, neovisno o osobnim stavovima, protiv svake cenzure”.
Zato posvetimo se malo tom toliko popularnom i kontroverznom stripu. “Klik!” je serijal koji izvire iz talijanske erotske tradicije, Crepaxova serijala o Valentini, vjerojatno i filmova Tinta Brassa.
Nastavak na sljedećoj stranici
Nastajao je tijekom jedne punoljetnosti, od 1983. do 2001. godine, u četiri toma, dakle započet je u predinternetsko doba, što je važno. Pitanje koje se danas povlači oko ovoga serijala je radi li se o erotici ili pornografiji. Kao da pornografija nema pravo građanstva, za građane koji je preferiraju. U promijenjenom pak suvremenom kontekstu, kad je pornografija dostupna na dva-tri klika u režiranom realizmu i ostalim XXX inačicama, ovi stripovi su se primakli erotici. Po izravnom prikazu seksualnosti bez empatije, predigre i zamagljene uzajamnosti bili bi pornografija - ako je ona uopće moguća kad umjetnik crta seksualni čin pa bio on i opscen - da spomenem samo neke od mnogih mogućih dvojbi. No fabula će štošta pojasniti. Prvi dio serijala pripovijeda o skrupuloznoj, seksualno suspregnutoj glamuroznoj ljepotici i supruzi starijeg bogatuna Alearda, novinarki i ekoaktivistici Claudiji Christiani, čije prezime opet šapuće nešto o trajnom sukobu s kršćanskom čednosti i licemjerjem. Claudija ne popušta nasrtanjima doktora Feza, koji joj se osvećuje tako što je otme, pa joj u lubanju implantira uređaj koji, kad on okrene daljinski upravljač, učini klik! i pretvori je u nimfomanku, pohotnicu koja svoju neutaživu žudnju mora zadovoljiti sad i odmah, gdje god se i s kim nalazila, na sve načine, i još, i još... On se njome izdaleka poigrava, odatle naslov serijala. Od tada je ona biotehnološki manipulirana, realno žrtva, libidinozna robinja, po daljinskoj zapovjedi inducirane kemije mozga, jer sve što čini, čini mimo svoje volje, a perverzija je baš to, nasilje nad voljom. Utoliko je ona i serijski silovana, o čemu svjedoče njezina stanja srama kad se daljinsko upravljanje isključi i ona se nađe s ovu stranu svijesti, gola i mokra te okružena nepoznatim ili poznatim ljudima ili s njima u sebi, u pravilu na javnome mjestu, zbunjena i ponižena. Serijal je parada seksualnih fantazija, u cijelom opsegu tijela. Osim serijskih snošaja s različitim partnerima, ali nikad sa suprugom, vidjet ćemo i insertiranja organa i različitih predmeta, od svijeće i buketa do objektiva, snošaj sa psom, s/m scene, fetiše prikrivene i izravne, grupni seks i - ima toga još.
Prva epizoda “Klika!” scenaristički još drži vodu, jer se na kraju ispo-
stavlja da se možda sve vrijeme radilo o placebu - premda i to rješenje miriši na naknadnu pamet - pa da je dakle Claudija doživjela eruptivno seksualno oslobođenje. No ta dvojbena placebo situacija se nadalje prečesto ponavlja, u labavom scenarističkom okviru koji je teško ne doživjeti kao izgovor. Manara je naprosto bolji crtač nego scenarist koji je, btw krajnje kritičan prema društvenoj eliti koju prikazuje kao korumpiranu i gramzivu, zapletenu u čvor krupnog kapitala i politike. Zanimljivo je da inače Manara preferira priču pred njezinim prikazom. Manara naravno barata svime: sjajan je u detaljnim prikazima interijerima, kao i eksterijerima, u arhitekturi i vedutama, kad prikazuje krkljanac ili pustoš, svejedno. No središte Manarina crteža je žensko tijelo. Njegove ljepotice su manekenski tipovi, razlikuju se po frizurama - nijednoj čak nije podario velike sise ili guzicu - vodoravnih četvrtastih ramena, uspravnog, ponosnog držanja, prije vitke kao karijatide nego kao Barbike, čvrstih grudi, tananog struka i savršenih dugih nogu. Manarina fiksacija je zategnuta, gravitaciji nadmoćna, spomenuta uspravna stražnjica. Manara je nesumnjivo jedan od najvećih autora erotike, najsenzualnijeg prikaza žene, pa treba nešto više reći o njegovu tretmanu žene. Nameće se paralela Claudije iz “Klika!” s Valentinom Guida Crepaxa, čije se priče često odvijaju na tri različite pripovjedne razine: stvarnosti, sna i sjećanja, a koji se događaju istodobno i teško razlučivo, smiksano. Claudia Cristiani balansira između dva stanja: stvarnosti i stanja seksualnog uzbuđenja, koje se samo uvjetno smije smatrati fantazmatskim. Valentina često iz stvarnosti prelazi u san, miješa ih i stapa, dominantna je oniričnost. Njezine su avanture smještene između erotskih sadomazohističkih fantazija, u kojima je njezino senzualno golo tijelo često prikazano u fetišističkim odjevnim kombinacijama, i mističnog nadrealizma. Manara je eksplicitniji i konkretniji od Crepaxa u prikazima situacija, njegove su scene ispunjene radošću i lakoćom - čega nema kod Valentine. Manara, naprosto, nije vulgaran ni kad je eksplicitan. Zaključimo time temu o prikazu žene i erotike, jer ima toga još
puno nespomenutog u grandioznom opusu. Spomenimo, recimo, suradnju s dva giganta stripa. Manara stvara “Proboj” po scenariju Neila Gaimana (1990.) i “Desire”, priču uključenu u “The Sandman: Beskrajne noći” (2004.). To mu otvara vrata SAD-a, pa izrađuje naslovnice za Marvel, prikazujući junakinje, od Crne Udovice do Gamore, ženske verzije Thora i kontroverzne naslovnice za Spider-Woman. Taj interes za žensko tijelo se dubinski nastavlja pa od početka 2000-ih radi na projektu “Model”, koji istražuje povijest ženskog modelinga, bilo kao inspiracije slikarima i kiparima, bilo kao muze umjetnicima i stvarateljima.
Godine 2008. potpisuje ekskluzivno partnerstvo s COMICON-om za organizaciju i upravljanje njegovim izložbama u Italiji i inozemstvu što ga je dovelo i do Louvrea - od tada se nužno pojačano percipira kao likovni umjetnik.
Po scenarijima Alejandra Jodorowskog, između 2004. i 2010., Manara crta strip u četiri epizode o moćnoj i turbulentnoj obitelji Borgia, što nije prvi put da se bavi poviješću, još 1970-ih je crtao “Povijest svijeta” i “Povijest Kine”. Za povijesne stripove vrijedi isto što i za uspjele biografije: nema lika bez detaljno proučenog i rekreiranog, dakle u ovom slučaju i nacrtanog, konteksta vremena koji je on produkt. Nakon renesansnih Borgia, Manara se počinje baviti začetnikom baroka, Carravagiom, u četiri sveska. Kad smo već kod Carravagia, spominje ga i Manara tumačeći svoj pristup narudžbama: “U tradiciji popularnog stripa prisutna je ta zanatska dimenzija. Pa zapravo je i sâm Caravaggio radio po narudžbi. Kad
neki projekt zahtijeva ležeran pristup, uspijevam ga ostvariti s lakoćom. Kad je tema zahtjevna, dodam joj težinu. Prilagodim se zahtjevima posla, ali istodobno rad postaje moj, ogledam se u njemu. Ako prihvatim prijedlog s ograničenjima, poštujem ih”.
Tijekom gostovanja na pulskom Sa(n)jam knjige, Manara je pripovijedao o tome kako crta Ecovo “Ime ruže”, ali tako skrupulozno da su sve replike u stripu citati iz knjige.
Dovršenje tog pothvata još čekamo, kao i hrvatsku objavu, kojoj se nadamo.
Milo Manara je solidno popraćen prijevodima kod nas, iako puno stripova još nije objavljeno, a kako su bezvremenski, nadati nam se reakcijama nakladnika, jer Manara se pokazuje kao zicer koji bi podnio i reizdanja. Bibliotečni izvori navode 14 albuma prevedenih naslova, neki od njih su u više tomova, a najveći dio zasluga za to idu Strip centru Tino i Unigeni. Za tako izniman prijam i opću prihvaćenost su ipak najviše učinile objave po periodici, koje više nema, koje su došle pravovremeno, pa tako formirale generacije koja Manaru prate do danas. Percepciju je betoniralo gostovanje u Puli 2023. godine.
U jedno možemo biti sigurni, 80-godišnji Manara stvarat će i ubuduće, dok je u njemu snage, jer takvi nemaju vremena za autobiografije ili osvrtanje, jer toliko je još preostalo nerealiziranih ideja koje mu daju snagu i pogon, jer strip je njegova misija i emisija estetike i erotike, život u kojem je dao prednost erosu koji mu erosom spram života uzvraća, život kojim je promijenio naše živote, razbuktavao maštu i strasti, reflektirao, poučavao, oslobađao i opčinjavao.
NOVITETI
Enigma zvana Luka Bekavac
Ne znam kako započeti ovaj tekst osim konstatacijom koja u isto vrijeme može zvučati i kao alibi. Pisati o prozi Luke Bekavca, dakle ne samo o jednoj njegovoj knjizi, što je već svojevrstan pothvat, u formatu teksta koji ima svoje formalne zakonitosti, čini se gotovo kao nemoguća misija. Otprilike ovako - tek što bi se završio uvod i sve skupa malo kontekstualiziralo, tekstu bi već istekao broj slovnih znakova, iako ne bi ozbiljno ni počeo. O knjigama Luke Bekavca pisano je dosta - kritičkih, znanstvenih tekstova, diplomskih radova... Ulomci su uvrštavani u izbore suvremene proze, knjige nagrađivane (Kamov, Josip i Ivan Kozarac, Nagrada HAZU, EUPL) i doista su zapažene ne samo u znanstvenoj zajednici kojoj autor (rođen u Osijeku 1976.) pripada kao profesor na zagrebačkoj komparatistici. Kritički tekstovi o njegovoj prozi uglavnom su pozitivni i analitički, variraju slične teze, nadopunjavaju ih novim, pa i generacijskim uvidima, knjige su zapravo iznimno žive, kao i mreža njihove recepcije. A opet, čini se, kako je istovremeno stvoren mit da je Bekavac pisac kojega čitaju samo oni kojima je književnost u nekoj varijanti struka te kako su za “prolazak” njegovim romanima potrebni specifični alati za identifikaciju onih kojima se pišući služio. Kad je 2022. godine objavio roman “Urania”, u šest svezaka i na više od
obično oslanjaju na izvantekstualne argumente, ovdje i jedni i drugi mogu biti u pravu, a njihovo mišljenje proizlazi iz teksta samog, što je samo po sebi vrijedno spomena. Kompliciran i kompleksan pisac taj Bekavac, pomislit ćete, i također ćete na neki način biti u pravu. Stoga, probajmo ovaj tekst o tri njegova ključna romana (“Drenje”,“Viljevo” i “Policijski sat”), koji su sad uvezani u jednu knjigu “Uvod u Novi Bezdan”, postaviti na način da to prije svega bude informacija o tome u što i na koji način uvodi “Uvod u Novi Bezdan”.
Bekavčevi romani svakako nisu eksces u onom smislu kako ih se znalo predstavljati, no možda jesu za čitatelje koji čitaju samo one knjige u kojima je sve servirano i jednoznačno. Stoga, probajmo ovaj tekst o tri njegova ključna romana (‘Drenje’, ‘Viljevo’ i ‘Policijski sat’), koji su sad uvezani u jednu knjigu ‘Uvod u Novi Bezdan’, postaviti na informativan način
2000 stranica, postojala je neka interna šala kako bi se žiriji književnih nagrada morali podijeliti tako da svatko pročita jedan svezak. Kao selektorica za jednu regionalnu nagrade predložila sam “Uraniju” među pet naslova, jer žiri bi morao imati “forze” i za taj opus magnum, ne razmišljajući kako postoji i praktični problem kako to šestoknjižje dostaviti članovima žirija u raznim gradovima i zemljama, no to je riješeno. Jedno je vrijeme Bekavca pratio i drugi mit, onaj da izbjegava bilo kakve javne nastupe i medije, što se na kraju pokazalo pogrešnim - ne izbjegava, ali ne spada u one pisce sklone iznositi mišljenja i komentare o bilo čemu što nema veze s njihovim pisanjem i knjigama, a kad ga se o tome pita, vidljivo je kako je itekako umješan i zanimljiv u javnim nastupima. O prozi Luke Bekavca, također, čuju se različita mišljenja, od onih koja izražavaju respekt i naglašavaju specifičnu poziciju u suvremenoj prozi, do onih koja iskreno priznaju kako ništa ne razumiju i ne znaju za što bi se u tekstu uhvatili. Za razliku od sličnih slučajeva s oprečnim mišljenjima, koja se
Kad se 2011. pojavio roman “Drenje”, kontekst mu je činila proza realističke pripovjedne matrice, koja je tada još dominirala. Bekavčev je roman promatran, zapravo logično, u suodnosu upravo s tom prozom - bez obzira na to bio je smatran ekscesom, retro prozom koji se vraća postmodernizmu ili ga se pokušalo čitati kao prozu koja također zarezuje u konkretnu stvarnost, ali drugim sredstvima. No bilo je jasno kako je riječ o romanu-konceptu koji se odmiče od preslikavanja stvarnosti, što ostaje karakteristika Bekavčeva opusa u cjelini. Premda autor ne misli da je riječ o trilogiji (dapače, reći će kako sve tri knjige čine “skup ili niz bez prve i posljednje točke”), sva tri sad ujedinjena romana ipak dijele neke iste likove, događaje, ambijent, premda su poveznice doista labave i mogu se čitati samostalno.“Drenje”, nazvano prema stvarnom mjestu u Baranji, zbiva se u ljeto 1999. unutar znanstvene zajednice koja radi na projektu “Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema”, pod vodstvom ekscentričnog profesora Markovića.Terenskoj nastavi priključuje se zakašnjela apsolventica Marta, okarakterizirana kao psihički nestabilna, posljedično nestabilna i kao fokalizator. Drenje je nekakvo postapokaliptično mjesto, a poplave i komarci, močvara, krčma i cementara, djeluju poput kulisa ZF filma. Snimajući zvukove, profesor Marković dolazi do spoznaje kako je u svim zapisima prisutan neidentificirani šum, zvuk koji na specifičan način nadzire čitav ekosustav, a njegovo istraživanje usmjerava se i prema nadnaravnom i onostranom. Istraživanje dovodi do spoznaje kako je Drenje bolesno, ali “na daleko dubljoj razini”, a istovremeno je to mjesto u kojem se snima “soundtrack nevidljivog”. U romanu prevladavaju opisi, a ne naracija, vizualni i akustični elementi, tekst funkcionira kao specifična mješavina opisa, prizora i slika, s esejističkim i znanstvenim diskursom u kojemu su učestali tehnički termini i metajezik. Roman, u osnovi hermetičan, postavlja brojna ipak prepoznatljiva pitanja koja se tiču komunikacije, uskih granica ljudske spoznaje i nesavršenosti i uskoće znanstvene zajednice, no čini se važnim i pitanje bilo kakvog racionalnog tumačenja stvarnosti u kojem uvijek ima mnogo osobnih upisivanja i spornih zaključaka. Slično je, dakako, i s tumačenjem književnosti, pa i ovoga romana. Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: JAGNA POGAČNIK
Dvije godine kasnije pojavljuje se “Viljevo”, u čijem je prvom planu neuhvatljivost jasnog i krajnjeg značenja priče. Nemogućnost uspostave komunikacije između tekstova na razini fabule prerasta u poigravanje oprekom između književnog i znanstvenog registra na formalnoj razini, smještajući roman u žanr (pseudo)znanstvene fantastike ili spekulativne fikcije. U tri dijela, tri varijante istoga događaja, u formi monologa, dijaloga i (kvazi) znanstvenog diskursa uvodi se čitatelja u moguću paralelnu stvarnost utjelovljenu u glasovima iz budućnosti - u prvom dijelu romana to je ženski glas iz postapokaliptične stvarnosti u kojoj jeViljevo svedeno na pusti krajolik nakon “rušenja Centrale”. Pogreške i šumovi na nosaču zvuka čiji je ovo transkript ometaju nas u tome da dobijemo koliko-toliko logičnu priču, koju ispovijeda glas djevojke koja je sa sestrom nakon tog događaja slučajno stigla uViljevo. U drugom dijelu, u kojem autor poseže i za nekoliko stranica binarnih kodova, riječ je o isprekidanoj komunikaciji/dijalogu između djevojke i neimenovanog ispitivača koji pokušava protumačiti njezine poruke, ostavljajući brojne praznine, šumove i nedoumice.Treći dio romana pokušaj je interpretacije tog događaja, pisan u formi znanstvenog članka, u kojem sin Marković (onaj iz “Drenja”) pokušava razriješiti i osuvremeniti, ali i “oznanstveniti” hipoteze svoga oca ispisane u formi intimnog dnevničkog zapisa. Marković otac opisuje iskustvo trojice ilegalaca koji su u ljeto 1943. u Osijeku vodili partizansku radiostanicu i očito uspostavili komunikaciju sa sestrama iz posve druge vremenske razine, budućnosti. Čini se da “Viljevo” možda prethodi “Drenju” (radnja se ovdje odvija simultano 2109. i 1943.), čini se da je ono što se ovdje događa u “Drenju” opisano, a njihova je eksplicitna poveznica u završnom poglavlju oca i sina Marković, premda ono nema funkciju objašnjenja niti se u “Viljevu” uspostavlja bilo kakav oblik pripovijedanja koji bi rekonstruirao događaje, dapače ovaj je roman čak hermetičniji od prethodnog. I tako dolazimo do “Policijskog sata” (2015.), podnaslovljenog “slutnje, uspomene”, romana koji bi, ako nam je već do uvezivanja, točnije bilo promatrati u paru sa zbirkom “studija, ruševina”,“Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku”, kako to navodi i sam autor. Ovdje čitamo pseudoautobiografiju pripovjedača (da, ovdje imamo i pripovjedača!) koji pokušava evocirati Osijek početka i sredine devedesetih, prisjetiti se i shvatiti što se događalo s misterioznom grupom koja proučava audio signale koji dolaze iz neke druge stvarnosti. Njegovo je sjećanje nepouzdano, kao što sjećanje i jest, zbog čega se tekst prekida, ponovo počinje, bazira na bilješkama, prepisiva-
nju i nadopisivanju, čemu neće pomoći ni uvođenje alter ega autora Luke Bekavca i njegove knjige, kao ni profesora Markovića (!), a tu je i mogućnost da se uzrok zaborava možda naslanja na motive komunikacije s onostranim. Drugi, paralelni dio romana donosi detaljne, statične opise nekih napuštenih prostora za koje nemamo pojma što su i gdje se nalaze, tehnika opisivanja bliska je “Drenju”, ali knjizi “Divizija” onoga Luke Bekavca koji se pojavljuje u knjizi Luke Bekavca. I na kraju, kad pripovjedač parkira blizu Novog Bezdana, što je ime koje je Marković u prvom romanu koristio za Drenje, čini se kao da smo se vratili pred prvi roman koji završava “traženjem puta” prema Novom Bezdanu i krug tu ne završava, nego može ponovno početi. Potaknuta riječju “uspomene” iz podnaslova, spomenut ću kako mi je od tri Bekavčeva romana možda najbliži upravo ovaj, iz razloga intelektualne i emocionalne autobiografije jer čitamo:“Danas više nemam mnogo materijalnih tragova tog propalog vremena, među ostacima se, kao najvažniji i najopasniji elementi, ističu knjige pjesama...”. Među pjesnicima osamdesetih, jer do njih se moralo doći pišući o devedesetima, spomenuti su Maleš, Čegec, Maković, Mraović, Rem i dr., naslovi njihovih pjesničkih zbirki te “Sretne ulice” Delimira Rešickog, koje stoje kao “ultimativna sveta knjige tih nestvarnih dana” (da!), pa glazba Swansa, My BloodyValentine, Cavea i dr. U romanu to ima svoju funkciju, za mene i onu o kojoj mogu svjedočiti samo oni koji su (pre) živjeli kasne osamdesete u kultnom osječkom kafićuValentino. Te reference jesu “stvarne”, no sve ostalo - fabula, pripovjedač, prostor, vrijeme i sam autor - još više izmiču nego u prethodnim romanima.
Bekavčevi romani svakako nisu eksces u onom smislu kako ih se znalo predstavljati, no možda jesu za čitatelje koji čitaju samo one knjige u kojima je sve servirano i jednoznačno. No kad ih se uhvati aktivni čitatelj, a takvom se uvijek nadamo, koji ima senzore da raspršeno organizira u cjelinu, ne ljuti se kad je prateći krive tragove zašao u pogrešnu ulicu, a informacije zna posložiti i sam, događa se vrlo zanimljiv efekt u kojemu se čitatelju čini da je aktivni sudionik priče same, ostavljen da se izbori i kombinira sve njezine elemente, čak i one koji nedostaju - od fabule, preko prostora i vremena, korištenja popularnih žanrova, do pripovjedača, onda kad ga ima. Dobra književnost, bez obzira na formu u kojoj to čini, postavlja pitanja i kreira izazove. Bekavac je upravo u tome majstor, a njegove knjige idealan predložak za promišljanje stvarnosti i fikcije, književnosti i znanosti, ovo- i onostranog, na kraju krajeva i Osijeka i okolice kao prostora moguće paralelne stvarnosti.
TABU RASKRINKAN.
Izravni, duboki i iskreni odgovori Svetog Oca na pitanja o Crkvi, skandalima, vjeri i osobnim borbama.
Knjigu potražite na www.figulus.hr ili u knjižarama diljem Hrvatske.
GRAD MUZEJ
Trogirska katedrala sv. Lovre je UNESCO-ova zaštićena svjetska baština. Na fotografiji su lavovi Katedrale...
AVANTURA OD DALIJA I ‘KANTUNA KULTURE’ DO ANTIČKOG BLAGA
Kultura oblikuje identitet društva, povezuje generacije i jača zajedništvo, ona potiče i kritičko razmišljanje, kreativnost i toleranciju, obogaćuje svakodnevicu i donosi promjenu. A mi vas vodimo kroz prošlost, sadašnjost i budućnost grada uz koji se nezaobilazno veže imenica - muzej
Piše: TINA JOKIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
Kultura oblikuje identitet društva, povezuje generacije i jača zajedništvo, ona potiče i kritičko razmišljanje, kreativnost i toleranciju, obogaćuje svakodnevicu i donosi promjenu. A sve nabrojano stopilo se u jednoj ustanovi u Trogiru, “Kantunu kulture”, mjestu koje je građanima svih generacija donijelo neku novu živost, mjestu koje je postalo središte okupljanja za sve ljubitelje dobre knjige, kazališta, izložbi i glazbe. U godinu dana, otkako je “Kantun kulture” pod kreativnom palicom spisateljice i književne urednice Marine Vujčić otvorilo svoja vrata, posjetitelji su mogli birati između više od 200 događanja, što je zaista impresivna brojka. Uz Vujčić, od početka školske godine u Trogiru boravi i redateljica
Nora Krstulović, koja sa srednjoškolcima i studentima priprema predstavu “Životinjska farma”, projekt koji i nije samo predstava, već prava škola za život. No krenimo redom, sa svim onim na što je Vujčić pokrenula u “Kantunu kulture”, projektima koji su zaživjeli i na koje je s pravom ponosna.
- ‘Kantun kulture’ je prihvaćen kao važno mjesto u gradu i zaista sam ponosna to kako građanke i građani Trogira dolaze na kazališne predstave, u kino, na književne susrete... Posebno sam ponosna na projekt ‘Ekipa iz Kantuna’, koji je uključio mlade jer mi je od samog starta bila želja da mladi ovo mjesto počnu doživljavati kao svoje. Upravo to se i dogodilo u suradnji s dvije trogirske srednje škole, s gimnazijom, odnosno Srednjom školom Ivana Lucića i Srednjom strukovnom školom Blaža Jurjeva Trogiranina, a pridružilo nam se i nekoliko studenata. Mi smo, naime, postali i nastavna baza Filozofskog fakulteta u Splitu. Tako imamo troje studenata na praksi koji su također uključeni u projekte ‘Ekipe iz Kantuna’, i u dramaturškoj grupi i onoj koja radi kazališnu knjižicu za predstavu te ostale materijale - počinje nam priču Marina Vujčić dodajući kako ju je tijekom pokretanja nekih projekata interes građana ugodno iznenadio.
Pritom, u prvom redu, misli na čitateljski klub “Kantunal”, koji je ljubiteljima dobre knjige postao središnje mjesto okupljanja u gradu.
- Kad smo objavili poziv da osnivamo čitateljski klub, očekivala sam desetak ljudi, a pridružilo nam se njih 65, od kojih su većinom žene. To su zaista fenomenalni sastanci. Dogovorimo se koju knjigu čitamo taj mjesec, a nalazimo se prvi ponedjeljak u mjesecu. Tad razgovaramo o pročitanom, a povremeno pozivamo u goste pisce čije smo knjige čitali. Tako se našem pozivu odazvao Ante Tomić jer smo čitali njegov roman ‘Nada’, a gošća nam je bila i Julijana Adamović, čiji je roman ‘Divlje guske’ također bio naš odabir jednog mjeseca. Vidim da članovima jako puno znači kad nam u goste dođe pisac čiju su knjigu čitali. Kako sam dugo u izdavaštvu kao autorica i književna urednica, to su mi sve kolege, a mnogi od njih i prijatelji pa se rado odazovu mojemu pozivu. Članice kluba uvijek se potrude da se svi osjećamo kao u svom dnevnom boravku pa ispeku i kolače. Bude baš jedna lijepa, ugodna domaćinska atmosfera i svi se opuste. Iduće godine planiramo osnovati i čitateljski klub za mlade jer želimo da se i oni tako počnu okupljati oko knjige - otkriva nam Vujčić dodajući kako to i nije jedina novost koja se planira za buduće razdoblje.
Kad smo objavili poziv da osnivamo čitateljski klub, očekivala sam desetak ljudi, a pridružilo nam se njih 65, od kojih su većinom žene. To su zaista fenomenalni sastanci. Dogovorimo se koju knjigu čitamo taj mjesec, a nalazimo se prvi ponedjeljak u mjesecu
- Imamo i još jedan novi, jako šarmantan projekt pod nazivom ‘Rezidencija za dramske pisce - pisci u gradu majstora’. Riječ je o projektu koji nam je podržalo Ministarstvo kulture. Raspisali smo natječaj, odnosno javni poziv dramskim spisateljicama i piscima da nam se prijave sinopsisom za neku buduću dramu te prilože dvije dramske scene i životopis. Stručni žiri će izabrati pobjednika, a ona ili on će na jesen na mjesec dana boraviti u Trogiru pišući novu dramu. Na kraju će ta drama imati
Nora Krstulović i Martina Vujčić
javno čitanje u ‘Kantunu kulture’, vjerojatno sa studentima Umjetničke akademije u Splitu. U nekoj perspektivi voljeli bismo, ako budemo to mogli producentski ostvariti, da ista drama sljedeće godine ovdje doživi praizvedbu - najavljuje Vujčić koja, osim što osmišljava kulturni program, radi i sve drugo kako bi se realizirao. To uključuje i sve administrativne, organizacijske, producentske i tehničke poslove koji iziskuju jako mnogo energije.
- Nekad mi se čini da sam cijeli život skupljala iskustvo od Zagreba, preko Brijuna i Splita, gdje sam radila u kazalištu, izdavaštvu i kao profesorica, samo da bih sve naučeno donijela u svoj rodni grad i napravila nešto dobro. Jako me veseli što to mogu i što se to vidi. Ovaj grad me jako toplo dočekao, ljudi mi prilaze sa svojim idejama i željama koga bi voljeli slušati ili gledati. Naravno da bismo voljeli i težimo tome da njihove želje i ostvarimo, ali u ovom trenutku jednostavno nemamo uvjeta za neke projekte - kao, primjerice, organizirati baletnu školu za djevojčice. Bilo bi zaista dobro i da se tim ‘Kantuna kulture’ proširi jer to bi značilo još više kvalitetnog sadržaja za građane Trogira - kaže nam Vujčić kojoj je, priznaje, najveći izazov odgojiti publiku za ozbiljnije i kvalitetnije umjetničke sadržaje.
Primjerice, ulaznice za nastup “stand up” komičara rasprodaju se u trenu, dok ulaznice za neku dramsku predstavu idu nešto sporije. Kaže kako razumije da ljudima treba smijeha, ali i da nastoje napraviti ravnotežu u programu. Stoga se trudi da ljudi postanu otvoreni i za one nešto ozbiljnije sadržaje.
A što se tiče brojki to izgleda ovako: u godinu dana u “Kantunu kulture” bilo je točno 228 događaja. Od toga je 90 filmskih projekcija, 20 kazališnih predstava, četiri stand-up komedije, 18 glazbenih programa, pet književnih događanja, od kojih je jedan bio “Pričigin” u Trogiru.
Održano je i devet sastanaka književnog kluba, sedam različitih svečanosti, 50 sastanaka i proba “Ekipe iz Kantuna”, dvije izložbe i 19 drugih događanja poput konferencija, predavanja, stručnih skupova... Kroz dvoranu je prošlo 18.420 ljudi. Vujčić nam priča i kako joj se na tom putu pridružila redateljica Nora Krstulović.
- Surađivale smo na izradi internetske stranice ‘Kantuna kulture’ i ubrzo shvatile kako dijelimo jednako oduševljenje ovim mjestom i širokim spektrom mogućnosti koji se tu mogu realizirati, poput one da bi bilo dobro uključiti mlade. Nora je predložila da s mladima na pozornicu postavimo predstavu ‘Životinjska farma’ i ja sam tu ideju odmah prihvatila. Grad Trogir je također prepoznao sve benefite takvog projekta i odmah su nam dali financijsku podršku. U suradnji s dvjema trogirskim srednjim školama održale smo prezentaciju projekta u ‘Kantunu kulture’ i ponudili učenicima da se uključe ovisno o vlastitim afinitetima. Mogli su se prijaviti da se bave glazbom, likovnim oblikovanjem, maskama, scenografijom, video produkcijom, marketingom, PR-om... Uključili smo i studente kroatistike Filozofskog fakulteta u Splitu, a tijekom projekta postali smo i njihova nastavna baza.
Nastavak na sljedećoj stranici
Fotografije ‘Ekipe iz Kantuna’
Koncert Natali Dizdar povodom otvaranja Kantuna kulture
Sve se radi pod Norinim vodstvom i u suradnji s mentorima za određena područja, a polaznici sudjeluju u cijelom procesu nastajanja kazališne predstave. To je ustvari mini akademija - kaže nam Vujčić, dok nam redateljica otkriva kako je tijekom stvaralačkog razdoblja, od početka školske godine, na projektu bilo angažirano više od 80 mladih.
Trenutačno je uključeno njih 30, od čega je 13 glumaca, dok su ostali svoju dionicu u procesu završili. Riječ je o jedinstvenom projektu u Hrvatskoj koji su nazvale “Ekipa iz Kantuna”. - ‘Ekipa’ je inspirirana Školom stvaralaštva koja se održava već 49 godina, od toga 35 godina u školi ‘Rivarela’ u istarskom Novigradu. Svake se godine na tjedan dana tamo okupi 300-tinjak darovite djece iz cijele Hrvatske, rade s mentorima u jednoj od dvadesetak radionica:
Lijepo je gledati kako se zajednica uključuje u sve što radimo. Primjerice, kad smo shvatili da nam za scenografiju treba veća količina rezanog papira, objavili smo poziv građanima na društvenim mrežama i sve riješili doslovno u roku od 15 minuta. Volonterke iz čitateljskog kluba uključile su se kad je trebalo šivati mreže...
od literarne do televizijske, i to je za većinu doista transformativno iskustvo. Proteklih 15 godina sam dio tamošnjeg stručnog tima i cijelo vrijeme razmišljam kako taj model adaptirati na lokalnu razinu. Marinin poziv mi se učinio idealnim za to: model Škole stvaralaštva primijeniti na jedan projekt kroz cijelu školsku godinu, kad u Trogiru već postoji ne samo infrastruktura, odnosno dvorana, već i podrška lokalne zajednice. Procjena nam je očito bila točna jer već imamo upite da isti ili sličan projekt realiziramo i u drugim sredinama. Najbolja reklama za ‘Ekipu’ su zapravo sami polaznici jer o svojim iskustvima govore u školi, svojim prijateljima i obiteljima - kaže nam Krstulović dodajući kako je posebno zanimljivo gledati kako mladi kroz ovaj projekt doživljavaju sasvim drukčiju vrstu interakcija.
- Društvene mreže su ih više otuđile nego što su ih zbližile. Kad sam razmišljala o predlošku na temelju kojega bi mogla nastati predstava,
Prošle je godine tako pozornost javnosti zaokupila izložba Salvadora Dalíja ‘Hidden Faces’, postavljena u Galeriji Cate Dujšin Ribar, na kojoj je bilo više od 160 eksponata milijunske vrijednosti
tražila sam tekst koji će biti blizak njihovoj dobi, imati pedagošku vrijednost i omogućiti da u inscenaciji svi izvođači ne budu jednako ‘izloženi’. Ipak im je to prvi nastup na sceni. Htjela sam da projekt bude i vizualno atraktivan, pa je izbor pao na ‘Životinjsku farmu’, koja zadovoljava sve uvjete. Dodatni je plus što je knjiga i obavezna lektira pa je poznaju. U suradnji s polaznicima, naročito studentima kroatistike, adaptirala sam predložak, a ključno je bilo riješiti pitanje maski: njih su, kao i rekvizitu, polaznici sami izrađivali od čvrstog papira, uz pomoć predložaka. Cijeli mi je projekt potvrdio uvjerenje kako je rad s mladima jedna od rijetkih ‘investicija’ koje uvijek imaju smisla. Koji god izazov se tu pojavi, vrijedno je uložiti energiju da ga se riješi i premosti. U početku je, očekivano, naša ‘Ekipa’ bila jako sumnjičava, prema svemu. No cijeli se autorski tim trudio umjetničke odluke u sklopu projekta argumentirati materijalima koji su polaznicima ponudili svojevrsni ubrzani kurs suvremenog teatra. Volim kad otkrivaju što sve kazalište može biti. Oni prema tome nemaju nikakve predrasude, ali istovremeno morate zaslužiti njihovo povjerenje. Najveći izazov su zanatske stvari, primjerice moraju raditi na glasu i dikciji, u čemu se već vidi ozbiljan napredak. Nije nam cilj da se odluče za profesionalni umjetnički život, već da na drugi način percipiraju svijet umjetnosti, da cijene rad u kulturi kao ozbiljan rad. Mislim da smo to već i postigli i da im je jasno kako iza svake predstave ili bilo kojeg drugog umjetničkog rada stoje sati i sati rada. Sad cijene ono što vide - kaže nam Krstulović koja je, baš kako bi mladim glumcima premostila strah od izlaska na pozornicu, osmislila i kratko predstavljanje predstave kroz svojevrsni trailer/foršpan predstave odigran kao scenu pred publikom, u sklopu izložbe maski životinja koje su polaznici projekta izradili za potrebe predstave.
- Htjeli smo im omogućiti susret s publikom da im premijera ne bude
preveliki šok. S druge strane, željeli smo da osjete reakciju gledatelja, dobiju poticaj za rad, ali i da građani vide što mi to radimo. Pola sata prije nastupa, kad su shvatili da je to sad sve postalo stvarno, krenula je trema i bilo je prekrasno gledati ih kako jedni druge hrabre. Na samoj izvedbi su bili fantastični, tremu su vrhunski kanalizirali. Vjerujem da će im cijeli ovaj proces koristiti u životu čime god se kasnije bavili. I jako nam je drago kako su ovaj prostor prihvatili kao svoj, kao mjesto okupljanja i druženja. Neki već sad pitaju što ćemo raditi iduće godine - zadovoljna je Krstulović, dok Vujčić dodaje kako se, s obzirom na to da mnogi na probe dolaze izravno iz škole, sa šestog sata, i dolaze gladni, uvijek potrude pripremiti im nešto za pregristi.
Jednom je prilikom, kaže, i gradonačelnik Trogira, Ante Bilić, došao na probu te “Ekipi iz kantuna” donio pizze i podržao ih u onome što rade.
- Lijepo je gledati kako se zajednica uključuje u sve što radimo. Primjerice, kad smo shvatili da nam za scenografiju treba veća količina rezanog papira, objavili smo poziv građanima na društvenim mrežama i sve riješili doslovno u roku od 15 minuta. Volonterke iz čitateljskog kluba uključile su se kad je trebalo šivati mreže. Uvijek je težak posao doprijeti do publike, ali mi smo u tome uspjeli. Primjerice, prošlo je neko vrijeme dok ljudi nisu shvatili da ovdje imaju i kino projekcije te da tu mogu pogledati i neke europske filmove, a ne samo blockbustere - kaže nam Vujčić, dok se Krstulović nadovezuje kako je priča “Kantuna kulture” postala jedan zaista ogledni “community” projekt.
Palača Ćipiko
Gradonačelnik Trogira Ante Bilić
Vujčić nam za kraj otkriva i je li zadovoljna odrađenim poslom u proteklih godinu dana.
- Vjerujem da sam ostvarila i puno više nego se očekivalo kad se otvaralo ovo mjesto. Ustvari sam pretjerala, ali sam uživala u procesu i sad nema uzmaka. Ljestvica je visoko postavljena.
Na početku je bilo važno privući i odgojiti publiku, a danas ljudi već očekuju da se u ‘Kantunu kulture’ nešto događa. Plan je da i dalje imamo bogati program. Htjela bih organizirati i jedan mali književni festival, izvan sezone, mislim da bi to bilo lijepo. Kako je ova tribina teleskopska, kad se sklopi dobivamo puno prostora i vjerujem da i njega možemo iskoristiti za neke nove ideje, a njih zaista ne nedostaje - zaključuje Marina.
A kako se osjećaju mladi u ovom prostoru, pitali smo Anu i Nikolinu, učenice prvog, te Bornu, učenika četvrtog razreda srednje škole.
- Čula sam za predstavu pa sam pogledala prezentaciju. Moram priznati da sam se u prvo vrijeme malo preispitivala zašto
sam tu, ali postajalo je sve zanimljivije i danas mi je drago što sam ostala. Zabavno je, ali trebamo uložiti puno truda. Možda u početku nismo očekivali da će biti toliko zahtjevno, ali isplati se, sve je na visokom nivou. Ekipa je super, svi smo se nekako zbližili - kaže nam Ana.
S njom se složila i Nikolina, koja se također na početku dvoumila, no ipak je odlučila projektu dati priliku i, kaže, sad je odlično. Borna je, pak, na početku bio dio video produkcije.
- U projekt sam se uključio kasnije, točnije u siječnju ove godine. Prvo sam bio dio video radionice, ali kako sam ostao na probi predstave, tako mi se njihov angažman učinio jako zanimljivim. Sutradan sam se vratio i pitao mogu li im se pridružiti i tako sam postao dio ekipe izvođača - kaže nam Borna.
No “Kantun kulture” nije jedino mjesto u Trogiru koje radi sjajne stvari. Muzej grada Trogira svake se godine, pa tako i ove, trudi sugrađanima, ali i gostima grada ponuditi nešto zanimljivo. Prošle je godine tako pozornost javnosti zaokupila izložba Salvadora Dalíja “Hidden Faces” postavljena u Galeriji Cate Dujšin Ribar, na kojoj je bilo više od 160 eksponata milijunske vrijednosti. Ravnateljica Muzeja grada Trogira, dr. sc. Fani Celio Cega, uz koju radi još sedam djelatnica, cijeli je život i radni vijek vezana upravo za ovaj muzej, gdje je 34 godine na mjestu ravnateljice.
- Zaposlila sam se krajem 1982. godine kao kustosica vježbenica. Tu sam bila godinu dana, onda je slijedila kratka pauza, nakon čega sam primljena u stalni radni odnos. Ravnateljica sam postala devet godina kasnije, prvo kao vršiteljica dužnosti ravnateljice na godinu i pol, a potom ravnateljica. Dug je to period tijekom kojega smo se, uz organiziranje izložbi i brigu o građi, susretali i s brojnim drugim izazovima. Prvi je takav uslijedio nekoliko godina nakon preuzimanja dužnosti. Naime, počeo je Domovinski rat, a kako su u blizini bile dvije vojarne, jedna u Segetu, a druga u Divuljama, strahovali smo za građu pa smo cijeli muzejski postav iselili u jednu privatnu kuću na Čiovu. Kad je opasnost prošla, sve smo opet vraćali. Bio je to težak period, ali imali smo silan entuzijazam. Trebalo je nastaviti s
Ravnateljica Muzeja grada Trogira, dr. sc. Fani Celio Cega, uz koju radi još sedam djelatnica, cijeli je život i radni vijek vezana upravo za ovaj muzej, gdje je 34 godine na mjestu ravnateljice
Muzej grada Trogira
U brendiranje Grada Trogira uvrštena je primjerice i trilja kao glavni motiv, društvena igra koja je urezbarena u kamenu na brojnim mjestima u gradu, pa čak i duž zida uz samu katedralu sv. Lovre. Upravo su ta mjesta ona na kojima su majstori kratili vrijeme u predahu između radova. Svi ti navedeni detalji svjedoče o životu u gradu koji u kontinuitetu traje od prapovijesti, a koji će na moderan i zanimljiv način biti predstavljeni gostima grada
radom, pa smo prvo sanirali krovove koji su propuštali, a potom krenuli u obnovu dijela zgrade. Dugo to traje, nažalost, ali mogu ponosno reći da smo pri kraju s radovima sanacije u spomenutom dijelu palače. Problem je što nas je ranije financiralo samo Ministarstvo kulture i medija, a onda se prije desetak godina uključio i Grad Trogir. S godinama je taj iznos rastao pa tako sad u jednakim iznosima ulažu i jedna i druga institucija. Sad zaista možemo reći da je riječ o iznosu kojim možemo napraviti značajnije zahvate - kaže nam dr. sc. Fani Celio Cega otkrivajući i kako su od 1945. do prije nekoliko godina na gornjim katovima muzeja živjeli i stanari. Kad je posljednji stanar preminuo, njegova obitelj vratila je ključeve tog stana te ga ispraznila i tek tad su preuzeli sve dijelove palače. Usporedno s projektom sanacije zgrade, već godinama traje projekt restauracije i konzervacije muzejskih predmeta, arhivskoga gradiva i bibliotečne građe, a zbirke su, uz to, rasle zahvaljujući arheološkim istraživanjima, otkupom i donacijama, Ima tu, priznaje nam, i drugih različitih situacija s kojima se tijekom više mandata morala nositi, a uz sve to raditi projekte kojima će pridonijeti kulturi u gradu.
- Primjerice, izložba radova Salvadora Dalíja izložba je međunarodnog tipa koju smo organizirali. U početku smo bili skeptični kako će biti posjećena jer je galerija unutar dvorišta, ali ugodno smo se iznenadili brojem zainteresiranih, i domaćih i stranaca - kaže nam Celio Cega koju će, po odlasku u mirovinu krajem svibnja, naslijediti viša kustosica, muzejska arheologinja i pedagoginja Lujana Paraman. Naša sugovornica otkriva nam koje još novosti slijede u Muzeju.
- Uskoro bismo trebali otvoriti i muzejsku suvenirnicu u prostoru desno od glavnih vrata. Ona će u budućnosti biti zatvorena te će se u muzej ulaziti kroz spomenutu
Kreiranje posebnih proizvoda koje posjetitelji mogu ponijeti kao uspomenu uključuje brojne svakodnevne predmete, suvenire: majice, japanke, vrećice, ručnike, brošure..., no krajnji je cilj da ponesu sa sobom uspomenu urezanu u pamćenje - baš kao što su tragovi i biljezi u kamenu stari nekoliko tisuća godina koje imamo i po našoj katedrali, crkvama i ulicama te koji se zbog svoje sličnosti u izvedbi pripisuju majstoru Radovanu i njegovoj radionici
suvenirnicu, gdje će se ujedno prodavati i ulaznicekaže nam Celio Cega. Naime, riječ je o šarmantnom prostoru u kojemu će biti ponuđeni različiti predmeti, od onih za svakodnevnu upotrebu do onih ukrasnih, a njihova posebnost je u tome što je riječ o proizvodima koji će sadržavati jedinstvena idejna rješenja izrađena u svrhu i u službi brendiranja Grada Trogira.
Nastavak na sljedećoj stranici
Na pitanje je li zadovoljna svime što je postigla tijekom rada u Muzeju grada Trogira, Celio Cega je vrlo skromna i kaže kako uvijek misli da je mogla dati više i da joj je žao što obnovu zgrade nije uspjela realizirati do kraja iako ju je u tome često sprečavao splet okolnosti. No unatoč skorom umirovljenju, i dalje se planira baviti znanstvenim radom jer nije tip osobe koji može mirovati. A da je tako, govori i niz izložbi koje su tijekom ove godine već otvorene i one koje će se tek otvoriti. Kroz proljetni period već su održane tri izložbe, i to “Priče o ženama”, gostujuća izložba Dolenjskog muzeja iz Slovenije, izložba radova Maje Kalogjere te pok. Marije Miše. Za svibanj je organizirana i izložba “LUT kod Radovana”, dok u lipnju posjetitelji mogu razgledati izložbu umjetničkog nakita autorice Tajane Sesar te izložbu radova Klaudije Maleš “Cat Walk”. U srpnju se otvara izložba radova Slave Raškaj te izložba
pošasti masovnog turizma, gubitak prepoznatljivosti i pad kvalitete. Projekt je radila poznata zagrebačka tvrtka Fabular na čelu s Anjom Bauer, direktoricom brend strategije. Cijeli projekt osmišljen je po uzoru na mnoge svjetske destinacije poput Bologne, Berlina i Glasgowa, koje su nakon brendiranja zabilježile povećani interes turista, ali i ekonomski rast. Kreiranje brend strategije trajalo je više od godinu dana, a njime su oblikovani novi slogan, vizualni identitet, ali i narativ.
Kao posebnost Trogira u 3600 godina povijesti kroz ovo istraživanje najviše se istaknulo djelovanje majstoraod nekad kamenoklesara, umjetnika svjetskoga glasa, maranguna..., do danas majstora obrtnika, koraljara, kožara, majstora gastronomije... Slogan “Obilježili majstori” ili na engleskom “Marked by Masters” dolazi iz niza tragova starih majstora rasutih po cijelom gradu, a oni na prvi pogled mogu proći i neopaženo. Po šarmantnim ulicama grada, naime, postoji niz malih srednjovjekovnih grafita, kojih Trogir ima najviše od svih gradova u Dalmaciji, tu su i razni reljefi u kamenu poput rozeta ili listova, kao i pečati kojima su majstori obilježavali kraj gradnje nekog objekta.
Udruge Gospe od Karmela “Kad zatrube brodi Gospi Karmelskoj”. Za kolovoz su također najavljene dvije izložbe, prva je ona makedonskog umjetnika Trajce Chatmova, a druga je izložba radova Dijane Engelmann “Kulturne fuzije”. Za rujan je previđena izložba radova Marka Brajkovića, a bogat program već je spreman i za jesenski period.
Što se tiče spomenutog brendiranja, riječ je o jedinstvenom projektu kojim je Grad Trogir postao pionir na obali napravivši brend strategiju destinacije kojom definira na koji se način dugoročno prezentira na tržištu. Njome su objedinjeni povijest grada, njegova kultura i kulturna baština, ali u jednakoj mjeri svakodnevica. Cilj je pokazati posebnosti i prednosti Trogira te ih istaknuti u odnosu na druge destinacije, te u konačnici spriječiti
U brendiranje Grada Trogira uvrštena je, primjerice, i trilja kao glavni motiv, društvena igra koja je urezbarena u kamenu na brojnim mjestima u gradu, pa čak i duž zida uz samu katedralu sv. Lovre. Upravo su ta mjesta ona na kojima su majstori kratili vrijeme u predahu između radova. Svi ti navedeni detalji svjedoče o životu u gradu koji u kontinuitetu traje od prapovijesti, a koji će na moderan i zanimljiv način biti predstavljeni gostima grada. - Cilj brend strategije bio je staviti bogatu prošlost i nasljeđe Trogira u suvremeni kontekst i kreirati snažnu priču koja će privući turiste koji troše više i ostaju dulje, ali iznad svega pobuditi ponos stanovnika i vratiti život u staru jezgru tijekom cijele godine. Stručnjaci koji su radili na projektu zaronili su u arhive istražujući stručnu literaturu o povijesnim, prirodnim, geografskim i kulturnim posebnostima grada, sve kako bismo pronašli jedinstvenosti koje čine Trogir drugačijim od svih drugih mediteranskih gradova. Ono što je cijeli proces iznjedrio je ono što je oduvijek Trogir činilo posebnimdjelovanje majstora i majstorski biljezi u kamenu vidljivi u svakom kutu stare gradske jezgre kao jedinstvena poveznica prošlosti i sadašnjosti grada s vizijom nove budućnosti Trogira kao grada majstora - objašnjava nam Ruža Kovačević Bilić, pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Trogira dodajući kako je cijeli proces kreiranja brend strategije i novog vizualnog identiteta grada bio izrazito participativan, a sastanci su bili intenzivni te strukturirani tako da uvažavaju dionike iz svih segmenata grada - privatnike, javne djelatnike, stručnjake iz područja povijesti, povijesti umjetnosti, stanovnike stare jezgre...
Novi most preko Foše kao novi simbol Trogira
PROMO
- Definirana su tri glavna elementa temeljena na posebnostima koje Trogir izdvaja od ostalih mediteranskih gradova, a to su djelovanje svjetskih majstora u našem gradu, zatim tragovi, biljezi u kamenu iz duge i bogate povijesti grada, a dodatno i kontinuitet života u staroj gradskoj jezgri s i dalje prisutnim radom majstora različitih obrta. Današnji majstori - kipari, proizvođači nakita, kožari, krojači, kuhari, slastičari, vinari, maslinari, slikari, sportaši, povjesničari umjetnosti, svi zajedno tvore dokaz da majstorstvo i dalje živi u ovom gradu - objašnjava Kovačević Bilić naglašavajući i kako brend strategija podrazumijeva i implementaciju svih koraka i ostvarenje ciljeva strategija. No taj dio i dalje traje.
- Kreiranje posebnih proizvoda koje posjetitelji mogu ponijeti kao uspomenu uključuje brojne svakodnevne predmete, suvenire: majice, japanke, vrećice, ručnike, brošure..., no krajnji je cilj da ponesu sa sobom uspomenu urezanu u pamćenje - baš kao što su tragovi i biljezi u kamenu stari nekoliko tisuća godina koje imamo i po našoj katedrali, crkvama i ulicama te koji se zbog svoje sličnosti u izvedbi pripisuju majstoru Radovanu i njegovoj radionici. Riječ je o zarezima, udubljenjima, crticama, polumjesecima, cvjetovima, listovima i grančicama, šesterolistima, sjekirama, nacrtima, triljama... Na katedrali u Reimsu pronađeni su istovjetni znakovi kao i u Trogiru te se vežu uz majstora Radovana, a uz istog majstora se veže i glavni portal zapadnog pročelja sv. Marka u Veneciji. Prateći ove kamene tragove i djela majstora Radovana, dovodimo Trogir u svjetski kontekst. Znakovi u Trogiru jedinstveni su u povijesti europskog graditeljstva zbog frekvencije svog pojavljivanja i plastične izvedbe u stilu udubljenog reljefa. ‘Srednjovjekovni grafiti’, tragovi majstora graditelja, skulptora i klesara koji su živjeli i stvarali u Trogiru, stoljećima kasnije živo svjedoče o isprepletenosti uzvišenog i životnog. Gotovo neuočljivi na prvi pogled, otkrivaju se tek pažljivim traganjem i otkrivanjem - govori nam Kovačević Bilić.
Za kraj navodi i kako će pokrenuti brand store, službenu suvenirnicu grada koja će imati posebno dizajniran i ovim tragovima inspirirani asortiman te kako će, uz to, posjetiteljima ponuditi i pomno birane autohtone trogirske suvenire i proizvode suvremenih majstorakrojača, kožara, slastičara, izrađivača nakita, umjetnika, kipara, vinara, gastronoma...
Pogled na trogirsku rivu i kulu Kamarlengo
Majice s vizualnim identitetom Trogira
PRODORNA I KOMPLEKSNA STUDIJA POMAKNUTIH KARAKTERA NOBELOVCA SAULA BELLOWA
Živio je u dijelu Chicaga s visokom stopom kriminaliteta jer je smatrao da pisci trebaju živjeti na sličnim mjestima, gdje će njihovi spisateljski instinkti ostati jaki i živi, a mi pišemo o ovom velikom piscu povodom romana ‘Žrtva’
Piše: JOSIP MLAKIĆ
Zagrebačka naklada objavila je nedavno, u prijevodu Vjere Balen-Heidl, manje poznati roman “Žrtva” američkog nobelovca Saula Bellowa, koji je rođen 1915. godine u Kanadi, u predgrađu Montreala. Umro je 2005. u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegovi roditelji bili su dobrostojeći židovski doseljenici iz ruskog Sankt Peterburga, kojima je dolazak u Kanadu bio svojevrsna degradacija. “Moja majka nije prestajala pričati o obiteljskoj dači u Rusiji, o svom privilegiranom životu i kako je sve to sad nestalo. Radila je u kuhinji. Kuhanje, pranje, krpanje... Dok je bila u Rusiji, imala je sluge... Ali uvijek si mogao svoje ponižavajuće stanje ublažiti uz pomoć neke vrste ogorčene ironije”, izjavio je jednom Bellow. Njegov otac Abraham radio je u pekarnici kao dostavljač
ugljena i krijumčar. Majka mu je umrla kad je imao 17 godina. Bila je duboko religiozna i željela je da Saul postane rabin ili koncertni violinist. Međutim, Bellow se pobunio protiv onoga što je kasnije nazvao “zagušljivom ortodoksnošću” svog religioznog odgoja te se okrenuo prema književnosti. Čitao je uglavnom Shakespearea i velike ruske romanopisce 19. stoljeća. Odrastao je u Chicagu, gradu koji je bio pozadina mnogih njegovih romana, gdje se njegova obitelj preselila kad je Saulu bilo devet godina, u zatvorenoj zajednici koja je i usred dinamike modernog velegrada sačuvala tradicionalne etničke vrijednosti, što je ostavilo traga na njegovim romanima, prvenstveno po kompleksnim karakterima koji se na različite načine nose sa svojim židovskim podrijetlom. Nastavak na sljedećoj stranici
Bellow je bio trockist, zbog čega su ga drugi, staljinistički nastrojeni pisci ismijavali
Navodno je već tad, po preseljenju, odlučio postati pisac, nakon što je pročitao roman “Uncle Tom’s Cabin” (“Čiča Tomina koliba”) od Harriet Beecher Stowe. Nakon završene srednje škole želio je studirati književnost, ali je odustao jer je smatrao da je književni milje izrazito antižidovski nastrojen. Umjesto toga, diplomirao je antropologiju i sociologiju. Pretpostavlja se da je Bellowovo proučavanje antropologije utjecalo na njegov književni stil, dok se antropološke reference često mogu susresti u njegovim djelima. U 1930-ima bio je dio čikaškog ogranka Federal Writer’s Projecta, s još nekim čikaškim piscima, od kojih su mnogi bili članovi Komunističke partije SAD-a. Bellow je u to vrijeme bio trockist, zbog čega su ga drugi, staljinistički nastrojeni pisci ismijavali. Zanimljiva je epizoda iz njegova života, kad je kao mladić otišao u Mexico City, gdje se trebao sastati s Leonom Trockim, ali je ruski revolucionar ubijen dan prije njihova susreta. Međutim, s godinama, Bellow se udaljio od ljevičarskih ideja i prihvatio konzervativna stajališta. Bio je kritičan prema feminističkom pokretu i ideji multikulturalizma te prevladavajućom političkom korektnošću u vezi s tim temama: “U svakom razu-
Moja majka nije prestajala pričati o obiteljskoj dači u Rusiji, o svom privilegiranom životu i kako je sve to sad nestalo. Radila je u kuhinji. Kuhanje, pranje, krpanje... Dok je bila u Rusiji, imala je sluge... Ali uvijek si mogao svoje ponižavajuće stanje ublažiti uz pomoć neke vrste ogorčene ironije
mnom i otvorenom društvu smijali bi se apsurdnosti kampanje misaone policije izazvane besmislenim uveličavanjem ‘diskriminirajućih’ primjedbi o Papuancima i Zuluima. Biti ozbiljan u ovom fanatičnom stilu je neka vrsta staljinizma koji karakterizira staljinistička ozbiljnost i vjernost partijskoj liniji koje se stariji građani poput mene predobro sjećaju”. Tijekom Drugog svjetskog rata Bellow se priključio trgovačkoj mornarici te je tijekom svoje službe, 1944. godine, dovršio svoj prvi roman “Dangling Man”, koji govori o mladiću iz Chicaga koji čeka da bude mobiliziran u rat. Godine 1948. dobio je Guggenheimovu stipendiju koja mu je omogućila odlazak u Pariz, gdje je započeo pisati pikarski roman “Pustolovine Augieja Marcha”, koji je naišao na odličan prijam kod kritike, koja ga je uspoređivala sa Cervantesovim “Don Quijoteom”. Knjiga počinje jednim od najpoznatijih uvodnih odlomaka američke književnosti koji započinje rečenicom: “Ja sam Amerikanac, rođen u Chicagu, tom mračnom gradu...”. Roman kombinira kolokvijalni stil i filozofska razmišljanja, zbog čega je Bellow već tad uvršten u red velikih i značajnih autora američke književnosti. Ostao je upamćen i po tome što je 1953. godine preveo kratku priču “Gimpel luda” Isaaca Bashevisa Singera s jidiša na engleski te bacio svjetlo na jednog dotad manje poznatog pisca. Bellow je jedno vrijeme živio u New Yorku, nakon čega se vratio u Chicago, koji je smatrao “vulgarnim, ali vitalnim i više reprezentativnim za Ameriku od New Yorka”. Naselio
se u dio grada s visokom stopom kriminaliteta jer je smatrao kako pisci trebaju živjeti na sličnim mjestima, gdje će njihovi spisateljski instinkti ostati jaki i živi. Pored Nobelove nagrade, koju je dobio 1976. godine, dobio je i niz drugih nagrada, uključujući Pulitzerovu nagradu za roman “Humboldtov dar” i Nacionalnu medalju za umjetnost. Ostat će, također, upamćen i po tome što je bio jedini pisac koji je čak tri puta dobio prestižnu Nacionalnu nagradu za književnost (National Book Award), zbog čega je 1990. godine dobio doživotnu medalju Nacionalne zaklade za knjigu, za “istaknuti doprinos američkoj književnosti”. Prema riječima švedskog Nobelova odbora, djelo Saula Bellowa karakterizira “mješavina bogatog pikarskog romana i suptilne analize naše kulture, zabavnih avantura, drastičnih i tragičnih epizoda koje se u brzom slijedu izmjenjuju s filozofskim razgovorima, a sve ih je razvio komentator duhovitog jezika i prodornog uvida u vanjske i unutarnje porive koji nas tjeraju da djelujemo ili nas sprečavaju da glume, što se može nazvati dilemom našeg doba”. Najpoznatija su mu djela romani “Pustolovine Augieja Marcha” (1954.), “Henderson kralj kiše” (1959.), “Herzog” (1964.), “Planet gospodina Sammlera” (1970.), “Humboldtov dar” (1975.) i “Ravelstein” iz 2000. godine. Autor je, također, i nekoliko publicističkih, memoarskih i esejističkih knjiga. Jednom je izjavio da mu je od svih njegovih likova najsličniji Eugene Henderson iz “Hendersona kralja kiše”. Bellow nije bio jednodušno prihvaćen u američkim akademskim i književnim krugovima. Philip Roth, njegov prijatelj i štićenik, koji je pisao pod njegovim vidnim utjecajem, smatrao je Bellowa jednim od najznačajnijih američkih pisaca uopće: “Okosnicu američke književnosti 20. stoljeća čine dva romanopisca: William Faulkner i Saul Bellow. Oni su zajedno Melville, Hawthorne i Twain 20. stoljeća”. James Wood, engleski književni kritičar i esejist, napisao je kako je po Bellowu prosuđivao svu modernu englesku prozu. Pisac John Cheever, jedan od najvažnijih američkih pisaca kratke priče, smatrao je kako su njegove vlastite priče blijede u odnosu na Bellowa, da se doimaju “kao puki odlomci iz predgrađa”. Najdalje je u pohvalama otišao engleski pisac mlađe generacije Martin Amis, koji je opisao Bellowa kao “najvećeg američkog pisca ikad”. S druge strane, Bellowovi kritičari njegovo su djelo smatrali konvencionalnim i staromodnim tvrdeći da pokušava oživjeti europski roman 19. stoljeća. U privatnom pismu Vladimir Nabokov opisao je Bellowa kao “jadnog mediokriteta”. Sličnog je mišljenja bio i Kingsley Amis, otac Martina Amisa, koji je 1971. godine izjavio da je pisac krimića John D. MacDonald “po svim standardima bolji pisac od Saula Bellowa”. Na ovim prostorima, Bellow je najpoznatiji po romanu “Herzog”, koji je objavljen osamdesetih u reprezentativnoj ediciji “Deset američkih romana” zagrebačkog Libera, s romanima Ernesta Hemingwaya, Williama Faulknera, Normana Mailera, Hermana Melville, Edgara Allan Poea...
Nastavak na sljedećoj stranici
pomičuKnjigekojegranice iostavljajubez daha!
Slično je bilo i u Sjedinjenim Američkim Državama: dok je prodaja Bellowih prvih nekoliko romana bila skromna, “Herzog” je postao bestseler. Kao i u nekim drugim Bellowim romanima, i u “Herzogu” se može detektirati niz biografskih i autobiografskih elemenata. Riječ je o romanu koji je reprezentativan za cjelokupno Bellowo djelo, jer se bavi njegovim opsesivnim temama poput života Židova u Americi i njihova identiteta, bez obzira na to što Bellow nije volio da ga nazivaju “židovskim piscem”.
Glavni junak romana je profesor romantizma Moses Herzog, koji proživljava emocionalnu krizu nakon razvoda od druge žene, a suočava se i s problemima u akademskom i književnom radu. Roman je dijelom koncipiran kao niz pisama koje glavni junak - ekscentrični i briljantni intelektualac - piše prijateljima, znanstvenicima i mrtvima, ali ih nikad ne šalje. Herzog potječe iz židovske obitelji koja se u Ameriku doselila iz Rusije. Većinu života proveo je u New Yorku i Chicagu, a u akademskim se krugovima etablirao kao autor knjige “Romantizam i kršćanstvo”. Iako su sedamdesetih i osamdesetih djela Saula Bellowa bila iznimno prevođena u bivšoj državi, to nije bio slučaj s njegova prva dva romana, “Dangling Man” i “Žrtva”, u kojima Bellow daje prodorne i kompleksne studija pomaknutih karaktera. Radnja “Žrtve” odvija se u New Yorku, u vrijeme ljetnog toplinskog vala. “Ponekad je noću u New Yorku vruće kao u Bangkoku. Učini ti se da se cijeli kontinent pomaknuo i skliznuo bliže ekvatoru, a suri Atlantik pozelenio kao da je u tropskom pojasu, dok se pak ljudi kojima ulice vrve doimaju poput barbarskih felaha (stanovnici arapskih država koji žive sjedilačkim načinom života, za razliku od nomadskih stočara, op.a.) među onim veličanstvenim spomenicima njihova kulta čija su bliješteća svjetla neprekidno uperena prema uzavrelom nebu”, rečenica je kojom započinje roman. Glavni junak romana je Asa Leventhala, Židov u ranoj srednjoj dobi, čija je supruga Mary napustila New York na nekoliko tjedana kako bi pomogla svojoj majci da se preseli iz Baltimorea u staru obiteljsku kuću na jugu. Dok je ona odsutna, Leventhal mora preuzeti mnoge zadatke na sebe koje bi njegova žena obično preuzela umjesto njega. Jedne večeri, dok se šetao parkom, Leventhal susretne čovjeka čije mu se lice učini poznatim. Ispostavi se da je riječ o njegovu starom znancu Kirbyju Allbeeju, čiji je ton lažne učtivosti prožet antisemitizmom. Allbee smatra Leventhala odgovornim za to što je u nekom trenutku u prošlosti izgubio posao. Leventhal isprva odbacuje Allbeejeve optužbe, a kasnije ga progoni sumnja da je to napravio iz osvete za Allbeejeve antisemitske primjedbe na nekoj zabavi, usmjerene prema Leventhalovu bliskom prijatelju, Danu Harkavyju.
Allbee se suočava s Leventhalom još nekoliko puta tijekom sljedećih tjedana i otkriva da je posljednjih godina
Allbee vodio život beskućnika nakon što ga je napustila žena, koja je potom poginula u prometnoj nesreći. Leventhal s vremenom počinje prihvaćati određeni stupanj odgovornosti za Allbeejevu životnu kalvariju, bez obzira na to što ga ovaj uhodi i špijunira, što kod Leventhala izaziva jak osjećaj paranoje, pa se u jednom trenutku, igrajući na Leventhalov osjećaj krivnje, Allbee čak privremeno useljava u Leventhalov stan.
Žrtva Saul Bellow, Zagrebačka naklada.
Prijevod: Vjera Balen – Heidl
Radnja se dodatno usložnjava kad na svom poslu urednika u malom poslovnom časopisu Leventhal dobije telefonski poziv od Elene, supruge svoga brata Maxa, koja mu kaže kako je njegov nećak teško bolestan i da joj očajnički treba njegova pomoć. Tijekom njihova razgovora doznajemo da je Asin brat Max nemaran muž i otac koji je praktički napustio svoju ženu i dva sina te radi u Teksasu. Maxova supruga Elena je Talijanka koja se udala za Maxa unatoč protivljenju svoje majke. “Htjela me izbacit iz kuće kad sam hodala s njim”, kaže Elena Leventhalu: “Ona je strašno stroga katolkinja. Rekla je da neće ništa imati sa mnom ako se udam za nekoga tko nije katolik. Da će me prokleti. Pa i jest, onda kad sam otišla od kuće. Nisam se vidjela s njom sve dok se nije rodio Phillie. I dalje je ne viđam često, no otkad je Mickey bolestan, dosta često dolazi ovamo. Kad je Max kod kuće, neće u nju ući. Vrlo je praznovjerna ta moja mama. Drži se običaja svog rodnog kraja. Misli da je još na Siciliji”. Nakon prvog posjeta obitelji svoga brata, Leventhal je uvjeren da je Max nesavjesno zanemario svoju mladu ženu i djecu te uvjerava Elenu da dopusti da njezin sin bude primljen u bolnicu na liječenje. Liječenje krene naopako i dječak umre, i to u trenutku kad se Max vraća u New York. Bellow završava svoj roman u ironijskom ključu, bajkovitim happy endom kojim, poput poteza gumicom, briše svoje brižljivo građene karaktere. Iako je njegov sukob s Allbeejem umalo završio katastrofalno, rastaje se od brata u dobrim odnosima, a u posljednjem poglavlju doznajemo da je unaprijeđen, da izgleda mlađe unatoč sijedoj kosi i da će uskoro postati otac. U posljednjem poglavlju Bellow opisuje susret između Leventhala i Allbeeja, koji se dogodio nakon više mjeseci, u kazalištu, neposredno prije završnog čina. Allbeejeva je sudbina naizgled obrnuta: on hoda s holivudskom glumicom i bogato je odjeven. Leventhal se iznenadi kad ga Allbee pozdravi te se ispriča za svoju agresiju i ranije antisemitske ispade. “Nisam onaj koji upravlja stvarima. Ne bih to ni mogao. To sam već davno shvatio. Od onih sam koji se mogu nagoditi bilo s kim tko upravlja. Svijet nije stvoren da bude meni na raspolaganju. I što ja tu mogu?”, kaže Allbee.
NAJBOLJE ODDOMAĆIH
Nepropustite vrhdomaće književnosti!
BEČKI ROMAN
DRAGAN VELIKIĆ
Mučna i nimalo laskava studija srednjoeuropskog mentaliteta u kojoj, ponukan recentnim događajima iz vlastitog života, Dragan Velikić secira duboko upitne vrijednosti omiljenog mu mitema uglađenosti (“umivene”) Mitteleurope. Roman rašomonski pripovijeda o odnosu pojedinca i društva te dosegu njegove slobode unutar rigidnosti državno-pravnog ustroja. (MeandarMedia)
OVO I DRUGA MORA ANTUN ŠOLJAN
Kad je zbirka pripovjedaka “Ovo i druga mora” prvi put objavljena prije pet desetljeća, bilo je to u biblioteci za djecu i mlade. Možda su djeca onda bila zrelija, možda smo mi odrasli danas djetinjastiji, ali u svakom slučaju, ova čarobna knjiga o morima, brodovima i mornarima klasik je književnosti s ove strane Jadrana i prikladna je za sve uzraste i dobne skupine. (Vuković i Runjić)
PRIČE O DRAGOM BOGU
RAINER MARIA RILKE
“Priče o dragom Bogu”, napisane između Rilkeova prvog i drugog putovanja u Rusiju ujesen 1899., najznačajnije su njegovo prozno djelo nakon romana “Zapisci Maltea Lauridsa Briggea”. “Priče o dragom Bogu” svojevrsni su prozni pandan pjesničkoj zbirci “Časoslov” u kojoj Rilke lirski obrađuje svoje rusko iskustvo. Tako ruske legende u vrlo osobnom tumačenju, prožimaju cijelu knjigu. (OceanMore)
Piše: DENIS DERK
Péter Nádas piše krajnje otvoreno i provokativno
’Pisanje kao profesija’ je mudro djelo koje veliča umjetnost i snagu pojedinca da se nametne materijalističkom svijetu
Književnik Peter Nadas, bez svake sumnje, klasik je mađarske, ali i europske književnosti. Odlično je zastupljen na hrvatskom tržištu knjiga, pa i ne čudi da je baš on postao glavna zvijezda na Interliberu koji je lani posvećen iznimno vitalnoj i energičnoj mađarskoj književnosti. Iako ga je u Hrvatskoj objavio i Disput (“Kraj jednog obiteljskog romana” u prijevodu Kristine Peternai Andrić), najzaslužnija za hrvatsku promociju ovog jedinstveno autora svakako su Fraktura i nezamjenjiva prevoditeljica
Xenia Detoni koji Nadaseva djela objavljuju i prevode sustavno i više nego profesionalno. Tako je upravo u studenom svijetlo dana ugledala i Nadaseva knjižica “Pisanje kao profesija” koju je uredio Seid Serdarević, a prevela Xenia Detoni. Napisao sam knjižica jer njenih stotinjak stranica doista izgleda krhko naspram Nadasevih slavnih i opsežnih romana kao što su to znamenite
“Paralelne pripovijesti” čije hrvatsko izdanje ima čak 1564 stranice!
“Pisanje kao profe-
sija” skup je nekoliko Nadasevih aktualnih eseja, tekstova i prigodnih govora u kojima ovaj književnik govori o vlastitom poimanju pisanja, a zainteresiranoj javnosti nudi i nekoliko biografskih činjenica, ali na kapaljku. Tako na više mjesta spominje velikog prijatelja i kolegu, prerano preminulog, živopisnog nesuđenog nogometaša Petera Esterhazyja koji je bio omiljen i u Hrvatskoj i to napose u Puli čiji je sajam knjiga rado posjećivao.
PISANJE KAO PROFESIJA PÉTER NÁDAS, FRAKTURA. PRIJEVOD: XENIA DETONI
U završnom tekstu u knjizi, a zapravo govoru na otvaranju 93. svečanog budimpeštanskog tjedna knjige, Nadas u apoteozi korisnim kišnim glistama koje često posjećuju njegov vrt na imanju u zapadnoj Mađarskoj na kojem živi veći dio godine, ističe da ga je baš Esterhazy nazvao ‘posljednjim mađarskim seljačkim piscem’. Pa se onda Nadas hvali da uz pomoć, kako je poentirao, jedine supruge, zajednički uzgaja salatu, špinat, kelj pupčar, rikolu, brokulu, komorač, estragon, kiseli šiljasti kupus, krumpir, kopar, grahorice, pitomi bosiljak, repu, tikvice,
Pišući hvalospjev kišnim glistama koje imaju brojne neprijatelje, iako samozatajno u vrtovima diljem svijeta imaju važnu ulogu, Nadas britko izjavljuje da je čovjek čovjeku najveći prirodni neprijatelj.
Da bi u jednom tekstu iz ove knjižice otvoreno današnju demokraciju nazvao “prokleto jebenom”. Dokaz je to da i svojim protokolarnim ili akademskim tekstovima
Nadas piše krajnje otvoreno i provokativno, potpuno u raskoraku sa profesorskim i pomalo uštogljenim, građanskim izgledom.
Britak je Nadas i kada u eseju “Na bojama tmine” iz 2021. žali što je morao doživjeti smrt klasične fotografije i procvat digitalne ere s kojom se nikako ne može pomiriti. Uostalom, Nadas je i priznati fotograf koji je dio života proveo i u novinarskim redakcijama, te je uživao kada je u tamnoj komori razvijao fotografije, sve dok se to moglo. No, napretkom tehnologije, manji dio opreme iz tamne komore bacio je u smeće, a veći dio s kamerama i svjetlomjerom darovao nekom muzeju.
Da ova knjiga i nije samo o pisanju, kojeg Nadas nimalo ne mistificira, svjedoči i uvodni tekst “Haydn u neboderu”. Riječ je o eseju nastalom na poziv Zaklade Joseph Haydn u kojem Nadas promišlja glazbu, samog Haydna (ali i druge skladatelje), a onda i taj srednjoeuropski milje kojem ponosno pripada. Tekst “Naše budne tišine” posveta je prevoditeljima i njihovoj umjetnosti bez koje ne bi bilo moguće djelo jednog pisca posredovati čitateljima koji ne znaju jezik na kojem piše. Iako u knjizi “Pisanje kao profesija” ima i trpkih rečenica, ovo je ipak mudro djelo koje veliča umjetnost i snagu pojedinca da se umjetnošću nametne nepravednom i materijalističkom svijetu, kako u prošlosti, tako i danas i u vijeke vjekova. Amen.
Piše:
MIRNA SINDIČIĆ SABLJO
U svijetu vječnoga snijega, polarne svjetlosti i inuitske mitologije
Posljednjih se nekoliko godina među širokom publikom u Kanadi Tanya Tagaq afirmirala kao glazbenica i izvođačica grlene glazbe. Ova multidisciplinarna umjetnica inuitskog podrijetla 2018. godine objavila je svoj prvi roman, izvorno napisan na inuktitutu i potom prevedenom na engleski jezik, “Split Tooth”, koji se temelji na autoričinim dnevničkim zapisima. Roman je upravo u prijevodu s engleskog jezika Maje Šoljan pod naslovom “Ledeni zub” objavila izdavačka kuća Leykam international, čime je, nakon objave romana Michela Jeana “Kukum” i Naomi Fontaine “Shuni”, dala novi doprinos poznavanju književnosti kanadskih starosjedilačkih naroda u nas. Roman Tanye Tagaq posvećen je nestalim i ubijenim ženama starosjedilačkog podrijetla te žrtvama sustava državnih internata u kojima se desetljećima provodila prisilna akulturacija autohtonih naroda. “Ledeni zub” pripovijeda o odrastanju inuitske djevojčice u Nunavutu tijekom 1970-ih i 1980-ih godina, s naglaskom na formativnim godinama te školovanju koje prekida u 17. godini zbog trudnoće. Pripovjedačica se dotiče različitih tema, od svakodnevice na Arktiku, odnosa prema prirodi i teritoriju, ljubavi, prijateljstva, trudnoće, obiteljskog nasilja, seksualnog zlostavljanja, osjećaja zajedništva i ugroze tradicionalnog inuitskog načina života. Na zanimljiv način spaja proživljeno iskustvo s tradicionalnim znanjima i kulturnim vrijednostima Inuita te čitatelje odvodi u udaljeni svijet arktičkog i subarktičkog pojasa, u svijet polarne svjetlosti, tundre i vječnoga snijega. Inuiti su starosjedilački narod koji živi u Kanadi, na Aljasci, Grenlandu i u Rusiji. U Kanadi ih je nastanje-
no otprilike 70.000, u pedesetak različitih zajednica rasprostranjenih na krajnjem sjeveru zemlje, većinom na teritoriju nazvanom Nunavut. Još od 18. stoljeća održavaju redovite kontakte s europskim doseljenicima s kojima trguju krznom, a sve do sredine 20. stoljeća sačuvali su svoj tradicionalni način života lovaca nomada. Živjeli su u skladu s godišnjim dobima, njegujući poseban odnos prema prirodi i teritoriju koji nastanjuju. Životne im se prilike korjenito mijenjaju tijekom druge polovice 20. stoljeća, kad ih kanadska vlada prisilno sedentarizira i/ili relocira. Do danas imaju otežani pristup obrazovanju, zaposlenju i zdravstvenoj skrbi, manjak adekvatnog stambenog prostora, što sve uzrokuje povećanu stopu ovisnosti, nasilja i psihičkih poremećaja u odnosu na kanadski prosjek. Spomenuto čini kontekst u kojem treba interpretativno kontekstualizirati “Ledeni zub”. Različite teme koje su vezane uz izazove života inuitskih zajednica u suvremeno doba na određeni način imaju odjek u knjizi Tanyje Tagaq, koja je svojevrsni žanrovski hibrid jer spaja prozu, poeziju i ilustracije Jaiméa Hernandeza, zbog čega se ne uklapa u tradicionalne zapadnjačke književne žanrove. Ovaj tekst, koji je imao iznimno dobru kritičku recepciju u Kanadi, spaja fikciju i autobiografske elemente s inuitskom mitologijom te u oniričkoj i poetičnoj atmosferi progovara o kolonijalnim traumama, nasilju i identitetu. Značajan je prostor posvećen inuitskim metodama tradicionalnog liječenja te zacjeljivanja rana i trauma uzrokovanih kolonijalnim nasljeđem.
LEDENI ZUB TANYA TAGAQ, LEYKAM INTERNATIONAL. PRIJEVOD: MAJA ŠOLJAN
Činovnik Hinko, omča i luminal
(PRIČA IZ
ZBORNIKA
U sobi od koje su mu pred očima ostale teške neprozirne zavjese boje trule višnje i posteljni prekrivač iste takve boje, a činilo se i istog materijala, osjećao se vonj što ga je pamtio iz vrlo ranog djetinjstva
Uhotelsku garažu ulazilo se iz Ulice maršala Birjuzova. Osojna, siva i pomalo vlažna, kao da se sunce nikad i ne spusti do prizemlja i prvih katova zgrada podignutih uglavnom prije Drugoga svjetskog rata, ostala je pomalo za leđima grada. Garaža je bila tijesna, jedva je u njoj manevrirao sa volkswagen touaregom, unajmljenim u rent a caru. Dočekao ga je oniži stariji muškarac, vrlo skromno odjeven, više nalik prosjaku nego hotelskom momku, čuvaru garaže ili recepcioneru, te ga je, mrmoljeći sitne ljubaznosti na koje on nije obraćao pažnju, sproveo do tijesnog lifta, koji ga je podigao dva kata više. Našao se u hodniku, niz koji su na zidovima visile uramljene crno-bijele fotografije iz slavne povijesti hotela: mali nasmijani crnac u ulozi liftboja, graditelj i vlasnik hotela s porodicom, hotelska proslava nove 1940. godine, Miroslav Krleža, kao jedan od najslavnijih gostiju… Na kraju hodnika bile su stepenice, koje su se spuštale prema recepciji. Nakon što se prijavi, gost bi se istim stepenicama, bilo ih je pet, penjao nazad, do sljedećeg lifta koji vodi do katova sa sobama. Kompliciran raspored penjanja i spuštanja, bilo pješice bilo liftom, ali ga gost lako savlada, tako da se u hotelu brzo odomaći U sobi od koje su mu pred očima ostale teške neprozirne zavjese boje trule višnje i posteljni prekrivač iste takve boje, a činilo se i istog materijala, osjećao se vonj što ga je pamtio iz vrlo ranog djetinjstva: lož-ulje. Otkud lož-ulje? Trideset godina nije osjetio taj miris. Ušao je u lift, sišao niz onih pet sepenica do recepcije, prošao pored recepcionera i ne pogledavši ih i kroz glavni hotelski ulaz izašao na Obilićev venac. Bljesak augustovskog sunca pretvorio se u oštar bol u očima, pa u glavi.
‘BELGRADE NOIR’) Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: MILJENKO JERGOVIĆ
Zastao je dok ne prođe, i kada je ponovo progledao svud naokolo zašarenili su se stolovi okolnih kafića i restorana, čuo se žamor stotina ljudi, uglavnom mladih žena i muškaraca, koji su, učinilo mu se, svi bili nepodnošljivo veseli.
Tad mu je prvi put kroz glavu prošlo kako je neobično da na ulici iz koje je ušao u hotelsku garažu vlada sivilo oblačnoga predjesenjeg popodneva, a da je na suprotnoj strani, tamo ispred glavnoga hotelskog ulaza sunčan ljetni dan. Kao da je Hotel Majestic na granici dviju klimatskih zona.
Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte u Policijskoj upravi zagrebačkoj, dobrodržeći pedesetdvogodišnjak, prvi put je u životu bio u Beogradu. A još do prije dva mjeseca je vjerovao, i stoput je to u sebi ponavljao, da u ovaj grad nikada neće doći. Glavni razlog za nedolaženje nije bio taj što je Ilija bio hrvatski branitelj, u ratu je sudjelovao još od proljeća 1991, protiv Srba i JNA se borio najprije na slavonskom, pa na dubrovačkom ratištu, da bi zatim, dvije godine kasnije, ratovao i protiv bosanskih muslimana, i onda opet, u proljeće i ljeto 1995. protiv Srba. Nije on mrzio te ljude s kojima se gledao preko nišana, a kako bi ih i mrzio kad su mi oni tih ratnih godina bili jedino pravo društvo, oni s kojima je dijelio sudbinu, kako u životu,
urušavao komunistički sistem i kada su osnivane prve stranke, Marka Soldu je njegov policijski drug, bivši šef tajne policije Joža Marunić, pozvao da bude među osnivačima HDZ-a, radikalne hrvatske nacionalističke stranke, koju će podržati i moćna i utjecajna Katolička crkva. I što će Marko nego da pristane. Marunić je, naravno, znao da je Soldo zapravo Srbin, ali mu se, valjda, učinio da će s jednim takvim ekstremiste držati pod kontrolom.
Mati Jelica, domaćica, rodom iz jednog od srpskih sela na Baniji, nije se previše premišljala i lako je pristala uz promjenu porodičnih identiteta. Ako čovjek ima sreće s imenom i prezimenom, lako će se Hrvatima predstaviti kao Hrvat, a Srbima kao Srbin. Ali ipak će ga kasnije opterećivati to što će kasnije morati stalno da misli što i tko on zapravo jest, a što i tko nipošto nije.
To je i razlog zašto se Ilija Soldo odmah, još prije osnivanja Hrvatske vojske, prijavio u dobrovoljce, i što je svih tih godina ratovao protiv Srba. Vjerojatno bi bilo pretjerano reći da je ratovao protiv samoga sebe i onoga tajnog Srbina u sebi, ali činjenica jest da pred samim sobom nije mogao tek tako biti Hrvat. Trebao mu je taj rat, nakon kojega više nitko neće ni pomisliti da je on nešto drugo.
Nije on mrzio te ljude s kojima se gledao preko nišana, a kako bi ih i mrzio kad su mi oni tih ratnih godina bili jedino pravo društvo, oni s kojima je dijelio sudbinu, kako u životu, tako i u smrti koja mu je svo vrijeme bila bliža od kragne za vratom...
tako i u smrti koja mu je svo vrijeme bila bliža od kragne za vratom. I znao je da oni nemaju ništa protiv njega. Nije ubijao zarobljenike ni civile, nije nasumce pucao ni palio sela, a nekako mu se činilo ni da oni protiv kojih je on ratovao nisu radili to isto. Takve stvari događale su se uvijek tamo gdje njega nije bilo, često i u blizini, samo dva-tri kilometra dalje. Ali, eto, njega je mašilo. I zašto bi sad on mrzio svoje ratne protivnike, s kojima je godinama dijelio i zimu, i snijeg, i kišu, i žegu? I zašto ne bi išao u Beograd? Nešto drugo mučilo je Iliju Solda i navodilo ga da ostane krajnje distanciran od Srba, ako bi ih sretao u svojoj policijskoj službi, te da nikad ne ode u Beograd. Iako je rođen i odrastao u Zagrebu, iako ga je pripalo jedno od onih karakterističko hrvatskih prezimena, Ilija je i po ocu i po majci bio – Srbin. Otac Marko, stari partizan, radni je vijek proveo u policiji, i naravno da nije skrivao da je Srbin, rodom iz istočne Hercegovine, gdje se Solda, istina rijetko, moglo naći i među Srbima. Ali mu nije smetalo ni ako u njemu vide Hrvata. I tako, malo pomalo, kako su se međunacionalni odnosi u Jugoslaviji kvarili, a Marku se bližila penzija, sve bi se češće događalo da prešuti kako on nije od onih većinskih, dakle hrvatskih, nego je od manjinskih, dakle srpskih Solda. Na kraju osamdesetih, kada se
I sve bi to dobro prošlo, ne bi ni bilo ove priče i svega što će iz nje nastati, da Ilijin otac nije imao sestru Smiljanu, i da Smiljana nije bila udata za doktora Miloša Stanojevića, slavnoga jugoslavenskog neurologa, s kojim je živjela u vili na Senjaku. Marko Soldo sa sestrom je prekinuo sve odnose još 1972, nakon što se s njezinim mužem žestoko posvađao oko političke situacije u zemlji, pa je doktor Stanojević izbacio iz svoje kuće policajca Soldu, jer ga je ovaj nazvao američkim špijunom i fašističkom huljom. Nisu progovorili sve do početka rata 1991. Soldo se sestri nije javio ni kada je, dvije godine ranije, iznenada umro doktor Stanojević. Ona se, međutim, njemu telefonom javila kada je one prve ratne jeseni na vijestima na radiju čula da su avioni JNA raketirali Zagreb. Uplašila se da su joj ubili brata, pa je preko svega prešla. Od tada su njihovi odnosi na daljinu održavani, ali tako da se nisu posjećivali. Teta Smilja bi, da su je ikad pozvali, rado došla u Zagreb, ali oni to nisu učinili, jer im se činilo da će na takav način biti razotkrivena obiteljska sramota i prevara, te da će susjedi i cijeli Zagreb najednom saznati kako oni nisu Hrvati, nego su Srbi. Teti Smilji ostat će od svega toga jedna velika žalost: nikada više neće vidjeti Iliju. Posljednji ga je put vidjela kao šestogodišnjaka. Bilo je to onoga dana kada je njezin Miša izbacio Marka iz kuće i kada su Jelica i dječak otišli zajedno s njim. Smiljana i Miloš nisu mogli imati djece, pa je njoj taj dječak značio više nego što bi ijednoj majci mogao značiti njezin sin. Ilija je bio njezin trajno odgođeni život i sva njezina nerođena djeca iz tog života. Tako mu je, testamentom, ostavila vilu na Senjaku.
Iliji Soldu, koji je sa ženom i svoje četvero djece živio u jednome zagrebačkom dvosobnom stanu, u jednoj od onih zgrada sazidanih sedamdesetih godina, u doba najživlje socijalističke stambene izgradnje, koje narod zove limenkama, jer su obložene valovitim aluminijskim fasadama, tetkina vila na Senjaku predstavljala je nezamislivo potencijalno bogatstvo. Vrijedila je pedesetak puta više od njegova stana. Samo je bilo potrebno da otputuje u Beograd i pristupi ostavinskoj raspravi. Prihvaćajući vilu, i to za njega nezamislivo bogatstvo koje će mu ostati nakon što je proda, on će, naravno, morati da prihvati i ono iz čega je njegovo novostečeno bogatstvo proizašlo. I najvjerojatnije će svi od kojih je skrivao svoje zlosretne identitete saznati odakle mu najednom svi ti novci. Ali i to bi Ilija Soldo nekako podnio, samo kad mu se ne bi činilo da pred samim sobom najednom opet postaje – Srbin.
Ženi je slagao da odlazi na službeni put u Budimpeštu. I takvog ga, zdvojnog i pomalo uplašenog, nalazimo kako izlazi iz hotela i preko osunčanog Obilićevog venca odlazi do taksi stajališta. Rasprava na sudu će početi na vrijeme i neće potrajati duže od dvadeset i pet minuta. Sutkinja, mlada i vrlo prijazna žena, na rastanku će ga pitati za Hvar – na tom su otoku njezini imali kuću, posljednji put je, onoga predratnog ljeta, kao trogodišnjakinja bila na Hvaru, ali se ničega ne sjeća – a on će joj se prijazno smješkati, pa će, da je ne razočara lagati da je i sam zaljubljen u Hvar, premda na otoku nikad nije bio.
Rješenje o nasljeđivanju bilo je u plastičnoj omotnici. Odložio ga je na noćni ormarić, odlučan da do sutra, kada će nazad u Zagreb, više ne izlazi iz hotela. Sjedio je u hotelskom baru, koji je u ona vremena poslije Drugoga svjetskog rata bio jedno od središta beogradskoga društvenog života, tu su se okupljali partijski i državni čelnici, agenti tajne policije i generali, o čemu je Ilija ponešto načuo i pročitao, ali ga nije previše zanimalo. Bilo mu je važno da prođe vrijeme i da se što prije vrati u Zagreb. Osjećao se kao dobar i vjeran muž koji je upravo prevario ženu. Vratio se u sobu oko devet, nakon što je, sjedeći sam u uglu pustoga bara u koji, izgleda, ne zalazi više nitko, ispio petnaestak viskija, sve u nastojanju da se nekako ošamuti i da zaboravio na ono što mu se tokom dana zbivalo. Legao je u krevet i pokušavao da zaspi. Potom je izlazio na prozor, koji je jedva uspio odbraviti, pa je naslonjen na prozorsku dasku dugo disao noćni zrak, osluškujući zvukove koji su dopirali od Trga republike i niže, s dorćolskih strana, pa se najednom ulovio u razmišljanju kako bi sve izgledalo da se 1991. okrenuo na drugu stranu, pa da je, umjesto da se javi u Zbor narodne garde, otišao teti Smilji u Beograd, a onda ga je ta misao uplašila i posramila, i pokušao je misliti o nečemu skroz drugom, o malinama, za koje je čuo da u Srbiji jako dobro uspjevaju, o šljivama, za koje je odnekud pretpostavljao da ih u Srbiji ima više nego u Hrvatskoj, i na kraju je tako počeo intenzivno da misli o onome o čemu je baš najmanje želio misliti, o Srbiji i o tome kakva je to zapravo zemlja. Što ona njemu znači, nakon što je, ovako ili onako, najbolje godine svog života proveo ratujući protiv nje? Ne znači mu ništa. Kao što mu ništa ne znači ni jedna druga zemlja, uključujući onu u kojoj živi. Zemlja je tu da bi
čovjek imao što da izgubi i da bi imao pred čime da se kompromitira. To je pomislio, zatvorio prozor, legao i zaspao. Penjao se uz stepenice. Teško, nogu pred nogu. U svom snu bio je teži nego inače. Jedva se uspeo na peti kat, već zadihan kakav nikada ranije nije bio. Pokucao je na vrata stana u kojem je stanovao Hinko Ajzler, privatni činovnik. Trebao ga je ispitati o okolnostima uličnog incidenta u kojem je Ajzler odgurnuo gospođu Petronijević, jer mu se, rekao je, njezin pudl podrugljivo smijao. Stara je gospođa pala i slomila kuk, da bi tri dana kasnije njezin zet, inače viši činovnik u Ministarstvu unutrašnjih dela, uputio prijavu. I sad su poslali njega, provjerenog mekušca, da islijedi Ajzlera. Znali su da inspektor Joso Rakita nikad ne kaže ne. U svome je snu Ilija Soldo bio inspektor Joso Rakita, i godina je bila 1941, dan je petak, 4. aprila, ali njega to nimalo ne iznenađuje, kao ni to što je u svome snu, kao i na javi, istovremeno i Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte Policijske uprave zagrebačke, u godini 2019, i što je, da se i to razumijemo, u toj ulozi mnogo lakši na nogama ako se već mora pješice penjati na peti kat. Nitko, međutim, nije otvarao. I taman da se zapita što sad da radi i da se sažali nad nevoljnom svojom sudbinom, kadli Josu Rakitu ili Iliju Soldu, budući da je to jedan te isti čovjek, a razlika je samo u godinama te u snu i javi, netko kucnu po ramenu.
– Izvin’te, molim vas! Mento Josef Konforti, poštanski činovnik – predstavi se čovječuljak, ne krupniji od sedmogodišnjeg djeteta i jednako tako sramežljiv –danima već gospodin Ajzler ne otvara vrata. Pravo da vam kažem, svi mislimo da mu se nešto dogodilo. U snu se nije ni trebao spuštati niz stepenice i ponovo se penjati na peti kat s pisarom Drugoga kvarta Dušanom Markovićem, nabusitim sredovječnim debeljkom u crnom, koji je bio pljunuti ministar vanjskih poslova Cincar Marković (za kojeg je Ilija Soldo znao samo u svome snu), i još dvojicom kolega policajaca, koji će mu biti pomoćnici i svjedoci pri službenom ulasku u stan Hinka Ajzlera. Ponovni prelazak stepenica u snu je, kao i u dobroj priči ili romanu, suvišan detalj koji svijest cenzurira. Joso Rakita zbog te je činjenice osjećao samo olakšanje. Izvadio je kalauz iz džepa i otključao jednostavnu, siromašku bravu. Zapahnuo ga je vonj mokraće, zaprške i nekakvih kemikalija. Vonj koji je bio stvarniji nego i u jednoj do tada doživljenoj stvarnosti. Inspektor Joso Rakita se prestravio, a jednako se prestravio i načelnik za krvne delikte Policijske uprave zagrebačke Ilija Soldo. Prišao je postelji na kojoj je, siv kao zid, ležao proćelavi muškarac s konopcem za sušenje rublja koji mu je oko vrata bio vezan u nevještu omču. Na ormariću pored kreveta bile su dvije ispražnjene bočice luminala, nekad znamenitog sedativa, proslavljenog u holivudskim filmovima, koji se i danas proizvodi i koristi kao antiepileptik. Ali Joso Rakita jedva da je primijetio bočice luminala, jer je njemu, kao i Iliji Soldi u čijoj je glavi prebivao, zanimljivija bila ta diletantski svezana omča. Tako se nije mogao objesiti, pomislio je, a onda mu se učinilo da je živ, samo što se onako krupnook zagledao u niski tavanski plafon.
Niz desno mu je oko, preko bjeloočnice i žućkaste šarenice prelazio lijep crni mrav.
Nastavak na sljedećoj stranici
Po Ajzlerovom oku klizao se kao po ledu. Rakita je krenuo da će mu kažiprstom izvaditi mrava iz oka.
I tu se dogodilo ono što je gotovo nemoguće prevesti iz sna u stvarnost. Najednom taj koji leži nije više biti Hinko Ajzler, niti je ono bio kažiprst Jose Rakite, nego je po širom otvorenom Josinom oku prelazio mrav, a Hinkov se kažiprst približavao oku da mrava istjera van. Jasno je osjećao mrava u oku, ali nije mogao ni trepnuti, ni pomaknuti očnu jabučicu. Tu se uz urlik probudio. Uhvatio se za vrat, ali nije bio užeta. Pod njim se, nasred hotelske postelje, razmazivalo iz njega tek dopola izašlo govno. Trebao je to ostati najveći užas u životu hrvatskog ratnog veterana i zaslužnog policajca Ilije Solda, nasljednika one vjerojatno i najljepše vile na Senjaku, koju još poneki stari Beograđanin zna, po nadimku oca pokojnog doktora Miše Stanojevića, kao vilu čika Jaše Samostalca.
Ali bio je to samo početak. Sljedećih deset noći po povratku u Zagreb Ilija Soldo nije mogao zaspati. Ležao je u postelji, zurio u strop, glave ispražnjene od svake misli. Ženi nije još ništa rekao: ni to da je putovao u Beograd, a ne u Budimpeštu, ni to da je naslijedio veliko bogatstvo, a nije joj govorio ni o tome što je sanjao kada je posljednji put spavao. S vremenom se množilo ono što je prešutio ili slagao. Jedanaestog jutra sjeo je u autobus za Beograd. Na posao je telefonirao da se ne osjeća dobro, ženi je rekao da putuje u Vinkovce, gdje je nekoliko dana ranije tridesetogodišnji muškarac, željezničar, podavio svoja dva djeteta i zatim nestao. Ostavio je kratku poruku majci svoje djece, ili kako stoji u policijskom izvještaju “svojoj nevjenčanoj supruzi”, da je djecu podavio zato što ga je varala s konobarom iz staničnog bifea. Sumnja se da je pobjegao preko granice, u Srbiju…
Jednako budan kao svih proteklih dana i noći vozio se pustom autocestom prema istoku. Kada su prešli granicu i ušli u Srbiju zatvorio je oči, zbog nečega misleći da bi sad mogao zaspati. Ali ništa. Svijet je bio jednako jasan, stvaran i budan kao i s one strane granice. Što ne spava u Hrvatskoj, neće zaspati ni u Srbiji. Te riječi su mu, tako raspoređene, svrdlale mozgom: Što ne spava u Hrvatskoj, neće zaspati ni u Srbiji! Pogledom je češljao niz beskonačno ravna polja prema Sremskoj Mitrovici i Rumi, pratio je savršene geometrijske oblike crne, svježe preorane zemlje, i pokušavao da misli o nečemu što je daleko od onog u što mu se pretvarao život, od vile na Senjaku i nasljedstva tete Smilje, od laži kojima se branio od svijeta ili od samoga sebe, od nesanice što ju je, bio je uvjeren, izazvao taj neobični i strašni san iz hotela Majestic. I tako je u mislima završio na slučaju tog vinkovačkog luđaka, po zanimanju skretničara, koji je jastukom zadavio devetomjesečnu kćer i trogodišnjeg sina, pa napisao ženi da je na takav način kažnjava i obećao joj, popravi li se, da će začeti u njoj novu djecu. Lud je, a zar je na policiji da je bavi luđacima? Kako voditi istragu protiv poremećenog uma? Mislio je o tome, da bi mu onda, u nizu asocijacija, onim tajanstvenim i neobjašnjivim putevima kojima čovjek s jedne misli prelazi na drugu i s misli o svijetu stiže na misao o sebi, na um palo da je ovo što sam upravo doživljava također kriminalni slučaj koji zahtjeva istragu. To što se zločin dogodio u
njegovom snu, ili to nije bio zločin nego samoubojstvo, ne mijenja ništa na stvari. Ili mijenja samo to da on sad ne može otići na policiju, onu beogradsku ili njegovu zagrebačku, i prijaviti sumnju na ubojstvo, nego sam mora da istraži slučaj.
Svakakve ludosti čovjeku na um padaju dok se tako vozi autobusom od Zagreba prema Beogradu. Pogotovo ako je policijski inspektor i ako deset noći nije spavao.
Bilo je kasno popodne, skoro predvečerje, ali je glavni hotelski ulaz na Obilićevom vencu bio okupan svjetlom. Druga strana, ona od Maršala Birjuzova, sigurno je u mraku. Je li i to Ilija Soldo pomislio? Kasnije će biti uvjeren da jest. A možda i jest.
Srećom, bilo je slobodnih soba, kao što će ih biti i za deset, i za dvadeset, i za trideset dana, kad god Soldo bude dolazio u svojim redovnim budućim putovanjima u Beograd, na koja će odlaziti svakoga jednaestog dana, nakon što prethodnih deset noći ne bi spavao. Potrajat će to cijelih šest mjeseci, i odvijat će se svaki put po ubitačno istom scenariju, koji bi, možda, bio dobar za neki eksperimentalni igrani film, koji bi trajao dvanaest sati i ne bi se prikazivao u običnim kinima, nego u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, ali u pripovijetki o mračnom policijskom slučaju usred kojeg se zatekao Ilija Soldo, načelnik Odjela za krvne delikte u Policijskoj upravi zagrebačkoj, takav scenarij zahtijeva da sve te noći što će ih prespavati u hotelu Majestic budu ispričane u jednom istom fragmentu i dahu, a da čitatelj ili slušatelj ima na umu to nepodnošljivo i zastrašujuće ponavljanje, tu monotoniju užasa kroz koju prolazi nesretni Ilija.
Recepcioneri ga sve bolje poznaju. Laže im da je trgovački putnik, neće valjda reći da je policajac. Traže za njega najbolju sobu, jednom spava i u predsjedničkom apartmanu, u kojem su, navodno, Tito i Ranković održavali sastanke s čelnicima komunističkih tajnih policija, ali on na sve to pristaje samo da ne bude sumnjiv recepcionerima. Nakon toga ulazi u lift, pa je već u sobi, skida se, liježe na postelju i pet-šest sati kasnije budi ga vlastiti krik. Bez ikakvih varijacija ponavlja se isti san, samo što u tom snu zna sve više i više o sebi, policijskom inspektoru Josi Rakiti, ličkome Hrvatu, na službi u beogradskoj policiji, početkom aprila 1941. O njemu zna već onoliko koliko zna o onome drugom, navodno stvarnom sebi, Iliji Soldi, koji je u snu u njegovoj glavi prisutan zajedno s Rakitom. Nije, međutim, u stanju da išta promijeni u svom snu, recimo da ne provali u stan Hinka Azlera ili da ne pokuša ukloniti mrava koji se kreće niz njegovo mrtvo oko, ili da se u tom trenutku sam ne pretvori u mrtvoga Hinka, o kojem i dalje ništa ne zna.
Logika snova razlikuje se od logike zbilje. Tu bi logiku valjalo istražiti da bi se čovjek znao ponašati u svome snu ili da bi kao dobar policijski istražitelj mogao istraživati po snu.
U svih tih šest mjeseci ženi i dalje ništa nije govorio. Ona je naravno primijetila da Ilija ne spava. Najprije ga je nagovarala da ode liječniku, ali on nije htio, pa mu je preko veze nabavila tablete za spavanje i on ih je pio, ali ga nimalo nisu uspavljivale, e da bi na kraju posumnjala da njezin Ilija ima ljubavnicu. Iz te sumnje nastao je mali kućni pakao, u kojemu su osim njih dvoje i njihovo četvero djece sudjelovali susjedi, te
njezini roditelji, brat i bratova žena. Njemu je na neki čudan način sve to godilo, jer mu je odvlačilo pažnju od njegovog sna i od istrage koju je uzaludno vodio, sve više se uvjeravajući kako je i koliko teško voditi istrage na daljinu. A ima li veće razdaljine od one koja u jednoj te istoj glavi san dijeli od zbilje?
Istraga ga je nakon šest mjeseci dovela do sljedećeg: jedino mjesto na kojem može zaspati je Hotel Majestic, sve naokolo tog hotela, Beograd, Zagreb, a vjerojatno i cijeli svijet, prostor je njegovog nespavanja; kad god zaspe, a to se dogodi čim mu se glava spusti na hotelski jastuk, nakon nekoliko sati dubokog i pustog sna, nalik na komu, sanja isti san; u središtu tog sna policijski je slučaj s početka aprila 1941, vjerojatno je riječ o petku, 4. aprila.
Odlazio je u Hrvatski državni arhiv, pa u zagrebačku
Nacionalnu i sveučilšnu knjižnicu, prekopavao je novinske dokumentacije, uzalud tragajući za imenom Hinka Ajzlera. Raspitivao se i u Beogradu, policijskim je kanalima tražio da srpski kolege istraže to ime, ali ni oni nisu ništa našli. Na kraju je, posve slučajno – do većine zbilja važnih otkrića u istragama dolazi se slučajno! – preko Interneta saznao da Narodna biblioteka Srbije digitalizirala kompletna izdanja dnevnog lista Politika, od prvoga broja, štampanog 12. januara 1904,
naslovu – zbilo se 4. aprila 1941. na petom katu zgrade u Kosmajskoj ulici broj 30. Lako je, bez ičije pomoći, služeći se samo Internetom, istražio da se 1941. Kosmajskom zvala Ulica Maršala Birjuzova. Na virtualnoj karti grada, namijenjenoj turistima i namjernicima koji se po Beogradu lako gube, ukazala mu se ona siva i pomalo vlažna ulica kojom se pri svom prvom dolasku dovezao do garaže hotela Majestic. To je ona ulica u kojoj je uvijek tiho, pusto i mračno, ulica u kojoj je oblačno, dok je na Obilićevom vencu, na koji izbija glavni hotelski ulaz vedro i sunčano. Iako je do svoga velikog otkrića došao trećeg dana nespavanja, već sutra ranim jutrom bio je u autobusu za Beograd. Dok se približavao državnoj granici između Hrvatske i Srbije, dvije nekad zaraćene zemlje u kojima je međusobna nesnošljivost pomalo već postajala nekom vrstom kulturne tradicije, njegova žena, kojoj nijednom nismo spomenuli ime, e da je ne bismo dovodili u neugodnu situaciju, pakirala je sebe i djecu, čvrsta u odluci da zatraži rastavu braka. Ali njega u njegovoj ludoj euforiji ni za što više nije briga, jer mu se čini da je na pragu da razriješi najveći slučaj u svojoj policijskoj karijeri.
Prije nego što ode u hotel, Ilija Soldo nekoliko će puta, otpočetka do kraja, prehodati kratku Ulicu maršala Birjuzova – nazvanu po sovjetskom maršalu, jednom od osloboditelja Beograda, koji je poginuo u avionskoj nesreći dolazeći na proslavu
do posljednjeg koje je odštampano 6. aprila 1941, nekoliko sati prije njemačkog bombardiranja Beograda. Trebalo mu je desetak minuta da dođe do nepotpisanog članka, pod naslovom “Duševno poremećen privatan činovnik otrovao se i obesio u svojoj sobi”, objavljenog na desetoj stranici novina od 5. aprila 1941. U tekstu je, skoro od riječi do riječi, bio opisan njegov san, a na fotografiji uz članak bio je Hinko Ajzler, onakav kakvog je viđao iz sna u san, možda malo mlađi.
Ilija Soldo osjetio je golemo olakšanje. Dakle, slučaj je postojao u stvarnosti, makar ta stvarnost bila zarobljena u dubokoj prošlosti, u godini 1941. To ga je najednom sasvim oslobodilo straha koji ga je otpočetka morio, iako je bio toliko neizgovoriv da ga nismo dosad mogli spomenuti ni u ovoj pripovijetki, da je sišao s uma i da su njegov san i ustrajna njegova nesanica samo simptomi teškoga i neotklonjivog psihičkog poremećaja. Ako je sve tako stvarno kao u ovom članku iz Politike, tada on ne može biti lud. Pogotovo što ne postoji šansa da je za taj članak znao prije nego što je prvi put sanjao svoj san. U članku je naišao na podatak koji će, čini nam se, voditi konačnom razrješenju njegova slučaja. Ubojstvo ili samoubojstvo – kako je sugerirano već u Politikinom
Prije nego što ode u hotel, Ilija Soldo nekoliko će puta, otpočetka do kraja, prehodati kratku Ulicu maršala Birjuzova – nazvanu po sovjetskom maršalu, jednom od osloboditelja Beograda, koji je poginuo u avionskoj nesreći dolazeći na proslavu dvadesete godišnjice oslobođenja grada – uvjerit će se da zgrada u kojoj je živio Hinko Ajzler više ne postoji, vjerojatno je stradala u bombardiranjima u Drugome svjetskom ratu, možda već 6. aprila 1941. Nadvirivao se preko visokog zida koji je opkoljavao sinagogu, ispod oka zagledao policajca koji je upravo izašao iz staklene kućice i premišljao se je li mu sumnjiv taj čovjek koji već nekoliko puta prolazi ispred njega i ponaša se poprilično sumanuto… Ali ga je pustio da prođe i tako taj mladi beogradski policajac, imenom Perica Utješanović, sin Jove Utješanovića i Stoje Utješanović, rođene Ćopić, koji su stigli u Srbiju augusta 1995, u dugoj koloni Srba koji su tokom Oluje prognani iz Hrvatske, nastanjen u Borči, oženjen, otac dvogodišnjih blizanaca, djevojčice i dječaka, nikada neće saznati da je propustio legitimirati visokog hrvatskog policijskog dužnosnika, o kojem će narednih dana i mjeseci naveliko pisati beogradski tabloidi. Ilija Soldo je te noći doživio težak moždani udar i zapao u komu iz koje se do danas ne budi. Sljedećih sedam dana ležao je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beograd, a onda je tajno, helikopterom prebačen u Zagreb u jednu od tamošnjih bolnica. Zagrebački mediji nisu izvijestili o ovom događaju, niti je rečeno što se dogodilo s načelnikom Odjela za krvne delikte u najvećoj hrvatskoj policijskoj upravi i u kakvoj je to tajnoj misiji jedan od najpoznatijih hrvatskih policajaca boravio u Beogradu. Pisanje beogradskih tabloida u Zagrebu su doživjeli kao još jedan, ovaj put sasvim bizaran, izraz srpskog neprijateljstva prema Hrvatskoj.
Nikolaj Schultz
ZAISTA, POSTOJE MNOGI RAZLIČITI NAČINI KAKO SE MOŽE ŽIVJETI NA RUŠEVINAMA KAPITALIZMA
Piše:
Danski sociolog, filozof i politički teoretičar u svom se radu fokusira na pitanja ekologije, politike i društvenih promjena u doba ekološke krize. U suradnji sa slavnim francuskim filozofom Brunom Latourom napisao je utjecajnu knjigu ‘Memorandum o novoj ekološkoj klasi’
Danski sociolog, filozof i politički teoretičar Nikolaj Schultz - rođen 1990. u Aarhusu - u svom se radu fokusira na pitanja ekologije, politike i društvenih promjena u doba ekološke krize. U suradnji sa slavnim francuskim filozofom Brunom Latourom prije nekoliko godina napisao je iznimno utjecajnu knjigu “Memorandum o novoj ekološkoj klasi” (AGM, prijevod Milena Ostojić), koja je u međuvremenu postala referentno djelo za sve one koji se bave političkom ekologijom, a njezine ideje, duboko ukorijenjene u analizi društvenih klasa i ekoloških borbi, i dalje privlače pažnju akademske zajednice, ali i aktivista, političara, umjetnika i običnih građana. Nikolaj Schultz - kojega europski mediji nazivaju ‘mladom zvijezdom ekološke sociologije’ - ljubazno je pristao na intervju za BestBook u kojemu smo razgovarali o njegovoj suradnji s Latourom, utjecaju njihove knjige, ekološkim pokretima i izazovima s kojima se svijet suočava u borbi protiv klimatskih promjena.
Nastavak na sljedećoj stranici
DARKO VLAHOVIĆ
Svjestan sam da mnogi ekološki mislioci smatraju da je sloboda zastario pojam, opterećen modernim konotacijama. Doista, neki oblici shvaćanja slobode vjerojatno su suodgovorni za kaotičnu situaciju u kojoj smo se našli, kaže nam Nikolaj Schultz
BestBook: Zajedno s poznatim francuskim filozofom Brunom Latourom napisali ste knjigu“Memorandum o novoj ekološkoj klasi”koja je objavljena i u Hrvatskoj.Kako je došlo do vaše suradnje s Latourom?
Bruna Latoura prvi put sam upoznao 2015. kada sam pohađao njegov kolegij ‘Filozofija prirode’ na Sciences Po u Parizu - kolegij na kojem je razrađivao argumente koji će kasnije biti objavljeni u njegovoj knjizi “Facing Gaia”. No, na neki način, upoznao sam ga još i prije, jer sam semestar ranije pisao diplomski rad upravo o njegovom radu. Možete zamisliti koliko mi je značilo kada sam ga napokon osobno sreo. Godinama smo kroz mnoge radne sesije, pisanja, čitanja i razmjenu ideja postupno razvijali koncept ‘geosocijalnih klasa’, koji je Latour prvi put predložio u knjizi “Down to Earth”. Naša suradnja započela je kroz niz kraćih i dužih tekstova, a na kraju je prerasla u knjigu. Zanimljiva je i sama priča o “Memorandumu o novoj ekološkoj klasi”: razgovarajući o predstojećim francuskim izborima, bili smo zapanjeni i obeshrabreni slabim izgledima Zelenih, unatoč ekološkoj katastrofi koja se odvijala pred našim očima. I bili smo u pravu, na kraju su jedva prešli pet posto glasova. Shvatili smo da je jedan od ključnih razloga za to nedostatak ideološkog rada - nešto što je presudno za stvaranje političke potpore. Kada su Latoura zamolili da pomogne u kampanji Zelenih, pozvao me da mu se pridružim u pisanju i tako smo počeli oblikovati ključne točke koje su na kraju postale “Memorandum”. Proces pisanja bio je poput dijaloga: stalna razmjena novih verzija rukopisa, dopisivanja, preinaka i prevođenja, sve dok nismo sjeli zajedno i finalizirali rukopis.
BestBook: Što vas je najviše impresioniralo kod Latoura? Što ste naučili od njega? Postoje li stvari oko kojih se niste slagali?
strankama. O knjizi sam održao brojna predavanja. Mnoge teze iz knjige kroz te su rasprave dodatno razvijene - posebice ideja da ekologija mora biti shvaćena kroz prizmu sukoba i da kulturna borba ne smije biti podcijenjena ako želimo stvoriti snažan političko-ekološki subjekt. Zanimljivo je da je knjiga imala značajan utjecaj i na umjetnički i arhitektonski svijet, što nismo očekivali, ali nas je ugodno iznenadilo.
BestBook: Aktivisti redovito provode protestne akcije koje privlače pažnju medija: primjerice zalijevanje slavnih umjetnina bojom,ili blokade prometa.Smatrate li da su te akcije korisne za podizanje svijesti o klimatskim promjenama? Nisu li one zapravo kontraproduktivne jer odbijaju obične,‘klasno nesvjesne’građane? Teško pitanje. I ja se pitam koliko su takve akcije korisne, iako razumijem frustraciju i očaj zbog kojih se one pokreću. No, uvjeren sam da te taktike same po sebi nisu dovoljne. Ako želimo istinsku promjenu, moramo se usmjeriti na dublju kulturnu transformaciju. Ovo je tema o kojoj sam puno razgovarao s Luisom Neubauer iz njemačkog klimatskog pokreta i oboje se slažemo da protesti nisu dovoljni - potrebna je ideološka izgradnja. Moram još spomenuti i srodno pitanje rasprave između lenjinističke ekologije Andreasa Malma s jedne strane, i moje i Brunove demokratskije verzije s druge strane. Glede te rasprave, trebalo bi pročitati posljednje poglavlje nove knjige Petera Sloterdijka “Prometej”. On je na našoj strani!
Memorandum
Osim što mi je prenio analitičke alate, metode pisanja, ambiciju, disciplinu i radnu etiku, Latour me naučio važnosti poniznosti i znatiželje. Bio je briljantan mislilac upravo zato što nikada nije vjerovao da posjeduje konačan odgovor. Sve do kraja života bio je spreman preispitivati vlastite ideje i razvijati nove hipoteze kada bi vidio da su potrebne. Jedan od primjera toga je moja knjiga “Land Sickness”, koja se bavi egzistencijalnim pitanjima i u određenim aspektima proturječi nekim temeljnim ‘latourovskim’ postavkama. No, čak i tada mi je rekao: ‘Mislim da si u pravu - ali sada si prepušten sam sebi!’ Smatram da je to iznimno inspirativan pristup intelektualnom radu. Osim toga, naučio me važnosti ravnoteže između ozbiljnosti i igre u radu. Često je govorio: ‘Piši kao da je to najvažnija stvar na svijetu, i kao da nije nimalo važna.’ Jer ako se previše bojimo pogriješiti, onda gubimo hrabrost i radoznalost potrebne za istraživanje i stvaranje.
o novoj ekološkoj
klasi Nikolaj Schultz. AGM.
Prijevod: Milena Ostojić
BestBook: Postoji li već sada‘ekološka klasa’?Tko su njezini pripadnici?
Smatram da se počinju nazirati mogućnosti, prvi obrisi i siluete nastajuće ‘ekološke klase’ - zajednice koja se može oblikovati oko svoje borbe protiv širenja proizvodnih praksi, njihovih ciljeva i destruktivnih posljedica, te koja se bori za uvjete održivog života na Zemlji, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini. To, dakle, nije klasa definirana u klasičnom marksističkom smislu, prema ‘ekonomskoj’ poziciji i interesima. Umjesto toga, riječ je o klasi koja bi mogla postati svjesna same sebe i okupiti se oko svojih zajedničkih ‘zemaljskih’ interesa - očuvanja ili osiguravanja planetarnih uvjeta nužnih za opstanak društva i čovječanstva. Primjeri takve borbe su mnogobrojni. No, je li se ta klasa već razvila u samosvjesnu zajednicu, s jasnom klasnom sviješću? Vjerojatno ne. Koristeći klasičnu povijesnu terminologiju teorije klasa, mogli bismo reći da ona zasad postoji samo kao ‘klasa na papiru’. No, za to postoje i opravdani razlozi. Izgradnja snažne klasne svijesti dugotrajan je proces. Dovoljno je prisjetiti se povjesničara E. P. Thompsona, koji je u svom djelu “The Making of the English Working Class” pokazao da je za oblikovanje takve svijesti potrebno otprilike stotinu godina!
BestBook: Knjiga je izvorno objavljena prije točno tri godine.Je li vaš memorandum imao utjecaja na ekološke pokrete diljem svijeta? Napisali ste da je njegova ciljana skupina“članovi ekoloških stranaka i njihovi sadašnji i budući birači”.Je li knjiga doprla do njih? Teško je točno procijeniti, ali mislim da je imala određeni utjecaj. Knjiga je prevedena na petnaest jezika i još uvijek se o njoj raspravlja među aktivistima i zelenim
BestBook: Ako je protivnik radničke klase bila buržoazija,tko je protivnik ekološke klase?
Kao što sam već rekao, dok je stara klasna borba 19. i 20. stoljeća bila organizirana oko proizvodnih snaga, nova ekološka klasna borba organizira se oko zaštite, osiguranja i očuvanja uvjeta za održiv život na planetu, dugoročnu opstojnost i prosperitet društava u antropocenu.
Nastavak na sljedećoj stranici
Postoje bezbrojni primjeri takvih ‘geosocijalnih ratova’, i novih linija sukoba koje presijecaju stare klasne borbe i političke podjele. Sjetimo se, primjerice, borbe protiv otvaranja rudnika ugljena u Lützerathu u Njemačkoj ili protiv gradnje golemih akumulacijskih bazena za vodu u Saint-Solineu u Francuskoj. Ti sukobi i podjele u svojoj biti nisu borbe za preuzimanje sredstava za proizvodnju, već borbe protiv samih proizvodnih praksi. Ukratko, riječ je o sukobima između onih koji žele proširiti i nastaviti putanju proizvodnje i onih koji je žele ograničiti, kako bi osigurali trajnu održivost svojih životnih prostora i prosperitet u smislu životnih uvjeta.
BestBook: U jednom intervjuu rekli ste da‘ekologija’ nema šanse ako će se natjecati sa‘slobodom’.Drugim riječima,da bismo spasili planet morat ćemo se odreći nečega što sada smatramo svojim slobodnim izborom. Do kuda bi trebala ići sloboda pojedinca?
Svjestan sam da mnogi ekološki mislioci smatraju da je sloboda zastario pojam, opterećen modernim konotacijama. Doista, neki oblici shvaćanja slobode vjerojatno su suodgovorni za kaotičnu situaciju u kojoj smo se našli. No, smatram da bi bila velika pogreška jednostavno odustati od tog ideala ili ljudima poručiti da ga moraju u potpunosti zaboraviti, da je ta njihova vrijednost tek pogrešan i opasan relikt prošlosti. Zašto? Zato što su ljudi suviše duboko, egzistencijalno, emocionalno i politički, vezani uz ideju slobode da bi je tek tako napustili. Kao što sam jednom rekao, a na što se vi ispravno referirate, ‘ekologija’ nema nikakve šanse ako se mora natjecati sa ‘slobodom’. Zato ne možemo taj pojam jednostavno ostaviti iza sebe niti se ponašati kao da ljudima ne znači ništa. Ono što, međutim, možemo učiniti jest pokazati kako su neka ranija shvaćanja slobode danas problematična, kako su nas vodila i još uvijek vode u određene slijepe ulice - i potom pokušati slobodu nanovo definirati, preoblikovati ili revitalizirati. Riječ je o tome da ostanemo vjerni vrijednosti, ali da izdamo njezino trenutno značenje, ako tako želite. Što bi sloboda mogla postati danas?
to je da je on protiv ekologije u svakom mogućem smislu, i politički i znanstveno. Ako postoji ijedna konstanta u prijelazu s Trumpa 1.0 na Trumpa 2.0 - sada dodatno osnaženog eskapizmom Elona Muska, uz njegov “idemo na Mars” i slične fantazije - onda je to uporno negiranje klimatskih promjena i napad na znanstvenike i klimatski aktivizam. Od njegovih prvih predizbornih skupova 2015. do nedavnih povika u Madison Square Gardenu, jedina mantra koja se nije promijenila ni za nijansu ostala je: “Buši, samo buši”. Dakle, znamo gdje stoji po tom pitanju. Ali možda to i nije nužno loša stvar. Barem znamo gdje se nalazimo, barem imamo kristalno jasnu ideološku protupripovijest onome što bi moglo postati politički ekologizam. Bruno je uvijek govorio da je orijentacija u politici jednostavna: samo pogledaj Trumpa i učini točno suprotno! Hoće li on ubrzati klimatsku katastrofu? Svakako će pokušati. Hoće li u tome uspjeti, drugo je pitanje. Naravno, ogromna je šteta što je ponovno povukao SAD iz Pariškog sporazuma i što sustavno potkopava klimatske politike. No, kako su mnogi komentatori ispravno primijetili, srećom, klimatska akcija nije ograničena samo na saveznu vlast. Još uvijek postoje brojne mogućnosti na razini saveznih država, gradova, lokalnih uprava, pa čak i kroz privatni sektor i tržišne mehanizme. Tako da, koliko god bio destruktivan, Trump ipak ne drži sve konce u rukama.
Ako nas je Trump ičemu naučio, onda nas je naučio da zapravo nikada ne znamo što možemo očekivati od njega. Osim, naravno, jedne stvari, koju s pravom ističete, a to je da je on protiv ekologije u svakom mogućem smislu, i politički i znanstveno
Mislim da moramo razviti ideju slobode kao nečega što se neprestano pregovara s mnogim bićima na Zemlji s kojima ljudi supostoje i kroz koja postoje, slobodu koja se ostvaruje kroz njegovanje veza, kako među ljudima, tako i s neljudskim svijetom. Možda nešto nalik slobodi koju je Hegel opisao kao “biti-ja-s-drugim”, samo što bismo ovdje trebali proširiti pojam “drugoga” i uključiti i druga živa bića, ona koja su dosad bila isključena iz sfere slobode.
BestBook: DonaldTrump je ponovno ušao u Bijelu kuću,te je odmah potpisao niz predsjedničkih ukaza, među kojima i ukidanje ograničenja naftnoj industriji i izlazak iz Pariškog klimatskog sporazuma.Što može svijet očekivati od njegovog predsjedništva u smislu borbe protiv klimatskih promjena? Hoće liTrump ubrzati klimatsku katastrofu?
Ako nas je Trump ičemu naučio, onda nas je naučio da zapravo nikada ne znamo što možemo očekivati od njega. Osim, naravno, jedne stvari, koju s pravom ističete, a
BestBook: Prošle je godine prosječna temperatura na Zemlji po prvi puta bila 1,5 stupnja Celzija iznad predindustrijskih razina,što je najviša temperatura do koje bi se - prema mišljenju stručnjaka - mogli izbjeći najkatastrofalniji klimatski scenariji.U svojoj posljednjoj knjizi“Land Sickness”prilično ste pesimistično opisali današnju globalnu stvarnost.Znači li to da je već sada prekasno? Nisam siguran da bih “Land Sickness” opisao kao pesimističnu knjigu - možda čak upravo suprotno. Istina, većina čitatelja ne bi rekla da je ta knjiga “puna nade”, ali mnogi je doživljavaju kao umirujuću u načinu na koji artikulira egzistencijalnu zbunjenost koja proizlazi iz spoznaje da planet gubi uvjete za život, i to pod utjecajem vlastite vrste. Možda iz toga, paradoksalno, ipak može proizaći neka nada: iz suočavanja s problemima bez iluzija i iz nužnosti političke i egzistencijalne preorijentacije, kako kolektivne, tako i individualne. Ništa nije prekasno u apsolutnom smislu: 1,5 stupnjeva zagrijavanja je svakako bolje od 2, a 2 je bolje od 4, i tako dalje. Ali, kako bi rekla Isabelle Stengers, postoje mnogi različiti načini kako živjeti u ruševinama kapitalizma, kako nastaniti svijet klimatskih katastrofa i kako pružiti otpor nadolazećem barbarstvu.
MOJA VISA ZA SVAKI DAN
Postanite korisnik Premium Visa kartice bez upisnine i članarine za prvu godinu korištenja!*
• obročna otplata do 36 rata bez kamata i naknada
• Premium ponude
• Premium Rewards program nagrađivanja
KRENIMO
NA PUTOVANJE I OTKRIJMO
TAJNE NAŠE LIJEPE HRVATSKE
Bogata iskustva i neistražena područja doslovce nam se nalaze na dohvat. Otvorite srca, zaželite i začas ćete se naći na nekom od najljepših putovanja svog života, makar i na jedan dan
Ako vas put nanese dalje na istok, prema čarobnom Osijeku I Erdutu, otvorit će vam se nova prostranstva
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: ANA DASOVIĆ
Proljeće je zavladalo našim krajevima. Još 1933. o prekrasnim danima proljetnog sunca u međimurskom kraju pisao je Dragutin Domjanić: “I oblaki žarki il beli kak sneg,/vsi puni kak lice deteta,/ na nebu su. Ti i na travnik si svoj/rasipal sam cvet si do cveta.”
Upravo to sjajno sunce i žarki oblaci, te čudesno zelenilo, uvijek nas trgnu iz zimskog sna i probude nam želju za putovanjima, prirodom, novim vidicima... Putovanja, čak i ona kratka, dvodnevni city breakovi, jednodnevni izleti s agencijama na destinacije u susjednim zemljama, pa čak i popodne u susjednoj županiji, “pune” nam baterije i optimizam. Odmor od svakodnevice kroz putovanje, posjete lijepim, novim, drugačijim destinacijama, navika je europskih stanovnika još od davnina. Pandemija i ekonomska kriza minimalno su utjecale na tu naviku, pokazuju istraživanja. U putovanjima jednako uživaju i građani Hrvatske, bilo da biraju udaljenije krajeve, bilo da ostaju u vlastitome kraju. I to se ne mijenja, kao što se ne mijenja ni ono što nas privlači. A privlači nas čarolija iskustva koja se nalazi na najneočekivanijim mjestima. I tu čaroliju možemo pronaći u svakom kutku naše lijepe zemlje. Od planina, do otoka,
Mirisi, zvukovi, prizori i okusi ovih mjesta ostaju s vama. Kampanja
Posjeti me, koju možete pogledati na stranicama Hrvatske turističke zajednice, savršeno prenosi taj osjećaj kroz šest epizoda koje vas vode na putovanje kroz srca i duše nekih od najljepših, često zaboravljenih dijelova Hrvatske
od riječnih dolina do slavonskih šuma, od zagorskih dvoraca do krških polja i spilja Dugog otoka. Krenimo na zajedničko putovanje i otkrijmo nove tajne naše lijepe zemlje. Svi su čuli, primjerice, za pašku čipku. A znate li kako jedinstvene uzorke čipke izrađuju i međimurske čipkarice? Svetomarska čipka zaštićeno je nematerijalno dobro od 2009. godine, a plete se jednom neprekinutom niti koju drži par batića. U Međimurju se ljudi i danas bave zlatarenjem. O tim davnim običajima i bogatoj povijesti ovoga kraja otkrit će vam izložbe Muzeja Međimurja u Čakovcu, u kojem će vas oduševiti i Stari grad koji datira još od 13. stoljeća. Ovaj kraj krije i bisere suvremene kulture i umjetnosti. U Muzeju Croata insulanus u Prelogu upoznajte hrvatsku naivnu i modernu umjetnost, a ako niste upoznati s euritmijom, izvedbenom, plesnom umjetnošću koja spaja um, duh I tijelo, obiđite centar posvećen njezinu osnivaču dr. Rudolfu Steineru. Upravo je Centar dr. Rudolfa Steinera jedna od najvećih turističkih atrakcija Međimurja koja privlači i mnoge strane goste.
Slavonija
Nastavak na sljedećoj stranici
Putovanje sa sjevera zemlje prema jugu povest će vas preko varaždinskog i zagorskog kraja, čije su maglovite brege opjevali naši najveći pjesnici, pjevačice i pjevači, književnici, umjetnici.
Prateći tok rijeke Sutle, od mjesta do mjesta, pronaći ćete rodne domove Augusta Cesarca, Antuna Mihanovića,
Povratak prema kontinentu produljite još malo uz obalu, do prekrasnog Zadra, a onda uskočite na jedan od brojnih trajekata koji će vas dovesti do čudesnog Dugog otoka. Bilo da birate uživanje na slavnoj pješčanoj plaži Sakarun, ili se odlučite istražiti prirodne ljepote otoka, nećete pogriješit
Krležine doživotne muze, slikarice i književnice Mimice Kantoci Kaučić. Istraživanje života ove fascinantne žene dovest će vas i do dvorca Mali Tabor, prelijepe građevine u srcu Zagorja koja je bila mjesto okupljanja Društva Mali Tabor, neformalne skupine intelektualaca tog područja u drugoj polovici 19. stoljeća, gotovo sve do II. Svjetskog rata. Tabor je tek jedan od brojnih dvoraca koji će vas zadiviti u zagorskome kraju. Jedan od njih je dvorac Oršić i Muzej seljačkih buna u njegovu prostoru. Saznat ćete kako je živio Matija Gubec i kako se mjerilo vrijeme sunčanim satom Franje Tahyja. Zasluženi odmor ćete pronaći u jedinstvenom perivoju s egzotičnim biljkama, kao i u velikoj gastronomskoj ponudi u neposrednoj blizini, na koju god stranu krenuli.
Vijugavim i kvalitetnim cestama Zagorja brzo ćete stići i do toplica, koje su turistički zaštitni znak ovoga kraja. Stubičke, Krapinske, Tuheljske, koje god odaberete, opuštanje u zdravoj vodi i zelenoj prirodi doslovce će vas pomladiti.
Zanima li vas suvremena hrvatska povijest, uputite se prema Velikom Trgovišću, rodnome mjestu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kao i do Kumrovca, sela Josipa Broza Tita, vođe jednog od najjačih antifašističkih pokreta u Europi.
Nastavak na sljedećoj stranici
Dugi otok
Dugi otok
Svi su čuli za pašku čipku. A znate li kako jedinstvene uzorke čipke izrađuju i međimurske čipkarice?
Svetomarska čipka zaštićeno je nematerijalno dobro od 2009., a plete se jednom neprekinutom niti koju drži par batića
Kraj travnja označava i početak hodočašća u Mariju Bistricu, u nacionalno marijansko svetište koje godišnje posjete tisuće i tisuće vjernika.
Veličanstvena Bazilika Majke Božje Bistričke arhitektonski je biser koji vrijedi posjetiti i izvan hodočasničke sezone. Suvremeno doba i prahistorija savršeno se spajaju u Muzeju krapinskih neandertalaca u Hušnjakovu, koji vrijedi posjetiti i više puta. Sve ovo i puno više, smješteno je na tek nešto više od 2000 četvornih kilometara.
Pitomi krajevi i izuzetna gostoljubivost stanovnika dočekat će goste i u prekrasnoj Slavoniji. U koji god grad i mjesto ovog veličanstvenog prostora se uputite, stići ćete na neko od brojnih tradicijskih događanja, od Đakovačkih vezova, Miholjačkog sijela, do Osječkog ljeta mladih i nezaboravnih Vinkovačkih jeseni. Kako se tradicija može približiti gostima pokazuje i Muzej bećarca u Pleternici, poznat i kao najraspjevaniji muzej u Hrvatskoj. U dvije godine otkako je otvoren, privlači i staru i mladu publiku koja se i sama može okušati u karaoke pjevanju bećaraca, ili sviranju virtualnih tambura. Ljubitelje prirode oduševit će Park prirode Papuk, još jedan od dragulja koje mnogi tek trebaju otkriti. Bilo da ćete se uputiti planinarskim stazama, bilo da ćete se okušati u adrenalinskom parku, ili istražiti geološku povijest Papuka u posjetiteljskim centrima, izlet u šumoviti kraj nećete brzo zaboraviti. Svakako nećete propustiti posjetiti i globalno poznate Kutjevačke podrume, a ako vas put nanese dalje na istok, prema čarobnom Osijeku i Erdutu, otvorit će vam se nova i nova prostranstva. Dok plovite polako Kopač-
kim ritom, možete pomisliti kako ste u dalekoj Amazoni. Vukovar će vas prigrliti kao svoje, a u Vučedolskom nalazištu i tamošnjem Muzeju uronite u slojeve daleke povijesti, od Starčevačke kulture još iz neolita, do bogate i snažne Vučedolske kulture otprije 3000. godina prije Krista. Aktivan odmor već dugo je glavna paradigma, kad se razgovara o odmaranju. Aktivan odmor pritom ne podrazumijeva samo rekreativne aktivnosti, biciklizam, planinarenje ili neki od popularnih sportova na vodi. Mnogi sve češće za odmor biraju destinacije koje će im pružiti različite oblike razonode, od kulture, preko umjetnosti, do, primjerice, glazbene zabave. Upravo na ogromnoj popularnosti ljetnih festivala i drugih glazbenih događanja mnogi naši turistički krajevi grade svoju ponudu. Pulska Arena već je tradicionalna ljetna destinacija s globalno poznatim gostima. Isto tako, posljednjih godina jedan
od glavnih dalmatinskih gradova koji privlače publiku željnu dobre glazbe je svakako Šibenik. Krešimirov grad i njegova Tvrđava sv. Mihovila postali su sinonim kvalitetne ljetne kulturne ponude. Krajem
Prateći tok rijeke Sutle, od mjesta do mjesta, pronaći ćete rodne domove Augusta Cesarca, Antuna Mihanovića, Krležine doživotne muze, slikarice i književnice Mimice Kantoci Kaučić
lipnja tako će Šibenska narodna glazba zasvirati Arsena, dok je već rasprodan koncert kultnog britanskog glazbenika Morrisseya. U Šibenik u kolovozu stižu i Roisin Murphy, Parni valjak, Josipa Lisac... Bogata kulturna ponuda Šibenika traje sve do listopada, pa svatko može pronaći nešto za svoj gušt. Koncerti su, pritom, samo dio bogate ponude koju ovaj dio Dalmacije i zaleđa nudi svojim gostima. Nevjerojatno je lako “izgubiti” se u ulicama staroga dijela Šibenika, a po vrlo prihvatljivim cijenama začas ćete se naći među kornatskim otocima, ili se diviti čarobnome kanalu svetog Ante dok plovite prema Tvrđavi svetog Nikole. Grad je prepun zanimljivih mjesta, a neće pogriješiti ni ako krenete izvan grada. Na obali vas očekuju otočni dragulji poput Krapnja, Zlarina i Prvića, a u zaleđu možete provesti fantastičan dan u Sokolarskom centru ili u Parku prirode Krka. Jedan od dana u ovome kraju sačuvajte i za kraljevski grad Knin. U općini Civljane dočekat će vas spektakularno vrelo Cetine, a u Erveniku lijepa rijeka Zrmanja koja spaja lički i dalmatinski kraj. Povratak prema kontinentu produljite još malo uz obalu, do prekrasnog Zadra, a onda uskočite na jedan od brojnih trajekata koji će vas dovesti do čudesnog Dugog otoka. Bilo da birate uživanje na slavnoj pješčanoj plaži Sakarun, ili se odlučite istražiti prirodne ljepote otoka, nećete pogriješiti. Park prirode Telašćica jedinstven je fenomen sa svojim slanim i ljekovitim jezerom Mir, “stenama” koje se uzdižu i do 200 metara iznad mora, te biljnim i životinjskim svijetom koji broji i više stotina vrsta.
Gorski kotar
Nastavak na sljedećoj stranici
Zagorje - Trakošćan
HTZ Ova je uvala jedna od najsigurnijih prirodnih luka na Jadranu, a unutar nje nalazi se još šest otočića. Ne zaboravite ni na Sali, najveće mjesto na otoku, te tradicionalnu “Tovareću mužiku” za Saljskih užanci. Utrka tovara i slavno puhanje u rog saljskih mužikaša uspomena je koju ćete rado ponijeti kući.
Ovo ljeta na Dugom otoku možete “uhvatiti” i ploveće Histrionsko kazalište, komičara Ivicu Lazanea, kao i Jazz&Blues tjedan krajem kolovoza. Nećete ostati gladni i žedni sjajne kulturno-umjetničke otočne ponude.
Još jedan kraj Hrvatske već dugo je visoko na listi omiljenih destinacija hrvatskih građana. To je Gorski kotar, koji se prometnuo u jedan od najtraženijih cjelogodišnjih odabira za odmor. I dok se božićni i novogodišnji termini rasprodaju već ujesen, sve više gostiju ugodnu hladovinu ovog gorskog područja bira i za ljetne mjesece. Potencijal ovoga kraja privukao je i organizatore jednog od najpoznatijih naših filmskih festivala, Cinehill film festivala, koji se nakon 20-ak godina u Motovunu preselio upravo u Gorski kotar.
Ako imate tek jedan dan za izlet, ne propustite Kanjon Kamačnik, prikladan i za najmlađe članove obitelji, ili uživanciju na Lokvarskom jezeru, uz obilazak jedne od
Tabor je tek jedan od brojnih dvoraca koji će vas zadiviti u zagorskome kraju. Jedan od njih je dvorac Oršić I Muzej seljačkih buna u njegovu prostoru.
Saznat ćete kako je živio Matija Gubec i kako se mjerilo vrijeme sunčanim satom Franje Tahyja
najljepših hrvatskih spilja, Lokvarku. Park Šuma Golubinjak još je jedan izbor s kojim ne možete pogriješiti. Jedinstven doživljaj pružit će vam i Špilja Vrelo, koju zbog ljepote nazivaju i “Postojna u malom”. U špilji staroj čak četiri milijuna godina održavaju se koncerti, što daje dodatan šarm ovoj prirodnoj ljepotici. Posjetite kraljevski grad Mrkopalj, planinsko selo Begovo Razdolje, sa svojih 30-ak stanovnika jedino naseljeno mjesto u Hrvatskoj na nadmorskoj visini iznad 1000 metara. U Delnicama posjetite crkvu sv. Ivana Krstitelja iz 19. stoljeća, Popovićev mlin i Kuću Rački. Kulturna baština Gorskog kotara broji više od stotinu spomenika, od kojih je više od 20 upisano u Registar nepokretnih spomenika kulture.
Čarobno putovanje Gorskim kotarom prigodno možete zaokružiti i posjetom Ivaninoj kući bajki u Ogulinu, interaktivnom muzeju posvećenom našoj velikoj spisateljici Ivani Brlić Mažuranić.
Bogata iskustva i neistražena područja doslovce nam se nalaze na dohvat. Otvorite srca, zaželite i začas ćete se naći na nekom od najljepših putovanja svog života, makar i na jedan dan.
Dok se Zapad pripremao za rat, Huxley je sve snažnije vjerovao da je ključ rješenja svjetskih problema u promjeni pojedinca mističnim prosvjetljenjem
HUXLEYEVE PROROČANSKE VIZIJE
Zagrebački nakladnik Lumen objavio je početkom godine zbirku eseja ‘Divni novi svijet iznova’, koju je Huxley objavio 1958. godine. Zbirka se sastoji od dvanaest eseja u kojima razmatra u kojoj je mjeri njegova proročanska vizija otprije četvrt stoljeća zaživjela u zbilji i što čovječanstvo čeka u budućnosti, pri čemu treba naglasiti da je Huxley izrazito pesimističan u tom pogledu
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: JOSIP MLAKIĆ
Aldous Huxley, rođen 1894. godine, predstavlja jednu od najzanimljivijih figura engleske književnosti 20. stoljeća. (Umro je 1963. u Los Angelesu. Zanimljiv je podatak da su istoga dana umrli i John F. Kennedy te drugi poznati britanski pisac, C. S. Lewis.) Njegova bibliografija obuhvaća gotovo pedeset knjiga, uključujući publicistiku, eseje, romane, pjesme i pripovijetke. Pjesme i kratke priče počeo je pisati ranih dvadesetih godina 20. stoljeća, a književni je ugled stekao prvim romanom “Cromovo žutilo”, koji je objavljen 1921. Slijedili su romani po kojima je postao svjetski poznat -
Huxley je najviše ostao upamćen po romanu ‘Divni novi svijet’, koji je objavljen u vrijeme kad je znanstveno-fantastična literatura obitavala u svojevrsnom paraliterarnom getu. Huxley je tim romanom stvorio jednu od najznačajnijih antiutopija koja se, uz ‘1984.’ Georgea Orwella i uz roman ‘Mi’ Jevgenija Zamjatina, općenito smatra ponajboljim antiutopijskim romanom, a koji je uz to i neupitni klasik engleske književnosti koji je odigrao važnu ulogu u kritičkoj percepciji žanrovske književnosti
“Kontrapunkt života” (“Point Counter Point”) iz 1928. i “Divni novi svijet” (“Brave New World”) iz 1932. godine. U godinama prije Drugog svjetskog rata Huxleyjeva su djela upozoravala na prijeteći kaos u društvu te pokazivala globalni osjećaj da se stanje u društvu opasno otima nadzoru. Poznat je, također, i po pacifističkom romanu “Slijepi u Gazi” iz 1936. godine, te po svojim esejima. U prvom razdoblju stvaralaštva zaokuplja ga tema životnog besmisla, dok se u drugom sve se više okreće mistici te proučava istočnjačke i zapadnjačke mistike. Tijekom 1920-ih i ranih 1930-ih većinom je živio u Italiji
i Francuskoj. Godine 1937., na vrhuncu slave, preselio se u Sjedinjene Američke Države, u Kaliforniju, gdje je radio kao scenarist u Hollywoodu. U tom je razdoblju, tvrdi Christopher Isherwood u svojoj autobiografskoj knjizi “My Guru and His Disciple”, Huxley zarađivao više od tri tisuće dolara tjedno, što je danas iznos veći od 50 tisuća dolara, te je veći dio tog novca koristio za spašavanje židovskih i ljevičarskih pisaca i umjetnika izbjeglica iz Hitlerove Njemačke, kojima je plaćao put u Sjedinjene Američke Države. Dok se Zapad pripremao za rat, Huxley je sve snažnije vjerovao da je ključ rješenja svjetskih problema u promjeni pojedinca mističnim prosvjetljenjem. Svoja iskustva s halucinogenim drogama, koja je pomno pratio tako što je bilježio doživljaje i snimao razgovore pod opijatima na diktafon, opisao je u djelima “Vrata percepcije” iz 1954. i u eseju “Raj i Pakao” iz 1956. godine. Prvi put je uzeo meskalin 1953. Čak je, navodno, na samrti zamolio da mu se da doza LSD-a. U svom romanu “Elementarne čestice”, kojim se proslavio, francuski pisac Michel Houellebecq spominje i Huxleya. Navodi kako je bio loš pisac te ga prikazuje u nekoliko scena kao ishlapjelog starca kojega neke hipi skupine iz šezdesetih nameću kao svoju intelektualnu ikonu, što je tipičan primjer paradoksa kojim se Houellebecq vrlo često služi: Huxley je prikazan kao stari, potrošeni pisac, ikona pokreta i svijeta u kojemu se njeguje kult tijela, mladosti i seksualnih sloboda. On je ovdje tek simbol suodnosa društva i pojedinca, i to onoga pojedinca koji je aktivno sudjelovao u njegovu kreiranju. Može se reći da je to ona stara priča o doktoru Frankensteinu i njegovu čudovištu, samo podignuta na višu, društvenu razinu. Ipak, Huxley je najviše ostao upamćen po romanu “Divni novi svijet”, koji je objavljen u vrijeme kad je znanstveno-fantastična literatura obitavala u svojevrsnom paraliterarnom getu. Huxley je tim romanom stvorio jednu od najznačajnijih antiutopija koja se, uz “1984.” Georgea Orwella i uz roman “Mi” Jevgenija Zamjatina, općenito smatra ponajboljim antiutopijskim romanom, a koji je uz to i neupitni klasik engleske književnosti koji je odigrao važnu ulogu u kritičkoj percepciji žanrovske književnosti. Huxley u romanu prikazuje represivno društvo bliske budućnosti koje prakticira prenatalnu selekciju jedinki i njihovo svrstavanje u zasebne funkcionalne kaste. Riječ je o društvu u kojem ljudi na svijet dolaze kloniranjem, roditeljstvo i individualizam su rijetki nedodirljivi tabui, dok starost ne postoji: naime, ljudi s navršenih 60 godina dobrovoljno odlaze u smrt. Kult mladosti, zdravlja, seksualnih sloboda, nesputana potrošnja i moćni antidepresivi, kao nužni korektiv,
noseći su stupovi izmaštanog Huxleyeva svijeta, dok je na pijedestal božanstva izdignut američki industrijalac Ford, koji je početkom prošlog stoljeća uveo masovnu, serijsku proizvodnju na industrijskoj traci. Ironični naslov “Divni novi svijet” preuzet je iz “Oluje” Williama Shakespearea: “O čudo! Koliko dobrih stvorenja ima ovdje! Kako je čovječanstvo lijepo! O divni novi svijete, koji ima takve ljude u sebi”.
Huxley je “Divni novi svijet” napisao u Francuskoj, od svibnja do kolovoza 1931. Roman započinje u Londonu 632. godine “AF” (nakon Forda), odnosno 2540. po gregorijanskom kalendaru, u državnom inkubatoru, gdje se djeca već u prenatalnom dobu metodom indoktrinacije i kemijskim preparatima pretvaraju u unaprijed određenu kastu temeljenu ponajprije na predodređenom koeficijentu inteligencije. Znanstveni proces koji se koristi za masovnu proizvodnju ljudskih bića naziva se Bokanovskyjev proces. Riječ je o proizvodnji više embrija iz jednog oplođenog jajašca koje stvara do 96 identičnih jedinki. Ova je tehnika ključna za napore društva da održi društvenu stabilnost i kontrolu, zato što omogućuje stvaranje standardizirane, poslušne radne snage. Biološke tehnike koje se koriste za kontrolu populacije ne uključuju genetski inženjering, jer je Huxley napisao svoj roman prije nego što je bila poznata struktura DNK. Međutim, postojali su znanstveni radovi o obrascima nasljeđivanja u biljnom svijetu koji su mu poslužili kao polazna točka. Također, u 20. stoljeću jača eugenički pokret temeljen na umjetnoj selekciji, čiji je Huxley bio pobornik. Iz Huxleyeve obitelji potječe niz istaknutih biologa, uključujući Huxleyeva polubrata Andrewa Huxleya, dobitnika Nobelove nagrade, i brata Juliana Huxleya, koji je bio biolog uključen u eugenički pokret. Mesijanske figure “divnog novog svijeta” su Henry Ford, izumitelj pokretne trake, što je nulta točka izmaštane Huxleyeve civilizacije, i Sigmund Freud, zbog toga što njegova psihoanalitička metoda implicitno ovisi o pravilima klasičnog uvjetovanja te zato što je Freud popularizirao ideju da je seksualna aktivnost neophodna za ljudsku sreću. Također, građani Svjetske države vjeruju da su Freud i Ford ista osoba, tako da, umjesto Svetog Trojstva, Huxleyeva civilizacija počiva na “Svetom Dvojstvu”. Uz “Divni novi svijet”, važno je spomenuti i postapokaliptični romana “Majmun i bit”, koji je objavljen 1948. godine, u kojem Huxley gradi još mračniju viziju budućnosti od one predstavljene u “Divnom novom svijetu”.
Divni novi svijet
iznova Aldous Huxley, Lumen.
Prijevod: Marko Maras
Mladi ljudi u tinejdžerskim godinama, tvrdi
Huxley se u romanu intenzivno koristi nadrealnim slikama, prikazujući ljude kao majmune koji će se, kao cjelina, neizbježno poubijati. Zasniva se na fiktivnom scenariju koji započinje vinjetom u kojoj inteligentni babuni započinju Treći svjetski rat. Dvije zaraćene strane imaju po jednog Einsteina na uzici kojega prisiljavaju da pritisne gumb, čime otpočinje rat do sveopćeg uništenja. Roman je podijeljen u dva dijela - “Tallis”, što je ujedno i ime lika iz romana koji najviše nalikuje samom Huxleyu, dok drugi dio čini Tallisov scenarij pod naslovom “Majmun i bit”, koji je Tallis predao studiju dva tjedna prije smrti. U prvom dijelu upoznajemo dvojicu intelektualaca iz filmske industrije, scenarista Boba Briggsa i naratora, koji na dan Gandhijeva ubojstva spašavaju Tallisov scenarij iz smeća. Fascinirani scenarijem, odluče pronaći Tallisa. Stižu na udaljeni i izolirani stari ranč, usamljeno imanje u nadrealnom, pustinjskom okruženju. Tu saznaju da je Tallis prije šest tjedana iznenada umro. Središnji dio Tallisova scenarija, koji predstavlja roman u romanu, odvija se stotinu godina nakon Trećeg svjetskog rata u kojem je stradao veći dio ljudske populacije. Zemlja je zatrovana radijacijom, osim područja Novoga Zelanda koje je bilo pošteđeno rata. Istraživački tim novozelandskih znanstvenika stiže u Kaliforniju, gdje upoznaju primitivnu civilizaciju u kojoj vlada bezakonje i gdje se novorođenčad rođena s malformacijama od radijacije ritualno ubija, kako bi se očuvala genetska čistoća populacije. Društvo je također počelo obožavati Sotonu, kojega nazivaju “Belial”, i ograničava reprodukciju na godišnju dvotjednu orgiju koja počinje na “Belialov dan”, nakon ritualnih ubojstava deformiranih beba. Završava bijegom novozelandskog znanstvenika dr. Poola i domorotkinje Loole u pustinju sjeverno od Los Angelesa, gdje nailaze na Tallisovu nadgrobnu ploču na koju su uklesana tri stiha iz elegije Percyja Bysshea Shelleyja o smrti engleskog pjesnika Johna Keatsa. Zagrebački nakladnik Lumen objavio je početkom godine u prijevodu Marka Marasa zbirku eseja “Divni novi svijet iznova”, koju je Huxley objavio 1958. godine. Zbirka se sastoji od dvanaest eseja u kojima Huxley razmatra u kojoj je mjeri njegova proročanska vizija otprije četvrt stoljeća zaživjela u zbilji i što čovječanstvo čeka u budućnosti, pri čemu treba naglasiti da je Huxley izrazito pesimističan u tom pogledu: “Poglavlja koja slijede imala su misaonu podlogu: mađarski ustanak i njegovo gušenje, hidrogenske bombe, trošak onoga što se u svakoj naciji zove ‘obrana’, kao i beskrajne čete uniformiranih dječaka, bijelih, crnih, smeđih, žutih, koji poslušno marširaju prema masovnoj grobnici.
Huxley, nemaju vjere u demokratske institucije, ne smeta im cenzura nepopularnih ideja, ne vjeruju da je vladavina naroda uopće moguća, što slabi njegovu vjeru u budućnost Nastavak na sljedećoj stranici
(...) Dosadnu istinu zasjenjuje uzbudljiva laž, a sloboda je ugrožena i hitno je potrebno obrazovanje za slobodu, dok ne bude prekasno”. Kao ključni problem kojim će se čovječanstvo suočiti u budućnosti, Huxley vidi u prenaseljenosti planeta, o čemu piše u prvom eseju iz zbirke, te navodi kako se u trenutku pisanja osjećao manje optimistično nego u vrijeme kad je pisao “Divni novi svijet”, prije nego što je Hitler došao na vlast i prije nego što se saznalo za razmjere terora koji je Staljinov režim provodio u Sovjetskom Savezu, što je dovelo do promijenjenih okolnosti koje su bacile novo svjetlo na njegov roman. Imaginarno društvo iz “Divnog novog svijeta”, piše Huxley, mnogo je manje brutalno od društva koje opisuje Orwell u romanu “1984.”. Nove okolnosti, što se prije svega odnosi na Staljinovu smrt i napredak znanosti, donekle su ublažile Orwellovu mračnu viziju. A nuklearni rat, tvrdi Huxley, učinit će besmislenim svačije predviđanje. Početkom nove ere na planetu je živjelo dvjesto pedeset milijuna ljudi, da bi se taj broj udvostručio u periodu od 16 stoljeća, a 1931., kad je Huxley pisao svoj roman, na planetu je živjelo nešto manje od dvije milijarde ljudi. Kroz četiri stoljeća stanovništvo planeta se uvećalo čak četiri puta. Glavni razlog je vjerska tradicija koja je favorizirala porast nataliteta. Huxley analizira sredstva kojima se može kontrolirati prenaseljenost. Zbog svih tih razloga, piše on, “kontrola smrti” se postiže vrlo lako, dok se kontrola rađanja, s druge strane, postiže uz velike poteškoće. U “Divnom novom svijetu” problem prenaseljenosti je uspješno riješen, dok u stvarnom postaje “sve ozbiljniji i strašniji sa svakom godinom”.
Divni novi svijet Aldous
Huxley, Lumen. Prijevod: Stanislav
Američkih Država, prenaseljenost kontrolira bogata elita koju je profesor C. Wright Mills nazvao “elitom moći”. Ta elita kroz vlasništvo nad medijima i masovnim komunikacijama utječe na misli, osjećaje i ponašanje stanovništva. Huxley parodira riječi Winstona Churchilla, tvrdeći da nikad u povijesti nije bio toliki broj ljudi izmanipuliran od strane tako beznačajne manjine, što uspoređuje s političkom cenzurom na “totalitarnom Istoku”. “Umjetnost kontrole uma” iz dana u dan pretvara se u znanost koja je otkrila nove tehnike manipulacije ljudima, koja predstavlja noćnu moru koja je bila gotovo u cijelosti ostvarena u Hitlerovu totalitarnom sustavu, u tolikoj mjeri da Huxley tvrdi da je Hitler bio najveći demagog i manipulator u ljudskoj povijesti.
Huxley je predviđao da će kroz sljedećih dvadeset godina, zbog prenaseljenosti, širom svijeta u nerazvijenim zemljama doći do neke vrste totalitarizma
Zbog prenaseljenosti, tvrdi Huxley, nerazvijene zemlje ne mogu ulagati potrebna sredstva u obrazovanje i industriju te se stvara dodatni jaz prema razvijenim zapadnim zemljama. Huxley je predviđao da će kroz sljedećih dvadeset godina, zbog prenaseljenosti, širom svijeta u nerazvijenim zemljama doći do neke vrste totalitarizma, “vjerojatno pod kontrolom Komunističke partije”. Usprkos novim lijekovima, opće stanje populacije, predviđa Huxley, neće se bitno promijeniti, već će se čak i pogoršati, uključujući i prosječnu inteligenciju, jer je moderna farmakologija promijenila društvenu svijest, zbog čega djeca rođena s nasljednim malformacijama dostižu zrelost te osnivaju obitelji i grade potomstvo. U kapitalističkim demokracijama, poput Sjedinjenih
Huxley, također, piše o kontroli stanovništva putem droga, sugestije i hipnopedije, što su elementi koji igraju vrlo važnu ulogu u društvu opisanom u “Divnom novom svijetu”. Suvremeno zapadno društvo, unatoč materijalnom i političkom napretku, sve više narušava mentalno zdravlje stanovništva, pokušavajući ga unificirati, pretvarajući ga u automate za proizvodnju. Čovjek nije napravljen da bude automat, tvrdi on, a to može postati samo po cijenu narušavanja mentalnog zdravlja, te da kulture i društva koji nastoje standardizirati ljudsku individuu rade izravno protiv čovjekove biološke prirode. Razvijenost nekoga društva nije garancija da se zvjerstva počinjena u prvoj polovici 20. stoljeća neće ponoviti. Huxley spominje vrijeme svog djetinjstva, kad mu se činilo očitim da su loša stara vremena prošla, da je došao kraj ropstvu, mučenjima, pokoljima i progonima heretika. Među ljudima koji su nosili cilindre i putovali vlakovima te se kupali svako jutro, takve strahote nisu dolazile u obzir, mislio je. “Živjeli smo dvadeseto stoljeće”, a nekoliko godina kasnije ti isti ljudi, koji su redovito išli u crkvu, počinili su zvjerstva u razmjerima o kojima Afrikanci i Azijati nisu ni sanjali te je glupo vjerovati da se nešto slično ne može ponoviti. Mladi ljudi u tinejdžerskim godinama, tvrdi Huxley, nemaju vjere u demokratske institucije, ne smeta im cenzura nepopularnih ideja, ne vjeruju da je vladavina naroda uopće moguća, što slabi njegovu vjeru u budućnost. Stanovništvo je moguće pasivizirati određenom razinom standarda, koje onda ne pridaje važnost činjenici da društvom upravljaju povlaštena manjina i oligarsi. Dok je toliko dobro uhranjenih mladih televizijskih gledatelja u Sjedinjenim Američkim Državama, najmoćnijoj demokraciji na svijetu, kako je Huxley naziva, pitanja poput slobode mišljenja i individualnih sloboda ostat će duboko u drugom planu, što utire put antiutopijama poput one opisane u “Divnom novom svijetu”.
Vidmar
Legendarni umjetnik
Brian Eno i spisateljica i vizualna umjetnica
Bette Adriaanse napisali su važnu knjigu koja istražuje značenje i svrhu umjetnosti.
Inspirativna, razigrana, zabavna i originalno ilustrirana, ova je knjiga
"Knjiga bogata idejama, istovremeno vizualno privlačna i intelektualno stimulirajuća."
KIRKUS REVIEWS WWW.PLANETOPIJA.HR
Piše:
FRANJO NAGULOV
književni kritičar
Jedan od naslova koji je domaćem čitalaštvu uglavnom prošao ispod radara jest i “Silazak u Had i uskrsnuće” talijanskog filozofa te historičara religije Elémirea Zolle (1926. - 2002.), knjiga koja se sastoji od pet ogleda, od kojih je prvi i najvažniji “Katabaza i anastaza”, prethodno samostalno objavljen 2001. godine. Pisac koji je zapadni civilizacijski krug upoznao s filozofskim radom ruskog mistika Pavela Aleksandroviča Florenskog 1970. je izazvao kontroverzu zahvaljujući predgovoru prvom talijanskom izdanju Tolkienova
Misterij smrti od maga Aleistera Crowleya do egipatske gnoze i poganskih vjerovanja
Talijanski esejist, filozof, povjesničar religija, vrstan poznavatelj ezoterijskih doktrina te istraživač istočnjačkog i zapadnjačkog misticizma, Elémire Zolla donosi knjigu ‘Silazak u Had i uskrsnuće’
remek-djela “Gospodar prstenova”, polazeći od teze da Tolkienovi mitovi odbacuju moderni svijet. Takvo se čitanje velikog pisca fantastike dopalo tamošnjim desničarskim, pa i protofašističkim krugovima, stoga ne čudi da je zaljubljenica u “Gospodara” i talijanska premijerka Giorgia Meloni, čelnica radikalno desne stranke Braća Italije. Današnji pristupi, rekao bih bez uvažavanja anakronije, gdjekad uključuju rasističke i seksističke konotacije. Bilo kako bilo, Zolla je kudikamo značajniji zbog svog filozofsko-teološkog, esejističkog rada i kritike kojima je obuhvaćen širok interesni dijapazon: od turskog romanopisca Yakupa Kadrija Karaosmanoğlua, Marquisea de Sadea ili Thomasa Manna do Thomasa à Kempisa, Jamesa Joycea ili vedskih tekstova. Spomen interesne širine treba shvatiti i kao naznačenu karakteristiku njegove katkad hermetične rečenice koja unatoč esejističkoj prirodi obiluje metaforom te brojnim prostorno-vremenski neopterećenim poveznicama.
Nastavak na sljedećoj stranici
Usprkos tome, u čemu i jest dragocjenost iskustva čitanja ovog briljantnog poznavaoca ezoterije i misticizma, semantička se nit baš nikad ne gubi. To što bi pojedini zaključci mogli uznemiriti ovdašnje konzervativne čitaoce sasvim je drugo pitanje. Primjera radi, Zolla se poziva na evanđelja (kako kanonska, tako i apokrifna), ali i na Aleistera Crowleya, britanskog okultista kojeg kršćanski konzervativci nerijetko nazivaju ocem modernog sotonizma. Pišući o egipatskoj gnozi i njenim implikacijama na kasnije civilizacije, a pozivajući se na talijanskog rabina Elijaha Benamozegha (1823. - 1900.), Isusa Krista i Pavla povezuje s pretečama kabalizma. O JHVH (koristi isključivo tetragram) de facto piše kao o ratničkom bogu koji nije jedini. Pritom ne izražava svoje stavove, nego upućuje na misaonu baštinu koja nam, institucionalnim filterima zahvaljujući, danas biva servirana rudimentarno, u mjeri koja institucijama odgovara. Netko će se jamačno prisjetiti Maura Biglina koji je, prevodeći tekstove sa starohebrejskog jezika, došao do zaključka da izvorni spisi kazuju o više bogova, a da je Jahve (JHVH) tek jedan od njih (“Biblija nije sveta knjiga”, 2015.). Doduše, takve bi nas asocijacije odvele još dalje, sve do Ericha von Dänikena i Zecharije Sitchina, drevnih izvanzemaljaca i sličnih naklapanja koja s lakoćom, baš kako i priliči gluposti, prkose Fermijevu paradoksu. Zolla je ozbiljan pisac, a njegov ekstatični jezik nastoji prodrijeti u srž drame nestanka svijesti i onoga što, čeznući za vječnim životom, običavamo nazivati misterijom smrti. Spomenuti prvi ogled propitkuje ulogu katabaze (silaska u podzemlje) i anabaze (uspinjanja) u drevnim mističnim te religijskim tradicijama istočnih i zapadnih krugova koji se međusobno i u zapanjujućoj mjeri prožimaju. Polazeći od vojne službe (jer vojnika treba pripremiti na Had), preko židovske tradicije i šamanizma, spomenutu ulogu autor tako promatra i kroz taoističko učenje, kao i drevno keltsko znanje. Sinteza dvaju pojmova bilo bi samoubojstvo: mučenika, povodeći se uostalom primjerom biblijskog Krista, definira kao samoubojicu tuđom rukom. Isusov je put katabaze ilustrativno uspoređen s Odisejevim i Enejinim, a pri pronalaženju dodirnih točaka sa šamanskom praksom primordijalnih društava navodi, među ostalima, tunguske šamane i hodače po vatri. Potonji mogu podsjetiti na epizodu iz knjige “Granica: putovanje na rub Europe” britansko-bugarske književnice Kapke Kassabove koja je, krećući se balkanskom civilizacijskom razdjelnicom koja je donekle odgovarala i istočnoj hladnoratovskoj
granici, svjedočila preživjeloj šamanskoj praksi u civilizacijskim zakutcima lišenim suvremene kontaminacije. Posežući za davnim i mahom fragmentiranim iskustvima kolektivnog pamćenja primordijalnog, autor o nasilju/mržnji piše uznemirujuće: posrijedi je, što se ne odnosi samo na civilizacijske početke, tako shvaćen put pročišćenja koji utoliko olakšava razumijevanje nimalo miroljubive prirode ondašnjih bogova, bio to JHVH ili, sukladno gnostičkom disteizmu, njegova zla manifestacija “utjelovljena” kao Jaldabaoth (prema staroegipatskom Setu). Nadalje, autor se dotiče Merlina, mitske figure keltske tradicije važne zbog legende o kralju Arthuru, koja se pri put pojavljuje u pseudohistorijskom djelu “Historia regum Britanniae” Geoffreya of Monmoutha oko 1136., poznatom, uostalom, po tezi da su osnivači britanske nacije Trojanci (što su, među prvima, kao začinjavci moderne historiografije osporili pripadnici erudicijske škole).
Silazak u Had i uskrsnuće Elémire Zolla, Nebula. Prijevod: Franko Maglica
U poglavlju o magiji autor nudi primjere iz starog Egipta, nastavlja s grčkom i rimskom praksom, a potom se osvrće na interpretativnu poveznicu između Izide i Ozirisa te Marije i Isusa podsjećajući, u najmanju ruku, na neinventivnost novozavjetnog bezgrešnog začeća. Ne zaboravlja kao “magijsku poveznicu” spomenuti zoroastrijance (u tom dijelu spominje i Crowleya), a referira se i na velikane antičke misli (Platon, Parmenid), te moderne historičare (Peter Kingsley) i pjesnike (Jurgis Baltrušaitis). Pišući o egipatskoj gnozi, započinje spomenom Muhammada Alija al-Sammana, beduinskog pastira poznatog po otkriću Kumranskih spisa 1946. ili 1947. Referira se i na apokrifno “Evanđelje po Mariji”, a potvrde gnostičkog zanosa nalazi u američkoj, španjolskoj i talijanskoj literaturi. Gnoza, kako piše, čuva najčišće iskustvo mistike, pa u tom duhu treba čitati i završna dva poglavlja u kojima kao provodni motiv nalazimo “graal”, tzv. Sveti gral koji, nasuprot laičkoj pretpostavci, premašuje okvire kršćanske tradicije, baš kao i svi fundamentalni segmenti kršćanskog mozaika. U navedeno unosi i opise/razmatranja drevnih inicijacijskih obreda, spomenute kabalističke tradicije, kao i alkemije. Ovako sažet prikaz može rezultirati zbunjenošću, što treba shvatiti i kao dopunski razlog za čitanje knjige koja, zahvaljujući bravuroznim jezičnim rješenjima i dovitljivim asocijativnim nizovima, posjeduje visoku umjetničku vrijednost. Naposljetku, bitno je istaknuti da Zolla produbljuje teme koje su, među inima, otvorili Mircea Eliad i René Guénon - jedan kao historičar religije i fantastičar, a drugi kao Abdalwâhid Yahiâ, metafizičar posvećen islamskoj ezoteriji koja, kao i kršćanska, korijene nalazi u primordijalnom kozmopolitizmu.
„Već godinama nisam pročitao tako mudru knjigu. Ne morate biti vrtlar — ni imati vrt — da biste u njoj pronašli
veliku utjehu i užitak. Moja topla preporuka.”
STEPHEN FRY
U OVOJ INSPIRATIVNOJ
KNJIZI, UGLEDNA BRITANSKA
PSIHIJATRICA I STRASTVENA
VRTLARICA SUE STUARTSMITH ISTRAŽUJE KAKO
PRIRODA I RAD SA ZEMLJOM
MOGU ISCIJELITI, UMIRITI I
PONOVNO USPOSTAVITI NAŠU
UNUTARNJU RAVNOTEŽU.
Kroz povijest hortikulturalne terapije, suvremena istraživanja i niz dirljivih priča — od djeda, veterana Prvog svjetskog rata, do Freudove ljubavi prema cvijeću — autorica pokazuje da vrt nije samo prostor oko nas, već i prostor u nama. Danas, sa sve višom stopom depresije, anksioznosti i urbaniziranim načinom života koji je ovisan o tehnologiji, možda je važnije nego ikad prigrliti blagotvornu moć prirode.
OKRUTNI I LAŽNI PROROK U BIJEGU IZ KINGOVA JEZIVOG SVIJETA!
Stephen King nerijetko koristi svoju književnost i javnu eksponiranost kako bi komentirao i kritizirao društvene, političke i moralne devijacije u američkom društvu. A u nedavno reizdanom romanu ‘Mrtva zona’ iz 1979. godine - davno prije nego je Trump uopće razmišljao o ulasku u politiku - King je stvorio lik beskrupuloznog političara kojim je proročanski anticipirao pojavu aktualnog američkog predsjednika
Piše: DARKO VLAHOVIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
Stephen King nije samo autor koji piše o strahu.
On je pisac koji se bori protiv straha kao alata političke kontrole
“Pisac ne može biti neutralan promatrač. Biti apolitičan u vremenima nepravde znači biti na strani tlačitelja”, napisala je Margaret Atwood u jednom od svojih eseja. Taj njezin literarno-politički habitus bez sumnje dijeli i Stephen King, jedan od najpoznatijih i najtiražnijih suvremenih američkih pisaca koji već desetljećima izaziva pažnju ne samo svojim književnim opusom, već i svojim političkim stavovima. Iako je njegova slava ponajprije vezana uz horor i nadnaravne trilere, King nerijetko koristi svoju književnost i javnu eksponiranost kako bi komentirao i kritizirao društvene, političke i moralne devijacije u američkom društvu. Jedna od najdražih meta njegovih otrovnih kritika je Donald Trump, čovjek kojega King javno optužuje za poticanje mržnje, autoritarnost i razaranje američkih demokratskih institucija. Njegove
Martin Sheen kao Greg Stillson, krajnje opasni populist s ambicijama u filmu Davida Cronenberga ‘Mrtva zona’ iz 1983.
kritike imaju dodatnu, ‘literarnu’ težinu: u svom romanu “Mrtva zona” iz 1979. godine - davno prije nego je Trump uopće razmišljao o ulasku u politiku - King je stvorio lik beskrupuloznog političara kojim je proročanski anticipirao pojavu aktualnog američkog predsjednika.
SF triler “Mrtva zona” - Kingov prvi bestseler - objavljen je krajem prošle godine na hrvatskom jeziku u prijevodu Ane Briški Đurđevac i izdanju zagrebačkog Lumena. U njemu se pojavljuje lik Grega Stillsona, karizmatičnog, ali psihološki nestabilnog političara, krajnje opasnog populista s ambicijama koje prijete narušiti međunarodni poredak i ugroziti svjetski mir. Nakon što je Donald Trump 2016. godine prvi put ušao u Bijelu kuću, brojni kritičari i čitatelji nisu mogli ne primijetiti brojne paralele između Kingova fiktivnog lika i stvarnog političara. Stillson se u romanu prvi put pojavljuje kao neuspješni trgovački putnik, prodavač Biblija po ruralnoj Americi kojega napadne pas čiji je vlasnik trenutno odsutan. On se uspijeva obraniti i potom divljački pretuče psa do smrti. Dok nemilosrdno udara beživotno truplo životinje, doživljava svojevrsnu epifaniju: spoznaju da ima misiju, da ga je Bog stvorio za velike stvari. Desetljećima kasnije, Stillson je neovisni kandidat za američki Kongres koji pažnju javnosti privlači nekonvencionalnim ponašanjem i bizarnim obećanjima. Tijekom jednog predizbornog skupa, vidovnjak Johnny Smith - glavni protagonist Kingova romanarukuje se s njim i pritom ima šokantnu viziju: mnogo godina u budućnosti, Stillson će osnovati pokret ‘Amerika sada’, postati predsjednik Sjedinjenih Država i pokrenuti planetarni nuklearni rat. Kako bi to spriječio, Smith nabavlja snajpersku pušku i odlučuje ga ubiti. Dolazi na jedan njegov politički skup i sakrije se na galeriji; u trenutku kada Stillson izlazi za govornicu, Smith počinje pucati na njega. Međutim, nakon što prvi meci promaše, Stillson zgrabi dijete koje se nalazi u blizini i sakrije se iza njega. U međuvremenu, Stillsonovi tjelohranitelji počinju pucati na Smitha i smrtno ga ranjavaju. U posljednjim trenucima života, Smith još jednom dodirne Stillsona i ponovno doživi viziju u kojoj otkriva da je ipak uspio promijeniti budućnost: Stillsonova politička karijera završila je sramotno nakon što je u javnost dospjela kompromitirajuća fotografija na kojoj dijete koristi kao živi štit. Greg Stillson je arhetipski populist, osoba koja vješto manipulira masama, gradi karijeru na strahu, lažnim obećanjima i antisistemskim parolama, dok u stvarnosti teži isključivo vlastitom probitku. On nije običan političar, već čovjek s misijom koji se bori protiv ‘pokvarenog establišmenta’, ‘korumpiranih elita’ i ‘neprijatelja američkog naroda’. Koristi se teatralnim, ekscentričnim i agresiv-
Mrtva zona Stephen King, Lumen. Prijevod: Ane Briški Đurđevac
King se ne ograničava literarnim metaforama. Jednom je prilikom rekao da je Trumpovo predsjedništvo u mnogim aspektima strašnije od njegovih horor romana, a na svom je računu na X-u - na kojemu ima više od sedam milijuna pratitelja - američkog predsjednika nazvao ‘izdajničkim kretenom koji obožava Putina’
nim govorom kako bi privukao pažnju. Ne pokušava djelovati ‘državnički’: naprotiv, namjerno prkosi političkim konvencijama, što mu donosi popularnost među razočaranim i marginaliziranim građanima koji u njemu vide autentičnost. Zloupotrebljava
religiju i domoljublje kako bi stvorio dojam moralne superiornosti i božanske misije. Zvuči li nam sve to poznato? Postoje, dakako, i razlike. U Stillsonovu slučaju, kukavička reakcija prilikom pokušaja atentata uništila je njegovu političku karijeru, dok je sličan, neuspio pokušaj atentata na Trumpa u srpnju 2024. na skupu u Pennsylvaniji samo ojačao uvjerenje njegovih pristaša da on uživa božansku zaštitu - štoviše, fotografije na kojima Trump okrvavljenog uha prkosno diže šaku u zrak samo su mu povećale popularnost. Stephen King je, kako se čini, u Stillsonovu liku intuitivno anticipirao obrasce ponašanja kojedesetljećima kasnije - svakodnevno možemo vidjeti u američkoj političkoj stvarnosti. Komentirajući tu današnju stvarnost, King se ne ograničava literarnim metaforama. Jednom je prilikom rekao da je Trumpovo predsjedništvo u mnogim aspektima strašnije od njegovih horor romana, a na svom je računu na X-u - na kojemu ima više od sedam milijuna pratitelja - američkog predsjednika nazvao “izdajničkim kretenom koji obožava Putina”. O najvišim dužnosnicima Trumpove administracije nema nimalo bolje mišljenje: “Željeli smo efikasnu vladu koja ne guši inovacije, a dobili smo otpuštanja u stilu motorne pile... i najgore i najgluplje ljude na svijetu koji likuju jer su prestali slati lijekove umirućim bebama.”
Tijekom jednog predizbornog skupa, vidovnjak
Johnny Smith - glavni protagonist Kingova romana - rukuje se s njim i pritom ima šokantnu viziju: mnogo godina u budućnosti, Stillson će osnovati pokret ‘Amerika sada’, postati predsjednik Sjedinjenih Država i pokrenuti planetarni nuklearni rat. Kako bi to spriječio, Smith nabavlja snajpersku pušku i odlučuje ga ubiti
Takvi i slični komentari u potpunom su suglasju s Kingovim javnim istupima posljednjih desetljeća, u kojima se uvijek predstavljao kao strastveni zagovaratelj društvene pravde, liberalne politike i demokratskih vrijednosti. Njegovi politički stavovi ne proizlaze međutim iz apstraktnih ideoloških opredjeljenja, već su duboko ukorijenjeni u osobnom životnom iskustvu, klasnom podrijetlu i borbi s unutarnjim demonima. Kako bismo bolje razumjeli njegov politički angažman - osobito njegovu intenzivnu kritiku Trumpa i konzervativnog populizma - neće štetiti da zavirimo u njegovu biografiju. Rođen 1947. u Portlandu u američkoj saveznoj državi Maine, King je u dobi od dvije godine ostao bez oca koji je napustio obitelj, ostavivši majku samu s dvoje djece. Odrastao je u siromaštvu, često se seljakajući s bratom i majkom koja je radila slabo plaćene poslove kako bi ih prehranila. To rano iskustvo ekonomske nesigurnosti i društvene marginalizacije snažno je utjecalo na njegovu kasniju empatiju prema ‘malom čovjeku’ - radnicima, siromašnima, obespravljenima. U brojnim njegovim romanima protagonisti dolaze iz radničke ili niže srednje klase, a antagonisti često pripadaju političkoj, ekonomskoj ili institucionalnoj eliti koja zlorabi moć. Kingovo razumijevanje klase i moći duboko je emocionalno, ali i politički profilirano: on svijet ne promatra iz udobne pozicije privilegiranih, već iz perspektive ljudi koji se svakodnevno bore kako bi preživjeli.
Nastavak na sljedećoj stranici
Osamdesetih godina prošlog stoljeća Stephen King je prolazio kroz tešku borbu s alkoholizmom i ovisnošću o drogama. Otvoreno je govorio o vlastitom padu i procesu rehabilitacije, čime je pokazao ne samo osobnu ranjivost, nego i sposobnost introspektivne kritike. Ta je borba ostavila trag i u njegovom političkom djelovanju: King redovito podržava programe čuvanja mentalnog zdravlja, rehabilitacije i pomoći ovisnicima, suprotstavljajući se puritanskoj, kaznenoj logici konzervativne desnice koja kriminalizira ovisnike umjesto da im pruži pomoć. Ova dimenzija njegova političkog identiteta oblikovana je osobnim iskustvom, spoznajom da slabost ne znači da si manje vrijedan, i da društvo ima moralnu odgovornost pomoći onima koji se bore sa svojim demonima. Prije nego je njegova književna karijera krenula uzlaznim putem, King je godinama radio kao profesor engleskog jezika u srednjoj školi u Hampdenu u Maineu, što je također oblikovalo njegov životni svjetonazor. Predani je zagovornik javnog obrazovanja i slobodnog pristupa znanju, te kritičar cenzure knjiga u školama, osobito od strane konzervativnih grupacija koje pokušavaju ‘zaštititi’
Premda bi se Kinga po političkom svjetonazoru svakako trebalo svrstati na ljevicu, njegovi su stavovi prema woke pokretu - radikalnoj ideologiji podizanja svijesti o rasnoj, rodnoj, seksualnoj i društvenoj nejednakosti - više nego uravnoteženi. U brojnim javnim istupima podržao je mnoge vrijednosti koje taj pokret zagovara, ali je istovremeno znao i kritizirati njegove pretjerane ili kontraproduktivne oblike
djecu od ‘nezgodnih’ tema rasizma, siromaštva, seksualnosti i identiteta. Za Kinga je znanje ključno oružje protiv manipulacije i autoritarizma, a pisanje čin otpora protiv zaborava i laži. U tom smislu, njegov politički angažman proizlazi iz uvjerenja da su obrazovani, informirani i empatični građani ključ opstanka demokracije. Kao liberalni humanist, King se dosljedno protivi ratovima, imperijalizmu i nacionalističkoj retorici. Kritizirao je invaziju na Irak, zagovarao strožu kontrolu oružja u SAD-u i osuđivao porast nasilja nad manjinama. Njegov otpor prema Donaldu Trumpu proizlazi upravo iz toga: King u Trumpu vidi sve ono čemu se cijeli život suprotstavlja: političku neodgovornost, manipulaciju masama, zloupotrebu moći i prezir prema znanju. Kingovo pisanje i političko djelovanje prožeti su dijametralno suprotnim temeljnim vrijednostima: empatijom, odgovornošću, moralnom hrabrošću i vjerom u sposobnost običnih ljudi da promijene svijet nabolje. Stephen King nije samo autor koji piše o strahu. On je pisac koji se bori protiv straha kao alata političke kontrole.
Premda bi se Kinga po političkom svjetonazoru svakako trebalo svrstati na ljevicu, njegovi su stavovi prema woke pokretu - radikalnoj ideologiji podizanja svijesti o rasnoj, rodnoj, seksualnoj i društvenoj nejednakosti - više nego uravnoteženi. U brojnim javnim istupima podržao je mnoge vrijednosti koje taj pokret zagovara, ali je istovremeno znao i kritizirati njegove pretjerane ili kontraproduktivne oblike. Primjerice, podržao je pokret Black Lives Matter i osudio policijsko nasilje nad Afroamerikancima. Otvoreno se zalagao za prava transrodnih osoba, čak i u razdobljima kad su one bile predmet javne stigmatizacije. Kritizirao je republikanske guvernere koji su pokušali ograničiti prava na obrazovanje o povijesti rasizma i rodnog identiteta. U tom bi se smislu moglo reći da King dijeli temeljne vrijednosti woke pokreta, iako se rijetko koristi tim terminom, vjerojatno i zato što je on danas snažno politiziran i često korišten s podrugljivim prizvukom u desničarskom, pa i mainstream diskursu. Ipak, u više je navrata ukazao na opasnosti prekomjerne političke korektnosti i ‘kulture kanceliranja’, zadržavajući kritičku distancu prema pretjerivanjima, cenzuri i ideološkom puritanizmu koji se vezuju uz woke ideologiju. Kad su ga pitali treba li prilikom dodjele književnih nagrada prioritet davati ‘raznolikosti’, odgovorio je: “Nikad ne bih sudjelovao u procjeni nečijeg rada na temelju njegove rase, spola ili seksualnosti. Umjetnost se vrednuje po kvaliteti, a ne po identitetu autora.” Dakako, zbog te je izjave bio metom kritika woke pravednika, a još je gore prošao kad je ustvrdio da vjeruje u raznolikost, ali ne kao kvotu, već kao prirodan rezultat inkluzivnog društva. To ga kritike međutim nisu previše pogađale i često se znao izrugivati ekstremnim oblicima političke korektnosti, no nikad nije ismijavao same vrijednosti pravde i jednakosti: njegov humor nikad nije bio usmjeren protiv ranjivih skupina, već protiv rigidnog, dogmatskog pristupa društvenim problemima. Kako bilo, kao neokrunjeni globalni ‘kralj horora’, Stephen King se danas nalazi u udobnoj poziciji iz koje može pisati i govoriti što god poželi. On pripada rijetkoj vrsti pisaca koji su ne samo promijenili lice žanra, već su svojim radom i utjecajem stekli gotovo mitski status u popularnoj kulturi. Danas, s više od pet desetljeća kontinuirane prisutnosti na svjetskoj književnoj sceni, King je postao simbol, ne samo horora, već i spisateljske slobode, ustrajnosti i neovisnosti. Upravo zato si može priuštiti slobodu da govori što želi, kada želi i kako želi, bez straha da će izgubiti publiku. Njegova moć ne leži samo u brojkama, iako su one zapanjujuće.
Nastavak na sljedećoj stranici
Dosad je napisao preko 60 romana - uključujući i one koje je objavio pod pseudonimom Richard Bachman - kao i više od 200 kratkih priča, od kojih je većina kasnije uvrštena u zbirke. Njegova bibliografija uključuje horor, znanstvenu fantastiku, fantasy, triler, ali i društveno-političku prozu. Procjenjuje se da je prodao više od 400 milijuna primjeraka
Kako bilo, kao neokrunjeni globalni ‘kralj horora’, Stephen King se danas nalazi u udobnoj poziciji iz koje može pisati i govoriti što god poželi. On pripada rijetkoj vrsti pisaca koji su ne samo promijenili lice žanra, već su svojim radom i utjecajem stekli gotovo mitski status u popularnoj kulturi. Danas, s više od pet desetljeća kontinuirane prisutnosti na svjetskoj književnoj sceni, King je postao simbol, ne samo horora, već i spisateljske slobode, ustrajnosti i neovisnosti
svojih knjiga, koje su prevedene na preko 50 jezika i objavljene u više od 40 zemalja. Gotovo svaki njegov novi roman odmah po objavi dospijeva na popise najprodavanijih knjiga: velik broj njegovih naslova zauzimao je prvo mjesto na najpoznatijoj listi bestselera New York Timesa. Njegov prvi horor roman “Carrie” iz 1974. doživio je veliki uspjeh i označio početak nevjerojatne karijere. Uslijedili su naslovi koji i danas imaj kultni status u žanrovskoj literaturi: “Tajne Salema”, “Isijavanje”, “Posljednje uporište”, te već spomenuta “Mrtva zona”, njegov prvi bestseler. Među kasnijim naslovima ističu se “Misery”, “Ono”, “Groblje kućnih ljubimaca” i “Zelena milja”, no King nije utjecajan samo kao književni autor, on je vjerojatno ‘najfilmskiji’ pisac u povijesti. Po njegovim djelima snimljeno je više od 80 filmova i televizijskih serija, a broj ekranizacija i dalje raste. Među najslavnijima su “Iskupljenje u Shawshanku” Franka Darabonta - prema nekim kritičarima najbolji film svih vremena - zatim “Ostani uz mene” i “Misery” Roba Reinera, Kubrickovo “Isijavanje”, Darabontova “Zelena milja”, “Carrie” Briana de Palme, te najkomercijalniji horor svih vremena, “Ono”. Posebno je fascinantan raspon njegovih filmskih i televizijskih adaptacija: neki redatelji biraju Kingove horore, drugi njegove drame i trilere, treći motive SF-a. Svi oni u njegovim djelima prepoznaju sjajno strukturirane fabule, uvjerljive likove i univerzalne teme koje nadilaze žanr. Zahvaljujući filmu, Kingovi izmaštani literarni svjetovi postali su dio kolektivne imaginacije čovječanstva. Međutim, što je to što izdvaja Kinga među stotinama dobrih pisaca žanrovske literature? Koja je tajna njegova pisanja? Čini se da je riječ o umjetnosti pripovijedanja. On ne stvara samo jezive situacije ili strašne prizore, on gradi svjetove u koje čitatelj uranja čitavim svojim bićem. Njegova je sposobnost da izgradi napetost i istodobno istraži mračne strane ljudske psihe gotovo bez presedana. Ujedno, King je majstor žanrovskog pisanja s umjetničkim literarnim integritetom, što je rijetka kombinacija. On piše brzo, neumorno i dosljedno. Rijetko prođe godina bez barem jednog njegovog novog naslovaa često objavljuje i po dva - no unatoč količini, kvaliteta njegovih radova ne opada. Mnogi kritičari ističu da su neka njegova kasnija djela, poput romana “11/22/63” ili “Revival”, među najboljim stvarima koje je napisao. Uglavnom, književni i financijski uspjeh omogućio mu je rijetku vrstu intelektualne i političke neovisnosti. Putem društvenih mreža, osobito platforme X na kojoj komentira politička zbivanja, društvene nepravde i pop kulturu, King je uspostavio snažnu vezu sa svojim čitateljima. Time se pozicionirao ne samo kao pisac, nego i kao moralni autoritet, netko tko ne bježi od zauzimanja stava. Njegovi politički komentari često su izazivali reakcije, ali nikad mu nisu ugrozili karijeru: naprotiv, učvrstili su njegovu poziciju autora koji misli i govori bez kompromisa. Predsjedništvo Donalda Trumpa samo je ojačalo njegovu potrebu za angažmanom, a s obzirom na aktualna zbivanja, jasno je da Stephen King ni u skorijoj budućnosti neće ostati bez inspiracije za svoje otrovne kritike američkog konzervativnog establišmenta.
Misterij/triler, stilski i motivski uspješno, slojevito literarno djelo, psihološka studija ličnosti, društveni komentar, duhovito i zabavno štivo za slobodno vrijeme - sve to, i mnogo više od toga, je roman ‘Komad malog’, roman koji je Eliza Clark napisala s manje od 30 godina
Piše: DUNJA ILIĆ književna kritičarka
Roman “Komad malog” Elize Clark, originalno objavljen 2020. godine, a u prevodu Mirte Jurilj na hrvatski 2023., najavljen je kao debi britanske milenijalke čija će književnost moći da zadovolji one koje je razočarala “razvikana”, kako čitamo u blurbu, Irkinja Sally Rooney. Dugo je prošlo otkad je Sally Rooney bila na vrhuncu popularnosti - uzmimo da je to bilo 2018. godine, kad je objavljen njezin roman “Normalni ljudi”, nakon debitantskih “Razgovora s prijateljima”, koji su je učinili poznatom. Mada je nastavila da piše, instablogerke su nastavile da njezine knjige kratko, pohvalno prikazuju uz atraktivne fotografije, a izdavači da na cegere i šolje štampaju artwork s korica, istina je da se već osetila potreba za nešto drugačijom, možda malo manje blaziranom književnošću. Mada spadam u fanove Sally Rooney, barem u fanove njezina prva dva romana, kod kojih sam stala, u kontekstu literarno i tematski drugačijeg, moćnog teksta Elize Clark, Sally Rooney zaista deluje blazirano (o odnosu književnosti Elize Clark i Sally Rooney detaljnije sam pisala nedavno za portal Booksa).
Protagonistkinja “Komada malog” je Irina Sturges, fotografkinja fokusirana na takozvanu fetiš umetnost, koja se bliži tridesetoj i radi u kafiću dok čeka svoju prvu veliku izložbu nakon perioda stagnacije. Njezin umetnički metod zasniva se na skautovanju muškaraca svih godina, ali nekonvencionalno zanimljivog izgleda, u javnim prostorima, da bi ih potom fotografisala u submisivnim kontekstima u svojoj garaži, koju naziva studijom. “Način na koji ste se ovde poigravali s pristankom je predivan”, reći će jedna kritičarka nakon izložbe, ali čitaoci tad već znaju da se Irina s pristankom ne poigrava - bilo da je u pitanju fizičko ili seksualno nasilje, Irina svoje modele stavlja u situacije na koje nisu unapred pristali (njezin umetnički uzor je Pasolini). Iz ove parafraze, “Komad malog” kao roman i sam može delovati poput nekakve “fetiš umetnosti”. Ali nije tako: osim o Irininoj umetničkoj praksi, mi čitamo o njezinu odnosu s majkom (veoma problematičnom), o njezinu odnosu s najboljom prijateljicom (problematičnom) i o njezinoj prošlosti (problematičnoj, pogodili ste - u toj prošlosti nalazi se klica njezina agresivnog ponašanja u sadašnjosti), usput stvarajući sliku junakinje koja, mada nekarakteristična kako za književnost, tako i za stvarnost, ipak počinje da deluje kao pravo, punokrvno ljudsko biće. U vezi s tim, roman Elize Clark uzima za junakinju ne samo ženu koja, umesto da bude žrtva, postaje
Komad malog Eliza Clark, OceanMore. Prijevod: Mirta Jurilj
agresor, nego na mnogo prizemnijem, realističnijem značenjskom nivou dela ženu koja beži od muškaraca dok je oni jure (a ne obrnuto), ženu koja vara (umesto da bude varana), ženu kojoj je na prvome mestu karijera (a ne brak). Utoliko Eliza Clark daje prostora tipu žene koji, ako je i u samoj stvarnosti nešto ređi od onog drugog, suprotnog tipa, u književnosti je još ređi, osim ako se ne radi o knjigama koje su napisali muškarci, a u kojima su žene svedene na objekat obožavanja (unekoliko pojednostavljen opis situacije, ali shvatate poentu). Upravo je to razlog zbog kojega se kao pozitivna navodi razlika između Elize Clark i njezine “prethodnice” Sally Rooney, u čijem se prvom romanu nesigurna studentkinja iz radničke porodice zaljubljuje u desetak godina starijeg, oženjenog, bogatoga glumca. U blurbu “Komada malog” pominje se da je roman Elize Clark feministički. Autorka zaista veoma nijansirano otvara i obrađuje neke važne feminističke teme, uključujući, kako ste već mogli da pretpostavite, i onu u vezi s #metoo pokretom, postavljajući pitanje: ako to radi žena, koja je fizički slabija i istorijski/i dalje društveno ugnjetavana, da li je to onda u redu? Ili, drugačije rečeno: ako neko ko je ranije bio žrtva sad postane nasilnica, da li je to opravdano? Ova pitanja deluju kao da se odmah mogu odbaciti - odgovor je ne, i to je to. Ali u pitanju je roman koji ta pitanja, i još mnoga druga, uobličava na literarno izuzetno efektan način, pokazujući da je ponekad ono najjednostavnije u stvari najsloženije, i obrnuto. Istovremeno, u pitanju je knjiga koja se ne ispušta iz ruke. Ovaj efekat omogućava i činjenica da u središtu radnje leži misterija koja se, kako se bližimo kraju, pretvara u triler (šta je tačno u pitanju, neću odati, ali napomenuću da ima veze, kao i u svakom trileru, s ubistvom). Osim toga, mada stepen u kome ćete moći da se poistovetite s Irinom ipak zavisi od vaše ličnosti i iskustva, nesumnjivo je da će svi čitaoci, što više budu otkrivali o Irininim potisnutim, neizrečenim patnjama, više biti u stanju da razumeju njezine umetničke i životne izbore. Mada se Irina ne zaljubljuje u bogatog starijeg muškarca (nego će je privući mlađi radnik u Tescu), pokazaće se da pitanje novca, pitanje klase i klasnog srama nije tako strano ni ovoj knjizi. Irinina porodica je nouveau riche i živi u Newcastleu, umetničkim svetom Londona kreću se izuzetno, nama nezamislivo, bogati ljudi s nasleđenim privilegijama. Mada na prvi pogled veoma samouverena i čak arogantna, Irina u stvari pati od osećaja niže vrednosti. Misterija/triler, stilski i motivski uspešno, slojevito literarno delo, psihološka studija ličnosti, društveni komentar, duhovito i zabavno štivo za slobodno vreme - sve to, i mnogo više od toga, jeste roman “Komad malog”, roman koji je Eliza Clark napisala s manje od 30 godina.
Ljudi koji znaju s
novcem
ljepše i lagodnije
žive
Financijska pismenost uči se cijeli život, a stručnjaci koji se bave njome preporučili su nam literaturu koju se isplati pročitati
Financijska pismenost svakog čovjeka vrlo je važna jer daje ljudima znanje i vještine potrebne za učinkovito upravljanje osobnim financijama. To je zapravo kombinacija znanja, vještina, stavova i ponašanja koji su potrebni za donošenje ispravnih financijskih odluka i za financijsko blagostanje svakog pojedinca, a time i društva. Nedostatna financijska pismenost može imati opake posljedice, kao što su pogrešne odluke, neodgovoran odnos prema novcu, stvaranje socijalnih problema, a time i slabljenje cijeloga gospodarstva. Pomaže nam da izbjegnemo dugove - uči nas razumijevanju kamata, kredita, ali i kako pametno uložiti te uštedjeti novac, jer financijski pismene osobe bolje razumiju načine povećanja vrijednosti svojeg novca i znaju pripremiti se za budućnost. Također, ljudi koji dobro upravljaju svojim financijama manje ovise o drugima i lakše se nose s nepredviđenim situacijama, poput gubitka posla ili hitnih troškova. I još jedna važna stvarfinancijski pismeni roditelji prenose dobre navike na svoju djecu, što pridonosi dugoročnom boljitku obitelji i zajednice. Financijska pismenost uči se cijeli život, a stručnjaci koji se bave njome preporučili su nam literaturu koju se isplati pročitati i nešto iz nje i naučiti. Jer ljudi koji znaju s novcem ljepše i ugodnije žive.
Preporuka prof. dr. sc. Sanje
Sever Mališ, dekanice Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Financijska pismenost ne mora biti zastrašujući pojam rezerviran za ekonomiste. Dapače, vjerujem kako bi svatko trebao imati pristup jednostavno i jasno objašnjenim financijskim temama koje se tiču svakodnevnog života – bilo da je riječ o upravljanju kućnim budžetom, razumijevanju poreza ili donošenju odluka o štednji. Zato s ponosom preporučujem tri publikacije naših autorica s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje su namijenjene svim građanima, a neke su i besplatno dostupne.
“Financijska pismenost i odgovorna potrošnja u svakodnevnom životu” – Dajana Barbić i Andrea Lučić Ova knjiga nastala je iz želje da se svakome – neovisno o dobi, obrazovanju ili zanimanju –približe osnovni financijski koncepti koji oblikuju naš svakodnevni život. Kroz konkretne primjere i jednostavan jezik autorice objašnjavaju kako planirati kućni proračun, odgovorno trošiti, razumno štedjeti i donositi bolje financijske odluke. Knjiga je odličan vodič za sve koji žele preuzeti veću kontrolu nad vlastitim novcem.
“Analiza financijskih izvještaja, šesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, 2023.” – prof. dr. sc. Katarina Žager, prof. dr. sc. Ivana Mamić Sačer, prof. dr. sc. Sanja Sever Mališ, doc. dr. sc. Mateja Brozović, prof. dr. sc. Lajoš Žager
koja građani imaju kao porezni obveznici, pruža temeljno razumijevanje hrvatskog poreznog sustava – što sve plaćamo, zašto plaćamo te koja su naša prava i obveze. Korisna je za studente, mlade poduzetnike i sve koji žele razumjeti zašto i kako plaćamo poreze, ali i kako možemo odgovorno upravljati vlastitim poreznim obvezama.
Preporuka Andree Balić, apsolventice Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
“Pametno sa svojim novcem: vodič o osobnim financijama za građane” - Dajana Barbić, Marijana Ivanov, Andrea Lučić, Marina Ralašić
Kao studentica ekonomije, cijelim obrazovanjem dotičem pojmove kao što su kamate, inflacija, budžetiranje, no često se ti koncepti obrađuju iz makro ili poslovne perspektive. Ova knjiga pružila mi je ono što je nedostajalo – primjenjiva znanja za osobne financije. Kroz ovu knjigu naučila sam kako napraviti realan osobni budžet i konačno počela pratiti svoje mjesečne troškove. Naučila sam razliku između štednje i investiranja te uvidjela važnost financijskih ciljeva.
Tražite li ključ za razumijevanje financijskog zdravlja poduzeća? Knjiga “Analiza financijskih izvještaja” u svom šestom, izmijenjenom i dopunjenom izdanju, predstavlja nezaobilazno štivo. Ova sveobuhvatna knjiga pruža detaljan uvid u alate i tehnike analize financijskih izvještaja, demistificirajući složene koncepte i čineći ih pristupačnima. Bilo da ste student, poduzetnik ili financijski stručnjak, ovo izdanje osnažit će vaše vještine donošenja informiranih odluka i razumijevanja financijske uspješnosti. Financijska izvješća često se doživljavaju kao skup brojeva, no ova knjiga pokazuje da su ona zapravo temelj razumijevanja poslovanja.
“Osnove porezne pismenosti” – Nika Šimurina, Ivana Dražić Lutilsky, Dajana Barbić i Martina Dragija Kostić Porezna pismenost je važan, ali često zanemaren dio financijskog znanja. Porezi se često percipiraju kao nešto komplicirano, ali ova publikacija to mijenja. Jasno i pristupačno objašnjava osnovne porezne pojmove, vrste poreza u Hrvatskoj i prava
“Bogati otac, siromašni otac” – Robert T. Kiyosaki Ova knjiga nije tipičan udžbenik i upravo zato je toliko korisna. Kao studenti često se fokusiramo na ocjene, diplome i stabilan posao, a Kiyosaki nas tjera da preispitamo te ciljeve. Nakon čitanja počela sam gledati na troškove drugačije – umjesto impulzivne potrošnje pitala bih se: “Stvara li mi ovo vrijednost?” Knjiga mi je poslužila kao motivacija da ne čekam završetak faksa kako bih radila na svojoj financijskoj slobodi.
“Psihologija novca” – Morgan Housel Financijska znanja nisu dovoljna ako nemamo psihološku disciplinu. Ova knjiga objašnjava zašto pametni ljudi često donose loše financijske odluke, i obrnuto. Povezuje teoriju iz ekonomije s ponašanjem, što je iznimno relevantno za nas studente koji učimo puno, ali rijetko kada o sebi. Najveće otkriće mi je bilo da uspjeh u financijama više ovisi o ponašanju nego o znanju.
