Osjećaj da su ljudi danas povezani više nego ikad, a čini im se da su sve usamljeniji i nesigurniji, da više ne mogu reći što je i kakav je svijet u kojem žive, da misle kako je razuma i razumijevanja na planetu sve manje, prisutniji je no ikad na svim kontinentima, u različitim prostorima i narodima. Kao da njihov dom, njihov svijet, ma koji to bio, nije stvaran. U ovom vremenu neizvjesnosti i čuđenja nad uvjerenjem da sve oko nas klizi unatrag, živo je i snažno jedno mjesto koje nam nudi razgovore, priče, ali i nadu da se možemo bolje shvatiti i kad se ne shvaćamo, vidjeti kad smo slijepi, da među nama ima onih koji isto misle o pravdi, o suosjećanju, o mudrosti. Makar to možda drugačije kažu. To se mjesto, ta se mjesta, zove književnost, priče, pripovijedanje, umjetnost... To je svijet unutar kojeg različiti ne stoje nijemo jedan kraj drugog.
To nije zbir prijevoda ili šum stranih glasova - književnost je živa razmjena kultura, jezika, iskustava koja se neprestano nadopunjuju i hrane. Života i pitanja koja su nad njim.
Iz tog je uvjerenja nastao ovaj magazin. Iz stava da priče ne pripadaju određenim jezicima, nacijama ili kulturama, već svim ljudima. Pisci traže priče koje pomažu da se bolje razumije svijet i naše mjesto u njemu. Da se bolje razumijemo sami. U borgesovskom raju, u biblioteci, svijet nije podijeljen, nego sabran u silnim i moćnim glasovima u kojima ćemo tragati za odgovorima o “drugima”, a zapravo o sebi. Svaka pahulja snijega koja pada s neba je jedna priča. O našem/vašem domu. O vašem/našem svijetu.
I ovo naše izdanje želi biti takav zbir glasovasvjedočimo o različitosti, ali i o iznenađujućoj bliskosti ljudskog iskustva, čak i kad tražimo drugačije, rubne i neočekivane perspektive, do njih stižemo istom radoznalošću i istim nadahnućem istim pitanjima kakva samo književnost može ponuditi.
Ovaj magazin želi biti mjesto gdje nastaju i susreću se iskustva koja možda još ne postoje u nekom našem, naizgled zatvorenom prostoru. Zato Vas pozivamo da čitate otvoreno, bez predrasuda i očekivanja, spremni na susret s nepoznatim. Jer upravo tamo gdje nam se čini da završava horizont znanog nam svijeta, počinje prava književnost. Počinje vaš/naš dom i vaš/naš svijet. Dobrodošli u BestBook!
SADRŽAJ
’Spriječili smo da se Crkva nađe u getu’
Tomáš Halík jedan je od najvažnijih suvremenih mislilaca. Govori o etičkim izazovima suvremene Europe
Sjaj i raskoš zagrebačke secesije
Arhitektica Dubravka Kisić obradila je zagrebačku arhitekturu secesije u razdoblju od 1895. do 1914.
Ilustrator i slikar Tomislav Torjanac
Najčešće slika uljenim bojama u kombinaciji s digitalnom tehnikom, a napravio je i naslovnicu BestBooka
’Umjesto prošlosti bojimo se budućnosti’
Sergej Lebedev danas je jedan od najuglednijih suvremenih ruskih pisaca, koji već nekoliko godina živi u egzilu
92138
Svaka je kula mogla biti nova avantura...
Hrvatska je cijelo stoljeće čekala da se priredi i objavi ‘Leksikona utvrda Hrvatske iz srednjeg i ranog novog vijeka’
198
Nobelovka Elfriede Jelinek gorki je lijek 18 32 1 70
Na njezinim leđima teško je nasljeđe nacizma i mučno nasljeđe poslijeratne malograđanske mimikrije
IMPRESSUM
50 godina karijere velikog Igora Kordeja
’Draw!’ je monografija koja obuhvaća Kordejeve radove mimo stripa, dakle mimo tih 100-tinjak strip-albuma...
GLAVNI UREDNIK: Miljenko Jergović IZVRŠNI UREDNIK: Igor Vikić ART DIREKTOR: Kristijan Zinaja SURADNICI: Darko Vlahović, Julia Očić, Jagna Pogačnik, Franjo Nagulov, Hrvoje Klasić, Alen Galović, Lora Tomaš, Josip Mlakić, Kruno Lokotar, Magdalena Blažević, Hermina Stefanović, Bora Ćosić, Boris Rašeta, Nina Ožegović, Etgar Keret, Velibor Čolić, Snježana Banović, Ena Katarina Haler, Dunja Ilić, Denis Derk i Dragan Jurak GLAVNI UREDNIK 24SATA: Ivan Buča GLAVNI UREDNIK EXPRESSA: Igor Alborghetti REDAKCIJA: tel. 01/6069-500, fax. 01/6069-660, e-mail: redakcija@24sata.hr, OGLAŠAVANJE: Marcela Rukavina (direktorica) tel. 01/6069-411, fax. 01/6069-600, e-mail: oglasi@24sata. hr, www.24sata.biz MARKETING: Ana Tomić (direktorica), e-mail: marketing@24sata.hr DIREKTORICA TISKANIH MEDIJA: Maja Pecotić FOTO I VIDEO AGENCIJA: Pixsell media d.o.o, www.pixsell.hr IZDAVAČ: 24sata d.o.o., Oreškovićeva 3D, 10 010 Zagreb, OIB: 78093047651 TISKARA: RADIN PRINT d.o.o. PRETPLATA: info telefon 01/24-24-244
UPRAVA 24SATA: Zoran Turković, direktor, Goran Gavranović, direktor
JAMES HILL
Piše: GORAN GAVRANOVIĆ
SPAŠAVANJE STVARNOSTI
ili kako je Gavrilo Princip ubio Stjepana Radića
Piše:
MILJENKO JERGOVIĆ književnik
Čim država sebe zasnuje na stradanju pojedinca i na njegovom ratnom junaštvu, svatko tko s tim ima neki problem ucijenjen je glavom...
Ujednom televizijskom podcastu saborski zastupnik Stipe Mlinarić Ćipo govori protiv jednoga hrvatskog Srbina. Kaže za njega da je bio ratni gradonačelnik Vukovara, i da je tada preimenovao Ulicu Stjepana Radića i prezvao je po imenu Radićeva ubojice - Gavrila Principa. Publika koja sluša podcast znakovitog naziva “Hrvatski branitelj” zgađena je i bijesna. Dovoljan im je već i sam spomen Srbinova imena, ono što uglednik Ćipe tom imenu dodaje bijesu pruža konačnu izliku i formu. Dok oznojenim šakama stišću govedskom kožom obložene upravljače svojih japanskih i njemačkih automobila, i gnjevno dodaju gas, zamišljajući da to vrhovima cipela drobe Srbinove mošnje, trideset i jednu godinu nakon svršetka rata ti ljudi ustrajavaju na vlastitoj emociji iz 1991. Ne dopuštaju vremenu da makar i na dan poteče prema budućnosti, jer Srbin nije kažnjen za to što je bio gradonačelnik okupiranog Vukovara i što je tada učinio nešto tako podlo, umu dobroga hrvatskog čovjeka i pitome hrvatske djece duboko neshvatljivo, ulicu koja je nosila ime ubijenoga hrvatskog vođe Stjepana Radića prezvao imenom Radićeva ubojice Gavrila Principa.
Nastavak na sljedećoj stranici
Nepomućeni gnjev zajednice nije u Hrvatskoj 2026. narušen ni time što, barem prema dosadašnjoj koncepciji stvarnosti, Gavrilo Princip nije bio ubojica Stjepana Radića.
No smijemo li još uvijek biti tako sigurni da Princip nije ubio Radića? Ili da je još moguće insistirati na onoj zbilji, na onom usporednom svemiru u kojemu se istina uspostavljala na osnovu određenih fakticiteta. Tada je to, naime, po prilici bilo ovako: 28. lipnja 1914. u Sarajevu Gavrilo Princip, nesvršeni gimnazijalac iz Obljaja kod Bosanskog Grahova, koji još nije napunio ni dvadesetu, u jednoj uskoj sporednoj ulici pri Apelovom keju, puca iz pištolja i ubija nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Chotek, vojvotkinju od Höhenberga. Nakon toga pokušao se ubiti, u čemu ga je spriječio prisutni svjedok. Uhićen je, te je kao maloljetnik osuđen na dvadeset godina zatvora. Robija u tvrđavi Terezin, u Češkoj, pokraj Litoměřica, tamo gdje će u vrijeme Drugoga svjetskog rata biti njemački ogledni koncentracijski logor Theresienstadt. Umire od tuberkuloze, 28. travnja 1918. Biva pokopan u neoznačenom grobu, ali jedan od vojnika koji kopaju raku pamti mjesto, te ga ubrzo nakon rata obznanjuje. Principove kosti 7. srpnja 1920, uz kršćanski obred bivaju sahranjene, skupa s kostima nekolicine drugih mladobosanaca, u no-voizgrađenu Kapelu Vidovdanskih junaka, na Groblju svetih arhanđela Georgija i Gavrila u Sarajevu. Sto i dvanaest godina nakon Sarajevskog atentata ne nalazimo traga o tome kako je Stjepan Radić reagirao na Principov čin. Tog lipnja 1914. upravo je bio navršio četrdeset i tri godine, na čelu je Hrvatske pučke seljačke stranke, koja 1913, na posljednjim prijeratnim izborima za Hrvatski sabor, dobiva tri mandata. Radić je novinar, politički krajnje osviješten i obaviješten čovjek, Europejac, žestoki borac protiv madžarona i madžarske političke i kulturne hegemonije, kao i zatiranja hrvatskog i svih slavenskih identiteta, nepomirljiv protivnik Habsburgovaca, neraspoložen prema hrvatskom podaništvu strancima. U knjizi “Hrvati i Srbi”, koju je objavio 1903, piše o zajedništvu dvaju naroda kao preduvjetu njihova opstanka, te o tome da politika do istrage (istrebljenja) naše ili vaše nužno vodi do istrage (istrebljenja) i naše, i vaše, kao i da “samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju”. Premda Radić nije bio sklon nasilju, niti je pristajao uz modu političkih atentata, koja je obilježila epohu, slobodni smo pretpostaviti da nije osudio Principov čin, iako se nešto u njemu moralo buniti protiv takvih poduhvata.
Odmah nakon Velikog rata, Stjepan Radić, stjecajem različitih političkih, kulturnih i životnih okolnosti, postaje neprikosnoveni vođa hrvatskoga, a pomalo već i južnoslavenskog seljaštva. Takvim ga je, s jedne strane, učinila zabrana Komunističke partije, koja je u Hrvatskoj u prvo poslijeratno vrijeme bila vrlo utjecajna, te duboka kompromitacija brojnih rasturenih pravaških sekcija, među njima naročito onih probečkih i progermanskih. A kako je seljaštvo predstavljalo većinu hrvatskog naroda, tako se Radić uzdigao i u neprikosnovenog narodnog vođu. Antiklerikalac, tribun i govornik, i na neki neobičan način ikonoklast i raščinitelj novih i starih mitova, legendi, vjerovanja,
Stjepan Radić je, posve logično bio i - republikanac. Ali ono čime je navukao opći bijes svojih neprijatelja nije bilo toliko u tome što je slabo poštovao kralja i monarhiju - uostalom, i on sam bio je spreman u tom pogledu činiti kompromise, jer smisao republike za njega nije bio u formi nego u suštini - nego je Radić bijes navukao u nečemu u čemu je bio apsolutno beskompromisan i nepopustljiv. Neprihvatljiv mu je bio model prema kojemu su Hrvati izgubili rat, dok su ga Srbi dobili. Nije imao poštovanja prema ratnim veteranima, solunskim dobrovoljcima i cijeloj toj novostvorenoj militarnoj i junačkoj društvenoj klasi, čije su ratne zasluge trebale biti cement nove države i jamac tome da će Hrvati i svi ostali neratnici biti kuš. Punih deset godina nakon Principove smrti, 20. lipnja 1928, u beogradskoj Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, povela se žestoka svađa između opozicije i vladajućih, u kojoj je opozicija vladajuće optuživala za korupciju, a oni su, pak, opoziciju pokušavali ucijeniti svojim ratnim zaslugama. Pale su teške riječi, te je jedan od vladajućih izvukao pištolj i zapucao po Radiću i njegovim ljudima. Dvojicu je ubio, Stjepana Radića teško je ranio. Odakle skupštinskom poslaniku u džepu pištolj? Legalno ga u tom trenutku nije mogao posjedovati, jer se ni u jedan parlament ne ulazi s oružjem, ali suštinu govoreći, taj čovjek, imenom Puniša Račić, pištolj je imao po svom pravu ratnog veterana, borca i dragovoljca. Opisujemo li događaj s iskustvom 2026. godine u Hrvatskoj, sve se dogodilo upravo tako. S tim da su s ta dva skupštinska ubojstva, te sa smrću Stjepana Radića, koji od posljedica ranjavanja umire nakon pedesetak dana bolovanja, 8. kolovoza 1928, nestaje bilo kakve mogućnosti da se uspostavi komunikacija, makar i svađa, između dva suprotstavljena diskursa, jednog koji kaže da ste nas porobili svojim uostalom uglavnom lažnim legendama o ratnom junaštvu i da ste nas već počeli ubijati, i drugi koji kaže da ste nas prevarili i izdali, i da ne poštujete krv koju smo u ratu prolili i za vašu slobodu. Stipo Mlinarić Ćipe po svome građanskom zanimanju obućarski je tehničar, dakle šuster, ali tim poslom nije se bavio. Sebe opisuje kao ratnog junaka, nakon zarobljavanja u Vukovaru zatočenik je logora u Srbiji. Imao je dvadeset i dvije ili dvadeset i tri godine kada je izašao iz logora, ali ono čime će se baviti do 2026. bit će isključivo određeno okolnostima rata iz 1991. Svatko tko se ikad zatekne u prilici da komunicira s njim, ili s njegovim imenom, slikom o njemu, javnom pojavom njegovom, zateći će se ucijenjen onim što je Stipo Mlinarić Ćipe 1991. stvorio kao svoju društvenu kvalifikaciju. Od te ucjene u Hrvatskoj nema jače i uvjerljivije, a prethodna iskustva, osobna, porodična i povijesna, uključujući i iskustvo Stjepana Radića, potvrđuju nam da se s njome ne igra. Čim država sebe zasnuje na stradanju pojedinca i na njegovom ratnom junaštvu, kao što je Kraljevina SHS zasnovala sebe na stradanju i junaštvu Puniše Račića, svatko tko s tim ima neki problem ucijenjen je glavom.
I što ćemo onda kada Stipo Mlinarić Ćipe kaže da je Gavrilo Princip ubio Radića?
Što ćemo ako neporecivi društveni autoritet, na kojemu je utemeljena Hrvatska 2026, a pritom i poslanik u državnom parlamentu, koji svojim umom i glasom tvori većinu na kojoj je zasnovana vlast u državi, kaže
da je Gavrilo Princip ubio Radića, što ćemo kada se insert iz podcasta u kojem od to govori, e da bi narodu u svojoj zemlji pokazao kakva mu opasnost prijeti od Srbina koji je Ulicu Radićevu prezvao imenom Radićeva ubojice, širi po društvenim mrežama i internetu viralnije nego klica neke smrtonosne bolesti, a širi se zato što se tisuće ljudi, zaštićeni vlastitom anonimnošću, zezaju na račun jednoga tragičnog vukovarskog šustera, ratnog heroja i nacionalnog martira? Ako smo i sami anonimni, možemo se s tim šaliti dok god smo anonimni, ali kako da na to gledamo, i što da činimo, ako nismo anonimni, nego bi nas se moglo identificirati kao neprijatelje one Hrvatske kakvu stvara Ćipe? Da je samo o Hrvatskoj riječ, ili da je Hrvatska 2026. tek civilizacijski ispad i izuzetak u Europi i svijetu, kao što je barem donekle to bila Kraljevina SHS u trenutku u kojem Puniša Račić poteže pištolj, mogli bismo se uz prijetnju pogibelji narugati junaku, onako kako su mu se 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca rugali Radić i drugovi. Problem je, međutim, u tome što su Ćipin svijet i njegova svijest, Ćipina neobvezanost onim činjenicama za koje smo nekad vjerovali da tvore našu zbilju - recimo, činjenicom da Gavrilo Princip u toj našoj zbilji nikako nije mogao ubiti Stjepana Radića, budući da je u vrijeme njegove smrti već bio mrtav - u potpunom tehničkom suglasju sa svijetom i sviješću, odnosom prema činjenicama, kao i odnosom prema životima drugih ljudi, kakav imaju Donald Trump i njegov ministar rata Pete Hegseth. Ovaj potonji, naime, posvuda po svome tijelu ima istetovirane neonacističke i križarske znakove i poruke, te pozive na uništenje islama i svih muslimana. Da još uvijek živimo u nekom prethodnom svijetu, mogli bismo reći da je američki ministar rata na vlastitom koži upisao program i ciljeve rata koji su on i njegov šef poveli protiv Islamske Republike Iran, ili koji su prethodno vodili protiv palestinskih Arapa, ali nakon što je Donald Trump postao vlasnik, premda ne i dobitnik, Nobelove nagrade za mir u godini 2025, činjenični supstrat svijeta na taj se način preobrazio da mi više nismo u prilici znati kad nam je i u kojoj mjeri dopušteno uzroke povezivati s njihovim posljedicama. Je li povezivanje uzroka s posljedicama u današnjem svijetu, a naročito u Hrvatskoj, protudržavna djelatnost, usmjerena protiv naroda te njegove junačke i mučeničke povijesti?
bijelim suncobrančićima, kao na slikama francuskih impresionista, činile su distancu između dva fiziologijom i običajima razdvojena čovjekova roda, ali i sve one, kao u času sveudiljne sumanutosti, bile su zagledane u veliku vodu. Nekome tko sve ovo gleda sa strane, i ne poznaje dobro zakone i pravila života na Zemlji, jer se u Beogradu zatekao kao gost iz vaseljene ili iz daleke budućnosti, učinit će se u tu srijedu, 20. lipnja 1928, da se to toplokrvni sisavci primati, ružičaste kože, uglavnom bez krzna, u nekom tajnovitom ceremonijalu majke prirode, upravo transformiraju u vodozemce, i da sav ljudski rod prelazi u ribe. Tu, na tom mjestu, u gradu na ušću dviju velikih rijeka, završava ljudska, a započinje riblja povijest čovječanstva. Nekoliko kilometara dalje, u zavjetrini prostranog gradilišta, gdje se već godinama, skoro otkako postoji država, podiže velebna palača budućega parlamenta, gradi se, ne bilo primijenjeno, kao što se, prije nego što je poteklo vrijeme, gradila Kula babilonska, tijesna je i neugledna građevina na uglu ulica Kraljice Natalije i Kneza Miloša, gdje se u posve neuvjetnim prostorima i pod niskim stropovima odvija parlamentarni život Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu, po tim odavno neokrečenim hodnicima, sobama i kancelarijama, kreću se sredovječni i postariji muškarci, krupni i sitni, visoki, astenični, gojazni, nabrekli, rumeni, puni svakovrsnog životnog nezadovoljstva i fanatično uvjereni u svoju životnu misiju, a svi jednako odjeveni: u teškim crnim vunenim odijelima s prslucima ispod kaputića koji po francuski nazivamo sakoom, u bijelim platnenim košuljama i sa crnim kravatama ili leptir mašnama, pod kojim je onaj teški intimni veš, uglavnom seljačkog podrijetla, i crne končane čarape. Cipele su im uglavnom razgažene salonske, na kratko dvoredno
Sto i dvanaest godina nakon Sarajevskog atentata ne nalazimo traga o tome kako je Stjepan Radić reagirao na Principov čin. Tog lipnja 1914. upravo je bio navršio četrdeset i tri godine, na čelu je Hrvatske pučke seljačke stranke, koja 1913, na posljednjim prijeratnim izborima za Hrvatski sabor, dobiva tri mandata
Dana 20. lipnja 1928. bila je srijeda. U Beogradu dan je bio suncem okupan, ljetne vrućine ove su godine mnogo ranije započele, tako da je većina gradskog svijeta, skupa sa sirotinjom izašla na rijeke. Po gradskim kupalištima i na Adi Ciganliji vrvjelo je životom. Naokolo su jurila gola dječurlija. Mladići su, u prugastim kupaćim kostimima, lovili ženske pokrete dok su se zatrčavali preko drvenih dokova te naglavce, uz obavezne figure u zraku, skakali u rijeku. Dame u bijelom, i među njima tek poneka Amazonka zaljubljena u vlastiti spol, mišićava i u muškom kostimu, s koketnim
žniranje i vezivanje, ali tu se nađe i prikrivenih kundura za snijeg i blato, portirskih i svečanih vojničkih cipela za grad, te svakojake druge obuće koja imitira obuću primjerenu poslanicima u najvišem zakonodavnom tijelu države, čiju riječ osporiti može samo kralj. Među nekoliko stotina ljudi, koji se te srijede zatječu u toj privremenoj skupštinskog zgradi, na zasjedanju Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, parlamentarnih poslanika, ministara, skupštinskih činovnika, pomoćnika, slugu i tjelohranitelja, možda su samo petorica ili šestorica njih u pariškom ili bečkom modernom donjem vešu, u svilenim bijelim košuljama i crnim odijelima od pamuka ili od lana, i u urednim plitkim cipelama za kazalište, glava podvezanih finim svilenim kravatama.
Nastavak na sljedećoj stranici
I kod njih su, međutim, te kravate redom crne, jer se u parlamentarnom životu te kraljevine još nije pojavio nijedan takav muž koji bi se odvažio na skupštinsko zasjedanje doći s tamnoplavom kravatom, ili kravatom boje zgrušane krvi, s kakvom se na mirovnoj konferenciji u Versaillesu pojavio ostarjeli Georges Clemenceau, da za Francusku traži prekoviše toga, jer “ovaj mirovni ugovor je kao i svi drugi, samo nastavak rata, te ništa drugo ne može ni biti”, rekao je tada. U nesolidnu drvenu konstrukciju, preko koje su u pravilne redove poslagani crveni crjepovi, nesmiljeno tuče jako ljetno sunce, grije tavan prepun starudije, te pod tavanom skupštinsku dvoranu koja je donedavno, vele, bila oficirska konjušnica, a možda i nije, može biti da su i to samo glasine, i u toj dvorani, po okolnim hodnicima, kancelarijama i vladinim sobama, koju stotinu, dvije, možda i tri, muškaraca u crnim vunenim odijelima s prslucima, i bijelim košuljama od teškog stolnjačkog platna. Jedina žena u privremenoj zagradi Narodne skupštine imenom je Fadila, kafe-kuharica, pedesetogodišnja prizrenska Turkinja, emancipirana i samosvjesna, tako da bez ikakve unutarnje strepnje i tegobe, bez nepotrebnog srama, kuha kavu, razlijeva je u fildžane i po potrebi razgovara s tim muškarcima, koji su iz njezina gledišta svi isti. Ona im, tim svim istim muškarcima, tačnije nekim od njih, potajno u te iste fildžane nalijeva rakiju, ljutu crnogorsku lozovaču, koju naiskap srknu i stresu se kao pokisli psi.
ma, širi se fama kako će Stjepan Radić, ne umukne li već jednom, riječi koje izgovara platiti glavom. Započelo je to nakon što se Radić višekratno rugao vladi i što je pojedine radikalske vođe ili njihove sinove optuživao za pljačku narodnih dobara i korupciju, i što je na taj način, prema doživljaju onih koji su bili izloženi izravnom napadu, poruzi izložio kralja i kraljevinu, i što je pljunuo na krv koja je prolivena u borbi za zajedničku nam domovinu. Premda on to nikad nije izgovorio, napadnutima se u uhu zametnulo da Stjepan Radić izvikuje: jebo vas Solunski front, jebali vas Solun i Zejtinlik! Prvi put, možda, bila je to laž i opasna potvora bačena na Radića, ali nakon što je tko zna koliko puta, upravo
Da je samo o Hrvatskoj riječ, ili da je Hrvatska 2026. tek civilizacijski ispad i izuzetak u Europi i svijetu, kao što je barem donekle to bila Kraljevina SHS u trenutku u kojem Puniša Račić poteže pištolj, mogli bismo se uz prijetnju pogibelji narugati junaku, onako kako su mu se 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca rugali Radić i drugovi
Sunce udara odozgor, a odozdol tih nekoliko stotina muškaraca izdiše vreli zrak.Vrućina u zgradi je neizdržljiva, tako da one sretnike koji imaju priliku da načas izađu ugodna jeza hvata od vanjske svježine. One svježine pred kojom su se Beograđani spustili na vodu i pretvorili u ribe i vodozemce.
Južni Slaveni razvrstani su u niz junačkih plemena, koja su se, kad i većina drugih Europljana, a bilo je to koncem devetnaestog stoljeća, zgusnula u različite narode. Uz malobrojne izuzetke, te narode čini nepismen ili slabo učen svijet, temeljen na čvrstom muškom principu. Kod Južnih Slavena lirika je za ženskinje, epika za muškinje. Muško kad si, dužan si, u skladu s najvišim epskim nalogom, biti neustrašiv. Stoga samo kafekuharica Fadila ima pravo na strah i očaj, jer je unutra tako vruće. Ostalih nekoliko stotina muškaraca u crnim vunenim odijelima s crnim vunenim prslucima, i u teškim platnenim košuljama, vratova stegnutih u omče kravata, umjesto lirskog osjećanja očaja, oznojene do kostiju prožima epski gnjev.
Ono što bi se moglo dogoditi u Narodnoj skupštini
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je smještena u tu krajnje neuvjetnu zgradu, dok čeka da se nad Beogradom uzdigne palača parlamentarizma, čije će se dovršenje toliko rastegnuti da ga lohotka kraljevina neće ni dočekati, pripremano u jeziku je veoma dugo. Naime, mjesecima već u lošijoj beogradskoj štampi i među junačnijim radikalskim muževima, redom veteranima sa solunske vojne i dvorskim miljenicima i zaslužnici-
poput tinitusa, u ušima radikalskih solunskih dobrovoljaca odjeknulo: jebo vas Solunski front, jebali vas Solun i Zejtinlik, te riječi prilijepile su se uz Radića, te ih se on više nije mogao osloboditi. A one su se, te riječi, u epskom svijetu i među muškarcima plaćale samo glavom. S vremenom, riječi koje izgovaraju izravno pogođeni šire se među njihovim sumišljenicima, stranačkim drugovima, braćom i simpatizerima, dok ono što Radić govori ponavljaju njemu bliski ljudi, njegovi stranački drugovi, kao i oni koji mu se nastoje svidjeti. Stjepan Radić talentiran je čovjek, darovitijega Hrvati neće među političarima imati. Ima savršen osjećaj za to kako će njegove riječi čuti i što će u njima osjetiti oni kojima se obraća. A istodobno on se obraća nepismenom i neukom hrvatskom seljaštvu, lumpenproletarijatu s gradskih periferija i onom među Hrvatima vrlo tankom sloju učenih i obrazovanih, ali takvog je on dara da se riječima koje izgovara istodobno umije obratiti ne samo svojoj braći prečanskim Srbima, nego i onom krajnje sumnjičavom i podozrivom srbijanskom seljaku, koji je skupa sa srpskom vojskom 1915. krvavio gaće po Albaniji, sve se boreći za kralja i otadžbinu, da bi sad nekim čudom povjerovao nekom čije riječi padaju kao kamenici po glavama kralju bliskih ljudi. Radiću se vjeruje zbog njegova umijeća s riječima, ali njemu se vjeruje iz još jednog razloga: nema tog cara, popa ni pape pred kojim bi se on odricao svojih uvjerenja. Nikome od onih kojima se obraća, nije on tuđin. Takvo je, dakle, stanje stvari u Beogradu, u srijedu 20. lipnja 1928.
U Terezinu, deset godina ranije, bila je nedjelja 28. travnja 1918., kad umire zatočenik tamnice Gavrilo Princip. Još nije navršio dvadeset i četvrtu, lijeva mu je ruka prije nekog vremena amputirana u laktu, tuberkuloza mu se vjerojatno proširila s pluća na kosti. Izdržavao
je kaznu od dvadeset godina teške tamnice, na koju je bio osuđen kao maloljetnik, zbog ubojstva nadvojvode
Franje Ferdinanda i vojvotkinje Sofije. Kazna je bila pojačana svakogodišnjim jednomjesečnim postom, uz poseban nalog da svaki 28. lipanj provede u potpuno zamračenoj samici, sjedeći na tvrdom ležaju. Tamo je proveo tri Vidovdana. Bio je vrlo tih i miran zatvorenik, ni na što se nije bunio, a prema svjedočenju jednog posjetitelja rekao je da mu najviše nedostaju novine. Znao je da vani traje rat, ali ništa više od toga. Na suđenju se deklarirao kao anarhist, socijalist, Jugoslaven. U Boga nije vjerovao. Nema izvještaja da se tokom robije išta od toga promijenilo.
Sutradan, u ponedjeljak, u tajnosti je pokopan, bez ikakvog obreda, na tajnome mjestu. Narednik E, šezdesetogodišnji zatvorski čuvar, pijanica, trojicu je mladih vojnika koji su nosili grubo tesani drveni sanduk s tijelom oko četiri ujutro odveo do mjesnog groblja, i naredio im da iskopaju dva metra duboku raku, izvan grobljanske ograde, sjeveroistočno, prema borovoj šumi. Nakon što su iskopali jedva malo dublje od metra, naišli su na maleni kostur, vjerojatno nekog izvanbračnog i nekrštenog djeteta. Narednik je naredio da zatrpaju rupu i kopaju nekoliko metara dalje. I na drugom mjestu naišli su na kostur, ovaj put veliki, poluraspadnuto tijelo, nedavno zakopano. Pri trećem kopanju već su se sasvim primakli šumi, pa su se mučili s korijenjem, ali barem više nije bilo kostura nezakonite djece, samoubojica, stranaca, nekrsta… Već je svitalo, nisu više imali vremena, grob je ostao plitak, ne dublji od metra i pol, kad im je narednik E naredio neka se zaustave i “neka istresu sanduk i zatrpaju rupu”. Pokojnik, ne veći od djeteta, jednoruk, svalio se naglavce u raku i ostao ležati licem nadolje. Najmlađi vojnik htio ga je preokrenuti, narednik ga je grubo zaustavio: “Ostavi to, zatrpavaj!”
Tako je zakopan Gavrilo Princip.
Dvojica mladih vojnika bili su Nijemci iz Praga, trećem
do nogu, Austro-Ugarska se pred našim očima raspala do najsitnijih djelića, o sudbini Europe te o pitanjima dobra i zla sada su odlučivali oni koje su zatvorski čuvari u tvrđavi Terezin po logici stvari doživljavali čimbenicima zla. Dojučerašnji zatočenici postali su pravednici, a njihovi sudci nepravednici. Kao da pred tim i jezik zapinje, nemoćan do kraja da iskaže ono što se u Europi i u životima svih Europljana zbilo nakon tog ranojutarnjeg zatrpavanja mrtvoga Principova tijela, u kojem nije bilo ni četrdeset kila. Nepune dvije godine kasnije Maksimilijan povjerava svom ratnom drugu i istomišljeniku iz tvrđave Terezin mjesto na kojemu su zakopali Principov leš, a on neka to javi poslanstvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali neka ne spominje njega, Maksimilijana, nego neka kaže da je on sudjelovao u tom ukopu. Možda ga nagrade, daju mu neki novac. Ne, ne želi Maksimilijan da nagradu podijeli s njim, neka je zadrži, ako ikakve nagrade bude, nego mu je stalo da se oslobodi tog tereta na savjesti, a strah ga je, jer nije pravi Čeh, uopće ne izgleda kao Slaven, da se sam javi u poslanstvo. Prijatelj je ispunio njegovu molbu, te je imenom ušao u povijesne dokumente i novin-ska svjedočanstva, ali nagradu nikakvu dobio nije.
Ubrzo su, u suradnji s čehoslovačkom policijom, pristigli sarajevski grobari krenuli kopati na označenom mjestu. Iskopali su dvanaest muških i ženskih kostura, velikih, malih i minijaturnih, ali među njima nije bio kostur bez lijeve podlaktice. Umjesto njega odabrali su, nasumce, kostur sitnije odrasle osobe, kakav je bio i Gavrilo Princip, odbacili s njega lijevu podlakticu, spakirali ga u limeni kovčeg, i vlakom transportirali u Sarajevo. Nitko tada nije primijetio, niti će itko ikad primijetiti, da je greškom za ulogu atentatora na austrougarskog prestolonasljednika izabran ženski kostur.
Dame u bijelom, i među njima tek poneka
Amazonka zaljubljena u vlastiti spol, mišićava i u muškom kostimu, s koketnim bijelim suncobrančićima, kao na slikama francuskih impresionista, činile su distancu između dva fiziologijom i običajima razdvojena čovjekova roda, ali i sve one, kao u času sveudiljne sumanutosti, bile su zagledane u veliku vodu
u dokumentima pisalo je Moravská Ostrava, premda je kao dojenče bio usvojen od jedne židovske obitelji iz Terezina. Tamnoput, vjerojatno romskog podrijetla, imenom bio je Maksimilijan. On je bio taj najmlađi, i htio je preokrenuti pokojnika, tako da svojim mrtvim očima gleda u nebo, kao što u nebo gledaju i njemu se nadaju svi pokojni. Narednik E i dvojica mladih Nijemaca ovaj su neugodni ranojutarnji događaj od ponedjeljka 29. travnja 1918. ubrzo zaboravili, ali mladi Čeh, imenom Maksimilijan, upamtio ga je po grižnji savjesti. U ljeto i jesen ratna sreća se preokrenula, Njemačka je potučena
U Sarajevu je, uz opelo i službu Božju, koju su predvodili najviši pravoslavni svećenici, zajedno s još nekoliko pronađenih posmrtnih ostataka mladobosanskih zavjerenika, po propisu sahranjen i Gavrilo Princip. Povučen i sramežljiv, i kad je riječ o pjesništvu - nikome se nije usuđivao pokazati svoje pjesme, i kada je riječ o erotskoj ljubavi, Gavrilo je kao virgo intacta pokopan u ženskome tijelu. Najprije je tako počivao u grobu, uz grobove svojih drugova, da bi na kraju, krajem listopada 1939, bio pokopan u Grobnici Vidovdanskih junaka, sagrađenom na istome Groblju svetih arhanđela Georgija i Gavrila, koju je projektirao arhitekt Aleksandar Deroko, čije je djelo i Crkva svetog preobraženja Gospodnjega u Novom Sarajevu.
Za sve je, dakle, sve do posljednjeg među posljednjim danima čovječanstva, Gavrilo Princip na tom mjestu sahranjen. I nitko, sve do posljednjeg među posljednjim danima čovječanstva, nije trebao saznati da je umjesto njegova tijela pod njegovim imenom pokopana nepoznata žena, možda terezinska bludnica, a možda samoubojica.
Nastavak na sljedećoj stranici
Ili je, nesretnica, bila i jedno, i drugo, te je zato zaslužila da je zakopaju izvan grobljanske ograde, kao psa ili kravu kojoj se raspuknuo trbuh od vlažne djeteline. Maksimilijan je drugu lagao. Nešto drugo je, naime, njega mučilo: mjesecima mu se u san vraćao taj maleni ubojica nadvojvode Franje Ferdinanda, kojeg je neoprezno u grob potrbuške svalio. Nitko nije zaslužio to, mislio je Maksimilijan, da mu za leđima ostanu nebesa. Svaki pokojnik, kolika god da je zla za života učinio, pa i onaj kojeg se tako bezdušno bez službe Božje zatrpava, zaslužuje nadu da će poći u raj. I onda je on, Maksimilijan, čim je objavljena vijest o svršetku rata, pošao jedne noći da otkopa Principov grob i da pokojnika vrati u ljudski položaj. Kopao je na mjestu na kojem još nije stigla ni da nikne trava. Zemlja je bila tvrda, zimska, ali grob je bio prazan. Samo je na mjestu na koje je nekoliko mjeseci ranije palo lice pokojnikovo zemlja otvrdnula, bila je tvrđa od najtvrđeg kamena, a u toj zemlji se, kao posmrtna maska, otisnulo lice onoga koga u grobu više nema. Maksimilijan na čas nije znao što da učini, pa je, ni sam neće znati reći zašto, potrbuške legao u grob, i pokušao svoje lice unijeti u toj
U nesolidnu drvenu konstrukciju, preko koje su u pravilne redove poslagani crveni crjepovi, nesmiljeno tuče jako ljetno sunce, grije tavan prepun starudije, te pod tavanom skupštinsku dvoranu koja je donedavno, vele, bila oficirska konjušnica, a možda i nije, može biti da su i to samo glasine, i u toj dvorani, po okolnim hodnicima, kancelarijama i vladinim sobama, koju stotinu, dvije, možda i tri, muškaraca u crnim vunenim odijelima s prslucima, i bijelim košuljama od teškog stolnjačkog platna
tvrdi otisak u zemlji. Ali nije išlo, njegove su jagodice bile šire od Gavrilovih, tako da mu se činilo da svojim licem lebdi nad maskom u okamenjenoj zemlji. Činilo mu se da se licem zagnjurio nad pakao. I onda je, ne znajući što će dalje biti, poslao druga u poslanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da tamo javi mjesto Principovog groba. Poslije je u novinama pročitao da je ekshumiran atentatorov grob, i da je njegovo tijelo prebačeno u Sarajevo, gdje je pokopano među tamošnjim narodnim junacima. Time je Maksimilijanova savjest bila rasterećena, premda mu je Gavrilo Princip sve do smrti dolazio u san, onako okrenut leđima prema nebu, da ga moli, ustiju punih zemlje, za milost i za pogled u nebesa. Maksimilijan je, skupa s posvojiteljima, po nacističkoj okupaciji prvo bio u getu Theresienstadt, da bi posvojitelji istog dana po dolasku u Auschwitz završili u krematoriju, a on je sve do smrti bio žrtva monstruoznih eksperimenata doktora Mengelea, koji je njegove kao ugljen crne oči bojio u plavo.
Tog 20. lipnja 1928. živa u termometru s higrometrom, koji se nalazi na zidu skupštinske dvorane u Beogradu,
oko 11. sati i 15 minuta, već se penje na 47 stupnjeva Celzijevih. Psovke, prijetnje i uvrede koje se u to vrijeme izgovaraju samo dijelom bivaju unesene u skupštinski zapisnik koji nam je dobro poznat, jer je objavljen u većini knjiga na temu Beogradskog atentata. Tačno deset minuta kasnije, za skupštinsku govornicu, tačno nasuprot Stjepana Radića i drugova, koji sjede u prvome redu, izlazi radikalski političar, Srbin od Andrijevice u Crnoj Gori, veteran iz srpskih ratova i jedan od zavjerenika u neuspjelom atentatu na crnogorskog kralja Nikolu I. Petrovića, i sprema se da iz džepa izvadi pištolj. U tom se trenutku dvoranom, na skoro pedeset stupnjeva Celzijevih, i među kojom stotinom muškaraca u vunenim odijelima, iscrpljenih i dehidriranih dugim znojenjem, raširi težak i slatkast, ljudskom umu nepodnošljiv vonj raspadajućeg ljudskog tijela, nakon što pola godine mrtvo odleži u vlažnoj zemlji. Pod tom olfaktornom senzacijom neki padaju u nesvijest, drugima se na kratko pomuti pamet, i nakon što prođe pucnjava, u pogledima ljudi ostat će samo krupna figura i tupav pogled radikalskog poslanika Puniše Račića koji škljoca i dalje povlači oroz ispražnjenog pištolja. Onog drugog, kojeg su u toj strašnoj omaglici vidjeli, s kojeg otpadaju komadi crvljivog mesa, dok se kreće oko govornice, jednoruk i bezok, gole koštane lubanje, nitko se, savršeno je to logično, neće sjećati, jer je taj drugi utvara, nastala posljedica previsoke temperature u dvorani. Ovo je Balkan, gospodo, nitko ovdje ne priznaje lako ni samome sebi da je, makar i na jednu minutu, koliko je trajao masakr u privremenoj zgradi Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pomračio umom i vidio nešto što ljudske oči nikad nisu vidjele!
Kada su ga u listopadu 1944. partizanski suci pred prijekim sudom čisto formalno upitali zašto je ubio Stjepana
Radića i drugove, Puniša Račić odgovorio je: ali nisam ga ubio ja, nego ga je ubio Gavrilo Princip, moj pištolj je bio prazan, netko mi je na prevaru uzeo metke!
Njegove riječi doživljene su kao puki i prazni cinizam, nigdje nisu dokumentirane, a bivši radikalski poslanik je na licu mjesta strijeljan.
Na zidu Principove ćelije je, prema legendi, ostao zabilježen natpis, koji glasi: “Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti gospodu…” To su posljednji, bez sumnje i najefektniji stihovi tog neostvarenog mladog pjesnika, koje je napisao u vrijeme najveće svoje patnje, ali bez ikakvog pojma što se u svijetu oko njegove ćelije zbiva. Kada je onako nesahranjen ustao iz groba, progonjen vlastitom savješću - jer je ubio tu nedužnu ženu, koja je, dok joj se na haljini ocrtavala krvava mrlja, izgledala kao supruga profesora latinskog jezika Albinija, gospođa Marijeta, koja je uvijek bila tako dobra prema njemu - Gavrilo Princip uzletio je na krilima anđela i pošao prema Beču, ali tamo više nije bilo ni dvora, ni gospode, nego sve neki običan, vrlo žalostan svijet, kojem kad bi se približio vidio bi da su
svi muškarci s licima profesora latinskog Albinija, a sve žene su gospođe Marijete, s crvenim krvavim mrljama na grudima. I tu je Gavrilo shvatio da više ne postoji svijet protiv kojeg se on borio, kao što je i on sam mrtav, pa bi trebalo da više ne postoji. Ali nije bilo tako, nego je živjeti nastavila njegova mučena savjest: Bože, zašto je pucao u dobru gospođu Marijetu?
Onda je poželio otići u zemlju za koju se borio, u Jugoslaviju. Ali ni te zemlje nije bilo. Umjesto jedinstva svih Jugoslavena, oslobođenja i pravde za sve, tamo je vidio zloćudnu kraljevinu, milijune gnjevnih i očajnih, i popove sviju vjera, koji podjaruju ljude na međusobnu mržnju.Vidio je nešto u čemu nije prepoznao ni sebe, ni sve svoje. Nije više bilo ni njegova zavičaja, ni Sarajeva koje je mrzio, ni Beograda koji nije ništa više volio. To mjesto bilo je strašnije od groba iz kojeg se uzdignuo, gonjen savješću što je ubio gospođu Marijetu, nedužnu vojvotkinju Sofiju.
I onda mu je tog 20. lipnja 1928. jedini glas koji je još mogao čuti, ali Gavrilo, bezbožnik, nije mogao znati čiji je to glas, u uho rekao da mora ubiti Stjepana Radića i još dvojicu ljudi, koji su upravo onoliko nedužni koliko je nedužna i gospođa Marijeta. Ili koji su, od toga još i više, oni ljudi od kojih je on zamišljao načiniti Jugoslaviju. Ali tek ako ubije njih, njegova će, Gavrilova, savjest biti umirena nakon još dugo, dugo vremena, i nakon još mnogih unebovapijućih zala koja se moraju odviti, jer je on ubio gospođu Marijetu. I tako je Gavrilo Princip, poželivši svojoj duši mir, ubio Stjepana Radića.
A onda je, nemoćan i mrtav, sada već sveden na goli bijeli kostur, gledao kako njegov čin za sobom vuče sve veća i strašnija zla. Pa je vidio stradanje njegova naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, gledao je izbliza Jadovno i Jasenovac, vidio je 1945. obješene na Marijin dvoru, gledao je kako Maks Luburić u svojoj sarajevskoj vili u kazanima kuha žive ljude, vidio je Drinu koja je krvava potekla od muslimanske krvi, i gledao je neke svoje mladobosanske drugove, recimo onog glupavog Jevđevića, kako predvode četnike u klanje muslimanskih žena i djece. Zatim je vidio kolone zarobljenika koje njihovi mučitelji pješice vode od Austrije do istoka Srbije, i usput ih ubijaju u očajničkom nastojanju da zadovolje neutaživu mater osvetu, pa je onda vidio mučenike na Golom otoku, i vidio je tisuće žena u crnom koje čekaju svoje nestale muževe, i našao se među milijunima mučenih savjesti ljudi koji su mrtvi raspadali u svojim grobovima, ali savjesti im, kao ni njegova, nisu mogle biti umirene. Sve je to vidio, zlosretni naš Gavrilo, i za sve to je znao, vrlo jasno i nedvosmisleno je znao, da je njegova krivnja. Jer da on nije prvi put povukao okidač svog pištolja, ne bi za sobom povukao i poveo taj neopisivi lanac zla.
A onda se, nakon kratke i zloslutne stanke, sve nastavilo 1991. i 1992. godine.Vidio je Gavrilo kako gori Dubrovnik, vidio je kako nestaje Vukovar, vidio je stradanje svoga naroda, ovaj put Hrvata, jer i oni su u nepromjenjivom njegovom shvaćanju njegov narod, i onda u ljeto 1995. opet stradanje njegovog naroda, sada Srba, i vidio je ono što nitko više iz njegova naraštaja nije mogao vidjeti, jer svi su već bili umireni, umrtvljeni, sahranjeni. Smirenje duše Gavrila Principa dogodilo se tek onoga
dana kada je jedan vukovarski obućar, koji se nikada nije bavio tim poslom, nego je svoj grad kratko branio od napadača, a zatim neko vrijeme proboravio u logorskim mučionicama, da bi poslije život proživio isključivo sjećajući se te muke, jer mu nije bilo dopušteno da išta drugo radi osim da se sjeća, objavio vijest da je Gavrilo Princip ubio Stjepana Radića. Pola Hrvatske i jedva nešto manji dio drugih Gavrilovih zemalja živo se kikotao nad tim što je rekao taj mali obućar, koji bi, da je u životu imao sreće, živio u Andersenovoj bajci, ali on je, Gavrilo Princip, u tim njegovim riječima konačno našao svoj mir. Mrtav je uzdahnuo, što se osjetilo kao pirkanje vjetrića u Sarajevu, niz Miljacku, u Beogradu, niz dvije rijeke, u Zagrebu, niz savski nasip niz koji veselo trče neboderski psi. I načas su zastali svi ti psi, naćulili su na tren uši, i tada je Gavrilo napokon nestao, sjedinio se s kostima koje su bile posljednji i konačni dokaz da je nekad postojao.
Eto, tako bi, po mjeri ovoga pisca, nabrzinu skicirana, mogla izgledati priča o tome kako je Gavrilo Princip ubio Stjepana Radića, koja bi jedina mogla u današnjoj Hrvatskoj očuvati integritet svijeta zasnovanog na uzrocima i posljedicama, bez kojeg nema ni stvarnosti. Ovakve bi priče, s poukom ili bez pouke, u različitim oblicima i povodima, udarnički morali pisati pisci širom svijeta, naročito oni koji dobro vladaju žanrovima koji su udaljeni od stvarnosti, ili koji imaju dar imaginiranja svijeta bez stvarnosti. Najveće među njima moglo bi se zadužiti da povezuju uzroke s posve nevjerojatnim i nečuvenim posljedicama u najmarkantnijih rastvarača zbilje našega doba. Za Donalda Trumpa, recimo, zadužen bi mogao biti Salman Rushdie, a za Elona Muska, možda, Peter Handke. Smisao njihovog posla bio bi da se kroz literarnu fikciju mogućom, a na kraju i vjerojatnom, učini nemoguća stvarnost. Lako je, naime, opravdati tvrdnju dragog obućara iz Andersenove bajke, koji 2026. čini većinu u Vladi Andreja Plenkovića, da je Gavrilo Princip ubio Stjepana Radića, jer nakon što se samo malo raspripovijedamo, nakon što svakom junaku svoje priče stvorimo njegov etički, socijalni i emocionalni okvir, shvatit ćemo da je Andersenov obućar u pravu, i da je Princip doista ubio Radića, ali za ono što bi trebao opričati Salman Rushdie, a bez čega neće biti ni spasa ovoj civilizaciji, ni nekog budućeg čovječanstva, potrebni su zanos i mašta kakve čitatelju nije lako zamisliti. Potrebno je nešto što je mnogo veće i što je više od onog što je Salman Rushdie imao dok je, pišući “Sotonske stihove”, negdje u dubokoj pozadini svijetu ajetolaha Ruholaha Homeinija stvarao uzročno posljedične veze. Taj ispad veličanstvene imaginativne moći možda je tada spasio svijet, ali je Rushdieju na vrat navukao ajetolahovu fetvu, čije će ga posljedice pratiti sve do kraja života. Ali sve je to još uvijek bilo u granicama zamislivog, ili se nama, Rushdiejevim čitateljima, nakon svega njegovog što smo pročitali može učiniti da je bilo u granicama zamislivog. Nakon što je svijet spašen, čini nam se gotovo i predvidivim da je morao biti spašen. Ali kakva je imaginacija potrebna da se razumu privedu postupci Donalda Trumpa i da se oko njih stvori privid uzročno-posljedičnih veza?
To je veliko književno pitanje: život u paklu donosi najveće, redom neočekivane čitateljske užitke.
Tanka je granica između tih naših (ne)kultura
Čitajući knjige koje potpisuju Etaf Rum ili Deborah Feldman, kao i kada čitamo knjige Margaret Atwood ili Dubravke
Ugrešić, osobito ako smo muškarci, imamo priliku naučiti gdje griješimo
Piše:
FRANJO NAGULOV
književnik i kritičar
Ljeto 2006., negdje u zapadnoj Hercegovini. S fakultetskim kolegama odlazim na jednu obiteljsku večeru. Vodi nas fra A., svećenik koji je zaslužan za našu praksu, riješen dovesti u red samostansku biblioteku sukladno pravilima struke. Na večeru smo primljeni kao VIP gosti, s poštovanjem koje dotad, kao studenti bez prebijene pare, nismo iskusili. Oduševljeni ambijentom, ali i zaslijepljeni konzervativnom indoktrinacijom koja nas nije mimoišla, ne primjećujemo istog časa da žene nisu za stolom, već oko stola, kao posluga. Obraćam se našem fratru pitajući zašto ne sjednu za stol, na što fra A. odvraća da je takav običaj. Fra A. je empatičan, primjećuje moju nelagodu i brže-bolje pita
Etaf Rum napisala je moćan roman koji će bez sumnje snažno odjeknuti književnom scenom i ženama Palestine, ali i mnogim drugima, dati dašak nade u bolji i pravedniji svijet
ženu koja je očito mater familias da nam se pridruži. Dotična gospođa s vidljivom nelagodom zahvaljuje i odgovara kako će one (tu valjda misli i na svoje kćeri) kasnije večerati u kuhinji. Epizoda završava tako što mi fra A. poručuje da previše pušim i da bih trebao prestati. Dvadeset i jednu godinu poslije fratrov je savjet uvažen, a moj se utisak o “ljudima dolje” ni najmanje nije promijenio – o divnim, gostoljubivim ljudima koji su redom žrtve stoljećima njegovanog internaliziranog patrijarhata. Poslijeratna, postjugoslavenska zbilja pritom ne doprinosi afirmaciji progresivnih politika: teško je reći je li se i koliko rečeni kraj promijenio u minulih dvadeset godina. Osim što je ljudi, kao i u Hrvatskoj uostalom, sve manje. Etaf Rum (New York, 1988.) američko-palestinska je spisateljica čiji je romaneskni prvijenac “Žena nije muškarac”, izvorno objavljen 2019., u mom slučaju reaktivirao sjećanje na večeru u zapadnoj Hercegovini; sjećanje koje podsjeća na kulturološke razlike među civilizacijama koje su, kada je internalizirani patrijarhat posrijedi, bitno manje no što se na prvu misli. Otud još jedna asocijacija – ona na memoarsku prozu Deborah Feldman, spisateljice koja je kao i Etaf Rum odrastala u Brooklynu, zatim se suočila s tragikom dogovorenog braka i naposljetku pobjegla u Berlin. Dakako, posrijedi je knjiga “Neortodoksna: skandalozno odbacivanje mojih hasidskih korijena” (2012.), po kojoj je njemačka režiserka Maria Schrader osam godina poslije za Netflix snimila izvrsnu miniseriju. Sličnosti između porodica koje opisuju Deborah Feldman i Etaf Rum pritom zapanjuju, mada je riječ o suprotstavljenim identitetima (Hasidi, doduše, ni sami ne priznaju Državu Izrael), koji su, ako je vjerovati praksi, utemeljeni u uništenju onoga drugog (uz dodatak da je agonija palestinskog naroda ovoga časa teško usporediva s ijednom kolektivnom patnjom). Sličnost je dakako utemeljena u tradiciji fundamentalističkog patrijarhata koji ženu, neovisno o formalnopravnom kontekstu, svodi na objekt. U oba slučaja, mada je mjesto radnje “glavni grad svijeta”, ženska je predestinacija služenje muškarcu kojem pritom valja roditi potomke – po mogućnosti muške. U pitanju je “naseeb” – sudbina koju je žena dužna prihvatiti, nipošto ne preispitujući mogućnost utjecaja na vlastitu budućnost. S tim se indoktrinacijskim postulatom suočava Isra, sedamnaestogodišnjakinja (kao i Feldman u memoarskoj knjizi), koja u dogovorenom braku biva udana za Adama te iz Palestine dospijeva u Sjedinjene Američke Države, gdje se ubrzo suočava s gubitkom iluzija i neovisnošću porodičnog konzervativizma o liberalnom društvenom kontekstu. Situacija se po Isru pogoršava svaki put kada rodi dijete – budući je naseeb takav da ono svaki put bude žensko – a Adamov alkoholizam i nasilnički odnos, uslijed indoktrinacije u kojoj prednjači svekrva Fareeda (i sama indoktrinirana žrtva rodno uvjetovanog nasilja), potiču neku vrstu stockholmskog sindroma. Batine koje svakodnevno prima Isra prihvaća kao zasluženu kaznu, a sav preostali otpor sadržan je u ljubavi prema čitanju koju će, potaknuta buntovništvom šogorice joj
Žena nije muškarac
Etaf Rum, Petrine knjige.
Prijevod: Lidija Toman
Sarah, kriomice prenositi na svoju djecu. S obzirom da je fabula romana prstenasto strukturirana, što nam omogućuje paralelno praćenje triju generacija sudbinski povezanih žena, postupno doznajemo i Fareedinu tragičnu pozadinu (koja otvara decenijama staro pitanje geopolitičkih uzroka kolektivne palestinske patnje), što nam pomaže da naposljetku ne budemo iznenađeni njezinim kritičkim osvještavanjem. Taj, po meni holivudski zaokret, točka je u kojoj se razilaze Etaf Rum i Deborah Feldman, budući Rumina perspektiva inaugurira Ameriku kao zemlju stalne mijene, što kod starije joj kolegice nije slučaj. Feldman, ako je vjerovati knjizi i seriji, uviđa da je porodica trajno imuna na promjenu, shodno čemu radije odabire bijeg u, ironično ili ne, Njemačku, u Berlin, postajući tako svjedokinjom globalno teško usporedive civilizacijske metamorfoze koja je u seriji briljantno ilustrirana protagonističinim kupanjem u jezeru Wannsee, tamo gdje je dogovarano “konačno rješenje židovskog pitanja”. Isrin je bijeg drukčiji, i kao takav podrazumijeva njeno lično stradanje, a moguće ga je promatrati kao međugeneracijski polog u korist budućih promjena. Onih, dakako, u korist emancipacije, za kojima će se prije svih povesti Isrina najstarija kći Deya: otpadnica u crno-bijelom kozmosu tradicije, pionirka ludizma i radoznalosti koju obuzdati ne mogu ni kandidati za mladoženje, dečki novog doba kojima stupanje u dogovoreni brak, međutim, i dalje ne predstavlja problem. U rasponu od 1970. do 2009. tako se, premda uz veliku žrtvu i usprkos ideji ostanka, ostvaruje promjena koja je, kao što rekoh, zrela za ekranizaciju. Svojedobno je na društvenoj mreži jedna feministička novinarka zapodjenula raspravu o tome zašto bi muškarci uopće čitali naslove kao što su, parafrazirat ću, dvije ovdje komentirane knjige. Prostorno-vremenski kontinuitet patrijarhata, a njega smo ilustrirali usporedbom kako knjiga Etaf Rum i Deborah Feldman, tako i privatnom asocijacijom na jedno davno, studentsko ljeto, potvrđuje se kao ono što antropologija odavno naziva kulturnom univerzalijom. Za tu svrhu valja biti tolerantan prema manjim pripovjedačkim slabostima, pa i prema naivnosti angažirano generiranog optimizma opovrgnutog poražavajućim realitetom današnje, trumpovske Amerike. Čitajući knjige koje potpisuju Etaf Rum ili Deborah Feldman, kao i kada čitamo knjige Margaret Atwood ili Dubravke Ugrešić, osobito ako smo muškarci, imamo priliku naučiti gdje griješimo. Ili, kudikamo izvjesnije, postati svjesni pogrešaka, što je logičan preduvjet za civilizacijske pomake koji su, u virusu fašizma izloženoj Hrvatskoj, suočeni s permanentnim ugrozama. Posjetiteljice ginekoloških ambulanti, baš kao i posjetioci gradskih trgova svake prve subote u mjesecu, dobro znaju o kojim je ugrozama riječ. Tanka je i porozna granica između zemlje subotnjeg klečanja i zemlje čiji novopečeni muževi skupljaju dokazni materijal da su novopečenim suprugama oduzeli nevinost, kao što je to učinio Adam, ne bi li zatim daljnju forenzičku obradu prepustio majci.
Herscht 07769 László Krasznahorkai, OceanMore. Prijevod: Xenia Detoni
Piše: ENA KATARINA
HALER
književnica, kritičarka i arhitektica
“Herscht 07769”, podnaslovljen kao “Roman po Bachu Floriana Herschta” i gotovo ironično “Pripovijetka”, pripovijest je u svakom slučaju, ovaj put o piščevoj “drugoj domovini” iz koje se nakon višegodišnjeg života u Berlinu naposljetku vratio u rodnu Mađarsku. Iako se tobože opraštao svojim prethodnim romanom, “Povratak baruna Wenckheima”, predstavljajući ga kao svoj posljednji, ipak je odlučio napisati i dugo željeni roman o Bachu, a zapravo o svemu onome što s Bachom po svojoj naravi nema nikakve veze. Napisao je nakon toga još dva romana koji zasad nisu prevedeni na hrvatski, no s obzirom na posvećenost
Nigdje civilizacijski apsurd nije tako točno opisan kao u Krasznahorkaija
Unatoč poznoj dobi i krhkom zdravstvenom stanju, zbog kojeg već godinama izbjegava putovati, najveći suvremeni mađarski (a u ovom trenutku može se tvrditi i europski) pisac daleko je od oproštaja
hrvatskog izdavača OceanMore i Krasznahorkaijevih prevoditeljica, opravdano je nadati se kako će se i to uskoro dogoditi. Dakle, unatoč poznoj dobi i krhkom zdravstvenom stanju, zbog kojeg već godinama izbjegava putovati, najveći suvremeni mađarski (a u ovom trenutku može se tvrditi i europski) pisac daleko je od oproštaja. Vijest o Nobelovoj nagradi često je bila popraćena izjavom Susan Sontag, koja je Krasznahorkaija proglasila “majstorom apokalipse”. Tu je zvučnu titulu prihvatio i sam pisac, kao i mnogi koji su se tom izjavom služili kako bi opisali svijet njegovih knjiga, onaj vječite titrajuće nestabilnosti, finog nemira što redovito u nekom trenu prerasta u sveopće raspadanje, u vrtlog katastrofe i pošasti nalik na biblijske.
Nastavak na sljedećoj stranici
László Krasznahorkai rođen je 1954. u gradu Gyula, u Mađarskoj
Samo što njegovi potresi nisu svjetskih razmjera niti biblijskih dosega; te se apokalipse događaju u srednjoeuropskim nizinskim provincijama za koje zapravo nikoga izvan njih i nije pretjerano briga. A sve je u tim lokalnim apokalipsama tako veliko da se čitaju kao da bi svakog časa mogle obuhvatiti cijeli svijet. Mada se često tako tumači, apokalipsa izvorno ne označava kraj svijeta nego novi početak. U Hrvatskoj enciklopediji stoji sljedeća definicija: “apokalipsa (grč. otkrivenje), književno djelo u kojem je dana proročka vizija budućih povijesnih događaja, osobito svršetka svijeta”. U kršćanskoj se tradiciji pojam veže uz nadu u budućnost; oslobođenje, završetak patnje. Jedini je problem za primjenu ovakvog optimističnoga ključa sumnja u to da živimo u svijetu u kojem je odsutnost patnje moguća. Ideja novog početka premisa je ovog romana, u najdoslovnijem smislu. Herscht je prezime glavnog junaka Floriana, a šifra iz naslova potpis na omotnici koju šalje tadašnjoj kancelarki Savezne Republike Njemačke Angeli Merkel. Zašto jedan čudnjikavi mladić iz jednoga gradića u Tiringiji piše kancelarki i traži od nje da sazove u najmanju ruku Vijeće sigurnosti? Razlog je literarno naprosto genijalan jer taj nesretnik upozorava kancelarku ni manje ni više nego na mogućnost da se nešto poput Velikog praska dogodi bilo kad i svaki čas, kao što se, uostalom, i dogodio u jednom trenutku, a da nitko ne zna zašto je upravo taj trenutak bio značajniji od bilo kojeg što mu je prethodio i zašto bi, zaključuje on, bio značajniji od bilo kojeg trenutka što nam slijedi u ovo doba, u ovom vijeku i evo upravo sad. Ne obraća se Angeli Merkel tek kao ženi na čelu države nego kao fizičarki koja bi trebala razumjeti stanje stvari, kad ih već nije sama osvijestila. Po struci pekar sa završenom tek osnovnom i srednjom strukovnom školom, Florian o postanku svijeta uči od profesora Köhlera, kojem odlazi na sate fizike u večernjoj školi. A ta se škola nalazi u Kani, fiktivnom njemačkom gradu sa svim obilježjima dobro poznate Krasznahorkaijeve provincije, priproste, groteskne provincije, a dobroćudne do naivnosti. “Herscht 07769” tako djeluje kao njemački pandan “Povratku baruna Wenckheima”, po pitanju vremenskog i općeg političkoga konteksta, te odjeka aktualnosti u tim začudnim svjetovima. Takva je i Kana, gdje se Florian pojavljuje a da nitko od mještana ne zna ništa o prošlosti tog dečka, povučenog i socijalno osakaćenog, blagog i prostodušnog poput ne baš najbistrijeg djeteta. Takvog ga pod svoje uzima izvjesni Boss i useljava s ostalim izopćenicima koji rade za njega u kuću koju naziva Burg, gdje pod nazivom Kanski simfoničari oživljavaju uspomenu na najvećeg skladatelja iz tirinškoga kraja, Johanna Sebastiana Bacha, kao i na najveće zlo koje se dogodilo njemačkoj, zazivajući Četvrti Reich. Nacistima drag zbog svog “čistog” podrijetla
kao potomak ugledne obitelji s višegeneracijskim korijenima u Njemačkoj, Bach je za Bossa gotovo bogovska figura, a zapravo tek zbog slučajnosti da je rođen u obližnjoj provinciji, što je uostalom i srž sveg apsurda domoljublja, a koje uvijek počiva na nekom nasilju i nečijoj patnji. Ono najcrnje uvijek se širi iz neposredne blizine.
Ta je usporedba već neugodni klišej, ali roman je doista poput vješte kompozicije, ne u onom poopćenom smislu kad se tako opisuje naprosto čvrste i smislene strukture romana, jer ovdje se radi o potpunom i zadivljujućem sinkronijskom usložnjavanju vremena, prostora, lica i svijesti, te se ne radi o vještom i bešavnom pretapanju nego se roman čita kako zvuči orkestralna glazba, kao jedinstvena i ugođena cjelina.
A u njoj je portret jednog mjesta na kojem grafitima nagrđuju Bachovu ostavštinu, tipovi poput Bossa nekažnjeno prolaze za razne kriminalne radnje, pa i za silovanja žena iz susjedstva, nije to mjesto u kojem su ljudi lišeni empatije, knjižničarke čak majčinski brinu za izopćenike poput Floriana, ali ljudi su, kao i bilo gdje drugdje, jednako zgroženi zlom nacionalizma, koliko i nijemi na njega kad se ono oslobodi. Mjesto je to na kojem iz zapišanih neonacističkih jazbina svira Bach, Njemačka u malom, kojoj postaje sve teže zavidnim kulturnim nasljeđem za koje joj ne pripada puno zasluga, prigušiti sav talog jednog suštinski ksenofobnog mentaliteta, a za koji ima itekako odgovornosti. Apokalipsa je ponovno posve lokalna, taj epohalni preokret ne dolazi nekim novim Velikim praskom, slučajnim istodobnim rađanjem milijarde čestica i antičestica, ne dolazi ni božjom voljom nego iznutra, iz zla na koje jedinim odgovorom postaje ponovno zlo. Veća je mogućnost, izgleda tako, da se ponovno rasplamsa nacistička ideja i od njemačkih građana napravi hladnokrvne zločince, pa da poznatog svijeta ponovno nestane, nego da se za to pobrine fizika. Florian Herscht u ovoj je fantastičnoj, brutalnoj i suludoj završnici precizan i maestralan suvremeni tragični junak, dijete Europe, u tom smislu čiste krvi i krvavih ruku.
“Međutim, ako ovo ne razumijemo, ili ne poduzmemo nešto u korist Zemlje kao takve, nešto što možemo suprotstaviti toj činjenici, onda smo propali, i možemo samo čekati da svijetu, univerzumu, cjelovitosti, onomu Nečemu dođe kraj, što će i nas dokrajčiti, no mi ne možemo čekati apokalipsu skrštenih ruku, već moramo shvatiti, pisao je Florian kancelarki Angeli Merkel u Berlin, da je apokalipsa prirodno stanje života, svijeta univerzuma, onoga Nečega, a apokalipsa je sada, gospođo Kancelarko, to je ono u čemu živimo već milijardama godina”.
Milijardama godina, da bismo prebrajali krvna zrnca i zavirivali kroz tuđe prozore. Nigdje taj civilizacijski apsurd nije tako opisan kao u Krasznahorkaija, tako da se čita s užitkom i mukom, istodobno, sinkrono.
Junichirō Tanizaki U POHVALU SJENE
Poetična oda tradicionalnoj japanskoj estetici koja nas uči vidjeti ljepotu u tišini, sjeni i nesavršenosti.
Lynne Peeples
UNUTARNJI SAT
Popularna znanost o cirkadijanim ritmovima, kako upravljaju našim tijelom i kako živjeti u skladu s njima.
Alkemija pisanja
Vođenje dnevnika kao kreativna praksa
Souleika Jaouad
U svjetskom hitu Alkemija pisanja američka spisateljica Suleika Jaouad okupila je više od stotinu suvremenih pisaca, poput Alaina de Bottona, Hanifa Kureishija, Esther Perel, Glorie Steinem, Salmana Rushdieja, koji u svojim esejima opisuju umjetnost vođenja dnevnika kao procesa razumijevanja i jačanja unutarnje snage. Ovo je duboko nadahnjujuća knjiga koja pokazuje kako pisanje kod svakog od nas može potaknuti vrelo kreativnosti, držeći težinu i ljepotu života u istom dlanu.
Dr. Gladys McGarey TAKO SE ŽIVI ŽIVOT
Mudrost 104 godine dugog života začetnice holističke medicine o zdravlju, radosti i životnoj strasti.
Fumio Sasaki ZBOGOM, STVARI
Japanski izdavački fenomen o minimalizmu kao putu prema slobodi, fokusu i istinski ispunjenom životu.
Glavna razlika nije između desnice i ljevice, već između površine i dubine
Tomáš Halík (Prag, 1948.) jedan je od najvažnijih suvremenih europskih mislilaca, češki katolički svećenik, teolog i filozof čiji utjecaj daleko nadilazi granice crkvenih krugova
Piše: DARKO VLAHOVIĆ
Nastojali smo spriječiti da se Crkva nađe u getu, izolirana od života i misli u slobodnom svijetu, kaže nam
Nastavak na sljedećoj stranici
Profesor sociologije na Karlovu sveučilištu, predsjednik Češke kršćanske akademije i nositelj počasnog doktorata Sveučilišta u Oxfordu, Tomáš Halík je ugled stekao kao intelektualni autoritet koji povezuje vjersku zajednicu i sekularno društvo. Njegova biografija neraskidivo je vezana uz otpor totalitarizmu. U vrijeme komunizma bio je student filozofa Jana Patočke, a nakon što mu je režim zabranio akademski rad, tajno je zaređen za svećenika 1978. te je godinama djelovao u strukturama ‘podzemne Crkve’. Nakon Baršunaste revolucije postao je bliski suradnik čehoslovačkog, kasnije češkog predsjednika Václava Havela, te savjetnik pape Ivana Pavla II. Autor je brojnih međunarodnih bestselera, među kojima su nagrađivana djela “Želim da postojiš”, “Ispovjednikove noćne misli” i “Popodne kršćanstva”, kao i autobiografija “Zar je ovo bio život?”, koju je nedavno u prijevodu Vikice Tišljar objavio nakladnik Fraktura. U razgovoru za BestBook monsinjor Halík je govorio o svom putu od sekularnog humanizma do otkrića vjere, o pastoralnom radu u ilegali pod sovjetskom okupacijom, o nužnoj transformaciji Katoličke crkve, o fenomenu češke sekularizacije, te o etičkim izazovima suvremene Europe u vremenu globalne krize i uspona nacionalizma.
Nakon sovjetske okupacije započelo je još dvadeset godina progona svih oblika građanskih sloboda, uključujući i progon crkve. Progon u godinama 1969.-1989. nije bio tako drastičan kao tijekom staljinističkog doba, ali je bio sofisticiraniji. Moć tajne policije lebdjela je nad svime - režim je kontrolirao sve, nije uvijek intervenirao, ali je stalno održavao atmosferu straha i prikrivanja u društvu
Express:Vaši roditelji nisu bili praktični vjernici: u svojoj knjizi ‘Zar je ovo bio život?’ navodite da ste odrastali u okruženju sekularnog humanizma... Moji su roditelji proveli značajan dio svog života tijekom postojanja Prve Čehoslovačke Republike (1918.1939.) i ostali vjerni vrijednostima koje je proglasio osnivač države, T. G. Masaryk: vjera u demokraciju, humanost, toleranciju, znanstveni napredak i ključnu ulogu kulture i obrazovanja. Moj je otac bio književni povjesničar, urednik djela pisca Karela Čapeka, prijatelj cijele generacije pisaca, pjesnika i umjetnika. Ta je generacija zadržala poštovanje prema kršćanstvu kao dijelu europske kulturne baštine, ali je izgubila kontakt s crkvom. Ovo društvo i golema knjižnica moga oca formirali su okruženje koje me oblikovalo. Zahvalan sam na tom odgoju na mnogo čemu, ali kako sam odrastao, sekularni humanizam mi se činio preuzak: tražio sam transcendentalnu, ‘vertikalnu’ dimenziju života. Express: Što vas je usmjerilo na put vjere?
Rođen sam 1948. godine, kada su komunisti preuzeli vlast u našoj zemlji. Na sam dan kada su me roditelji odvodili iz bolnice - moja majka je imala 44, a otac 48 godina - zvona su zvonila u Pragu i topovi su tutnjali: najavljivali su izbor prvog komunističkog predsjedni-
ka, Klementa Gottwalda. Odmah je započeo razdoblje oštrog staljinističkog terora. Katolička crkva postala je meta najžešće represije. Komunisti su nastojali nastaviti antiklerikalne tradicije koje su utjecale na veliki dio češkog društva od nacionalnog preporoda u 19. stoljeću. U to vrijeme, Katolička crkva se smatrala saveznikom austrijske Habsburške Monarhije, a moderni češki nacionalizam bio je izraz te emancipacije. To je bilo upravo suprotno razvoju u Poljskoj, gdje se Katolička crkva shvaćala kao glavni stup nacionalnog identiteta protiv ruskog pravoslavlja i pruskog protestantizma. To je i razlog zašto je sovjetski komunizam odabrao Čehoslovačku kao polje za eksperiment potpunog istiskivanja religije iz javne sfere. U tome je bio dosljedniji i energičniji nego u svim okolnim komunističkim državama. Moj put do vjere imao je mnogo faza i motiva. U početku je to bila estetska i intelektualna fascinacija zabranjenom katoličkom kulturom - privlačila me arhitektura praških crkava, sakralna glazba i književnost. Posebno me privukao manjinski engleski katolicizam, knjige G. K. Chestertona, Grahama Greenea, a kasnije i teologija kardinala Newmana. Šarm zabranjenog svakako je ovdje odigrao ulogu, a bio je i izraz protesta protiv režima i ideologije koju je nametnuo. Od sredine 1960-ih bio sam ‘simpatizer’ katolicizma, ali još nisam imao nikakav kontakt sa živom crkvom. Razdoblje neposredno prije Praškog proljeća 1968. bilo je za mene odlučujuće. U to vrijeme, nakon dugog robijanja - često dvanaest do šesnaest godina - iz zatvora su se vraćali svećenici i obrazovani laici koji su činili intelektualnu i moralnu elitu češkog katolicizma. Te velike ličnosti postale su moji učitelji i uzori, moji očevi u vjeri. Kroz svjedočanstvo tih ljudi, ovo lice crkve učinio sam svojim domom. Bilo je to oko 1968. godine, bilo je to proljeće mog života, proljeće političkih nada za liberalizaciju režima tijekom Praškog proljeća i ujedno proljeće crkve nakon reformnog Drugog vatikanskog koncila. Express:To sudbonosno ljeto 1968. proveli ste u Velikoj Britaniji na usavršavanju engleskog jezika. Nakon sovjetske invazije 20. kolovoza imali ste prilike ostati u Britaniji na studiju, ali ste se odlučili vratiti u Čehoslovačku. Zašto?
Odmah nakon okupacije, čehoslovačka veleposlanstva izlazila su u susret onim građanima, posebno studentima, koji su željeli produžiti svoj boravak na Zapadu. Većina njih je tada - kada je ta dobrohotnost završila - odlučila emigrirati. U to vrijeme, u Britaniji, gdje me je okupacija sustigla i gdje sam počeo studirati, primio sam poruku od prijatelja iz Praga da je još uvijek moguće na neki način nastaviti mnoge crkvene aktivnosti, ali da su najaktivniji ljudi emigrirali. Tada sam odlučio vratiti se.
Express: U knjizi se pisali i o utjecaju koji je na vas imalo samospaljivanje Jana Palacha, kojega ste proglasili svojim ‘nekanoniziranim svecem’. Kako
danas gledate na njegov čin mučeništva? Je li njegova motivacija bila opravdana? Je li njegova žrtva bila uzaludna?
Da, glavni motiv zašto sam odlučio ostati u domovini unatoč režimu koji su uspostavili okupatori i pridružiti se disidentstvu, pokretu otpora, bila je smrt Jana Palacha. U to vrijeme neki su kršćani njegov čin osudili kao samoubojstvo. Ja sam tvrdio da to nije bilo samoubojstvo u smislu odbijanja dara života. Da je to više bila žrtva: dao je svoj život kako bi prosvjedovao protiv početne suradnje, kako bi drastičnim činom probudio društvo iz umora i letargije, kako bi pozvao na ustrajnost u otporu režimu. Žrtvovao je svoj život kako bi pokazao da su mu moralna kvaliteta društva i odanost slobodi vredniji od vlastitog života. Kada sam organizirao zadušnicu za Jana Palacha i nosio njegovu posmrtnu masku u crkvu, shvatio sam da nas je svojim činom obvezao na odanost vrijednostima u koje je vjerovao. Kad god me je tajna policija ispitivala tijekom sljedećih 20 godina, sjetio bih se Palacha: samo zbog sjećanja na njega morao sam odbiti sve ponude suradnje. Upravo zato da njegova žrtva ne bi bila uzaludna. Na dvadesetu obljetnicu njegove smrti u siječnju 1989. u Pragu su započele masovne demonstracije, i to je bio početak procesa koji je doveo do pada režima i kraja okupacije krajem te godine. Sjeme je umrlo, ali je s vremenom donijelo plod.
Express: Kasnije ste se pridružili tajnom udruženju katoličkih vjernika,‘podzemnoj Crkvi’, i zaredili se za svećenika u tajnosti. Kako ste se priključili toj tajnoj organizaciji? Kako je to izgledalo i koji su bili ciljevi vašeg djelovanja u ‘podzemnoj Crkvi’? Morali ste se skrivati čak i pred nekim članovima vlastite obitelji... Nakon sovjetske okupacije započelo je još dvadeset godina progona svih oblika građanskih sloboda, uključujući i progon crkve. Progon u godinama 1969.1989. nije bio tako drastičan kao tijekom staljinističkog doba, ali je bio sofisticiraniji. Moć tajne policije lebdjela je nad svime - režim je kontrolirao sve, nije uvijek intervenirao, ali je stalno održavao atmosferu straha i prikrivanja u društvu. Ovo razdoblje moralno je oštetilo društvo više od terora staljinizma. Otpor je u Čehoslovačkoj imao uglavnom tri sloja - politički otpor, koji je kulminirao aktivnostima pokreta Povelja 77, kulturni otpor - predavanja, seminari, kao i kazališne predstave i izložbe umjetničkih djela u privatnim stanovima, ‘samizdat’, objavljivanje i distribucija zabranjenih knjiga i časopisa itd., te crkveni otpor - aktivnosti ‘podzemne Crkve’, uključujući duhovno obrazovanje i tajna zaređivanja. Imao sam mnogo prijatelja među vodećim ličnostima političkog disidenstva, četrdeset godina me povezivalo duboko osobno prijateljstvo i suradnja s Václavom Havelom - kada je bio disident, a zatim i predsjednik - ali prije svega sam se trudio što više povezati kulturno i crkveno disidentstvo. Komunistički režim je dopuštao svećenicima koji su mu položili ‘zakletvu vjernosti’ da služe bogoslužja, ali praktički ništa drugo. Ono što je bilo živo u Crkvi i što je nosilo duh koncila, posebno ekumenska suradnja i napori za dijalog s modernom kulturom i društvom, nakon okupacije 1968. prešlo je u ilegalu - s gledišta režima, u ilegalne, protudržavne aktivnosti. Uključio sam se u taj oblik djelovanja Crkve i odlučio u njoj služiti kao svećenik. Ovdje smo nastojali razviti upravo one aktivnosti Crkve
koje režim nije dopuštao i progonio. To je uključivalo rad s mladima, sa studentima i intelektualcima, studij i obrazovanje. Nastojali smo spriječiti da se Crkva nađe u getu, izolirana od života i misli u slobodnom svijetu. Uz mnoge rizike i često u doista dramatičnim okolnostima, organizirali smo predavanja vodećih zapadnih teologa i filozofa, koji su dolazili kao turisti vikendom, te su tijekom svog boravka u privatnim stanovima upoznavali nekoliko skupina naših ljudi s događanjima u svjetskoj Crkvi. Među njima su bili mislioci raznih smjerova, od kasnijih kardinala Schönborna i Kaspera, Hansa Künga, J.B. Metza, do filozofa Charlesa Taylora i Jacquesa Derride. Godinama kasnije postalo je jasno koliko je to iznimno važno. Mnogi katolici pali su u intelektualnu izolaciju, kamo ih je režim htio potisnuti, a zatim su doživjeli ‘kulturni šok’ suočeni s prirodnim promjenama slobodnog zapadnog društva i Crkve, te nisu bili u stanju sudjelovati u kreativnom dijalogu sa suvremenim društvom i kulturom. Upali su u besplodnu nostalgiju za prošlošću, koja se nikada neće vratiti. Međutim, ako se bilo koji sustav - društveni, intelektualni, religijski - zatvori u sebe i nije u stanju komunicirati s drugim sustavima, primjerice sa suvremenom znanošću i umjetnošću, ne može adekvatno reagirati na vanjske podražaje, degenerira i postupno umire. Mnogo sam razmišljao o tome zašto su određeni oblici kršćanstva sazrijevali i produbljivali se tijekom razdoblja progona, dok su drugi postali truli. Ali to bi bila zasebna tema.
Express: Spomenuli ste da ste bili jako bliski sVáclavom Havelom.Timothy Garton Ash je u jednom intervjuu rekao u šali da se Havel kad je postao predsjednik držao uspravno kao da je ‘progutao metlu’. Kako je po vama Havel ispunio svoju ulogu kao prvi predsjednik tranzicijske Čehoslovačke odnosno kasnije Češke?
Nakon 1989. godine, Havel je u politički život, i ne samo u našoj zemlji, unio prije svega novi jezik i novi stil političke kulture. Pripadao sam krugu njegovih starih prijatelja s podzemnih seminara, s kojima se kao predsjednik redovito sastajao, raspravljao i često nam slao rukopise svojih govora na kritičke komentare. U njegovim poznatim govorima na međunarodnim forumima - počevši od poznatog govora u američkom Kongresu - uvijek sam prepoznavao odjeke naših davnih rasprava o djelima Emmanuela Levinasa, Hannah Arendt, Erica Voegelina, Paula Ricoeura i drugih. Havel je imao intuiciju umjetnika: uvijek je znao prepoznati ključnu ideju i izraziti je jezikom pisca. U tome mu nijedan političar nije parirao. Tragedija uspona populista i demagoga do najviših ešalona politike, od SAD-a, preko Mađarske i Slovačke, a sada i u našoj zemlji, leži prvenstveno u činjenici da demokratskoj oporbi nedostaju uvjerljive ličnosti s moralnim i intelektualnim autoritetom. Express: Havel je nadgledao miran raspad zemlje. Je li razlaz između Čeha i Slovaka bio neizbježan? Treba li danas žaliti za nestalom državom ili je taj proces bio uspješna priča?Vidjeli smo kako je raskid državnih veza završio u bivšoj Jugoslaviji... Mislim da je podjela bila nužna i drago mi je da se dogodila na potpuno miran način te da su se odnosi između Čeha i Slovaka nakon podjele republike još više poboljšali, emocionalno produbili.
Nastavak na sljedećoj stranici
Slovaci u Slovačkoj često vrlo pozitivno reagiraju na Čehe - što nije uvijek bio slučaj prije podjele - a Česi kod kuće slično na Slovake. Neki slovački populistički političari sve su svoje neuspjehe nakon 1989. godine pripisivali navodno neravnopravnom položaju u zajedničkoj državi. Slovacima je bilo potrebno iskusiti neovisnost i vlastitu odgovornost. Čehoslovačka je do određene mjere bila umjetna unija dvaju naroda s prilično različitim kulturnim i povijesnim formacijama. Češke zemlje -Bohemija i Moravska - već su bile među područjima s najnaprednijom industrijom, visokokvalitetnim obrazovanjem, bile su snažno modernizirane, industrijalizirane, urbanizirane i stoga sekularizirane zemlje. Crkva, koja se previše ukorijenila u poljoprivrednu kulturu, nije bila u stanju na vrijeme odgovoriti na izazove modernosti i industrijske revolucije. To je bio glavni uzrok sekularizacije u smislu ekskulturacije, gubitka sposobnosti Crkve da utječe na način života i razmišljanje velikih dijelova društva. Slovačka je bila dio Mađarske, tamo su prevladavala poljoprivredna područja i tradicionalni narodni katolicizam. Česi su se oduvijek ponosno deklarirali prema Zapadu. Bio je puno veći utjecaj austrijske i njemačke kulture nego ‘slavenstva’. Putinov režim do danas pokušava bivše satelite vezati ideologijom ‘slavenske uzajamnosti’ - i ta ideologija ima određeni utjecaj u Slovačkoj, za razliku od Češke. Kult slavenstva započeo je u 19. stoljeću kao plod herderovskog njemačkog romantizma, a zatim ‘rukopisa’, koji su se pokazali - zahvaljujući T.G. Masaryku - krivotvorinama. Nakon Drugog svjetskog rata kult slavenstva postao je dio komunističke ideologije i time je diskreditiran. Za većinu Čeha pripadnost zapadnom svijetu puno je važnija od pripadnosti slavenskom svijetu. Imamo slavenski jezik, ali zapadnu dušu, zapadnu kulturu. Express: Unutar crkvenih struktura slovite za liberala. Kakav bi trebao biti novi identitet Katoličke crkve u svijetu koji se sve brže mijenja?
Odbacujem etiketu ‘liberala’. Kršćani su danas podijeljeni. Uglavnom nije riječ o podjeli između crkava i denominacija, već o mnogo dubljim podjelama unutar njih, podjeli mentaliteta pojedinih struja u kršćanskim crkvama. One često kopiraju podjele unutar pojedinih zemalja i unutar nacionalnih zajednica. Kršćani jedne vrste mentaliteta u različitim crkvama razumiju jedni druge - na primjer, fundamentalistički protrumpovski evangelici, promoskovski pravoslavni i katolički protivnici reformi pape Franje s jedne strane, a s druge strane, kršćani koji im se protive, a koji se u različitim crkvama trude trajno produbiti razumijevanje Evanđelja i onoga što Bog komunicira kroz ‘znakove vremena’. Ne slažem se s onima koji koriste političke etikete ‘konzervativno’ i ‘progresivno, liberalno’ ili desničarsko i ljevičarsko za označavanje ovih struja. Uvjeren sam da glavna razlika nije između desnice i ljevice, već između površine i dubine. Uvjeren sam da oba ekstremna krila mišljenja, ‘konzervativna’ i ‘progresivna’, dijele istu pogrešku: previše se usredotočuju na površinu, na institucionalnu stranu kršćanstva. Neki obećavaju spasenje od njegovog očuvanja u sadašnjem ili prijašnjem obliku, drugi od njegove promjene. Naravno, promjena je moguća. Kršćanstvo - kao i sva živa bića - prolazilo je u povijesti kroz transformacije, niz reformi i preoblikovanja. Tamo gdje oblik crkvenog života i načini izražavanja vjere postanu toliko stagnirajući da oblik deformira sadržaj, reforma
je nužna. Crkva se, riječima svetog Augustina, uvijek reformira, ‘semper reformanda’. Ali nije stvar u promjeni vanjskih struktura, već u dubljem razumijevanju sadržaja, srži. Papa Franjo pozvao je Katoličku crkvu na hrabru transformaciju, na ‘sinodalni put’. Pojam sinodalnost nastao je kombinacijom dviju grčkih riječi, syn i hodos, što znači: zajednički put. Crkva, čiji su se mnogi oblici našli u krizi, treba se transformirati iz krute institucije u zajedničko putovanje. Reforma koju je pokrenuo papa Franjo treba biti promjena mentaliteta, ‘obraćenje Crkve’. Danas, kada, prema papi Franji, nije riječ samo o epohi promjene, već o promjeni epohe, stojimo na pragu nužne duboke transformacije. Kruti klerikalni oblik Crkve izgubio je kredibilitet i vitalnost, pretvara se u sektu. Ali alternativa mora biti nešto sasvim drugačije od ‘liberalnog kršćanstva’, koje tek kopira strukture Crkve nastale iz Reformacije ili jeftin pokušaj ‘modernizacije’ u smislu prilagođavanja sekularnom okruženju. Protestantske liberalne crkve danas u mnogim zemljama doživljavaju mnogo veću krizu i gubitak vjernika nego Katolička crkva. Kršćanstvo trećeg tisućljeća mora se duhovno produbiti, razviti duhovnu dimenziju kršćanstva. Da reforma, nužna promjena oblika, ne bi donijela samo bolne raskole, mora biti obnova žive jezgre. Mora biti popraćena odgovornim naporom da se dublje shvati što je srce, srž, što uistinu čini identitet kršćanstva. Identitet kršćanstva ne sastoji se u nekom skupu dogmi ili pravila: oni imaju važnu, ali samo servisnu ulogu. Jezgra kršćanstva je uskrsli, živi Krist, živi u vjeri, nadi i ljubavi muškaraca i žena u Crkvi i izvan njezinih vidljivih granica. Ta Kristova prisutnost u povijesti raste, živi Krist je ‘semper maior’, sve veći. Njegova prisutnost ne može se miješati s rastom broja vjernika ili rastom društvenog utjecaja crkava. Nije stvar ‘širine’ već ‘dubine’, nije stvar količine već autentičnosti. Drugi vatikanski koncil započeo je egzodus iz ‘katolicizma’ - ispovjedno zatvorenog oblika modernog kršćanstva - u istinsko katoličanstvo. Katolicizam, univerzalnost i ekumenizam, dar su i zadatak koji se mora autentično razvijati kroz povijest.
Express: Koliko poznajete situaciju u hrvatskoj crkvi?
Čini se da je,uz iznimku nekolicine uglednih prelata i teologa,riječ o prilično konzervativnoj organizaciji unutar Katoličke crkve - većina svećenika i vjernika u Hrvatskoj bila je prilično suzdržana prema ekumenskim naporima i pokušajima otvaranja crkve pokojnog pape Franje...
Prije nekoliko godina imao sam izvrsno iskustvo u Hrvatskoj. U Dubrovniku je tadašnji nadbiskup organizirao zajednički seminar za studente teologije - katoličke, evangeličke i pravoslavne iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Kao predavači pozvani su istaknuti katolički, evangelički i pravoslavni teolozi iz zapadne Europe i SAD-a. Bilo je izuzetno zanimljivo i korisno. Međutim, bojim se da su takve inicijative u Hrvatskoj prije iznimka nego pravilo. Express: Može li Europa preživjeti aktualni uspon nacionalizma i ksenofobije bez ponovnog otkrivanja svojih duhovnih korijena? Što kršćanstvo danas može ponuditi ljudima koji se osjećaju izgubljeno u svijetu koji nudi previše izbora, a premalo smisla?
Liberalna demokracija našla se u krizi u eri globalizacije: potrebno ju je nadopuniti i produbiti određenom moralnom vizijom koja bi mobilizirala etički potencijal ljudi.
Nastavak na sljedećoj stranici
Čitaj najbolje
Od nagrađivanih autora do globalnih bestsellera
Taj dodatak ne može biti fundamentalizam, niti konzervativno-nacionalističko kršćanstvo današnjih vladara Mađarske ili Slovačke, ideologije koje gravitiraju prema autoritarnoj državi. Vođenje ‘kulturnih ratova’ protiv nezaustavljivog procesa tranzicije europskih naroda iz modernosti u postmoderni svijet globalnog multikulturalnog društva je izgubljena bitka, kontraproduktivan napor koji će ubrzati i produbiti proces ‘rascrkvenjavanja religije’. Fundamentalistički i nacionalistički ‘katolicizam bez kršćanstva’ naravno da će imati svoje glasne pristaše i političku podršku; uvijek ima i uvijek će biti dovoljno ljudi koji žude za jednostavnim odgovorima na složena pitanja u sve kompliciranijem svijetu. U sjemeništima i samostanima koji se prazne diljem Europe, često sada dolaze i sigurno će dolaziti kandidati koji svoju tjeskobu i osobnu nezrelost kompenziraju prividnom nepokolebljivošću tradicionalizma. To je suprotno istinskoj tradiciji, živoj rijeci kreativnog prenošenja vjere, stalne rekontekstualizacije i reinterpretacije. Međutim, od tih grana Crkve ne može se očekivati da će donijeti prekrasno cvijeće i zdrave plodove. Ono što nedostaje današnjoj civilizaciji jest etička vizija koju nude socijalne enciklike pape Franjeposebno ‘Laudato si’ o ekološkoj odgovornosti i ‘Fratelli tutti’ o prevladavanju zidova predrasuda između religija i kultura. Ovi tekstovi imaju inspirativnu moć. Svojim knjigama pokušavam potaknuti čitatelje da imaju hrabrosti razviti drugačije lice kršćanstva od nacionalizma i fundamentalizma. Kad sam na ulicama Varšave vidio mnoštvo pristaša određenih političkih snaga kako viču antisemitske slogane i skandiraju ‘Želimo Boga’, morao sam se zapitati kakvog Boga ti ljudi žele. To sigurno nije onaj kojeg je židovski rabin iz Nazareta nazivao svojim nebeskim Ocem. Zahvalan sam Bogu što je Crkvi dao papu Franju, koji je pokazao Boga milosrđa i solidarnosti, solidarnosti sa siromašnima, progonjenima, s migrantima, Boga koji nas vodi do odgovornosti za
naš okoliš, ugrožen ljudskom sebičnošću i pohlepom. Boga čiji glas odjekuje u svetištima savjesti jasnije nego u mnogim udžbenicima o moralu i kanonskom pravu. Vjerujem da će papa Lav nastaviti tim putem. Desetljećima, u nizu svojih knjiga i govora, pokušavam pokazati da je vjera nešto drugo od ‘religijske ideologije’, da je to egzistencijalna orijentacija osobe. Nije slučajno da je riječ ‘vjera’ blizu riječima povjerenje i odanost. Mi kršćani nemamo monopol na ovaj stav ‘ontološkog povjerenja’. Evanđelje nam govori da Duh slobodno puše gdje hoće. Međutim, crkve koje će istinski živjeti iz srži evanđeoske poruke mogu biti škole u kojima će se taj stav stalno njegovati i razvijati. Zdrava vjera je saveznik razuma i izvor slobode, povezan s odgovornošću. Express: Češka je poznata kao jedna od najmanje religioznih zemalja svijeta. U kakvim se okolnostima i pod kojim utjecajima taj proces odvijao? Kao istaknuti češki teolog, kako doživljavate taj trend? Jeste li razočarani?
Naša zemlja prošla je kroz tri vala sekularizacije kao rezultat sociokulturnih promjena: meku sekularizaciju tijekom brzog prijelaza iz agrarnog u industrijsko društvo, tešku nasilnu sekularizaciju tijekom komunističkog režima i još jednu meku sekularizaciju tijekom prijelaza iz totalitarnog društva u krhku pluralističku demokraciju postmoderne ere. Rezultat nije ateizam, već distanciranje od organizirane religije. Broj istinski uvjerenih ateista slično je malen kao i broj aktivnih vjernika koji se u potpunosti identificiraju s učenjima i praksama crkava. Većinu čini šarolika mješavina agnostika, ‘apateista’ - koji nisu neprijateljski raspoloženi prema religiji, već su ravnodušni - ‘religioznih nepismenih’ i duhovnih tragatelja - a možda najviše onih koji ne vjeruju u Boga, kako crkve govore o Njemu, već u ‘nešto iznad nas’. Religija nije nestala u procesu sekularizacije, već se transformirala. Međutim, transformacije, krize i iskušenja izazov su za pronalaženje novih putova i prilika za dublje razumijevanje onoga što je bitno.
Express: U svojoj knjizi ‘Popodne kršćanstva’, koja ima podnaslov ‘Hrabrost za promjenu’, također govorite o potrazi za novim oblikom kršćanstva...
U tumačenju povijesti kršćanstva primjenjujem metaforu koju je osnivač dubinske psihologije, C.G. Jung, koristio u tumačenju dinamike ljudskog života: djetinjstvo i mladost uspoređivao je s jutrom, nakon čega slijedi podnevna kriza u srednjim godinama, a njezino prevladavanje otvara poslijepodne života kao vrijeme zrelosti. Slično tome, predmoderno doba vidim kao jutro kršćanske povijesti, čiji je zadatak bio izgraditi institucionalne i doktrinarne strukture. Zatim je došla podnevna kriza - to je bilo vrijeme modernosti, sekularizacije, ateizma i potresanja tradicionalnih struktura, koje kulminira u našem vremenu. Međutim, istovremeno se otvara mogućnost zrelijeg oblika kršćanstva. Jezgra Evanđelja je Isusov poziv na transformaciju (metanoju). Ta transformacija znači okretanje od sebičnog ega, egocentričnosti, prema svijetu drugih i prema misteriju ‘apsolutno Drugog’, Boga. To se odnosi na pojedince, ali i na crkve - one moraju izaći iz ‘kolektivnog narcizma’, egocentričnosti i shvatiti da su tu za sve. Hodati s drugima u dijalogu, međusobnom poštovanju i obogaćivanju. Imaju puno toga za ponuditi, ali i puno toga za naučiti.
Tomáš Halík i Tenzin Gyatso, XIV. Dalaj lama u Pragu 2006. PROFIMEDIA
“Vjerujmi, hotelima dobruvibru.”
Prijateljsvjetskiputnik.
Savjeta je puno. Ali neki vrijede više.
*Slikageneriranaumjetnominteligencijom.
pbz.hr
Računajtena pravisavjet.
‘Istina
je knjiga koju nitko od nas još nije uspio pročitati do kraja’
Autobiografija velikog suvremenog teologa i kršćanskog filozofa
Tomaša Halika prije svega je odlično napisana, pomalo ironična...
Piše: GORAN GAVRANOVIĆ
“Postoje nedostaci i limiti kojih smo se cijeloga života nastojali osloboditi, a kojima, stideći se sami sebe, uvijek iznova posegnemo i koje moramo nositi kao križ.”
“Zar je ovo bio život?”,Tomaš Halik, Fraktura
Da odgovorim na pitanje koje autor sam sebi postavlja u naslovu - to jest bio, i još je, čudesan, pun, neobičan i začuđujući život. Onako kako to životi onih koji žive u teškim, ali zato modernim vremenima jesu. Mnogo toga je propušteno, izgubljeno i nestalo u prahu vre mena, ali sve ono što je doživljeno, viđeno i spoznato nikada ne bi moglo biti moguće da je na putu odabrana neka druga, lakša staza. Tomaš Halik u pravilu je birao teže staze, iako nije morao, i to u vremenima kad je bio na “poraženoj” i progonjenoj strani, ali isto tako i u vremenima kad je postao “pobjednik” i nije pristao, ni na trenutak, da postane progonitelj.
Autobiografija velikog suvremenog teologa i kršćanskog filozofa Tomaša Halika prije svega je odlično napisana, pomalo ironično, onoliko koliko to kršćanska vjera dopušta i onako kako to češki mentalitet, povijest i smisao za humor zahtijevaju. Iskreno i bez imalo uvjerenja u vlastitu veličinu i važnost. Kako uostalom i sam kaže.
“Nakon skoro dvadesetogodišnjeg perioda, kad nisam smio putovati nikamo, osim u nekoliko zemalja komunističkog carstva, tijekom sljedećih dvadeset godina posjetio sam sve kontinente našega planeta, uključujući i Antarktiku. Nakon što sam na dvadeset godina bio potpuno isključen iz akademskog svijeta, dobio sam priliku predavati na sveučilištima na pet kontinenata, računajući i najslavnije sveučilište na svijetu, Oxford. Počeo sam dobivati prestižne nagrade i počasne doktorate. Nasreću, sve se to dogodilo u godinama kad te stvari čovjek ne uzima smrtno ozbiljno.”
Živoga svijeta koji buja daleko od očiju i duboko ispod površine. Ali Halik ujedno pruža uvid i u živote disidenata za koje znamo. Bio je dobar prijatelj s Vaclavom Havelom (koji također, kao ni Halikova majka, nisu znali da je Tomaš svećenik) i s nizom ličnosti u tom u liberalnom svjetovnom disidentskom i opozicijskom pokretu. I pritom je potpuno iskren i ne cenzurira samoga sebe. Jedino što bi se ovoj autobiografiji moglo zamjeriti jest što Halik nekim intimnim detaljima daje premalo prostora i premalo objašnjenja. Ali to je zamjerka znatiželjnog čitatelja koji želi više, gotovo je od prvog retka jasno da Tomaš Halik, koliko god pisao o sebi, neće sebe stavljati u prvi plan (zvuči bedasto za autobiografiju, ali stvarno je tako), već će sebe gledati istovremeno kao promatrača i subjekta vremena koje opisuje.
“Zar je ovo bio život?”,Tomaš Halik, Fraktura 2025.
Tomaš Halik imao je neobičan i pun život o kojem piše iskreno, koliko to god može, ali i pomalo ironično, pazeći pritom da duhovite bodlje usmjeri prije svega prema sebi, a tek onda prema drugima. Već samo njegovo otkrivanje vjere, odrastao je u liberalnoj češkoj obitelji intelektualaca koji vjeru nisu negirali, ali za nju nisu mnogo ni marili izvan tradicionalnih slavljenja blagdana, bilo je samostalni, osobni čin koji vrlo iskreno opisuje. Doduše, na putu do te spoznaje pomogli su vjetrovi slobode koji su pirili Čehoslovačkom krajem šezdesetih s Praškim proljećem, ali isto tako i njihovo brutalno gušenje. Važno je reći, što je vjerojatno čitatelju s ovih prostora manje poznato, da je Čehoslovačka u Istočnom bloku, uz Sovjetski Savez, možda i ponajviše gušila organiziranu religiju. Osobito Katoličku crkvu (evangelisti su imali mrvicu više slobode), u svakom slučaju bilo je mnogo više represije i kontrole nego u Poljskoj ili Mađarskoj. Njegovo otkrivanje vjere u tim godinama, kao i otkrivanje cijelog jednog svijeta slobode u mišljenju i izražavanju, koji je nakratko zavladao Čehoslovačkom, nekako je prirodno vodilo do svećeničkog poziva. I postaje tajni svećenik. Ne želim otkrivati mnogo i kvariti užitak čitanja, ali s obzirom na to da je službena Katolička crkva u Češkoj bila pod strogom kontrolom države, osobito obrazovanje, tajni svećenici, ili podzemna crkva, bili su pokušaj da se izbjegne stroga kontrola tajne policije te omogući onima, spremnima na taj poziv, da izbjegnu zamke ucjene, kontrole ili fizičkog onemogućavanja ulaska u redove Crkve. On sam zaredio se, tajno, u Istočnoj Njemačkoj. Tajni svećenici, uz svoj poziv, imali su redovito svjetovno zanimanje i to da su svećenici otkrivali bi rijetko i izabranima i u trenucima kad je to bilo potrebno. Zvuči pomalo mistično i prilično avanturistički. Ali Halik sve to opisuje kao život koji i nije mogao biti puno drugačiji, ne umanjujući vlastitu hrabrost i požrtvovanje, ali ne pada mu na pamet da daje vlastitoj hrabrosti i požrtvovanju auru svetosti i herojstva. Sve te olovne godine koje Halik opisuje daju nam jednu posve novu i drugu stranu, sliku jednog posve novoga svijeta, disidenata i opozicionara iza Željezne zavjese.
“Shvatio sam egocentrizam, arogancija i sebeljublje čovjeku pripremaju pogubnu zamku depresivne staromladenačke gorčine, kojom će zarobiti ne samo sebe, nego će to širiti i u svoju okolinu, koliko god se trudio to kamuflirati i pretvarati se.”
“Zar je ovo bio život?”,Tomaš Halik, Fraktura
Iznenađujuće, ali pozitivno iznenađujuće, dio Halikove autobiografije nakon pada Željezne zavjese, nakon baršunaste revolucije čak je i mnogo zanimljiviji nego u olovna vremena, kad je bio tajni svećenik pod paskom tajne policije. I tu su Halikovi uvidi neiscrpno blago ljudskih karaktera, slabosti, veličina i lomljivosti kakvih gotovo da i nema premca u suvremenim biografijama. Ono što je nekad bilo progonjeno sad je pobjedničko i ljudi koji su se činili svecima odjednom, zaogrnuti pobjedničkim zastavama, postaju nešto sasvim drugo. On sam, pak, postaje gotovo pa progonjeniji nego što je bio tijekom komunizma. Naravno, progonjeniji na drugi način, često od ljudi koji su koliko do jučer dijelili s njim sudbinu. Iako, ne samo od njih, kao što to obično biva, “pobjedničkoj” strani u pravilu se priključuju dojučerašnji denuncijanti. Njihovo zanimanje i vještine uvijek su potrebni. Sve te mijene, pa i djelomično razočaranje u toliko dočekanu slobodu (prvenstveno tranziciju koja je pola zemlje osiromašila, a drugu polovicu poglupila) Halik opisuje kirurški točno, bez imalo gorčine, ali i bez prešućivanja gorkih istina.
“I ja sam uvjeren - a mnogo puta sam to rekao i napisao - da je poistovjetiti se s istinom i izdavati se za vlasnika istine isti grijeh kao što je prestati se zanimati za istinu i prijeći u tabor cinika. Tko počne smatrati istinu svojim imetkom, umjesto svojom obvezom, taj je već unaprijed izgubio svaku borbu s ciničnom političkom moći, ne samo fizički i politički, nego i moralno.”
“Zar je ovo bio život?”,Tomaš Halik, Fraktura
Iznimna knjiga, iznimnog čovjeka koja se čita, gotovo pa u dahu.
“Istina je knjiga koju nitko od nas još nije pročitao do kraja.”
“Zar je ovo bio život?”,Tomaš Halik, Fraktura
U POHVALU SJENE JUNICHIRO TANIZAKI
Poetična oda tradicionalnoj japanskoj estetici. U slobodnom, razigranom luku, od arhitekture do kazališta, od kuhinje do rasvjete, Tanizaki nas uči vidjeti ljepotu u potamnjelom metalu, dostojanstvenost u neglaziranoj keramici. Esej o tajanstvenom i tihom svijetu tame i sjena svrstava se među najznačajnije i najljepše stranice japanske književnosti. (Planetopija)
LJUBAVNE
PJESME RUPI KAUR
Od objavljivanja bestselera ‘mlijeko i med’ poezija Rupi Kaur postala je izvor utjehe, osnaživanja i emotivne istine za milijune diljem svijeta. Najdragocjenija promišljanja Rupi Kaur o ljubavi iz njezinih ranijih zbirki sada su objedinjena na jednome mjestu. ‘Ljubavne pjesme’ slavlje su ljubavi - njezine čarolije, kaotičnosti, snage i istine. (Stilus)
ODABRANI
JOHN MARRS
U 21. stoljeću informacije su moć. Ali računala se mogu hakirati, a u bunkere se da provaliti. Suočena s valom kibernetičkih napada, vlada Velike Britanije donosi radikalnu odluku: sve državne tajne uklanja s mreže i pohranjuje ih ondje gdje ih nitko ne bi tražio – u ljudski um. Odabrali su petero običnih ljudi, podvrgnuli ih revolucionarnom medicinskom zahvatu i pretvorili u čuvare tajni. (Fokus)
Piše:
MAGDALENA
BLAŽEVIĆ
književnica
Od nordijske mitologije pa do prstohvata jeze
Roman o dvoje izopćenika koji se spletom vrlo nesretnih okolnosti nađu u izoliranom mjestu
Otkad pišem fikciju, i sebi sam dala za pravo nazvati se piscem, moj odnos prema čitanju znatno se promijenio. Sad, kad za to imam manje vremena, pomno biram knjige, informiram se unaprijed o radnji, likovima, biografiji pisca, kako bih što bolje odabrala literaturu u kojoj ću uživati, i koja će me na bilo koji način pokrenuti. Knjige se na taj način “lakše” čitaju jer nam je poznat kontekst vremena i prostora, ali se istovremeno oduzima moment neočekivanosti koji dolazi sa zapletima, jer s nekim knjigama morate izbjegavati spojlere, pogotovo kad je riječ o krimićima, gdje je plot twist ključan. To pravilo ne vrijedi za književnost koja pripada vrhovima svjetske književnosti jer u njoj iznova i iznova uživamo ne mareći za to što znamo kako će, primjerice, Ana Karenjina, Emma Bovary ili Therese Raquin skončati. Ipak, kad čitam “po zadatku”, o knjigama se informiram tek nakon što ih pročitam jer želim da moje impresije ovise isključivo o tekstu, a ne o mojim pretpostavkama i očekivanjima.
U središtu romana “Ptičji tribunal” norveške književnice, esejistice i kolumnistice Agnes Ravatn
PTIČJI TRIBUNAL
AGNES RAVATN NAKLADA LJEVAK.
PRIJEVOD: ANJA MAJNARIĆ
dva su lika, dvoje osamljenika i izopćenika koji se spletom vrlo nesretnih okolnosti nađu zajedno u malom, intimnom, podjednako izoliranom prostoru. Naime, Alis Hagtorn, nakon što napusti muža i posao u glavnom gradu zbog javnog seksualnog skandala nalazi posao domaćice i kućanice kod prilično tajnovitog i krutog Sigurda Baggea, koji joj unaprijed daje do znanja da među njima neće biti nikakve interakcije osim one formalne za vrijeme posluživanja obroka. Ipak, kako vrijeme prolazi, njihov odnos se polako mijenja. Noću bi, s vremena na vrijeme, razgovarajući ostajali budni do kasno, pri čemu se stvorio privid povezanosti koji bi s jutrom potpuno nestao. Priču pripovijeda Alis, čija se naracija kreće iz posve intimnog “ja” do potpuno nepoznatog teritorija, mraka koji okružuje Sigurda, čime nas od njega još više udaljava, a sigurni smo otpočetka da je ključ romana u njegovim rukama. Ravatn je vrlo spretna, jezik i stil su joj čisti, minimalni, fabulu gradi postupno i bez greške u vrlo kratkim poglavljima, a atmosferi izoliranosti i osamljenosti uvelike pridonosi setting, krajolik u blizini veličanstvenih, gordih,
okrutnih norveških fjordova, savršen za kakav nordic noir. “Ptičji tribunal” to nije, nipošto ga ne bih nazvala krimićem, iako sadrži neke elemente tog žanra. Mogao bi se, ako ga baš moramo odrediti u ovom smislu, nazvati psihološkim trilerom, iako ga, moram priznati, nisam tako doživjela sve do posljednje trećine romana. Do tada sam čitala dramu, i pitala se kamo će nas Ravatn odvesti, kako će razriješiti mogući ljubavni odnos i Sigurdov misterij. Napetost, koja uistinu postoji u tekstu, skrivena je ispod površine, ponegdje se osjeti i prstohvat jeze, koja je u detaljima i pomnom čitanju. Riječ je o takvoj suptilnosti da je i prevoditeljica, Ana Majnarić, umjesto pogovora napisala esej naslova “Ima li strave u ‘Ptičjem tribunalu’?”, gdje je iznijela koliko je zapravo nedoumica vezano za žanrovsko određenje ovog romana, jer osim što ima elemente krimića i psihološkog trilera, na temelju sinopsisa bi mogao funkcionirati i kao ljubavna priča. Po romanu, koji je uspješno postavljen na kazališne daske, snima se i film, koji kao medij zna biti sugestivniji od književnosti i tu bi osjećaj jeze mogao, pretpostavljam, biti očitiji.
Sugurd Bagge jedan je od onih likova koji su sveprisutni u viktorijanskom romanu, visok, tamnokos, distanciran, mračan i tajanstven, za usporedbu bi dobro poslužio lik Heatcliffa iz “Orkanskih visova”. Ne bih rekla da bi ovo trebalo uzeti kao manjkavost romana, da je autorica muški lik prikazala stereotipno, naprotiv, ona se namjerno služi elementima različitih žanrova i stvara novu priču koja funkcionira bez greške, a to je jedino važno za tekst. Ravatn se ne ponavlja, ne objašnjava, nego računa na posvećenog čitatelja i to valja cijeniti. Pored toga, roman se uvelike referira na nordijsku mitologiju, ptice, kao veza između neba i zemlja, svjetovnog i duhovnog, udaljavaju se od uobičajenih simbola i preuzimaju mnogo mračniju ulogu – onu krajnjeg suda.
Piše: HERMINA STEFANOVIĆ autorica i urednica bloga Libros legere
Ideologija je dopustila da okrutnost postane sinonim za znanost
Prva knjiga koju
sam pročitala ove godine je “Mesar”, jer zašto bi nova godina započela optimizmom kad može surovim realizmom? Ovdje je riječ o mračnoj povijesnoj fikciji koja se temelji na stvarnim dokumentima iz 19. stoljeća, a u kojoj pratimo karijeru, blago rečeno, kontroverznog liječnika dr. Silasa Weira. Istina nije lijepa i dobivamo štivo koje se bez zadrške suočava s nezamislivim nasiljem, moći i duboko ukorijenjenim zabludama znanosti. Sami prolog nam jasno daje na znanje da nije riječ o ugodnom štivu i da je potreban snažan želudac.
MESAR JOYCE CAROL OATES, PETRINE KNJIGE. PRIJEVOD: MIRNA ČUBRANIĆ
Dr. Silas Weir je ambiciozni liječnik koji postaje upravitelj umobolnice za žene. To 19. stoljeće je period u kojemu su granice između znanosti, pseudoznanosti i nasilja nejasne. Weir gradi reputaciju inovatora i reformatora a ono što je počelo kao želja za znanstvenim napretkom pretvara se u okrutne demonstracije moći i dehumanizaciju pacijentica.
Riječ je o prošlosti u kojoj su žene, pretežno one siromašne, gluhonijeme ili društveno nepoželjne, zatvarane i protiv svoje volje podvrgnute brojnim nehumanim, invazivnim zahvatima. Osim amputacije, razni kirurški zahvati vezani su za reproduktivne organe, kao naprimjer sterilizacija, s obzirom na to da su se ženski mentalni poremećaji povezivali s maternicom.
Roman je strukturiran kroz Weirove medicinske zapise, svjedočanstva i perspektivu njegova sina koji pokušava razumjeti i opravdati njegove postupke. Autorica Joyce Carol Oates piše vrlo oštro i analitično. Začudila sam se kako je uspjela jednu tako neugodnu, tešku, mračnu temu predstaviti sofisticiranim stilom. Ovo je roman koji je relevantan na više razina - tjera na razmišljanje o etičkoj odgovornosti, znanstvenoj moći i hrabro postavlja pitanje gdje prestaje znanost, a počinje tortura? Kako se bližimo kraju postaje jasno da antagonist nije samo Weir, nego cijela ideologija koja je dopustila da okrutnost postane sinonim za znanost.
Joyce Carol Oates (rođena 1938.) ubraja se među najznačajnije suvremene američke autore. Okušala se u mnogim formama – od drame, romana, kratkih priča i eseja
SJAJ
Kuća Kallina na uglu
Masarykove 19 i
Gundulićeve 20
ZAGREBAČKE SECESIJE
Piše: NINA OŽEGOVIĆ
Težnja za novim i kreativnim te radikalan prekid s prošlošću sukus je priče o secesiji u zagrebačkoj arhitekturi, koju je u knjizi ‘Arhitektura secesije u Zagrebu – Tijelo moje duše’ detaljno i studiozno obradila arhitektica Dubravka Kisić Nastavak na sljedećoj stranici
Ta raskošno opremljena knjiga objavljena je u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Srednja Europa i ima 507 stranica, a potkrijepljena je brojnim fotografijama, nacrtima i skicama tako da čitateljima pruža iznimno važan pregled zagrebačke secesijske arhitekture, koju krase dekorativni elementi na fasadama, kao što su vijugave forme, noćne životinjice, poput šišmiša, te lovorovo lišće. Vrijednost knjige jest i u tome što je pisana komunikativnim, ali istodobno stručno utemeljenim stilom pa može privući i one Zagrepčane koji nemaju predznanje o arhitekturi. Autorica knjige bila je upraviteljica i voditeljica zbirke Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU, a prije toga je radila kao konzervatorica u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, gdje je bila usredotočena na projekte i realizacije obnove zagrebačkih fasada. Pritom je sakupila velik dio građe koji je uvrstila u ovu knjigu. Također je objavila knjigu “Arhitekt Milovan Kovačević – Pobornik internacionalnog modernizma”, kojom je otela zaboravu djelo i tragičnu sudbinu autora zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta. No njezin interes za ovu temu najviše se oblikovao u okviru istraživanja za magistarski rad “Restitucija fasada kuće Popović u Zagrebu”. U ovoj knjizi otišla je korak dalje i obradila zagrebačku arhitekturu secesije u razdoblju od 1895. do 1914. godine, odnosno od demonstracija i paljenja mađarske zastave na Jelačićevom trgu za vrijeme posjeta cara Franje Josipa Zagrebu pa do početka Prvog svjetskog rata nakon kojeg svijet više nije bio isti. Autorica je u svoje istraživanje uključila oko 300 objekata izgrađenih u razdoblju secesije, a od toga je 165 objekata detaljnije obradila, dok je 55 objekata posebno izdvojeno kao izraženiji stilski primjeri za jednu od mogućih prezentacijskih selekcija. Istraživanju je dodala i podnaslov, koji je preuzet iz naslova Branimira Donata “Antologija proze hrvatske secesije – tijelo moje duše”, kojim se ukazuje na “hibridni karakter secesijskog idioma u kojem se arhitektura doživljava kao odraz ljudske duše i svojevrsni simulakrum ljudskog tijela”. Ta odlika secesiju čini različitom, uzbudljivijom i šarmantnijom od ostalih arhitektonskih stilova. Dubravka Kisić u knjizi polazi od društvenog i političkog te kulturnog konteksta u drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvatskoj, koji je stvorio uvjete i atmosferu za nastanak i razvoj secesije. Tako nas upoznaje s prostornom ekspanzijom i urbanističkim planom iz 1857. godine, prema kojemu se Zagreb trebao oblikovati po uzoru na tadašnje europske metropole. Zatim nas podsjeća na kraj bečkog apsolutizma i preustroj Monarhije Austro-ugarskom nagodbom iz 1867. godine, a potom naglašava važnost revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1873., što se pozitivno odrazilo na razvoj kulturne i
Arhitektica Dubravka Kisić bila je upraviteljica i voditeljica zbirke Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU, a prije toga je radila kao konzervatorica u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu gdje je bila usredotočena na projekte i realizacije obnove zagrebačkih fasada
Dubravka Kisić obradila je zagrebačku arhitekturu secesije u razdoblju od 1895. do 1914. godine, odnosno od demonstracija i paljenja mađarske zastave na Jelačićevom trgu za vrijeme posjeta cara Franje Josipa Zagrebu pa do početka Prvog svjetskog rata nakon kojeg svijet više nije bio isti
umjetničke djelatnosti u Hrvatskoj. Tom razvoju snažno je pridonio Izidor Kršnjavi, povjesničar umjetnosti, sveučilišni profesor i predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu te jedan od najvažnijih kulturnih figura toga razdoblja, koji je u kratkom periodu inicirao pokretanje i gradnju mnogih kulturnih institucija, od muzeja, galerija i škola pa sve do kazališta. U tom kontekstu došlo je i do profiliranja tadašnje hrvatske inteligencije u duhu klasičnog povijesnog idealizma i liberalizma, s “nepokolebljivom vjerom u napredak”, koja je u relativno kratkom razdoblju uspjela “razviti i afirmirati snažne nacionalne stvaralačke potencijale i kulturne vrijednosti na razini europske kulture tog vremena”. Dubravka Kisić tvrdi da kulturnu atmosferu u Hrvatskoj iz koje je iznikla secesija najneposrednije oslikavaju publicistički radovi te citira Milivoja Dežmana, koji je u prvom broju časopisa “Mladost” iz siječnja 1898. godine, skicirao novu umjetnost i njezine pobornike. Dok su “stari”, poput Kršnjavoga, na secesiju gledali kao na “pusto modno ime”, Dežman je s oduševljenjem secesiju definirao kao “odraz duševne borbe nove generacije”. “Zvali se moderni: simbolisti, dekadenti, impresionisti – jedno im je zajedničko: traže nove ciljeve, idu neutrtim stazama, bilježe svijet. Gube se u tihoj čežnji za idealima. Senzitivni, sjetni, gotovo mistici”, zapisao je Dežman. Autorica također citira pravnika Ivu Pilara koji je doživio secesijski stil kao manifestaciju otpora konzervativnim shvaćanjima, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim europskim središtima. “Secesija nije škola, nego upravo borba protiv škola – i to protiv škola uopće, kao i protiv dotadašnjih akademskih modela umjetnosti”, zabilježio je Pilar. Oduševljen je bio i Ksaver Šandor Gjalski, pripadnik starije generacije književnika, koji je
izrazio radost što vidi da su “umjetnici moderni i što su razumjeli svoju dobu”.
Važnu ulogu u promoviranju hrvatske kulture na tadašnjoj međunarodnoj sceni odigrala je Milenijska izložba u Budimpešti 1896., kada je hrvatski paviljon ocijenjen kao “jedna od najprivlačnijih točki izložbe u kojoj plein air-slikarstvo slavi prave orgije”. Autorica knjige napominje da Milenijsku izložbu na području arhitekture ne možemo smatrati izravnom promocijom secesijskog stila, no ona je znatno pridonijela stvaranju atmosfere za “njegovu inauguraciju u izgrađenom prostoru”. Također naglašava da su hrvatski secesionisti imali u vidu dugoročne političke ciljeve, ali su im sredstva za borbu bila isključivo kulturna i umjetnička. Važnu ulogu odigralo je i novoosnovano Društvo hrvatskih umjetnika, koje je nastupilo kao pandan mecenatskom društvu Izidora Kršnjavoga. “To je značilo pojavu secesije u doslovnom značenju riječi – odcijepljenja, tj. sukob shvaćanja ‘starih’ i ‘mladih’”, istaknula je Dubravka Kisić. Uz to, na Svjetskoj izložbi u Parizu
1900. godine, u znaku novoga secesijskog ozračja, uz radove slikara, izlažu se i nacrti arhitekta Hermana Bolléa. Atmosferi tog vremena pridonijele su i zagrebačke “bečke” kavane, koje su se, prema sjećanju Kršnjavoga, “orile od rasprava o pravom biću ljepote”, što je Zagreb svrstalo uz bok “ne samo bečke nego i europske osebujne društvenosti ove turbulentne epohe.” Beč je pritom imao ključno značenje i za domaću secesiju, koja se odande, gdje su hrvatski arhitekti i umjetnici stjecali obrazovanje, prelijevala prema Zagrebu.
Aladar Baranyai pripada krugu mlađih arhitekata zagrebačkog secesijskog vala, međutim usprkos tome, izgradio je veliki broj secesijskih objekata, od zgrada do vila, poput vila Baranyai, Benedik i Segen na Tuškancu, koje imaju prepoznatljiv i rafinirani arhitektonski rukopis. Baranyai je već u 21. godini dobio prvu značajnu narudžbu – vilu za slikara Ivana Tišova na Pantovčaku 54 gdje je bio i njegov atelier
Na području arhitekture dolazi do ozbiljnog preispitavanja. Tako arhitekt Josip Marković iz Pariza 1897. godine piše prvu ozbiljnu kritiku dotadašnje historicističke arhitekture u Zagrebu, smatrajući je ispunjenom taštinom i samodopadnošću te nesposobnom da od Zagreba stvori pravi velegrad. Arhitekt Viktor Kovačić, buntovnik i vizionar, zauzima središnje mjesto u tom preokretu. Kako ističe Dubravka Kisić, Kovačić je “svojim praktičnim i teorijskim djelovanjem stekao status karizmatske osobe trajnog autoriteta”. Značajnu ulogu imalo je i osnivanje Kluba hrvatskih arhitekata 1905. godine, koje je okupljalo predstavnike nove generacije arhitekata čije će djelovanje obilježiti punu afirmaciju secesije. U tadašnjim okolnostima to je značilo oslobađanje arhitekture, shvaćene kao individualne i kreativne djelatnosti, od dominacije građevinskih poduzetnika i izvođača radova.
Nastavak na sljedećoj stranici
Ti novi, mladi arhitekti tragali su za novim arhitektonskim rješenjima, a njihovi projekti, od objekata za javne namjene, muzeja, knjižnica i tvornica do vila građenih prema najvišim standardima koje se oslanjaju na englesku i austrijsku ladanjsku arhitekturu i tako stvaraju prepoznatljivu secesijsku atmosferu, pridonijet će modernizaciji zagrebačkog Donjeg grada. Govoreći o najvažnijim karakteristikama zagrebačke secesije po kojima se taj pravac razlikuje od prethodnih stilova, osobito historicizma, Dubravka Kisić naglasila je kako je secesijska arhitektura dio većeg umjetničkog korpusa koji je danas obuhvaćen nazivom Art Nouveau i uključuje više različitih nacionalnih inačica ovoga stila nastalih pod pritiskom želje za oslobođenjem od pastišnih historijskih stilova s kraja 19. stoljeća. “Glavna pokretačka snaga ovog stila je modernitet kojeg je iznjedrio znanstveni, tehnološki, a posljedično i urbani razvoj toga razdoblja. Štoviše, u prvoj dekadi dvadesetog stoljeća pojam secesija, ili šire Art Nouveau, i pojam modernitet se poklapaju. Kreiranje arhitektonskog prostora i površine u secesiji sukladni su njezinim osnovnim stavovima koji su teoretski formulirani kao priznavanje pluraliteta stvarnosti i odbijanje dogmi bilo koje vrste. Slijedom toga tradicija i osnovni oblici stilistike historicizma su odbačeni. Arhitektima je postavljen zadatak da određenu narudžbu za određenu lokaciju prevedu u originalnu prostornu strukturu. To je bilo komplementarno općem toku ideja i estetskih stavova osobito onih koji potiču od teoretičara uživljavanja Theodora Lippsa, Wilhelma Woringera i Karla Groosa. Klasicizam koji je prethodio secesiji preferirao je koncept matematičkog reda i mjere. Secesija, međutim, ideju regulatorne geometrije i proporcija doživljava kao analogiju nedovoljno učinkovitu za stvaranje ljepote. Oslonjeni na koncept uživljavanja arhitekti u tijelo arhitekture žele inkorporirati vitalitet živih bića što više stvoriti svojevrsni simulakrum ljudskog tijela. Specifičnost zagrebačke secesije je ta da ona pri tom preferirala geometrijsku a ne slobodnu stilizaciju. Iz toga proističu specifičan secesijski polifoni ritam, vibrantna faktura i tekstura arhitektonske površine, odnos prema građevinskim materijalima i konstrukciji kao i pristup organizaciji samog prostora”,
pojasnila je autorica knjige. Arhitektica Kisić ističe da su arhitekturu secesije u Zagrebu inaugurirali arhitekti mahom rođeni u prvim godinama 1870-ih, a osobito vidljivu ulogu imali su Viktor Kovačić, Hugo Ehrlich, Vjekoslav Bastl, Rudolf Lubynski, Aladar Baranyai, Lav Kalda, Ignjat Fischer, Edo Schön i Stjepan Podhorsky. A kad je riječ o današnjoj slici grada, napominje, značajna su djela Vjekoslava Bastla u svojoj dosljednosti primjene stila, što potvrđuje znamenita secesijska Kuća Kallina na uglu Masarykove 19 i Gundulićeve 20, koja je izgrađena za bogatog industrijalca Josipa Kallinu, vlasnika i direktora tvornice keramike. Ta stambena trokatnica s balkonima ističe se pročeljem obloženim višebojnim keramičkim pločicama u plavoj i žutoj boji, zatim florealnim ukrasima te motivima šišmiša, također izvedenim u keramici. Jedan od razloga za oblaganje zgrade keramičkim pločicama bila je i promidžba Kallinina poduzeća, čime je kuća pretvorena u golemu reklamu. Kuća Kallina smatra se jednim od najvažnijih ostvarenja secesijske arhitekture u srednjoj Europi. Arhitekt Bastl je bio, ističe Dubravka Kisić, najgorljiviji pobornik secesijskog stila, koji se zauzimao za njegovu društvenu afirmaciju. Nakon Kraljevske zemaljske obrtne škole zaposlio se u arhitektonskom atelieru Hönigsberg & Deutsch, tada najvećem i najpropulzivnijem u Zagrebu, a zatim je nastavio usavršavanje na bečkoj Akademie der Bildenden Künste kod Otta Wagnera, jednog od osnivača i najvažnijih predstavnika bečke secesije. Bastl je u prvim godinama studija pokazao gotovo urođenu pripadnost secesiji pa je tako projektirao i realizirao prvu secesijsku zgradu u Zagrebu: kuću s ljekarnom Josipa Pečića u Ilici 43. Projekt te zgrade objavljen je u suplementu “Aus der
Prema mišljenju Dubravke Kisić, u djelima Rudolfa Lubynskog prepoznajemo ‘svojevrsnu mjeru i način koji predstavljaju kreativni vrhunac dubinskog identiteta zagrebačke inačice secesijske arhitekture’
Ilustracija vile Baranyai, Zagreb, Tuškanac 18
Wagnerschule” časopisa “Der Architect”. Diplomirao je s projektom Znanstvenog društva za okultizam u Suresnesu, nedaleko od Pariza, a izbor te teme uklapao se u Bastlov svjetonazor. Naime, on se u duhu fin de sièclea oduševljavao s tada popularnim teozofskim idejama te se aktivno bavio astrologijom i spiritizmom kao izdavač časopisa “Novo sunce”. Bastl je ostavio velik trag na arhitektonskoj baštini Zagreba, realiziravši između ostaloga Trgovački obrtni muzej, danas Etnografski muzej, na Mažuranićevom trgu 14, Dom trgovačko-obrtne komore na Trgu Republike Hrvatske 8, te Kuću Rado na Trgu bana Jelačića 5. Prema mišljenju Dubravke Kisić, u djelima Rudolfa Lubynskog prepoznajemo “svojevrsnu mjeru i način koji predstavljaju kreativni vrhunac dubinskog identiteta zagrebačke inačice secesijske arhitekture”. Lubynski je rođen u zagrebačkoj židovskoj obitelji Lubinski-Lövy, studirao je na Technische Hochschule u Karlsruheu, a nakon studija je neko vrijeme radio u arhitektonskom birou Josefa Durma, sudjelujući u projektima za Offenburg, Köln, Karlsruhe i Freiburg. Po povratku u rodni Zagreb uspostavio je suradnju s građevinskim poduzetnikom Adolfom Müllerom te osnovao poduzeće Lubynski & Müller sa sjedištem u Gajevoj ulici. Zahvaljujući poznanstvu s bankarom Desiderijem Rozsayem u čijoj je kući u Kurelčevoj ulici živio od 1910. godine, stekao je brojna važna poznanstva, koja su mu omogućila pokretanje vlastitog arhitektonskog ateliera u Smičiklasovoj ulici. Nakon Prvog svjetskog rata njegov atelier prerastao je u veliki zagrebački biro koji je bio presudan u afirmaciji modernizma, ali i u odgoju
Najznačajnije, a po mnogima i najljepše secesijsko djelo Rudolfa Lubynskog je Nacionalna i sveučilišna knjižnica, danas Hrvatski državni arhiv, izgrađena 1913. godine na Marulićevom trgu 21. Tijekom izgradnje tog velebnog zdanja angažirani su samo hrvatski majstori, a dekoracije su dizajnirane pod nadzorom Izidora Kršnjavog pa je tako na ulaznom dijelu prikazan mural Senj, jer je u Senju bila prva tiskara u Hrvatskoj. Ta monumentalna palača predstavlja izvanredan primjer Gesamtkunstwerka, tj. total dizajna
budućih predstavnika zagrebačke moderne arhitektureStjepana Planića, Stjepana Gomboša, Juraja Neidhardta i drugih. Njegovo najznačajnije, a po mnogima i najljepše secesijsko djelo je Nacionalna i sveučilišna knjižnica, danas Hrvatski državni arhiv, izgrađena 1913. godine na Marulićevom trgu 21. Tijekom izgradnje tog velebnog zdanja angažirani su samo hrvatski majstori, a dekoracije su dizajnirane pod nadzorom Izidora Kršnjavog pa je tako na ulaznom dijelu prikazan mural Senj, jer je u Senju bila prva tiskara u Hrvatskoj. Ta monumentalna palača predstavlja izvanredan primjer Gesamtkunstwerka, tj. total dizajna. Naime, Lubynski je projektirao sve na tom objektu, ostvarivši jedinstvo arhitekture, dekora i opreme. Od ostalih projekata ističu se Evangelički centar u Gundulićevoj, Svećenički dom u Palmotićevoj i Zgrada osiguravajućeg zavoda u Mihanovićevoj ulici. Također je projektirao nekoliko zagrebačkih vila, među kojima se ističe vila Rein na Gvozdu, danas Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže.
Nastavak na sljedećoj stranici
Aladar Baranyai pripada krugu mlađih arhitekata zagrebačkog secesijskog vala, međutim, usprkos tome izgradio je veliki broj secesijskih objekata, od zgrada do vila, poput vila Baranyai, Benedik i Segen na Tuškancu, koje imaju prepoznatljiv i rafinirani arhitektonski rukopis. Baranyai je već u 21. godini dobio prvu značajnu narudžbu – vilu za slikara Ivana Tišova na Pantovčaku 54, gdje je bio i njegov atelier. U toj vili ostvario je “najraniji primjer individualnog stanovanja u Zagrebu, koji nedvojbeno utjelovljuje secesijski idiom”. Kada je kuća sagrađena, pročelje je bilo ukrašeno predivnim secesijskim ornamentima i freskama koje je naslikao Tišov, no ornamenti su kasnije uklonjeni tako da je kuća izgubila svoj prvobitni šarm. S nepunih 35 godina već je imao samo u Zagrebu, najviše u Donjem gradu, tridesetak izvedenih objekata koje je realizirao u sklopu građevinskog poduzeća Benedik & Baranyai ili kroz samostalnu praksu sa sinom arhitektom Pavlom Baranyaijem. “Ne treba zanemariti činjenicu da je Baranyaijev osobni senzibilitet, kojeg su odlikovale tankoćutna rafiniranost i ekspresivnost, pridonio njegovom gotovo nagonskom opredjeljenju za secesijski stil”, kaže autorica. Od realizacija ostvarenih u Donjem gradu najpoznatija mu je reprezentativna palača Popović na Trgu bana Jelačića 4, koja je izgrađena za bogatog zagrebačkog trgovca i kućevlasnika te ljubitelja umjetnosti Fedora Popovića. Na pročelju zgrade nalazi se Meštrovićev reljef “Seljaci”, koji je izrađen 1907. godine u polikromiranoj
Specifičnost zagrebačke secesije jest ta da je ona preferirala geometrijsku, a ne slobodnu stilizaciju. Iz toga proističu specifičan secesijski polifoni ritam, vibrantna faktura i tekstura arhitektonske površine, odnos prema građevinskim materijalima i konstrukciji, kao i pristup organizaciji samog prostora, pojasnila je autorica knjige
Najstariji predstavnik zagrebačke secesije je Ignjat Fischer, koji je, prema riječima Dubravke Kisić, realizirao secesijski ideal u javnim zgradama. U njegovom opusu ističu se Sanatorij dr. Jokovića, danas Dječja bolnica u Klaićevoj 16, koja je poznata po V-tlocrtnoj osnovi, te rekonstrukcija robne kuće Kastner & Öhler, danas robna kući Nama u Ilica 4. (na fotografiji)
glaziranoj keramici. To je ujedno prvi javni Meštrovićev spomenik u Zagrebu i njegovo jedino djelo napravljeno u toj tehnici. Reljef prikazuje deset figura podijeljenih u tri segmenta koji simboliziraju Popovićevu trgovinu žitom i bojama i izveden je u tada čuvenoj zagrebačkoj tvornici keramike Josipa Kalline. U Kući Popović stan i atelijer imao je Tomislav Krizman, slikar i grafičar koji je značajan i kao pokretač umjetničkih zbivanja i začetnik modernog dizajna. No nekoć veličanstvena secesijska zgrada, ujedno i spomenik kulture, prigodom purifikacije 1915. godine izgubila je prvobitno secesijsko pročelje, a kasnijom pregradnjom preoblikovan je i unutrašnji prostor. U secesijsku skupinu njegova opusa ubraja se i Lječilište Brestovac na Sljemenu te činovnička kolonija u Bosanskoj/Hercegovačkoj/Istarskoj, izgrađena 1912. godine. Najstariji predstavnik zagrebačke secesije jest Ignjat Fischer, koji je, prema riječima Dubravke Kisić, realizirao secesijski ideal u javnim zgradama. U njegovom opusu ističu se Sanatorij dr. Jokovića, danas Dječja bolnica u Klaićevoj 16, koja je poznata po V-tlocrtnoj osnovi, te rekonstrukcija robne kuće Kastner & Öhler, danas robna kući Nama u Ilica 4. Fischer se nakon školovanja u Beču i Pragu vratio u Zagreb i ubrzo počeo raditi sa češkim arhitektom Antoninom Hrubyjem, a zatim je pokrenuo vlastiti atelier, koji je između dva rata stekao reputaciju jednog od najvećih i najproduktivnijih u gradu u kojem su pekli zanat buduća velika imena hrvatske moderne arhitekture: Bela Auer, Zvonimir Vrkljan, Zoja Nepenina - Dumengjić, Milovan Kovačević, Frane Cota, Slavko Löwy i Zvonimir Požgaj. Od ostalih realizacija treba spomenuti prvo gradsko kino/kazalište Apollo, današnji Kerempuh, vilu Hoffman u Bosanskoj te zgradu masonske lože Ljubav bližnjega u Nazorovoj što je danas stambena zgrada. Autor je i uređenja trga ispred Hrvatskoga narodnoga kazališta s Meštrovićevim Zdencem života.
Rođen je kao Nathan Fischer u zagrebačkoj židovskoj obitelji građevinskoga poduzetnika Samuela Fischera, no dva dana prije vjenčanja s plemkinjom Helenom Egersrodfer, kćerkom vijećnika Kraljevskog stola Sedmorice, prešao je na katoličanstvo i na krštenju uzeo ime Ignjat. Bio je i zastupnik u Skupštini Grada Zagreba te član masonske lože, a
od njega su vodeći ljudi tadašnjeg Zagreba i Hrvatske naručivali različite projekte, od kuća, banaka i bolnica do tvornica, počevši od odvjetnika Sudbenog stola Bogdana Medakovića i tadašnjega pomoćnika ministra prosvjete Stjepana Radića do veleindustrijalca i mecene Vladimira Arka. Između dva rata sudjelovao je s još dvojicom kolega arhitekata na projektu zgrade Unutarnjeg odjela Zemaljske vlade na Markovu trgu, današnji Hrvatski sabor. Iako je prešao na katoličanstvo, uspostavom NDH preuzeo je židovski znak, a od daljnjih progona bio je spašen zahvaljujući tome što mu je supruga bila “arijevka”. Za njega se zna reći da je tijekom karijere duže od četiri desetljeća izgradio pola Donjeg grada, utjecavši na velegradski izgled Zagreba, a kao kuriozitet valja spomenuti da je projektirao i javne kuće u Kožarskoj ulici.
Dubravka Kisić napominje da je arhitekt Viktor Kovačić svojim teoretskim, praktičnim i pedagoškim radom obilježio ne samo secesijsku nego i nadolazeću epohu modernizma, a uz to ostavio niz realizacija koje predstavljaju utjelovljenje ideala i šarma kulture secesijske epohe. Kovačić je bio arhitekt ispred svoga vremena, kreativni buntovnik i žustri polemičar, koji se zbog inovativnih ideja čitav život borio s brojnim protivnicima u konzervativnoj zagrebačkoj sredini. Nazivaju ga još i ocem moderne hrvatske arhitekture. Po povratku s Akademije lijepih umjetnosti u Beču kod Otta Wagnera, koja je u to vrijeme bila izvorište modernističkog eksperimentiranja, izjavio je da je sunčeva zraka i da želi unijeti svjetlost u hrvatsku arhitekturu. Zbog te izjave zamjerio se gotovo čitavoj kulturnoj javnosti i tada najmoćnijem čovjeku, historicističkom arbitru Izidoru Kršnjavom. Također je volio dizajnirati i interijer, tj. pokućstvo, što je došlo do izražaja u njegovom raritetnom autorskom stanu nadomak HNK, gdje su vidljivi utjecaji ideja Adolfa Loosa, začetnika bečke moderne, kojeg je upoznao u Beču tijekom studija. Za njegov opus najznačajniji su Kuća Oršić Divković u Masarykovoj 21-23 s bordurom zlatnog mozaika, erkerima i lođom ispod završnog vijenca i Crkva sv. Blaža u Deželićevom prilazu 64, koja je zaštićeno kulturno dobro i u kojoj dolazi do izražaja Kovačićeva arhitektonska osebujnost. Također se ističu Vila Frangeš na Rokovom perivoju 2, smještena u srce tuškanačke šume, te vila Vrbanić u Ulici Ivana Gorana Kovačića 2, koja je realizirana u suradnji s Hugom Ehrlichom. Te dvije vile predstavljaju “utjelovljenje ideala i šarma i kulture stanovanja svoga vremena”. U kontekstu zagrebačke secesije djelovanje arhitekta i akademika te profesora i slobodnog zidara Huga Ehrlicha usko je vezano za Viktora Kovačića, kaže autorica knjige, jer je u zajednici Ehrlich-Kovačić radio “upravo u razdoblju aktivnog prakticiranja secesijskih postulata”. Dodaje da nam je Ehrlich, uz mnoge najamne zgrade i vile, ostavio u naslijeđe i Strossmayerovo šetalište, javni prostor iznimnog ugođaja, koje je počelo nicati još početkom 19. stoljeća izgradnjom Južne promenade pod vodstvom Bartola Felbingera. Na promenadi je postajao i glazbeni paviljon u kojem je nedjeljom i praznicima svirala glazba, te kavana gdje su se okupljali profesori, glumci i intelektualci. Promenada je kasnije preimenovana u Strossmayerovo šetalište, a zatim mu je Ehrlich početkom 20. stoljeća dao moderniji izgled. On je na početku razvio vrlo ambiciozan projekt uređenja, koji je uključivao i zamjenu uspinjače s električnim dizalom,
Dodaje da nam je Ehrlich, uz mnoge najamne zgrade i vile, ostavio u naslijeđe i Strossmayerovo šetalište, javni prostor iznimnog ugođaja, koje je počelo nicati još početkom 19. stoljeća izgradnjom Južne promenade pod vodstvom Bartola Felbingera. Na promenadi je postajao i glazbeni paviljon u kojem je nedjeljom i praznicima svirala glazba, te kavana. Park na Svačićevom trgu (nekad Starčevićev trg) uređen je 1901. godine prema nacrtu arhitekta Viktora Kovačića (gore)
no odustalo se od tog monumentalnog plana tako da je samo uređen prostrani plato i vidikovac, postavljene klupe i danas poznati kandelabri te dodano zelenilo. Ehrlich je rođen u obitelji imućnog židovskog graditelja i poduzetnika Hermana Ehrlicha, što je usmjerilo njegovu karijeru prema zvanju arhitekta. Školovao se na Visokoj tehničkoj školi u Beču kod Karla Königa, zatim je po povratku u Zagreb radio u zajednici s Kovačićem, a nakon završetka Prvog svjetskog rata vodio je vlastiti uspješni arhitektonski biro. Iz suradnje Ehrlich-Kovačić izišlo je uređenje Jezuitskog trga, stambena zgrada Hrvatske banke za promet nekretninama u Mihanovićevoj 20, kuća Moskon-Ožegović u Mihanovićevoj 14 i drugi projekti. Također je zaslužan za dovršenje monumentalnog remek-djela Palače Burze koju je projektirao Viktor Kovačić. Naime, Kovačić je preminuo tijekom jeseni 1924. godine, a zatim je projekt povjeren Ehrlichu, koji je u suradnji s arhitektima Alfredom Albinijem, Stjepanom Gombošom i Jurjom Menigom dovršio zgradu prema Kovačićevom arhitektonskom konceptu.
Ali tko su današnji pandani Rockyju ili Scarlett? Najbolje što možemo smisliti jest CEO preljubnik s koncerta Coldplaya
Donosimo sve manje odluka, a priča postaje sve mutnija i mutnija
Danas živimo u svijetu prepunom iskustava, podražaja i emocionalnih reakcija, ali krajnje siromašnom osobnim odlukama
Piše: ETGAR KERET
Uposljednje vrijeme brine me mogućnost da sam u pogrešnoj profesiji. Ili, točnije, u pravoj profesiji u pogrešno vrijeme. Frustrirajuće je biti pripovjedač u svijetu koji gubi smisao. Pomalo je to kao biti kraljevski savjetnik kralju koji oglušuje. Često se s tobom nije slagao ni dok je još mogao čuti, ali barem je slušao. Sada svaki uvid ili savjet koji ponudiš dočekuje staklastim pogledom.
Jedna od mojih omiljenih definicija priče jest da je ona zbroj svih odluka koje donesu njezini likovi. Ako Raskoljnikov ubije lihvarku pa zatim prizna zločin, dobijemo “Zločin i kaznu”. Ali kad bi nekome oduzeo život pa potom odlučio skoknuti na fini petrogradski sladoled, priča bi se istoga trena pretvorila u “Zločin i sladoled”. Danas živimo u svijetu prepunom iskustava, podražaja i emocionalnih reakcija, ali krajnje siromašnom osobnim odlukama. Nekada smo velik dio vremena provodili birajući o čemu ćemo misliti, i upravo su ti izbori određivali naš identitet. Danas većinu svojih odluka radije prepuštamo drugima. Što da sad radim? Možda da skrolam po Instagramu ili X-u ili kojem god portalu koji svakih nekoliko minuta mijenja naslovnicu, pa će mi oni reći o čemu da razmišljam. Donosimo sve manje odluka, a priča postaje sve mutnija i mutnija. Scarlett O’Hara, Indiana Jones, Rocky Balboa – svi su oni imali višeslojne priče. Rocky nije bio samo boksač koji pokušava pobijediti svjetskog prvaka: bio je čovjek koji je u životu podbacio u svemu i koji bi učinio bilo što za ljubav djevojke iz trgovine kućnim ljubimcima, i možda smo baš zato toliko očajnički željeli da pobijedi. Ali tko su današnji pandani Rockyju ili Scarlett? Najbolje što možemo smisliti jest CEO preljubnik s koncerta Coldplaya (ili pak srpski ministar koji je doživio moždani udar uživo na televiziji). Znamo li išta o tom tipu koji stoji na tribinama i jesmo li doista sigurni da je nemoralan i okrutan, ili bi mogao biti velikodušan i osjetljiv čovjek zarobljen u nesretnom braku i s erektilnom disfunkcijom, vrijedan našeg suosjećanja? Nema-
Etgar Keret rođen je u Tel Avivu 1967. i jedan je od najpopularnijih izraelskih književnika današnjice. Osim što su bestseleri u Izraelu, njegove knjige osvojile su najuglednija međunarodna priznanja i prevedene su na dvadesetak jezika. I kao filmski redatelj Keret je ostvario zapaženu međunarodnu karijeru: njegov film ‘Skin Deep’ osvojio je prve nagrade na više međunarodnih filmskih festivala i dobio izraelski Oscar, a za film ‘Meduze’ Keret je 2007. osvojio nagradu Caméra d’Or filmskog festivala u Cannesu. Najpoznatiji je po svojim zbirkama priča ‘8%’ ni od čega, ‘Iznenada netko pokuca’ i ‘Kvar na rubu galaksije’ te po noveli “’Pizzerija Kamikaze’, prema kojoj je hrvatski redatelj Goran Dukić snimio hvaljeni film ‘Wristcutters: A Love Story’. Keret je svjetsku publiku osvojio i zbirkom autobiografskih tekstova ‘Sedam dobrih godina’.
mo pojma tko je, a zapravo nas nije ni briga. CEO preljubnik isti je onaj čovjek koji se posklizne na koru od banane: nije važno tko je ni kakva je njegova priča. I bez priče je uvijek smiješno gledati čovjeka kako se prostre po podu – samo nam je drago da to nismo mi. Jer, na kraju krajeva, razlog zbog kojega to gledamo nije priča, a ne daj bože da je riječ o tome da nekoga drugog razumijemo ili se s njim poistovjetimo. Ono što tražimo jest podražaj. Taj ponižavajući odnos koji smo razvili prema priči i način na koji nam je postala tako udaljena nalikuje razlici između romantične fantazije i gledanja pornografije. U prvom slučaju zamišljaš situaciju u kojoj ti i osoba koja te privlači završavate u intimnom trenutku: nešto padne, oboje se sagnete. Ramena vam se dodirnu, ruke vam okrznu jedna drugu. Sve je to tvoje, proizvod tvoje mašte, priča koju si sam stvorio. Kod pornografije pak, baš kao i kod preljubničkog CEO-a s koncerta, podražaj je isti, ali priča više nije tvoja. Nije ničija. Ona je roba. I nije nestala samo osobna priča. I na nacionalnoj i na globalnoj razini naši vođe više nisu sposobni (ili voljni) ispričati cjelovitu priču koju možemo pratiti. Kad Trump razmatra mogućnost bombardiranja Irana i novinarima kaže: “Možda hoću, možda neću”, to znači da vođa slobodnog svijeta obećava da će se uskoro dogoditi nešto vrlo uzbudljivo, ali će to – baš poput sljedećeg Instagram reela na tvom feedu – biti nepredvidivo i potpuno nepovezano s našim doživljajem stvarnosti. Opći je dojam, barem u Izraelu, da je riječ o privremenom gubitku priče, izazvanom prolaznim stanjem nestabilnosti ili rata. No to je golema laž koju govorimo sami sebi. Koherentne, sveobuhvatne priče kroz povijest su se upravo u takvim nestabilnim razdobljima i pojavljivale. Gotovo smo sasvim odustali i od očekivanja smislenog, dalekosežnog umjetničkog stvaranja: ovdje više nitko ne zadržava dah čekajući sljedeću Emmu Bovary, Archieja Bunkera ili Yentl. A smanjena sposobnost da ispričamo priču, da se koristimo maštom, ne mora nužno biti reverzibilna. Poput mišića, brzo zakržlja kad se ne koristi, a kad jednom izgubi snagu, teško ju je vratiti. Dok živim u ovim nestabilnim vremenima, između ratova i bojkota, držim se pisanja kao svojega načina da mislim, da odlučujem, da shvatim tko sam. Nakon trideset i devet godina bavljenja time, napokon razumijem u kojoj je mjeri pisanje čin dijaloga, čežnja za simbiozom. Pisac čitatelju nudi maštu, a zauzvrat traži pažnju. Dijeli bol ili zbunjenost i očekuje da bude nagrađen empatijom koja će ga učiniti manje usamljenim. To je dogovor, i upravo ga sada provodimo, između ovih redaka i protiv struje, poput dvojice klinaca koji razmjenjuju paketić iza školske dvorane. Ako ti se ova priča svidjela, dođi mi opet uskoro, imat ću još bolju, za tebe.
Osam dana u svibnju - Uspon i pad NDH i rađanje nove Jugoslavije
Boris Rašeta i Goran Gavranović, Fraktura
Tekst smo ilustrirali fotografijama Tanjugova fotoreportera Branka Savića, koji je zabilježio ulazak partizana u Zagreb 1945. godine
TO SU BILI TI DANI POBJEDE, PORAZA I BRISANJA GREŠAKA PROŠLOSTI
Dvojica uglednih hrvatskih novinara i publicista, Goran Gavranović i Boris Rašeta, uspjeli su na temelju brojnih arhivskih izvora, novinskih članaka i memoara neposrednih sudionika događaja napisati knjigu koja je informativna i intrigantna
Piše: HRVOJE KLASIĆ povjesničar Nastavak na sljedećoj stranici
Jedina odlučnost koju su ustaše na čelu s Antom Pavelićem (desno) pokazivali bila je ona za bijegom, pljačkom i uništavanjem. Na fotografiji su Hitler i Ante Pavelić u Berghofu u Bavarskim Alpama
Početak je svibnja 1945. godine. U Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu okupio se politički i vojni vrh Nezavisne Države Hrvatske. Riječ je odmah uzeo poglavnik Ante Pavelić i zlokobno najavio: “Gospodo, sljedećih osam dana u svibnju vjerojatno su ključni za opstanak naše domovine, naše ideje i nas samih”, te, sada već dramatičnim tonom, nastavio: “Pred nama je teška odluka. Hoćemo li napustiti Zagreb i Hrvatsku bez borbe ili poput Nikole Šubića Zrinskog 1566. pod Sigetom junački braniti ono što smo u travnju 1941. počeli graditi. Makar to značilo i našu smrt”. U raspravu se prvi uključio Vjekoslav Maks Luburić. “Poglavniče, ne znam zašto o tome uopće raspravljamo. Mislim da smo svi ovdje prisutni samim polaganjem ustaške prisege unaprijed donijeli odluku da smo, ako zatreba, za dom spremni i umrijeti.” Luburićeve riječi dočekane su s oduševljenjem. Ministar Andrija Artuković, bivši doglavnik Mile Budak, nekadašnji zapovjednik Crne legije i general HOS-a Rafael Boban, poglavnikov bliski suradnik general Ante Moškov, ali i svi ostali prisutni u dvorani doslovno su u isto vrijeme skočili na noge, ispružili desnice u zrak i počeli izvikivati “Za domspremni”. Ozarena lica, s jedva primjetnom suzom u oku, Ante Pavelić djelovao je ponosnije nego ikad u životu. “Neka onda bude tako. Ne idemo nikamo! Ne bojimo se Titovih partizana koliko god da ih ima jer uz nas je naš hrvatski narod. Vjekoslave, rasporedi ustaše i domobrane oko Zagreba. Uključi i naše saveznike četnike. S tim ne bi trebalo biti problema jer mi je i sam Draža Mihailović nedavno ponudio zajedničku borbu protiv komunista. Ja ću porazgovarati s veleposlanikom Kascheom. Siguran sam da će nakon
konzultacija s Hitlerom i on pozdraviti našu odluku i narediti jedinicama Nijemaca, Čerkeza i Kozaka da nam se pridruže u junačkom boju koji se sprema.” Ispričana epizoda koja se navodno dogodila u svibnju 1945. ustvari se nikad nije dogodila. Naprotiv, svi simpatizeri Ante Pavelića i ostalih ustaških dužnosnika morali bi biti poprilično razočarani ponašanjem svojih idola. Jedina odlučnost koju su ustaše tih dana u svibnju pokazivali bila je ona za bijegom, pljačkom i uništavanjem Zagreba prije nego što ga zauvijek napuste. Međutim, povijesni revizionizam je u Hrvatskoj uhvatio toliko maha da nažalost na nekom portalu, u knjizi ili u dokumentarnom filmu ovakvu ili sličnu priču uopće nije teško zamisliti. Čak
Ministar Andrija Artuković, bivši doglavnik Mile Budak, nekadašnji zapovjednik Crne legije i general
HOS-a Rafael Boban, poglavnikov bliski suradnik general Ante Moškov, ali i svi ostali prisutni u dvorani doslovno su u isto vrijeme skočili na noge, ispružili desnice u zrak i počeli izvikivati ‘Za dom - spremni’
je i najveći dio hrvatske historiografije odustao od raskrinkavanja laži i dezinformacija kad su u pitanju događaji iz Drugog svjetskog rata. Štoviše, povjesničari koji se inače bave tim razdobljem svojom šutnjom sudjeluju u učvršćivanju revizionističkog narativa po kojemu su ustaše bili hrvatski domoljubi i nevine žrtve, a partizani okupatori i krvoločni zločinci. Naravno, nisu svi povjesničari odustali od borbe protiv povijesnog revizionizma, ali ti “posljednji Mohikanci” uglavnom imaju isti problem pri iznošenju svojih stavova. Prečesto su jezično, stilski i “dramaturški” neprilagođeni, nerazumljivi i samim time nezanimljivi široj čitalačkoj publici.
Nastavak na sljedećoj stranici
Po cestama su bile kolone spaljenih i napuštenih automobila. Titova vojska je dolazila...
Zato knjiga Borisa Rašete i Gorana Gavranovića “Osam dana u svibnju. Uspon i pad NDH i rađanje nove Jugoslavije” djeluje kao oksimoron. Naime, riječ je o zanimljivoj povijesnoj knjizi. Dvojica uglednih hrvatskih novinara i publicista uspjeli su na temelju brojnih arhivskih izvora, novinskih članaka i memoara neposrednih sudionika događaja napisati knjigu koja je informativna, intrigantna, na trenutke zabavna, pa čak i duhovita, ali nipošto površna ili trivijalna.
Rašeta i Gavranović nisu povjesničari, ali već s prvim redcima knjige daju do znanja da itekako razumiju kako se piše kvalitetno povijesno djelo. Iako naslov sugerira vrlo kratak period, autori su svjesni da razumjeti osam dana u svibnju (1945.) iziskuje poznavanje događaja koji su im prethodili. Neki mjesecima, a neki i godinama ranije. Kao što su smatrali važnim upoznati čitatelje s uzrocima, autori su (ispravno) procijenili da treba ispričati priču i o posljedicama odluka koje su sudionici događaja donosili tih osam svibanjskih dana. I da, glavni likovi ove knjige jesu poznate povijesne ličnosti poput Ante Pavelića, Maksa Luburića, Josipa Broza Tita, Koče Popovića ili Ivana Šibla, tj. svi oni čiji će se postupci pokazati sudbonosnima za milijune ljudi. Ali ono što ovu knjigu čini drugačijom, i baš zato zanimljivijom, su “epizodisti” spomenutih događaja. Bilo da je riječ o
najvećem hrvatskom književniku Miroslavu Krleži, koji je preživio rat i njemu neprijateljski ustaški režim, a sad se pribojava mirnodopskog režima svojih komunističkih drugova. Ili o Đuri Kumičiću, sasvim nepoznatom činovniku NDH, kojemu će igrom slučaja biti dodijeljen zadatak da 8. svibnja 1945. vlast u Zagrebu službeno preda u ruke ratnim pobjednicima. Među sporednim likovima naći će se i ljubavnica jednog visokopozicioniranog političara, jedan hrvatski časnik koji je rat proveo u različitim (suprotstavljenim) vojskama, kao i jedan katolički svećenik, sklon ustaškom pokretu i ujedno duhovnik oružanih snaga NDH. Sigurno će mnogima biti zanimljivo pročitati i što je tih svibanjskih dana 1945. radio mladi partizan i komunist, a desetljećima kasnije osnivač HDZ-a i prvi predsjednik samostalne Hrvatske. Ali da se vratim na priču s početka ovoga teksta. Kao što rekoh, ona povijesnim revizionistima i simpatizerima ustaštva sigurno zvuči vrlo primamljivo. Tko zna kako bi izgledala hrvatska povijest da su Ante Pavelić i njegovi suradnici tih osam dana u svibnju 1945. postupili kako je napisano. Ali nisu. A kako su postupili i zašto baš tako te s kojim posljedicama? Nema lakšeg i zabavnijeg načina to otkriti nego pročitati Rašetinu i Gavranovićevu knjigu “Osam dana u svibnju”.
Proslava oslobođenja
Zagreba na Trgu
Piše: ALEN GALOVIĆ
KUzvišenost i skromnost, s posebnom nježnošću
Evelina Rudan danas je naš najsvježiji, najoriginalniji, najprecizniji pjesnički glas. U najnovijoj zbirci ‘Polje, slama, žudnja’. Evelinini stihovi istovremeno pričaju i pjevaju, ona slamnigovski osjeća jezik, igra se slikama poput Josipa Severa, budi emociju kao Vesna Parun
ad su Milana Kunderu jednom intervjuu pitali zašto više ne piše poeziju, on je odgovorio: “Ja nisam napustio poeziju, ja sam je izdao. Za mene lirska poezija nije samo književna vrsta, već prije svega koncepcija svijeta, stav prema svijetu. Taj stav sam napustio onako kako se napušta religija. Lirik se uvijek poistovjećuje sa svojim osjećanjima. Antilirski stav je nepovjerenje kako prema vlastitim, tako i prema tuđim osjećanjima. Antilirski stav je uvjerenje da postoji beskrajna razdaljina između onoga što mislimo o sebi i onoga što zaista jesmo, beskrajna razdaljina između onoga što stvari žele biti ili misle da jesu i onoga što jesu”. U poeziji je mnogo onih koji tu razdaljinu ne vide ili ne doživljaju, ima i onih koji tu razdaljinu podcjenjuju, onih koji je ignoriraju ili onih koji nas silom, ili posve neiskreno, uvjeravaju da ona ne postoji. Pjesnici koji pišu i misle s punom vjerom u svoje ili tuđe osjećaje, koji su osvijestili čista, autentična i nepatvorena lirska opredjeljenja, a pritom se znaju virtuozno igrati u jeziku, u stihovima, pa i u formama posebnih zbirki, rijetki su i važni koliko je rijetka i važna istinska, vrhunska poezija. Takvu poeziju već godinama piše i objavljuje Evelina Rudan, pjesnikinja rođena u Puli 1971., a danas izvanredna profesorica na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Evelina Rudan danas je naš najsvježiji, najoriginalniji, najprecizniji pjesnički glas, a to silno uvjerljivo dokazuje i u najnovijoj zbirci “Polje, slama, žudnja” (Fraktura, 2025.). Njezini stihovi istovremeno pričaju i pjevaju, ona slamnigovski osjeća jezik, igra se slikama poput Josipa Severa, budi emociju kao Vesna Parun, pred čitatelja i slušatelja podastire znakove koji zovu na istraživanje, na putovanje kao što se putuje kroz drevne predaje i mitove, kao što se čovjek vraća bajkama, kao što se traga za davno upisanim znakovima u kamenu, u imenima i u pričama. Način na koji se Evelina Rudan u svojoj poeziji poigrava s obrascima stiha i jezika, zavičajnim, mitskim, obrednim, religijskim ili tek simboličkim, jedinstven je, u tom kontekstu usporediv s onim što je, na primjer, u svojim stihovima činio pokojni Petar Gudelj, njezina poezija ima i elemente duhovnog atlasa jedne regije pre-
Evelina Rudan, pjesnikinja rođena u Puli 1971., a danas izvanredna profesorica na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta
točenog u stihove, ali ona lakoćom prelazi sve granice pjesničkog svijeta smještena između kopna i mora. “Budi Bog s tobom”, kaže na jednome mjestu Pjesnikinja. “Ja sam pristojna Descartesova kći”, priča ona u pjesmi “karmička konfiguracija, o razumu i metodi”, u stihovima koji možda kriju i ključ za čitanje njezine poezije. Jer sve što bi se o poeziji Eveline Rudan moglo objašnjavati, svaki smjer u kojemu bi se ona mogla tumačiti i dešifrirati, budi sumnju, gotovo onu istu Descartesovu skepsu kojoj svrha nije puka dvojba ni traženje odgovora na neka određena pitanja, već stvaranje pjesničkog univerzuma u kojemu se skriva spoznaja svega što ljudski duh može spoznati.
Tu su vrlo jasne spoznaje o ljubavi, sreći, strahu i srdžbi, ali tu su i pitanja koja su iz filozofskoga svijeta izvedena u pjesničkom diskursu, koja su rađana iz veze stilskih figura i metodičke skepse, pa se postavljaju na kraju jedne lijepe i sjajno opremljene knjige: “sve je to zbog tebe/ samo još nismo ustanovili tko si ti/ tko ti je otac, a tko
mati, tko sestra, tko brat i prijatelj bliz/ u kojoj šumi rasteš, na kojem proplanku sunovrate bereš/ tko je tvoja draga, kakve snove sanjaš/ što pjevaš, što piješ, što plaćaš/ da, tko si, tko si ti po svim ovim pjesmama/ a flaubert, to sam ja”. U svijetu Flaubertovih djela razum je vodio do očaja, on u romanima ismijava descartesovske ideje da se sve može racionalno usustaviti, u njegovu svijetu se čezne za uzvišenim, ali se pati zbog sputanosti tjelesnim, svakodnevnim, biološkim.
Čudesan je postupak kojim Evelina Rudan baš takve i suprotstavljene ideje, slike, prispodobe spaja u svoj moćni, intimni poetski univerzum, ima tu i humornih poteza, suptilnih i samoironičnih iskaza, ali sve je skupa izmiješano s nekom teško opipljivom i opisivom mjerom, s gestom u kojoj se miješaju uzvišenost i skromnost, s posebnom nježnosti.
Treće carstvo Karl Ove Knausgård, OceanMore. Prijevod: Anja Majnarić
Knausgårdu će sotonistički zaplet biti teže rasplesti nego što ga je bilo zaplesti
Knausgårdov gotički horor
U zraku je još i ideja da se Knausgård samo pravi da piše žanrovski roman. ‘Treće carstvo’ je to, ali i nešto sasvim drugo. To drugo jest ono što sad najviše intrigira
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše:
književnik i kritičar
Treće carstvo nešto je u što su ljudi vjerovali u srednjem vijeku. Prvo carstvo bilo je božje vrijeme, drugo carstvo Isusovo vrijeme, a treće carstvo vrijeme Duha Svetog. Sad ulazimo u treće carstvo... na 121. stranici “Trećeg carstva”trećeg nastavka Karl Ove Knausgårdove “Jutarnje zvijezde” - tako kaže Valdemar, novi lik petoknjižja. Valdemar ima svijetlu, poludugu kosu, “kao u anđela”, “bistre, intenzivne oči”, “nježne usne”, “tijelo mršavo, gotovo krhko”. Valdemar je mladi medicinski tehničar, bivši student filozofije koji ne koristi mobitel, nema kompjutor, nije na mreži, filmove gleda u Kinoteci, a umjesto poruka šalje pisma. Valdemar je frontman Domena, black metal benda koji ne objavljuje svoje snimke, ne komercijalizira se ni na koji način, svira samo uživo, isključivo za uski krug poznanika i sljedbenika. Podsjetimo, u “Jutarnjoj zvijezdi” pojavila se neobična, sjajna zvijezda, a članovi metal benda Kvitekrist pronađeni su ritualno ubijeni u šumi u okolici Bergena. U “Vukovima iz šume vječnosti” ljudi su krajem ljeta iznenada prestali umirati, u Moskvi, kao i u Norveškoj. Sad smo u trećem carstvu, što god to značilo. Na polovici smo hrvatskog prijevoda, na norveškom jeziku već objavljenog petoknjižja. Ako se do sada priča širila, sad se počinje zatvarati. Ako su prva dva dijela bila nekonvencionalna i začudna, treći je konvencionalniji, više nalik tradicionalnom romanu. Ono što se do sada zidalo u visinu sad treba podzidati. Možda i zbog toga neki smatraju “Treće carstvo” do sada najboljim prevedenim dijelom. Priča polako dobiva glavu i rep. Vraćaju se likovi iz prvoga dijela, vraćaju se pojedini likovi iz drugoga dijela. Neke pripovjedne linije su na svom vrhuncu. Tu je priča o psihozi Tove i obitelji. Priča o ljubomori Gautea i obitelji. Tu je i pogrebnik Syvert. Uvode se i novi likovi, nove linije priče: policijski istražitelj Geir ne samo da istražuje trostruko ubojstvo, nego i sam stvara priču održavajući paralelnu vezu s dvije žene.
Istraga o ubojstvu članova Kvitekrista uvodi nas u supkulturu black metala, a sjajna zvijezda najavljuje carstvo neumrlih. No ne možemo ništa još otkriti, čak ni nehotice, jer još ništa ne znamo. Ali u središtu “Trećeg carstva” je Valdemar Stiansen (za kojega nije isključeno da se kao epizodist, pod drugim imenom, već pojavio u prvom dijelu) te, u nedostatku bolje riječi, fenomen black metala. S 19-godišnjom Linom vlakom odlazimo na tajni koncert u Švedsku. Do zabačenog imanju stiže se makadamom, na dolasku se oduzimaju mobiteli. Posjetitelji izgledaju kao da su iz 19. stoljeća, nose crne šešire, košulje i tregere, duge brade i kose. Na tulum dolaze izdaleka: Njemačke, Engleske, Belgije, Španjolske... Unutar kruga imanja nekoliko je šatora, a sobe gospodarske zgrade na razini su nužnog smještaja. Odnekud dopire meketanje koza. S mrakom pali se krijes, koncert je u derutnom štaglju. Bend nastupa pod životinjskim maskama. Nakon kratkog uvoda s pozornice se pokreće lavina distorziranih gitara i monotonih rifova, uz vokal nalik vrištanju jarca. Riječi se urlaju ravno u pod: zemlja te želi i zemlja će te dobiti... Na kraju još samo nekoliko uobičajenih rečenica: “That’s all folks i see you next time!”.
Prvi val black metala pojavio se početkom osamdesetih. U osnovi sve je bilo povezano s pobunom i šokiranjem: Elvis je šokirao kukovima, Beatlesi dugom kosom, Stoogesi bukom, a punk agresivnošću, objašnjava u “Trećem carstvu” povjesničar metala. Klinci iz Norveške, ekonomski i socijalno zbrinuti, izašli su ravno iz dječjih soba i pokušali šokirati sotonističkom ikonografijom, govoreći u javnosti sve najgore što bi im palo na pamet.
Dvostruka kodiranost naslova ‘Moje borbe’ nije imala ništa s Hitlerom: osim što je na kraju heksaloga Knausgård ispisao esej o ‘Mein Kampfu’ duži od originala. U ‘Trećem carstvu’, originalno naslovljenom ‘Det tredje riket’, na engleski prevedenom kao ‘Third Realm’, naslov se povezuje sa srednjovjekovnim vjerovanjima
Kad su se prvi i drugi val ispuhali, pretvorili u manirizam i pozu, počela je potraga za autentičnim, za “stvarnim”. Počinje serija paleža crkava početkom devedesetih, rušenja nadgrobnih spomenika i iskopavanja leševa, a vrhunac stiže s dva slučaja ubojstva: jednostavno, tako je to nalagala “logika” scene.
Također, kao “logična” konzekvenca šokiranja sotonizmom i nekrofilijom pojavio se i “nacional socijalistički black metal”, unutar kojega su bendovi s imenima poput Adolfkult, Blutkult, Aryan Blood, Gestapo SS, Kristallnacht, Leibstandarte, Reich of the Black Sun i slično.
Nastavak na sljedećoj stranici
U romanu, među izmišljenim bendovima, spominje se i Treći Reich. Dugo smo šutjeli pa sad možemo reći: upravo ovdje Knausgård peca svoj naslov. Kad je započeo pisati “Moju borbu”, očekivali smo da će doći i do Hitlera. Sad je stigao i do “Trećeg carstva”. Dvostruka kodiranost naslova “Moje borbe” nije imala ništa s Hitlerom: osim što je na kraju heksaloga Knausgård ispisao esej o “Mein Kampfu” duži od originala. U
“Trećem carstvu”, originalno naslovljenom “Det tredje riket”, na engleski prevedenom kao “Third Realm”, naslov se povezuje sa srednjovjekovnim vjerovanjima. Ali rekli bi smo da je Valdemaru, koji čita Speerova sjećanja, od folklornog trećeg carstva čini se ipak bliži Treći Reich. Poigravanje dvostrukom kodiranošću naslova dijeli neke sličnosti s načinom na koji se KOK poigrava i sa žanrom krimića. U “Trećem carstvu” duboko smo ušli u gotički horor. Još koji korak dublje i Knausgårdu će sotonistički zaplet biti teže rasplesti nego što ga je bilo zaplesti. No zasad su sve loptice u zraku: esej, kao i detekcija, filozofija i religija, kao i gotički horor. U zraku je još i ideja da se Knausgård samo pravi da piše žanrovski roman. “Treće carstvo” je to, ali i nešto sasvim drugo. To drugo jest ono što sad najviše intrigira. Krimić će se završiti ovako ili onako ili se uopće neće završiti, no roman će ići dalje. Ruku na srce, tko je ubio članove Kvitekrista više nije pravo pitanje. Njihovo ubojstvo je morbidan zločin, ali u svjetlu novih pojava sasvim marginalan događaj. Pravo pitanje jest: što je carstvo neumrlih? Ako ljudi ne umiru, šta je to? Treba li taj problem rješavati i tko to zapravo može riješiti? Valdemar tu, čini se, izlazi iz priče. Njegovi stihovi ljude tjeraju pod zemlju, a ne iz zemlje. Policijski istražitelj Geir također nije čovjek za taj slučaj, baš kao što ni pogrebnik Syvert. Istražitelj može nastaviti raditi na slučaju višestrukog ubojstva, ali da on može riješiti slučaj višednevnog i višetjednog izostanka smrti u Norveškoj već bi mu se netko obratio za pomoć. Pogrebnik Syvert još gore prolazi, u vrlom novom svijetu on je suvišan, tek peti kotač. O čemu dakle govorimo kad ljudi prestanu umirati? Vragu ili Bogu? Pogrebnici i policijski istražitelji čini se da nisu pozvani odgovoriti na to pitanje. Valdemar o vragu, osim ako nije riječ o Trećem Reichu, ništa pametno ne može reći. Bliži srcu romana postaju likovi poput Syvertove sestre biologinje, Syvertova brata astronoma, neurologa Jarla ili svećenice Kathrine. Tu je i Tovin susjed Egil Stray, čiji je esej o smrti i mrtvima objavljen u prvom dijelu. A ne treba zaboraviti ni samu Tove, koja se u “Trećem carstvu” na crnim krilima psihoze velikom brzinom približava tamnom središtu romana. Ipak, dok čekamo razrješenje misterija i cijelog petoknjižja, posljednju riječ treba dati svećenici koja je već u “Jutarnjoj zvijezdi” imala posla s čovjekom kojega je pokopala. Nakon razgovora s policijskim istražiteljem Kathrine je nemirna. U vraga ili đavla ne vjeruje, za nju je to bizarna premisa iz prethistorijskih vremena, kad je razlika između životinja i ljudi bila manja. Ideja vraga sve čini glupljim i manjim. Kathrine razmišlja o bebi koju nosi u trbuhu. Noć je, djeca i Gaute spavaju. Kathrine navlači majicu, uzima čašu vode i odlazi na terasu. Kroz glavu joj prolazi misao: “Samo nas ti, Bože, možeš spasiti”. Ali... “Čim sam to pomislila, znala sam da ne vjerujem u Boga. Potpuno smo sami.”
Dugo smo šutjeli pa sad možemo reći: upravo ovdje Knausgård peca svoj naslov. Kad je započeo pisati ‘Moju borbu’, očekivali smo da će doći i do Hitlera. Sad je stigao i do ‘Trećeg carstva’. Dvostruka kodiranost naslova ‘Moje borbe’ nije imala ništa s Hitlerom: osim što je na kraju heksaloga Knausgård ispisao esej o ‘Mein Kampfu’ duži od originala
Možda stvarno čovječanstvo s jedne strane uništava i ubija, a s druge stvara ljepotu, putem iste neobjašnjive potrebe?
EUROPA, GROM I PAKAO!!!
U Francuskoj je početkom 1990-ih završio kao izbjeglica. Bivši vojnik, koji je od studentskih, zagrebačkih godina radio kao novinar, pisao kratke priče, romane, stigao je u zemlju čiji jezik nije poznavao. Danas je autor kojem je četiri naslova dosad objavio Gallimard, a za BestBook piše o svom emigratskom iskustvu
Hotel s pet zvjezdica. Kakva spektakularna galerija ružnih ljudi. Golo, blijedo ljudsko meso. Mlohavo i staro. Promatram ih diskretno. Britanci. Gospodin i gospođa Parkinson. Nijemci. Gospodin i gospođa Alzheimer. Francuzi. Gospodin i gospođa Tremblote (drhtavica). Vještački zubi, pejsmejkeri, kompresijske čarape. Već je kasno. Tijelo koje pamti svu tu majonezu, kečap, šećerne glazure na krafni i BBQ umak. Nježna tijela koja podrhtavaju dok s teškoćom sjedaju ispred oltara masne hrane. Njihove su oči tužne, kao u slonova. Tu su i Amerikanci, nekoliko parova, završni stadij liberalizma. Ovo je njihovo prvo i posljednje putovanje u Europu. Toliko prijeđenih milja da bi pronašli i doživjeli iste stvari. Svako jutro se bude teški i znojni, žure na self service doručak i jedu planinu krumpira, kolača, slanine i bijelog kruha. Zatim im glave padnu na prsa dok probavljaju. Kao da ih priprema za smrt. Malo sam iznenađen i uvrijeđen, ali i ja sam dio tog spektakla. Da bih se utješio, jedem manje nego inače i pišem bilješke. Moj život mi se čini jednako praznim, ali još uvijek imam književnost. Ono što vidim oko sebe plaši me. Zapad. Debljina. Kratke hlače na kratkim nogama. Lica s opuštenim donjim usnama dok gutaju jaja, kroasane i slaninu. Trbusi veliki poput hotelskih i restoranskih švedskih stolova. Ružne sive tenisice na debelim nogama, veselo ćaskaju, žvačući glasno, dok im blago portugalsko sunce miluje umorna šećeraška tijela. Među njima je nekoliko predstavnika mlađe generacije. Oni su, s druge strane, mršavi, poput skakavaca. Kljucaju sjemenke. Već ujutro, odjeveni u biciklističke majice. Gledam im noge. Nježne, bez dlaka, suhe, grane. I svi su isti. I muškarci i žene, bez iznimke, imaju zečja lica. Veliki, skoro pločasti, prednji zubi. Provjeravam ne
na sljedećoj stranici
Piše: VELIBOR ČOLIĆ
Nastavak
vire li im iz stražnjice listovi mrkve. Gotovo prozirna Engleskinja tužno gleda svoj jogurt sa chia sjemenkama. Sunce crta zlatne brčiće iznad njezine gornje usne. Napeta je. Vjerojatno tjednima ima lošu probavu, loše spava i još gore jede. Na zapešću ima sat koji mjeri šećer u krvi, otkucaje srca, kolesterol, magnezij, trigliceride i vrijeme po Greenwichu. Sve na njoj je tvrdo: grudi, trbuh, ramena, obrazi, a zasigurno i stražnjica. Pokušavam zamisliti kako izgleda kad je sretna. I na što može računati, o čemu može sanjati 50-godišnja Engleskinja koja putuje u Portugal sa svojim brdskim biciklom?
Nekoliko stolova iza nje je, čini se, njezina bliznakinja. Ista umorna, žućkasta boja lica, tanke usne i ogromni zec-zubi. Ne sebi ima sličnu majicu i neku vrstu sportskih kratkih hlača. Pažljivije pogledam i bez iznenađenja otkrivam da je njezina sestra zapravo muškarac. Mali tip neodređene dobi, sa slabim prsima i ugaslim očima. Vidim ga kako uzdiše i zuri u svoj chia jogurt. Ne izgleda kao netko tko voli život i smijeh, tko pije velika piva, navija za Manchester United i jede kobasice. Zadnji put je jeo meso za Božić 1993. Sve zna, sve je pročitao i godinama radi sve što može za dug život. A sada, u ovom hotelu s pet zvjezdica u Cascaisu u Portugalu, postalo mu je jasno da će doista živjeti vrlo, vrlo dugo. Razočaran je i dosadno mu je. Početak dugovječnosti ima okus kiselog mlijeka i gljiva između prstiju na nogama. Svako jutro se sigurno pita zašto sve uvijek završava ovako. Ne osjeća se dobro. Mršav je i suh u svijetu punom masnoće. Tanušne noge u tenisicama drhte ispod stola. Čim završi s jogurtom, izići će prema moru i trčati, trčati, trčati. Trčanje. To je jedino što ga održava na životu. Još jedan apsurdni paradoks našeg modernog doba. Oni koji na prvi pogled izgledaju zdravo, imaju apetit i crvena lica, zapravo su bolesni. A oni koji su pothranjeni, sa žutim licima i na prvi pogled krhki, ispadaju najzdraviji.
sve jače slutim da su nam tamo na brdovitom Balkanu osamdesetih godina prošloga stoljeća lagali. I to ne o nekakvim metafizičkim stvarima; o Bogu, sudbini, životu poslije smrti, teoriji reletiviteta, nego o konkretnim. Holivudska šarena laž, urbane legende o potrošačkom izobilju ispričane kroz filter Jugošvaba, na daleko poznatih i još više slavnih gastarbajtera. Lijepo upakirana obećanja one obične, materijalne, potrošačke sreće. Socijalizam je jedna vrsta jogurta, a kapitalizam ima sve jogurta svijeta. Tada nismo znali – kapitalizam često može za mnoge biti bez bilo kakvog jogurta. Kapitalizam bez siromašnih je kao kršćanstvo bez pakla.
Mumificirani su, što je jedini razlog zašto će tako dugo potrajati. Evo me, i ja sam tu s njima, sa takozvanim zapadnim ljudima koji imaju još uvijek nešto novaca, dobre pasoše i želje da putuju svijetom. Ja sam na književnoj rezidenciji, meni je sve plaćeno, ali svejedno - tu sam. Mrzovoljan, otupio u nepravednoj borbi s želučanim kiselinama. Još sam tamo 1992. godine u prvim danima egzila naučio. Kad kažemo Europa, tu uobičajeno mislimo na Zapadnu Europu, ne na Bugare, Slovake ili nas koji smo nekoliko decenija stajali postojano kano klisurine pa smo se polomili u tisuće komada. I dalje nisam siguran, ali
Bilo je to davno, kasno ljeto turobne 1992. godine kada sam zamijenio kraj socijalizma za sumrak kapitalizma. Nošen vjetrom krvavih obračuna i rata uz spokojnu rijeku Savu, razbijenog tijela i uma, razoreni i ostavljeni vojnik čudom spašen iz pepela “hrvatske vizije Bosne i Hercegovine”. Poraz. Less than zero. Jer nema ništa gore no biti vojnik poražene vojske. Osuđen na samoću i zaborav. Dobro je poznato, nacionalni narativi su pomalo specifični gurmani. Biraju à la carte samo pobjede i slavnu smrt, vesele i dične momke koji uz pjesmu polažu svoje mlade živote na oltar domovini. A ako ih nema, onda se to lijepo izmisli. Nije bilo, a i nisam očekivao milosti za nas. Moja mantra je bila književnost. Osjećao sam više tijelom nego umom – pobjednici pišu historiju. A poraženi knjige.
Europa kroz koju sam prošao tog blijedog kolovoza 1992. bila je ravnodušna, debela i nimalo uzrujana patnjom malih naroda na Balkanu. To uvijek ide tako. Naša je civilizacija napravljena tako da se mi naprosto stidimo sirotinje, starosti i bolesti. Slavna glava u pijesak nojeva taktika. Ono što ne vidim, što ne želim vidjeti, to i ne postoji. *
Jedna zaklada me pozvala ovdje u Cascais, Portugal, na rezidenciju. Dakle, hotel s pet zvjezdica, udobna i velika soba, hrana, sve... Sve što trebam raditi je pisati. Pristao sam i došao. Naravno, nemam namjeru ovdje pisati ništa. Planiram otići u Lisabon gledati dvije ili tri utakmice Sportinga, spavati, šetati i ne dobiti više od nekoliko kilograma tijekom rezidencije.
Iako su nevolje često kolektivne, potraga za srećom uvijek je individualna.
Ni kriv ni dužan, ja sam se našao sa nekih stotinjak već starih i odavna umornih ljudi sa takozvanog razvijenog Zapada. Ovdje u Cascaisu svi su uvjereni da su mi učinili veliku uslugu pozvavši me u ovaj veliki hotel. Nisu ni
slutili koliko me ljudi zapravo smetaju. Tijekom cijelog svog odraslog života stalno sam se trudio održavati ugodnu distancu od drugih ljudi. I, na moje veliko zadovoljstvo, često je uspijevalo. Biti nevidljiv. Sada je malo drugačije. Moram se smiješiti i pozdravljati sve čim ustanem ujutro. Nikad nisam bio baš dobar u društvenom bontonu. Zašto moramo biti lažno ljubazni prema neznancima? Što od mene očekuje ovaj stariji engleski par kojeg svakog jutra susrećem u hodniku? Izgledaju kao dva morska konja, dva umorna morža koja se odsutno kotrljaju po crvenom tepihu hotela. Vidim, oči su im crvene i tužne, kao da su prehlađeni, kao da su cijelu noć plakali. Neka putovanja dođu prekasno. Ti su Englezi proveli živote u svojim sivim predgrađima, loše spavajući, loše jedući, s mlakim jednoličnim seksom, gledajući beskrajne serije rođendana kraljice Elizabete. Onda je došlo umirovljenje i bila je to najbolja vijest u njihovim životima. Ali s umirovljenjem su došle i bolovi u zglobovima, refluks, visok krvni tlak, sve lošija probava i kronični konjunktivitis. A sada putuju. Čekajući bolnicu ili smrt, stigli su na more u Portugalu, nadajući se čudu. Čekajući svjetlucave krijesnice izgubljene mladosti, lude sedamdesete s vjetrom u dugoj kosi, slatke melodije koje su dolazile od njihovih liverpulskih anđela
*
Subotom se spustim u historijski centar grada i promatram. Ljudi jure u trgovine, kupuju stvari i lako troše teško zarađeni novac. To je najveći trik kapitalizma. Mamiti nas na tanki led konzumerizma kako bismo trošili svoj teško zarađeni novac na njihove besmislice. Pijem svoj drugi kapućino i tajno ih promatram. Nijedno od njih ne izgleda bogato, ali svi troše kao ludi. Loše cipele, loši sendviči, ružna odjeća... Čovjek nije samo ono što jest ili što radi. Čovjek je također ono što jede i, iznad svega, kako izgleda. Sve mi to izgleda vrlo bijedno. Oni su pokretačka snaga ovog sve slabijeg liberalizma. Naivci. Najskuplja stvar u kapitalizmu nisu nakit ili luksuzna odjeća. U ovom društvu, najskuplja je stvar biti nepismen. Samo siromašni ljudi kupuju beskorisne stvari koje im ne trebaju. Bogati im te stvari prodaju. Najveća pobjeda kapitalizma je u tome što smo poraženi, a da to nismo ni shvatili. Nismo ni svjesni da smo sudjelovali u njihovom natjecanju. Kako je lijepo zaključio Milan Kundera. Budući da se život ne ponavlja, svaki čin je trenutan i bez pripreme (poput glumca bez proba). Ona nikada nije “gotova slika”, već uvijek skica ničega. Čovjek nikada ne može znati koja je odluka najbolja jer nema drugi život da usporedi svoje izbore.
Gotovo prozirna Engleskinja tužno gleda svoj jogurt sa chia sjemenkama. Sunce crta zlatne brčiće iznad njezine gornje usne. Napeta je. Vjerojatno tjednima ima lošu probavu, loše spava i još gore jede. Na zapešću ima sat koji mjeri šećer u krvi, otkucaje srca, kolesterol, magnezij, trigliceride i vrijeme po Greenwichu. Sve na njoj je tvrdo: grudi, trbuh, ramena, obrazi, a zasigurno i stražnjica
Johna, Paula, Ringa, Georgea... Naravno, ništa od toga se neće dogoditi. Ostat će stari, bolesni i sami, ostat će tako so british, ostat će vječno, oh my Gosh. Njima su opet, zaključujem, lagali drukčije. Da su dio velike imperije, da su bolji od drugih, da čitav svijet priča njihov jezik, da žive u demokraciji… Okreni, obrni, tako uvijek ispadne tako. Prvo se predamo pa nas tek onda zarobe. I oni su proveli život u čuđenju. Kao i ja. Netko je negdje odlučio da nam proda to kao zamjenu za stvarno življenje i mi smo to progutali. Sreća je nastaviti željeti ono što imate, rekao je sveti Augustin. Sve dok se stvarno ne dokaže da ima života poslije smrti. I da treba s vremena vrijeme biti hrabar. Jer hrabar čovjek umire jednom, a kukavica stotinu puta. Sve dok mi kupujemo, oni će nam nastaviti prodavati. A do tada, dozvoljeno je zaključiti da nijedan čovjek nikada nije u potpunosti kriv za ono sto mu se događa. A ni nevin. Samo što je to, hrpa njihovih tričarija, napravljeno i osmišljeno kao neizbježno i važno. Predosjećam. Pad iz njihovog plastičnog, kapitalističkog, edena bit će dosta sličan našem buđenju iz jugoslavenskog socijalizma. Uostalom, svatko ima prava na svoju definiciju pakla. Raja također.
Ova se civilizacija neće ugasiti pod nuklearnom gljivom. Nestat će, ugušena u svome smeću. Vrhunac ironije. Napravili smo elektronske aparate koji traju kratko sa komponentama kojima treba čitava vječnost da bi istrulile.
*
Naravno, nemamo drugi planet na raspolaganju. Mi smo samo prolaznici. Neodgovorni turisti koji isušuju rijeke, razaraju planine i tope led. Društvo koja će umrijeti u vlastitim sterilnim i besmislenim plastičnim otpadima. Živimo kraj jedne epohe koji je najavljen davno. Kada je čovječanstvo sebično zamijenilo glagol “biti” glagolom “imati”.
Tako ljudska fatalnost koja istovremeno traži stvaranje i razaranje. Bez pravog razumijevanja vrijednosti tih proturječnih potreba. I ta nevjerojatna potreba da uzastopno gradimo i uništavamo ostaje vječita enigmu. Ta ponavljanje je toliko često da je legitimno postaviti pitanje.
Možda stvarno čovječanstvo s jedne strane uništava i ubija, a s druge stvara ljepotu, putem iste neobjašnjive potrebe?
Tako se pokazuje, napisao je Ivo Andrić, da, htjeli mi to ili ne, uništenje i stvaranje predstavljaju dvije strane iste ljudske kobi.
Nedjeljivi jedan od drugoga.
Zato imamo dojam da je ljudska civilizacija uvijek na početku. Kao ludilo feniksa koji se neprestano stvara i uništava iz vlastitog pepela.
Nema logičkog odgovora.
Uništenje je naš karakter. Tragedija je definitivno sastavni dio naše rase dvonožaca.
To je prepoznatljiv znak glagola “imati”.
Imati i uništiti.
ANKETA
Književne struje i književni trendovi s vremenom se, bez ikakve sumnje, itekako mijenjaju. Iako je od početka novog tisućljeća prošlo samo 25 godina, promjene koje je književnost doživjela unutar posljednjih tisuću godina toliko su brojne da ih je teško i zamisliti. Kako, iz današnje pozicije, razmišljati o svemu onome što su čitali stanovnici Svetog Rimskog Carstva ili Kijevske Rusi? Kako sažeti sve književne epohe i književna razdoblja koja su se od tada izmijenila? I kako uopće pretpostaviti kakve nam književne mijene tek slijede? Naravno, ne smije se zaboraviti ni to kakva je književnost obilježila posljednjih 25 godina, dakle početak novog tisućljeća. Ono što se čini kao izuzetno kratko razdoblje, zapravo je, kada je književnost u pitanju, izuzetno bogato. Godine su to kada je svijet dočekao završetak kultnog serijala o Harryju Potteru, jednog od najvećih fenomena u povijesti književnosti; godine kada se pojavio novi val autofikcije i postmodernističkih tendencija u književnosti; godine kada su brojne ranije napisane knjige ponovno dobile na aktualnosti, bilo zbog političkih, bilo zbog kulturnih prilika; godine koje su označile procvat antiutopijske književnosti; godine kada se pojavio novi oblik realizma u književnosti, ovoga puta prilagođenog suvremenom društvu i svemu što se u njemu događa; godine kada književnost sve češće počinje progovarati o kolektivnoj i individualnoj traumi, o sjećanju i o prošlosti koja nas je sve obilježila.
KAKVA JE KNJIŽEVNOST OBILJEŽILA POSLJEDNJIH 25 GODINA
Niz hrvatskih književnika, kritičara, umjetnika i intelektualaca pitali smo koje su to knjige, objavljene nakon početka novog tisućljeća, koje bi oni izdvojili kao najbolje
Uzimajući u obzir sve navedeno, niz hrvatskih književnika, kritičara, umjetnika i intelektualaca pitali smo koje su to knjige, objavljene nakon početka novog tisućljeća, koje bi oni izdvojili kao najbolje.
Pritom smo, naravno, napravili distinkciju između stranih i domaćih naslova jer književne struje u nekoj mjeri ipak određuju i geografske granice pa se tako u zemljama engleskog govornog područja neće uvijek pisati i čitati
Piše: JULIA OČIĆ
knjige iste tematike kao i na našim prostorima i obrnuto.
Uključili smo također nova izdanja književnih klasika i svih ranije objavljenih knjiga jer i one odražavaju trenutno stanje u društvu, a novi prijevodi djela klasične književnosti svjedoče i brojnim mijenama koje se s vremenom događaju u jeziku te se i sam tekst zapravo prilagođava svojim trenutnim čitateljima.
Među domaćim knjigama najpopularnijima su se pokazale knjige Miljenka Jergovića, pri čemu se najviše istaknuo roman “Rod”, djelo u kojem autor kroz sudbinu vlastite obitelji progovara o stoljeću Srednje Europe i Balkana, djelo koje govori o različitim epohama i krajevima i o povijesti koja je znala biti itekako nemilosrdna. Gotovo u stopu prati ga Kristian Novak sa svojim romanom “Ciganin, ali najljepši”, a tu su isto tako i Olja Savičević Ivančević sa svojim romanom “Adio kauboju” te Dubravka Ugrešić, od čijih se romana najviše istaknula “Lisica”. U poeziji, kako stranoj tako i domaćoj, na apsolutnom se vrhu nalazi veloluški pjesnik Danijel Dragojević, osobito njegova zbirka “Negdje”, koja se otvara motivima umora i gubitka i u kojoj je negdje “negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje”.
Što se tiče strane književnosti, posebno se istaknuo rumunjski romanopisac Mircea Cărtărescu sa svojim romanom “Solenoid”, isto kao i čileanski pisac Roberto Bolaño, čije su romane “Divlji detektivi” i “2666” također izdvojili brojni naši ispitanici.
U gotovo jednakoj mjeri istaknule su se čak tri nobelovke: francuska spisateljica Annie Ernaux sa svojim romanom “Godine”, poljska spisateljica Olga Tokarczuk, pri čemu su ispitanici najčešće izdvajali njezin magnum opus “Knjige Jakubove” i bjeloruska autorica Svetlana Aleksijevič sa svojim romanom “Rabljeno doba - kraj crvenog čovjeka” koji se smatra vrhuncem dokumentarne proze o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti.
Naravno, bilo je tu još autora i naslova, poput romana “Osmi povjerenik” Renata Baretića, zbirke priča “Kino Lika” Damira Karakaša i romana “Čudo u Poskokovoj Dragi” Ante Tomića, a od stranih knjiga treba izdvojiti i “Moju borbu” Karla Ovea Knausgårda, roman “Max, Mischa i ofenziva Tet” Johana Harstada, “Genijalnu prijateljicu” Elene Ferrante te roman “Harry Potter i darovi smrti” J. K. Rowling, ranije spomenuti zaključak sage o jednom od najpopularnijih čarobnjaka na svijetu.
Zanimljivo je promatrati rezultate ovog ispitivanja koji daju poprilično detaljan uvid u sve što se s književnošću događa u posljednjih 25 godina. Teško je reći kako će to sve izgledati za još 25 godina ili za još 100 ili 1000 godina, ali gotovo je sigurno da u ovom trenutku svjedočimo rađanju nekih novih književnih klasika koji će ostaviti neizbrisiv trag u povijesti književnosti, baš kao što su to učinila sva ona legendarna djela nastala godinama prije njih.
DARIYA PAVLEŠEN, prevoditeljica i sveučilišna profesorica
IZLET NA KRAS
Milan Soklić
EGZALTIRANE KARIJATIDE
Žarko Jovanovski
FELIX AUSTRIA Sofija Andruhovyč
DVANAEST PRSTENA
Jurij Andruhovyč
JOSIP IVANOVIĆ, vlasnik i glavni urednik u nakladničkoj kući Edicije
Božičević
MLADENKA KOSTONOGA
Želimir Periš
DIVLJI DETEKTIVI
Roberto Bolaño
2666 Roberto Bolaño
BIJELI ZUBI Zadie Smith
ELEMENTARNE ČESTICE
Michel Houellebecq
POKORAVANJE
Michel Houellebecq
SEROTONIN Michel Houellebecq
MAX, MISCHA I OFENZIVA
TET Johan Harstad
ZORAN PREDIN, glazbenik i književnik
TO NOČ SEM JO VIDEL
Drago Jančar
IN LJUBEZEN TUDI
Drago Jančar
JEBO SAD HILJADU
DINARA Boris Dežulović
TKO JE TAJ ČOVJEK
Boris Dežulović
CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI
Kristian Novak
ČRNA MATI ZEMLA
Kristian Novak
SLUČAJ VLASTITE
POGIBELJI Kristian Novak
TROJICA ZA KARTAL
Miljenko Jergović
SEMPER IDEM
Đorđe Lebović
SCHINDLEROV LIFT
Darko Cvijetić
PLATFORMA
Michel Houellebecq
STONER
John Edward Williams
THE CORRECTIONS
Jonathan Franzen
GENIJALNA PRIJATELJICA
Elena Ferrante
THE BROOKLYN FOLLIES
Paul Auster
AMERIČKI BOGOVI
Neil Gaiman
MAŠA KOLANOVIĆ, književnica i sveučilišna
profesorica
RABLJENO DOBA
Svetlana Aleksijevič
U DALJINI Hernan Diaz MINISTARSTVO POTPUNE
SREĆE Arundhati Roy
MOJE UTOČIŠTE, MOJA
OLUJA Arundhati Roy
MINISTARSTVO BOLI
Dubravka Ugrešić
LISICA Dubravka Ugrešić
ADIO KAUBOJU
Olja Savičević Ivančević
CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI
Kristian Novak
SEID SERDAREVIĆ, glavni urednik u nakladničkoj kući Fraktura
ROD Miljenko Jergović
GRAD U ZRCALU
Mirko Kovač
SONNENSCHEIN
Daša Drndić ČRNA MATI ZEMLA
Kristian Novak
ADIO KAUBOJU
Olja Savičević Ivančević
MUŠKARCI KOJI MRZE
ŽENE Stieg Larsson
PATRIA
Fernando Aramburu
MOJA BORBA
Karl Ove Knausgård
PRIČA O LJUBAVI I TMINI
Amos Oz
KNJIGE JAKUBOVE
Olga Tokarczuk
ARIAN LEKA, književnik
ISLEDNIK Dragan Velikić
SONNENSCHEIN
Daša Drndić
THE OLCINIUM TRILOGY (SIN, DOLAZAK I DO KRALJEVSTVA)
Andrej Nikolaidis
OTAC Miljenko Jergović
THE BOOKS OF FATHER
Luan Starova
VRIJEME KOZAPOVRATAK KOZA
Luan Starova
BOŽIDAR BREZNIŠČAK
BAGOLA, književnik
Nastavak na sljedećoj stranici
GOSPODIN
Romano Guardini
IZABRANA DJELA
Edvard Kocbek
PRIDOŠLICE
Lojze Kovačić
KRISTALNO VRIJEME
Lojze Kovačić
OBITAVALIŠTA DUŠA
Boris A. Novak
AUTOBIOGRAFSKI ZAPISI
Stanko Lasić
ZA SVOJIM PJESMAMA
Petar Gudelj
TEKST I SVIJET ŽIVOTA
Mile Babić
IVANA GLAVAŠ BAKIJA, glavna urednica u nakladničkoj kući Iris
Illyrica
MALE ŽENE
Louisa May Alcott
STRAH OD LETENJA
Erica Jong
OTVORENE VENE
LATINSKE AMERIKE
Eduardo Galeano
PRIMIRJE Mario Benedetti TEHNOFEUDALIZAM
Janis Varufakis
PROLAZIM KROZ ZIDOVE
Marina Abramović
VUK PERIŠIĆ, pravnik, pisac i urednik u nakladničkoj kući Fraktura
M. DIJETE SVOGA
VREMENA Antonio Scurati
RAT I MIT Dejan Jović
TVRTKO JAKOVINA, povjesničar i sveučilišni profesor
DOBA MJEDI
Slobodan Šnajder
JARČEVO SLAVLJE
Mario Vargas Llosa
JAGNA POGAČNIK, književna kritičarka
2666 Roberto Bolaño
GODINE Annie Ernaux
FIZIKA TUGE
Georgi Gospodinov
SOTONSKI TANGO
László Krasznahorkai
AUSTERLITZ W. G. Sebald
ANĐEO U OFSAJDU
Zoran Ferić
CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI
Kristian Novak
ME’MED, CRVENA
BANDANA I PAHULJICA
Semezdin Mehmedinović
ADIO KAUBOJU
Olja Savičević Ivančević
LISICA Dubravka Ugrešić
JULIJANA ADAMOVIĆ, književnica
KNJIGE JAKUBOVE
Olga Tokarczuk
LINCOLN U BARDU
George Saunders
TIJELU Szilárd Borbély
SJEĆANJE ŠUME
Među domaćim knjigama najpopularnijima su se pokazale knjige Miljenka Jergovića, pri čemu se najviše istaknuo roman ‘Rod’. Gotovo u stopu prati ga Kristian Novak sa svojim romanom ‘Ciganin, ali najljepši’, a tu su isto tako i Olja Savičević Ivančević sa svojim romanom ‘Adio kauboju’ te Dubravka Ugrešić, od čijih se romana najviše istaknula ‘Lisica’
Damir Karakaš
STRVINARI STAROG
SVIJETA Tea Tulić
DNEVNIK DRUGE ZIME
Srđan Valjarević
POČETNE KOORDINATE
Monika Herceg
BORIS RUNJIĆ, pjesnik i vlasnik
nakladničke kuće Vuković i Runjić
LJUBAV U DOBA KOLERE
Gabriel García Márquez
NORVEKA ŠUMA
Haruki Murakami
ZOVEM SE CRVENA
Orhan Pamuk
2666 Roberto Bolaño
KADA VIŠE NE
RAZUMIJEMO SVIJET
Benjamín Labatut
BABA JAGA JE SNIJELA
JAJE Dubravka Ugrešić
PROUST U VENECIJI, MATOŠ U MLECIMA
Milana Vuković Runjić
HRVATSKA MATI
Sandra Antolić
ZEBRANO Miroslav Kirin
SNJEŽANA BANOVIĆ, kazališna redateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica
DOBA MJEDI
Slobodan Šnajder
PRIČA O LJUBAVI I TMINI
Amos Oz
BORNA JELIĆ, kvizaš, glazbenik
HARRY POTTER I DAROVI
SMRTI J. K. Rowling
KRADLJIVICA KNJIGA
Markus Zusak
DA VINCIJEV KOD
Dan Brown
JEDINI SVJEDOK
LJEPOTE Miro Gavran
ALJOŠA PUŽAR, kulturolog, antropolog, pisac i sveučilišni profesor
SONNENSCHEIN
Daša Drndić
KAPITAL U 21. STOLJEĆU
Thomas Piketty
DUBRAVKA ZIMA, književnica i sveučilišna profesorica
VLASTITA SOBA
Virginia Woolf
POVIJEST LJEPOTE
Umberto Eco
DRUGI SPOL
Simone de Beauvoir
NEVIDLJIVA RUKA
Adam Zagajewski
SATURNOVI PRSTENOVI
W. G. Sebald
ŽIVOT NAČIN UPOTREBE
George Perec
ŽIVA PLANINA
Nan Shepherd
BANDITI Eric Hobsbawm
ANTIMODERNIZAM
Zoran Kravar
OČEVI I SINOVI
Iskra Iveljić
NEGDJE
Danijel Dragojević
KNJIGA PROZORA
Semezdin Mehmedinović
VALCERI IZ
TRANSLAJTANIJE
Nenad Rizvanović
DRŽAVA I NJEZINO
KAZALIŠTE
Snježana Banović
VALERIJA CEROVEC, vizualna umjetnica i spisateljica
GENIJALNA PRIJATELJICA
Elena Ferrante
DORA I MINOTAUR
Slavenka Drakulić
KASNO LJETO
Danijel Dragojević
VILJEVO Luka Bekavac
KREŠIMIR BLAŽEVIĆ, vlasnik glazbene knjižare Rockmark
DA VINCIJEV KOD
Dan Brown
SAPIENS: KRATKA
POVIJEST
ČOVJEČANSTVA
Yuval Noah Harari
SEDMA REPUBLIKA
Ante Perković
60 OTKUCAJA, GLAZBENA LEKTIRA
Boris Jokić
U gotovo jednakoj mjeri istaknule su se čak tri nobelovke: francuska spisateljica Annie Ernaux sa svojim romanom ‘Godine’, poljska književnica Olga Tokarczuk (na fotografiji), pri čemu su ispitanici najčešće izdvajali njezin magnum opus ‘Knjige Jakubove’ i bjeloruska spisateljica Svetlana Aleksijevič sa svojim romanom ‘Rabljeno doba - kraj crvenog čovjeka’ koji se smatra vrhuncem dokumentarne proze o ruskosovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti
SANJA JOVIČIĆ,
urednica u nakladničkoj
kući Fraktura
VLADAR SJENA
Javier Cercas
EMPUZIJ Olga Tokarczuk
BUSOLA Mathias Énard
PLEMSTVO DUHA
Rob Riemen
SOLUN, GRAD DUHOVA
Mark Mazower
ŽIVOT IZA SEBE
Antoine Compagnon
BALKANSKI KVARTET: GRANICA, PREMA
JEZERU, ELIKSIR, ANIMA
Kapka Kassabova
GRAD U ZRCALU
Mirko Kovač
TKO JE TAJ ČOVJEK
Boris Dežulović
ROD Miljenko Jergović
ČUDO U POSKOKOVOJ
DRAGI Ante Tomić
ME’MED, CRVENA
BANDANA I PAHULJICA
Semezdin Mehmedinović
POŠTOVANI KUKCI I
DRUGE JEZIVE PRIČE
Maša Kolanović
IVICA ĐIKIĆ,
novinar i književnik
PROSLAVA Damir Karakaš
1941. - GODINA KOJA SE
VRAĆA Slavko Goldstein
JARČEVO SLAVLJE
Mario Vargas Llosa
AUSTERLITZ W. G. Sebald
JURICA PAVIČIĆ, novinar i književnik
ADIO KAUBOJU
Olja Savičević Ivančević CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI
Kristian Novak
MLADENKA KOSTONOGA
Želimir Periš
MOJA DOTA Nora Verde
NAŠA ŽENA Tanja Mravak
Što se tiče strane književnosti, posebno se istaknuo rumunjski romanopisac
Mircea Cărtărescu sa svojim romanom ‘Solenoid’, isto kao i čileanski pisac Roberto Bolaño, čije su romane ‘Divlji detektivi’ i ‘2666’ također izdvojili brojni naši ispitanici
SLADOSTRAŠĆA
Asja Bakić
KINO LIKA Damir Karakaš ŽIVOTINJSKO CARSTVO
Jean Baptiste del Amo
VUKOTRK Kerstin Ekman
IZNAD SVEGA
Richard Powers
SVE ŠTO MUŠKO JEST
David Szalay
MALE MILOSTI
Dennis Lehane
OŠTRI PREDMETI
Gillian Flynn
ANTE ŠERVENTIĆ, vlasnik nakladničke kuće
Petrine knjige
NAPAD NA MINIBAR
Dubravka Ugrešić
JARČEVO SLAVLJE
Mario Vargas Llosa
TATJANA GROMAČA, književnica
MUZEJ BEZUVJETNE
PREDAJE
Dubravka Ugrešić ČOVJEK BEZ SUDBINE
Imre Kertesz
Nastavak na sljedećoj stranici
ĐURĐICA OREPIĆ, književnica, poduzetnica i sportašica
MLADENKA KOSTONOGA
Želimir Periš
ROD Miljenko Jergović
GODINE Annie Ernaux
SMIJEŠNA IDEJA DA TE
VIŠE NEĆU VIDJETI
Rosa Montero
COPRNICE
Agnieszka Szpila
NAMIK KABIL, filmski redatelj i pisac
ROD Miljenko Jergović
VRIJEME KOJE SE
UDALJAVA Mirko Kovač ATLAS
Karl Ove Knausgård
U POŽARU SVJETOVA
Michael Martens
ISTANBUL Orhan Pamuk
RAZGOVORI S
PRIJATELJIMA
Sally Rooney
NORMALNI LJUDI
Sally Rooney
ABECEDAR
Czesław Miłosz
LUKA OSTOJIĆ, književni i filmski kritičar, pisac i novinar
ŠKOLICE Julio Cortazar
TEŠKO JE NAĆI DOBRA
ČOVJEKA
Flannery O’Connor
O STAROJ BOSNI U RIJEČI
I SLICI. KNJIŽEVNOPOVIJESNI POGLEDI
Jozo Džambo
BEARA Ivica Đikić
PERLAZG NA MAZGI
Petar Gudelj
ROD Miljenko Jergović
GRAD U ZRCALU
Mirko Kovač
DOBROSTIVE
Jonathan Littel
SOLUN, GRAD DUHOVA
Mark Mazower
PRIČE O LJUBAVI I TMINI
Amos Oz
AUSTERLITZ W. G. Sebald
ZLATNA LEGENDA I, II
Jacobus de Voragine
PSEUDOMITOLOGIJE
Svetislav Basara
MULAT ALBINO
KOMARAC
Stevo Grabovac
JEZIK I NACIONALIZAM
Snježana Kordić
MEHO Almin Kaplan
MOJE RIJEKE Faruk Šehić
DECA Milena Marković
STAZOM PORED DRUMA
Zdravko Malić
NOĆ BEZ SNA
Zdravko Malić
KNJIGA O ALMIRU
Adisa Bašić
LJUDI I BEŠTIJE
Miljenko Smoje
SEMPER IDEM
Đorđe Lebović
MOJA BORBA
MLADENKA KOSTONOGA
Želimir Periš
IVANA ROGAR, književnica i urednica u nakladničkoj kući Durieux
PARALELNE POVIJESTI
Péter Nádas
SOLENOID
Mircea Cărtărescu
DVORI OD ORAHA
Miljenko Jergović
IVAN LOVRENOVIĆ, pisac, urednik i novinar
ŠIBANJE Jovica Aćin
VELIKA KNJIGA LIRSKE
POEZIJE I, II, III
Slobodan Blagojević
VLADAR SJENA
Javier Cercas
Ozren Žunec
VLADIMIR CVETKOVIĆ
SEVER, prevoditelj, vlasnik i glavni
urednik u nakladničkoj
kući Mitopeja
POKOPANI DIV Kazuo
Ishiguro
TIHO RUŠENJE
Ivica Prtenjača
ALEN BRLEK, pjesnik
BROD ZA ISSU
Robert Perišić
KRVAVA KNJIGA
Franjo Nagulov
MIHAELA GAŠPAR, književnica i kiparica
AUSTERLITZ W. G. Sebald
LJULJAČKA DAHA
Herta Müller
DOBA MJEDI
Slobodan Šnajder
BELLADONA Daša Drndić
NATAŠA OZMEC, glavna urednica u nakladničkoj kući
Planetopija
KRATKA POVIJEST
GOTOVO SVEGA
Bill Bryson
O VREMENU I VODI
Andri Snær Magnason
VJERA, NADA I
KRVOPROLIĆE Nick Cave
IMAM IDEJU I ŠTO SAD S
NJOM Kobi Yamada
TIRANIJA MODE
Kao što nitko nije mogao slijediti njegov pjesnički i esejistički stil i način, tako nitko nikad nije mogao ništa reći o Dragojevićevim političkim i svjetonazorskim pogledima iz revolucionarnih vremena. Koliko god se ti mužići hrvatske književnosti poput starih frajli skandalizirali pitanjcem je li Danijel Dragojević lijevi ili je desni, istina je da ih upravo to najviše i zanima. Njegovu poeziju ionako ne osjećaju i ne razumiju, napisao je Miljenko Jergović
GUTALJINŠČIK.
PASTERNAK, MACBETH
I LOGIKA STALJINOVE
APSOLUTNE DIKTATURE
Ivana Biočina
ŠTO JEDEŠ Ana Smokrović
DETEKTIV PAUK
Lucija Matučec Veljavečki i Ana Salopek
TONI JURIČIĆ, književnik, redatelj i scenarist
ŠTO SMO IZGUBILI U
VATRI Mariana Enriquez
KNOCKEMSTIFF
Donald Ray Pollock
KOLEBANJE SMRTI
Jose Saramago
PRISTANIŠTE
Darko Šeparović
POŠTOVANI KUKCI I
DRUGE JEZIVE PRIČE
Maša Kolanović
PACIJENT IZ SOBE 19
Zoran Žmirić
ALMIN KAPLAN, književnik
SEPTOLOGIJA Jon Fosse IZGUBLJENI
Daniel Mendelsohn
533 DNA Cees Nooteboom
BIOGRAFIJA, DNEVNIK, PISMO Tomas Espedal RASTANAK S ARENCANOM
Marko Vešović
1983. Miljenko Jergović
DVA ILI TRI LJETA, DVIJE
ILI TRI ZIME Petar Gudelj SKIZZENBUCH 1932.2010.: IZA OTVORENIH
VRATA Josip Vaništa
MARIJA OTT FRANOLIĆ, nezavisna znanstvenica, književna kritičarka i urednica
ZID Marlen Haushofer
SEPTOLOGIJA (DRUGO IME, NETKO SAM DRUGI, NOVO IME) Jon Fosse
UVOD U NOVI BEZDAN
Luka Bekavac
MATIJA PRICA, glavni urednik u nakladničkoj kući Petrine knjige
SOLENOID
Mircea Cărtărescu
BROD ZA ISSU
Robert Perišić
KORANA SVILAR, književnica i profesorica
MOJA BORBA
Karl Ove Knausgård
MOJA GENIJALNA PRIJATELJICA
Elena Ferrante
OSMI POVJERENIK
Renato Baretić
SONNENSCHEIN
Daša Drndić
NEGDJE
Danijel Dragojević RAT Miljenko Jergović
MARKO GREGUR, književnik i glavni urednik u nakladničkoj kući Neolit
DOBA MJEDI
Slobodan Šnajder
ČRNA MATI ZEMLA
Kristian Novak
TROJICA ZA KARTAL
Miljenko Jergović
SMILJKO I JA SI
MAHNEMO
Evelina Rudan
NEPODNOŠLJIVA
LAKOĆA POSTOJANJA
Milan Kundera
RADETZKY MARŠ
Joseph Roth
V Thomas Pynchon
AMERIČKA PASTORALA
Phillip Roth
KNJIGA NEMIRA
Fernando Pessoa
U poeziji, kako stranoj tako i domaćoj, na apsolutnom se vrhu nalazi veloluški pjesnik
Danijel Dragojević, osobito njegova zbirka ‘Negdje’, koja se otvara motivima umora i gubitka i u kojoj je negdje ‘negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje’
MARIJANA RADMILOVIĆ, književnica
SJEĆANJE NA SAMOSTAN, Jose Saramago
NEMA ZEMLJE ZA
STARCE
Cormac McCarthy
DANIEL STEIN, PREVODITELJ
Ljudmila Ulicka
ČRNA MATI ZEMLA
Kristian Novak
CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI
Kristian Novak
NATAŠA GOVEDIĆ, teatrologinja, sveučilišna profesorica i književnica
DRAGO GLAMUZINA, glavni urednik u nakladničkoj kući V.B.Z.
TVOJ SIN HUCKLEBERRY
FINN Bekim Sejranović
PUTUJUĆE KAZALIŠTE
Zoran Ferić
SVI MI Raymond Carver
MARINAVUJČIĆ, književnica, kolumnistica i urednica
FIZIKA TUGE Georgi Gospodinov
GODINE Annie Ernaux
MAX, MISCHA I
OFENZIVA TET
Johan Harstad
KNJIGA NEMIRA
Fernando Pessoa
ŽAMOR
Danijel Dragojević
LEVIJEVA TKAONICA
SVILE Miljenko Jergović
ADIO KAUBOJU
Olja Savičević Ivančević
OSMI POVJERENIK
Renato Baretić
NERMINA HUSKOVIĆ, glavna urednica u nakladničkoj kući Hena
Com
PODRUČJE BEZ SIGNALA
Robert Perišić
ME’MED, CRVENA
BANDANA I PAHULJICA
Semezdin Mehmedinović
ČUDO U POSKOKOVOJ
DRAGI Ante Tomić
LJUDSKA DJELA
Han Kang
PRIRUČNIK ZA
SPREMAČICE Lucia Berlin
IVANA BODROŽIĆ, književnica i pjesnikinja
IZNAD SVEGA Richard Powers
GODINE Annie Ernaux
DJETINJSTVO, MLADOST, OVISNOST
Tove Ditlevsen
O VREMENU I VODI
Andri Magnason
BROD ZA ISSU
Robert Perišić
LISTANJE KUPUSA
Igor Beleš
LJETA S MARIJOM
Olja Savičević Ivančević
VOLI ME VIŠE OD SVEGA
NA SVIJETU
Mira Furlan
HRVOJE KLASIĆ, povjesničar
O ČEMU NE GOVORIMO
Slavenka Drakulić
BOŽJI GNJEV
Josip Mlakić
NEVINI
Ena Katarina Haler
DOMOVINE
Timothy Garton Ash
EUROPA: JEDNA
POVIJEST
Norman Davies
NENAD RIZVANOVIĆ, urednik u Nakladi Ljevak i književnik
NIOTKUD S LJUBAVLJU
Đorđe Matić
SOLENOID
Mircea Cărtărescu
Valja zamisliti drhtaj koji je tako silan, a opet je jedva čujan...
To da je najveće ime engleske putopisne književnosti čovjek koji do svojih ranih dvadesetih engleski gotovo i nije govorio navodi na pomisao kako na ovom svijetu ipak ima neke, možda i božanstva dostojne pravde.
Pripovijesti ‘Mladost’, ‘Srce tame’ i ‘Na izmaku snaga’ objavljene su u izdanju Vorto palabra, prema zbirci prvi put objavljenoj 1902. godine pod nazivom ‘Youth: A
Narrative and Two Other stories’
Piše: ENA KATARINA HALER
Nastavak na sljedećoj stranici
Kongo: reportaža tragovima novele
Josepha Conrada
‘Srce tame’
Kada su Rimljani tek odahnuli pred nekom drevnom Temzom, pred svjetlosti što izlazi iz te rijeke još od vitezova, dakle sasvim sigurno i otkad je svijeta i vijeka, tim drevnim osvajačima svakako nije napalm zapušio nosnice u rana jutra. Nisu oni mogli ni slutiti da su se upravo iskrcali na tlo koje će poroditi najgore od najgorih među porobljivačima, kolonizatore kakve ni Rim ni sam vrag ne bi mogli izmisliti. Što je Britanska kruna napravila svijetu, nema tog pakla koji se pred tim ne bi predao, razoružan, osramoćen i svake poruge zaslužan. Daleko da su gospoda Britanci u tome samovali; po popločenom putu prošetale su se mnoge nacije kojima je boga pitaj kojom zaslugom u ruke došlo upravljanje smiješnim trzajima suvremenih demokratskih praksi. A još je krajem 19. stoljeća Joseph Conrad pribio taj fini Zapad na vješto poredane kolce u nekoj prašumi Konga, može biti i Gane; kao da nam to čini kakvu razliku. Kongo, Afrika, Vijetnam; Sirija, Palestina, što god. Mi smo ipak fini narodi; ipak smo divljaci par excellance. Tisuću i devetsto (i nešto sitno) godina nakon Rimljana, u drugom su se smjeru otisnuli mnogi nasljednici po službi u svrhu nikad dokinutog kolonijalnog
Porijeklom Poljak, rođen u tadašnjoj carskoj Rusiji, odgajan među ukrajinskim Židovima, ruralnom i veleposjedničkom poljskom aristokracijom, zatim u urbanom središtu Varšave na polovini 19. vijeka, pa među ruskim imperijalizmom neopterećenim Poljacima s austrijskom školom, Joseph Conrad u dobi od svega šesnaest godina biva poslan u Marseille da se izuči za poziciju u francuskoj trgovačkoj mornarici
projekta – isplovljavali su, dakako, već stoljećima i stoljećima, ali trebalo ih je proći 19 otkad se vrijeme po zakonu Boga i Zapada računa, da bi se sva narav tog mehanizma na kojemu nam počiva civilizacija sabila u tu jednu pripovijest, u jedno putovanje rijekom koje po svemu djeluje kao da je uopće i jedino. To da je najveće ime engleske putopisne književnosti čovjek koji do svojih ranih dvadesetih engleski gotovo i nije govorio navodi na pomisao kako na ovom svijetu ipak ima neke, možda i božanstva dostojne pravde. Pripovijesti “Mladost”, “Srce tame” i “Na izmaku snaga” objavljene su prošle godine u izdanju Vorto palabra i prijevodu Martine Pranić, prema zbirci prvi put objavljenoj 1902. godine pod nazivom “Youth: A Narrative and Two Other stories”. Ima nečega neodoljivog u pripovijestima “s okvirom”, toj sponi pisane riječi i usmene književnosti, vrhunaravnom obliku književnosti uopće. Josepha Conrada često se opisuje kao majstora uokvirenih priča i svakako da ta vještina nije slučajnost kod pisca u čijoj biografiji, uz pisanje, ravnopravno i neodvojivo stoji i plovidba. Porijeklom Poljak, rođen u tadašnjoj carskoj Rusiji, odgajan među ukrajinskim Židovima, ruralnom i veleposjedničkom poljskom aristokracijom, zatim u urbanom središtu Varšave na polovini 19. vijeka pa među ruskim imperijalizmom neopterećenim Poljacima s austrijskom školom, Joseph Conrad u dobi od svega šesnaest godina biva poslan u Marseille da se izuči za poziciju u francuskoj trgovačkoj mornarici. Nakon četiri godine na morima pod francuskim jedrom, Conrad se pridružuje britanskoj mornarici s daleko više znanja o pomorstvu nego što je bio slučaj s jezikom čijim će klasikom postati. Najstarija sačuvana Conradova pisma na engleskom, što ih je napisao pred kraj svojih dvadesetih, otkrivaju misli na materinjem poljskom ispod, doduše, točnih i većinom pravilno napisanih riječi. Godina 1890-ih dobiva namještenje u Société Anonyme Belge pour le Commerce du Haut-Congo, belgijskoj kompaniji koja ga šalje u srce crnog kontinenta, u eksploatatorski pohod njegova života s kojega će se vratiti i ponešto drugačiji Conrad, a s njim i Charles Marlow.
Taj među posljednjima od literarnih Odiseja, Conradov dobro poznati alter-ego čiji je život od naslovne “Mladosti” do pozne dobi opisan upravo u zbiru ove tri novele, jedan od najvještijih pripovjedača ikada dospjelih u pisanu književnost, najpoznatiji je ipak po svom dugom i mučnom prodoru niz rijeku Kongo u to “srce tame” koje se, jasno je, sve vrijeme nalazi u Europi; tamo na ušću Temze što se na početku novele i u očima onoga kojemu će priča biti ispripovijedana proteže “poput početka beskrajnog plovnog puta”. Ono što nježne europske oči susreću za vrijeme tih “velebnih i pravednih zbivanja” – ono što je Conrad u svojim brodskim dnevnicima ostavio svojoj književnoj domovini da im bude na čast i sramotu, taj susret sa divljaštvom pokorenog naroda. Ta domicilna rulja objavljuje se zvukovima bubnjeva koje nije uvijek moguće razaznati od same prašume, zvuk isprva opisan kao drhtaj, dok “ponire i širi se, silan, jedva čujan drhtaj; zvuk čudan, primamljiv, sugestivan i divalj” – a onda, nastavlja Marlow u svom svetogrđu, “možda jednako značajan poput zvonjave zvona u nekoj kršćanskoj zemlji”. Valja zamisliti drhtaj koji je silan, a
jedva čujan, strahovita jedna slika, pomalo nalik, a zapravo po svemu drugačiji od crkvene zvonjave, što i kada dolazi iz takve daljine da se tek čuje, kada je prigušena ljudskom rukom podignutim izgrađenim okolišem, i to dovoljno da se ne može prenuti ni trgnuti kada započne u točan sat, ta je zvonjava uvijek negdje iznenadna, uvijek upravo odzvanja. Ono što bubnjevi pak Marlowu zlokobno navještavaju, pomor je iscrpljenih, iznemoglih koloniziranih crnih radnika na obližnjoj željeznici, prizor bolesti tako masovne da se čovjek od njega ne oporavlja; željeznice što ima prevesti bjelokost. Dvomjesečno putovanje vodi Marlowa prema postaji stanovitog Kurtza, šefa operacije o bjelokosti, slučajnog onodobnog trgovačkog magnata i notornog gospodara tog crnog srca tame, ozloglašenog, a štovanog – pa i od strane onih sirotih i pokorenih, čijim su glavama tako ukrašeni kolci što okružuju
Mladost/Srce tame/Na izmaku snaga Joseph Conrad, Vorto Palabra. Prijevod: Martina Pranić
Marlon Brando kao Kurtz u ‘Apokalipsi danas’, Coppolinoj filmskoj adaptaciji ‘Srca tame’ iz 1979. godine
Kurtzovu postaju. Očajnička potreba za pokoravanjem bogovima, pobratimstvo ljudi u svim svjetovima. Kurtza je najpoznatije utjelovio Marlon Brando u nevjerojatno preciznoj adaptaciji kakva je Coppolina “Apokalipsa danas” iz 1979. godine, u kojoj je od jezive figure utjelovljenja čitave zapadne Europe napravio neljudsko i mučno američko čudovište. Lakoća kojom se jedan Kongo s kraja 19. stoljeća zamijeni Vijetnamom ili Kambodžom u vrijeme Hladnoga rata, to više od svega govori o svevremenskoj i užasavajućoj istinitosti stvarnoga divljaštva naše ljudske rase, te silne zavedenosti idejom eksploatacije na svaki način, a u osnovi tek perverznog užitka u provođenju istrebljenja. Sve to stane i tek u jedno oznojeno, izranjavano lice, polegnuto preko gotovo cijelog kadra, kada svjetlost što pada na njega, istovremeno jarka i slabašna, takva tinjajuća i crvenkasta može biti samo zlokobnom, lice što na izmaku snaga i to malo posljednjeg daha izgovara čuvene (Conradove) riječi: “The horror… the horror!”. Tu je sve i zato se ove pripovijesti ne čitaju kao povijesne, zato djeluju sablažnjujuće suvremeno. Ono što pripada povijesti i o čemu ne prestajem razmišljati nakon ponovnog čitanja Josepha Conrada, književnost je koju su stvarali putnici i moreplovci, pa makar bili i kolonizatorski osvajači, ipak su pritom bili i istraživači, ipak je do nas stizao jedan civilizacijski i kulturološki doprinos, ali ne mogu prestati misliti na to kako je književnost nastajala iz brodskih dnevnika, ta istinska pustolovna književnost, sva sila Odiseja; književnost koju su stvarali isti oni što su natezali užadi, motali jedra, skapavali na pučinama – što je, uostalom, više književno od avanture same? Da bi se danas otputovalo ne treba znati gotovo ništa o prijevoznim sredstvima koja nas mogu začas odvesti i do drugih krajeva svijeta, a nema putovanja gdje su čovjek i put, čovjek i priroda do te mjere povezani kao što je to u plovidbi i tako ju je lako romantizirati, tako je lako zaboraviti na svu zlu narav tih davnih, opjevanih pohoda, a tek kakav je neporeciv užitak o njima čitati. Nitko da piše o niskobudžetnim letovima i prepunim aerodromskim čekaonicama, ostakljenim boksevima za pušače, duty-free alkoholu i parfemima, čak su lijeni putnici vlakovima nekako bliži Conradu i Melvilleu, a i njih je sve manje u knjigama, sve je manje i automobila i ne tako davno omiljenih romana ceste; takvi putopisi, putopisi kojima ne treba odredište, oni još pripadaju tek izdržljivim hodačima. Teško da će nam u nasljeđe ostati brodski dnevnici s naftnih tankera ili zapisi nekog vještog upravljanjem poljima dronova. Na tome hvala kolonijalizmu. Ali ostaje čitanje, neodoljivo kao osjećaj koji mladome Marlowu u njegovoj “Mladosti” stvara ideja o Bangkoku, gradu u koji se iznova i iznova ne stiže, koji samo zvuči i opčinjava, ideja o putovanju samom, o nekom izmaštanom istoku; književnost neka bude kao neuhvatljivi Bangkok.
Kada je počela hiperinflacija i kada se novac pretvorio u omote od slatkiša, moji roditelji bili su... rastreseni, kaže
STRAH OD PROŠLOSTI ZAMIJENIO JE STRAH OD BUDUĆNOSTI Sergej Lebedev:
Razgovarala: JULIA OČIĆ
Po struci inače geolog, Lebedev je sedam godina proveo na geološkim ekspedicijama na sjeveru, a zatim se u svojim djelima okrenuo istraživanju sovjetske prošlosti, sjećanja, traume i općenito genealogije zla u Rusiji te posljedicama staljinističke ere po suvremenu Rusiju. Redovito progovara protiv ruskog režima i ruske agresije na Ukrajinu, a u svojem romanu “Ljudi kolovoza” govori o Rusiji devedesetih godina, o vremenu društvenih prevrata i lomova i vremenu kada nemirni duhovi prošlosti izlaze na vidjelo. Hrvatsko izdanje ovog romana, čiji prijevod potpisuje Ivo Alebić, u veljači ove godine objavila je nakladnička kuća Fraktura, a Sergej Lebedev tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za BestBook. BestBook: Vaš roman ‘Ljudi kolovoza’ govori o periodu devedesetih godina, odnosno o onom periodu za koji se često koristi naziv ‘divlje devedesete’. Čega se vi sjećate iz tog razdoblja, što se tada događalo s vašom obitelji i rodbinom?
Danas je jedan od najuglednijih i najprevedenijih suvremenih ruskih pisaca, koji već nekoliko godina živi u egzilu. Redovito progovara protiv ruskog režima i ruske agresije na Ukrajinu, a u svojem romanu ‘Ljudi kolovoza’ govori o Rusiji devedesetih godina, o vremenu društvenih prevrata i lomova i vremenu kada nemirni duhovi prošlosti izlaze na vidjelo
Kada je počela hiperinflacija i kada se novac pretvorio u omote od slatkiša, moji roditelji bili su... rastreseni. Čitav život proživjeli su u Sovjetskom Savezu, navikli su na vječni deficit, na nestašicu svega na svijetu. Ali te su promjene za njih bile previše radikalne. I na čudesan se način moja obitelj psihički okupila oko moje bake s očeve strane, koja je rođena 1908. godine te je proživjela i Prvi svjetski rat i Građanski rat, a potonjeg se vrlo jasno sjećala. Kada se moji roditelji uopće nisu mogli nositi s novom stvarnošću, ona je govorila stvari kao što su: “Sjećam se kako mi je otac 1920. godine dao sedam milijuna rubalja i rekao mi ‘Nataša, idi, molim te, na tržnicu i kupi čašu suncokretovih sjemenki’”.
I u tome je bila određena osnažujuća magija: nalaziti se pokraj osobe koja je na svojoj koži osjetila takav kaos, takvo raspadanje svemira, a ipak je tu, živi i blizu nas je.
BestBook: Glavni junak romana odlazi na putovanje u daleke točke bivšeg SSSR-a kako bi pronašao mrtve ili nestale rođake različitih ljudi, no u prvom redu ipak traži svojeg djeda. U kojoj je mjeri vaše obiteljsko iskustvo utjecalo na odabir takve teme romana?
Naravno, devedesete su bile i vrijeme potpuno neočekivanih otkrića. U SSSR-u sam živio deset godina i kao dijete bio sam uvjeren da imamo sasvim normalnu sovjetsku obitelj: ja, tata, mama, dvije bake. Što znači “normalno”? Da nemamo neku posebnu povijest, genealogiju, mi smo sovjetski, što znači da nemamo nikakav drugi identitet i da ga ni ne možemo imati.
Nastavak na sljedećoj stranici
Pradjed se u obiteljskom albumu odmah pojavljivao u uniformi Crvene armije iz perioda Građanskog rata i nekako mi nije ni padalo na pamet zapitati se: a tko je on bio DO 1917. godine? Dakle, sovjetski, bez rodbine u inozemstvu, bez poveznice s većom poviješću, bez tamnih mrlja ili tajni u prošlosti... A 1993. godine (ova je priča u potpunosti opisana u “Ljudima kolovoza”) baka nam je, nakon što je čekala dvije godine kako bi se uvjerila da su komunisti definitivno otišli, otkrila svoje rukom pisane memoare. I ispostavilo se da smo mi maleni preživjeli dio velike obitelji koju su uništile sovjetske vlasti. Da imamo povijest koja se proteže kroz različita stoljeća i zemlje, da postoje mjesta povezana s tom poviješću: crkve, tvornice, vile... Moj prijašnji kvazi-sovjetski identitet, izgrađen na ideji da obiteljsko “mi” i državno nasilje 20. stoljeća ni na koji način nisu povezani, pretvorio se u ruševine. A kako izgraditi novi? Kada se na mjestu obiteljske povijesti nalazi prostor gubitka i svega otetoga, masovna grobnica? To se vjerojatno može samo putem umjetnosti, a u mom slučaju putem književnosti.
nalazio na neusporedivo višem položaju od Putina, a njegove obavještajne i operativne sposobnosti bile su veće. Ali sovjetska tajna policija i imperijalističke ideje nisu postigle osvetu u Ukrajini. Zato što onog istog plodnog tla za imperijalističku svijest tamo nije bilo.
BestBook: Sintagma ‘ljudi kolovoza’ označava generaciju čiji se život potpuno promijenio nakon kolovoza 1991. godine i generaciju koja se nastoji suočiti s prošlošću, odnosno s posljedicama represija i sa svim tajnama iz Sovjetskog Saveza. Kako je to izgledalo u stvarnom životu? U stvarnom životu to je bio porast urbanih legendi: o “zlim” kućama i stanovima, o ukletim mjestima, o duhovima, utvarama i poltergeistima, o crnim sablasnim automobilima na noćnim ulicama... Neobrađena, neoplakana prošlost vratila se u popularnu kulturu u svojem najpristupačnijem obliku - u obliku uzvišenih glasina, mističnih priča o tome kako nam se nadohvat ruke nalazi sovjetski zagrobni život... U obliku priča o neobjašnjivom kucanju i šuštanju u kućama: kao da prošlost pokušava komunicirati, kao da nam žrtve izbrisane iz pamćenja nastoje nešto reći, dokazati svoje postojanje...
U SSSR-u sam živio deset godina i kao dijete bio sam uvjeren da imamo sasvim normalnu sovjetsku obitelj: ja, tata, mama, dvije bake. Što znači ‘normalno’? Da nemamo neku posebnu povijest, genealogiju, mi smo sovjetski, što znači da nemamo nikakav drugi identitet i da ga ni ne možemo imati
BestBook: Moglo bi se reći da se devedesetih godina na ruševinama SSSR-a rađala nova, nerazumljiva i nepoznata država. Koliko je, prema vašem mišljenju, period devedesetih godina utjecao na stvaranje ove Rusije kakvu vidimo i poznajemo danas?
Ne bih rekao da se uopće išta rađalo, a kamoli nešto novo i nepoznato. Iza fasade radikalnih ekonomskih promjena - gospodarstvo je jedino što se stvarno promijenilo - ostalo je nevidljivo da se novo društvo zapravo nije rodilo. Sovjetski čovjek ostao je sovjetskim čovjekom. Između prvog napada Rusije na Čečeniju koja se htjela odcijepiti (1994.) i oružanog zauzimanja Krima 2014. godine prošlo je 20 godina. To su Balkanski ratovi u ruskom stilu: puno sporiji, kao u slow motionu, naizgled s prekidima... Ali smisao je isti: takozvana “metropola” pokušava vratiti ono što smatra svojim.
Upravo je ta imperijalistička svijest postala plodno tlo za imperijalistički revanš. Vidite: ponekad kažu da je sve to zbog Putina, zbog toga što je on bio u KGB-u. Ali u Ukrajini je Jevgenij Marčuk, general KGB-a i vođa 5. uprave, koja se bavila ideološkom kontrolom, postao premijer čak i ranije nego Putin u Rusiji. U hijerarhiji KGB-a Marčuk se
Bio je to uistinu masovni fenomen, čiji je utjecaj pojačan općim duhom vremena - mistični osjećaji uvijek nekako prevladavaju u vremenima značajnih promjena. A onda su te glasine i legende utihnule, nestale.
Zbog ekonomskih promjena strah i trepet od prošlosti jako je brzo zamijenio strah od budućnosti.
BestBook: U svojim se djelima često bavite pitanjima kolektivnog sjećanja i kolektivne traume. Zašto smatrate važnim pisati o takvim temama na koji bi mnogi vrlo rado zaboravili?
Rekao bih to malo drugačije. Trauma i sjećanje vrlo su široke kategorije. Meni je važno nešto drugo. Samo sjećanje na žrtve nije dovoljno. Potrebna je odgovornost, potrebna je kazna za zločince. Bez provođenja pravde prošlost će se ponavljati.
A u Rusiji se upravo ovo pitanje odmazde za državne zločince uvijek zataškavalo. Čak su i liberalni disidenti u periodu perestrojke vjerovali da Rusiji nije potrebna lustracija ni bilo koje druge “transitional justice measures”.
Zato stalno dolazim do tih vrata i zvonim na to zvono koje se zove “odmazda”. I već sada vidim kako se, nažalost, rusko društvo postepeno diskurzivno oslobađa odgovornosti, kao da je rat katastrofalan i za njega - kao da to isto društvo nije izravno ili neizravno uključeno u rat. A ako ubrojite sve zaposlene u industriji, prometu i tako dalje, to je već mnogo milijuna ljudi.
Točno mogu predvidjeti kako će kasnije - čak i među ruskim liberalima - postati popularna teza da je za rat kriv samo Putin.
Nastavak na sljedećoj stranici
USKORO – MAKEDONSKE BAJKE
Sve obavijesti i narudžbe preko web stranice ili maila.
Baš kao što su i Nijemci svu krivnju prebacivali na Hitlera.
BestBook: Posljednji put razgovarali smo prije otprilike pola godine. Od tada je već prošla četvrta obljetnica početka rata u Ukrajini, a počeo je i još jedan rat. Je li se u tom periodu promijenilo nešto u vašem pogledu na svijet?
Svjedočim reformi Bundeswehra u Njemačkoj i povratku obaveznog vojnog roka (djelomičnog). Vidim masovne prosvjede učenika i studenata koji prosvjeduju protiv vojnog roka. A paralelno proučavam kako je rat izmijenio školstvo u Rusiji. Kako stotine tisuća - baš stotine tisuća - učenika uči upravljati dronovima, kako u školama doslovno pred našim očima nastaje infrastruktura za obuku budućih operatora dronova - sve to s ratom na umu. I još uvijek ne mogu shvatiti zašto je mlađa generacija u Njemačkoj toliko naivna, toliko nespremna odreći se iluzije ugodnog svijeta u kojem iz Rusije dolaze samo plin i nafta.
Ljudi kolovoza Sergej Lebedev, Fraktura. Prijevod: Ivo Alebić
BestBook: Vode se različiti pregovori s ciljem završetka rata u Ukrajini, ali rat svejedno i dalje traje. Kakvo je vaše mišljenje o tim pregovorima? Bliži li se stvarno kraj rata ili smo još daleko od toga?
Mislim da se, nažalost, bez obzira na ishod pregovora, Putinu ne može vjerovati. Bilo kakav sporazum s njim neće vrijediti ni papira na kojem je potpisan. Jedino relativno čvrsto jamstvo da će mirovni sporazum donijeti mir jest da je Putin u zatvoru ili u grobu.
BestBook: Kako gledate na ulogu ruske književnosti u današnjem svijetu? Već smo nekoliko puta svjedočili pokušajima da se zabrane Dostojevski, Tolstoj i drugi ruski klasici. Što vi mislite o tome, kakvu poziciju zastupate?
Ruska književnost i, šire gledano, ruska kultura posljednja je imperijalistička kultura na svijetu koja nikada nije preživjela dekolonijalnu kritiku. Ona je u tom smislu začuđujući relikt. Poanta nije u tome da se sve doslovno zabrani. Poanta je u tome da bi se puno toga u ruskoj kulturi ili kulturi na ruskom jeziku trebalo preispitati. I prije svega upravo taj kompleks imperijalističke arogancije
koji omogućuje da se na susjede gleda s visoka.
Ovo možda nije pitanje određenih tekstova ili autora. Radi se o općem odbacivanju koncepta “veličine” ili “značaja” ruske kulture, njezina poraza. Jer je - u neizravnom, ali jasnom smislu - upravo koncept veličine ruske kulture taj koji kao svoju drugu stranu ima šovinizam i imperijalizam, militarizam i agresiju: “mi” imamo pravo vama govoriti kako da živite zato što smo “mi” bolji ili kulturniji od vas. BestBook: Radili ste u Kijevu nakon 2014. godine. Kako je to utjecalo na vas? Kako ste se osjećali u tom periodu?
Bilo me sram. Ukrajinska vojska već je izgubila tisuće vojnika, Krim i istok bili su okupirani, a u Rusiji su se svi pretvarali da nema nikakvog rata te su nastavili surađivati s ruskom vladom. Gotovo cijela politička oporba u Rusiji, uključujući i Alekseja Navaljnog, osuđivala je korupciju kao glavno zlo Putinova režima. A ne rat protiv susjedne države, ne kršenje međunarodnog prava. Oporba je uvijek tvrdila da obični RUsi pate pod ugnjetavanjem Putinova režima. Da Putin zapravo nema puno sljedbenika.
Ali pritom se bojala osuditi rat protiv Ukrajine zato što je ipak znala da su taj rat i okupacija Krima učinili Putina vrlo popularnim.
A u Kijevu, na spomeniku palim vojnicima, gotovo svakog dana pojavljivale su se nove fotografije. Istovremeno je, čini mi se, samim Ukrajincima bilo psihički teško priznati da je Rusija postala zakleti neprijatelj, još uvijek je postojala neka nada da će se Rusija urazumiti.
Ta je nada izgubljena 24. veljače 2022. godine. BestBook: Što obični ljudi mogu učiniti u ovom svijetu u kojem danas živimo? Koliko oni mogu utjecati na sve što se oko njih događa?
Govorit ću o Vladimiru Putinu, ali ono što ću reći lako se može prenijeti na druge osobe u globalnoj politici. Putin želi da se bojimo. Bilo da smo u Hrvatskoj ili Njemačkoj, Latviji ili Gruziji, on želi da se bojimo. On poznaje samo jedan instrument za kontrolu, za interakciju sa svijetom: strah. Zato stalno raketama napada civilnu infrastrukturu, zato ubija civile i ove zime pokušava zamrznuti Ukrajinu... On je “salesman of fears”, on želi da Europa bude u strahu, da bude podijeljena i nesposobna za otpor.
Govorit ću o Vladimiru Putinu, ali ono što ću reći lako se može prenijeti na druge osobe u globalnoj politici. Putin želi da se bojimo. Bilo da smo u Hrvatskoj ili Njemačkoj, Latviji ili Gruziji, on želi da se bojimo. On poznaje samo jedan instrument za kontrolu, za interakciju sa svijetom: strah
A strah uvijek počinje u ljudskom srcu. Zato svatko od nas može učiniti mnogo: ne dopustiti da strah preuzme vlast.
Raskošne gozbe, potoci šampanjca, dim cigareta i gnjile naranče:
Glembajevi i hrana
Piše: SNJEŽANA
BANOVIĆ
kazališna redateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica
Pod utjecajem naturalizma i nordijske dramaturgije, Krleža koristi motive (pre)hrane kako bi prikazao biološke, društvene, ali i etičke aspekte svojih kompleksnih glembajevskih likova u kontekstu salona, mjesta strogo propisanih društvenih konvencija i rigidnih klasnih ograničenja
Nastavak na sljedećoj stranici
Prizor iz baletne adaptacije ‘Gospoda
Glembajevi’ Lea Mujića
Gastronomija, kako ju opisuje njezin začetnik
Anthelme Brillat-Savarin u svome kanonskom djelu “Fiziologija ukusa” (1876.), razborita je spoznaja o svemu što se tiče čovjeka i njegove prehrane kroz trenutke svakodnevice koji se zbivaju za stolom ili pak govore o jelima, receptima i cijenama prehrambenih proizvoda. Jedan drugi Francuz, naš suvremenik, povjesničar Jacques Le Goff u svom kapitalnom djelu “Srednjevjekovni imaginarij” (1985.) naglašava da je važnost prehrambenih kôdova u kulturi društava naširoko i odavno poznata. I da je napose u književnim djelima, uz odjeću neizostavno i hrana ta koja upozorava na društveni i svaki drugi položaj likova simbolizirajući često zaplete te naglašavajući priču i njezine značajke. Tako je i od samih početaka naše književnosti, nastaloj u doba kada padaju srednjovjekovni kanoni usmjereni trpljenju i sustezanju, a uzdiže se hedonizam povezan između ostaloga i s hranom koju u naše krajeve donose Mlečani, Turci, ali i otkrivanje Novoga svijeta koje će novim voćem i povrćem (poglavito krumpirom i rajčicom), cvijećem i začinima (cimet, klinčić, muškatni oraščić,
Tijekom duge noći koja će Leonea Glembaja učiniti ubojicom-osvetnikom, kamerdineri po salonima raznose šampanjac (otvara se uobičajeno, ‘bez eksplozije’), whiskey, havanske cigare, kavu u kafemašinama, a pred jutro koje donosi oluju i smrt, i dalje s bijelim rukavicama na rukama serviraju vrčeve svježe vode s ledom u srebrnim posudama i breskve na pladnju od majolike
papar...) oplemeniti u prvom redu plemićke, ali i mnoge pučke, pa i seljačke trpeze te utrti put užicima u restoranskoj gastronomiji. Marko Marulić, Marin Držić, Petar Zoranić i Petar Hektorović nadahnjuju se hranom upravo uznosito prenoseći u svoja djela uz tradicionalne, i nove gastronomske mode. Marulić će neustrašivu Juditu odvesti u Holofernov šator u kojem ne manjka gozbe, Petar Hektorović će svoje najpoznatije djelo i nasloviti “prehrambeno”: “Ribanje i ribarsko prigovaranje”. Tu se opisuju opojni mirisi i okusi s brodova, priprema mesa, riba, jastoga, a za kraj obroka nađe se “dobra muškatila i slatka”. Petar Zoranić je u svom epu “Planine” zanesen vinom, mlijekom i mednim sokom kojim pastiri uz voće i kruh (kus kruha i vina žban) nazdravljaju nakon mesne gozbe pune pjata janjetine, bravetine, kozletine, i govedine, spravljenih na drevne načine. Potpuno suprotno, u novom, profinjenom i kićenom renesansnom stilu imaginirana je žuđena Pometova raskošna trpeza u “Dundu Maroju” koja je zasigurno dotad najraskošniji izljev strasti prema hrani u našoj književnosti, po interpretaciji koje se do danas mjere baš sve izvedbe i svi tumači te, glumcima omiljene klasične uloge u našem kazalištu. Držićev suvremenik, satiričar, svećenik i liječnik François Rabelais, u nezaobilaznim storijama o divovima Gargantui i Pantagruelu naširoko opisuje ne samo podrijetlo i odrastanje ovih osebujnih žderonja, već i beskrajne gozbe kasnog srednjovjekovlja i rane renesanse. Rabelais je majstor groteske i preuveličavanja u svemu, pa i u opisima svih mogućih jestvi-
na i napitaka. U njega se (uz spolno općenje) najviše stranica i pridaje jelu, piću, tjelesnom izlučivanju i pražnjenju, kao konkretizacijama rušenja granica između visokoga i niskoga, svjetovnoga i crkvenoga, dopuštenoga i zabranjenoga. Osnovno geslo ovog sladostrasnog kroničara je “Sve što je prirodno, dobro je”. Usto, kaže mudri Rabelais da “nijedan sat nije točan kao što je to želudac”, a udišući svim čulima goleme promjene svoga doba, naročito one gastronomske, upozorava i na nove načine priprave, nove sastojke, recepte i začine, ali i na nova pravila ponašanja za stolom, na protokole i ceremonije oko pripreme, serviranja, konzumiranja i komentiranja hrane. Iz poznavanja novih prehrambenih običaja izlazi često i mudrost vremena u kojem se u direktni odnos sa želucem postavlja srce: “Ljubav mladića dolazi iz punog srca, a ljubav zrelog čovjeka često je posljedica punog stomaka”, kazuje isti pisac.
2.
Mnogi pak suvremeni teoretičari gledaju na prehranu kao na društvenu, ali i klasnu potvrdu. Takav je i progonjeni, u sovjetsko doba marginalizirani Mihail Bahtin, filozof i ruski teoretičar književnosti koji je i sam dobro znao što je glad. I upravo u knjizi o Rabelaisu (“Rabelais i njegov svijet”), on raspravlja o interakciji društvenog i literarnog, o hrani i strasti koju ova zna zapaliti. Za njega je međutim slika svakidašnjega jedenja, sitosti, a naročito proždrljivosti i pijanstva, u stvari slika izrazito sebičnog zadovoljstva i “individualno-egoističnog čoveka”. Emile Zola će puno kasnije taj proces determinirati biološki (naročito u svom trećem romanu “Trbuh Pariza”) te će s još nekim autorima-suvremenicima i biti poticaj za mnoge hranom i alkoholom bremenite scene Miroslava Krleže u njegovu djelu “Gospoda Glembajevi”. Prave bahtinovske individualne egoiste redovito srećemo na stranicama dramskih, ali još i više proznih zapisao o Glembajevima. Hrana i dekadentne gozbe na kojima se poslužuju sve same delicije, najprije u austrougarskom, potom u francuskom pa u engleskom stilu, nisu samo prikaz svakodnevice dokonih patricija i gastronomskih moda već i statusnih simbola
koji naglašavaju nagomilano im bogatstvo i moć, služeći uza sve i kao vizualni pokazatelj njihova privilegiranog položaja, ali i pozadine na kojoj je nastajalo naše tadašnje građansko društvo.
Za razliku od “Gospode Glembajevih”, u kasnije pisanoj Krležinoj kajkavskoj epopeji “Balade Petrice Kerempuha”, hrana se koristi isključivo kao simbol socijalne nepravde, zloćudnosti vlastele i ekstremnog siromaštva kmetstva. Osnovni motiv oskudice – kruh, luk i voda –stoji od početka do kraja u oštrom kontrastu s obiljem koje plemstvo danonoćno uživa. U tom Krležinu kajkavskom imaginariju u kojem je glad u stvari središnja tema, hrana se prikazuje isključivo kao darovana, odbačena ili ukradena. Ali i kao redoviti san. Na primjer onaj o žuđenom siru spuznjàku (da, to je onaj, varijantu kojeg friškog, s obligatnim gustim vrhnjem i danas kupujemo na placu od “kumica”) koji sniva gladni kmet Imbro Skunkač u poznatom “katalogu” delicija iz “Keglovichiane”, nebeskoj plemićkoj gozbi na kojoj se, uz jarebice, fine tice na imaginarnom stolu nalaze i... oskoruše i mušmule, štrudljin s mesom i mendule, orehnjače, makovnjače, pune gaće, pune hlače, sira smerdljivoga spuznjaka, vepra, škopca, godišnjaka, morun: meter i pol saka...
Hrana je to s bogataških stolova koja dodatno ističe jadni položaj seljaštva, ali i proletarijata koji poslije, na vrhuncu glembajevske moći umire pod kotačima njihovih kočija ili se gladni, prepušteni jadu i nevolji bacaju s prozora glembajevske vila s nejačadi u rukama. Glembajevi i njihovi okrutni adlatusi zovu ih “parazitima i prosjacima, pasivnim članovima društva, bludnicama i ubogarkama” koje piju po rakijašnicama svoje obligatne frakliće baš kao sirota stara Rupertovica i njezina snaha Canjegica i koji za lijek protiv vrućice, na užas pokondirenih snobova piju vlastitu mokraću.
Nastavak na sljedećoj stranici
Igrom sudbine, kad umre “presvetli” bankir i veleindustrijalac Naci Glembay, na Mirogoj ga odvode baš takvi nosači, “oni što smrde po luku i znoju” pa lupaju “teškim škornjama” po glembajevskom hrastovom parketu ulaštenom do visoka sjaja. Bijeda se u glembajevskim salonima spominje kao izrazito karakterna falinga ljudi koji si upravo zbog svoje biološke determiniranosti, sklonosti svim mogućim prljavim porocima iz krčme i s ulice te nadasve zbog naravno, urođenog nedostatka financijalnih vještina baš ni jedanput godišnje ne mogu priuštiti “dekoracije katoličke uskršnje slave” to jest “bijeli stolnjak, farbana jajca i kuglof”. Za njih je vrhunac slasti kesten pečen u vatri i prežgana juha koju na kraju slavnog puta (kad završi u Lepoglavi na dvije i pol godine zbog pronevjere i špijunaže) kusa i barun Lenbach pa poslije s kriminalnim tipovima, krivokletnicima i luđacima ispija bruderšaft. On je - i nije u tome jedini u glembajevskom (polu)svijetuvječno, kao i ti omrznuti mu “besprizornici” pod parom alkohola, zaudara na bure baš svaki put kad dođe ženi Lauri u salon “Mercure Galant” po novac za podmirenje kartaških dugova. Krug propasti u alkoholizam i sve više u egzistencijalno osiromašenje zatvara se velebnim pijanstvom u trećoj glembajevskoj drami “Leda”. U njoj, propali diplomat Vitez Oliver Urban i Aurel, slikar netalentiran, ali uspješan u malograđanskim agramerskim krugovima, završavaju ludu karnevalsku noć u veljači 1925. godine sa scenom žestokog eksanja svega što im dođe pod ruku, do zadnje kapi. Jer gotovo svi muški Glembajevi ponašaju se upravo bahtinovski, rabelaisovski i kerempuhovski: “kad piju, misle, a kad misle, piju”. Za Aurela je upravo alkohol spas pa pije “neobično brzo i mnogo jer ima potrebu da svoje misli potopi u alkoholu. On bi htio da svoju potištenost nadvlada pijanstvom. On pije.”
Nisu siromaštvo i glad Miroslavu Krleži bili strani, nauživao ih se i sam u mladosti, sve dok mu teta Josipa Horvat Navratil nije ostavila stan u današnjoj Hebrangovoj ulici. Pamtio je i opisivao svoju sirotinjsku hranu iz djetinjstva, opjevao pečene jabuke i kruške, pravi sirotinjski desert. Spominje to pečeno voće u svom u antologijskom literarno-memoarskom tekstu “Djetinjstvo 1902 – 1903”, prisjećajući se bake Terezije Goričanec, deklasirane udovice zidarskog majstora, nakon čije je smrti ostala sama s jedanaestero djece u trideset i petoj godini. A kad se vratila s muževog sprovoda, nesretna je obitelj pojela tu tepsiju ispečenih krušaka sa stabla koje je jedino preostalo od ognja što im je toga dana, upravo za vrijeme sprovoda, progutao čitavu kuću i imanje u varaždinskoj Petavskoj ulici.
3.
Složena glembajevska životna krivulja ogleda se kroz odnos prema hrani sve od njihova uspona u 18. pa do konačnog pada u 20. stoljeću, ponajviše kroz dramsku trilogiju koja se događa 1913., 1922. i 1925. godine, a također i u proznim fragmentima gdje zahvaća puno šire vremensko razdoblje dokumentirajući između ostaloga razvoj sjevernohrvatske gastronomije i koristeći hranu i piće kao prizmu za istraživanje društvenih promjena. Vidi se to i na primjeru ritualnog ispijanja kave. Nekoć, u doba prvobitnog uspinjanja te patricijske obitelji po ljestvama društvenog prestiža, ona biva luksuz, ali
Nisu siromaštvo i glad Miroslavu Krleži bili strani, nauživao ih se i sam u mladosti, sve dok mu teta Josipa Horvat Navratil nije ostavila stan u današnjoj Hebrangovoj ulici. Pamtio je i opisivao svoju sirotinjsku hranu iz djetinjstva, opjevao pečene jabuke i kruške, pravi sirotinjski desert
kad njihov luksuz postaje svakodnevica kava se nudi i servira po cijele dane i naročito noći, nakon hrane, uz alkohol i bez njega. Ona teče u potocima, nudi se u trenucima lagode i nelagode iz otmjenih kafe-mašina u scenama dolazaka, kao dobrodošlica, te u onima pred odlaske, čak i one konačne. U prvim generacijama budućih agramerskih patricija kava i jest bila skup proizvod. Poznato je iz različitih zapisa da su štedljive agramerske domaćice (baš nekako u vrijeme zamišljenog glembajevskog uspinjanja po društvenoj ljestvici moći) dragocjena prekomorska kavina zrna zamjenjivale drugim, redom začudnim sastojcima. Pripremale su ga od čičkova cvijeta, od kestena i kikirikija, čak i od krumpira, mrkve i žira. Veliki naš komediograf i očiti poznavatelj zdravih jestvina i fine kupice, Tituš Brezovački čak sto godina prije pozicioniranja kriminalno okrutnih Glembajeva na vrh društvene ljestvice opisuje takve kavovinske imitacije kao društveno zlo, kao “ženski i dečinski oblizek” pa zaključuje da po “takveh črneh kalabužah je Horvatska zemla na nikaj došla”... (“Matijaš Grabancijaš dijak”, I. čin). Usto dodaje da samo one rijetke spametneše (pametnije), kupuju pravu kavu, ali, razumljivo, “mjere zrno po zrno” ne trošeći više od deset zrna po (velikoj) šalici.
Poslije se, s uvođenjem novopridošlih engleskih običaja u naše krajeve, u glembajevske kuhinje probija čaj, five o’clock tea, of course, koji se za ljetnih popodneva poslužuje u slamnatoj garnituri na zelenoj tratini ispred donjogradske vile, ispod jorgovana i starog granatog oraha pod visokim zidom. Da ne bi gospoda bila prikraćena od svojih ideala kvazisavršenstva u kojem žive, sluškinje im tada po cijele dane dižu svaki pojedini list sa tratine zalijevajući tulipane i maćuhice po rondoima. Saloni i plesovi, izleti i čajevi, šampanjci i kristal čaše koje zvone (same od sebe!) nebeskim zvukovima, sve je to kako veli Krleža, mondena jurnjava precioza i snobova koji se odgajaju u kratkim vremenskim razmacima između “luncha i dinera, od čaja do tenisa, od jutarnjeg galopa na madžarskome pastuhu do gala predstave u operi gdje su sve te predstave same sebi svrhom kao u nekom sistemu metafizičkog snobizma”... Što se vina tiče, on teče kroz sve prizore, kao rijeka. Glembajevi su upravo nezasitni u ispijanju finog pića koje se puni u butelje i nudi na gozbama, s kojim se nazdravlja slavi i bogatstvu. Uz vino iz vlastitih vinograda punim sorti muškata, izabele i kraljevine nazdravlja se i Kolozsvary pivom, s whiskeyem, ali i s rakijom pečenom u obiteljskoj pecari stare Zugmuntowichke (Urban i Aurel se njome u Ledi “ubijaju” razbijajući i rušeći sve pred sobom, “prvorazredan destilat, bolji od konjaka!”, kažu), često se to sve miješa u eksanju, naročito uz duge partije pokera ili domina i uz razgovore o životnim prekretnicama, rastavama, flertovima i skandalima u tajnim i javnim ljubavnim vezama. Trpezarije raskošno osvijetljene golemim svijećnjacima, ukrašeni ružama, zelenilom zimzelena i lovora, špajscimeri napunjeni bocama sosa od paradajza i finim venecijanskim staklenkama džema od šljiva s vlastitih imanja; Wagon i hotelski restorani, alpske i ladanjske terase s pogledom prepune hrane, pa bečke, peštanske i agramerske kavane gdje se uz kapuciner, vrući grog i punch čitaju jučerašnje bečke novine i gdje po cijele dane brbljaju nesposobni đaci, ali i opskurne krčme i rakijašnice na rubu grada kroz koje povremeno prođe pleh muzika i u kojima u dimu sjede ljudi sa sjajnim zlatnim plombama, čuju se glupi vicevi ulanera
i husara, a stara kasa-frajla kucka preglasno po starinskoj blagajni... “Sive frajle, jedan gluhonijemi, netko je svirao mundharmoniku, papirnate ruže po ogledalima, a mi sjedimo, sjedimo i pokapamo se bez jedne riječi...” sve su to naturalistički glembajevski prizori na pozornici kontinuiranog raspadanja kroz mnoge, redom kasnonoćne činove... Ukratko: “samoća, gnjiloća, bolesno”.
4.
Pod utjecajem naturalizma i nordijske dramaturgije, Krleža koristi motive (pre)hrane kako bi prikazao biološke, društvene, ali i etičke aspekte svojih kompleksnih glembajevskih likova u kontekstu salona, mjesta strogo propisanih društvenih konvencija i rigidnih klasnih ograničenja. Narativ prati put obitelji od više nego skromnih seoskih početaka preko uspona u doba Marije Terezije temeljenog na ubojicama i njihovim leševima, prevarama i razbojstvima pa do konačnog “sušenja” nekad golemog rodoslovnog stabla nedugo nakon I. svjetskog rata.
I samoubojstva su tome uzrok, najčešće su djevojke i žene te koje se bacaju u vodene grobnice, truju se veronalom ili se upucaju browningom, a muškarci, oni se poput Ivana Glembaja u rastrojstvu bacaju se s bečkih novogradnji, umiru u nerazjašnjenim okolnostima ili od infarkta, a često i oni pucnjem u sljepoočnicu. A sve počinje oko 1750. godine s kmetom Ignjacom Glembajem u međimurskom selu Remetinec koji nakon ženidbe s kćerkom čizmarskog šustera Terezijom Forgasz postaje mlinar. Nije on bio jedini koji je imao veze s proizvodnjom hrane u tom beskonačnom obiteljskom nizu poslova koji su vodili krivudavim putevima “grabežljive violencije” do vila u Beču, Pešti, Balatonu, Varaždinu, Kanjiži i Fijumi, Zagrebu i okolici, a sve metodom pretvaranja ljudske krvi u zlato. Bilo je u tom nizu i vinogradara, trgovaca brašnom, začinima i plodinama. Franc Ferdinand Glembay recimo, isti onaj koji je svu braću i sestre prevario kod oporuke i tako unio Glembajeve u prvi pravni razdor još u prvoj polovini 19. stoljeća bio je baš takav trgovac. Nastavak na sljedećoj stranici
A njegova nećakinja, Marietta Kaschner-Casparotti, udana za carskog i kraljevskog pješačkog majora Artura Glembaja i majka nesretnog Afonsa Glembaja Casparottija bila je kćerka jedinica biskupskog sladoledara u vrijeme kad je ta poslastica bila rijetka i skupa. Jednog su Glembaja čak živoga ispekli mađarski husari revolucionarne 1848. godine nedaleko Pečuha, bio je to Feliks, treća generacija, jedno od sedmero djece zloglasnog Ignaca Glembaja koji je okrutno umorio štajerskog zlatara u križevačkoj šumi. To je bilo to ključno, prvo obiteljsko zlato, a prva autentična plemkinja u obitelji bila je Angelika Barboczy iz stare šljivarske obitelji “u kojoj je zlatno prstenje prelazilo iz ruke u ruku već više od tri stotine godina”, udana za advokata Ambroza Glembaja, ujedno i baka Laure Lenbach. S Angelikom se ozakonilo sve zlo unazad i unaprijed pa krenulo legalnim putem: zlato, briljanti, mjenice, obveznice, čekovi, gruntovnice, usto garnirano sve većim i većim trpezarijskim stolovima od glatke hrastovine na debelim sagovima po kojima se paradno kreću lakaji i gdje se znaju upriličavati banketi za četrdeset osoba. Gentry epoha i high life! Ispjevalo se u ime takvog bezgraničnog pokazivanja blagostanja i mnoštvo stihova, ostao je zapisan sonet nekog poete Pisskoczyja naslovljen “U sreće sjaju”:
Palača Glembaj večeras skladno blista
U Sreće Sjaju. U gospodskom salonu,
U starinskoj svili i skladnom kotiljonu
Hrvatica Kolo divnih pleše trista.
Omama Angelika častila je svoje goste na velebnim banketima starinskom plemenitaškom kuhinjom: metar duge kečige prelivene majonezom, fazani, guščja jetra, školjke i rakovi, topla šunka, vruće mesne pite, uz to burgundac i pivo...A za desert, starinska punch-torta, suhi muškanconi u masivnim srebrnim zdjelama, puni kristali šlagobersa, bomboni, suho grožđe, šljivovica i likeri! Navikla od rođenja na takve gozbe, nazivala ih je skromnom zakuskom: “eine bescheidene kalte Zehnerjause”.
U prvoj drami ciklusa “Gospoda Glembajevi” u kojoj se zacijelo odmah u uvertiri služila slična kasna večera, središnja je ličnost pater familijas, bankir, bodovlasnik i veleindustrijalac, nasljednik tršćansko-bečke firme Glembay Ltd. Comp., tajni savjetnik Njegova Veličanstva Naci (Ignjat Jaques) Glembaj. Hrana i piće, iako prikazani u jedva vidljivoj pozadini obiteljske drame, ispast će njegova posljednja večera i snažan simbol zadnje potvrde bogatstva i statusa te agramerske aristokratske obitelji, ali i početni akord za samrtni ples te noći, ples koji će pokositi jednu cijelu glembajevsku genealošku liniju, svu njihovu obiteljsku moć i bogatstvo. Tijekom duge noći koja će Leonea Glembaja učiniti ubojicom-osvetnikom, kamerdineri po salonima raznose šampanjac (otvara se uobičajeno, “bez eksplozije”), whiskey, havanske cigare, kavu u kafemašinama, a pred jutro koje donosi oluju i smrt, i dalje s bijelim rukavicama na rukama serviraju vrčeve svježe vode s ledom u srebrnim posudama i breskve na pladnju od majolike. Sjaj se sveo na izvanjsko, na naglašeni kontrast između
Prizor iz baletne adaptacije ‘Gospoda Glembajevi’ Lea Mujića
sve većih pukotina površne pozlate i dubokog moralnog raspada obitelji. Leone, neuspješni slikar koji se nakon jedanaest godina vraća u roditeljski dom gdje ga otac u svađi koja će za njega samog završiti fatalno opisuje kao “kapricioznog neuropata”, moguće je nekad bio “profinjeni gourmand”, no tijekom svoje zadnje noći u očinskom domu on ne jede ni ne pije ništa, on iberšpantno prezire oca i njegove goste koji dugo večeraju, grabeći iz glembajevskih Wedgwoof porculanskih servisa, nazdravaljajući iz zvonkih kristalnih čaša na visokim stalcima nakon čega prolaze jarko rasvijetljenim sobama s cigarama u zubima: feldmaršali i banski savjetnici, matrone, bankiri, industrijalci, majori i pukovnici, svi u paru dabome, izmjenjuju banalne replike napadno začinjene francuskim i njemačkim poštapalicama.
U pojedinim scenama, kao i u dugim detaljno ispisanim didaskalijama koje im prethode te posebice u proznim fragmentima, često je istaknut naturalistički
element dubokog pada koji otkriva temeljne napetosti između likova i atmosferu vremena. Ono kao da nestaje u vječno prisutnom dimu cigara i cigareta, pred očima glavnih aktera drame: Svi puše mnogo. Dim. Cigarete, s mundštikom i bez njega se po pušačkim salonima (koje je prva u kuću uvela Olga Glembaj udana Warronigg, Angelikina kćerka jedinica), troše upravo ovisnički,
one “nestaju u pepeoniku kao fišeci iz šaržera kad se puškom brani pozicija u stravičnoj svijesti da je svaka riječ važna kao metak u bitki bez pardona...” Od dima to jest od duhana iz finih srebrnih kutija, ali i najobičnijeg trebinjca iz smeđe kartonske kutije urešene crvenim i bijelim vijencem, pobolijevaju mnogi od njih, kao i od teške hrane. Ignjat Glembay na primjer, umire od srčane kapi, nakon godina visokostepene arterioskleroze. Unatoč upozorenjima obiteljskog liječnika Paula Altmanna da mu je srce ugroženo, da mora na dijetu i na svježi zrak, stari je tvrdoglavac i dalje mlatio “bifteke, ramsteke, pušio havane, pio whiskey”...usto i “uzrujavajući se poslovno”. Pa umjesto da ode u Dolomite, on dva mjeseca provodi u Casinu de Paris igrajući makao. Na kraju, zaključit će dr. Altmann: “Aorta mu je pukla kao vapnena cjevčica!” Pa odmah, bez uvijanja poželit će lišen svake emocije za pacijenta da mu se u špajscimer donese topli čaj jer, bez obzira na dramu kojoj upravo svjedoči, “organizam traži svoje!” Barunica Charlotta Castelli-Glembay s druge strane, preferira šampanj iznad hrane, pije ga i na Vezuvu (“A što biste vi drugo na vulkanu nego pili šampanjac”, kaže joj Leone), ona međutim prehrambene proizvode uglavnom koristi za svakodnevnu njegu tijela i lica mažući se s “dvadesetisedam pomada i krema...s đurđicama i medom i čitave dane ne radi drugo nego se kupa u limunu i mlijeku” s dodatkom nekog mirišljavog kineskog korijenja. Ona voli hotele, naročito “first class fashionable” Alpenhotele, a potekla je s ulice na koju je bila izbačena još kao dijete i iz nekog mračnog Wiener Stundenhotela gdje ju je pokupio Nacijev kuzen, stari razvratnik Titus Andronicus Fabriczy-Glembay, dobrano pripit nakon obilaska finih bečkih Herrenklubova. 5.
Obroci i hrana općenito u glembajevskoj trilogiji i pripadajućoj prozi prate propadanje, obiteljske sukobe i osobne agonije, odražavajući sav užas na zločinu i prevarama izrasle aristokratske klase. S odmicanjem vremena, sa smjenom generacija i sve nemoćnijim glembajevskim nasljednicima, i njihovi obroci postaju takvi: oskudniji, siromašniji, jadniji, servirani nabrzinu. Sve je više alkohola i suza, sve je manje gozbi i soareja. To se već vidi odmah nakon propasti banke Ltd Glembay, raskola u obitelji koji kulminira bankrotom i smrću Ignjata Glembaya, ubojstvom njegove druge supruge, lažne dobrotvorke barunice Castelli koju ubija njegov sin Leone čijim smještajem u ludnicu i završava najjača od genealoških krivulja (ona potekla od njegove majke milijunarke, Grkinje Irene Basilides-Danielli, kćerke krfskog veletrgovca s kojom su Glembajevi svome madžarskom predikatu dodali grčki novac) na nepreglednom obiteljskom stablu prepunom tragičnih završetaka.
Najčešće su djevojke i žene te koje se bacaju u vodene grobnice, truju se veronalom ili se upucaju browningom, a muškarci, oni se poput Ivana Glembaja u rastrojstvu bacaju se s bečkih novogradnji, umiru u nerazjašnjenim okolnostima ili od infarkta, a često i oni pucnjem u sljepoočnicu
Kuhinja se već i prije nosila po drugoj modi, patrijarhalni šljivarski običaji omame Angelike ustupili su već na razmeđi stoljeća mjesto jednostavnijem, francuskom i engleskom načinu posluživanja: aspik, hladni narezak, paštete, kavijar, fini sosovi i remulade.
Nastavak na sljedećoj stranici
Šampanjac, vino i rakija međutim i dalje teku u potocima, a Angelikina kćerka Olga udana Warronigg uvodi prva u Agramu upotrebu engleskog servirtiša, servirung bez stolnjaka, manje escajga, ali i čaj u pet s buterštangama i marmeladama non-plus ultra od voća iz još uvijek nepreglednih vlastitih voćnjaka. Štogod da je servirala ta fina generalica i dama, odmah je sutradan u Agramu proglašeno “da je tako i da je – chic”! U drugoj drami, “U agoniji”, još se uvijek, barem u meblu, istina pomalo nabacanom, ogleda luksuz, sve je i dalje u teškim brokatnim zavjesama u boji zrelih bresaka, u debelim perzerima, vitrinama Luj XV, obiteljskim srebrom i kristalom, goblenima u masovnim zlatnim okvirima i bidermajerskim portretima grosfatera i grosmutera... Središnje lice, Leoneova nećakinja s očeve strane, profinjena Olgina kćerka Laura Warronigg-Glembay, barunica Lenbach, prepušta se očaju uslijed ljubavnog sloma s arogantnim plemićem i snobom, doktorom prava i filozofije Ivanom Križovcem, cijelim sazdanim od karijerističke laži i lukavstva koji govori madžarski bolje od materinjeg jezika, a nasljednik je vila od Lipotvaroši preko Lovrana pa natrag do Balatona. Ta plemkinja obučena u skromno crno ruho spala je na šnajderaj, na narcisoidnog ljubavnika koji je vara s mlađahnom Ruskinjom i na muža pijanduru, konjičkog oberstleutnanta Lenbacha pod parom alkohola. Nju svladava panika: “Ja stojim tu kod pulta i režem svilu na metar, moje lice jedna je vječna grimasa, a moj gospodin suprug pijančuje, karta se i krivotvori mjenice! Ja sam šnajderica! Da! Tako je to! Ja krijumčarim svilu, ja sam potpuno par terre!” U skladu s tim, kod nje se više ne serviraju jastozi i losos već se za večeru Križovcu naviknutom na birane specijalitete iz Grand Hotela i vino iz vinograda Njegove Preuzvišenosti grofa Bakač-Erdödija, nude - kečige kupljene na placu, um liebes Gott! U Grand hotelu je on redoviti gost, tamo na soareje koje traju do jutra izvodi svoju mlađahnu metresu Izabelu Georgijevnu, taj fatum koji igra presudnu ulogu u tragičnom duetu Laura-Križovec. Kod Laurine se obitelji iz razloga slabih nerava lijekovi za umirenje već tradicionalno miješaju sa suzama prolivenim na škafove, a serviraju se na otmjenim servirtiševima maman Olge zajedno s orošenim vrčevima cukervasera, francuskim paštetama, krastavcima i kavijarom, hladnim nareskom i feferonima, kockama šećera u srebrnoj dozi i šampanjcem Moët & Chandon i Veuve Cliquot. Cirkuliraju tablete veronala danonoćno, naročito među ženskim članicama obitelji: depresija, slabi nervi, teške migrene i vječno onaj preslab živčani otpor kad se prave scene i bacaju tanjuri sa stola, razbijaju porculanski servisi i rosnate kristalne čaše u Jugendstilu, izrađene po narudžbi, kad se puca u čelo iz browninga. Lauri je upravo sindrom preslabog živčanog otpora usađen u fragilno žensko biće sve od djetinjstva kad je s roditeljima boravila u očevu garnizonu u zadunavskom Theresienburgu (o tome je sve
prikazano u prozi “Sprovod u Theresienburgu”) gdje će se zbog nesretne ljubavi prema pukovnikovici Olgi, Laurinoj majci, ustrijeliti sentimentima uništeni i osramoćeni, potom i degradirani oberlieutenant Ramong Gejza, njezin ljubavnik, tik uoči obrane docenture na tibingenškoj univerzi. Laurin muž Lenbach, iako još relativno mlad, odavno je uništen alkoholom, zaudara na bure, a slikovito rečeno, boravi više pod zemljom nego u stvarnosti, “nakoketirao se sa smrću”, on je lice duboke unutarnje bijede i propasti. Njemu su, kako ga u prozi opisuje Krleža, naslage sala na trbuhu došle od alkohola, a ne od hrane. Financijski uništeni konjički oficir trpa naime u sebe hranu i piće bez ikakva reda, konzumira istodobno kondenzirano mlijeko i bordeaux, a Laura tvrdi da on nema pojma što je majoneza, a što vino. Njemu su od hotelskih restorana milije kavane i krčme, on ne može živjeti bez “svog krvavog bifteka i svog bordeauxa” nakon kojeg na red dolazi obligatni - rum. Ukratko: “prosjak i pijanica koji živi u svijetu vinske magle” i koji se ustrijeli u pedesettrećoj godini već u prvom činu drame “U agoniji”, a ona si na kraju tog, vjerojatno najdramatičnijeg Krležinog komada iste noći prostrijeli gornju čeljust i lijevo plućno krilo. Navršila je tek trideset i tri.
U “Ledi”, trećoj drami iz glembajevskog ciklusa koju autor označava komedijom jer je drama za glembajevske ostatke ostataka već potrošena stvar, nekoć distingvirani poliglot i diplomat pa kinoglumac i plesač Ol Ludvige i bezdomnik, smuca se od prilike do prilike, od Zagreba preko Pešte i Skoplja do Beograda, od hotela do hotela (“da nađe veze do srpske diplomatske karijere ili da se ubije”), a svoju emocionalnu nestabilnost pojačava s opasnim tračerskim manipulacijama, promiskuitetnim avanturama, velikim dozama kokaina i spušta visokim dozama broma i veronala. Kad spadne na prosjački štap, hrani se po makedonskim buregdžinicama i po prljavim kavanama na Savi. Onda pronađe redakciju koja mu plaća isprazne članke o slikarstvu, vraća se kao “novinar i kritičar za likovna pitanja” u elitne krugove koji aplaudiraju njegovim pretencioznim kulinarskim dosjetkama koje izgovara tako “da svaka riječ bude umjetnina”. Njegova dugogodišnja intimna prijateljica, odavno osiromašena plemkinja Melita Szlouganova dosađuje se bez njega, odavno sita “majoneze, čokolade, glazbe”, dok njezin muž, industrijalac i provincijski parveni Klanfar, ciglarov sin i javni bilježnik koji je kao pouzdanik visokih krugova kojima je upisivao tuđa zemljišta u vlasništvo dogurao do velikog župana i trokatnice s jedanaest soba u centru, iz usta ne ispušta čačkalicu nervozan zbog nerješive bračne situacije. On dobiva živčani napad jer kasni večera pa se kao izgladnjela životinja baca se na sendviče pripravljene za Melitine goste. “Ne znam, ali te klanfarske čačkalice, njegove kravate, okrugle manšete, palačinke, sve će me to živčano podrovati”, povjerava se ona Urbanu, “u djetinjastom štimungu”.
Iz plemićke je obitelji koja je davnih dana na svom ladanjskom imanju u Varadijevu uživala u netom ubranim šparogama i friško spremljenim pastrvama, a u hotelu Palace u susjedstvu svog salona Mercure Galant ima i dalje stol i iracionalno razmišlja o rastavi nepopravljivo zanesena romantikom. Klara pak, udana za bogatstvo uspješnog, a netalentiranog slikara Aurela, traumatizirana je teškim siromaštvom u kojem je rođena i odrasla “...u sumraku petrolejke, gdje se pekmez od šipka čuva u zelenkastim staklima, a rublje se pere lugom od pepela.” Klara zna da je muž vara s mnogima pa i s Melitom i malom Ledom koja mu je muza, zna da svi žive u lažnoj kulisi, gnjiloj i bolesnoj, no u njoj ostaje zbog tople vode i pidžame, to joj je kaže, uz pravnu sigurnost - zagarantirano.
6.
Krležin pristup hrani oslanja se na šire književne i teorijske tradicije utjecaji kojih uključuju i spomenuti groteskni realizam Françoisa Rabelaisa i Bahtinovu interpretaciju hrane kao oznake individualnog i pri tom izrazito sebičnog užitka, Zolin naturalizam, uz njega i onu Ibsenovu i Strindbergovu psihološku paniku nepovratne propasti. Sve te široke perspektive oblikuju i Krležine slojevite prikaze gozbi i općenito gastronomije, ali i gladi kao društvene dinamike, znatno obogaćujući tematsku kompleksnost njegovih djela. Krležina književna obrada hrane i ceremonija oko stola predstavlja višeslojni komentar o društvenom statusu, dekadenciji,
siromaštvu te društvenim i drugim promjenama u dugom razdoblju naše povijesti koje opisuje glembajevski ciklus. Kroz detaljne se prikaze, naročito one u proznim fragmentima, otkriva složeni odnos između obilja i oskudice, privilegiranosti i deprivacije te promjenjivih skala vrijednosti jednog društva na izdisaju koje jest imaginarno, ali je posve univerzalno, a time i uvijek aktualno. Naime, Glembajevi i njihovi običaji, a u to spadaju i oni prehrambeni, nikada ne stare i uvijek nas poput stostrane prizme podsjećaju na ono što smo bili u Krležino doba, prije i poslije njega, ali i na to što smo danas, u našoj svakodnevici na kraju prve četvrtine 21. stoljeća, točno sto i jednu godinu od kaotične karnevalske noći u “Ledi” koja će isprazne i razočarane putnike kroz život pretvoriti u vodviljske junake bez osobna smisla, bez perspektive, bez nade.
Svi mi smo “gnjile naranče...žalosna kompozicija, sasvim bez talenta”, zaključit će potpis na ovoj krležijanskoj freski očajni Vitez Urban prije nego što se ukrca se na veliku lađu bez povratka, daleko od ovih naših “tužnih i blatnih provincijalnih prilika”. Gnjile naranče oslikane u bezbroj varijanti, među agramerskim snobovima tako traženi Aurelov motiv, posljednja su istinska slika glembajevskog svijeta koji će tek prividno nestati Urbanovim skokom u duboke vode daleke kanadske obale.
Sto i jednu godinu poslije, miris i okus gnjilih naranača posluženih na odbačenom Makart-stolnjaku glembajevske propasti i dalje će intenzivno vibrirati svim našim čulima.
Fotografija romske obitelji u Jugoslaviji
ILI KRAJ JEDNE ERE 1983.
Miljenko Jergović tad, 1983., ima 17 godina i promatra svijet očima 17-godišnjaka koji traži curu, želi određenu gramofonsku ploču..., i neumitno osjeća otkucavanje sata koji ga sve više približava kraju svega toga
Piše: GORAN GAVRANOVIĆ
“Svako zrnce prašine u atmosferi ima svoju povijest i priču. Svako je bilo jednom dio neke čvrste cjeline, mnogo veće i kompaktnije, od koje se u jednom trenutku odmetnulo. Ili se nije odmetnulo, nego je odbačeno, potjerano, otkinuto, da tako naokolo luta, nošeno bezbrojnim i beskonačnim gravitacijskim silama, u pustoj nadi da će opet jednom postati dio neke cjeline. Ili da će se jednom o njemu govoriti kao o jedinstvenom zrnu prašine, a ne kao o anonimnom dijelu nekog postotka. Zahvaljujući upravo tom gravitacijskom kaosu koji vlada u atmosferi, i posve neznatnoj masi i težini svakoga zrnca zbog kojih se međusobno srodna zrna beskrajno udaljavaju i susreću s nekim drugim prašinama, drukčijima po podrijetlu i sudbini, povijest je zapisana u svakom od njih, pojedinačno. Ne postoji, dakle, povijest prašine. Postoji povijest svakog pojedinačnog zrnca. Statistika o tome ništa ne može reći. Postoci su način da pobjegnemo od priče.”
“1983. Romaneskni manevri”, Miljenko Jergović Citat kojim ovaj tekst počinje iz posljednjeg je poglavlja naslovljenog “Snijeg”. Te pahulje koje padaju na grad su one mitske pahulje sarajevskog snijega koji je pao u zadnji čas, noć i prvi dan Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Tog dana, s tim snijegom, s tom zimskom Olimpijadom završava 1983. godina. Završava jedna era - kako ona velike povijesti, tako i ona osobne Jergovićeve povijesti. I seli se u do sada neispričanu priču. U veliki i nama važan roman kakav na ovim prostorima nije napisan, a ne mogu se sjetiti da sam na takav roman naišao u nekim drugim književnostima.
Nastavak na sljedećoj stranici
Spletom slučaja roman govori o 1983. godini, one strašne Orwellove 1984. godine, koja se, ustvari, dogodila puno ranije i događa se puno kasnije, sad. Povijesne i osobne okolnosti su se poklopile, ali ta slučajnost nije slučajna, 1983. mnogo toga govori i o Orwellovoj 1984., ne na vulgaran i pravocrtan način, već kao o sjeni koja je natkriva. I nije slučajno da 1983. godina završava 40ak dana kasnije u 1984. godini. Vrijeme i povijest imaju običaj počinjati ranije i završavati ranije ili obratno - mitske šezdesete godine prošlog stoljeća završile su duboko u kalendarskim 70-ima, dvadeseto stoljeće počelo je pucnjevima u Sarajevu, 14 godina nakon svojeg kalendarskog početka, i završilo padom Berlinskog zida (Jergović će reći, i neće biti u krivu - ne - dvadeseto stoljeće završilo je tog zadnjeg dana 1983. godine, koji nije pao 31. prosinca 1983. godine, već sa sarajevskim snijegom u veljači 1984. godine). Kalendari su pouzdani ili usuglašeni, barem u posljednjih sto i nešto godina. Ali povijest ih se ne drži. Ona se gnijezdi na raznim datumima, već kako želi. Tako dvadeseto stoljeće počinje 14 godina kasnije od svog kalendarskog početka - 1914. u Sarajevu. Ili možda 12 godina prije svog kalendarskog početka, 1888. u Londonu kad ga je, kako sam tvrdi u grafičkom romanu i kasnije filmu “Iz pakla”, porodio Jack Trbosjek (ta rečenica, koja je potpuno fikcijska i plod autorova grafičkog romana, nije se nikad pojavila u pismima koja je Jack Trbosjek slao novinama i policiji, kao što se danas gotovo sa sigurnošću može reći da su većina ili sva ta pisma plod bolesne mašte i prevara te da se s prilično velikom sigurnošću može reći da nijedno nije napisao stvarni ubojica, što ne umanjuje mogućnost da je Jack Trbosjek uistinu porodio 20. stoljeće). Uostalom,
završava jedna era otkrit ću jer je i sam autor otkriva u uvodnim rečenicama - to je posljednja godina slobode, nevinosti, djetinjstva, mladosti, nepomućenih čežnji i prva godina velikog straha pred onim što dolazi i nakon čega svijet više neće biti isti - odlazak na odsluženje vojnog roka. Te godine kako tjeskoba raste uz približavanje trenutka kad će se ukrcati na vlak da ga odvede u neku od kasarni, autorov pogled na svijet oko sebe se mijenja. Očima i pogledom kojim će sad, 40 godina kasnije, napisati roman.
Danas to možda glupo zvuči, ali tad je (i većini muškaraca rođenima prije 55 plus godina na ovim prostorima) to bio jedan od prijelomnih datuma u životu. Godina, godina i pol u kojoj se život prelama na prije i poslije. Danas su to, valjda, neki drugi osobni datumi. Nadam se da će tako i ostati i da odlazak na vojni rok, koji se opet uveliko najavljuje, neće opet postati prijelomni datum.
Nevjerojatna je i ta lakoća tkanja i isprepletanja priče. A isprepleće se uistinu svašta - osobni doživljaji i intimne priče, gradske legende i stvarnost, važni svjetski događaji, važni domaći događaji, naizgled nevažna svakodnevica...
Drugi svjetski rat završio je 8. svibnja, kad se, ustvari, ništa nije dogodilo. Nijemci su potpisali kapitulaciju sa zapadnim saveznicima 7. svibnja, ali i Sovjeti su htjeli potpis, pa su je Nijemci ponovno potpisali sa Sovjetima 9. svibnja. Hoću reći da se povijest ne da baš ugurati u datume, da se ona poput u stupicu ulovljene zvijeri tome opire. I na tome mjestu, gdje se ona batrga da se otrgne iz zamke, nastaju i velike i važne povijesne knjige, a još više književnost. Jergović je zato u pravu (jednako koliko je i u krivu, ali to je posve nevažno) kad kaže da je dvadeseto stoljeće završilo 1983. godine, koja je ustvari završila tek u veljači 1984. Jako lijepo se o tome, fikcijski naravno, “svađa” s jednim od najvećih povjesničara, Ericom Hobsbawmom, koji tvrdi da je dvadeseto stoljeće završilo 1989. Važne razloge (i rekao bih prilično točne, barem iz ove naše perspektive) zašto je dvadeseto stoljeće završilo 1983. godine prepustit ću vama da ih sami pronađete u “1983.” nakon što pročitate “1983.”. Onaj, za povijest manje važan, ali autoru najvažniji, zašto 1983. godine
Miljenko Jergović tad, 1983., ima 17 godina i promatra svijet očima 17-godišnjaka koji traži curu, želi određenu gramofonsku ploču koje nema u trgovinama, čita knjige, žudi za crnom kožnom jaknom i neumitno osjeća otkucavanje sata koji ga sve više približava kraju svega toga. Istovremeno, on priča tu priču sad, neću spominjati koliko godina ima, istovremeno gledajući očima 17-godišnjeg sebe, prisjećajući se 17-godišnjeg sebe i pričajući iz sadašnje perspektive kad zna kako se sve to završilo. To mu otvara prostor da se čvrsto drži te prijelomne godine, ali i da paralelno s tim odlazi naprijed i nazad kako ga već priča vodi ili kako on vodi priču. Vjerujem, iako to ne mogu znati, da se podjednako događa i jedno i drugo, da na trenutke priča vodi njega, a da na trenutke on vodi priču. Često sama pripovijest ima jako dugu elipsu, odlazi jako daleko od onoga od čega ju je počeo, skreće u naizgled nevažne rukavce, da bi se zatim vratila. A onda ti rukavci postanu važni u nekom drugom poglavlju. Tkanje je to poput sjećanja i stvarnosti koje se događa sad. Nevjerojatna je i ta lakoća tkanja i isprepletanja priče. A isprepleće se uistinu svašta - osobni doživljaji i intimne priče, gradske legende i stvarnost, važni svjetski događaji, važni domaći događaji, naizgled nevažna svakodnevica, prešućeni i nezapamćeni slučajevi, važni i “veliki” likovi i ličnosti, likovi koji su nekad bili važni, a sad su zaboravljeni. Ili su bili “nevažni” likovi na rubu “važnih” događaja. Čudesno je to tkanje i čudesno je to pripovijedanje koje je istovremeno i faktografsko istraživanje i emocionalni doživljaj i intimna priča i kronološko bilježenje stvarnosti one vidljive i one koja se zbiva ispod površine... Bitno je reći da će čitatelj, baš kao i Jergović, mnogo toga doživjeti osobno, jer je osobno doživio to ili nešto slično, ali to nije znao pretvoriti u riječi. Podjednako će to osjetiti i doživjeti oni koji se prisjećaju događaja i stvari koji tutnje u prvom planu “1983.” ili u pozadini pripovijedanja i oni koji o tome prvi put nešto čuju ili čitaju. Mnogo je tu udica koji naše intimne povijesti i doživljaje povezuje s onima o kojima Jergović pripovijeda. Zato i sam podnaslov kaže da je riječ o “romanesknim manevrima”, tu sintagmu autor koristi u jednom
od poglavlja, iako je “1983.” ustvari roman. Zašto onda romaneskni manevri? Zato što bi od gotovo svakoga poglavlja, ili barem svakog drugog, mogao biti napisan roman. Ja bih rekao da bi i trebao biti napisan. A gotovo pa sam i siguran da bi Jergović volio (i mogao) napisati sve te romane. Prepoznavanje priče, romana, gdje ih naizgled nema, nevjerojatan je Jergovićev talent (možda i ponajveći na ovim prostorima).
“Ali žena koja je voljela Rankovića po logici drame naprosto nije mogla biti zločinka. Ona je junakinja od one najprobranije balkanske vrste, čuvarica bankrotirane povijesti i propalih ideala, ali iznad svega drugog jamkinja prava na patnju onoga koji je u nekom trenutku ostao na poraženoj i prezrenoj strani.”, “1983. Romaneskni manevri”, Miljenko Jergović
Citat je iz poglavlja koje govori o smrti i sprovodu Aleksandra Rankovića (ali i o mnogo toga drugoga). Već iz ove dvije rečenice može se prepoznati grčka tragedija ili veliki roman, koji bi trebao biti napisan. Ili priča o ženama koje te godine otkrivaju čari istanbulskih bazara (Istanbul tih godina djelomično zamjenjuje Trst kao šoping meka i prozor na zapad, iako je, naravno, na istoku).
“Zamiriše i koža kožnih jakni, zamiriše i sintetika, osjete žene zamamni miris konfekcije, koji će svih godina socijalizma lako i spremno brkati s mirisom bijeloga svijeta. I tvrdo će, ama najtvrđe, kao vjera u vjernika, biti njihovo uvjerenje da u našim dućanima nema takvih jakni ni takvih bluza. Žudnju za onim čega u našim dućanima nema taj narod će nekoliko godina kasnije pobrkati i s vjerom, i s nacijom, i s prirodnom ljudskom žudnjom za slobodom.”
“1983. Romaneskni manevri”, Miljenko Jergović
pamtiti ono čega se drugi ne sjećaju ili se ne žele sjećati ili, još gore, sjećaju se pogrešno, “1983.” govori i o tome i to je jako važno. Kao što govori i o zaboravu. Sjećanje i zaborav prokletstva su ovih prostora.
“Strategija zaborava važna je kako za život cijele jedne zajednice, tako i za život svakoga čovjeka. Obiteljski i društveni sklad u velikoj su mjeri zasnovani na strategijama hotimičnog zaboravljanja. Jednom će se, u dalekoj budućnosti, naširoko govoriti o kulturi sjećanja. Ta će sintagma u velikoj mjeri ostati neobjašnjena, ali će se svejedno njome služiti svi. Kultura sjećanja će postati važan društveni imperativ. Međutim, kao što će postojati kultura sjećanja, tako će postojati i kultura zaborava. Moglo bi se reći i ovo: da bi kultura sjećanja uopće postala moguća, mora joj prethoditi razvijena, kultivirana i krajnje empatična - kultura zaborava. Onaj tko je lišen pretpostavki za kulturu zaborava, i tko ne želi zaboravljati, taj se neće moći ni sjećati na način koji bi uvažavao pravo drugoga na sjećanje. A kultura sjećanja zapravo uvijek govori samo o pravu drugoga na sjećanje.” “1983. Romaneskni manevri”, Miljenko Jergović
Mnogo je takvih “romana”, grčkih tragedija i poneka komedija ispričano u poglavljima “1983.” Istovremeno, Jergović u “1983.” pokriva gotovo pa sve važne i prijelomne, danas gotovo pa zaboravljene, događaje koje bismo mogli nazvati trivijalnima, a u stvari su oznaka novih i važnih trendova, naizgled nebitnih kulturoloških pomaka koji će kasnije poprimiti osobno velika ili jednostavno velika značenja, prometnih nesreća, filmova, ploča, romana, zbirki pjesama, sudskih procesa... Svega onoga što je ostalo u jednom sjećanju i preraslo ga. Ali da ne bi bilo zabune, nije tu riječ samo o sjećanju, tu je riječ o jednom ozbiljnom kroničarskom radu, autor se ne pouzdaje samo u sjećanje već istražuje, detaljno opisuje vadeći zaboravljena imena, datume, godine iz dnevnih novina, prašnjavih almanaha i enciklopedija, feljtona i intervjua. Sjećanje je, naravno, varljiva stvar. Ali gore od toga je dobro pamćenje, jer ako ti pamtiš točno kako je bilo, a drugi se sjećaju onako kako im se čini da je bilo (a tako se sjeća većina), to je prokletstvo koje te čini otpadnikom. A Jergović, mogu to osobno posvjedočiti, ima nevjerojatnu memoriju. Za pisca je to dar s neba. Ali i prokletstvo. Jer teško je
Roman, dozvolit ću si tu drskost da “1983.” ponovno nazovem romanom, objavljivan je kao feljton u Expressu. Nekad, davno, to je bila dobra navada tjednika, mjesečnika i dnevnih novina da premijerno objavljuju velike i važne romane u nastavcima (ili ako je bila riječ o kraćim djelima u jednom broju). Hemingwayev “Starac i more” izašao je u magazinu Life, Bradburyjev “Fahrenheit 451” izašao je u Playboyu, još ranije su u časopisu (doduše za književnost, ali u carskoj Rusiji, kao i drugim autoritarnim režimima, takvi su časopisi ujedno imali i ulogu današnjih političkih news magazina) Ruski glasnik izlazili “Rat i mir”, “Ana Karenjina” od Lava Tolstoja, gotovo pa istovremeno kad i “Zločin i kazna” i “Idiot” od Dostojevskog. Vlasnik i urednik Ruskoga glasnika, Mihail Katkov, osigurao si je svjetsku ekskluzivu, ujedno je bio i urednik i vlasnik dnevnih novina Moskovske novosti. Dumas, Dickens, Conan Doyle, Flaubert..., svi su oni izlazili po tjednicima, magazinima i dnevnim novinama. Ta dobra stara navada polako je i dugo, rekao bih i bezrazložno, umirala, a djelomično se obnovila na drugačiji način u digitalnim medijima. Jergović i Express oživjeli su tu dobru staru navadu, i drago mi je zbog toga. Ako ni zbog čega drugog i zato što neke običaje vrijeme ne bi smjelo pregaziti. Neki zaboravi nisu dobri.
Ali to nije razlog zašto je “1983. Romaneskni manevri” velika knjiga, a ona to jest - veliki roman. Ne pamtim da je na ovim prostorima (a ne pamtim ni svjetske primjere) netko napisao takav roman o jednoj godini. Ne znamo gdje će ga ostatak kritike smjestiti u okvirima književnosti, ali to i nije važno. Barem ne u ovom trenutku. A siguran sam da će čitatelji pronaći sebe, svoja sjećanja i svoj zaborav opredmećene u riječima koje sami ne bi mogli izgovoriti. A to je sigurno znak da je riječ o velikom romanu.
SVAKA KULA JE AVANTURA
Hrvatska je, eto, cijelo stoljeće čekala da se priredi i objavi ‘Leksikona utvrda Hrvatske iz srednjeg i ranog novog vijeka’
S vremenom su utvrde počele gubiti obrambenu funkciju i pretvarati se u rezidencijalna zdanja - dvorce poput Trakoščana
Piše: ALEN GALOVIĆ
Leksikografski zavod izdavač je doista impresivnog “Leksikona utvrda Hrvatske iz
srednjeg i ranog novog vijeka”. Urednici ovoga kapitalnog djela su povjesničari i leksikografi Krešimir Regan i Vlatka Dugački. Od vremena prvog leksikonskog prikaza hrvatskih utvrda, koji je Matica hrvatska objavila 1920. godine, a koji potpisuje Gjuro Szabo, Hrvatska nije imala slično i obuhvatnije djelo. Szabina knjiga bila je prvo
veliko djelo kojim se taj čovjek, rođen u obitelji krajiškoga kapetana, upisao zlatnim slovima u hrvatsku historiografiju.Tada je još bio profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a poslije će, kao ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt (od 1919. do 1926.) i potom ravnatelj Muzeja grada Zagreba (od 1928. do 1943.), biti autor mnogo poznatijih djela o povijesti Zagreba, Hrvatskog zagorja i zagrebačke katedrale. Nastavak na sljedećoj stranici
Pa ipak, stoljeće kasnije pokazat će se da djelo tog iznimnog čovjeka, rođenog u Novskoj, a školovanog na studijima povijesti i germanistike u Beču, ne sadrži prikaz mnogih utvrda koje su kasnije otkrivene i koje mu, stjecajem objektivnih okolnosti, naprosto nisu mogle biti poznate. Mnoge od njih opisane su u stotinama knjiga i radova objavljivanih u tih 104 godine, ali nije bilo knjige ni djela koje bi sve te građevine tako precizno prikazalo kao knjiga Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”. Golema većina članaka o utvrdama u Leksikonu ilustrirana je barem jednom fotografijom lokaliteta ili tlocrtom, premda, kako navode urednici, zbog slabe očuvanosti velikog broja utvrda to nije uvijek bilo moguće. Neke su utvrde posve nestale upravo u posljednjih stotinu godina, a o tome nerijetko svjedoče upravo fotografije iz zbirke Gjure Szaba koje se čuvaju u Fototeci kulturne baštine Ministarstva kulture. U jednom od izvještaja o svom konzervatorskom radu, što ih je Szabo prije Drugoga svjetskog rata pisao vladi u Beograd, stajalo je:
“Bezbroj objekata koji su morali pasti od vremena sačuvani su u ogromnom broju snimaka, planova i –fotografija.”
Tako i u ovom novom djelu dio tih starih snimaka, planova i fotografija još i danas svjedoči o mnogim odavno zaboravljenim utvrdama, premda su te utvrde posve propale, baš kao što je Gjuro Szabo, pišući pismo prijatelju 1932. godine, zaključio:
“Mi smo izgubili svi, i stari i mladi, osjećaj vremena. A ono teče, teče hitno kao nikada! Došle su nove prilike. A da Vas boli, kad vidite kako naši spomenici propadaju, to Vam vjerujem, a Vi ćete pojmiti kako je tek meni, koji sam sve svoje, i mladost i životno veselje i sav rad njima posvetio. I to uzalud. Ali neće biti uzalud…”
Treba istaknuti da “Leksikon utvrda”, osim svoje nesumnjivo visoke i vrlo široke historiografske vrijednosti, sadrži i monografsku dimenziju kakvu su bogatom opremom neka ranija djela tek djelomično zahvaćala. Valja pritom podsjetiti na djelo iz 1991. koje potpisuje Mladen Obad Šćitaroci, “Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja”. Taj je arhitekt sedam godina kasnije s Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci objavio i djelo “Dvorci i perivoji u Slavoniji”.
Prije tri godine u izdanju nakladničke kuće Mozaik knjiga iz tiska je izašla knjiga “Najljepši hrvatski dvorci i utvrde”, stručno-popularna monografija o hrvatskim utvrdama i dvorcima autora izv. prof. dr. sc. Hrvoja Kekeza s Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, popraćena mnogobrojnim kvalitetnim fotografijama autora Darija Žagara i Romana Avdagića. Upravo Kekez potpisuje i “Leksikon utvrda Hrvatske” kao recenzent, zajedno s Ivanom Aldukom i Tatjanom Tkalčec.
Hrvatska je, eto, cijelo stoljeće čekala da se priredi i objavi djelo obuhvatnije od onoga što ga je napisao vrijedni Gjuro Szabo — leksikografsku monografiju u kojoj se prvi put na jednome mjestu obrađuje korpus utvrda na području Republike Hrvatske, podignutih tijekom srednjeg i ranog novog vijeka, odnosno od propasti Zapadnoga Rimskog Carstva 476. do potpisivanja Žitvanskog mira 1606. godine.
Knjiga doista pregledno i sustavno hrvatskoj javnosti prezentira velik dio ove vrijedne kulturno-povijesne baštine. Svi se obrađeni kompleksi detaljno opisuju;
U doba kasne gotike razvija se specifičan tip utvrđene rezidencije, u znanstvenoj literaturi poznat kao srednjoeuropski tvrdi grad-dvorac (Burgschloss), odnosno utvrđeni palas. Najpoznatiji primjeri takvih građevina su Ilok, Gorjani i Ružica kraj Orahovice (na fotografiji)
posebno je istaknut i jasno objašnjen historiografski kontekst, ali ne propušta se pojasniti ni arhitektonska komponenta, geostrateške osobitosti odabranih pozicija te regionalne posebnosti pojedinih hrvatskih utvrda u odnosu na utvrde susjednih prostora.
Leksikon sadrži i “Pojmovnik fortifikacijskog graditeljstva” i “Kazalo osobnih imena”, a ono što bi mnogi voljeli da bude sljedeći korak u obradi ove fantastične građe svakako može biti interaktivna digitalna mapa temeljena (barem djelomično) na sadržaju Leksikona, koja bi omogućila da se utvrde lako pretražuju i pregledavaju online, prema geografskoj poziciji. Leksikoni, enciklopedije i slična izdanja ne nude prevelika uzbuđenja i zabavu. To su najčešće vrlo ozbiljni i sustavni kompendiji važnih podataka, tekstovi i fotografije iza kojih se skrivaju stoljeća stvarnih sudbina,
ratova, patnji i stradanja, ali i velikih pothvata. Neku takvu priču sa sobom nosi svaka utvrda iz Leksikona. No, ako se već mora zaobići pokušaj mistifikacije i evociranje legendi koje su nicale uz kamene gromade naših razrušenih zamaka, posebno izdanje mogle bi dobiti i priče o ponovnim otkrićima utvrda za koje se znalo, ali su desetljećima bile zaboravljene pa ni njihove precizne lokacije više nisu bile poznate istraživačima, a ni lokalnom stanovništvu. U tom je smislu vrlo uzbudljiva priča o otkriću ostataka utvrde Kozja draga, tvrdoga grada u istoimenom klancu na krajnjim jugozapadnim padinama Ličke Plješivice, sedam kilometara sjeveroistočno od Udbine. Fotografije te utvrde davne je 1932. snimio Većeslav Henneberg (Zagreb, 22. III. 1889. — Zagreb, 5. IV. 1937.), još jedan važan kulturni
U primorskoj Hrvatskoj svakako je najpoznatiji graditelj Giangirolamo Sanmicheli, nećak još poznatijeg veronskog arhitekta Michelea Sanmichelija, po čijim su projektima sagrađeni fortifikacijski sustav u Zadru te tvrđava sv. Nikole u šibenskom kanalu (na fotografiji)
povjesničar silno posvećen građevno-arheološkim i kulturno-povijesnim istraživanjima srednjovjekovnih gradina, naročito u Lici i okolici Zagreba.
Dio njegove fotografske građe digitaliziran je i javno dostupan, a osim za stručnjake — povjesničare i arheologe — predstavlja i zanimljiva svjedočanstva o njegovu terenskom radu. Jasno je da je u istraživanjima obilato koristio pomoć lokalnog stanovništva, a uz njih su za tih putešestvija uvijek bili i — psi.
No ubrzo nakon Hennebergova fotografskog dokumentiranja ta je utvrda, o čijoj povijesti, graditeljima i prvim vlasnicima znamo vrlo malo, ponovno pala u zaborav. Otkrio ju je i snimio dronom iz zraka fotograf Dalibor Lovrić, o čemu je na portalu blaga.hr još jedan pasionirani istraživač utvrda i fotograf, Darko Antolković, zapisao citirajući Lovrića:
— Probijanje do lokaliteta nalikovalo je pravoj Indiana Jones avanturi. Strmi obronci, šikara i stijene testirali su izdržljivost istraživača. Budući da do sada nitko nije pronašao i fotografirao ovu utvrdu, po navodima povjesničara ova je potraga meni posebno draga, jer sam je uspio detektirati na nepristupačnom terenu — napisao je Dalibor Lovrić. Veliku zaslugu u ovom otkriću ima i gospodin Ante Vukšić iz Udbine, čije je izvrsno poznavanje terena bilo ključna podrška tijekom potrage, koja je uspješno okončana 4. veljače 2024. godine. I Lovrićeva fotografija te utvrde sada je u Leksikonu, ali isti portal donosi i priče o lokalitetima koji su kasnije otkriveni. Nedvojbeno je da mogućnosti novih tehnologija, naročito lakšeg snimanja dronovima iz zraka, omogućuju istraživačima da danas lakše pronalaze utvrde kojima je s vremenom izgubljen svaki trag. A za neke se nije ni znalo. O jednoj takvoj nedavno je na portalu blaga.hr Antolković objavio još jedan tekst. Na lokalitetu Krst u Korenici, piše Antolković početkom 2025., pronađeni su ostaci dosad nepoznate utvrde o kojoj nema zapisa u stručnoj literaturi niti u narodnoj predaji. Informaciju je iznijela arheologinja Lidija Bakarić, koja je 2014. godine, zajedno sa Sanjinom Mihelićem, vodila istraživanje područja Gradine Koreničke. U istraživanju su sudjelovale i arheologinje Nera Šegvić i Iva Kostešić, uz pomoć učenika Srednje škole Plitvička jezera. Ta je utvrda uočena prilikom pregleda prijašnjih avio-fotogrametrijskih snimaka Koreničkog polja. Na snimkama je uočen pravilni četverokut s peterokutnim bastionima na sva četiri ugla. Lokalitet Krst nalazi se usred Koreničkog polja, između Šeganovca i Gradine Koreničke, na niskom kamenitom brežuljku uz potok Maticu. Na terenu utvrda nije vidljiva, a na snimkama se raspoznaje jarak koji je okruživao drvenu utvrdu. Na mjestu te lokacije uočeno je da je jarak danas jedva vidljiv, sačuvan u visini od 0,5 do 1,5 metara, a izraženiji je na zapadnoj strani, gdje se nalazi i nasip koji je mogao služiti kao ulaz. Sjeverni dio lokaliteta djelomično je uništen recentnim iskopom.
Utvrda je dimenzija 50 × 50 metara, a na položaju utvrde pronađeno je nekoliko ulomaka pretpovijesne keramike i jedan ulomak cigle. Brijeg Krst već je ranije bio evidentiran kao zaštićeno kulturno dobro s pretpovijesnim i rimskim nalazima.
Entuzijasti izvan stručnih institucija imali su važnu ulogu u stvaranju kapitalnog djela Hrvatskoga leksikografskog zavoda.
Nastavak na sljedećoj stranici
Nije stoga slučajno da se HLZ zahvaljuje svim ljubiteljima hrvatske fortifikacijske baštine s kojima su razmjenjivali fotografije i najnovije terenske informacije o stanju pojedinih lokaliteta.
Tako napominju da su Neven Milčić i Nenad Milčić pronalazili nove lokalitete u zapadnoj Slavoniji te ih s velikim strpljenjem dokumentirali i fotografirali; Dalibor Lovrić fotografirao je iz zraka niz utvrda, od kojih su neke prvi put nakon stotinjak godina ponovno istražene i fotografski studiozno dokumentirane; a Darko Antolković, vrijedni autor na portalu blaga.hr i gorljivi ljubitelj starih gradova, potaknuo nas je — pišu leksikografi — da što prije izradimo Leksikon kako bi šire čitateljstvo moglo u njemu uživati.
Snažan interes za istraživanje zaboravljenih utvrda, zamaka i dvoraca javio se već u drugoj polovici 19. stoljeća. Tada povijest prestaje biti samo predmet učenih rasprava u kabinetima, a postaje i područje uzbudljivog terenskog istraživanja. Diljem Europe, a naročito Britanskog Carstva, pojavljuju se pojedinci — povjesničari, antikvari, lokalni učitelji, časnici u mirovini, pa čak i pustolovi — koji kreću u potragu za ruševinama skrivenima u šumama, planinama i zaboravljenim krajevima.
Izdanje Leksikografskog zavoda tako je pravi hrvatski spomenik svima koji još od viktorijanskog doba razvi-
U kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom protuosmanskih ratova nastaju renesansne tvrđave pravilna tlocrta s rondelima (Stari grad Sisak, Varaždin), kasnije zamijenjenima bastionima. Na fotografiji je Stari grad Sisak
jaju gotovo romantičnu fascinaciju srednjim vijekom, ruševinama starih gradova, dvoraca i obrambenih kula. Od tada to više nisu samo povijesni ostaci, već simboli jednog izgubljenog svijeta viteštva, feudalnih odnosa i davne državne moći. Nekoć su putopisi, ilustrirane knjige i članci u novinama, pa i u Hrvatskoj, redovito donosili izvještaje o otkrićima starih fortifikacija, a svaki novopronađeni zid ili obrambeni toranj budio je zanimanje šire javnosti.
Gravure ruševina, romantični prizori napuštenih dvoraca i izvještaji s tih istraživanja bili su silno privlačni čitateljima koji su rado pratili takve priče, nalazeći u njima spoj povijesti, pustolovine i romantike. Ruševine su poticale maštu: svaka je kula mogla biti poprište bitke, svaka podzemna prostorija mogla je skrivati priču o opsadi, izdaji, skrivenom blagu, zabranjenoj ljubavi ili zatočeništvu.
Taj val zanimanja bio je dio šire kulturne struje romantizma koja je u 19. stoljeću nastojala ponovno otkriti i vrednovati srednjovjekovnu prošlost. U mnogim zemljama to je dovelo i do prvih sustavnih pokušaja zaštite spomenika te do obnove pojedinih dvoraca i gradina. Iako su metode tih ranih istraživača često bile daleko od današnjih arheoloških standarda, njihova znatiželja i entuzijazam otvorili su put kasnijim znanstvenim istraživanjima. Zahvaljujući njima mnoge su utvrde, zamci i dvorci ponovno ušli u povijesne karte i kolektivno pamćenje, ali na našem tlu još ima prostora za one čija strast može pomoći i rađanju jednoga ozbiljnog, znanstvenog leksikografskog djela.
Predanost energija Hrvatsku naših radnika je koja pokreće
Rat je promijenio samo ono o čemu pišem i o čemu govorim na susretima s čitateljima i širom publikom, kaže nam
ANDREJ KURKOV
Imam 64 godine, bojim se da neću doživjeti poboljšanje odnosa između Rusije i Ukrajine
Svoju prozu piše isključivo na ruskom jeziku, što mu je u domovini, unatoč jasnim proukrajinskim stavovima, donijelo kritike nacionalističkih krugova, a razgovoru za BestBook dotaknuli smo se svakodnevice u ratnom Kijevu, psihološke uloge kulture u otporu, sudbine ruskog jezika u Ukrajini te njegova novog povijesnog kriminalističkog ciklusa
Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
Najistaknutiji suvremeni
ukrajinski pisac i javni intelektualac Andrej Kurkov, čija su djela prevedena na više od 40 jezika, rođen je 1961. u tadašnjem Lenjingradu, a kao dvogodišnjak se s obitelji preselio u Kijev koji je postao središte njegova života i stvaralaštva. Njegov put do književnog uspjeha nije bio uobičajen: prije prve objavljene knjige dobio je čak 500 odbijenica, a svoje prve priče za djecu napisao je dok je služio kao zatvorski čuvar u Odesi. Svjetsku slavu stekao je kultnim romanom “Preživjeti s pingvinom” iz 1996., dok je status lucidnog kroničara postsovjetske apsurdne stvarnosti potvrdio djelima “Vrtlar iz Očakova”, “Zakon puža” i “Sive pčele”. Napisao je i vrlo čitani povijesni kriminalistički ciklus o mladom policijskom istražitelju Samsonu Kolečku: uskoro bi na hrvatskom, u izdanju Edicija Božičević, trebala izaći prva dva dijela serijala, “Samson i Nadežda” (prijevod Kristijan Poklečki) i “Srce nije meso” (prijevod Julia Očić). Kurkov svoju prozu piše isključivo na ruskom jeziku, što mu je u domovini, unatoč jasnim proukrajinskim stavovima, donijelo kritike nacionalističkih krugova. Posebno teške trenutke doživio je 2023. godine nakon sudjelovanja u javnom nastupu u Torontu s rusko-američkom novinarkom, velikom Putinovom kritičarkom Mashom Gessen. Taj je čin dio ukrajinske javnosti protumačio kao izdaju, što je rezultiralo višemjesečnim povlačenjem njegovih knjiga iz prodaje u Ukrajini. Trenutačno na književnoj rezidenciji u Francuskoj, Kurkov je ljubazno pristao na razgovor za BestBook, u kojem smo se dotaknuli svakodnevice u ratnom Kijevu, psihološke uloge kulture u otporu, sudbine ruskog jezika u Ukrajini te njegova novog romana. BestBook: Četiri godine prošle su od početka pune ruske invazije na Ukrajinu.Trenutno boravite u Francuskoj, no sve te godine uglavnom ste proveli u svom domu u ratnom Kijevu... Od 24. veljače 2022. provodio sam razdoblja u Kijevu, ali sam i mnogo putovao. Intelektualno sam ponekad shvaćao da bi moja situacija mogla biti opasna, no nikada nisam osjetio pravi strah, osim možda u onim prvim trenucima rata, kada me iz kreveta trgnuo zvuk eksplozije iznad našeg stana. Posljednje četiri godine bile su traumatične za sve Ukrajince, ali, za razliku od mnogih mojih sunarodnjaka, ja sam mogao nastaviti raditi, a za mene rad znači
pisati i putovati. Još od otprilike 2010. gotovo polovicu svake godine provodio sam na putu. Oduvijek sam mogao pisati gdje god se nalazio. Rat je promijenio samo ono o čemu pišem i o čemu govorim na susretima s čitateljima i širom publikom, premda sam, zapravo, i ranije, kad bih govorio o bilo kojem svom romanu, uvijek morao objašnjavati povijest Ukrajine, povijest Sovjetskog Saveza, sovjetski mentalitet i način na koji je on utjecao na mene i moj grad Kijev. Druga je razlika u tome što danas više ljudi zanima Ukrajina, ne samo moji romani, nego i što to znači biti Ukrajinac. Trenutačno sam u Francuskoj, na poziv rezidencijalnog programa za pisce u Marseilleu, i ovdje jasno vidim i cijenim širinu interesa za Ukrajinu.
BestBook:Vaša je supruga Britanka i vi ste odavno mogli trajno otići iz zemlje živjeti negdje na Zapadu. Zašto nikad niste otišli?
Ja sam Kijevljanin. Nikada nisam želio živjeti nigdje drugdje. Kada sam se 1988. oženio, želio sam ostati u Kijevu, a moja supruga Elizabeth pristala je preseliti se u Sovjetski Savez. Nije bilo lako, ali tri godine kasnije, a da se pritom nismo morali nikamo seliti, našli smo se u neovisnoj Ukrajini - i tada je život postao doista složen: ekonomska i politička nesigurnost spojile su se s kriminalnim okruženjem nalik Divljem zapadu. Tada još nismo imali djecu, i možda nam je upravo to omogućilo da lakše prebrodimo te društvene potrese. No iznad svega stajala je naša ljubav prema Kijevu i prema Ukrajini, kao i osjećaj da će nas bogatstvo ukrajinske kulture održati. I upravo se to dogodilo - ne samo za nas, nego i za naše troje danas odrasle djece, koji unatoč svemu i dalje žive u Kijevu.
BestBook: Napisali ste tri knjige o detektivu Samsonu Kolečku, prve dvije sada se objavljuju na hrvatskom. Riječ je o kriminalističkim romanima čija se radnja odvija prije više od 100 godina. Prva dva romana napisali ste prije rata, a tijekom ruske agresije završili ste i treći. Je li vam nastavak pisanja tog ciklusa bila neka vrsta vašeg unutarnjeg eskapizma? Bijega od užasne ratne stvarnosti u kojoj se tada nalazila - i još se uvijek nalazi - vaša domovina?
Upravo sam bio počeo pisati treći roman iz ciklusa o Samsonu kada je počeo rat. Tjednima mi nije ni palo na pamet nastaviti raditi na njemu. Bio sam previše zauzet pisanjem o ratu. Na kraju sam po-
Sive pčele Andrej Kurkov, Edicije Božičević. Prijevod: Kristijan Poklečki
Zakon puža Andrej Kurkov, Edicije Božičević. Prijevod: Kristijan Poklečki
mislio da bih ipak trebao pokušati nastaviti s trećim romanom - “Izgubljenim vojnicima” - ali nisam mogao. Da biste napisali roman, potreban vam je emocionalni prostor i mir kako biste se mogli izgubiti u drugom svijetu i neometano ga istraživati. No košmarna strahota ruske agresije na moju zemlju - svakodnevna trauma koja me okruživala - nije mi dopuštala da uđem u taj prostor. Mrzim pomisao da se čovjek može naviknuti na bilo što, i možda se zapravo ne radi baš o navikavanju, ali nakon gotovo dvije godine rata, u zimu 2024., kada me moj švicarski agent podsjetio da bih trebao predati sljedeću knjigu o Samsonu, otišao sam u našu malu kuću u selu zapadno od Kijeva - na relativno mirno mjesto - i natjerao se da sjednem i ponovno počnem pisati o Kijevu 1919. godine. Ne doživljavam to kao bijeg od stvarnosti. U tom vremenu vidim mnogo paralela s našom današnjom situacijom. Ona najočitija jest da su Rusi i tada pokušavali preuzeti Ukrajinu - uspjeli su 1921. - i to je ono što pokušavaju učiniti i sada. No postoje i mnoge druge niti koje povezuju Samsonovo iskustvo s iskustvom današnjih Ukrajinaca: prisilne prilagodbe kroz koje jedno društvo mora prolaziti kada se nađe u stisku okrutnog autoritarnog režima, kao i psihološki mehanizmi kojima se ljudi služe da bi se obranili.
Oduvijek sam bio - i ostao - beznadni, gotovo patološki optimist. Moj se optimizam danas temelji na otporu i odlučnosti ukrajinskog naroda, kaže nam Kurkov
BestBook: Zašto ste uopće odlučili pisati kriminalističke romane? Je li to možda bio vaš odgovor na detektivske romane o Erastu Fandorinu velikog ruskog pisca Borisa Akunina - koji je proglašen neprijateljem Putinova režima - također smještene u sličan povijesni kontekst?
Čitao sam i s užitkom pratio romane Borisa Akunina, ali moj poticaj da stvorim lik Samsona došao je iz drugog smjera. Jedan poznanik, koji je čitao moje ranije knjige, dao mi je vrlo poseban poklon: veliku kutiju s originalnim dokumentima kijevske boljševičke tajne policije VČK - spisima iz razdoblja između 1918. i 1926. godine. Povijest me oduvijek zanimala i odmah sam shvatio da je ta kutija pravo blago. Rukom pisane izjave osumnjičenika i svjedoka bile su prepune detalja. Imao sam osjećaj kao da promatram svakodnevni život ljudi koji su u njima sudjelovali, dok su sami slučajevi i presude - često okrutne, a također priložene u tim spisima - zorno odražavali prirodu života u Kijevu u tom krajnje nestabilnom razdoblju, od veljače do kraja srpnja 1919. godine, kad je Kijev po drugi put bio okupiran i pod kontrolom Crvene armije i sovjetskih vlasti. BestBook: Spomenuli ste da u ciklusu o Samsonu postoji puno poveznica s današnjim vremenom... Da, kao što sam rekao, paralela ima mnogo, ali možda je najzanimljivije to kako ruski povjesničari i danas događaje u Kijevu iz tog vremena prikazuju kao građanski rat. U Rusiji je doista bjesnio građanski rat između Crvene i Bijele armije.
Nastavak na sljedećoj stranici
U Ukrajini smo, međutim, u istom razdoblju svjedočili trima ratovima u koje je bilo uključeno čak sedam vojski: anarhistička vojska Nestora Mahna, ukrajinska vojska hetmana Pavla Skoropadskog, ukrajinska vojska Simona Petljure - koji je porazio Skoropadskog, tadašnjeg poglavara neovisne Ukrajine - Crvena armija, Denjikinova Bijela armija, poljska vojska i njemačka vojska.
BestBook: Svoja ranija djela pisali ste uglavnom na ruskom jeziku. Jeste li ove knjige napisali na ukrajinskom?
I dalje pišem prozu na svom materinskom jeziku - a to je ruski - ali ne očekujem da će ta djela još dugo, možda nikada, biti objavljena na tom jeziku, barem ne u tiskanom obliku. Smatram da trebam nastaviti pisati književnu prozu na jeziku na kojem pišem najbolje, a prevoditeljima prepuštam da moja djela prenesu na druge jezike. Publicističke knjige i knjige za djecu pisao sam na ukrajinskom, koji sam naučio još kao dijete u sovjetskoj školi. Moje su knjige u Ukrajini dostupne na ukrajinskom jeziku.
BestBook: Kakav imate danas odnos prema svom materinskom jeziku? Kako se danas gleda na ukrajinske autore koji pišu na ruskom?
Ruski je moj materinski jezik, ali razumijem da se
nim djelatnostima, bilo u privatnom bilo u javnom sektoru, razgovor moraju započeti na ukrajinskom, ali se mogu prebaciti na ruski ako to klijent zatraži. U javnom životu, prema zakonu, smije se koristiti samo ukrajinski jezik.
Vrlo malo Europljana razumije pozadinu ovog rata ili prijetnju koju on predstavlja za njihove vlastite zemlje i za Europu u cjelini. Većina je usredotočena na poboljšanje vlastitog materijalnog standarda, ne mareći za društvene vrijednosti koje su donedavno bile temelj stabilnosti njihovih država
još od 18. stoljeća tim jezikom Rusija služila kako bi oslabila neovisni duh ukrajinskog naroda, potkopala ukrajinsku kulturu i, zapravo, podvrgnula naciju svojoj vlasti. Imajući to na umu, kao i činjenicu da Rusija i danas instrumentalizira jezik u svom barbarskom ratu protiv mirnog susjeda, nemam nikakvu želju javno se služiti ruskim. U posljednjih dvadesetak godina nisam imao nijedan javni nastup na ruskom jeziku. Pisci koji u Ukrajini pišu na ruskom postali su gotovo nevidljivi i u medijima se više ne raspravlja o onome što pišu. Državne institucije, mediji i većina ukrajinskih intelektualaca danas ih ignoriraju - i vjerojatno će tako biti i ubuduće. Oni imaju svoju publiku, ali ona nije velika. Književnost na ruskom jeziku imat će svoje mjesto u uskom, gotovo podzemnom prostoru. Treba također reći da su ruskojezični pisci i pjesnici koje osobno poznajem svi proukrajinski i proeuropski orijentirani. Neki od pjesnika pokušavaju pisati i na ukrajinskom ili svoje pjesme prevode na ukrajinski. Ipak, oni nisu prisutni na vidljivoj književnoj sceni zemlje. Ukrajinci kojima je ruski prvi jezik slobodni su njime se služiti u privatnom životu, kao i u trgovinama, kafićima i sličnim mjestima, premda dio Ukrajinaca na taj jezik reagira negativno. Prema zakonu, svi zaposlenici u usluž-
BestBook: Nedavno ste najavili da pišete novi roman smješten u Ukrajinu 2026. godine... Na vlastito iznenađenje, prije nekoliko mjeseci zatekao sam se kako razmišljam o romanu smještenom u današnju Ukrajinu. Te su misli potaknute jednom pričom koju sam čuo - možda uopće nije istinita, ali je zvučala posve uvjerljivo. Tijekom prvog ratnog ljeta jedan stanovnik sela blizu granice Harkivske oblasti s Rusijom bio je prisiljen evakuirati se kada je to područje okupirao neprijatelj. Preselio se u obližnji grad pod ukrajinskom kontrolom, ali kada je došla jesen, nije mogao prestati misliti na krumpir koji je posadio na svojoj parceli u selu. Sada je već trebao biti spreman za vađenje, a ako ga nitko ne pokupi, na kraju će jednostavno istrunuti. Ne mogavši podnijeti tu pomisao, čovjek je pričekao jednu mračnu noć i, riskirajući život, sporednim se cestama vratio na okupirani teritorij, iskopao svoj urod krumpira i odnio ga u svoj novi dom. Moj roman ne govori o toj priči, ali u njemu se ipak pojavljuje čovjek koji mora prijeći natrag na okupirani teritorij i putovanje koje poduzima kako bi to uspio. Iskreno sam vjerovao da neću moći pisati o današnjoj Ukrajini, ali možda je i to neka vrsta bijega. Današnja Ukrajina u mom romanu ona je koju mogu kontrolirati. Stvarnost je posve drukčija. BestBook: Otvoreni rat u Ukrajini traje već više od četiri godine. Kako se kulturni život zemlje prilagodio tim okolnostima? Kako se ukrajinska kultura bori protiv rata?
Nisam siguran da bi bilo ispravno reći da se ukrajinska kultura prilagodila ratu, ali rat je svakako donio promjene. Izgubili smo gotovo tristo pisaca, pjesnika, prevoditelja i književnika, desetke akademika i znanstvenika te više od tisuću predstavnika kulturnog života. Rusija je namjerno ciljala ukrajinsku kulturu: uništavala je kazališta i spomenike, pljačkala ili razarala muzejske zbirke. Pa ipak, kultura je postala jedan od stupova ukrajinskog otpora. Za predstave u kijevskim kazalištima teško je doći do ulaznica. Barovi u mnogim gradovima počeli su pozivati govornike iz različitih područja kulturnog i akademskog života da održe predavanja. Pisci poput Žadana od početka rata organiziraju pjesnička čitanja u skloništima, a na samoj bojišnici mnogi vojnici nalaze utjehu u čitanju poezije ili povijesnih knjiga koje točno objašnjavaju odnos između Rusije i Ukrajine. Štoviše, mnogi su vojnici i sami počeli pisati poeziju i prozu, pokušavajući razumjeti iskustvo kroz koje prolaze. Ukratko, kultura je u Ukrajini živa i snažna, ali većina novih djela usredotočena je na rat, što je, iz moje perspektive, ipak problem. Posljednjih je godina u Ukrajini napisano premalo knjiga koje se ne bave ratom.
Nastavak na sljedećoj stranici
Nemam nikakvih kontakata u Rusiji i - kao i svi drugi Europljani - stanje u toj zemlji mogu prosuđivati jedino na temelju vijesti i društvenih mreža. A to je bolno čitati, kaže nam
Nedostaju nam ljubavni romani, kriminalistički romani i drugi žanrovi. Otkako sam stigao u Francusku, vidio sam i nekoliko izvrsnih filmova ukrajinskih autora o zbivanjima na prvoj liniji. Unatoč strahotama koje ti filmovi prikazuju, ono što na kraju ostaje s vama jest talent njihovih autora i snaga njihove namjere.
BestBook: Rusko teroriziranje ukrajinskog stanovništva usmjereno je na razaranje energetske infrastrukture usred zime. Može li to slomiti moral naroda? Odnosno, da parafraziram pitanje, koliko dugo Ukrajinci mogu izdržati takav teror?
Ova je zima bila iznimno teška. Nismo bili spremni na nju, ali sada očekujemo isti scenarij i sljedeće zime - i svake zime - sve dok Putin bude u stanju održavati svoju vladavinu terora. Ukrajinci su, ako ništa drugo, snalažljivi. Izdržali smo ovu zimu, ali za one koje dolaze morat ćemo biti bolje pripremljeni, a to, među ostalim, znači i veću pomoć naših saveznika. Ukrajinci su odlučni ostati postojani, ali veća potpora olakšala bi nam taj napor i ostavila nas snažnijima za golemi posao obnove zemlje - društvene, gospodarske i političke - nakon rata.
BestBook: U našem posljednjem razgovoru, prije tri godine, rekli ste mi da se bojite da će Zapad izgubiti interes za pružanje pomoći Ukrajini. Čini se da su se ti strahovi djelomično ostvarili. Dio Zapada je i dalje spreman podržavati Kijev, no dolazak Donalda Trumpa u Bijelu kuću unio je u tom smislu novu dinamiku. Politička realnost je da bi se za postizanje mira s Rusijom Ukrajina trebala odreći dijela svog teritorija. Treba li predsjednikVolodimir Zelenski pristati na to? Što bi to značilo za Ukrajinu i za svijet?
Što se tiče Trumpa, tu nema nikakve političke realnosti, što su pokazali i njegovi postupci. Za njega postoji samo financijska prilika koju, nažalost, sada može slijediti uz punu snagu američke vojske. Nijedan ukrajinski predsjednik ne može pristati na odricanje od ukrajinskog teritorija. To bi bila izdaja, protivno međunarodnom pravu i svim vrijednosti-
ma koje su demokratske zemlje nastojale uspostaviti i živjeti od Drugog svjetskog rata. Osim toga, na okupiranim područjima žive stvarni ljudi, ukrajinski građani. Jedna skupina koja posebno trpi najtežu okrutnost pod ruskom okupacijom ukrajinskog teritorija jesu krimski Tatari. Nakon što su više od četrdeset godina proveli u progonstvu, vratili su se na Krim krajem osamdesetih godina, a sada su ponovno prisiljeni bježati ili živjeti pod drakonskim režimom koji ne poštuje njihovu kulturu, a kamoli njihovo pravo da sudjeluju u odlučivanju o onome što se događa na Krimu. Nijedan razuman državnik ne bi mogao očekivati da se Ukrajina odrekne bilo čega. To bi potkopalo sve na čemu počivaju naši politički sustavi, pa i naše ekonomije: međunarodno pravo i suverenitet. Mnogi europski političari to razumiju, ali su sputani ekonomskim razlozima, malim vojskama, nedostatnim zalihama vojne opreme i svojevrsnom političkom infantilnošću svojih društava. Vrlo malo Europljana razumije pozadinu ovog rata ili prijetnju koju on predstavlja za njihove vlastite zemlje i za Europu u cjelini. Većina je usredotočena na poboljšanje vlastitog materijalnog standarda, ne mareći za društvene vrijednosti koje su donedavno bile temelj stabilnosti njihovih država. Neće glasati za političare koji bi od njih tražili žrtve kako bi se pomoglo Ukrajini, pa političari takve zahtjeve ni ne iznose. Ako se Rusiji može uskratiti sposobnost da nastavi voditi rat, postoji mogućnost postizanja primirja duž postojećih linija bojišta, ali bez odricanja od teritorija. To je vjerojatno ono čemu se zasad možemo nadati.
BestBook: Postoji li u Rusiji kapacitet za otpor protiv režimaVladimira Putina? Imate li kakve kontakte s ljudima iz Rusije?
Nemam nikakvih kontakata u Rusiji i - kao i svi drugi Europljani - stanje u toj zemlji mogu prosuđivati jedino na temelju vijesti i društvenih mreža. A to je bolno čitati. Rusi su oduvijek živjeli pod diktaturama. Vjerojatno teško mogu zamisliti drukčiji način života.
BestBook: Kako vidite odnose Rusa i Ukrajinaca za 20 godina?
Imam 64 godine. Bojim se da neću doživjeti poboljšanje odnosa između naših dviju zemalja. Ako u Moskvi dođe do potpune promjene režima i ako nova Rusija dobije potporu da se iznova izgradi, pritom pomažući u saniranju štete nanesene Ukrajini, možda će se među našim zemljama ponovno uspostaviti neka komunikacija koja bi se s vremenom mogla pretvoriti i u prijateljski dijalog.
BestBook: Kad smo posljednji put razgovarali zvučali ste optimistično, jeste li još uvijek optimistični?
Oduvijek sam bio - i ostao - beznadni, gotovo patološki optimist. Moj se optimizam danas temelji na otporu i odlučnosti ukrajinskog naroda, kao i na činjenici da golemi ruski vojni stroj u posljednjih dvanaest godina rata, uključujući posljednje četiri godine potpune agresije, nije uspio uništiti Ukrajinu.
PROFIMEDIA
Najprodavaniji autor
psihološke literature!
U njegovim knjigama mudrost se skriva u jednostavnosti.
Bucay nas ne poučava, nego nas poziva da sami otkrijemo tko smo.
WWW.FRAKTURA.HR
Knjižara Fraktura, Ulica kneza Mislava 17, Zagreb
CLAUDIA JE SVATKO OD NAS.
Knjiga o ljubavi, gubitku i hrabrosti da budemo svoji!
Ivana Sajko jedna je od zanimljivijih suvremenih spisateljica, čemu nešto govore u prilog i razne nagrade
Piše: JAGNA POGAČNIK
književna kritičarka i prevoditeljica
Tajming je ponekad zaista važan; razmišljam o tome dok listam, čitam knjige Ivane Sajko objavljene ili reizdane u posljednje vrijeme. Autorica četiriju knjiga dramskih tekstova, pet romana, teorijske knjige i slikovnice, upravo je objavila “Grad dobre nade”, knjigu u kojoj su tri njezine drame, nedavno roman “Zadnji dan mira”, dok je još nešto ranije izašlo i novo izdanje romana “Rio bar”. Čitati “Zadnji dan mira” u trenutku kad zadnji dan mira nije na zalasku, nego je već zašao, a svijet je ne na rubu, nego debelo zakoračio u rat, kao i njezine (post)dramske tekstove koji se na specifičan način bave nasiljem i ratom, djeluje zaista kao pronalaženje pravog tajminga za upravo te knjige. U pogovoru koji je autorica napisala uz dramske tekstove u knjizi navodi kako su drame “izraz moje nade da ćemo jednom uistinu naučiti živjeti skupa kao šuma”, što doista zvuči lijepo, pomalo i idealistički, no ljepota i idealizam često stanu u istu rečenicu.
Da, Ivana Sajko istovremeno nas izlaže nelagodi i od nje nas brani
Čitati ‘Zadnji dan mira’ u trenutku kad zadnji dan mira nije na zalasku, nego je već zašao, a svijet je ne na rubu, nego debelo zakoračio u rat, kao i njezine (post) dramske tekstove koji se na specifičan način bave nasiljem i ratom, djeluje zaista kao pronalaženje pravog tajminga za upravo te knjige
Ivana Sajko jedna je od zanimljivijih suvremenih spisateljica, čemu nešto govore u prilog i razne nagrade (Marin Držić četiri puta, francuski Orden viteza za književnost i umjetnost, Nagrada Haus der Kulturen der Welt i dr.), kao i romani i dramski tekstovi prevođeni i izvođeni na brojnim jezicima. Živi i djeluje u Berlinu, što joj, rekla bih, daje i neke šire mogućnosti i uvide u ono što, kako i gdje radi, a njezino je pisanje, ma u kojem žanru, uvijek i propitivanje odnosa intimnog i političkog. Kad već spominjem žanrove, treba reći i to kako je njihova hibridnost, propusnost, prožimanje, promatranje proznog kao dramsko i obrnuto, bitna karakteristika opusa od samih početaka, od vremena kada hibridni žanrovi još nisu bili odrednica koja se pripisuje mnogima, često i kao alibi. “Rio bar” primjer je takvog žanrovskog hibrida, ali važnije je naglasiti da je to roman koji tematizira rat iz ženske pripovjedne perspektive. Odličan u korištenju polifonije glasova, koja se na kraju svodi na dva glavna pripovjedna glasa, i scenske logike, koja pripovijedanju daje mogućnost dugačkih monologa i korištenja dokumentarne građe, taj roman prije dva je desetljeća predstavljao jednu od prijelomnih točaka u načinu na koji se može pisati o ratu.
Dosta godina i tri romana kasnije (“Povijest moje obitelji od 1941. do 1991. i nakon”, “Ljubavni roman” i “Male smrti”) pojavljuju se “Zadnji dani mira”, koji rat nose kao antonim naslovnom miru, iako nas roman vodi i šire, u atmosferu koja može prethoditi i svakoj drugoj katastrofi u kojoj nasilje, militarizacija, netrpeljivost prema različitosti i ksenofobija uzrokuju strah, neizvjesnost i nesigurnost pojedinca.
Nastavak na sljedećoj stranici
Roman je minimalistički, komorno postavljen; riječ je o bračnom paru, ženi, muškarcu i psu koji se od nadolazeće, mnogim signalima najavljene, opasnosti povlače u kuću, u ruralni okoliš, dok je njihov sin s kojim su izgubili svaki kontakt, jer neka su područja postala područjima bez signala, u bijegu od mobilizacije. Ništa tu nije čvrsto određeno, ni vrijeme ni mjesto ni strane u sukobu, ali sve je više nego jasno, prepoznatljivo, opipljivo. Izmjenama pripovjednih perspektiva, među kojima prevladava ona pripovjedačice s povremenim prelascima u druga lica, kao i neprestanim osjećajem kako se stvarni događaji izmjenjuju s onima koji pripadaju izmišljajima i unutarnjim stanjima pa se teško može razaznati što je tu zaista istina, čitatelj biva uvučen u gustu, klaustrofobičnu i fobičnu atmosferu, u kojoj taj zadnji dan kao da traje vječno. I ne znamo zapravo što bi donijelo olakšanje – kad bi konačno završio ili kad ne bi završio nikada. Ta kuća, u koju su “došli odnekud putem kroz ništa”, njezini zidovi koji bi trebali okruživati i omogućiti mjesto bijega, spasa i utočišta, to jednostavno nije, ona je mikroprostor, raster na kojem je vidljivija napetost odnosa onoga izvan i onoga unutra, ali i međusobnih odnosa samih protagonista. Boravak u kući ne nudi olakšanje; njihov dolazak - a oni su stranci u mjestu u kojem se kuća nalazi, a pritom pripovjedačica i dvostruko strana jer njezin jezik ima strani naglasak - uzrokuje neku potmulu reakciju, signal opasnosti, ponekad rupu (možda) od metka i udarac u glavu, od grane drveta, (možda) i od kundaka. Protagonisti pokušavaju prenijeti i sačuvati taj “balončić” u kakvom su živjeli, u kakvom svi nekako pokušavamo živjeti, ali za svaki “balončić” postoji igla koja će ga jednom, kad-tad, probušiti. Paralelno sa zrakom koji iz “balončića” izlazi, u njega ulaze ekskursi prošlosti, njezine; sjećanja na boravak u bakinom vrtu u kojem su ta igla mizoginija, seksizam, patrijarhat i okrutnost zajednice, sjećanja na traumu silovanja na studentskom tulumu. Ti nam ekskursi daju do znanja da nasilje ne nastaje nakon što završi zadnji dan mira, nasilje tinja mnogo ranije, s raznim licima, na mnogim toksičnim mjestima, nasilje postoji konstantno, ponekad samo eskalira s pojedinca na čitavu zajednicu. Pripovjedačica je spisateljica, dolazak u kuću poklapa se s njezinom težnjom da napiše knjigu, no ne uspijeva je pisati; treba pratiti tragove u snijegu koji možda naznačavaju dolazak neprijatelja, promatrati stvari koje nisu na svom mjestu jer rat je “nevidljiv i bešuman, i potajno se nastanio unutra”, treba vjerovati u najgore. Dinamika njihova odnosa također se nevidljivo i bešumno mijenja, u međuredovima čitaju se neka prijašnja zamjeranja, pokušaj da jedno drugoga zaštite pretvara se u laži kako bi se sebi i drugome sakrilo istinu, smanjilo strah. Uvodni dio, kao jedan od ekskursa, gdje za vrijeme posjete rimskom muzeju etruščanske kulture promatraju sarkofag s mrtvim supružnicima (“U tom trenutku nema nikakve sličnosti”), kao i paratekstualni materi-
jal - fotografije kolaža od pocijepanih slika u kojem je sve pogrešno zalijepljeno - na neki način zaokružuju roman, ne kao okvir, već kao slutnju od kakve je satkan čitav roman. Kada se na samom kraju nakratko pojavi signal i prođu poruke koje ustrajno, čak i krijući jedno od drugoga, šalju svome sinu, tada se već sve zamaglilo pa se ne zna je li i tko je prijetnja, tko se brani i tko napada, ali je jasno da utočišta nema, netrpeljivost je sve veća, a ona ustrajno hrani strah. Roman se zatvara na rubu stvarnog kao naznake optimizma i imaginarnog kao naznake kako je jedini preostali bijeg onaj u maštu, u laž. U jezik, koji nije samo alat, nego sudbina, kako čitamo na jednom mjestu. Na više načina s romanom korespondira i knjiga koja sadrži tri dramska teksta pod kišobranom naslova “Grad dobre nade”, knjiga drama pisanih onako kako to Ivana Sajko i inače čini – fragmentirano, grafički oblikovano kao poezija ili proza, bez didaskalija, na granici književnog i izvedbenog. Obje knjige rezultat su pisanja kao mogućnosti, načina pružanja otporadruštvu, ratu, kapitalizmu, nasilju, predrasudama, odnosima pojedinca i kolektiva. Pa kao što protagonisti romana odlaze u kuću, među zidove koji bi mogli biti utočište u trenucima čekanja, u tekstu “Pjesma grada (nije za tebe)” zid može biti i ocrtana granica, kredom na pločniku. “Songplay: jedna sekunda za lasice” bavi se trenutkom u kojem možda počinje rat i možda je zadnji dan mira prošao, zvuk je nalik bombardiranju, rušenju, onome što slute protagonisti romana. A “Ovo nije predstava o tvojoj ljepoti” kolektivni je, zborski glas žena koje preslaguju ratne ruševine i ponovo grade, na berlinskoj ulici Postdamer Strasse, s jasnom konotacijom na rusku agresiju na Ukrajinu; kazalište u Mariupolju gdje su u veljači 2022. civili potražili zaklon i velikim slovima napisali “djeca”, ali je kazalište uništeno bombardiranjem. Hibridni izvedbeni tekstovi snažnog ritma, u kojima su likovi više glasovi ili perspektive, bave se društvom koje proizvodi strah, nejednakost, raspad vrijednosti, osjećaj nemoći i skorog kraja. Motivi opeke, zidova, povjerenja u vlastite zidove, razorene kuće, laži i istine koji korespondiraju s motivom rat(ov)a, u dramskoj formi kao da se prožimaju s romanom o zadnjem danu mira. Protagonistica romana svjesna je kako ne može pisati iako zapravo piše. Sajko također ustrajno i odlično piše; na današnji svijet i njegov rasap, na njegove prijetnje koje se pretvaraju u svakodnevicu, odgovara onako kako je jedino moguće, hibridnom formom, neklasičnim žanrovima. I u tome je autentična, uvjerljiva i vrijedna svake minute čitanja unutar naših vlastitih zidova, dok se i oni ne raspadnu. A možda i neće, možda još ima te dobre nade u gradovima, zašto ne bih i to napisala - pa roman je i o tome kako je ponekad lakše povjerovati u laž jer tako štitimo sebe i druge. Književnost Ivane Sajko neka je vrsta takvog štita koji istovremeno izlaže nelagodi i od nje nas brani.
Vrhunski domaći pisci Domaći hitovi
koje se čitaju ovog proljeća
Zoran Ferić SPIDERMAN
Đurđica Čilić VIDIMO SE NA PAPIRU
Dragan Jurak SKIJANJE
Tahir Mujičić MALO MANJI ROMANI
Goran Gerovac PATOLOGIJA
Marinko Koščec PREKO MOSTA
Prorokova pjesma Paul Lynch, Naklada Ljevak. Prijevod: Dean Trdak
Kada diktatura zakuca na vrata
Paul Lynch u romanu ‘Prorokova pjesma’ donosi zastrašujuću priču koja na trenutke podsjeća na Kafkin ‘Proces’, na trenutke na dolazak fašista 1920-ih i nacista 1930-ih na vlast, na trenutke na Orwellovu ‘1984.’
Piše: GORAN GAVRANOVIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
“…ali tradicija nije ništa drugo nego ono oko čega se svi mogu složiti – znanstvenici, učitelji, institucije, ako promijeniš kontrolu nad institucijama, onda možeš promijeniti kontrolu nad činjenicama, možeš promijeniti strukturu vjerovanja, oko čega se svi slažu, to je ono što oni rade.”
Prorokova pjesma, Paul Lynch Naklada Ljevak, Zagreb 2025.
Jednog dana dva policajca pokucaju na vrata Eilishine kuće. Traže njenog muža, koji je jedan od vođa sindikata učitelja. Ništa važno, ništa hitno. Imaju par pitanja. Neka se javi kada dođe kući. Tako otprilike počinje roman “Prorokova pjesma”, u kojem se zloslutna mala pitanja, zloslutne male promjene zakona zbog izvanrednog stanja (ne zna se što je izvanrednom stanju uzrok ni postoji li on uopće), zloslutno malo osnivanje novog odjela policije, zloslutni mali dolazak jedne stranke na vlast, pretvara u smak svijeta. Njihovog svijeta, nekog svijeta čiji je nestanak tek niz vijesti na televiziji... Paul Lynch priča zastrašujuću priču koja na trenutke podsjeća na Kafkin “Proces”, na trenutke na dolazak fašista 1920-ih i nacista 1930-ih na vlast, na trenutke na Orwellovu “1984.”. Priče koje toliko dobro poznajemo, ali smo ih, utonuli u svijet demokracije i ljudskih prava, poprilično, da
Paul Lynch rođen je 1971., autor je pet romana. Njegov najnoviji roman ‘Prorokova pjesma’ osvojio je Bookerovu nagradu 2023. i Dayton Peace Prize, književnu nagradu za mir u kategoriji fikcije. Prethodno je, među ostalim, osvojio nagradu Kerry Group za irski roman godine i francusku nagradu Prix Libr’à Nous za najbolji strani roman
ne kažem potpuno, zaboravili. Ali nije to ono što je zastrašujuće. Zastrašujuće je kako “Prorokova pjesma” izgleda poput vijesti koje pratimo u novinama. Danas. Sad. Čini se da gotovo nijedna stvar u priči nije pretjerana. Nestanak oca, supruga, koji je nakon drugog razgovora možda uhićen, a možda i nije. Nitko ne odgovara. Polako ukidanje prava za pravom, polako raspadanje obitelji, koju Eilish grozničavo pokušava sačuvati. Nestanak susjedstva, društva, razumijevanja… U svemu tome čitatelj se, baš kao i Eilish, osjeća kao bespomoćni miš uhićen u labirintu. A podsjetimo, sve je počelo tek malim promjenama u zakonodavstvu, malim izvanrednim mjerama, malim, naizgled nevažnim, izmjenama u institucijama, da bi poput raka bujalo u potpunom nestanku ikakvog vezivnog tkiva između pojedinca i društva i države. Možda je upravo to najstrašnije u romanu, sve te naizgled neosvojive tvrđave zapadne demokracije, zapadnog društva, ustvari civilizacije, rastope se, kao što bi rekao Železničar u kultnoj seriji “Kuda idu divlje svinje” – “kao drek na kiši”.
“Ali to o čemu govorite samo je mišljenje. Nije to nikakvo mišljenje, to je činjenica pred zakonom. Činjenica. Da, postoji vladavina prava, ne možete nam ovako kršiti prava.Vladavina prava. To sam rekla. Govorite o toj riječi kao da razumijete što to znači riječ prava, pokažite mi koja su to prava prirođena čovjeku, pokažite mi kamen u koji su uklesana, gdje je to priroda tako odredila.”
Prorokova pjesma, Paul Lynch Naklada Ljevak, Zagreb
Nastavak na sljedećoj stranici
Georgi Gospodinov, bez sumnje, jedan je od najvažnijih suvremenih europskih pisaca. Njegovi romani obaraju emocijom i stilom te ostaju dugo u sjećanju. Vrtlar i smrt, poetičan, emotivno dubok roman, najintimnije je autorovo djelo.
WWW.FRAKTURA.HR
Intimna i potresna priča o odnosu oca i sina!
Roman o “botanici tuge” – o ljubavi koja ne nestaje, nego mijenja oblik i nastavlja rasti.
Zastrašujuće je to što stvarno, čitajući “Prorokovu pjesmu”, možemo razumjeti, pa čak i opravdati kako lako nestaju sva ta neotuđiva prava, sve te tradicije, sve te institucije koje nas štite. U ovom slučaju pravo, čini se neotuđivo u današnjoj civilizaciji (iako je upravo to pravo najčešće bilo kršeno, iskrivljavano, izvanrednim situacijama, domovinom i ne znam čime sve ne), koje je ukinuto, jest “habeas corpus”. Naizgled bezveze, zar ne? Neću sad ulaziti u pravnička objašnjenja “hebeasa corpusa” niti sofisticiranu raspravu o tome što ono znači, ali otprilike bi to bilo da te policija (ili koji već organ reda) mora izvesti pred sud (ili neko drugo neovisno tijelo) koje opravdava ili opovrgava zakonitost uhićenja. Zvuči bezveze, ništa posebno. Ali od toga u “Prorokovoj pjesmi” (a rekao bih i u stvarnosti) sve počinje. Ako policija, tajna policija ili bilo koja državna služba, može uhićivati a da uhićenje ne mora nikome opravdati – to znači… Pa probajte zamisliti. Ustvari, ne trebate pretjerano zamišljati. Sve se to već događalo u stvarnosti ili se upravo događa. Nakon te naizgled male i ne toliko važne promjene zbog izvanrednog stanja, opet je zastrašujuće to što ne znamo koje je to izvanredno stanje, što opet znači da bilo što i ništa može biti razlog za izvanredno stanje, koje, uostalom, većina ljudi i ne razumije, sva ostala prava, sve tradicije, sve ono što se smatra svetim i neotuđivim, počinje se rušiti poput pločica domina. Iako bi se roman moglo nazvati distopijskim, a sigurno ima elemente distopije, on to nije. Prije bi ga se moglo nazvati hiperrealističnim. Jer iako stvari nisu otišle tako daleko, čini se da su dijelovi onoga što se u romanu događa svuda oko nas. Ponavljam, zastrašujuće je to kako jedna naizgled sitna promjena može srušiti sve ono što smo smatrali neotuđivim i svetim. Upravo tako Paul Lynch pripovijeda Eilishinu priču, kao da se događa sad, kao pozadinu neke vijesti koju smo pročitali u novinama (ah da, i novine su jedna od tih institucija čije ćemo značenje za naš život doznati jednog dana kad ih više ne bude, a vjerujte mi, nadam se da će se to dogoditi nekada daleko, daleko u budućnosti). Polako nas uranja, zajedno s Eilish, u sve dublje i dublje krugove užasa koji se ljušte nekako sami od sebe. Zastrašujuća je i ta nemoć, a čitatelj će je svakako osjetiti dok čita, kad se iz jednog normalnog života uđe u košmar u kojem, ne znajući zašto, odjednom ne možeš dobiti putovnicu, tvoje sedamnaestogodišnje dijete dobiva poziv za vojsku (hm, odjednom se uvodi vojni rok, podsjeća li vas na neku državu?), članovi vladajuće stranke odjednom napreduju na poslu (hm, podsjeća li vas to na neku državu?), pa onda oni nepodobni gube posao (hm, i to bi moglo podsjetiti na neku državu), bivaju javno prozivani kao izdajice… Hm, podsjeća li vas to na nešto? Ono
što Lynch radi, stavljajući nas u Eilishinu kožu, jest da se poput nje osjećamo nemoćnim, ali isto tako neodlučnim kako reagirati… Da li pokušaj da se obitelj zadrži na okupu, da li čekanje da se dozna što je sa suprugom i ocem, da li čekanje da ludilo prestane, čine stvari još gorima, težima da se od njih otrgne, pobjegne i spasi što se spasiti dade? Eilish na to nema odgovora, nju nosi rijeka događaja, baš kao što bi, vjerujem, nosila i većinu čitatelja. Ono što stvar čini još realnijom i zastrašujućom jest način na koji Lynch priča, neprestanim prepričavanjem dijaloga, događaja, snova, reakcija, on dodatno pojačava osjećaj nemoći da se istrgne iz priče, da se prestane biti objekt pripovijedanja i postane subjekt. Taj način pripovijedanja s jedne strane usporava priču, dodatno naglašavajući polako uranjanje u bezdan iz kojeg nema izlaza, ali s druge strane čitatelja tjera da, gotovo bolno, okreće stranicu za stranicom u potrazi za izlazom, katarzom, nekim ne baš sretnim krajem, ali barem manje nesretnim krajem. Kojeg možda ipak neće biti.
“Gleda prema nebu promatrajući kišu kako prolazi prostorom, a na razrušenom dvorištu nema se ništa drugo vidjeti osim svijeta koji ustrajava u vlastitu postojanju, sporo raspadanje betona koji se prelijeva u blato koje se diže odozdo, a kad dvorišta više ne bude, ostat će samo upornost svijeta, svijet koji uporno tvrdi da nije san, a ipak onaj tko ga promatra ne može pobjeći iz tog sna i od cijene života, a to je patnja, i ona vidi svoju djecu kako su uvedena u svijet odanosti i ljubavi i vidi ih proklete u svijetu užasa, i poželi da takav svijet završi, da bude uništen, a onda pogleda svoje dojenče, to još uvijek nevino dijete, i shvati kako je iznevjerila samu sebe, i užasne se, jer vidi da iz užasa dolazi samilost, iz samilosti ljubav, a iz ljubavi mogućnost da svijet ponovo bude otkupljen, i vidi da svijet ne završava, da je ta pomisao da će svijet skončati baš za tvog života nekim naglim događajem, puka taština jer to što završava je život, i to samo tvoj život, jer ono o čemu pjevaju proroci jedna je te ista pjesma koja se pjeva kroz vrijeme, dolazak mača, svijet koji je progutala vatra, sunce koje u podne zalazi u zemlju i baca sve u mrak, bijes nekog boga utjelovljenog u prorokovim ustima, gnjev zbog opačina koje će biti iskorijenjene, i prorok ne pjeva o kraju svijeta, nego o onome što se dogodilo, što će se dogoditi i što se upravo događa, nekima, ali ne svima, jer svijet uvijek iznova završava, ali samo negdje, ne svugdje, kraj svijeta uvijek je lokalan, dolazi u tvoju zemlju, posjećuje tvoj grad, kuca na vrata tvoje kuće, za druge je to tek daleko upozorenje, kratka vijest u dnevniku, odjek događaja koji su već postali narodna predaja…” Prorokova pjesma, Paul Lynch Naklada Ljevak, Zagreb 2025.
Molierea Mihail Bulgakov, Disput. Prijevod: Ivana Peruško
Moj jadni, okrvavljeni majstore!
Razigran portret velikoga francuskog satiričara 17. stoljeća ispisan rukom velikoga ruskog satiričara 20. stoljeća
Piše: JULIA OČIĆ
Nevjerojatna je povlastica živjeti u vremenu kada su nam djela Mihaila Bulgakova, jednog od najvećih, ali i najcenzuriranijih ruskih pisaca i dramatičara, potpuno dostupna, kada ih možemo čitati iz dana u dan i kada se svakodnevno možemo diviti njegovoj književnoj veličini. Teško je uopće i zamisliti s kakvim se on sve užasima suočavao kada je 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća stvarao svoja najveća djela koja su uglavnom bila zabranjivana, cenzurirana ili su jednostavno završila u ladici, a ni on sam pritom nije vjerovao da će ikada ugledati svjetlo dana. Svoj roman “Majstor i Margarita”, svoje najveće i najpoznatije djelo, u tajnosti je pisao još od 1929. godine pa sve do svoje smrti 1940. godine. U cenzuriranoj i skraćenoj verziji roman je objavljen 1966./1967. godine u časopisu “Moskva”, a u punoj verziji tek 1973. godine te je proglašen jednim od najčitanijih ruskih romana svih vremena. Nemoguće je uopće i zamisliti kako bi povijest svjetske književnosti izgledala da taj roman nije došao do čitatelja. A to je samo jedno od niza Bulgakovljevih djela čije su postojanje sovjetske vlasti nastojale zataškati ili izbrisati. Među njima je i njegov “Život gospodina de Molièrea”, romansirana biografija najvećeg francuskog komediografa, koju je Bulgakov napisao još 1933. godine i čije je hrvatsko izdanje, u fantastičnom prijevodu Ivane Peruško, 2025. godine objavila nakladnička kuća Disput. Sam Bulgakov posmrtnu je slavu stekao kao prozaik, ponajprije zahvaljujući ranije spomenutom “Majstoru i Margariti”, no ipak se ne smije zaboraviti da je svoju književnu karijeru započeo kao dramski pisac, a uz to se bavio i kazališnom režijom, pisanjem kazališnih kritika i feljtona te stoga nimalo ne iznenađuje da je upravo Molière bio jedna od najvažnijih figura koja je utjecala na Nastavak na sljedećoj stranici
Genijalnost na polju književnosti, ali i život ispunjen borbom za vlastitu egzistenciju i borbom protiv konstantnih ugnjetavanja od strane vlasti niti su koje povezuju Bulgakova i Molièrea
njegovo stvaralaštvo, a Bulgakov mu se u svojim djelima okrenuo nakon što su njegove predstave, postavljene na daskama Moskovskoga umjetničkog akademskog kazališta (MHAT), jedna za drugom skinute s repertoara i proglašene nepodobnima i skandaloznima. Sve je započelo, naravno, s njegovom dramom “Dani Turbinovih”, postavljenom u listopadu 1926. godine, koju je sam Staljin navodno pogledao petnaestak puta, no koja je bila popraćena izuzetno negativnim reakcijama sovjetske kritike te je, unatoč interesu publike, vrlo brzo skinuta s programa. Bila je to samo uvertira u sve ono što će uslijediti s ostalim Bulgakovljevim dramama, ali i proznim djelima, te se njegova fascinacija Molièreom može tumačiti i kao divljenje genijalnosti koju Molière pokazuje u svojim djelima, ali i kao istraživanje ličnosti umjetnika koji se također nalazio u sukobu s vlastima i koji je također doživio brojne zabrane, no s kojim je Bulgakov dijelio iznimnu ljubav prema kazalištu te je naposljetku upravo iz te ljubavi nastao ovaj živopisan i autentičan portret jednog od najvećih francuskih satiričara 17. stoljeća. A napisati ga nikako nije mogao nitko drugi osim jednog od najvećih ruskih satiričara 20. stoljeća. Jedna od najljepših i najzanimljivijih karakteristika Bulgakovljeva stvaralaštva, koja itekako dolazi do izražaja i u “Životu gospodina de Molièrea”, jest njegovo majstorsko pripovijedanje kojim kao da daje život svakoj stranici koju je ikada ispisao. Njegov pripovjedač koji čitateljima razotkriva život ovog francuskog genija čitavo vrijeme pokazuje sklonost ironiji, usputnim komentarima te različitim živahnim i razigranim izjavama, no u prvom redu pokazuje sklonost glavnom junaku, s kojim će često suosjećati i kojega će već u prologu, u kojem francuskoj primalji pokušava objasniti kakvo će dijete upravo doći na svijet, otvoreno i iskreno hvaliti: “Naime, to će novorođenče postati poznatije čak i od trenutačnog kralja, vašeg Luja XIII., postat će poznatije čak i od onog koji će ga naslijediti, a taj će se kralj, mila moja gospođo, zvati Luj Veliki ili Kralj Sunca! Postoji, mila moja, jedna divlja zemlja, vi niste čuli za nju, zove se Moskovija, hladna je to i strašna zemlja. Nema u njoj prosvijećenosti, nastanjena je barbarima koji govore vama nerazumljivim jezikom. No čak će i do te zemlje doprijeti riječi onoga kojeg sada pomažete donijeti na svijet.” Iako je “Život gospodina de Molièrea” Bulgakov napisao po narudžbi biblioteke “Život izvanrednih ljudi” u izdanju Žurgaza te za potrebe pisanja istražio čitav niz povijesnih i biografskih knjiga, urednik Aleksandr Tihonov njegov je rukopis odbio te u pismu zatražio od Bulgakova da temeljito preradi i doradi, pri čemu se glavna zamjerka odnosila upravo na pripovjedača, čiji se stil nije nimalo uklapao u okvire one književnosti koja se tih kobnih 30-ih godina smatrala prihvatljivom. Bulgakov, koji je u ranijim djelima čak bio spreman pristati na određene ustupke, ovoga puta nije pristao na doradu romana te je ga je odlučio sahraniti i zaboraviti da je ikada postojao. Njegov portret velikog komediografa na svoju je prvu, cenzuriranu objavu čekao gotovo 30 godina, a u punoj je verziji objavljen tek 1966. godine. Bulgakov ga
nije dočekao, kao što nije dočekao ni objavu “Majstora i Margarite”. Njegova su najbolja djela tako za njegova života ostala potpuno skrivena, a Bulgakov je umro ne znajući kakva ga slava tek čeka i do kojih će sve krajeva svijeta jednoga dana doprijeti njegove riječi. Genijalnost na polju književnosti, ali i život ispunjen borbom za vlastitu egzistenciju i borbom protiv konstantnih ugnjetavanja od strane vlasti još su neke od niti koje povezuju Bulgakova i Molièrea. Njegov junak - maestro, kako ga je, nimalo slučajno, prozvao Bulgakov (u prologu mu se čak obraća rečenicom “A ti, moj jadni, okrvavljeni majstore!”) - umire gušeći se u vlastitoj krvi, potpuno premoren od svih nevolja s kojima se tijekom života morao suočiti te pred sam kraj ni njemu samome više nije jasno u čemu leži smisao takvog života, u kojem je čovjek potpuno lišen zadovoljstva i radosti. Nešto slično dogodilo se i Bulgakovu, koji je više puta pokušavao nagovoriti sovjetske vlasti da mu dopuste odlazak iz države (čak im je 1930. godine uputio i opširno pismo, nakon kojega je uslijedio mučan i razočaravajući telefonski razgovor sa samim Staljinom), no taj mu zahtjev nikada nije odobren te je naposljetku i sam zapisao kako ga je snašla “bolna nesreća”. Upravo se nakon tog događaja u “Majstoru i Margariti” pojavljuje i tema odnosa umjetnika i vlasti, utjelovljena u liku majstora, što predstavlja veliku promjenu u odnosu na ranije skice romana, a tada nastaje i “Život gospodina de Molièrea”, čiji glavni junak dijeli Bulgakovljevu sudbinu te mu postaje svojevrstan saveznik u svim užasima s kojima se suočava, no isto tako i netko tko je, unatoč svim nedaćama, uspio pokazati veličinu svojeg talenta. Ako pojam pisca za Bulgakova predstavlja zemaljsku osobu, vrlo često osrednju u svojem radu, pojam majstora ono je čemu svatko tko se bavi književnim radom treba težiti jer upravo on predstavlja najuzvišeniji oblik umjetnika, on je netko izvan zemaljskih kategorija, netko čija genijalnost ne poznaje granice, netko tko zaslužuje besmrtnost. “Život gospodina de Molièrea” stoga se, najjednostavnije rečeno, može opisati kao roman koji je jedan majstor posvetio drugom majstoru, onom kojega mu nije bilo suđeno vidjeti za života, ali čija je djela itekako poznavao i zavolio te je upravo zbog toga opisao njegov život do najsitnijih detalja, s nevjerojatnim poštovanjem i divljenjem te s velikom dozom suosjećanja. Tužno je razmišljati o sudbinama ove dvojice majstora, no činjenica da su njihove riječi naposljetku pronašle put do čitatelja i postale neizostavni i nezamjenjivi dio svjetske književnosti svakoga bi trebala ispuniti neopisivom srećom i neopisivim ponosom. Za Bulgakovljev roman o Molièreu, kao i za njegov roman o vragu, činilo se kao da su pohranjeni u svoje književne grobnice i kao da nikada neće oživjeti. I kako sada reći da Woland nije bio u pravu kada je, obraćajući se majstoru koji je tada već izgubio svaku nadu, rekao kako “rukopisi ne gore”? Novo izdanje ovoga vrsnog romana o neponovljivom Molièreu samo je još jedan dokaz toga, dokaz da ona vrhunska književnost može nadživjeti sve pritiske vlasti i sve zakone ovoga svijeta te postati nešto potpuno nadzemaljsko, uzvišeno i apsolutno bezvremensko.
KULTURNI TURIZAM U ZAGREBU
dr. sc. Martina Bienenfeld, direktorica Turističke zajednice grada Zagreba
dr. sc. Martina Bienenfeld otkriva kako grad stvara nezaboravna kulturna iskustva
OD FESTIVALA DO INTIMNIH KUTAKA GRADA ZAGREBA
Kulturni turizam u Zagrebu više nije usputni doživljaj – on je razlog dolaska. Od međunarodnih festivala i spektakularnih svjetlosnih instalacija do malih, intimnih umjetničkih kutaka, grad nudi iskustva koja povezuju povijest, suvremenost i kreativnu energiju lokalne zajednice
Kulturni turizam nije više dodatak putovanju, on postaje jedan od glavnih razloga dolaska u neki grad. Posjetitelji više ne žele samo razgledati popularne znamenitosti nego osjetiti ritam grada, upoznati njegove kvartove i doživjeti kreativnu energiju koja oblikuje svakodnevni život. Drugim riječima, moderne kulturne gradove ljudi ne samo da razgledavaju nego ih doživljavaju na više razina.
Uz muzeje, galerije i povijesnu baštinu, u posljednjih deset godina u središte interesa počeli su dolaziti festivali, suvremena umjetnost, arhitektura, dizajn, glazba i različite inicijative koje nastaju iz nezavisne kulturne scene. Gradovi tako izrastaju u živi kulturni ekosustav u kojem se isprepliću institucije, umjetnici, kreativne industrije i urbani način života.
U takvom kontekstu i Zagreb posljednjih godina sve jasnije oblikuje svoj identitet kulturne city break destinacije.
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: MARTINA BARTOLIĆ ARALICA
Kako se kulturni turizam u Zagrebu mijenjao, gdje je danas i u kojem smjeru ide dalje, govori nam dr. sc. Martina Bienenfeld, direktorica Turističke zajednice grada Zagreba.
ZAGREB KAO KULTURNA METROPOLA
- Zagreb je grad koji ima iznimno bogatu kulturnu infrastrukturu, od velikih nacionalnih institucija do vrlo živahne nezavisne i alternativne scene. Upravo ta kombinacija daje mu poseban identitet. Festivali, koncerti na otvorenom, umjetničke instalacije u javnom prostoru, programi u gradskim četvrtima ili interdisciplinarni projekti sve više oblikuju turistički kalendar grada. Takav pristup omogućuje nam da Zagreb pozicioniramo kao modernu europsku kulturnu metropolu, ali i da kulturni sadržaj rasporedimo tijekom cijele godine, čime potičemo stabilan i održiv razvoj turizma - objašnjava Martina Bienenfeld.
novu dimenziju kroz Festival svjetla Zagreb, koji je u kratko vrijeme postao jedno od najposjećenijih kulturnih događanja.
- Projekt je prepoznao Forbes, koji ga je ove godine uvrstio među 12 najboljih događanja u Europi, potvrđujući da inovativne kulturne inicijative i vizualna umjetnost mogu snažno promicati grad i njegovu međunarodnu prepoznatljivost - ističe Bienenfeld. Ljetni kulturni život Zagreba obilježava niz glazbenih događanja. Posebno se ističe Zagreb Classic u organizaciji TZGZ i partnera - open - air festival klasične glazbe na Trgu kralja Tomislava, koji okuplja vrhunske izvođače i u vrlo kratkom roku postao je vodeći festival klasične glazbe u Hrvatskoj i regiji. Uz Zagreb Classic, koncerti popularne, jazz, rock i elektroničke glazbe dodatno potvrđuju međunarodnu kulturnu vidljivost Zagreba i bogatstvo glazbenih iskustava za sve generacije. INmusic, najveći glazbeni festival na otvorenom u Hrvatskoj, i ove godine donosi niz vrhunskih izvođača, čineći Zagreb središtem glazbenih doživljaja za domaću i međunarodnu publiku.
Osobno me oduševljavaju male, gotovo intimne urbane inicijative: radionice, pop-up izložbe, performansi i neformalni susreti u gradskim prostorima jer pružaju blizak, osoban doživljaj i otkrivaju svu kreativnost zajednice. Istodobno uživam u velikim koncertima poput Zagreb Classica, gdje klasična glazba okuplja publiku u vrlo lijepom, neformalnom ambijentu te stvara poseban osjećaj zajedništva
ADVENT ZAGREB - KULTURNI BREND
Zagreb je razvio niz manifestacija prepoznatljivih ne samo u Hrvatskoj nego i međunarodno. Među najistaknutijima svakako je Advent Zagreb, koji je Turistička zajednica grada Zagreba, u suradnji s Gradom i partnerima, sustavno profilirala tijekom godina, napominje Bienenfeld. Zahvaljujući strateškom razvoju, kreativnim programima i snažnoj promociji, Advent je postao jedna od najprepoznatljivijih zimskih manifestacija u Europi i tri godine zaredom proglašen je najboljim božićnim sajmom. - Tijekom godina Advent je prerastao u snažan turistički i kulturni brend grada, od koncerata i umjetničkih programa, preko bogate gastronomske ponude, do jedinstvenog uređenja gradskih trgova i ulica. Iznimno mi je drago da je naš Advent poslužio kao inspiracija te da danas advente organiziraju u više od 70 gradova i općina diljem Hrvatske. U razdoblju adventa i novogodišnjih događanja Zagreb ostvaruje više od 160.000 dolazaka i više od 310.000 noćenja, što jasno pokazuje koliko ovakve manifestacije mogu snažno utjecati na turistički promet i međunarodnu vidljivost grada - napominje Bienenfeld.
PROLJEĆE I LJETO - PRAZNICI ZA OČI I UŠI
Advent nije jedino događanje koje Zagreb može ponuditi turistima. U proljeće grad dobiva potpuno
’ZA SVAKOGA PO NEŠTO’ Tijekom godine Zagreb ugošćuje i međunarodno relevantne festivale, poput Animafesta, ZagrebDoxa i Zagreb Film Festivala, koji potvrđuju njegovu kulturnu dinamiku. Uz institucionalnu i mainstream ponudu, grad privlači publiku koja traži alternativne, nezavisne i urbane sadržaje. Mlađe generacije i ljubitelji indie glazbe, street arta, performansa i improvizacije uživaju u događanjima poput Cest is d’Best, raznih DIY i nezavisnih festivala, koncerata u klubovima i kulturnim centrima te otvorenih radionica i kreativnih projekata u javnom prostoru. Ova publika dolazi izvan standardnih turističkih ruta i traži iskustva koja su autentična, neposredna i bliska svakodnevnom životu grada.
KULTURA U JAVNOM PROSTORU
Gradski prostor dodatno oživljavaju manifestacije koje kulturu donose među građane. Projekt Okolo pretvara trgove i parkove u galerije suvremene umjetnosti, a Večeri na Griču nude intimne koncertne doživljaje. Međunarodna smotra folklora Zagreb okuplja ansamble iz cijelog svijeta i prikazuje bogatstvo folklorne tradicije. Uz niz književnih, kazališnih, glazbenih i drugih festivala tijekom godine, Zagreb nudi raznolik i živ kulturni sadržaj.
- Takvi programi ne privlače samo turiste nego obogaćuju i svakodnevni život građana, stvarajući živu, autentičnu i međunarodno relevantnu kulturnu scenu – napominje Bienenfeld.
HRVATSKA ZANIMLJIVA SVIMA
A kad govorimo o posjetiteljima, zanimljivo je da grad već godinama bilježi stabilan rast dolazaka stranih gostiju, koji čine značajan udio u ukupnom
Premium ne znači nužno ekskluzivnost nego višestruku interpretaciju kulture i pažljivo osmišljene programe, kaže
turističkom prometu.
- Među najzastupljenijim tržištima su SAD, Njemačka, Italija, Španjolska, Velika Britanija, Francuska i Austrija, ali i susjedne zemlje, osobito Slovenija, Bosna i Hercegovina te Srbija. U posljednje vrijeme sve jasnije primjećujemo povratak gostiju s udaljenijih tržišta, poput Kine, Južne Koreje i drugih azijskih zemalja. Za njih kulturni sadržaji, muzeji, festivali i povijesne lokacije često predstavljaju važan dio doživljaja destinacije. Strani turisti često ističu kako im je upravo ta energija zajedničkog sudjelovanja u kulturnim događanjima jedan od najljepših aspekata boravka u Zagrebu - ističe direktorica Turističke zajednice grada Zagreba.
KULTURA I LOKALNA EKONOMIJA
Kulturni turizam snažno utječe i na lokalno gospodarstvo. Posjetitelji koji dolaze zbog kulturnih događanja koriste smještaj, restorane, prijevoz, trgovine i razne usluge, čime generiraju značajne prihode za zajednicu. Martina Bienenfeld napominje da velike manifestacije poput Adventa ili Festivala svjetla Zagreb donose povećan broj dolazaka i noćenja, što izravno pogoduje hotelijerima, ugostiteljima i mnogim drugim poduzetnicima.
Učinak kulturnog turizma seže dalje - razvija kreativne industrije, produkciju, dizajn i kulturni menadžment, otvara nova radna mjesta i potiče inovativnost. Kultura također jača identitet grada, što dugoročno povećava njegovu međunarodnu prepoznatljivost i konkurentnost među europskim destinacijama.
DODATNI RAZLOG DOLASKA
Književne i umjetničke manifestacije imaju važnu ulogu u oblikovanju identiteta destinacije i dodatno pridonose lokalnoj ekonomiji, kaže Bienenfeld. One često čine Zagreb posebnim i drugačijim u odnosu na druge gradove, a za određene nišne publike - primjerice ljubitelje književnosti, suvremene umjetnosti ili filma, takve manifestacije mogu biti glavni motiv dolaska.
- Festival svjetske književnosti, Zagreb Book Festival i Interliber privlače autore, prevoditelje i čitatelje iz cijelog svijeta. Manji programi, poput književnih večeri u klubovima i kulturnim centrima te tribine i radionice u knjižnicama, dodatno obogaćuju lokalnu scenu i nude intimna iskustva za posjetitelje zainteresirane za različite oblike suvremene i kulturne ponude. Široj publici manifestacije dodaju novu dimenziju iskustvu grada i često utječu na to da posjetitelji produlje boravak ili odaberu određeno razdoblje godine za posjet.
- Upravo zbog toga Turistička zajednica grada Zagreba kontinuirano podržava projekte koji razvijaju kulturnu scenu i pridonose međunarodnoj vidljivosti grada - ističe direktorica Turističke zajednice grada Zagreba.
OD IDEJE DO IZVEDBE Turistička zajednica grada Zagreba kulturne manifestacije osmišljava strateški, spajajući kulturnu vrijednost, identitet grada i doživljaj posjetitelja.
DUBRAVKO MILOSLAVIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
- Prije svega važni su nam kvaliteta programa, umjetnička razina sadržaja, relevantnost sudionika i potencijal manifestacije da bude prepoznata i izvan lokalnoga konteksta - navodi Bienenfeld.
- Jednako je važna autentičnost. Projekti proizlaze iz identiteta Zagreba i ističu njegove posebnosti, od povijesne baštine i arhitekture do suvremene urbane kulture i kreativne scene. Suradnja s kulturnim institucijama, umjetnicima i partnerima omogućuje da programi budu sadržajno bogati, raznoliki te otvoreni prema građanima i posjetiteljima. Posebnu pozornost posvećujemo dostupnosti i održivosti, a to znači da su kulturni sadržaji prisutni u različitim dijelovima grada i tijekom cijele godine. Tako manifestacije postaju više od pojedinačnih događaja: one oblikuju identitet Zagreba i jačaju njegovu atraktivnost kao cjelogodišnje kulturne destinacije.
MARTININI FAVORITI
Poseban fokus bit će na programima koji spajaju umjetnost i javni prostor, nude interaktivna i iskustvena događanja te omogućuju digitalnu pristupačnost. Također planiramo projekte koji omogućuju personalizirane doživljaje, primjerice tematske kulturne ture ili programe prilagođene različitim interesima posjetitelja, od kulturnih i kreativnih sadržaja do gastronomskih i iskustvenih programa
PREMIUM PONUDA GRADA
Uz spomenutu kulturnu ponudu, grad razvija i premium kulturnu ponudu, koja nudi posjetiteljima dublje i sofisticiranije iskustvo. Premium ne znači nužno ekskluzivnost nego višestruku interpretaciju kulture i pažljivo osmišljene programe koji omogućuju dublje razumijevanje grada i njegove umjetničke scene - ističe Bienenfeld. Primjer takve ponude je projekt Museums, maybe, koji objedinjuje neobične zagrebačke kolekcije i zbirke te otvara nove načine interpretacije kulturnog sadržaja. Takve inicijative pokazuju kako kultura može biti inovativna, otvorena i relevantna u suvremenom urbanom kontekstu, a istaknuta je kao primjer dobre prakse i kroz platformu Stories - Experience Premium Croatia, Hrvatske gospodarske komore.
Premium ponuda uključuje i kurirane kulturne ture, tematske programe, posebne izložbene projekte te susrete s umjetnicima i kustosima, koji posjetiteljima omogućuju intimniji i personaliziraniji doživljaj grada. Međunarodna suradnja dodatno otvara prostor za inovativne formate i nove načine interpretacije umjetnosti. Kombinacija povijesne baštine, suvremene umjetnosti, dizajna i kreativnih industrija omogućuje Zagrebu da razvija kulturnu ponudu koja je sofisticirana, suvremena i autentična - što sve više prepoznaju i međunarodni posjetitelji, objašnjava Bienenfeld.
- Osobno me oduševljavaju male, gotovo intimne urbane inicijative: radionice, pop-up izložbe, performansi i neformalni susreti u gradskim prostorima jer pružaju blizak, osoban doživljaj i otkrivaju svu kreativnost zajednice. Istodobno uživam u velikim koncertima poput Zagreb Classica, gdje klasična glazba okuplja publiku u vrlo lijepom, neformalnom ambijentu te stvara poseban osjećaj zajedništva. Upravo ta kombinacija intimnih, bliskih doživljaja i žive gradske energije čini da kultura u Zagrebu zaista ‘živi’ i pretvara grad u mjesto koje inspirira i građane i posjetitelje. Bienenfeld također ističe kako bi voljela da posjetitelji Zagreb dožive kao grad u kojem kreativnost prožima svaki kutak i susret, gdje povijest i suvremenost skladno koegzistiraju, a svaka ulica i trg pričaju svoju priču. - Željela bih da naši posjetitelji osjete kako je naš grad dovoljno velik da nudi bogat kulturni program, ali istodobno dovoljno intiman da se može istražiti polako, u vlastitom ritmu - dodaje. Upravo takav doživljaj - kroz susrete, kreativnost i autentične trenutke koji ostaju u sjećanju - najbolje sažimaju riječi spisateljice i novinarke Miriam Beard: “Putovanje te ostavi bez riječi, a potom te pretvori u pripovjedača”. Nadamo se da će svaki posjetitelj ponijeti sa sobom svoju priču iz Zagreba, priču koja nadahnjuje, koja se dijeli i koja pokazuje kako grad može ostaviti trag u svakome tko ga otkrije.
POGLED U BUDUĆNOST
U sljedećim godinama Zagreb će neupitno nastaviti razvijati postojeće uspješne manifestacije, ali i poticati nove projekte koji prate suvremene trendove u kulturi i turizmu, uz održivo korištenje gradskih prostora i u suradnji s partnerima.
- Poseban fokus bit će na programima koji spajaju umjetnost i javni prostor, nude interaktivna i iskustvena događanja te omogućuju digitalnu pristupačnost.
Također planiramo projekte koji omogućuju personalizirane doživljaje, primjerice tematske kulturne ture ili programe prilagođene različitim interesima posjetitelja, od kulturnih i kreativnih sadržaja do gastronomskih i iskustvenih programa - kaže direktorica Turističke zajednice grada Zagreba.
- Cilj nam je kontinuirano razvijati kulturnu ponudu koja je u skladu s globalnim trendovima, privlačna i građanima i posjetiteljima, te dodatno učvrstiti poziciju Zagreba kao dinamične, inovativne, kreativne i održive europske destinacije.
SADRŽAJ NASTAO U SURADNJI S TURISTIČKOM ZAJEDNICOM GRADA ZAGREBA
Knjige koje su vojnici nosili. Knjige koje su čitali. Knjige koje su nadživjele rat.
Legenda o planini
Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma ‘Legenda o planini’ i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči, napisao je književnik Josip Mlakić
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: JOSIP MLAKIĆ, Fotografije: ZDRAVKO TERKEŠ I MIRKO PIVČEVIĆ
UTvorcu, zbirci pjesama, kratkih eseja i književnih crtica, Jorge Luis Borges propituje granice ljudske kreativnosti i posvećenosti. Borges, u pogovoru, daje upute kojima uspostavlja određenu hijerarhiju, ne stavljajući u prvi plan tekst, već autora. Pogovor je pretvorio u književni prostor u koji se, kao u ušće, slijevaju svi drugi tekstovi zbirke. Na jednom mjestu piše: Čovjek riješi nacrtati svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlastiti lik.
Ako je suditi po Borgesovim rečenicama, svaki naš nesvjesni čin ima svoj duboki smisao i predstavlja djelić mistične religije koja ima svoje oltare i svece, mučenike i grešnike, heretike i dogmatike... Borges kao da opisuje mehanizam nastanka legendi koji seže u dane kad je Bog protjerao ljude iz raja zemaljskog, od kojih svaka, kao nevidljivi pečat, nosi na sebi lik svog Tvorca. U ljudskom odnosu prema planinama naziru se brojni religijski elementi. Zaljubljenici u planine, kao njihovi čuvari i prvosvećenici, ispisuju svojim hodoljubljima vla-
JOSIP MLAKIĆ suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane: “Kad magle stanu”, 2002., “Živi i mrtvi”, 2002., “Psi i klaunovi”, 2006., “Tragom zmijske košuljice”, 2007., “Čuvari mostova”, 2007., “Ljudi koji su sadili drveće”, 2010., “Planet Friedman”, 2012., “Svježe obojeno”, 2014., “Božji gnjev”, 2014., “Majstorović i Margarita”, 2016., “Bezdan”, 2016., “Crni gavran i bijele vrane”, 2018., “Skica u ledu”, 2018., “Evanđelje po Barabi”, 2019., “O zlatu, ljudima i psima”, 2020., “Na Vrbasu tekija”, 2021., “Druga Noina arka”, 2022., “Izgaranje”, 2023., zbirke priča: “Puževa kućica”, 1997., “Odraz u vodi”, 2002., “Obiteljska slika”, 2002., i “Ponoćno sivo”, 2004. Roman “Živi i mrtvi” donio mu je 2002. V. B. Z.ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman “Svježe obojeno”, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta: za “Božji gnjev” 2014. i za “Crni gavran i bijele vrane” 2018. Za roman “Skica u ledu” dobio je Nagradu Mirko Kovač 2018., te Nagradu fra Martin Nedić 2019. godine. Film Kristijana Milića “Božji gnjev”, snimljen prema istoimenom romanu, premijerno je prikazan 2024. na Pulskom filmskom festivalu.
stiti lik, ostavljajući iza sebe mapirane dijelove planina: izvore, vrhove, prijevoje, pećine, putove, grobove i rijeke. Cijeli je niz legendi tijesno povezanih sa stvarnim ljudima i njihovim tragičnim sudbinama. Nomadi i putnici namjernici gubili su živote u bujicama koje su se spuštale s planine nakon iznenadnog proloma oblaka, ili pri susretima s divljim životinjama, medvjedima ili vukovima. I danas su živa sjećanja na svaku od tih smrti, a neka mjesta stradanja su i obilježena, kao znamen i kao opomena drugima. Tokom snimanja, vodiči svaki put upozoravaju na njih, jer su mjesta stradanja u jednom trenutku postala dio usmene predaje. Običaj je kod katolika, što se u velikoj mjeri zadržalo i do danas, da zastanu i prekrste se, kao da se nalaze ispred oltara, pretvarajući mjesta stradanja u svojevrsna svetišta. (...)
Legenda govori o ženi koja je na jezeru prala prljavo rublje, što je bilo izričito zabranjeno. Kad ga je oprala, jezero je krenulo za njom i potopilo je. Nastanak ove legende, koja je ujedno i neka vrsta poučne priče, donekle je moguće i rekonstruirati
Izlazimo na Kolo, jedan od najljepših dijelova Vranice. Početkom ljeta, kad dozrijevaju borovnice, koje se ovdje nazivaju i vrisinjama, po Kolu, koje se nalazi na visini od oko 1800 metara, vide se brojni berači, uglavnom iz sela smještenih uz gornji tok Vrbasa. Beračima, a često je riječ o čitavim obiteljima, od kojih se neke u sezoni berbe nastane na Vranici, obilje plodova donosi lijepu zaradu. Nakon što prođe sezona borovnica, dozrijevaju brusnice, koje na tom dijelu također rastu u izobilju. Paracelsus, švicarski liječnik, astrolog, filozof i alkemičar iz šesnaestog stoljeća, o kojemu je Borges napisao čudesnu priču pod nazivom Paracelsusova ruža, zapisao je kako su livade, pašnjaci, brda i planine ljekarne. To pogotovo vrijedi za Kolo i
još neke dijelove planine, poput Gunjače na krajnjem zapadu. Osim borovnice, koja se od pamtivijeka koristi u tradicionalnoj medicini, čiji su svi dijelovi, od stabljike, listova pa do plodova, ljekoviti, bere se još uva, od čijih se listova spravlja lijek protiv upale mokraćnih kanala koji se koristi i u suvremenoj medicini, i srčanik, biljka koja naraste i do dva metra u visinu, čiji je korijen ljekovit. Koristi se za liječenje bolesti jetre, loše probave, stomačnih infekcija i malokrvnosti. U novije vrijeme, u suvremenoj medicini, srčanik se koristi za liječenje anoreksije. Osim ljekovitog bilja, Vranica je poznata i po endemskim biljnim vrstama od kojih su najpoznatije vraničko zvonce i vranička vrkuta. Početak je studenog. Pred nama se otvara široko sivo polje obraslo visokom, sasušenom travom, polegnutom od nedavnih kiša. Već krajem srpnja trava na Kolu bila je suha zbog neobično sušnog ljeta, kad mjesecima nije pala kiša. Nakon tri sata vožnje po lošem i neodržavanom putu, dolazimo do Dobroškog jezera. Nalazi se u dubokoj krškoj uvali, na visini od oko 1840 metara. To je drugo najviše jezero na prostoru Bosne i Hercegovine, odmah iza Idovičkog na obližnjoj Raduši, čiji se najviši vrh Idovac vidi s rubnih dijelova uskopaljskog dijela Vranice, s druge strane doline Vrbasa. Jezero nema površinskih pritoka, već se napaja vodom iz podzemnih izvora. Najveće je u proljeće, kad nakon otapanja snijega znatno poraste njegov nivo.
U blizini jezera, koje je jedini prirodni izvor pitke vode na ovom dijelu planine, o čemu svjedoče i tragovi divljih svinja oko jezera, kakvi se rijetko viđaju na drugim dijelovima planine, pogotovo ne na tolikoj visini, nekad su se nalazili dobroški stanovi. Danas od njih nisu ostali nikakvi tragovi: zapaljeni su za vrijeme rata, koji je pružio pipke i do djevičanskih planinskih predjela. (Čak se, kad smo na tu lokaciju dolazili u jesen, ni po čemu nije dalo naslutiti da su se tu nalazili stanovi, dok se ljeti njihovi ostaci uočavaju tek po gusto izraslim koprivama uz zarasle zidine, koje rastu jedino na tim mjestima.)
Uz jezero, koje polako nestaje, pretvarajući se u močvaru, veže se pojednostavljena verzija legende o nastanku Prokoškog jezera, jednog od najljepših planinskih jezera u Bosni i Hercegovini, koje se nalazi desetak kilometara sjeverno. Legenda govori o ženi koja je na jezeru prala prljavo rublje, što je bilo izričito zabranjeno. Kad ga je oprala, jezero je krenulo za njom i potopilo je. Nastanak ove legende, koja je ujedno i neka vrsta poučne priče, donekle je moguće i rekonstruirati. Čini se da je nastala s ciljem očuvanja čiste sredine, s punom sviješću drevnih pripovjedača da zemlju i planinu ostavljamo u nasljeđe budućim naraštajima. Sljedeća etapa našeg puta je čatrnja, koja se nalazi par kilometara dalje. Ovaj jedinstveni kompleks, koji podsjeća na urušeni artefakt neke izgubljene civilizacije, izgrađen je prije osamdesetak godina, sredinom pedesetih. Pri pogledu na urušeno i zaraslo korito, smješteno uz put, iz kojega se napajala stoka, djelomično urušeni plato za prikupljanje kišnice, na podzemne bazene u kojima se po površini vode uhvatio debeli sloj mulja i prljavštine, u primisli se, kao refren, jave stihovi iz epske narodne pjesme koje je u studiji iz 1950-ih zapisao historiograf Hamdija Kreševljaković:
Vrijeme kule niz kotare gradi, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.
Kilometar-dva dalje od čatrnje, u blizini puta koji se spušta prema Crndolu, nalazi se pećina Babina Greda. Put do nje lokalna šumarija zatvorila je dubokim kanalima, kako bi spriječila bespravnu sječu visokih šuma smrče. Ostavljamo automobil kod prve prepreke i spuštamo se kilometar-dva niže, prema pašnjaku na čijem rubu započinje duboka provalija. Pećina, do koje vodi uska staza uz koju zjapi provalija koja zanosi pogled, nalazi se ispod goleme stijene, tako da se nismo usudili probiti do nje i snimiti je kamerom. U neveliku, plitku prostoriju pravokutnog presjeka stočari su nekada, za vrijeme vremenskih nepogoda, zatvarali ovce. Danas je posjećuju tek rijetki, među kojima je i naš vozač koji kaže kako je prije dvadesetak godina pećina devastirana i da je tom prilikom posjećen i odnesen sav pećinski nakit, te da se nešto slično dogodilo s još nekim vraničkim pećinama.
U blizini se nalazi i duboka jama čiji je ulaz zarastao u šiblje i čiju dubinu još nitko nije izmjerio, iz koje navodno vode tuneli do prostranih podzemnih pećina.
Nastavak na sljedećoj stranici
Po legendi, u jami žive zle vile s kozjim papcima umjesto stopala, koje noću, za jake mjesečine, igraju kolo oko jame. Po drugoj legendi vezanoj uz bezimenu jamu, neki su mladići pokušali izmjeriti njezinu dubinu. Usjekli su najvišu smrču, skinuli grane s nje i ubacili je u jamu, koja je, navodno, bila toliko duboka da mladići nisu ni čuli kad je smrča dotaknula dno. Nakon toga, iz jame je izišla vila s kozjim papcima i zaprijetila mladićima koji su, prestrašeni, pobjegli.
Vraćamo se do automobila i krećemo prema Lisini, našem krajnjem odredištu. Jedini objekt koji postoji na tom dijelu Vranice je takozvana Češljarova vikendica koju je na nadmorskoj visini od 1824 metra dvijetisućitih izgradio Tomislav Češljar, ratni veteran Hrvatskog vijeća obrane i pionir paraglajdinga u Uskopaljskoj dolini, koji je poginuo na Lisini 2007., nedaleko od vikendice, u blizini mjesta odakle je godinama polijetao prema dolini Vrbasa, koje je danas označeno, kao i neka druga mjesta stradanja na planini. Na njegovu grobu, koji se nalazi u Dobrošinu, na groblju iza crkve posvećene Glavosjeku svetog Ivana Krstitelja, odakle se vidi mjesto stradanja, postavljena je i slika paraglajdera kojim je letio. Ime Tomislava Češljara, zanesenjaka i ovisnika o adrenalinu, zasigurno će ostati dijelom legende o planini, kao tragična priča o bosanskom Ikaru koji je prkosio zakonima prirode. Generacijama Uskopljana zauvijek će ostati u sjećanju slika Češljarova leta iznad grada, koju su često viđali: paraglajder, poput čudovišne ptice grabljivice, dugo kruži nad gradom prije no što se spusti na pomoćno nogometno igralište. A vikendica, skromna brvnara, savršeno uklopljena u krajolik, postala je nekom vrstom javnog dobra, u koju može svratiti svatko pod uvjetom da počisti iza sebe, što je, inače, i nepisano pravilo na planini.
Tradicija je na ovim prostorima, gdje su se stoljećima dodirivale i susretale različite civilizacije, usko vezana uz religiju. S mjesta s kojega je Češljar polijetao otvara se pogled na gornjovrbasku dolinu, sve do Bugojna udaljenog tridesetak kilometara. Svaku noć uoči Ivandana, koji se slavi 24. lipnja, Dobrošani na Vranici pale krijes koji se vidi kilometrima daleko. Po tradiciji, svi drugi krijesovi u dolini, na desetine njih, pale se tek nakon što se ukaže plamen na Lisini. Nekad su ga palili stočari, a u novije vrijeme mještani koji uoči Ivandana organizirano odlaze na Vranicu, te čitav dan prikupljaju jelovo granje i klekovinu koja u gustim grmovima raste po okolnim pašnjacima, a zatim ih slažu na gomilu, u čijem dnu ostavljaju nišu u kojoj je složeno lako zapaljivo suho drvo, koju u sumrak pale. (Klekovina je poznata po visokom udjelu smole u drvenastim dijelovima stabljike, zbog čega je stočari nikad nisu koristili kao ogrjev. Po njihovim pričama, klekovina, ukoliko se koristi kao ogrjev, za vrlo kratko vrijeme zapuši dimnjak, stvarajući katran koji se hvata po stijenkama.)
Na Lisinu stižemo nekoliko sati prije paljenja krijesa. Ostavljamo automobil kod Češljarove vikendice i spuštamo se do čistine na koju šestorica mladića, koji su na planinu dovezli veliki traktor kojim prevoze jelovinu iz obližnje šume do krijesa, obavljaju završne pripreme. Govore kako je ranijih godina krijes pripremao puno veći broj mještana, što govori i o iseljavanju ljudi s ovih prostora, što je ovdje već duže vrijeme jedna od najaktualnijih tema.
Krijes je dovršen i odlazimo zajedno do Češljarove vi-
kendice, gdje uz pivo i roštilj čekamo prvi sumrak. Pored mene, za izletničkim stolom, sjedi Anto Jurina Tarzo, najstariji od mještana, koji će zapaliti krijes, zbog čega je automobilom došao na Vranicu. Riječ je o nevjerojatno vitalnom čovjeku, kojemu je prije desetak godina dijagnosticiran uznapredovali rak čeljusti. On je, usprkos tome, nastavio sa životom i trgovinom stokom od koje živi, usprkos cjevčicama na koje se isključivo hrani. Pored toga, bez snebivanja pokušava komunicirati. Mještani, koji ga bolje poznaju, prevode mi rečenice koje ne razumijem.
Zamolili smo mještane da zapale krijes dvadesetak minuta prije prvog sumraka, oko 21 sat, jer snimamo koristeći prirodno svjetlo pri kojem je noćne scene moguće kvalitetno snimiti dok su obrisi još jasni i vidljivi, koje se naknadno zatamne u montaži. Anto pali krijes koristeći plamenik priključen na plinsku bocu. Puše jak vjetar i krijes se gotovo u trenutku razbuktao. U dolini ispod nas polako se pale na desetine krijesova.
(...)
Rosinj, jedan od najljepših vraničkih vrhova, predstavlja, uz Sarajevska vrata i Nadkrstac, jednu od najvećih turističkih atrakcija Vranice. Uz njegovo podnožje nekad je vodio karavanski put koji je povezivao jug i sjever planine. Najkraći put s uskopaljske strane vodi preko Zlatnog guvna. Kad iziđete na plato, dovoljno je pratiti putokaz koji vodi prema planinarskom domu. Dom se nalazi na rubu prostranog pašnjaka. Pored njega vodi put do pod sami planinski vrh. I tu se, uz put, nalazi
korito u koje u tankom, bistrom mlazu teče živa voda, po kojoj je Vranica poznata. (Izraz živa voda koristi se za prirodne izvore na planini. Osim njih, na nekim dijelovima, gdje nema prirodnih izvora u blizini, postoje i čatrnje. Za vrijeme rata, kad bi napadao snijeg i planina postala neprohodna, vodu smo uzimali iz obližnje čatrnje. Imala je žućkastu boju i odvratan okus, koji je tjerao na povraćanje. Bila je puna krupnih, žućkastih larvi koje stočari nazivaju čatrnjacima. Vodu smo cijedili kroz tkaninu, da odstranimo larve, a zatim sipali u nju dezinfekcijsko sredstvo kakvo u sličnim prilikama koristi američka vojska.) Nasuprot planinarskog doma nalazi se pastirski stan koji se, sudeći po svemu, još donedavno koristio. Osim njega, mogu se vidjeti i vikendice novijeg datuma, čiji limeni krovovi odudaraju od tradicionalne planinske arhitekture. Ovdje vikendice niču na divlje, za razliku od Radovine, gdje je najveći broj objekata izgrađen na starim kolibištima i s izvornim materijalima. Posljednjih
godina, nakon što su bošnjačko planinarsko društvo Goran preuzele nove generacije, prekinuti su svi kontakti između dvaju društava. Istovremeno, krenuo je projekt devastacije Radovine. Za kratko vrijeme u blizini planinarskog doma niknulo je nekoliko vikendica, izgrađenih od betonskih blokova, na mjestima gdje ih nikad ranije nije bilo, uz korito Crndola, zbog čega je planinarsko društvo Raduša zakupilo u višegodišnji najam prostor oko planinarskog doma, da bi barem donekle odgodili daljnju devastaciju tog dijela planine. U ovom slučaju narušena je tradicionalna podjela pašnjaka na planini, koja je bila zakonski ozvaničena i u socijalizmu, po kojoj su Radovinu isključivo koristili mještani Ždrimaca. (Visoravan Kolo, na primjer, koje se nastavlja na Radovinu, koristili su stočari iz okolice Zenice, grada u čijoj blizini nije bilo odgovarajućih planinskih pašnjaka.)
Zastajemo u podnožju Rosinja do čijeg vrha vodi strma padina. Lovcima na planinske vrhove, koji na Vranicu pristižu sa svih strana, zbog relativno jednostavnih i nezahtjevnih uspona, posljednjih su se godina, kao svojevrsni znak vremena u kojem živimo, pridružili i motorizirani avanturisti iz zapadnih zemalja, ponajviše iz Njemačke, kojima se na Vranici nude instant doze adrenalina kakve ne mogu iskusiti nigdje drugdje. Polako se spušta noć i krećemo natrag. Noć na planini učas vas ispuni dubokim strahopoštovanjem. Pri pogledu na ocean zgusnute tame, koji je, čini se, jednako tako izgledao i u noći prije Postanka, javi se praiskonski strah. Nakratko pomislite kako ste naslutili tajnu legendi i misterij vjere u svemoćno božanstvo, koje živim održavaju i ljudski strahovi, a koje počiva visoko gore, iza hladnih i udaljenih zvijezda. To kratkotrajno otkrivenje, koje se sa svakim novim izlaskom na planinu uvijek iznova vraća, samo je privid, koji traje do trenutka kad ugledate prve otočiće svjetlosti u dolini. Ako se spuštate prema kanjonu Bistričke rike, imate osjećaj kao da se vozite kroz duboki tunel, sve dok ne uđete u prvo naselje. Oko vas je duboka i gluha noć, podbuhla i neprohodna, koja traje i izaziva strepnju, u kojoj umire nada i prestaje svaka misao o svjetlosti. Iz tame katkad, kad zapuše noćni povjetarac, dopire sjetni šum četinara, ili žubor vode s izvôra ili česmi iz kojih voda neprestano teče, jer bi u suprotnom vodovodne cijevi zimi uslijed niskih temperatura vrlo brzo popucale, pored kojih izletnici obično zastanu, kao po nekom ugaslom instinktu iz davnih, prapovijesnih vremena. U noći, u tami, duboko u sebi spoznate svu dubinu ljudskog neznanja i čini vam se da u glavi čujete nevidljivi sat koji svakim otkucajem podsjeća na kukavnu ljudsku smrtnost. (...)
Za Vrankamen, brijeg od vulkanskog kamena prekriven zelenim i sivim lišajem, koji se nalazi na 1902 metra, vezana je jedna od najdugovječnijih tradicija na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Ovaj biser prirode ujedno je i katoličko hodočasničko mjesto na kojem fratri fojničkog franjevačkog samostana Duha svetog svake prve nedjelje po blagdanu svetog Ilije, koji se slavi 20. srpnja, održavaju takozvanu čobansku misu
Nakratko pomislite kako ste naslutili tajnu legendi i misterij vjere u svemoćno božanstvo, koje živim održavaju i ljudski strahovi, a koje počiva visoko gore, iza hladnih i udaljenih zvijezda. To kratkotrajno otkrivenje, koje se sa svakim novim izlaskom na planinu uvijek iznova vraća, samo je privid
Nastavak na sljedećoj stranici
Preostala dva nalaze se u Kreševu i Kraljevoj Sutjesci. Riječ je o tri samostana koja su jedina ostala sačuvana početkom osamnaestog stoljeća, jer je gradnja novih sakralnih objekata bila zabranjena. Obnova postojećih iziskivala je velike troškove, jer se za bilo kakav zahvat morala tražiti dozvola na dvoru, u Istambulu
Tradicija održavanja mise traje stoljećima i datira od osnutka samostana. Pastiri su se preko svetog Ilije utjecali Bogu da njih i njihova stada sačuva od svih zala, osobito od gromova i nevremena. Tu dugu, višestoljetnu tradiciju prekinuo je 1973. tadašnji partijski moćnik Nikola Kovačević, koji je zabranio bilo kakvo okupljanje na Vrankamenu. Obnovio ju je 1991. fra Nikica Miličević, tadašnji gvardijan, kojega su 1993., zajedno s fra Leonom Migićem, bez ikakvog povoda u samostanskom dvorištu ubili pripadnici Armije BiH. (Fojnički samostan, sudbinski vezan uz Vranicu, o čemu svjedoči i ova tradicija, spada među takozvane stare samostane. Preostala dva nalaze se u Kreševu i Kraljevoj Sutjesci. Riječ je o tri samostana koja su jedina ostala sačuvana početkom osamnaestog stoljeća, jer je gradnja novih sakralnih objekata bila zabranjena. Obnova postojećih iziskivala je velike troškove, jer se za bilo kakav zahvat morala tražiti dozvola na dvoru, u Istambulu, o čemu je u svojim pričama, kao o važnom dijelu povijesti franjevačke redodržave, često pisao i Ivo Andrić, pozivajući se na franjevačke ljetopise. Mogli su se koristiti izvorni materijali, nije bila dozvoljena ugradnja kvalitetnijih, i moralo se graditi u već postojećim gabaritima. Takvo stanje potrajalo je do sredine devetnaestog stoljeća, kad je došlo do reformi Osmanskog Carstva, kad su, pod pritiskom s kršćanskog Zapada, sve religije postale formalno ravnopravne, kad kreće izgradnja novih crkava i samostana. Proces reformi u Bosanskom pašaluku kasnio je nekoliko desetljeća u odnosu na druge dijelove Carstva, zbog otpora lokalnog begovata koji je u krvi ugušio serasker Omer-paša Latas, vrhovni zapovjednik turske vojske, koji je bio pravoslavac porijeklom iz Hrvatske.) U proljeće, što je višestoljetna tradicija koja se očuvala do danas, po katoličkim grobljima održavaju se mise koje započinju blagoslovom polja. Riječ je o obredu koji datira s kraja šestog stoljeća, koji je uveo papa Grgur Veliki nakon što su Rim pogodile poplave iza kojih je uslijedila epidemija kuge. Svećenik obilazi groblje, pri čemu zastane na četiri mjesta koja simboliziraju strane svijeta. Najprije, okrenut prema istoku, izgovara molitvu: Po znamenju Svetog križa od neprijatelja naših, na što puk odgovara riječima Oslobodi nas, Gospodine. Zatim, okrenut prema jugu, izgovara Od munje, grada i zla vremena, pa prema zapadu: Od kuge, gladi i rata. Naposljetku, okrenut prema sjeveru izgovara Da se dostojiš plodove zemlje dati i uzdržati, na što puk odgovara riječima Tebe molimo usliši nas.
U vrijeme moga djetinjstva, što se ponegdje zadržalo i do danas, na svakoj su se postaji ove molitve izgovarale po četiri puta, što se matematički može prikazati kao četiri podignuto na treću potenciju. U istom obrascu su četiri strane svijeta i broj tri koji je simbolička osnovica našeg svijeta. Broj božanskih osoba u kršćanstvu, Otac, Sin i Duh Sveti, zajedno čine trojednog Boga, koji je nebrižno
i maćehinski tisućama godina bdio nad njim, zbog čega postoji mogućnost da je u temeljima ovog obreda ostao očuvan i djelić zaboravljenih magijskih rituala u kojima misterij brojeva igra vrlo važnu ulogu.
Uz Vrankamen se veže i prastara legenda koja je najvjerojatnije nastala u petnaestom stoljeću, u vrijeme turskih osvajanja. Glasnik, koji je nosio sa sobom važnu poruku vezanu uz presudnu bitku protiv Turaka, na Vrankamenu je upao u zasjedu. Ne želeći predati poruku, glasnik je zajedno sa svojim vrancem skočio u provaliju. Dotada neimenovani vrh, nazvan je, po legendi, po boji konja na kojem je glasnik jahao, iako je mnogo vjerojatniji razlog vrâna, crna boja neobičnog kamena na samom vrhu.
Nasuprot Vrankamena, s druge strane dubokog rasjeda koji razdvaja planinu na dva dijela, nalazi se izvor Vrbasa, jedne od najdužih bosanskohercegovačkih rijeka koja se ulijeva u Savu kod mjesta Davor s hrvatske strane, oko 250 kilometara dalje. Vrankamen i izvor Vrbasa dva su nezaobilazna simbola Vranice. Udaljeni jedan od drugog svega nekoliko stotina metara zračne linije, tvore simbolički južni prolaz u mitološki svijet ove jedinstvene planine. U svakom zakutku planine na koji je kročila ljudska noga može se naići na odbačeno smeće. Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara, čulna Bosna i nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života. (...) A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna historija, napisao je Ivo Andrić u pismu koje je 1919. uputio iz Splita Tugomiru Alaupoviću.
Slično je i s legendama: sa svakom izgubljenom legendom topi se i kopni jedinstvena legenda o planini. Tko god zakopa na Crvenim zemljama, kaže legenda, sustigne ga Božja kazna. Raspelo na vrhu, usidreno u duboku betonsku stopicu, svjedoči o suprotnom, čime je ova neobična legenda desakralizirana i dovedena do besmisla. Raspelo je, s druge strane, prava slika prevladavajućeg stanja svijesti danas, gdje su etničko i religijsko neraskidivo povezani, čime se prekidaju veze s višestoljetnom tradicijom, u čemu veliku ulogu igra i Crkva sa svojim prozelitističkim gestama, kao što je to slučaj na Crvenim zemljama, gdje se danas, ispred blasfemičnog raspela, jednom godišnje održava misa. Razmetljivi Isus s Crvenih zemalja parodijska je slika skromnog mesije iz Nazareta i prava slika neprosvijećenog neokatolištva (Ivan Lovrenović) koje je za kratko vrijeme pomelo višestoljetnu bosansko-hrvatsku tradiciju, a s njom i legende nastale u njezinu okrilju.
Kad se suočite sa sličnim prizorima, kad se pred vašim očima gase i nestaju višestoljetne legende, možete, kad zatvorite oči, zamisliti Boga, kako pobožno, sklopljenih ruku, besciljno hoda zaraslim ruševinama Hrama, iščekujući jutro, da se uvjeri da je sve to bio samo ružan san. Kao i cjelokupna ljudska povijest. Promatrana iz stvarnih i metafizičkih planinskih visina, povijest u tren izgubi stoljećima pomno nanošenu lažnu pozlatu: prizori herojstava, izdaja i velikih priča, na što se povijest uglavnom svodi, u tren se, kao u inverziji bajke o žabi i princu, pretvori u iluziju po mjeri kraljeva i budala.
Knjiga je umjetnost
Razgovor s Markom Štritofom, direktorom Stega tiska, jedne od najuspješnijih hrvatskih tiskara, o materijalnosti i vrijednosti fizičke knjige
Piše: 24CONTENTHAUS
Bestbook: U svijetu preplavljenom digitalnim sadržajima što fizička knjiga nudi što ekran ne može?
Ekran nudi informaciju, ali fizička knjiga nudi prisutnost. Istraživanja pokazuju kako čitatelji bolje pamte informacije pročitane s papira nego s ekrana jer mozak koristi prostorne znakove za dublje procesuiranje. U digitalnom kaosu knjigu možemo usporediti sa sidrom.
Bestbook:Vaša ljubav prema umjetnosti očito utječe na svaki izbor koji napravite u tisku.Kad ste shvatili da knjiga može biti više od teksta - da je i fizički objekt umjetnosti?
Bez pretjerivanja mogu reći da je tiskarstvo svojevrsna umjetnost jer posebno u segmentu knjiga i monografija
svaki primjerak postaje malo umjetničko djelo. Kad sam prvi put u rukama držao staru, ručno uvezanu monografiju, shvatio sam da tekst daje informaciju, ali težina papira, miris boje i tekstura uveza daju emociju. Tad knjiga prestaje biti samo prijenosnik poruke i postaje objekt koji želite posjedovati, čuvati i izložiti.
Bestbook: Možemo li reći da knjiga danas postaje umjetnički objekt?
Knjiga je sama po sebi umjetnički objekt, ona je više od informacije, a posvećenost detaljima čini je predmetom koji ne stoji samo na polici nego i komunicira s prostorom.
Bestbook: Kako spoj autorske namjere i tiska može stvoriti nešto što nalikuje na umjetničko djelo? Mi smo prevoditelji autorove vizije iz svijeta ideja u
svijet materije. Kad autor donese emociju, a mi joj damo fizički oblik kroz precizan tisak, nastaje djelo koje je ravnopravno slici ili skulpturi.
Bestbook: Birate li papir,uvez i doradu prema sadržaju ili prema osjećaju koji želite da knjiga izazove?
Ako je sadržaj intiman, tražimo papir koji je mekan pod prstima. Ako je moderna arhitektura, biramo oštrije materijale. Cilj je da čitatelj osjeti temu knjige i prije nego što pročita prvu riječ.
Bestbook: Premium knjige mnogi danas doživljavaju kao luksuz.Kako vi gledate na to?
Premium tisak često nazivaju luksuzom, ali ja ga vidim kao oblik poštovanja prema sadržaju. Trendovi pokazuju da kupci danas radije kupuju jedno posebno izdanje nego deset digitalnih. To nije razmetanje nego želja da sadržaj dobije formu koja odgovara njegovoj vrijednosti.
Bestbook: Kako ste došli do ideje da se bavite upravo premium izdanjima u vremenu digitalnog sadržaja?
Iako se godinama predviđao kraj tiska, u posljednjih nekoliko godina prodaja tiskanih knjiga na ključnim svjetskim tržištima porasla je za više od 5%. Podaci Nielsen BookScana pokazuju da kupci sve češće biraju kvalitetnija izdanja, osobito ona s tvrdim uvezom. Zato smo se i odlučili za premium segment. Vjerujemo da vr-
hunski sadržaj zaslužuje vrhunsku formu. U Stegi već godinama posvećujemo veliku pažnju najzahtjevnijim publikacijama, a pokretanje vlastitog pogona za tvrdi uvez omogućilo nam je potpunu kontrolu kvalitete u svakom segmentu proizvodnje.
Bestbook:Taktilnost se danas često spominje kao važna kvaliteta fizičke knjige.Koliko je ona zapravo važna?
Taktilnost je 'tihi jezik' kvalitete. Kao što sam već istaknuo, fizičke knjige i dalje su prvi izbor za mlađe generacije (Gen Z i milenijalci), koji čine značajan postotak kupaca tiskanih izdanja. Oni cijene autentičnost te predmet koji mogu i vidjeti i osjetiti.
Bestbook: Što želite da čitatelj osjeti kad prvi put uzme u ruke knjigu koju ste tiskali?
Onaj prvi trenutak, kad uzmete knjigu u ruke i poželite je dodirnuti, pomirisati, prolistati njezine stranice, treba izazvati osjećaj težine znanja i ljepote zanata. Zato je fizička knjiga nezamjenjiva i bezvremenska.
Bestbook: Kako vidite budućnost fizičke knjige u digitalnom svijetu?
Vidim je kao dragocjeni artefakt sa sigurnom budućnošću. Zanimljivo je da su trendovi poput BookToka ponovno učinili knjigu 'cool' objektom. Mladi čitatelji žele predmet koji ima estetsku i kolekcionarsku vrijednost.
Bestbook: Kad surađujete s autorima koji dijele takvu viziju knjige,što im je najvažnije u procesu?
Autorima je najvažnije povjerenje. U svijetu u kojem se sadržaj konzumira u sekundama oni žele stvoriti nešto što će trajati desetljećima. Naša je suradnja dijalog u kojem se tehnologija stavlja u službu kreativnosti.
Bestbook: Na kojim projektima posebno volite raditi?
Iz naše tiskare izašli su mnogi zahtjevni projekti: monografija Dubravka Matakovića, knjiga 'Ratko Rudić - Dogodio se', biografija arhitekta Branka Kincla, 'Veliki mediteranski kanconijer' Veljka Barbierija te međunarodna izdanja, poput publikacije o diskografiji grupe The Beatles. Inspiriraju nas izazovi, kako izvesti kompliciran uvez ili savršenu nijansu na specifičnom papiru.
Bestbook: Postoji li izdanje koje posebno simbolizira sav trud uložen u vaš rad?
Ne mogu izdvojiti samo jedno djelo koje smo stvorili jer je svaka knjiga posebna na svoj način te je u njezino stvaranje uložena velika količina truda, znanja, tehnologije, kreativnosti i osobnog pečata svih koji su sudjelovali u tom procesu stvaranja. Ali mogao bih reći da su mi najdraža djela biografije koje otkrivaju putovanje pojedinca kroz život, uključujući njegove uspjehe, izazove i nasljeđe. U tom kontekstu i mi postajemo dio tog nasljeđa jer nam ono omogućuje da se povežemo s njihovim iskustvima i učimo iz njih. Uvijek smo otvoreni za projekte koji knjigu tretiraju kao umjetnički objekt.
SADRŽAJ DONOSI STEGA TISAK
Kordej se od svoje osamnaeste godine profesionalno se bavi grafičkim dizajnom, a od svoje devetnaeste godine stripom
50
GODINA KARIJERE IGORA KORDEJA ILI AI STRIPOVE RADE SAMO DRIPCI!
Piše: KRUNO LOKOTAR freelance urednik
’Draw!’ je monografija koja obuhvaća Kordejeve radove mimo stripa, dakle mimo tih 100-tinjak strip-albuma i grafičkih novela, kako ih sam autor naziva, a ima ih, nije ih lako sve ni pobrojati ni grupirati
“Draw!” je knjižurina kakvu malo tko zaslužuje, ali eto, recimo, Igor Kordej nije dvojben po tom pitanju jer radi se o jednom od najboljih, barem europskih, autora stripa. I knjižurina kakvu je u stanju proizvesti valjda samo Fibra i Marko Šunjić. Konkretno: dimenzije su joj 245x335 mm, opseg 480 stranica s 909 numeriranih ilustracija od kojih mnoge sadrže više vizuala pa ih zapravo ima puno više, teži 3,2 kg, čitati je u krevetu je riskantno. Prijatelj me upozorio da se ne igram, da mi ne bi postala nadgrobni spomenik padne li na mene.
“Draw!” je monografija koja obuhvaća Kordejeve radove mimo stripa, dakle mimo tih 100-tinjak strip-albuma i grafičkih novela, Nastavak na sljedećoj stranici
Naslov monografije nije slučajno engleski, ni autorovo prezime Kordey (na fotografiji), srećom se ne zove Srećko pa da i ime prevede kao Felix, svi tekstovi su prevedeni na engleski i francuski jer Kordej od 2013. nosi i titulu Viteza reda umjetnosti i književnosti Ministarstva kulture Republike Francuske
kako ih sam autor naziva, a ima ih, nije ih lako sve ni pobrojati ni grupirati. Ovdje su, dakle, prikupljeni radovi kratkog metra, što ne znači da dugo ne traju, naprosto, za njih je potrebno manje rada nego za iscrtati stranice i stranice stripa. Razvrstani su po poglavljima: Rani radovi, Omladinski tisak, Mainstream tisak, Ilustracije za strip-tisak, Ilustracije za knjige, Omoti za nosače zvuka, Posteri i reklame, Logotipi, Scenografija, Neobjavljeni radovi, i tri apendiksa od kojih je jedan raznolikog sadržaja i donosi radove koji nisu bili dovoljno dobri za tisak u većim rezolucijama, drugi pak donosi kalendar iz 1994., a treći karte za tarot. Za svaku cjelinu autor je napisao kratki tekst pa smo tako dobili i kratku umjetničku autobiografiju.
Sav taj materijal raznolik po dimenzijama, tehnikama i kategorijama sjajno je savladala Melina Mikulić, grafička
dizajnerica čije se ime prerijetko spominje kada se o Fibri govori.
Monografija je objavljena lani, povodom 50 godina Kordejeva rada. Ne bez gorčine Kordej će u uvodu napomenuti da je sav materijal sam prikupio, da mu rodni grad ni teoretičari umjetnosti i kritičari nisu bili od pomoći pa ih je glatko zaobišao. I tako je zadnjih pet-šest godina prikupljao vlastite radove, od vlasnika posuđivao, skenirao pa vraćao, ne bi li se stvorila baza, jednom za svagda.
Naslov nije slučajno engleski, kao ni autorovo prezime Kordey. Srećom se ne zove Srećko pa da i ime prevede kao Felix, svi tekstovi su prevedeni na engleski i francuski jer Kordej od 2013. nosi i titulu Viteza reda umjetnosti i književnosti Ministarstva kulture Republike Francuske. O tome će reći u intervjuu Vladimiru Šagadinu za Telegram: “Namjera je bila da se knjiga distribuira šire od regije. To je prilika za Fibru i urednika Šunjića da počne prodavati vlastite proizvode na inozemno tržište, umjesto da doživotno kupuje strane licence.”
Možda sam dosadan ovim tehničkim podacima, ali
Ne koristim AI, niti ću. Ja naime, za razliku od dripaca koji koriste te programe, znam crtati i slikati. A i brz sam ko munja;). Btw – još nisam vidio uspješno urađen strip pomoću AI. Proći će puno vode ispod mosta dok dripci ukapiraju kako da hendlaju AI stripove – tu zaista treba pravog znanja i iskustva
Nastavak na sljedećoj stranici
Primijetio sam da se pojavio na Instagramu, stari vuk uskočio u novije vode pa i u vezi toga priupitao. Kaže Kordej: “Ma to radim samo zbog propagande – naime, uskoro izlazi Texas Kid u SAD-u preko kickstartera. Kampanja je uspješno završena, a tome je pripomoglo reklamiranje na instagramu i fejsbuku.” Nakon skoka u aktualno, vratimo se osnovama.
Raditi primijenjenu umjetnost znači u prvom redu zadovoljiti naručitelja, to voli i Mirko Ilić, Kordejev davni i bliski suradnik istaknuti, pa je time važnije što su u “Draw!” uvršteni i zbog raznih razloga nikada objavljeni radovi.
Zbog svega toga, te mase radova koja se proteže kroz pola stoljeća rada i zrcaljenja društva oko sebe, jer kada, recimo, vidite Kordejeve novinske ilustracije bez greške znate čime su se bavili tekstovi koje su ilustrirale, nas će starije koji ga dugo pratimo oplahnuti i nostalgija, pobuditi se sjećanja na Polet, Novi kvadrat, Start, Studio, na knjige koje smo davno čitali, omotnice novovalnih ploča i njihovu glazbu… Čak sam shvatio da imam prve dvije naslovnice koje je napravio, omot za LP “Glavom kroz zid” Parnog valjka iz 1977. i časopis “Pitanja” s tematom Novi kvadrat iz 1979. godine. Dodam li tome da sam njegov strip “Vam” izrezivao iz Stripoteke pa zasebno uvezao selotejpom, nažalost i izgubio, ne zamjerite na osobnom tonu, ali eto, Kordej je generacijama puno značio. Odavno mogu na prvi pogled prepoznati njegov crtež, što samo pokazuje da se radi o autorstvu, izgrađenom stilu, prepoznatljivom i neprofesionalnom oku.
Ne znam što to točno prepoznajem, možda poteze, njegovo crtkasto sjenčanje, mekoću linije ili pak realistička lica, možda detalje kao anatomske naznake, poput često naglašenog korijena nosa ili okruglih punih sisa koje prkose gravitaciji pa onda često
radikalno kadriranje iz neobičnih rakursa… Možda pak cjelinu.
Koliki bi taj opus tek bio da se kad je kod nas zaratilo pa sve zamračilo i zamrlo, a Kordej otišao trbuhom za kruhom u Kanadu na deset godina ili Dansku. Ali i od te nevolje bilo je koristi, jer nekada se nije moglo raditi baš nomadski preko kompjutera odakle god, iz područja signala. “Draw!” donosi i naslovnice koje je radio za serijale “Cable”, “Soldier X”, “New X-men”, “Star Warse”, “Tarzana”… Te su naslovnice ovdje ipak bile nepoznate.
Od domaćih izdavača suradnju je počeo još 1980-ih s Mladosti, a najviše je naslovnica za knjige izradio za Algoritam, zahvaljujući starom poznanstvu s Nevenom Antičevićem. Nevjerojatno je da izdanja trilogije “Gospodar prstenova” za koje je nacrtao naslovnice, kao i za ostale Tolkienove knjige koje su prodane u desetinama tisuća primjeraka, danas dostižu cijene od preko 100 eura po komadu. Naravno, samo kada se radi o tvrdom uvezu s njegovim ilustracijama.
Trenutno, zapravo 20-ak godina Kordej radi kao kućni autor francuskog Delcourta, uglavnom stripove o alternativnoj povijesti, a protegne se i do fantastike i distopije, pretpostavljam da mu ne bi bilo mrsko opet nacrtati i koju novinsku ilustraciju ili složiti logotip, vratiti se i samim time u fokus vratiti formate koje nestaju.
Pisati o ovakvim knjigama, kapitalnim – ova bi i doslovce mogla poslužiti kao kamen-temeljac – zapravo je nezahvalno jer iz mase radova nema smisla izvlačiti pojedine pa ih analizirati, a obuhvatiti cjelinu je nemoguće.
Nemoguće je i ne preporučiti ovaj komad povijesti i umjetnosti, za dugo listanje i za duže divljenje i čuđenje.
Sada želite saznati nešto o nama? A što ste radili prethodnih 30 godina? Nismo vas zanimali...
Razgovarala: JULIA OČIĆ
Jurij Andruhovyč danas je nezaobilazno ime u ukrajinskoj književnosti. Dobitnik je niza prestižnih književnih nagrada, a njegova djela prevedena su na više od 15 jezika te se danas mogu smatrati modernim ukrajinskim klasicima. Među njima je i roman ‘Moskovijada’, koji je danas aktualniji nego ikada
Ovaj pjesnik, romanopisac, esejist i prevoditelj svoju je karijeru započeo još 80-ih godina kao član književnog udruženja Bu-Ba-Bu (Burlesk-Balagan-Bufonada), a nedugo nakon toga okrenuo se pisanju romana te je tijekom godina postao jedan od najvećih predstavnika ukrajinske postmodernističke književnosti. Dobitnik je niza prestižnih književnih nagrada, a njegova djela prevedena su na više od 15 jezika te se danas mogu smatrati modernim ukrajinskim klasicima. Među njima je i roman ‘Moskovijada’, izvorno objavljen 1992. godine, koji je 2024. godine objavljen na hrvatskom jeziku u izdanju nakladničke kuće Fraktura i u prijevodu Dariye Pavlešen.
Nastavak na sljedećoj stranici
Što se same Ukrajine tiče, mislim da smo se mi svi već nekoliko puta promijenili u smislu raspoloženja koja prevladavaju, kaže nam
Roman je to koji je ispunjen ironijom, groteskom i apsurdom i koji na trenutke djeluje kao proročki tekst jer pruža savršen pogled na imperijalističke tendencije u Rusiji, a također i na Rusiju kakvu vidimo danas. Hrvatsko se izdanje tako pojavilo točno u trenutku kada je ‘Moskovijada’ aktualnija nego ikada, a tim je povodom Jurij Andruhovyč ljubazno pristao na razgovor za BestBook.
BestBook: Plan mi je nekako bio da ovaj intervju započnemo razgovorom o vašim romanima, ali s obzirom na to da razgovor vodimo 25. veljače, nekako je nemoguće ne započeti s pitanjem o 24. veljače 2022. godine. Jučer je bila četvrta obljetnica početka ruske agresije. Koje su nekako bile vaše prve misli 24. veljače prije četiri godine? Kako ste se osjećali tada? Ne znam bih li to nazvao mišlju, emocijom ili kombinacijom i jednog i drugog, ali usred svega toga kod mene se pojavilo nešto što se može prenijeti riječju “napokon”. Napokon se to dogodilo. Nije to bilo radosno “napokon”, ali još mi je od studenog 2021. godine, prema onome što sam pratio na vijestima, bilo jasno da nam se rat približava. Gomilanje ruske vojske na granicama s Ukrajinom počelo je još tada, u studenom, a u veljači ih je već bilo na desetke puta više. I znali smo da se priprema vojska i u Bjelorusiji. Tako da sam bio među onima koji su znali što će se dogoditi, koji su znali da će doći do ruske agresije iako su se mnogi pravili da je to samo zastrašivanje ili neka propagandna parada. Tada je već sve izgledalo vrlo ozbiljno. Jedino što sam očekivao bilo je da nas napadne 23. veljače. Dugi niz godina pratio sam što radi Putin i primijetio sam da ima tu svojevrsnu maniju povezanu s datumima, obljetnicama... Nekoliko puta na njegov su rođendan ubijali nekoga za koga je on odredio da ga treba ubiti, to kao da mu je bio poklon... I mislio sam da će nas napasti 23. veljače zato što je to nekada bio Dan Crvene armije, a kada se raspao Sovjetski Savez raspao, nazvali su to Danom branitelja domovine. I sjećam se kako sam tih nekoliko dana prije početka agresije stalno davao neke intervjue i 23. veljače nazvala me i jedna novinarka iz Švicarske i u tom sam joj razgovoru rekao da sam očekivao da će to početi danas, ali da, s obzirom na to da je već 14:30 i još se ništa nije dogodilo, ne znam što bih joj rekao. Ali na kraju je sve počelo rano ujutro 24. veljače.
BestBook: Kako je za vas izgledao taj dan?
Bio sam u krevetu i probudio sam se oko šest sati, odnosno između šest i sedam, od zvukova eksplozija. I dok sam se budio, čak sam imao i neke pozitivne, gotovo optimistične misli jer se nedaleko od moje kuće nalazi stari vojni poligon pa sam mislio da to naši Ukrajinci imaju artiljerijske vježbe, i to noćne jer je još bio mrak. Mislio sam da su to oni i pomislio sam da je to dobro jer se treba pripremati. Ali to nisu bili Ukrajinci, to su bile eksplozije od ruskih raketa. Odmah sam upalio tablet koji mi se još od studenoga nalazi uz krevet. Prethodne sam večeri prije sna čitao posljednje vijesti toga dana i dugo nisam mogao zaspati, a svako sam jutro uvijek čitao i prve jutarnje vijesti. I na portalu “Ukrajinska pravda” velikim je slovima iznad svih ostalih vijesti pisalo “Putin je započeo rat”. I to je bilo to, to je bila stvarnost. Zatim sam pogledao kroz prozor i ugledao ruske rakete koje su letjele jedna za drugom, vjerojatno s Crnog mora ili s Krima, i pokušale su pogoditi naše vojnike i naše avione, ali nije im uspjelo,
promašili su i pogodili benzinsku stanicu. I prvo što sam vidio nakon toga bio je veliki oblak gustog crnog dima jer je benzinska bila u plamenu. Taj se oblak onda nastavio širiti i prekrio je čitavo nebo.
BestBook: Spomenuli ste da su vam se u tim mjesecima prije početka rata javljali strani novinari. Pretpostavljam da se to nastavilo i 24. veljače... Da, odmah sam ujutro otvorio svoju e-poštu koja je bila zatrpana mailovima, a i telefon mi je neprestano zvonio i gotovo su svi pozivi bili iz inozemstva. Svi su tražili od mene nekakav komentar, ali sam u tom trenutku osjetio sam se uvrijeđenim od strane cijelog svijeta jer sam mislio samo: “Aha, sada? Sada želite saznati nešto o nama? A što ste radili prethodnih 30 godina? Nismo vas zanimali. A sada, kada svi želite od mene nešto čuti, sada je već malo kasno”. Jednostavno sam tada mislio da je to katastrofa koja će nas sve vrlo brzo uništiti. I nisam tada odgovarao na te pozive i na te mailove, a tamo je bilo svega. Javljali su se novinari kako bismo se dogovorili za intervju, za reportažu, tamo su bile poruke i od mojih poznanika i prijatelja koji su mi predlagali da pobjegnem, pisali su mi kako imaju za mene sobu, stan, kako mogu ostati kod njih koliko god treba. Jednom riječju, svi su mi predlagali bijeg.
BestBook: I što ste onda napravili?
A onda je trebalo nekako započeti dan i nastaviti sa životom. I morao sam prošetati psa. Odveo sam ga u park, još uvijek pod onim crnim oblakom, šetao sam s njim, a hladni zrak i taj oblak nekako su ublažili tu moju uvrijeđenost. I imao sam nešto više od pola sata da o svemu razmislim i da razmotrim svoju poziciju. Bilo je jasno da
Naša novinarka Julia Očić s Andruhovyčem tijekom njegova posjeta Zagrebu u knjižari Fraktura
ne mogu dalje pisati onaj svoj roman koji sam nedavno započeo, da više nisam emocionalno spreman za to, ali nešto sam morao napraviti. U vojsku nisam mogao zbog godina. I odlučio sam odgovarati na sve te pozive i sve mailove jer sam odlučio da je to nešto što moram napraviti. Moram. Od sada prestajem biti pisac, ali ostat ću nekakva javna osoba koja će komentirati to sve i govoriti ono što zna, pogotovo zato jer je dolazio cijeli val tih upita. I prvi poziv na koji sam odgovorio bio je s Tajvana i rado sam porazgovarao s njima. Od tih tajvanskih novinara nisam dobio samo suosjećanje, nego sam čuo i rečenicu: “Ukrajino, drži se”. I bio sam im zahvalan za to. I mogu reći da je to bio trenutak koji je sve postavio na svoje mjesto. Ostatak dana prošao je u tim razgovorima, pisanju mailova, a svakih 15 minuta bile su uzbune i čula se sirena. Tada još nismo imali iskustva s tim, nismo znali moramo li se svaki puta skrivati. Uzeo sam svoj laptop i spustio se kat niže i tamo sam onda vrtio kanale na televizoru i vidio sam da još nije nastupila apokalipsa, da naša vojska pruža otpor. Počele su se pojavljivati vijesti o uništenim ruskim raketama i to je davalo motivaciju. Nastavio sam sjediti tamo s laptopom i komunicirati s različitim ljudima te svakog sata slušao dobivao nove informacije. I tako je manje-više protekao taj dan.
BestBook: Koliko se,prema vašem mišljenju,Ukrajina promijenila tijekom ove četiri godine?
Što se same Ukrajine tiče, mislim da smo se mi svi već nekoliko puta promijenili u smislu raspoloženja koja prevladavaju. U početku je to bio šok, tih prvih nekoliko tjedana ili čak mjeseci. A bio je tu i šok drugačijeg karaktera jer smo se svi zgrozili od zvjerstava koja su činili naši neprijatelji. Znali smo da to rade, ali sada je to sve bilo dokumentirano, sada je to proživjela i osjetila cijela država. A onda je nastupila euforija zbog uspjeha naše vojske. Ona je bila posebno snažna u jesen 2022. godine nakon oslobođenja velikih teritorija u Harkivskoj oblasti i nakon oslobođenja Hersona. I to je raspoloženje zavladalo ne samo među civilima nego i među vojnicima. Mene je, primjerice, nazvao jedan vojnik s fronta i rekao: “Ne izdaju nam naredbu, a mi smo sada u takvom stanju da bismo mogli doći do Moskve i nitko nas ne bi mogao zaustaviti. A jednostavno nam ne izdaju naredbu”. Tako da je stvarno vladala ta pobjednička euforija, a onda je počela stagnacija. U ratu je nastupila pat-pozicija. Došla je 2023. godina, imali smo neuspješnu protuofenzivu na jugu... Ali ono što želim reći je da smo svi mi ljudi. Poznajemo istu psihičku nestabilnost kao i ljudi u drugim zemljama, ali stalno se borimo protiv nje jer smo sada mi ti koji smo odgovorni za sebe i za naše najbliže. I zbog toga za mene nije početak bio najteži, već prošla godina kada je na vlast došao Trump.
lažem samome sebi, ali čini mi se kao da se ponovno pojavilo nešto više optimizma. Ljudi ponovno govore riječ “pobjeda”. Bio je taj jedan period kada gotovo nitko nije spominjao pobjedu, nego su govorili da smo “nekako izdržali”. I stvarno se nadam da je ono najgore u ratu ostalo u prošloj godini. Čini se kao da će Trump izgubiti moć, kao da će postajati sve kompliciraniji i kompliciraniji i to će ići nama u korist jer boriti se istovremeno protiv Trumpa i Putina - to je za naše heroje malo previše. I jako me veseli što Trump gubi svoju magiju. Ljudi više ne plešu toliko oko njega, a on se već navikava na to da mu zapadnoeuropski političari ne govore ništa lijepo. Prošle se godine činilo kao da mu svi neprestano laskaju, a svi savršeno razumiju kakav je on, svima je jasno da je on, može se tako reći, nesigurni, ali istovremeno i narcisoidni idiot. A djelovalo je kao da ga svi poštuju i sada se napokon čini da se svi mi, a pogotovo Europa i europski lideri, vraćamo u normalu, odnosno da oni počinju oštrije razgovarati s njim. A čini mi se da je i stav zapadnog svijeta prema Ukrajini također prolazio kroz neke svoje etape i tijekom ove četiri godine bio je svakakav, ali sada mi se čini da opet imamo jedan val podrške. Najvažnije od svega je to što je Trump, uopće ne planirajući to, ipak napravio nešto pozitivno - prisilio je Europu da inicijativu za podrš-
Bio sam u krevetu i probudio sam se oko šest sati, odnosno između šest i sedam, od zvukova eksplozija. I dok sam se budio, čak sam imao i neke pozitivne, gotovo optimistične misli jer se nedaleko od moje kuće nalazi stari vojni poligon pa sam mislio da to naši Ukrajinci imaju artiljerijske vježbe, i to noćne jer je još bio mrak
ku Ukrajine preuzme u svoje ruke. I važno je da sada europski lideri razumiju da bi kraj Ukrajine označio kraj čitave Europe. U 2022. godini to još nisu razumjeli, a ni kasnije nije bilo toga jer su svi samo promatrali i mislili da će nas Amerika zaštiti, da će nam Amerika pomoći. A kada se pokazalo da nas Amerika neće zaštiti jer ima takvu vladu i takvog predsjednika, Europa je morala započeti taj za sebe neugodan posao. Ali mislim da su napokon s tim započeli i sve, hvala Bogu, napreduje. Dakle, je li Europa postala ravnodušna prema Ukrajini? Ne, apsolutno ne. Možda se nešto takvo događalo 2024. godine, možda i 2023. godine, nisam siguran, ali danas mi se čini da se ponovno aktivirala i da napredujemo. BestBook:Voljela bih da se sada dotaknemo malo i vaših romana. Posljednji roman koji vam je objavljen u Hrvatskoj je ‘Moskovijada’, ali to nije vaš najnoviji roman. Riječ je o djelu koje je prvi puta objavljeno 1992. godine, nedugo nakon što ste i vi sami boravili u Moskvi. Možete li nam reći nešto više o tom iskustvu?
BestBook: Upravo sam vas o tome i planirala pitati. Koliko je Trumpova vladavina utjecala na Ukrajinu i kako sada gledate na podršku koju Zapad pruža Ukrajini? Je li tu nešto promijenilo?
Ne mogu riječima opisati što sam tada osjećao. Ali izdržali smo i tu godinu te mi se danas čini, možda
Kakvi su bili vaši doživljaji Moskve toga vremena i u kojoj je mjeri to utjecalo na nastanak romana?
Moji osobni doživljaji ne razlikuju se puno od doživljaja glavnog lika u romanu i zbog toga mogu reći da je taj lik u tom smislu pomalo autobiografski.
Jedino mi se činilo da sam puno stvari u romanu preuveličavao i okrenuo u smjeru groteske. Ali vrijeme je pokazalo da nisam potpuno preuveličavao, da ruska imperijalistička prijetnja nije ostala u prošlosti kao što mi se činilo dok sam pisao taj roman. Tada, 90-ih godina, činilo se da je to roman o prošlosti. Čak je, kada je 2001. godine objavljen njegov ruski prijevod, jedan ruski kritičar napisao da ne razumije zašto se baš taj roman prevodio i objavljivao na ruskom jer je sve što je u njemu opisano ostalo u prošlosti. Tako je nekako on to formulirao. Ja sam u Moskvu došao ne zato da bih tamo izgradio neku moskovsku karijeru niti da bih tamo skupio neka posebna znanje, već sam došao tamo u potrazi za nekom svakodnevnom slobodom i zato što mi je bilo zanimljivo promatrati kako se ta spora antisovjetska revolucija razvija u samom centru imperija. Zanimalo me kako će to izgledati. Ali najvažniji razlog bila je činjenica da sam dobio stipendiju za dvogodišnji tečaj pisanja koji je piscima omogućavao da se malo udalje od svoje sredine. Da je u Sovjetskom Savezu postojala mogućnost da otputujem negdje na Zapad, prijavio bih se za tu stipendiju u Parizu, New Yorku ili Münchenu (usput, “Moskovijadu” sam nakon toga i napisao dok sam preko stipendije boravio u Münchenu), ali tada je samo postojala mogućnost otići u Moskvu. Tamo sam puno toga napisao, između ostaloga i svoj prvi roman “Rekreacije”, završio sam svoje pjesničke projekte i puno sam prevodio. Ukratko, nisam loše proveo te godine, a uz to sam neprestano putovao između Moskve, Kijeva, Lavova i Ivano-Frankivska. Kod nas u Ukrajini tada su se organizirali brojni festivali i izdavali su se manifesti, a moji prijatelji i ja postali smo poznati kao pjesničko udruženje Bu-Ba-Bu. Dakle, zapravo sam se osjećao puno bolje nego moj glavni junak u “Moskovijadi”. On je, prije svega, usamljen, on je prisiljen tamo ići na razna opijanja... Ali čitav roman služi zapravo kako bi pokazao kako je užasna ta rekreirana atmosfera u moskovskim zidinama.
Moskovijada Jurij
bljavanju Ukrajine. Znatno su povećali svoje propagandističke napade, dva puta su nam ukinuli plin... Zatim su se malo smirili kada su uspjeli postaviti Janukoviča na vlast, ali naš drugi Majdan, onaj iz 2013. godine, za njih je bio prava geopolitička katastrofa. Ponovno su pogrešno mislili da je stvar riješena i da je Ukrajina njihova, a ukrajinski narod žestoko im je uzvratio. I onda su zaključili da soft power ne funkcionira i došli su s oružjem jer su zaključili da mogu preuzeti kontrolu samo ako nas ubiju, ako ubiju Ukrajince. Zašto sam sada održao ovo predavanje iz povijesti? Kako bih pokazao kako se “Moskovijada” od teksta za koji se smatralo da je out of date pretvarala u djelo koje je postajalo sve aktualnije i aktualnije. A kome ja kao autor mogu na tome zahvaliti? Našem neprijatelju, agresoru. Da je Rusija bila drugačija, da je postala liberalna i demokratska i da nas nije napadala, “Moskovijadu” bi čitatelji, vjerojatno, zaboravili. Ne znam kako bi tada izgledala Ukrajina, ali ni povijest tako nešto ne poznaje. Nedugo nakon početka rata nazvala me Marjana Savka, glavna urednica iz izdavačke kuće Vydanyctvo Starogo Leva i rekla mi kako smatra da je sada pravo vrijeme za ponovno objavljivanje “Moskovijade”. I tako je ona ponovno oživjela i sada je otkrivaju potpuno novi ljudi. Često mi se događa da mi ljudi prilaze i govore mi kako još ništa moje nisu pročitali te me onda pitaju odakle početi. I uvijek im kažem da počnu od “Moskovijade”. Ne znam hoću li im tako govoriti i kada rat završi, ali sada im uvijek govorim da počnu upravo od “Moskovijade”. BestBook: Kod mene je,moram reći, situacija bila ponešto drugačija. Naime,prvi vaš roman koji sam pročitala bio je‘Dvanaest prstena’,čak sam o njemu pisala i diplomski.I primijetila sam tada da se u jako puno vaših djela pojavljuje lik umjetnika, odnosno svojevrsna interpretacija mita o Orfeju.I zapravo sam vas oduvijek htjela pitati - zašto baš Orfej?
Andruhovyč, Fraktura. Prijevod:
Dariya Pavlešen
BestBook: Prije nekoliko mjeseci prevodila sam jedan esej koji je napisao Oleksandr Irvanec i u tom je eseju, između ostaloga, napisao kako svatko tko želi razumjeti kako je izgledala sovjetska antiutopija, odnosno distopija, mora pročitati ‘Moskovijadu’... Hvala vam. To je doista u nekoj mjeri distopija.
BestBook: Ipak, što se tiče ‘Moskovijade’, čini mi se kao da je ona, bez obzira na to što je napisana 90-ih godina, vrlo aktualna i danas... Roman je aktualan zato što su događaji u Ukrajini od početka 2000-ih godina, odnosno kada se kod nas dogodila Narančasta revolucija, zapravo šokirali vlast u Kremlju. Oni su tada mislili da drže Ukrajinu pod kontrolom, da je ona formalno neovisna, ali da oni s nama mogu raditi što žele. Tako bi i bilo da 2004. godine nismo prvi puta izašli na Majdan jer je Rusija upravo tada počela na drugačiji način raditi na poro-
To je bilo dosta davno, malo mi je teško to sada rekonstruirati. Ali kada sam pisao “Rekreacije” i “Moskovijadu”, još nisam bio svjestan toga da se netko od mojih likova može smatrati varijantom Orfeja, odnosno varijacijom na temu mita o Orfeju. Ali kada sam pisao “Perverziju”, svoj treći roman, tada sam to već svjesno stvarao. U romanu “Dvanaest prstena” koji ste spomenuli odlučio sam svojeg Orfeja dovesti u Karpate jer za Orfeja inače znamo da je, nakon što su ga rastrgali, njegova glava plutala Dunavom i tako završila u moru. I lik Karla-Jozefa Zumbrunnena, Austrijanca, svojevrsni je Orfej 90-ih godina; on također odlazi na jedno opasno putovanje u potrazi za svojim samoostvarenjem. I tu je nekako to završilo. Orfej se još tu i tamo pojavljuje u “Leksikonu intimnih gradova”, ali u principu ga u kasnijim djelima više nema. Roman “Radio noć” ostaje otvoreno pitanje, ali zapravo sam shvatio da se moram malo odmaknuti od Orfeja.
Nastavak na sljedećoj stranici
Planetopija je stigla u Split
Planetopija donosi pažljivo odabrane knjige, od književnosti i publicistike do osobnog razvoja i wellbeinga, uz jedinstvenu ponudu eko-proizvoda za darivanje i svakodnevnu upotrebu.
Prostor uređen prirodnim materijalima osmišljen je kao mjesto inspiracije i predaha, za sve koji traže knjige i proizvode s pričom.
Posebno mjesto zauzima dječji odjel s edukativnim slikovnicama i sigurnim eko-igračkama, kao i izbor naslova na engleskom jeziku.
Posjetite naše knjižare u Zagrebu, Puli i Splitu
ZAGREB Ilica 68
CENTAR CVJETNI
Trg Petra Preradovića 6
Fontička 4 SPLIT
MALL OF SPLIT Ul. Josipa Jovića 93
PULA
Jedino što mogu reći je to da se od 2014. pojavila jedna velika tema i usred te teme svi se nekako borimo, svi koegzistiramo. A ta je tema rat. I nemoguće je zamisliti književnost bez te teme jer je ona u ukrajinskoj književnosti prisutna u različitim aspektima, kaže nam
BestBook: Još jedan lik koji se često pojavljuje u vašim djelima je lik vraga koji se, naravno, podosta razlikuje od onih klasičnih, religijskih prikaza vraga...
On mi je zanimljiv kao književni lik, ne pristupam mu iz religijske perspektive. I zanimljiv mi je kao netko tko postaje protivnik svakome od mojih junaka i netko tko im pokušava prodati svoje prijateljstvo. I u tom mi je smislu zanimljivo kako moji likovi komuniciraju s takvim fenomenom kao što je iskušenje, zanimljiva mi je osoba koja se nalazi pred nekim iskušenjem. A to iskušenje netko mora predložiti, zar ne? Netko ga mora predstavljati. I zato su mi potrebni ti književni vragovi koji se pojavljuju u mojim djelima.
BestBook: Što biste rekli, u kojoj mjeri politika utječe na književnost? Kako se ukrajinska književnost promijenila, primjerice, tijekom rata ili tijekom Revolucije dostojanstva?
Nisam književni teoretičar, ne mogu dati dovoljno duboku analizu toga zato što, nažalost, nemam te mogućnosti i zato što se danas u ukrajinskoj književnosti pojavljuje puno toga što je meni nepoznato. Znam neka imena, nazive nekih djela, ali mislim da bi to trebali proučavati književni teoretičari i književni kritičari. Jedino što mogu reći je to da se od 2014. pojavila jedna velika tema i usred te teme svi se nekako borimo, svi koegzistiramo. A ta je tema rat. I nemoguće je zamisliti književnost bez te teme jer je ona u ukrajinskoj književnosti prisutna u različitim aspektima. To je jedna tema, ali istovremeno i skup svih ostalih tema koje se tiču rata. I čini mi se da se promjena u prvom redu dogodila po pitanju količine autora, pojavilo se više ljudi koji su počeli pisati. Neki su se počeli baviti književnošću, primjerice, preko društvenih mreža, neki dok su bježali preko granice zbog rata. Puno je žena u proljeće 2022. godine pobjeglo na zapad kako bi spasile sebe i svoju djecu i onda su tamo počele zapisivati sve što su preživjele. Pojavile su se stotine novih imena. To je jedna promjena koju sigurno svi primjećuju, a primjećujem je i ja. Ali mislim da se, osim svega nabrojanog, najvažnija
promjena dogodila kada je na kraju postojanja Sovjetskog Saveza ukinuta cenzura u izdavaštvu. Ukrajinska se književnost tada prvi put u povijesti počela razvijati bez cenzure i to je ono što ju je učinilo drugačijom, ali dugo vremena nije imala dovoljno široku čitateljsku publiku. A nakon 2022. godine dobila je, može se tako reći, masovnu ukrajinsko čitateljstvo. Tužno je o tome govoriti, iako možda sve i nije tako tužno, ali kada se govori o popularnosti ukrajinskih knjiga, teško je zamisliti bolji period od 2022. i 2023. godine. To je bio period kada su svi hrlili kupovati i čitati ukrajinske knjige.
BestBook: Kako vidite budućnost Ukrajine nakon rata, odnosno nakon pobjede?
Matematički gledano, tu postoji jedna velika nepoznanica jer ne znamo u kojem se trenutku rata nalazimo. Nitko od nas to ne zna. Možda se bliži kraj, ne isključujem mogućnost nekog prekida vatre, možda smo negdje na polovici pa nas čeka još četiri ili pet godina rata, a možda smo tek u nekoj početnoj fazi, ne možemo ni tu mogućnost isključiti. Možda su pred nama još godine i godine rata jer je naš neprijatelj tako netipičan, njega nije briga za vlastiti narod, on ima neograničenu moć i neograničene resurse. Čak i ako su oni ograničeni, ta je granica još jako daleko, tako da je govoriti o budućnosti Ukrajine, dok još ne znamo kako će završiti njezina sadašnjost, jako nezahvalan zadatak. Jedino u što sam siguran jest da će Ukrajina proći kroz ovaj rat. Ona će preživjeti. Neće izgubiti samu sebe, to se ni u kojem slučaju neće dogoditi. Dakle, Putinov glavni plan, ili plan njegovih dvojnika, ili njegove pratnje ili koga god tko smišlja te planove, osuđen je na propast. Ukrajina je postojala, postoji i postojat će. Ali bit će to vrlo traumatizirana zemlja, zar ne? Kojoj će trebati poticaji izvana. Ukrajinci su se u ovom ratu pokazali kao vrlo snažni, izdržljivi, sposobni i samostalno tako da se snalaze i sami, ali ne smijemo zaboraviti na vanjske poticaje. Jedan od njih trebala bi biti i Europska unija koja bi trebala prihvatiti članstvo Ukrajine. Ali bojim se da se to neće dogoditi u 2027. godini, kako stoji u nekom planu, bojim se općenito da nas neće prihvatiti dok rat traje. A rat će u tom slučaju trajati vječno jer naš neprijatelj ne želi da nas tamo prime i učinit će sve kako bi rat potrajao. I treba prekinuti taj začarani krug i primiti Ukrajinu u EU čak i u ratnom stanju. Isto tako i u NATO i neprijatelj će onda izgubiti motivaciju. Zašto da onda nastavi ratovati? Svjedočili smo velikoj demografskoj promjeni, milijuni ljudi neće se vratiti u Ukrajinu, nego će ostati na Zapadu. Ali milijuni će se vratiti i mislim da će se vratiti s velikim iskustvom, da će biti drugačiji ljudi. I u svemu ovome postoje neki obećavajući aspekti. Tu može biti puno pozitivnih stvari ako bude puno novih radnih mjesta, ako će se zemlja razvijati i sve to može privući mnoge ljude, ne samo Ukrajince. Svakako mogu reći da će Ukrajina u budućnosti biti vrlo dramatična arena za izvanredne promjene u globalnom smislu, a to je istovremeno i dobro i loše. Tu ima toliko mnogo aspekata tako da će to biti vrlo kontradiktoran, složen i vrlo višeznačan proces. I, sukladno tome, mislim da bi i pisci u toj situaciji također trebali osjećati da je njihova prisutnost potrebna, da su oni potrebni kao oni koji će to nekako proživljavati i opisivati.
PROFIMEDIA
SUDBINE
KNJIŽEVNIH JUNAKA KAO FINANCIJSKI VODIČ ZA ŽIVOT
Naviknuli smo se u književnosti tražiti smisao, poetične momente,likove s kojima se možemo povezati,ali rijetko tražimo brojeve,a još rjeđe bilancu.No upravo se ondje,između redaka i dugova, kriju neke od najpreciznijih lekcija o novcu koje smo ikada dobili.Sudbine likova koje su stvorili Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Gustave Flaubert ili Jean-Baptiste Poquelin Molière mogu se čitati i kao studije slučaja jer one su svojevrsna financijska forenzika prije nego što je taj pojam uopće postojao.Kao da su veliki pisci,
EMMA BOVARY:TRAGEDIJA ŽELJE I ILUZIJE
Jer što je Emma Bovary nego žrtva neograničenoga kreditnog apetita i ograničenih prihoda? Njezina tragedija nije samo romantična nego i vrlo precizno financijska. Emma Bovary željela je, više nego išta, živjeti život kakav je zamišljala dok je čitala romane. Zapravo, željela je tri stvari: prvo, bijeg od banalnosti, zatim identitet koji nije imala jer nije znala tko je bez svojih fantazija i, treće, osjećaj da je njezin život važan. Ne samo proživljen nego vrijedan divljenja, zavisti, pripovijedanja. Problem je bio u tome što je unutarnju prazninu pokušavala ostvariti vanjskim sredstvima – kupnjama, aferama, imitacijom luksuza. I upravo tu nastaje njezina tragedija: nije željela više novca nego više iluzije. Modernim riječima, Emma nije upravljala očekivanjima. A kad očekivanja postanu veća od stvarnosti, dug, bilo emocionalni ili financijski, postaje neizbježan. No da je imala alat za praćenje troškova ili savjet o upravljanju dugom, možda bi njezin život bio manje literaran, ali i manje tragičan. Ovako je njezin minus prerastao u sudbinu.
RASKOLJNIKOV: KAD OČAJVODI DO RIZIKA
S druge strane, Rodion Raskoljnikov iz pera Dostojevskog ne pati od viška želja nego od manjka opcija. Njegov čin ubojstva stare lihvarice može se čitati i kao očajnički pokušaj rješavanja financijske blokade u svijetu bez dostupnih instrumenata, bez savjetovanja, bez sigurnosne mreže. Danas, u vremenu transparentnih financijskih rješenja i edukacije, takvi bi se ponori mogli izbjeći. Jer financijska pismenost nije luksuz - ona je infrastruktura koja sprečava da očaj postane odluka.
HARPAGON: MRTVI KAPITAL I PARALIZA ŠTEDNJOM
A kod Molièrea susrećemo drugu krajnost. Njegov Harpagon u biti radi dvije stvari: gomila i ne troši. No upravo tu leži ironija koju je Molière genijalno prikazao – njegov novac ne služi ničemu. On mu ne donosi ni sigurnost, ni radost, ni slobodu. Naprotiv, pretvara se u izvor stalnog straha i izolacije. Harpagon je, zapravo, karikatura financijskog ponašanja u kojem novac prestaje biti sredstvo i postaje cilj sam po sebi. U suvremenom jeziku ekonomije, to je mrtvi kapital, resurs koji ne stvara novu vrijednost. Harpagon je podsjetnik da ni ekstremna štednja nije strategija nego strah koji paralizira. Novac koji ne radi zapravo ne postoji.
GORIOT: LJUBAV KAO JEDINA, RIZIČNA INVESTICIJA
Jednako potresan, ali suptilniji, jest Balzacov lik Jean-Joachim Goriot, čovjek koji je sve uložio u jednu jedinu emocionalnu investiciju. Kao bivši trgovac stekao je znatno bogatstvo: radio je marljivo, racionalno i uspješno. No ono što je činio poslije u životu zapravo definira njegovu priču: postupno je, sve što je imao, razdao svojim kćerima. Njegov život pretvara se u niz financijskih i emocionalnih transfera. Plaća njihove dugove, financira njihov luksuz, kupuje im društveni status, spašava ih iz
neugodnih situacija – uvijek iznova, bez granica. Svaki put kad bi pomislio da je dao dovoljno, pojavio bi se novi zahtjev. I svaki put bi popustio. Njegov financijski i životni slom proizlazi iz pogrešne procjene rizika: uvjerenja da će se ljubav uvijek isplatiti. No čak i najplemenitije investicije trebaju strukturu. Bez nje postaju gubitak. Ako pogledamo šire, svjetska književnost obiluje sličnim primjerima. Jay Gatsby, iz pera F. Scotta Fitzgeralda, gradi bogatstvo na krhkim temeljima i još krhkijoj ideji da se prošlost može kupiti. Njegov luksuz nije stabilnost nego scenografija - skupa, blještava, ali financijski i emocionalno neodrživa. Gatsby je primjer kako prihod bez strategije i cilj bez realne procjene vodi u spektakularan, ali neminovan pad. Čak i u dramama Williama Shakespearea nalazimo precizne financijske parabole. Antonio i Shylock iz „Mletačkog trgovca“ žive u svijetu kredita, kamata i rizika, u kojem jedan loš ugovor može imati doslovno tjelesne posljedice. Njihova priča pokazuje da financijski odnosi nikad nisu samo brojke; oni su uvijek i odnosi moći, povjerenja i etike.
LEKCIJE IZ STVARNOG SVIJETA: ŠKOTSKE UDOVICE I MIROVINSKI FONDOVI Ipak, možda najvažnija književna financijska lekcija ne dolazi iz fikcije nego iz stvarnosti. U bestseleru „Kratka povijest čovječanstva“ Yuval Noah Harari opisuje kako su u 17. i 18. stoljeću u Škotskoj udovice počele udruživati svoja sredstva kako bi se međusobno financijski podržavale u slučaju smrti supruga.To je bio oblik rane društvene kooperacije i razmjene rizika, preteča modernih mirovinskih fondova, pri čemu je zajednički fond služio tome da se smanje neizvjesnost i nesigurnost. Umjesto da svaka pojedinačno nosi rizik, udružile su se i podijelile ga. Njihova ideja bila je jednostavna ali duboko sofisticirana: sigurnost nije rezultat sreće nego sustava. I upravo u tome leži ključna razlika između književnosti i života. Književni junaci često djeluju sami, vođeni strašću, iluzijom ili strahom. Stvarni ljudi, kad su najmudriji, djeluju zajedno: planiraju, diverzificiraju, ulažu u budućnost. Upravo to danas čine mirovinski fondovi: pretvaraju neizvjesnost u strukturu, rizik u strategiju, a vrijeme u saveznika.
OD KNJIŽEVNE TRAGEDIJE DO FINANCIJSKE PISMENOSTI
Možda je zato najveća ironija u tome što su najljepše priče često izgrađene na najlošijim financijskim odlukama. Da su Emma, Raskoljnikov, Gatsby ili Goriot imali pristup znanju i alatima kakve danas imamo – uključujući edukaciju i sustave koje razvija UMFO – njihov bi život bio manje dramatičan, ali i manje tragičan, no zato vjerojatno i manje zanimljiv.
A mi? Mi imamo privilegij čitati o njihovim pogreškama, a da ih pritom ne moramo živjeti. Između tragedije i stabilnosti danas ne stoji sudbina nego odluka da razumijemo, planiramo i na vrijeme preuzmemo kontrolu nad vlastitom pričom.
KNJIŽEVNO PUTOVANJE U 2026. GODINI
Izdavačka godina upravo je ušla u svoj drugi kvartal, no mnogi su hrvatski nakladnici već iznijeli dobar dio planova za mjesece koji slijede. Među novim izdanjima nalazi se niz zanimljivih naslova domaće i strane književnosti: romani, biografije i autobiografije, dnevnici, putopisi, pjesničke zbirke, eseji, publicistika, žanrovska književnost i popularna znanost
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: DARKO VLAHOVIĆ
Do kraja godine hrvatski čitatelji, između ostaloga, mogu očekivati prijevode knjiga nordijskih majstora Jona Fossea, Karla Ovea Knausgårda i Johana Harstada, latinoameričkih autora poput Marija Vargasa Llose i Isabel Allende, japanskog pisca Harukija Murakamija, jedne od najistaknutijih afričkih autorica Chimamande Ngozi Adichie, američkog autora Percivala Everetta te srednjoeuropskih klasika Karla Krausa i Thomasa Bernharda. Najavljena su i nova djela autora srednje generacije poput Davida Szalaya, Maggie O’Farrell, Benjamina Labatuta i Georgija Gospodinova. Tu su i već afirmirana imena kao što su Javier Cercas, Alessandro Baricco i Andrej Kurkov, kao i moderni klasici Stanisław Lem, Isaac Bashevis Singer, Boris Pasternak i Isaac Asimov. Među domaćim autorima izdvajaju se novi romani Ante Tomića, Tanje Tolić i Drage Hedla. Monika Herceg predstavit će svoj prvi roman, Đurđica Čilić nastavlja s autobiografskim zapisima, a Jasen Boko s putopisima - ovaj put iz srca Afrike. Do kraja godine očekuje se i četvrto, završno kolo sabranih djela Miroslava Krleže. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj se godišnje objavi između šest i osam tisuća knjiga i brošura, no doista vrijedni i važni naslovi čine tek manji dio te (hiper)produkcije. U ovom smo izboru pokušali izdvojiti najzanimljivije i najvažnije knjige koje nas očekuju do kraja godine - svojevrsni kompas za ostatak književne 2026. Izdavačka kuća Ljevak priprema književnu sezonu s nizom intrigantnih naslova. Među stranim autorima ističe se norveški nobelovac Jon Fosse s romanom “Vaim” (prijevod Munib Delalić). Riječ je o prvoj knjizi trilogije o istoimenom gradiću, u kojoj glavni lik Jatgeir, odlazeći u grad po običnu iglu i konac, kući vraća davno izgubljenu ljubav. Fosse majstorski gradi priču o pasivnim muškarcima, odlučnim ženama i vječnim temama ljubavi i smrti. U sferi publicistike pažnju plijeni nizozemski sociolog Rutger Bregman s djelom “Moralna ambicija” (prijevod Svetlana Grubić Samaržija), u kojemu propituje današnji svijet, pozivajući mlade da svoju ambiciju usmjere prema općem dobru. Na sličnom tragu duboke analize društva su britanski povjesničar Peter Heather i novinar John Rapley u knjizi “Zašto carstva propadaju” (prijevod Vedran Pavlić). Autori povlače fascinantne paralele između pada Rimskog Carstva i suvremenog Zapada, sugerirajući da era zapadne dominacije doseže svoj kraj. Spomenut ćemo i roman “Crni rujan” talijanskog pisca Sandra Veronesija (prijevod Snježana Husić), koji odrastanje dječaka povezuje s terorističkim napadom na Olimpijadi 1972. Tu su i talijanski pisac Daniele Mencarelli s autobiografskim romanom “Sve traži spas” (prijevod Ita Kovač), te finski pisac Jukka M. Heikkilä s povijesnom fikcijom “Antigon, sin bogova” (prijevod Boris Vidović). Domaću književnost predvodi Drago Hedl s crnom komedijom “Pomrčina u Sunčanom domu” - radnja prati Ivana Bubeka i Karla Mraza, dvojicu sustanara u staračkom domu koji otkrivaju da su nekada bili na suprotnim stranama zakona: jedan kao šef zatvora, a drugi kao zatvorenik. Naklada Ljevak također najavljuje knjigu eseja Helene Sablić Tomić “Bachove književne kapi”, u kojoj ta književna teoretičarka analizira djela pedesetak suvremenih hrvatskih pisaca. Nakladnik Hena com također priprema uzbudljivu književnu sezonu. Domaće autore predvodi Ante Tomić
trilera uživat će u djelima američko-irske spisateljice Tane French, kraljice irskog krimića, čiji su atmosferski romani ‘Lovac’ i ‘Sličnost’ psihološki slojevite priče o granicama osvete i gubitku identiteta
s novim, poslovično zabavnim romanom “Kraljević Marko oslobađa Imotski”. Radnja je smještena u srce Imotske krajine s početka 18. stoljeća, u vrijeme borbe Turaka i Mlečana za nametanje kontrole nad tim teritorijem. Tomić majstorski koristi dijalekt i dijaloge kako bi kroz reinterpretaciju prošlosti ponudio oštru i duhovitu kritiku pojava svojstvenih današnjem društvu. Nakon duže stanke s novim se naslovom vraća i Tanja Tolić. Njezin roman “ ” psihološka je i društvena drama smještena u osamdesete godine prošlog stoljeća. Kroz perspektivu inteligentne djevojčice, Tolić ispisuje dirljivu i jezovitu priču o odrastanju i iznenadnom raspadu jedne sretne radničke obitelji. Uz ove naslove, tu je i Vjekoslava Huljić s knjigom za mlade pod naslovom “Tajna nestale djece”. Strani program donosi podjednako snažna imena, a ističe se američki autor Percival Everett sa satiričnim romanom “Erasure” (prijevod Mišo Grundler). Ova britka kritika izdavačke industrije i rasnih stereotipa poslužila je kao predložak za hvaljeni film “American Fiction”. Veliku pozornost privlači i legendarni glumac Charlie Chaplin koji u svojoj knjizi “Moja autobiografija” (prijevod Mirna Čubranić) progovara o putu od londonske sirotinje do holivudskog sjaja, ne skrivajući detalje o političkom progonu tijekom makartizma. Ruska književnica tatarskih korijena Guzel Jahina donosi roman “Eisen” (prijevod Tatjana Radmilo), koji funkcionira kao prva književna biografija slavnog redatelja Sergeja Ejzenštajna, prateći njegov stvaralački genij kroz revolucije i ratove. Tu je i
Ljubitelji
nezaobilazna britansko-turska spisateljica Elif Shafak s romanom “Čast” (prijevod Mirna Čubranić), pričom o sudbini kurdskih imigranata u Londonu sedamdesetih koja istražuje teme obitelji, krivnje i izdaje. Od ostalih stranih izdanja izdvajamo knjigu “Kada svijet spavapriče, riječi i rane Palestine” autorice i UN-ove izvjestiteljice Francesce Albanese (prijevod Lovro Klepac), debitantski roman “Kćerkica” ukrajinske književnice Tamare Duda, te naslove za mlade: “Nježne godine” francuske autorice Clémentine Beauvais (prijevod Dalibor Joler) i “Abigél” mađarske književnice Magde Szabó (prijevod Lea Kovacs).
Pregled izdanja nakladnika Petrine knjige otvaramo uznemirujućim romanom “Korektura” (prijevod Branka Grubić) slavnog austrijskog pisca Thomasa Bernharda. Njegov roman prati znanstvenika Roithamera koji u osami Kobernausserske šume gradi savršenu kuću za svoju sestru, pretvarajući potragu za arhitektonskim i intelektualnim idealom u opsesivnu tragediju koja propituje granice ljudskog genija i ludila. Američki autor David Remnick napisao je biografsko djelo “Kralj svijeta: Muhammad Ali i uspon američkog heroja” (prijevod Tomislav Žilić) u kojemu donosi živopisan portret legendarnog boksača. Remnick majstorski bilježi Alijev uspon od početaka u Louisvilleu do povijesnih pobjeda, oslikavajući ikonu koja je redefinirala američku rasnu politiku. Među stranim izdanjima ističe se i američki pisac Nathan Thrall s potresnom publicistikom “Dan u životu Abeda Salame” (prijevod Tomislav Žilić). Petrine knjige najavljuju i američku pjesnikinju June Jordan s “Izabranom poezijom” (prijevod Vlatka Valentić), belgijsku književnicu Jacqueline Harpman s distopijskim romanom “Ja koja muškarce nisam poznavala” (prijevod Milena Ostojić), te meksičku autoricu Cristinu Rivera Garza s nagrađivanim memoarima “Nepobjedivo Lilianino ljeto” (prijevod Matija Janeš). Ove godine Školska knjiga objavljuje četvrto i posljednje kolo sabranih djela Miroslava Krleže. Ono donosi čak osam svezaka koji obuhvaćaju Krležinu intimnu autobiografsku prozu u “Dnevnicima” (tri sveska), dramsku zbirku s antologijskim naslovima poput “Golgote” i “Vučjaka” te pjesničke “Simfonije”. U svesku “Moj obračun s njima” naglasak je na oštrim polemikama, a u “Novelama” kroz dvanaest naslova bard nesmiljeno secira hrvatsko društvo. Nakladnik Školska knjiga također najavljuje i knjigu povjesničara Mladena Tomorada “Povijest Sjedinjenih Američkih Država od 16. do početka 20. stoljeća - od europskih kolonija do svjetske velesile”, koja nudi sveobuhvatan pregled povijesti SAD-a od prvih europskih doseljenika do statusa globalne sile, uz važan osvrt na doprinos hrvatskih iseljenika američkoj kulturi. Britanski pisac Ian Leslie u knjizi “John and Paul” (prijevod Denis Leskovar) nudi intimnu analizu odnosa Lennona i McCartneyja kroz njihove pjesme. Školska knjiga također planira objaviti nova izdanja niza klasika u novim prijevodima: “Alisu u Zemlji čudesa” Lewisa Carrolla (prijevod Mate Maras), “Otok s blagom” Roberta Louisa Stevensona (prijevod
Marko Maras), “Malu sirenu i druge bajke” Hansa Christiana Andersena (prijevod Ana Josić), “Čarobnjaka iz Oza” Lymana Franka Bauma (prijevod Ana Josić), te “Malog princa” Antoinea de Saint-Exupérya (prijevod Mia Pervan). U nakladi Lumen planira se objavljivanje slavne SF trilogije “Zaklada” američkog pisca Isaaca Asimova, u novom prijevodu Ane Briški Đurđevac, te kultni distopijski roman “1984” britanskog pisca Georgea Orwella (prijevod Denis Brkić) koji je u svjetlu recentnih političkih zbivanja aktualniji nego ikad. Nakladnik MeandarMedia u ovoj godini najavljuje tri važna naslova. Francusko-ruandski pisac i glazbenik Gaël Faye predstavlja svoj drugi roman “Jacaranda”, iznimno djelo koje je ušlo među finaliste nagrade Goncourt. Kroz vizuru dječaka i mladog čovjeka, Faye prati sudbinu četiriju generacija u Ruandi, istražujući duboke traume genocida i nadu u poslijeratno doba. S obzirom na to da je Fayeov prvijenac “Mala zemlja” bio iznimno dobro prihvaćen, očekuje se da će i ovaj roman snažno rezonirati s hrvatskom publikom. Svjetski ugledna francuska sociologinja Gisèle Sapiro u svojoj knjizi “Što je svjetski autor?” (prijevod Vanda Mikšić) razotkriva mehanizme stvaranja međunarodne književne slave - knjiga analizira kako se kroz arhive, festivale i djelovanje posrednika oblikuje kanon svjetske književnosti, preispitujući prevlast zapadnih autora i utjecaj
U svojoj esejističkoj knjizi ‘Habsburška Monarhija’ ugledna nizozemska novinarka
Caroline de Gruyter povlači fascinantne paralele između nekadašnjeg carstva i današnje Europe, sugerirajući da su sporost i kompromis zapravo snaga sustava
engleskog jezika na suvremeno izdavaštvo. MeandarMedia također najavljuje knjigu “Imperijalizmi - internacionalna cirkulacija ideja i borba za univerzalno”, zbirku tekstova kultnog francuskog sociologa Pierrea Bourdieua, jednog od najcitiranijih mislilaca 20. stoljeća. Bourdieuovi koncepti poput habitusa i kapitala ostaju neizostavni za razumijevanje modernih društvenih mehanizama moći koje on u ovim tekstovima detaljno problematizira.
Književna 2026. godina u izdavačkoj kući Vuković & Runjić obećava različite žanrove i kulture. Iz stranog programa izdvajamo japanskog velikana Harukija Murakamija s publicističkim djelom “Jazz portreti” (prijevod Vojo Šindolić). Murakami, poznat po tome što je jazz utkao u temelje svojih romana, ovdje se pojavljuje kao vrsni kritičar i kolekcionar vinila, donoseći nam kroz osobna sjećanja portrete glazbenika poput Louisa Armstronga i Billie Holiday. Čileanska autorica Isabel Allende u novom romanu “Ime mi je Emilija del Valle” (prijevod Tamara Horvat Kanjera) prati sudbinu mlade novinarke koja u 19. stoljeću prkosi normama i u ratom zahvaćenom Čileu traži vlastiti identitet. Posebnu pažnju zaslužuje posljednji roman nedavno preminulog peruanskog nobelovca Marija Vargasa Llose “Posvećujem ti svoju šutnju” (prijevod Tamara Horvat
Nastavak na sljedećoj stranici
Kanjera) koji se bavi kreolskom glazbom kao snagom koja ujedinjuje Peru, dok je “Zov plemena” njegova fascinantna intelektualna autobiografija u formi eseja u kojoj ispituje mislioce koji su oblikovali njegov liberalni svjetonazor. Ljubitelji trilera uživat će u djelima američko-irske spisateljice Tane French, kraljice irskog krimića, čiji su atmosferski romani “Lovac” i “Sličnost” (prijevod Saša Stančin) psihološki slojevite priče o granicama osvete i gubitku identiteta. Iz Australije stiže Richard Flanagan s nagrađivanim romanom “Gouldova knjiga riba” (prijevod Dinko Telećan), živopisnom prozom o robijašu u surovoj kažnjeničkoj koloniji na Tasmaniji. Čileanac Benjamín Labatut u svojoj knjizi eseja “Kamen ludosti” (prijevod Dinko Telećan) hrabro istražuje puteve bezumlja. Od ostalih izdanja vrijedi istaknuti kinesku autoricu Hao Jingfang i njezinu zbirku pripovijedaka “Dubine samoće” (prijevod Katarina Penđer), japanske spisateljice Mieko Kawakami (roman “Sestre u žutom”, prijevod Vojo Šindolić) i Riku Ondu (roman “Gromka grmljavina i pčela zuj”, prijevod Selma Muftić Pustički), te američke autorice Ottessu Moshfegh (roman “Lapvona”, prijevod Ana Fazekaš) i Kelly Link (roman “Knjiga ljubavi”, prijevod Vlatka Valentić). Tu je i upečatljivi roman-prvijenac “Mučenik!”
“Čija je krivica?”, roman u kojem iz ženske perspektive odgovara na roman “Kreutzerova sonata” svog slavnog supruga Lava Nikolajeviča Tolstoja. Češki književnik Arnošt Lustig zastupljen je romanom “Lijepe zelene oči”, snažnim prikazom sudbine djevojke u logoru i tabu teme ratnih bordela. Švicarska književnica Alice Rivaz donosi “Mir košnica”, roman o braku i ženskoj potrazi za identitetom, dok mađarska spisateljica Margit Kaffka u “Mravinjaku” prikazuje zatvoreni svijet samostanske škole. Latvijski književnik Alberts Bels autor je romana “Nesanica”, političke alegorije koja je nekoć bila zabranjena. Program nadopunjuju poljski pisac Leo Lipski s “Piotruśom”, irski književnik William Butler Yeats s kratkim romanom “John Sherman”, španjolska autorica Rosa Montero s prozno-esejističkim djelom “Opasno je biti pri zdravoj pameti”, zbirci tematski i motivski ulančanih pripovjedaka/eseja. Disput također objavljuje putopis mladog D. H. Lawrencea “Sumrak u Italiji” iz 1912. u kojemu možemo naslutiti procvat njegove proze koja će definirati opus jednog od najutjecajnijih engleskih pisaca 20. stoljeća.
Izdavačka kuća Ljevak priprema književnu sezonu s nizom intrigantnih naslova. Među stranim autorima ističe se norveški nobelovac Jon Fosse s romanom ‘Vaim’ (prijevod Munib Delalić). Riječ je o prvoj knjizi trilogije o istoimenom gradiću, u kojoj glavni lik Jatgeir, odlazeći u grad po običnu iglu i konac, kući vraća davno izgubljenu ljubav
iransko-američkog pjesnika Kaveha Akbara (prijevod Ana Fazekaš). Domaće autore predvodi Milana Vuković Runjić koja je za suvremenu publiku prilagodila klasik “Priče iz Planina Petra Zoranića” uz raskošne ilustracije Vendi Vernić.
Program nakladnika Disputa obuhvaća više od 20 naslova, a među njima se ističe niz kapitalnih autora svjetske književnosti. Austrijski književnik Karl Kraus zastupljen je knjigom “Noću”, zbirkom aforizama u kojoj britko razotkriva licemjerje društva i ratnu propagandu uoči i tijekom Prvog svjetskog rata. Još jedan Austrijanac Thomas Bernhard zastupljen je romanom “Stari majstori”, virtuoznom i zajedljivom prozom koja kroz monologe razgrađuje autoritete umjetnosti i kulture. U biblioteci ‘Per speculum’ Stanka Andrića Disput objavljuje poljskog majstora Stanisława Lema i njegovo djelo “Visoki dvorac”, autobiografski roman o djetinjstvu, te Louisa-Ferdinanda Célinea i knjigu “Semmelweis”, izvorno doktorski rad o tragičnoj sudbini liječnika Ignaza Semmelweisa, koji je prvi ispravno dijagnosticirao uzrok zapanjujućih stopa smrtnosti u rodilištu u Beču i u bolnice uveo visoke higijenske standarde. Među intrigantnijim Disputovim naslovima ističe se ruska spisateljica Sofija Tolstoj i njezino djelo
Nakladnička kuća Fraktura i u 2026. godini nastavlja nizati vrhunska izdanja koja će zadovoljiti i najzahtjevnije čitatelje. Strani program otvara španjolski velikan Javier Cercas s dirljivim i dubokim romanom “Božji luđak na kraju svijeta” (prijevod Silvana Roglić). Ova intimna priča prati deklariranog ateista na povijesnom putovanju s papom Franjom u Mongoliju, koje se pretvara u metaforičnu potragu za odgovorom na pitanje svih pitanja: hoće li se njegovi roditelji ponovno susresti nakon smrti? Bugarski pisac Georgi Gospodinov donosi nam roman “Vrtlar i smrt” (prijevod Ksenija Banović), duboko potresnu knjigu o sinu koji promatra posljednje dane svoga oca. Kroz rečenice poput ‘Moj otac je bio vrtlar. Sada on jest vrt’ - koja postaje polazište romana - autor gradi snažnu metaforu o brižnosti i ciklusima prirode u kojima smrt nije kraj već ‘prelazak’. Za ljubitelje trilera, španjolski autor Juan Gómez-Jurado predstavlja roman “Sve gori” (prijevod Ivana Jandras Szekeres). U središtu priče su tri naizgled nespojive žene koje, udružene, postaju noćna mora korumpiranog sustava. Možemo spomenuti i argentinskog psihoterapeuta Jorgea Bucaya čiji klasik psihoterapeutske literature “Pisma Claudiji” (prijevod Ela Varošanec Krsnik) nudi bezvremenske savjete o autentičnosti i ljubavi. Domaću književnu scenu predvodi poznata pjesnikinja Monika Herceg svojim prvim romanom “Ovdje počinje šuma”, u kojem kroz oči djeteta precizno slika surovost siromaštva i rata. Roman Pavić u romanu “Forenzičar” majstorski isprepliće umjetnost, medicinu i povijest, vodeći nas od njujorške Prosekture do vukovarskog ratišta. Fraktura najavljuje i roman Snježane Banović “Gromova djeca”, u kojemu autorica hrabro progovara o korupciji i zloporabi moći unutar kazališne škole, dok Josip Mlakić u djelu “Legenda o planini” spaja putopis i filozofsku meditaciju o mističnim vrhovima planine Vranice.
Izdavačka kuća Sandorf priprema niz vrlo zanimljivih naslova, među kojima je možda najiščekivaniji roman “Meso” kanadsko-mađarskog autora Davida Szalaya, dobitnik prestižnog Bookera 2025. godine. U prijevodu Hane Samaržije, ova priča prati Istvána, mladića koji se od mađarskog siromaštva uzdiže do londonskog visokog društva, dok njegova impulzivna narav neprestano izaziva sukobe s okolinom. Sandorf također najavljuje knjigu legendarnog poljskog novinara i pisca Ryszarda Kapuścińskog “Nogometni rat” (prijevod Adrian Cvitanović). Ovaj spoj dnevnika i reportaže donosi potresne priče s ratišta Hondurasa i Salvadora, ali i kronike o afričkim liderima i aparthejdu iz pera jednog od najvećih reportera 20. stoljeća. Ljubitelji društvene teorije doći će na svoje s prvim prijevodom djela Silvije Federici “Vještice, progoni vještica i žene” (prijevod Maja Profaca), koja istražuje korijene nasilja nad ženama u kapitalizmu. Za ljubitelje nadrealnog stiže japanska spisateljica Hiroko Oyamada s nagrađenim romanom “Rupa” u prijevodu Jane Smrekar, kafkijanskom pričom o tjeskobi mlade žene u provinciji. Domaće autore predvodi novinarka Barbara Matejčić koja u knjizi “Ubijanje za fotografiju” donosi potresnu reportažu o ratnom zločinu u Brčkom, propitujući ulogu i zloupotrebu medija u ratu. Tu je i Sibila Petlevski s novim romanom “Duhovi zemlje”. Ova psihološka saga, inspirirana sudbinom sestara Baković u NDH, nudi raskošnu panoramu životnih ideala i zabluda. Nakladnik Profil također najavljuje istaknute strane i domaće autore, među kojima je i irska spisateljica Maggie O’Farrell. Autorica nagrađivanog “Hamneta” objavljuje novi roman “Zemlja” (prijevod Mihaela Velina), moćnu obiteljsku sagu o kartografiranju Irske 1865. godine, u kojoj se kroz sudbinu oca i desetogodišnjeg sina prelamaju povijest, velika glad i snaga prirode. Američka književna zvijezda, dobitnica Pulitzera
Oglas
Elizabeth Strout u svom novom romanu “Ono o čemu ne razgovaramo” (prijevod Patricija Horvat) majstorski portretira profesora povijesti Artieja Dama, čiji stabilan život uzdrma jedna tajna, nudeći dirljivu meditaciju o usamljenosti i važnosti istine. Australska spisateljica M. L. Stedman napisala je epski roman “Daleki život” (prijevod Mihaela Velina), koji prati obitelj MacBride u izolaciji australske divljine, istražujući granice oprosta. Hrvatske i regionalne snage predvodi hrvatski putopisac Jasen Boko. Njegova nova knjiga o Africi - “U srcu Afrike” - donosi slojevit prikaz Kenije, Ugande, Ruande i Tanzanije, fokusirajući se na dramatične susrete s običnim ljudima koji se bore za opstanak na tom bogatom, ali napaćenom kontinentu. Na police stiže i novi spekulativni politički roman srbijanskog redatelja i pisca Srđana Dragojevića “Crveni”. Nova sezona u nakladi Znanje donosi niz uzbudljivih naslova, osobito publicističkih. Švicarska novinarka i esejistica Mona Chollet u bestseleru “Vještice” (prijevod Stella Frančišković) obrađuje provokativnu i iznimno aktualnu temu. Autorica istražuje lik vještice ne samo kao mračnu figuru prošlosti, već kao simbol ženske neovisnosti i moći, povezujući povijest i suvremeni feminizam. Iz Njemačke nam stiže znanstvena autorica Giulia Enders s popularnoznanstvenim djelom “Organisch” (prijevod Mirta Jurilj), u kojemu nas vodi kroz fascinantne skrivene mehanizme ljudskog tijela koji utječu na naše svakodnevno zdravlje. Posebna
poslastica su memoari američke legende Sylvestera Stallonea pod naslovom “S.T.E.P.S.”. Glumac iskreno progovara o teškom odrastanju i putu do stvaranja kultnog Rockya Balboe, nudeći inspirativne lekcije o upornosti i disciplini. U sferi beletristike spomenut ćemo englesku autoricu Clare Leslie Hall s romanom “Slomljena zemlja” (prijevod Drago Štajduhar), napeti triler “Gone before Goodbye” koji zajednički potpisuju Harlan Coben i Reese Witherspoon, te povijesni roman “The Briar Club” američke spisateljice Kate Quinn. Nakladnik Vorto Palabra pak objavljuje niz žanrovskih uspješnica. Predvodi ih američki autor znanstvene fantastike Ray Bradbury sa zbirkom međusobno povezanih priča “Marsovske kronike”. Ovaj vizionarski klasik o kolonizaciji Marsa duboka je kritika ljudske pohlepe i gubitka čovječnosti u želji za napretkom. Američki autor Tad Williams u romanu “Navigatorova djeca”
Nastavak na sljedećoj stranici
Među stranim autorima ističe se slavna nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie, čiji se novi roman ‘Inventura snova’ čekao više od deset godina. Riječ je o polifonom djelu o četiri žene koje istražuju čežnju, toksičnu muškost i imigrantsko iskustvo
donosi emotivan i epski završetak sage o kraljevstvu Osten Arda. Tu su i britanska autorica Nikki Marmery s romanom “Lilit”, Poljak Andrzej Sapkowski i povijesni fantasy “Božji bojovnici”, te Amerikanac Ira Levin s trilerom “Poljubac prije smrti”. Listu zaključuju romani Amerikanke Taylor Jenkins Reid “U nekom drugom životu” i Britanke Meg Clothier “Evina knjiga”. Nakladnik Hangar 7, specijaliziran za SF i fantasy, za ovu godinu također priprema žanrovske poslastice. Britanska spisateljica Anna Kavan u distopijskom romanu “Ice” donosi halucinantnu i fragmentarnu priču o opsesiji. Kroz hladne, zamrznute krajolike autorica vješto gradi atmosferu paranoje i duboke emocionalne tjeskobe, brišući granicu između sna i jave u tekstu koji hipnotizira svojom snagom. Poljski vizionar Stanisław Lem u filozofskom SF romanu “Fijasko” istražuje tragičan neuspjeh kontakta s enigmatičnom civilizacijom, dok britanski autor China Mieville u ambicioznom romanu “Embassytown” koristi lingvistiku kao temelj političke alegorije. Radnja prati ljudsku koloniju na rubu svemira i njihov sudbonosan susret s izvanzemaljcima čiji je jezik neraskidivo vezan uz istinu i fizičku prisutnost govornika, a svaki poremećaj u komunikaciji vodi društvo u potpuni kaos. Hangar 7 najavljuje i postapokaliptični roman francuskog autora Renéa Barjavela “Ravage”, “Pattern Recognition” američkog pisca Williama Gibsona, te “No Enemy But Time”, roman za koji je američki autor Michael Bishop dobio nagradu Nebula. Izdavačka kuća OceanMore stavlja naglasak na velika svjetska imena. Najavljen je norveški pisac Karl Ove Knausgård čiji novi roman “Škola noći” (prijevod Anja Majnarić) vodi čitatelje u London 1985. godine. Prateći mladog fotografa Kristiana Hadelanda koji u potrazi za slavom ulazi u svijet ekscentričnih umjetnika, autor ispisuje snažnu priču s faustovskim motivima o cijeni uspjeha, gubitku integriteta i tamnoj strani kreativnosti. Uz Knausgårda, Ocean More objavljuje i novi roman još jedne norveške književne zvijezde Johana Harstada. Objavljen gotovo deset godina nakon kultnog “Max, Mischa i ofenziva Tet”, njegov roman “Ispod kaldrme, plaža!” (prijevod Anja Majnarić) kritičari već proglašavaju remek-djelom. Ova opsežna saga o čekanju, ljubavi i uzaludnosti vješto spaja sudbine tinejdžera iz Stavangera, hladnoratovskih špijuna i islandskih eko-terorista, koristeći motiv misterioznog kamena koji pri dodiru stvara iluziju proživljenog života. Albanska autorica Lea Ypi napisala je knjigu “Nedostojna” (prijevod Katarina Penđer), duboku autobiografsku meditaciju koja kroz sudbinu njezine bake propituje sjećanje i dostojanstvo na nemirnom Balkanu. Među stranim naslovima su i roman “Francia” koji potpisuje kanadsko-francuska književnica Nancy Huston (prijevod Željka Somun), te roman “Duh obitelji” koji je napisao talijanski pisac Alessandro Piperno (prijevod Ita Kovač). Domaću produkciju predstavljaju dvije zapažene autorice. Ana Brnardić u svojem novom djelu “Jezero” donosi intimne zapise o gubitku oca i mehanizmima žalovanja, dok Nora Verde u romanu “Vatrene ulice” oživljava splitsku supkulturu na prijelazu iz bezbrižnih osamdesetih u ratne devedesete. Među knjigama koje za ovu godinu najavljuje nakladnik Edicije Božičević ističu se tri naslova. Prve su svakako kultne “Priče” američkog pisca Breecea D’J
Pancakea, ‘najvećeg pisca za kojega nikad niste čuli’. Ova zbirka od 12 kratkih priča (prijevod Hrvoje Tutek) donosi gorak prikaz života u ruralnoj i deindustrijaliziranoj Americi. Pancake, kojeg kritika uspoređuje s Hemingwayem, postao je američki književni klasik tek postumno, a njegove se priče smatraju ‘skrivenim blagom’ svjetske književnosti. Ukrajinski autor Andrej Kurkov - najčitaniji i najprevođeniji ukrajinski pisac na svijetu - predstavlja nam se detektivskim romanom “Samson i Nadežda” (prijevod Kristijan Poklečki). Smješten u Kijev 1919. godine, roman prati mladog istražitelja Samsona u vremenu poratnog kaosa. Prožet prepoznatljivim kurkovljevskim crnim humorom, roman je temeljen na stvarnim policijskim arhivima. Niz zaključuje “Arhiv izgubljene djece” (prijevod Damjan Lalović), nagrađivani roman meksičko-američke spisateljice Valerie Luiselli. Kroz emotivno putovanje jedne obitelji od New Yorka do Arizone, Luiselli vješto isprepliće njihovu osobnu krizu s tragedijom imigrantske djece na granici, stvarajući suvremeno remek-djelo o pamćenju i pravdi.
I nakladnik V.B.Z. za ovu je godinu pripremio impresivan katalog. Snažni domaći literarni glasovi uključuju Đurđicu Čilić, koja u novoj knjizi autobiografskih priča pod naslovom “Vidimo se na papiru” nastavlja sugestivno istraživanje svojih intimnih pejzaža. Svijet gledan kroz njezine oči ljekovito je mjesto: ona s nevjerojatnom blagošću piše o rastancima, izbjeglicama iz Ukrajine s kojima dijeli stan, ili o mladim navijačima koje uspijeva nagovoriti da počnu čitati knjige. Sličnu emocionalnu dubinu donosi i bosanski pisac Semezdin Mehmedinović u romanu “Kuća za pisanje”. Prateći protagonista razapetog između američkog sna i iščezlih tragova rodnoga kraja, autor ispisuje stranice prožete poezijom. Središnji motiv podizanja brvnare na Istočnoj obali s otuđenom kćeri postaje metafora potrage za novim početkom. Od domaćih autora, V.B.Z. najavljuje i roman “Skijanje” Dragana Juraka, koji kroz zimovanje secira bračne odnose, te intrigantni roman “Preko mosta” Marinka Koščeca, koji hrabro spaja baštinu i prodor umjetne inteligencije. Među stranim autorima ističe se slavna nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie, čiji se novi roman “Inventura snova” čekao više od deset godina. Riječ je o polifonom djelu o četiri žene koje istražuju čežnju, toksičnu muškost i imigrantsko iskustvo. Iz Rusije pak stiže kapitalna autobiografija “Zaštitna povelja” velikog Borisa Pasternaka. Ovo esejističko djelo ruskog nobelovca nudi uvid u njegov stvaralački razvoj i moralnu hrabrost u suprotstavljanju ideološkom pritisku Sovjetskog Saveza. U svojoj esejističkoj knjizi “Habsburška Monarhija” (prijevod Radovan Lučić) ugledna nizozemska novinarka Caroline de Gruyter povlači fascinantne paralele između nekadašnjeg carstva i današnje Europe, sugerirajući da su sporost i kompromis zapravo snaga sustava. Američki nobelovac Isaac Bashevis Singer napisao je autobiografiju u formi romana “Ljubav i egzil”, britanski autor Alexander Larman u biografskom djelu “Lazarusdrugi dolazak Davida Bowieja” donosi intiman uvid u zreli period ovog karizmatičnog glazbenika, a talijanski majstor Alessandro Baricco predstavlja svoj novi roman “Abel”, koji definira kao metafizički vestern o duhovnom putovanju mladog revolveraša.
Opisuje nam Kaplan i ljude koji nisu pristali biti dijelom većinskog plemenskog rituala
U tom nedostatku mržnje možda se krije najveće čudo Kaplanova pisma
Bosanskohercegovački književnik Almin Kaplan ima četrdeset i jednu godinu, a objavio je dvanaest knjiga. Ukratko, on je pisac malih, ali nevjerojatno moćnih gesta. Rečenice su mu često brilijantne, ali vrlo prirodne, usklađene s cjelinom. U svojim je knjigama nepotkupljivi svjedok vlastitog zavičaja i vlastite savjesti
Književni put započeo je poezijom, a nastavio prozom u nekoliko smjerova, romanesknom, kratkopričaškom, dnevničkom i publicističkom (knjiga razgovora s velikim pjesnikom Markom Vešovićem). Uz vlastite stihove i prozu, piše i kritike i eseje, a uređivao je i zapaženi portal za književnost i kulturu Strane. Dobio je i pregršt nagrada, a neke su mu i izmakle u, kako bi se to sportskim jezikom reklo, foto finišu. Rođen je u Mostaru, a živi na selu kod Stoca s obitelji, uklesan u okolinu o kojoj uglavnom i piše u svojim jezgrovitim i lucidnim zapisima koji su na mahove oštri poput britve, a opet i meki poput ptičjeg paperja.
U Hrvatskoj ga je počeo objavljivati VBZ, da bi ga s lani objavljenim romanom “Mali otac” preuzela Fraktura, koja je ovih dana u knjižare dostavila i novo izdanje Kaplanova najpopularnijeg romana “Meho” iz 2019. godine. Kaplan je česti gost hrvatskih književnih festivala, a kao dobitnik nagrade Istarske županije “Edo BudišaArticle Actions & Scripts” za zbirku priča “Dubravske priče” (VBZ, 2020.) izborio je i stipendiju u pazinskoj Hiži od besid. Za tu se nagradu i više nego pošteno odužio i to baš romanom “Mali otac”, smjestivši ga u
prepoznatljivi pazinsko-istarski ambijent, literarno itekako potentan i zanimljiv.
Čime je to Almin Kaplan, neglamurozni autor koji čak i prozu piše s vrlo malo buke i poze, krajnje minimalistički i isposnički, izazvao zavidnu pažnju čitatelja, a onda i kritike pa je samo za roman “Meho” dobio više od dvadeset kritičkih prikaza? Kako je to jedan autor iz manjinske Hercegovine koji uglavnom piše o geografski iznimno suženom području dubravske visoravni smještene između Stoca i Čapljine uspio na tu temu objaviti šest, sedam, osam... u osnovi introvertiranih knjiga koje su naišle na sjajan prijem i veliko razumijevanje u čitavoj, inače razjedinjenoj regiji? Očito, odgovor je u uzornoj zbijenosti i iskrenosti njegova pisma, u kvaliteti koja ne ovisi o kvantiteti, o zrelim rečenicama koje imaju poetični ritam i ama baš nikada nisu agresivne, o književnom, a onda i ljudskom poštenju autora kojeg su čitatelji bez obzira na razlike aklamacijski razumjeli i podržali.
Čitajući Kaplanove proze u rasponu od “Mehe”, “Dubravskih priča”, te romana “Šušanj” i “Malog oca”, kao i njegove dnevničke zapise posijane po portalskim bespućima, zadivljuje elegantna, gotovo bestežinska ekonomičnost njegovog jezika. Nikada se ne razbacujući metaforama samo radi metafora ili opisima samo radi opisa, Kaplan je minuciozno isportretirao svoje likove ne umanjujući njihove mane, ali ni ne uvećavajući njihove vrline. Likove je tretirao ravnopravno, koliko god je to moguće. Niti jedan lik tu nije samo zbog dojma ili forme, nabildane kompozicije. Svatko je od njih dobio dostatnu i zasluženu količinu pažnje i emocija, ali i mogućnost da obrani čak i ono neobranjivo. Prozu je, pritom, obogatio zvučnim, znakovitim turcizmima. Opisao je prilično detaljno islamske običaje,napose u slučaju smrti i sprovoda i to pogotovo u romanu koji se bavim sredovječnim pravednikom Mehom, nekadašnjim ratnikom, a sada poljoprivrednikom koji na pijaci u Čapljini prodaje rane breskve i mirisne paprike te je član džematskog odbora, zadužen i za obnovu vjerskih zgrada koje su stradale u ratu.
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: DENIS DERK publicist i kritičar
Meho je sigurno jedan od najsnažnijih likova postratne bosansko-hercegovačke književnosti. Paradigma poraća. Svojevrsni Alija Sirotanović naših dana, ali bez ideološkog štambilja.
U svojim romanima i kratkim pričama nije se Kaplan prvoloptaški bavio politikom, ali je političan itekako bio. No i to vrlo diskretno, pomirljivo, ali neumitno, što je zasigurno bio i diktat osobne, još uvijek do kraja neispričane rane biografije. Još kao osmogodišnjak morao je napustiti obiteljsku kuću sa najužom obitelji. Okusio je teret prognaništva u nedalekom Blagaju, a da stvar bude još gora, ima i logoraškog iskustva. Omirisao je rat iz prve ruke, što je zasigurno obilježilo njegovo sazrijevanje i formiranje i kao pisca i kao čovjeka. O tom ratu koji su u čitavoj regiji privatizirali njegovi jedni te isti gospodari, Kaplan je zapravo ispisao većinu svojih knjiga, iako to, na prvi pogled, uopće nisu ratne knjige. Ili nisu samo to. Ili još točnije rečeno, nisu tipične ratne knjige s crno-bijelim, huškačkim i površnim stranicama... Kaplanovi su romani o ljudima, a ne o topografijama, datumima, ofenzivama, progonima i pogromima. Univerzalni, a ne lokalni. Kaplan u nizu svojih romana i priča najčešće piše o muslimanskim obiteljima koje su morale napustiti ognjišta u okolici Stoca, da bi se nakon Daytona polako vraćale na zgarišta i započinjale život ispočetka (roman “Šušanj” i više je nego zoran, trilerski snažan prikaz mučnog povratka na vlastitu zemlju u stalnom strahu od bombaških napada onih koji i dalje zagovaraju politiku etničkog čišćenja, a ima ih na svim stranama Bosne ponosne i Hercegovine prkosne). No u nekim svojim pričama Kaplan nas vraća i u vrijeme neposredno uoči rata, opisujući ono mučno iščekivanje sukoba koji se, kao u dominu, samo nastavio na nezavršene sukobe iz Drugog svjetskog rata, a onda i na starije ratove koji su na prostoru čitavog Balkana uvjetovani i gusto izmiješanim narodima i vjerama, pripremajući teren za vječno nove sukobe i nesporazume, zločine i kazne, praznovjerja i predrasude. Svu težinu neodrađene povijesti na svojim plećima i u svojim životima osjećaju Kaplanovi likovi, obični da običniji ne mogu biti. Ženski, dječji, stariji, ali prvenstveno ipak muškarci, očevi, nosioci radnje u patrijarhalnom hercegovačkom svijetu, glavni krivci i glavni zaslužnici, premda ponekad i idealizirani u svojoj nemoći i pasivnosti. Ima ih ratara, automehaničara, vozača kamiona, građevinara, trgovaca, krčmara, gastarbajtera... Iz mirnodopskih čizama, sudbina ih je obukla u one vojničke i prognaničke, da bi se nakon rata koji je nekim čudom ipak završio, opet morali vratiti u stare cipele, ali svakodnevica više nije mogla biti ista. Previše je palo mrtvih glava da bi utakmica mogla početi od nule i o tome nam lucidno, ali i nevjerojatno mirno, bez povišenih tonova, fatumski dramatično progovara naš pisac gotovo u svakom poglavlju svojih knjiga. Pritom
on, da se ne bismo krivo razumjeli, ne zagovara nikakvu ultimativnu osvetu ni beznadni nihilizam (u njegovim glavnim likovima iz “Mehe” i “Šušnja” uvijek tinja pravednički zvuk razuma i smirivanja strasti), ali apelira da ne zatvaramo oči pred problemima i da ne šutimo o onome što nas tako bolno razdire iznutra, iz dubina do kojih nikakva pomirljiva znanost nije niti može doprijeti. U Mehinom selu, primjerice, i nema seljana koji su rat prošli bez gubitaka vrlo često plaćenih u krvi, većem ili manjem invaliditetu, logoraškim gorkim uspomenama ili posttraumatskom stresu. Slično je i u “Šušnju”, “Dubravskim pričama”... A mir je u amanet donio i spretne i nezaustavljive, gadljive ratne profitere, i to ovoga puta iz iste nacije i iste vjere s kojima se buntovniji ratni stradalnici i invalidi nikako ne mogu pomiriti, stvarajući tako uvjete za nove razdore, ali ovog puta unutar istog nacionalnog i vjerskog bića. Onda i ne čudi da Kaplan često spominje tu čarobnu riječ stranka koja u manjim naseljima, gdje svi o svima sve jako dobro znaju, vrlo često ima i veću snagu od riječi hodža!? Opisuje nam Kaplan i ljude koji nisu pristali biti dijelom većinskog plemenskog rituala, samotnjake čiji zubi jače grizu od onih sakrivenih u snagu mase. Opasni su ti usamljeni nezadovoljnici. Kada zagrizu, ne puštaju. Andrićevski spretan je i u oslikavanju erotskih momenata, kojima ne oskudijeva niti najcrnja stvarnost ni najdublja tuga. U “Malom ocu” Kaplan ide i koračić dalje od ratne književnosti, pišući o depresivnom piscu, našem suvremeniku koji na književnoj stipendiji u susjednoj zemlji pokušava pobjeći od naslijeđenih problema: ostarjelog oca s kojim ne može uspostaviti obični, ljudski odnos povjeravanja i ljubavi, ali i veze s požrtvovnom djevojkom koja ga ni uz najbolju volju ne može probuditi iz negativističkog sna. Pa i taj pjesnik koji lijekove troši uz alkohol, a ponekad i uz drogu, žrtva je vlastitih i obiteljskih ratnih trauma kojih se ne može osloboditi ni u toplom moru sjevernog Jadrana, gdje kratkotrajni zaborav bezuspješno pokušavaju kupiti turističke mase iz cijele Europe. Ukratko, Kaplan je pisac malih, ali nevjerojatno moćnih gesta. Rečenice su mu često brilijantne, ali vrlo prirodne, usklađene s cjelinom. U svojim je knjigama Kaplan nepotkupljivi svjedok vlastitog zavičaja i vlastite savjesti. Nasljednik velikog Maka, bez obzira na to piše li poeziju ili prozu. Prošle godine pred 1. maj bio sam po prvi put u životu u Stocu. Vrlo kratko. Bila je to nasumična šetnja centrom i danas prelijepog, premda prilično devastiranog grada u kojem ima ljudi, ali kao da nema stanovnika. Ima kuća, ali kao da nema domova. Na taj moj, možda površni doživljaj Stoca, prirodno su nalegle Kaplanove promišljene knjige u kojima nema ni miligrama mržnje. A u njima i oni koji su svojedobno prošli i hrvatske logore u krhkom poraću pobožno prate programe Hrvatske radio-televizije. I baš u tom nedostatku mržnje možda se i krije najveće čudo Kaplanova pisma.
AndrijaŠkare, autor i urednik biblioteke Bura
u Mozaiku knjiga
„Ono što čini biblioteku jest da znaš što možeš očekivati kad posegneš za knjigom, ne nužno po sadržaju, nego po kvaliteti – da znaš kako ćeš dobiti dobro štivo.“
DYLAN:
Glas koji je bljuvao stihove o mraku u podne...
On je 2016. dobio Nobela, a mi devet godina kasnije ‘Stihove 1961. - 2020.’, prvi sveobuhvatni prijevod Dylanove poezije na hrvatski, te reizdanje ‘Kronika’, knjigu mladog, dvadesetogodišnjeg Dylana
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: DRAGAN JURAK
Pišući povijest inspiracije, Dylan piše i o Michelangelu i o Balzacu, i svima koji su nešto stvarali
ANobel za književnost za dvije i šesnaestu odlazi... u Hibbing, Minnesotu! Tako je to nekako objavljeno onoga listopada 2017. u Stockholmu, kad su Šveđani uveli
Dylana u nobelovsku Valhalu: panteon onoga što nazivamo velikom Goetheovom svjetskom književnosti. Tako se toga prisjećamo danas, kad u rukama imamo “Stihove 1961. - 2020.”, prvi sveobuhvatni prijevod Dylanove poezije na hrvatski.
Robert Zimmerman (24. 5. 1941.) rodio se u Duluthu, ali je odrastao stotinjak kilometara dalje u Hibbingu. Mjesto je izgledalo gotovo isto kao i u vrijeme kad se u njemu rodila njegova majka: prodavaonice općih potrepština, benzinske postaje, makadamske ceste, bare, brda leda, iskopi čelične rudače, vlakovi i jednotračne međudržavne ceste.
Stihovi 1961. – 2020. Bob Dylan, Bodoni. Prijevod: Vojo Šindolić
“Ljeta su bila puna komaraca koji su čovjeku mogli progristi čizme - zime mećava koje su čovjeku mogle donijeti smrt od smrzavanja”, rezimira Dylan dodajući: “Bilo je i veličanstvenih jeseni”. Charles Lindbergh je bio iz Minnesote. I Francis Scott Fitzgerald. Sinclair Lewis, prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, također iz Minnesote, kao i Eddie Cochran. Neki drugi su samo prolazili kroz zemlju “veličanstvenih jeseni”. Kroz Duluth je prošao Harry Truman. Govorio je sporo i otegnuto, unjkavim glasom koji je Dylana podsjetio na country pjevača. John Kennedy je jednom prilikom, prije nego što je postao predsjednik, prošao kroz Hibbing. Ali bilo je to šest mjeseci nakon Dylanova odlaska. Na putu koji je vodio prema Istočnoj obali i New Yorku prva stanica bio je Minneapolis u koji je Dylan stigao “nezapaženo, Greyhoundovim autobusom”, ne očekujući nikoga na dočeku, ne poznajući nikoga u gradu. Sve do Minneapolisa Dylan je smatrao da je “A-wopbop-a-loo-lop a-lop-bam-boo” rekla sve što se u glazbi ima reći, ali onda su došli Woody Guthrie, Jack Elliott i Robert Johnson. S dolaskom u New York njima su se pridružili i Nijemci, Kurt Weill i Bertold Brecht. Dylana je u pjesmu “Pirate Jenny” uvukao stih o brodu, crnom tegljaču. Podsjetio ga je na sirene brodova koje je slušao u djetinjstvu: teške praskove grmljavine koji su dolazili iz magle i tutnjali nad jezerom kao Beethovenova 5. Tuljenje brodskih sirena i Buddy Holly, Woody i New
York, osnovni sastojci već su ovdje. U proljeće 1963., tri dana nakon 22. rođendana, Dylan objavljuje drugi album “The Freewheelin’ Bob Dylan”. Ploču otvara “Blowin’ in the Wind”, gore su i “Masters of War”, “Girl from the North Country”, “Don’t Think Twice, It’s All Right”, “A Hard Rain’s a-Gonna Fall”. Ovako danas, u svibnju 2025., u Frakturinu (Bodoni) izdanju “Bob Dylan: Stihovi 1961. - 2020.” i prijevodu Voje Šindolića izgledaju i zvuče Dylanovi stihovi:
Oh, gdje li si to bio, moj plavooki sine?
Oh, gdje li si to bio, moje voljeno dijete?
Posrtao sam po padinama dvanaest maglom obavijenih planina
Pješačio i vukao se duž šest krivudavih autocesta
Zašao usred sedam tužnih šuma
Stajao na obalama desetak mrtvih oceana
Ušao deset tisuća milja među čeljusti groblja
I nemilosrdna, nemilosrdna, nemilosrdna, nemilosrdna Nemilosrdna kiša će pasti
Dylan će s Lanoisom snimiti ‘Time Out of Mind’, najznačajniji album od osamdesetih naovamo. Ali ono što je jedanput u mladosti učinio više neće ponoviti. ‘Već će se pojaviti netko tko će to opet moći - netko tko je u stanju vidjeti u stvari... kao kad pogledaš u kovinu tako da se rastali’
Dok piše “Nemilosrdnu kišu”, Dylan je u vezi sa Suze Rotolo. Suze je na omotu albuma, Suze je u inspiraciji, otkrivanju New Yorka i svijeta. Uz glazbu, Suze je glavni smisao života, Dylan i ona su par srodnih duša, mada njena majka ne vidi to baš tako. Prema Dylanu se odnosi kao da ima triper, sumnja u svaku njegovu odluku, da je po njezinom, murja bi ga već “stavila iza brave”. Nije bilo po maminome. Nakon “Freewheelin’” Dylana slušaju svi. George Harrison priznaje da Beatlesi ploču ne skidaju s gramofona. Peter, Paul i Mary ga slušaju, i od “Blowin’ in the Wind” rade veliki hit. Johnny Cash sluša. Van Morrison i Them, Sonny & Cher, Byrds, Turtles, Hollies, Manfred Mann... svi slušaju i snimaju svoje verzije. Jimmy Hendrix sluša. Joyce Carol Oates napisat će roman slušajući “It’s All Over now, Baby Blue”. Veliki britanski pjesnik Philip Larkin kupiti će “Highway 61 Revisited” i slušati. Andy Warhol će reći da ako netko želi znati što je moderna umjetnost neka otiđe na Times Square i u prodavaonici ploča koja radi cijelu noć kupi “Blonde on Blonde”... John Wayne ne odlazi u ponoć kupiti ploču s neoštrom fotografijom na omotu, ali i on sluša. Dylan mu svira “Buffalo Skinners”, a Duke kaže: “Sviđa mi se. Ostavio je kosti onoga goniča da izbijele, a?”. U lipnju 1966., kad izlazi dvostruki album “Blonde on Blonde”, Dylanova pjesmarica je na svom povijesnom vrhuncu. Ploču otvara “Rainy Day Woman # 12 & 35”, a preko čitave četvrte strane album zatvara “Sad Eyed
Lady of the Lowlands”. Biografi kažu da je to “pjesma za vjenčanje” sa Sarom Lownds. Dylan je Suze Rotolo varao s Joan Baez, a onda u “jednostavnom obratu sudbine” umjesto Baez oženio Saru Lowlands. Još jednom Šindolić:
Kraljevi Tira s popisom svojih kažnjenika
Čekaju u redu na poljubac geranija
A ti nisi očekivala da bi se moglo ovako završiti
Ali tko među njima te želi samo poljubiti?
S tvojom dječjom strašću na tepihu ponoći
I španjolskim manirama i lijekovima tvoje majke
I kaubojskim rječnikom i nepoštovanjem redarstvenih sati
Što misliš, koji od njih bi ti mogao odoljeti?
Gospo tužna pogleda iz nizine
Gdje tužnooki prorok govori da nijedan čovjek ne dolazi
Svoje oči skladištara, moje arapske bubnjeve
Trebam li ti ih ostaviti pred vratima
Gospo tužna pogleda ili da i dalje čekam?
Sa “Sad Eyed Lady of the Lowlands” Dylan odlazi full Rimbaud mode. Redaju se lančani nizovi pjesničkih slika. Uvijek još jedna i još jedna. Tisuće njih. S Napoleonom u krpama i Shakespeareom na ulici. S Abrahamom na cesti 61, Pattonom, Shermanom i bitkama u kojima su se borili. S viškovima i bez viškova. I izjava za Rolling Stone o crncima koji mogu osjetiti rasistu, iz 2012., “baš kao što Židovi mogu osjetiti nacista, a Srbi Hrvata” bila je samo jedna “pjesnička slika”. Nakon što je saslušan u predistražnom postupku, Dylan je oslobođen tužbe za “javnu uvredu i poticanje mržnje” koju su Hrvati iz Francuske podigli protiv Dylana i francuskog izdanja Rolling Stonea. Ni izjava o Hrvatima, baš kao ni obožavanje Barryja Goldwatera, rasističkog segregacionista i najgoreg američkog predsjedničkog kandidata prije Trumpa, nisu Dylanu zatvorili vrata švedske Akademije. Pratimo put od Dulutha i Hibbinga do koncertne dvorane u Stockholmu, gdje se od 1926. dodjeljuju Nobelove nagrade za fiziku i kemiju, medicinu i književnost. I već smo na samom kraju, pred vratima raja. Na njima se pojavljuje profesorica Sara Danius, druga najvažnija Sara u Dylanovu životu. Nastupa trenutak tišine u auditoriju, slijedi objava. Da, dobro smo čuli - Bob Dylan. Tajnica Akademije priznaje da je u mladosti slušala Bowieja, Dylan je tek kasnije došao. Laureat dolazi iz tradicije velike američke pjesmarice, iz antičke tradicije govorene književnosti, Dylana se može čitati i treba ga se čitati, kaže profesorica, onako kako danas čitamo Homera i Platona. I njena preporuka jepočeti s “Blonde on Blonde”. “Stihovi: 1961. - 2020.” i Šindolićevi prijevodi test su Dylana na papiru. Dylanovih stihova puna nam je glava. Recitiramo ga u pola noći. I oni koji nisu pjesnici u gluho doba mrmljaju: “I’m a poet, and I know it/Hope I don’t blow it...”. Dylana imamo u uhu i imamo ga u oku: puni naboj “Knocking on Heaven’s Door” vidi se tek u Peckinpahovu filmu. Sad ga imamo i na papiru. Neke pjesme navikli smo slušati, neke su oduvijek bile bolje čitane. Pjesma o “Broken bottles, broken plates/ Broken switches, broken gates” iz 1989. bolje je zvučala čitana nego pjevana. U “Stihovima: 1961. - 2020.” ovako na hrvatskom čitamo “Sve je slomljeno”:
Slomljene oštrice, slomljene pile
Slomljene kopče za kosu, prekršeni zakoni
Slomljena tijela, slomljene kosti
Zamukli glasovi prekinutih telefonskih veza
Duboko udahni, čini ti se da se gušiš
Sve je slomljeno
Da, dobili smo jednog novog Dylana. Nešto drugo još je prerano za reći. Ne zato što sumnjamo u iskusnog Voju Šindolića, možda i najpozvanijeg za spajanje Dylana
s hrvatskim. Već zato što je to proces kojemu treba vremena.
’KRONIKE: PRVI SVEZAK’ BIOGRAFIJA SU
INSPIRACIJE. ŽIVOTOPIS SE SVODI NA
TRAŽENJEVLASTITOGA GLASA. KAD GA
PRONAĐE, POVIJEST STAJE
S klimatskim početkom proljeća Jon Fosse se pojavio na trećem programu HTV-a pokazujući nam na nevidljivoj grani voćke, nevidljivi proljetni cvijet. Kad piše, Fosse kaže da odlazi u neko tajno mjesto u sebi. I tad piše. Ništa ne zna o tome mjestu i ne želi znati. Kad bi znao, ili pokušao objasniti, uništio bi to mjesto: “Jednostavno bi nestalo”. Ali kad piše iz tog tajnog mjesta, “u jednom trenutku osjetim da to nešto postoji”. (Fosse se podiže neprimjetno u fotelji, pruža ruku s blago raširenim prstima u visinu, kao da upravo bere nevidljivu jabuku ili dodiruje nevidljivi cvijet jabuke). “Ne osjećam to u sebi, to je negdje izvan mene”, objašnjava nobelovac voditeljici Karolini Lisak Vidović vraćajući se u fotelju. Govorimo o stvaranju, pisanju i traženju vlastitog glasa. Proljeće je stiglo, sa žutim, bijelim i ljubičastim proljetnicama stigao je Jon Fosse i njegovo tajno mjesto, a koji dan kasnije nakon Fossea i još jedan nobelovac, Bob Dylan sa svojim drugim hrvatskim izdanjem “Kronika”, u izdanju Vuković & Runjić i prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa. I Dylan govori o pisanju i stvaranju. “Kronike: Prvi svezak” nisu priča o tajnome mjestu, već priča o potrazi. Fosse govori o mjestu, Dylan o putu: putovanju teretnim vlakovima i autostopom, knjigama i pločama. Put počinje krajem pedesetih u Minneapolisu i potom u New Yorku. S njujorškog prozora mogu se čuti crkvena zvona i vidjeti tmurno platno grada na kojemu se odvija milijun priča. Na radiju Roy Orbison pjeva glasom koji je u stanju “žacnuti mrtvaca”, ali ostatak programa je živa dosada. Ni na televiziji nema ničega, Dylan gasi crno-bijeli televizor i odlazi u sobu bez prozora, s knjigama od poda do stropa. U tamnoj špilji knjižnice “čovjeku nije bilo druge doli da izgubi strast za glupošću”. Tacit i Tukidid, Gogolj i Balzac, Ovidijeve “Metamorfoze” pokraj biografije Davyja Crocketta, Faulkner i Poe, Von Clausewitz i “Uradi sam” knjiga koja objašnjava “kako namjestiti ljudsko koljeno koje se savilo u krivom smjeru, kako poroditi dijete, kako operirati slijepo crijevo u spavaćoj sobi...”. Čita poeziju, Byrona, Shelleya i Longfellowa. Čita “Bijelu božicu” Roberta Gravesa. Guta sve odjednom, poeziju i povijest, ono što vidi s prozora, ono što vidi kroz izlog kafeterije, prizore s ulice i mirise grada kojega vidi kao prijestolnicu svijeta.
Nastavak na sljedećoj stranici
Ne zna još kako zazvati poetsku muzu. Ne zna koje je doba. Svaka povijest slijedi isti obrazac, doba rasta, doba klasike i doba raspada. Dylan nema pojma u kojem je od tih stadija Amerika: i nema nikoga koga može to pitati. Vijesti koje prati i drži na oku su one iz prošlosti: potonuće Titanica, poplava u Galvestonu... Na putu odbacuje staro ime i uzima novo, od Roberta Allena postaje Robert Allyn, pa Robert Dylan i napokon Bob Dylan. Postaje nova osoba. Odlazi dublje u vijesti iz prošlosti. U javnoj knjižnici na mikrofilmovima čita novinske članke iz pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća. Ne zanimaju ga toliko teme koliko jezik i retorika tog vremena. Pronalazi svoj glas. U njemu su i Arthur Rimbaud i Woody Guthrie, i još desetine drugih glasova. Woody mu kaže za neke kutije s poezijom i pjesmama koje je napisao, neka ih slobodno uzme. Woody leži u bolnici, Dylan odlazi na Coney Island po kutiju, gaca kroz polje ledene vode, kuca na vrata Guthriejeve kuće, mokar do koljena. Desetogodišnji Woodyjev sin kaže mu da ne zna ništa o kutijama iz podruma. Ne želi ništa forsirati, praznih ruku vraća se preko iste baruštine natrag u grad. Odiseja je to, jasno je, preko smrznutog polja. Baka mu je rekla da “sreća ne leži na putu ni do čega”. Razumije riječi bake. Odlazi u diner, promatra konobaricu modrocrne kose koja mu toči vrelu kavu, okreće glavu prema izlogu: “Cijeli grad visio mi je pred nosom. Imao sam posve jasan pojam o tome gdje je što. Budućnost nije davala nikakva povoda za brigu. Bila mi je strahovito blizu”. “Kronike: Prvi svezak” (2004.) biografija su inspiracije. Životopis se svodi na traženje vlastitog glasa. Kad ga pronađe, povijest staje. Nastavak znamo, sve ostalo što je slijedilo svijetu je poznato. U “Kronikama” nema spomena na ključne pjesme i albume šezdesetih. Ni riječi o tome kako je napisana “Blowing in the Wind” ili kako su snimljeni albumi “Another Side of Bob Dylan” i “Highway 61 Revisited”. Prva ploča koja se imenom spominje u “Kronikama” je “New Morning” s početka sedamdesetih. Ali tu počinje nova priča. Ljudi traže proroka, ali prorok se povukao, bježi od obožavatelja, živi od autorskih prava: “Nekoć sam pisao i izvodio vrhunski originalne i vrhunski utjecajne pjesme, i nisam znao hoće li se to ikad više ponoviti, i baš me bilo briga”. Tad izlazi “New Morning”. Neki kritičari ploču smatraju neuspjelom, drugi je hvale, nazivaju albumom povratka - prvim od mnogih takvih povrataka, cinično dodaje Dylan. Glas je izgubljen. U biografiji stvaranja dogodio se lom. Dylan je nemilosrdan prema sebi, stroži od najstrožih kritičara: “Bilo je puno razloga za to, razloga iz kojih je viski ishlapio iz boce...”. Penjući se na pozornicu često se ulovi u misli da ne drži riječ koju je dao samome sebi. Ne sjeća se točno koja je to bila riječ i kako je dokučiti, ali zna da tamo negdje postoji. Ovdje se negdje priča prekida. I nastavlja dvadeset godina kasnije. Krajem osamdesetih Dylan se i dalje penje na pozornicu, pokušavajući se sjetiti riječi koju je dao samom
sebi. Poglavlje o snimanju ploče “Oh Mercy” priča je o ponovnom traženju puta. U studiju u New Orleansu producent Daniel Lanois reći će da im trebaju pjesme poput onih starih, Dylan kima glavom, ali nema “ništa slično tim pjesmama”. Snimanje ploče inferiorne svim pločama iz šezdesetih i većini iz sedamdesetih iscrpno se opisuje, nijedan album ne dobiva ni približno toliko prostora u knjizi. Dylan u snimanju “Oh Mercy” vidi dramu biografije puta i stvaranja. Na kraju, album iz New Orleansa još je jedan od povratničkih. Ali to nije to, glas je izgubljen, a onaj koji je pronađen nije onakav kakav je nekad bio. Kao kad se kod Murakamija pojavi još jedan Mjesec, nedvojbeno Mjesec, ali manji, nepravilniji, i manje blještavi Mjesec.
Dylan će kasnije s Lanoisom snimiti i “Time Out of Mind”, najznačajniji album od osamdesetih naovamo. Ali ono što je jedanput u mladosti učinio više neće ponoviti.
“Već će se pojaviti netko tko će to opet moći - netko tko je u stanju vidjeti u stvari... kao kad pogledaš u kovinu tako da se rastali”, netko tko će ‘bacati konje s litice’, netko tko će držati ravnotežu na jednoj nozi dok stoji na užetu rastegnutom preko svemira”.
Kronike Bob Dylan, Vuković i
Runjić. Prijevod: Vladimir Cvetković Sever
Dylan je to bio, sad je na redu netko drugi...
“Kronike” ne trebaju zbunjivati. Kao što ne treba zbunjivati niti to da više od dvadeset godina čekamo drugi svezak. Dylan je napisao iznimnu knjigu, jednu od najljepših i najosebujnijih među rock knjigama. Prosječni čitatelj u njoj neće naći ono što traži, isto kao što se prosječni čitatelj neće moći prestati čuditi zašto još čekamo drugu knjigu. Dylan si uzima pravo da bude drugačiji i nedokučiv, àpartan. Malograđanštinu to ljuti, no umjetnike veseli. Pišući povijest inspiracije, Dylan piše i o Michelangelu i o Balzacu, i svima koji su nešto stvarali. Fosse govori o tajnom mjestu. Dylan o tome kako je dospio u njega i potom izgubio put do njega. Kod Fossea stvaranje je mistika, kod Dylana put do vještičje kućice. Fosse na televiziji bere nevidljive jabuke, Dylan televizijskom voditelju citira vlastitu pjesmu... “Darkness at the break of noon/ Shadows even the silver spoon/The handmade blade, the child’s balloon/Eclipses both the sun and moon/ To understand you know too soon/There is no sense in trying” - pokušaj sjesti i tako nešto napisati, gorko dodaje.
Misli li da danas to više ne može, pita ga voditelj. Mmm-mmm, niječno promrmlja Dylan... Da, nešto pronađeno na putu, putem je izgubljeno. Mlad više ne može biti. Ne u glazbi. Ali u knjizi da. Kad je u svom glasu, Dylanu je uvijek dvadeset. “Kronike: Prvi svezak” knjiga su mladog, dvadesetogodišnjeg Dylana. U njoj pronalazimo onaj glas koji je bljuvao stihove o mraku u podne, o Johnnyju koji u podrumu kuha medicinu i klincu kojemu ne treba prognoza da bi znao otkud puše vjetar.
CIJELI SVIJET U JEDNOJ CIVILIZACIJI
Od kulture čaja i jedinstvenih slikarskih tehnika, preko filozofije i drevnih gradova pa sve do znanstvene fantastike i umjetne inteligencije, kineska se kultura oblikuje već tisućljećima, a mi donosimo priču o ovoj zemlji koja njeguje svoju tradiciju, ali i ide u korak sa svim ubrzanim promjenama suvremenog svijeta
Pogled na panoramski kotač s krova tornja Canton u Guangzhouu
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše:
QI QIANJIN
veleposlanik Narodne Republike Kine u Republici Hrvatskoj
Kina je spremna surađivati s Hrvatskom na jačanju međusobnog učenja među civilizacijama
Poštovani čitatelji BestBooka, Kina je prva azijska zemlja koja je uspostavila diplomatske odnose s Hrvatskom. Naše dvije zemlje oduvijek su se međusobno poštovale i koračale ruku pod ruku, neprestano produbljujući svoje sveobuhvatno partnersko suradništvo. Narodi naših dviju zemalja također uživaju bliske prijateljske veze. Tijekom više od četiri godine koliko obnašam dužnost kineskog veleposlanika u Hrvatskoj, imao sam priliku izravno osjetiti pozitivnu ulogu znamenitog “učinka Pelješkog mosta” u unapređenju kinesko-hrvatskih odnosa i jačanju prijateljstva među našim narodima. Lokalni stanovnici govorili su mi da su upravo kineski radnici pomogli izgraditi taj najveći most, olakšavši putovanja te donijevši njihovoj regiji turiste i gospodarsku korist. Također sam vidio kako je dokumentarni serijal “What’s up! Kina” potaknuo val “ponovnog otkrivanja” Kine tijekom svojeg vrlo zapaženog prikazivanja u Hrvatskoj. Neki su hrvatski gledatelji bili zadivljeni kineskim dronovima i autonomnim vozilima, rekavši da im je to u potpunosti promijenilo stereotipnu predodžbu o Kini kao zaostaloj zemlji. U aktualnom složenom, nestabilnom i rizičnom međunarodnom okruženju, hrvatski interes za mirnu, stabilnu i prosperitetnu Kinu sve više raste. U tom kontekstu BestBook pokreće posebnu kolumnu o kineskoj kulturi, koja će obuhvatiti teme poput misli i filozofije, umjetnosti, materijalne kulture i životnog stila. Ta kolumna hrvatskim čitateljima pruža prozor u kinesku kulturu i donosi slojevitiju i cjelovitiju sliku Kine. Vjerujem da će pokretanje ove kolumne ojačati emocionalne veze među našim narodima i produbiti prijateljske kontakte među nama. Na pragu proljeća 2026. trebamo se odlučno suočiti s izazovima koji su pred nama; još je važnije da zadržimo nadu i poduzmemo konkretne korake u traženju rješenja. Kina je, kao najveći svjetski izvor stabilnosti i najveći pokretač gospodarskog rasta, spremna surađivati s Hrvatskom na promicanju prijateljske suradnje, jačanju međusobnog učenja među civilizacijama, izgradnji zajednice sa zajedničkom budućnošću za čovječanstvo te zajedničkom stvaranju svjetlije budućnosti za svijet. Kao i uvijek, nastojat ćemo podići kinesko-hrvatsku suradnju u svim područjima na višu razinu i osigurati da kulturne i međuljudske razmjene donesu još veće koristi narodima naših dviju zemalja.
TRAJNO NASLJEĐE KINESKE KULTURE ČAJA
Kina je općepriznata kao kolijevka čaja, napitka čije je otkriće obavijeno legendom. Prema predaji, 2737. godine prije Krista mitski vladar Shennong, poznat kao “Božanski ratar”, kuhao je vodu kada je lišće divljeg čajevca palo u njegov kotlić. Zaintrigiran ugodnim mirisom i osvježavajućim okusom, otkrio je i ljekovita svojstva tog napitka. Ono što je započelo kao biljni lijek tijekom tisućljeća razvilo se u duboku kulturnu praksu, postavši neodvojiv dio kineskog identiteta, filozofije i svakodnevice. Spektar kineskih čajeva zapanjujuće je raznolik i uglavnom se dijeli na šest glavnih vrsta: zeleni, bijeli, žuti, oolong, crni (u Kini poznat kao hong cha, odnosno crveni čaj) i tamni čaj (hei cha), od kojih je najpoznatiji Pu’er. Ta raznolikost nije samo stvar biljke, nego složenih postupaka obrade koji se primjenjuju nakon berbe. Zeleni čaj, poput slavnog West Lake Longjinga, cijeni se zbog svoje svježine i minimalno se obrađuje kako bi zadržao svoju prirodnu živost. Nasuprot tomu, oolong čajevi poput Tieguanyina prolaze kroz pomno vođen proces djelomične oksidacije, zbog čega razvijaju složene okuse, od cvjetnih i kremastih do bogatih i prženih. Svaka vrsta ima bezbroj regionalnih varijanti, a terroir – posebna klima, tlo i nadmorska visina –igra ključnu ulogu u oblikovanju karaktera čaja. No bit kineske kulture čaja ne leži samo u samom napitku, nego i u ritualima i filozofijama koji ga okružuju. Njezin najdublji izraz jest tradicija Gongfu Cha, odnosno “Kung Fu čaj”, osobito raširena u južnoj Kini i na Tajvanu. To nije usputan način pripreme, nego ceremonijalna umjetnost. Nagla
pretvarajući jednostavan čin u meditativnu praksu. Ta je kulturna praksa duboko isprepletena s filozofskim strujanjima konfucijanizma, daoizma i budizma. Konfucijanizam u čaju nalazi vrline sklada, poštovanja i društvenog reda – kvalitete nužne za jačanje obiteljskih i međuljudskih veza. Daoizam cijeni ulogu čaja u povezivanju s prirodom i pronalaženju ravnoteže, naglašavajući njegov prirodan, nepatvoren karakter. Za budističke redovnike, osobito u tradiciji Chana (Zena), čaj je postao neizostavna pomoć pri meditaciji, cijenjen zbog sposobnosti da održava budnost i potiče stanje mirne usredotočenosti.
Danas je kineska kultura čaja dinamična mješavina drevne tradicije i suvremenog života. Tradicija yum cha (ispijanja čaja) u kantonskim čajanama i dalje je živahna društvena institucija u kojoj se obitelji i prijatelji okupljaju kako bi zajedno uživali u čaju i dim sumu. I dok popularnost bubble tea napitaka i gotovih čajeva u bocama pokazuje sposobnost te kulture da se prilagodi suvremenim ukusima, usporedno se pojavljuje i snažan povratak tradicionalnom poimanju čaja. Mladi entuzijasti oživljavaju stare prakse, traže zanatske čajeve i ponovno otkrivaju ritual Gongfu Cha kao oblik svjesnog odmaka od ubrzanoga digitalnog svijeta. U Kini je čaj mnogo više od pića: on je živa, promjenjiva umjetnička forma, simbol gostoprimstva i bezvremenska nit koja povezuje
Tko stoji iza toga? Izraz je popularnost stekao ponajprije među mladim muškarcima sa Zapada koji su razočarani životom kod kuće. Rastući troškovi, frustrirajuća scena upoznavanja i osjećaj kulturne dezorijentacije navode ih da Kinu vide kao alternativu – mjesto gdje vjeruju da je život stabilniji, da su tradicije čvršće i da bi ondje mogli naići na topliji prijem. Neki to shvaćaju ozbiljno: uče mandarinski, nalaze posao i doista grade živote u kineskim gradovima. Drugi to više tretiraju kao internetski identitet, uz fotografije hotpota i prokineske slogane. Ono zbog čega vrijedi obratiti pozornost na Chinamaxxing nije samo sam trend, nego ono što on odražava. To je simptom šireg nemira na Zapadu –želje za stabilnošću, smislom i prilikom za napredak za koje neki osjećaju da im izmiču. U isto vrijeme, pokazuje koliko je Kina postala, i na dobar i na loš način, privlačan lik u globalnoj mašti.
Na kraju, Chinamaxxing se nalazi negdje između
Ono zbog čega vrijedi obratiti pozornost na Chinamaxxing nije samo sam trend, nego ono što on odražava. To je simptom šireg nemira na
Zapadu – želje za stabilnošću, smislom i prilikom za napredak za koje neki osjećaju da im izmiču
Ako ste u posljednje vrijeme proveli imalo vreme-
. Dijelom meme, dijelom životna strategija, to je riječ koja pokušava opisati nešto vrlo određeno – odluku da se vlastiti život radikalno preusmjeri prema ili bilo kojem drugom “maxxingu”, ideja je povećati do maksimuma neki određeni aspekt vlastitog života. maxxing dakle, praksa preseljenja u Kinu, učenja jezika, uranjanja u kulturu, a često i traženja romantičnog ili profesionalnog uspjeha ondje – sve to upgrade.
stvarnog životnog izbora i internetskog teatra. Bilo da nestane u povijesti memeova ili se razvije u nešto trajnije, nudi fascinantan uvid u to kako ljudi danas iznova zamišljaju gdje – i kako – žele pripadati.
KONFUCIJANIZAM, DAOIZAM I CHAN (ZEN):
TRI STUPA KINESKE MISLI
Više od dva tisućljeća kinesku su kulturu oblikovale tri duboke tradicije: konfucijanizam, daoizam i Chan budizam. Zajedno čine filozofski ekosustav – katkad u skladu, katkad u napetosti – koji je usmjeravao sve, od državnog upravljanja do osobne duhovnosti.
Konfucijanizam, koji je u 6. stoljeću prije Krista utemeljio Kong Qiu (Konfucije), moralna je okosnica kineskoga društva. U njegovu je središtu vizija društvenog sklada postignutog ispravnim odnosima. Pet temeljnih veza – vladar-podanik, roditelj-dijete, muž-žena, stariji-mlađi, prijatelj-prijatelj – uspostavlja okvir uzajamnih obveza. Središnje vrline poput ren (dobrodušnosti), li (obredne ispravnosti) i xiao (sinovske odanosti) naglašavaju da pojedinci nisu izolirani atomi, nego čvorovi u mreži obitelji i zajednice. Konfucijanizam je učio da dobro uređeno društvo počinje dobro odgojenim i oblikovanim pojedincem – filozofija koja je stoljećima prožimala kineski obrazovni sustav, državnu službu i obiteljsku etiku. Dok se konfucijanizam bavi društvenim svijetom, daoizam se okreće kozmičkom. Ukorijenjen u zagonetnoj mudrosti Daodejinga i razigranim parabolama Zhuangzija, daoizam slavi spontanost, jednostavnost i usklađenost s Daoom – neizrecivim Putem koji protječe kroz sve.
Nastavak na sljedećoj stranici
Wang Hui, ‘Ljepota zelenih planina i rijeka’, dovršena 1679.
Umjesto krutih pravila, nudi wu wei (nedjelovanje ili nenaporno djelovanje): postupanje u takvom skladu s prirodnim poretkom da djelovanje gotovo postaje ne-djelovanje. Daoizam je kineskoj kulturi pružio ventil, podsjetnik da izvan dužnosti prema obitelji i državi postoji tiha sloboda lutanja planinama, ispijanja čaja i prihvaćanja fluidne, nepredvidive naravi života.
Chan budizam stigao je u Kinu iz Indije i ondje doživio radikalnu preobrazbu. Odbacio je velik dio učenih aparata indijskog budizma u korist izravnog, iskustvenog prosvjetljenja. Chan uči da prosvjetljenje nije nešto što se postiže postupnim proučavanjem, nego je uvijek već prisutno – zamračeno
jedino pojmovnim mišljenjem. Njegov naglasak na meditaciji, paradoksalnim gong’anima (koanima) i iznenadnom bljesku uvida duboko je odgovarao kineskom senzibilitetu. Chan je postao duhovni pratitelj i konfucijanskog učenjaka-službenika i daoističkog samotnjaka, nudeći put oslobođenja unutar svakodnevnoga. Ono što odnos među tim trima tradicijama čini jedinstveno kineskim jest njihovo suživotno ispreplitanje. Tradicionalni kineski intelektualac mogao je vladati prema konfucijanskim načelima, u dokolici prakticirati daoističku kaligrafiju i u starosti meditirati s Chan redovnicima. Ta sinteza – moralni poredak iz konfucijanizma, prirodna spontanost iz daoizma i transcendentalni uvid iz Chana – stvorila je kulturu iznimne dubine i prilagodljivosti. Zajedno ne tvore krutu ideologiju, nego živ dijalog koji i danas odjekuje daleko izvan kineskih granica.
KINESKA KALIGRAFIJA: UMJETNOST ŽIVE LINIJE
U kineskoj kulturi kaligrafija je mnogo više od lijepog pisanja. Smatra se najvišom likovnom umjetnošću – disciplinom koja objedinjuje poeziju, filozofiju i fizičku gestu u jedinstven, izražajan čin. Više od dvije tisuće godina kist je za kineske učenjake bio ono što je dlijeto bilo za grčke kipare: krajnje sredstvo za prenošenje karaktera, izbrušenosti i duhovne dubine.
U središtu kaligrafije nalaze se Četiri blaga radne sobe: kist, tinta, papir i kamen za tintu. Kist, obično izrađen od bambusa i životinjske dlake (vuka, koze ili lasice), ima savitljiv vrh koji može proizvesti poteze od oštrih tankih linija do širokih, nabujalih oblika. Tinta, strpljivo mljevena na kamenu za tintu i pomiješana s vodom, daje beskonačan raspon crnina – od blijedih, suhih sivih tonova do gustih, sjajnih crnih. Papir, često ručno rađeni xuan (rižin papir), upija tintu s osjetljivošću koja nagrađuje sigurnu ruku, a kažnjava kolebanje.
Ono što kinesku kaligrafiju razlikuje od tipografije ili pukog krasopisa jest njezin stilski razvoj. Tijekom stoljeća oblikovalo se pet glavnih vrsta pisma. Pečatno pismo (zhuan shu), sa svojim dostojanstvenim, simetričnim oblicima, bilo je drevni stil carskih proglasa. Službeničko pismo (li shu), praktičniji stil, uvelo je karakteristične poteze “svilenkaste glave i repa divlje guske”. Regularno pismo (kai shu), nastalo u ranom srednjem vijeku, postalo je standard čitkosti i do danas ostaje temelj za početnike. No upravo fluidna pisma – polukurzivno (xing shu) i kurzivno (cao shu) – najviše otkrivaju srodnost kaligrafije s plesom.
U polukurzivu znakovi teku kontroliranom spontanošću; u divljem kurzivu potezi postaju apstraktivne vrpce energije, ponekad nečitljive svima osim najuvježbanijima.
Ipak, kaligrafija nije samo pitanje tehnike. Tradicionalno se smatrala ogledalom osobnosti. Jedan jedini znak otkriva piščev temperament, disciplinu, pa čak i moralni karakter. Veliki kaligraf dinastije Tang, Yan Zhenqing, poznat po svojem snažnom, uspravnom regularnom pismu, bio je slavljen ne samo zbog umjetnosti nego i zbog svog integriteta kao državnika – njegovi su se potezi smatrali produžetkom
njegova nepokolebljivog duha. Baviti se kaligrafijom znači ući u razgovor s poviješću. Učenici najprije precrtavaju radove drevnih majstora prije nego što razviju vlastitu ruku. Taj proces zahtijeva strpljenje, kontrolu daha i usredotočen um – kvalitete koje je snažno povezuju s Chan (Zen) meditacijom. U suvremenoj Kini kaligrafija je i dalje živa umjetnost: njome se bave stariji ljudi u parkovima, uči se djecu u školama, a avangardni umjetnici iznova pomiču njezine granice. Na kraju, kineska kaligrafija umjetnost je žive linije – tradicija u kojoj se tinta, tijelo i duh susreću na jednom jedinom listu papira, bilježeći ne samo riječi nego i jedan trenutak bivanja.
KINESKO PEJZAŽNO SLIKARSTVO
TUŠA: POEZIJA U POKRETU
U TEHNICI
U velikoj tradiciji kineske umjetnosti pejzažno slikarstvo u tehnici tuša – shanshui hua (slikarstvo planina i voda) – zauzima mjesto najvišeg štovanja. Više od pukih prikaza prirode, ta monokromatska remek-djela predstavljaju filozofsku težnju: pokušaj da se ne uhvati doslovan izgled planina i rijeka, nego njihova unutarnja bit, njihov qi – životna energija koja oživljava sve stvari.
Sam pojam shanshui otkriva duhovne temelje ovoga žanra. Planine (shan) predstavljaju načelo yang:
Uzmimo kinesko izrezivanje papira (jianzhi): koristeći samo škare ili nožić, obrtnici pretvaraju običan crveni papir u složene prizore sa simbolima, motivima iz folklora i životinjama kineskog zodijaka. Ti su se nježni radovi nekoć postavljali na prozore i vrata za vrijeme blagdana, prizivajući blagoslov i odbijajući nesreću
postojano, uzvišeno i vječno. Vode (shui) utjelovljuju yin: protočno, podatno i neprestano promjenjivo. Zajedno tvore mikrokozmos svemira, vizualni izraz daoističkog sklada koji protječe kroz stvaranje. Za učenog umjetnika slikati krajolike značilo je lutati među vrhovima i potocima, a da pritom ne napusti svoj atelijer – oblik duhovne discipline koliko i umjetničke prakse.
Alati ove tradicije varljivo su jednostavni: kist, tinta, svila ili papir i voda. Pa ipak, u tim skromnim materijalima krije se beskrajna mogućnost. Kist, sa svojim elastičnim vrhom, može proizvesti čitav svemir poteza – od uglatih, teksturiranih linija koje oblikuju krševite litice do nježnih nanosa koji prizivaju maglom obavijene doline. Tinta, razrijeđena u različitim omjerima, daje slavnih pet boja: crnu, bijelu, suhu, vlažnu i beskrajne prijelaze između njih. Samo s tim sredstvima veliki su slikari prizivali svjetove zadivljujuće dubine i atmosfere. Jedna od ključnih odlika kineskog pejzažnog slikarstva jest odbacivanje stroge realističnosti. Za razliku od zapadne perspektive, koja promatrača smješta u jednu fiksnu točku gledišta, kineski pejzaž koristi raspršenu perspektivu – višestruke točke pogleda koje oku omogućuju slobodno kretanje kroz sliku. Na svitku se tako može započeti s ribarom u potoku u prvom planu, nastaviti uz paviljone smještene među borovima i završiti na dalekim vrhovima koji se rastapaju u magli. Promatrač ne gleda samo – on putuje. Kroz povijest su pojedini umjetnici postali gotovo sinonim za ovu formu. Svestrani stvaralac iz dinastije Tang, Wang Wei, ujedno i pjesnik, uspostavio je ideal “poezije u slikarstvu, slikarstva u poeziji”. Djelo majstora sjeverne dinastije Song, Fan Kuana, Putnici među planinama i potocima, ostaje monumentalno ostvarenje ovog žanra –njegov središnji vrh uzdiže se s autoritetom koji već tisuću godina izaziva strahopoštovanje. Kasnije su učenjaci-slikari dinastije Yuan, poput Ni Zana, oblik sveli na samu bit: oskudan potez, golema praznina i dubok osjećaj samotnog povlačenja. Upravo je ta praznina – neoslikana svila ili papir – možda najradikalnija odlika ove tradicije. U zapadnoj umjetnosti prazan prostor znači odsutnost; u kineskom pejzažu on znači prisutnost. On predstavlja prazninu iz koje sve nastaje, maglu, nebo, beskraj – poziv promatračevoj mašti da dovrši prizor. Danas je pejzažno slikarstvo u tehnici tuša i dalje živa umjetnička forma, koju prakticiraju i tradicionalisti što slijede stare majstore i suvremeni umjetnici koji pomiču njezine granice. No njegova bit ostaje ista: jedan kist, nekoliko poteza tinte i golemi, tihi duh planina i rijeka – zauvijek uhvaćen na listu papira.
KINESKA NEMATERIJALNA KULTURNA
BAŠTINA: ŽIVA DUŠA PUČKE UMJETNOSTI
Kad pomislimo na kineska kulturna blaga, najčešće nam na pamet padnu Veliki kineski zid ili Zabranjeni grad. No uz te monumentalne znamenitosti postoji i svijet žive baštine – one koja se ne prenosi kamenom, nego pričama, pjesmama, vezovima i pokretima.
Nastavak na sljedećoj stranici
Najprepoznatljiviji oblik tradicionalne kineske odjeće svakako je hanfu – pojam koji doslovno znači ‘han odjeća’ i odnosi se na izvorni odjevni sustav Han Kineza
To je kineska nematerijalna kulturna baština, živopisna tapiserija pučke umjetnosti i tradicija koje pulsiraju ritmom srca zajednica diljem te goleme zemlje.
Nematerijalna kulturna baština obuhvaća prakse, izraze i vještine koje zajednice prepoznaju kao dio vlastitog kulturnog identiteta. Za razliku od fizičkih artefakata, ona živi u ljudima. Kina, sa svojih 56 etničkih skupina i tisućljećima povijesti, posjeduje jednu od najbogatijih zbirki nematerijalne kulturne baštine na svijetu. Danas je više od četrdeset kineskih elemenata upisano na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu, od profinjene umjetnosti opere Kunqu do svečanog duha Festivala zmajevih čamaca.
Možda najupečatljiviji primjeri nalaze se u tradicionalnim obrtima. Uzmimo kinesko izrezivanje papira (jianzhi): koristeći samo škare ili nožić, obrtnici pretvaraju običan crveni papir u složene prizore sa simbolima, motivima iz folklora i životinjama kineskog zodijaka. Ti su se nježni radovi nekoć postavljali na prozore i vrata za vrijeme blagdana, prizivajući blagoslov i odbijajući nesreću. Slično tomu, kazalište sjenki (piying xi) oživljava drevne
epove pomoću prozirnih kožnih figura čije siluete plešu iza osvijetljenih platana uz pratnju pučke glazbe i pjesme.
I sami festivali čine kamen temeljac žive baštine. Proljetni festival, sa svojim petardama, plesovima zmajeva i obiteljskim okupljanjima, više je od blagdana – on je riznica narodnih vrijednosti kao što su sinovljeva odanost roditeljima ili sloga zajednice. Izrada srebrnog nakita kod naroda Miao, živopisna okupljanja Meshrep kod Ujgura i nježno slikanje tibetanskih thangka svitaka svjedoče o iznimnoj raznolikosti pučkih tradicija koje žive izvan središta han kineske kulture.
Ipak, ta živa baština suočava se s izazovima. Urbanizacija, promjene životnog stila i nestajanje tradicionalnog naukovanja prijete utišati glasove majstora obrtnika i izvođača. Svjesna toga, Kina je uspostavila višerazinski sustav zaštite, priznajući nositelje baštine na nacionalnoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini, a istodobno potičući mlađe generacije da se kroz obrazovanje i kulturni turizam ponovno povežu sa svojim korijenima.
Ono što pučku umjetnost čini doista iznimnom jest njezina dinamičnost. Ona nije zaleđena u muzejskoj vitrini, nego se i dalje razvija. Suvremeni obrtnici spajaju tradicionalno izrezivanje papira s modernim dizajnom, a mladi glazbenici
Kinesko brončano doba doseglo je vrhunac za dinastija Shang (oko 1600.–1046. pr. Kr.) i Zhou (1046.–256. pr. Kr.). Za razliku od zapadnih kultura, koje su broncu uglavnom koristile za oruđe i oružje, Kinezi su svoju metaluršku genijalnost usmjerili na ritualne posude. To nisu bili uporabni predmeti nego sveti instrumenti korišteni u štovanju predaka i državnim ceremonijama – djelatnostima presudnima za politički legitimitet. Među najpoznatijim tipovima su ding (kotao), simbol zemaljske vlasti; gui (posuda za hranu), simbol obilja; i zun (posuda za vino), korištena za ljevanice u čast predaka
u drevnu operu unose nove aranžmane. Time osiguravaju da nematerijalna kulturna baština ne ostane relikt prošlosti, nego živi, dišući izraz kineskog identiteta –prenošen na nove generacije poput obiteljskog nasljeđa, ali neprestano nanovo oblikovan za budućnost.
Danas se kineske bronce smatraju nacionalnim blagom. Njihova patina u nijansama modrozelene – ta prepoznatljiva prevlaka – nije znak propadanja, nego trag vremena koji uporabni metal pretvara u predmete bezvremenske ljepote
TRADICIONALNA KINESKA ODJEĆA: NASLJEĐE
UTKANO U SVILU
Tisućama godina tradicionalna kineska odjeća bila je mnogo više od pukog tkanja prebačenog preko tijela. Služila je kao oznaka identiteta, platno za umjetnički izraz i živa riznica kulturnih vrijednosti. Od lepršavih halja drevnih učenjaka do elegantnih silueta qipaa, ti odjevni predmeti pripovijedaju priče o dinastijama, filozofijama i trajnoj kineskoj težnji za skladom između čovjeka i kozmosa.
Najprepoznatljiviji oblik tradicionalne kineske odjeće svakako je hanfu – pojam koji doslovno znači “han odjeća” i odnosi se na izvorni odjevni sustav Han Kineza. Nošen više od tri tisućljeća, hanfu se odlikuje preklopnim ovratnikom (jiaoling), zakopča-
vanjem na desnoj strani (youren) i širokim, lepršavim rukavima koji kao da odražavaju ritmove prirode. Struktura te odjeće utjelovljuje konfucijanske ideale: slojevitost odražava društveni poredak, pojas simbolizira suzdržanost i mjeru, a cjelokupna silueta naglašava skromnost i gracioznost. Ispod vanjskog ogrtača potpuni je komplet uključivao suknje, hlače i složene dodatke – svaki je komad podložan propisima koji su, ovisno o rangu i prigodi, određivali boju, tkaninu i ukrase.
Premda je hanfu dominirao većim dijelom kineske povijesti, dinastija Qing (1644.–1912.) donijela je uspon changshana za muškarce te qipaa (ili cheongsama) za žene. Qipao, izvorno široka mandžurska haljina, početkom 20. stoljeća prerastao je u uz tijelo pripijenu odjevnu formu prepoznatljivu širom svijeta.
Nastavak na sljedećoj stranici
Žad je u kinesku dušu ušao prije više tisuća godina. Prije željeza, prije bronce, postojao je žad – dovoljno tvrd da se od njega izrađuje oruđe, dovoljno lijep da gane srce. No negdje usput prestao je biti samo materijal i postao nešto nalik moralnom kompasu
Na ravnicama središnjeg Shanxija, okružen suvremenim autocestama i novom gradnjom, nalazi se mjesto koje kao da je izmaknulo prolasku vremena: drevni opasani grad Pingyao
Sa svojim visokim mandarin ovratnikom, složenim tekstilnim gumbima (futou) i bočnim prorezima, qipao je postao simbol moderne kineske ženstvenosti – elegantne, profinjene i nenametljivo šik.
Osim estetske privlačnosti, tradicionalna je odjeća duboko simbolična. Boja je nosila snažno značenje: žuta je bila rezervirana samo za cara, crvena je označavala radost i sreću, dok su se bijela i crna povezivale sa žalovanjem. Vez je unosio dodatne slojeve značenja – zmajevi su označavali carsku vlast, božuri bogatstvo, a lotos čistoću. Čak su i kroj i konstrukcija slijedili kozmološka načela: zaobljeni rukavi odražavali su nebesa, a četvrtasti ovratnik predstavljao je zemlju.
Posljednjih desetljeća tradicionalna kineska odjeća doživjela je izniman preporod. Pokret hanfu, koji pokreću mladi entuzijasti i širi se društvenim mrežama, vratio je drevne siluete u svakodnevni život – od sveučilišnih kampusa do svadbenih ceremonija. U isto vrijeme, suvremeni dizajneri iznova interpretiraju qipao i hanfu u skladu s današnjim ukusima, spajajući tradicijsko umijeće izrade s modernim krojenjem.
Danas se tradicionalna kineska odjeća nalazi na fascinantnom raskrižju. Istodobno je veza s dalekom prošlošću i živ izraz suvremenog identiteta – dokaz da nasljeđe, kada se nosi s ponosom, nikada doista ne izlazi iz mode.
KINESKI BRONČANI PREDMETI: LIJEVANJE CIVILIZACIJE
U povijesti kineske civilizacije malo koji artefakti nose toliku težinu – i doslovnu i simboličku – kao brončani predmeti. Više od dvije tisuće godina, od dinastije Xia do dinastije Han, bronca je bila medij kroz koji su rane kineske dinastije izražavale moć, komunicirale s božanskim i kodificirale obrede koji su držali društvo na okupu. Te posude, zvona i oružja nisu samo drevni artefakti; ona su u bronci odliveni odjeci civilizacije koja pronalazi vlastiti oblik.
Kinesko brončano doba doseglo je vrhunac za dinastija Shang (oko 1600.–1046. pr. Kr.) i Zhou (1046.–256. pr. Kr.). Za razliku od zapadnih kultura, koje su broncu uglavnom koristile za oruđe i oružje, Kinezi su svoju metaluršku genijalnost usmjerili na ritualne posude. To nisu bili uporabni predmeti nego sveti instrumenti korišteni u štovanju predaka i državnim ceremonijama – djelatnostima presudnima za politički legitimitet. Među najpoznatijim tipovima su ding (kotao), simbol zemaljske vlasti; gui (posuda za hranu), simbol obilja; i zun (posuda za vino), korištena za ljevanice u čast predaka. Ono što kineske bronce izdvaja jest njihova izvanredna izrada. Obrtnici su koristili tehniku lijevanja u komadnim kalupima, složen postupak koji je omogućivao zapanjujuću preciznost i bogat reljefni ukras. Za razliku od lijevanja tehnikom izgubljenog voska, ta je metoda davala predmete s britko definiranim detaljima koji su se mogli ponavljati s iznimnom dosljednošću.
Nastavak na sljedećoj stranici
Površine su oživljavale zoomorfnim motivima –najpoznatiji među njima je taotie, mitsko lice s izbočenim očima i spiralnim rogovima za koje neki znanstvenici vjeruju da je predstavljalo zaštitničku ili strahopoštovanjem ispunjenu prisutnost koja povezuje ljudski svijet sa svijetom duhova.
Osim svoje umjetničke vrijednosti, brončani su predmeti činili okosnicu ritualnog sustava poznatog kao li. Broj i vrsta posuda koje je netko smio posjedovati bili su strogo određeni rangom –vojvoda je mogao imati sedam ding posuda, dok je niži plemić imao pet.
Posjedovati broncu značilo je posjedovati status; lijevati je značilo potvrditi vlastito mjesto u kozmičkom i društvenom poretku. Natpisi izliveni na tim posudama čine neke od najranijih pisanih zapisa kineske povijesti, bilježeći bitke, kraljevske edikte i rodovske loze.
Danas se kineske bronce smatraju nacionalnim blagom. Njihova patina u nijansama modrozelene – ta prepoznatljiva prevlaka – nije znak propadanja, nego trag vremena koji uporabni metal pretvara u predmete bezvremenske ljepote. U muzejima širom svijeta te nijeme posude i dalje govore, kazujući nam ne samo kako su drevni Kinezi izrađivali stvari, nego i kako su razumijevali moć, obred i svoje mjesto u svemiru.
KINESKI ŽAD:VIŠE OD KAMENA,VIŠE ODVREMENA
U Kini postoji izreka: “Zlato ima vrijednost; žad je neprocjenjiv.” Uđete li u kineski dom, možda ćete ugledati malen komad žada položen u baršunastu kutijicu, prenošen poput tajne s bake na unuku. To nije tek nakit. To je sjećanje pretvoreno u čvrstu tvar. Žad je u kinesku dušu ušao prije više tisuća godina. Prije željeza, prije bronce, postojao je žad – dovoljno tvrd da se od njega izrađuje oruđe, dovoljno lijep da gane srce. No negdje usput prestao je biti samo materijal i postao nešto nalik moralnom kompasu. Filozof Konfucije u žadu je vidio ogledalo vrline: njegova hladnoća bila je mudrost, njegova toplina dobrohotnost, njegova prozirnost poštenje. Nositi žad značilo je nositi ideal uz vlastitu kožu.
Za razliku od monumentalne raskoši bronce – lijevane za obrede i kraljevstva – žad je bio intiman. Mali disk bi, gladak poput zaleđenog jezera, možda je nekoć počivao u rukama kćeri u žalosti. Izrezbarena cikada, dovoljno nježna da stane na vrh prsta, možda je bila položena na jezik pokojnika – kao simbol ponovnog rođenja. Žad nikada nije bio dalek. Pratio je žive i tješio mrtve.
Dodirnuti komad drevnoga žada znači osjetiti kako se vrijeme urušava. Taj kamen ne propada. Leži na dlanu, hladan i strpljiv, noseći blijede tragove ruku koje su ga uglancale prije više stoljeća. Neki su predmeti jednostavni – glatki privjesak u obliku ribe, maleni zec sklupčan u snu.
Drugi su nezamislivo složeni, jer su zahtijevali godine strpljivog brušenja pijeskom i vodom; žad se ne može rezbariti poput drva niti lijevati poput metala. Njega treba pridobiti, polako i s poštovanjem. Danas žad nije izgubio svoju moć nad kineskom
maštom. Mladenci dobivaju žadne narukvice kao blagoslov. Sakupljači tragaju za prozirnom zelenom nijansom carskog žadeita ili toplim, maslačastim sjajem nefrita. No prava vrijednost žada ne mjeri se karatima ni tržišnim cijenama. Mjeri se tihim trenucima – baka koja pričvršćuje privjesak oko dječjeg vrata, učenjak koji polaže dlan na kamen što je poznavao desetke dinastija. Žad je jedna od najstarijih kineskih priča. I s vremenom postaje samo dragocjeniji.
DREVNI GRAD PINGYAO: PROZOR U STARU KINU Na ravnicama središnjeg Shanxija, okružen suvremenim autocestama i novom gradnjom, nalazi se mjesto koje kao da je izmaknulo prolasku vremena: drevni opasani grad Pingyao. Godine 1997. uvršten na UNESCO-ov Popis svjetske baštine, Pingyao se naširoko smatra jednim od najbolje očuvanih kineskih drevnih gradova na razini okruga te pruža iznimno autentičan uvid u gradski život tijekom dinastija Ming i Qing.
Najupečatljivija značajka grada njegove su impresivne gradske zidine – golema obrambena barijera koja se proteže oko šest kilometara, visoka dvanaest metara i prošarana stražarskim kulama i obrambenim prolazima. Izvorno podignute za dinastije Ming, zidine su uglavnom sačuvane do danas i zatvaraju mrežu tradicionalnih dvorišta, trgovina i kuća koje su se zapanjujuće malo promijenile u posljednja tri stoljeća. Proći kroz gradska vrata znači zakoračiti natrag u kasno carsko doba. No Pingyao nije samo dobro očuvana arhitektura. U kasnoj dinastiji Qing bio je neupitna financijska prijestolnica Kine. U tom su gradu nastale prve kineske mjenjačko-bankarske kuće, takozvani piaohao, koje su revolucionirale trgovinu omogućivši trgovcima prijenos novca na velike udaljenosti bez fizičkog premještanja srebra. Mjenjačnica Rishengchang, osnovana 1823., bila je prva takve vrste i danas djeluje kao muzej koji prikazuje uspon i pad tog ranog bankarskog sustava. Na vrhuncu su financijske kuće Pingyaa kontrolirale gotovo polovicu kineskoga gospodarstva, a to je nasljeđe vidljivo u grandioznim pročeljima i razrađenim rasporedima rezidencijalnih kompleksa nekadašnje trgovačke elite.
Danas Pingyao funkcionira kao živi povijesni grad. Više od deset tisuća stanovnika i dalje živi unutar njegovih zidina, a glavne su ulice pune trgovina koje prodaju tradicijske rukotvorine, lokalne zalogaje i karakteristični lakirani pribor po kojem je ova regija poznata.
Posjetitelji se mogu popeti na gradske zidine i uživati u panorami sivih krovova od crijepa, obići ured okružne vlasti – prostrani kompleks koji je nekoć bio mjesno upravno središte – ili jednostavno lutati uskim uličicama koje svjedoče stoljećima svakodnevnoga života.
Ono što Pingyao razlikuje od mnogih obnovljenih povijesnih lokaliteta jest njegova autentičnost. Premda je turizam donio modernizaciju, osnovno tkivo grada ostalo je netaknuto. To nije replika, nego preživjeli grad – rijetko mjesto na kojemu se tekstura stare Kine, sa svojom trgovačkom energijom i arhitektonskom disciplinom, još uvijek može iskusiti
iz prve ruke.
SEČUANSKA KUHINJA: SIMFONIJAVATRE I OKUSA
Kada je riječ o kineskim regionalnim kuhinjama, sečuanska zauzima posve posebno mjesto. U cijeloj Kini poznata kao Chuan Cai, to je kulinarska tradicija koja se usuđuje plesati na rubu osjeta – gdje ljutina nije tek ljutina, nego pomno orkestrirana igra začina, utrnule žestine i iznenađujuće suptilnosti. Onima koji se uspiju probiti dalje od stereotipa da je riječ “samo o ljutom”, sečuanska se kuhinja otkriva kao jedna od najsloženijih i najuzbudljivijih gastronomskih tradicija Kine.
Duhovno središte te kuhinje nalazi se u plodnoj Sečuanskoj kotlini, regiji blagoslovljenoj blagom klimom, obilnim kišama i bogatom poljoprivredom. Upravo je to prirodno obilje iznjedrilo stil kuhanja
Osim svojih estetskih dosega, kineska je keramika služila i kao diplomatska valuta te gospodarski motor. Stoljećima je porculan putovao Putom svile i pomorskim rutama, toliko cijenjen na Zapadu da su ga kolekcionari izlagali u posebnim ormarićima kao da je riječ o zlatu. Tehničko znanje o proizvodnji porculana ostalo je brižno čuvana kineska tajna sve do početka 18. stoljeća, kada su europski kemičari napokon odgonetnuli formulu
kao ma. Kada se spoji s la – ljutinom čilija – nastaje mala, prepoznatljiva kombinacija utrnulosti i vatre koja definira jela poput mapo tofua i shuizhu yu (ribe kuhane u vodi sa začinima).
Oni koji poznaju ritmove lunarnog kalendara mogli bi Godini Vatrenog Konja pristupiti svjesni i njezinih prilika i njezinih zahtjeva – razumijevajući da velika dinamika traži i prizemljenu mudrost. Osim svojega mjesta u kalendaru, Godina Vatrenog Konja ima i kulturni odjek koji se proteže kroz kineske zajednice diljem svijeta
koji cijeni raznolikost sastojaka i smjelost izraza. No pravi zaštitni znak sečuanske kuhinje leži u majstorskoj upotrebi začina. Iako su čili papričice stigle iz Amerike tek prije nekoliko stoljeća – i bile oduševljeno prihvaćene – domaći huajiao, odnosno sečuanski papar, koristi se već više od dvije tisuće godina. Za razliku od crnog papra, huajiao ne donosi toplinu nego jedinstven osjećaj utrnulosti i peckanja, poznat
Ipak, bilo bi pogrešno svesti sečuansku kuhinju samo na mala. Kulinarski majstori te regije govore o dvadeset i četiri različita profila okusa, od yuxiang (“ribljeg mirisa”) – složene slatko-kiselo-ljute kombinacije koja uopće ne sadrži ribu – do guaiwei (“čudnog okusa”), u kojem se slatko, kiselo, slano, ljuto i orašasto spajaju u osjetljivu ravnotežu. Gongbao jiding (Kung Pao piletina), poznata diljem svijeta, pokazuje još jednu dimenziju: odnos nježne piletine, hrskavog kikirikija i suptilno slatkasto-kiselkastog umaka prožetog sušenim čilijem. Sečuanska kuhinja izvrsna je i u tehnikama izvan woka. Huiguo rou (dvaput kuhana svinjetina) pokazuje kinesku sklonost domišljatosti – komadi svinjskog potrbušja prvo se kuhaju, a zatim prže dok im se rubovi ne saviju i ne postanu hrskavi, pa se potom miješaju s fermentiranom pastom od graha i porilukom.
Dimljena patka, prožeta aromom čaja i sjajna poput laka, pokazuje da ova kuhinja uz svoje rustikalnije strane poznaje i profinjenu eleganciju.
Nastavak na sljedećoj stranici
Obrok u Sečuanu rijetko se svodi na pojedina jela; riječ je o kontrastu.
Vatreno riblje jelo uravnotežuje se osvježavajućom salatom od krastavaca; bogati i masniji pripravci ublažavaju se ukiseljenim povrćem. Ta filozofija ravnoteže, ukorijenjena u tradicionalnoj kineskoj medicini i daoističkoj misli, osigurava da gost ode osnažen, a ne preopterećen.
Danas je sečuanska kuhinja osvojila nepca diljem svijeta. Od skromnih restorana s rezancima do Michelinovih zvjezdica, njezin se utjecaj neprestano širi. No bilo u Chengduu ili New Yorku, njezina srž ostaje ista: kuhinja koja poštuje tradiciju, prihvaća složenost i razumije da najbolji obroci nikada nisu samo hrana – oni su iskustva koja dugo ostaju, peckajući na jeziku i nakon posljednjeg zalogaja.
KINESKA KERAMIKA: OD ZEMLJE DO UMJETNOSTI
U engleskom jeziku riječ china postala je sinonim za fini porculan – jezična slučajnost koja tiho svjedoči o središnjoj ulozi keramike u kineskoj civilizaciji. Tisućama godina kineski su lončari pretvarali skromnu glinu u predmete zadivljujuće ljepote, stvarajući tradiciju koja nije služila samo svakodnevnom životu nego je oblikovala svjetsku trgovinu, nadahnula umjetničke pokrete na više kontinenata i uzdigla praktični obrt u područje visoke umjetnosti. Priča o kineskoj keramici započinje prije više tisuća godina izumom lončarstva. No prava revolucija nastupa za dinastije Han razvojem glazura, a zatim u dinastiji Tang slavnim trobojnim keramičkim
Dinastije Ming i Qing donijele su uspon Jingdezhena, grada u pokrajini Jiangxi koji je postao svjetskom prijestolnicom porculana
predmetima sancai – živahnim skulpturama deva, konja i stranih trgovaca premazanih jantarnim, zelenim i kremastim glazurama.
Do dinastije Song kineska je keramika dosegla estetski vrhunac koji mnogi poznavatelji smatraju nenadmašenim. Monokromni proizvodi toga razdoblja – celadoni iz Longquana sa svojom prozirnošću nalik žadu, ispucali ge predmeti s mrežom sitnih pukotina i suzdržana elegancija bijelog porculana Ding – utjelovljuju filozofiju suzdržanosti, pronalazeći duboku ljepotu u jednostavnosti oblika i finoći glazure.
Dinastije Ming i Qing donijele su uspon Jingdezhena, grada u pokrajini Jiangxi koji je postao svjetskom prijestolnicom porculana. Ondje su carske peći usavršile tehnologiju plavo-bijelog porculana, spajajući čistu bijelu kaolinsku glinu s kobaltnim pigmentom uvezenim iz Perzije kako bi stvorile predmete neusporedive profinjenosti. Estetika plavog i bijelog –živi kobaltni motivi koji lebde ispod staklasto sjajne površine – postala je jedan od najtrajnijih kineskih izvoza, priželjkivana od palača Bliskog istoka do europskih dvorova. Kasnije su inovacije donijele nove palete: petobojni wucai, nježno emajlirani fencai i blistavo bakrenocrveno langyao glazure.
Osim svojih estetskih dosega, kineska je keramika služila i kao diplomatska valuta te gospodarski
motor. Stoljećima je porculan putovao Putom svile i pomorskim rutama, toliko cijenjen na Zapadu da su ga kolekcionari izlagali u posebnim ormarićima kao da je riječ o zlatu. Tehničko znanje o proizvodnji porculana ostalo je brižno čuvana kineska tajna sve do početka 18. stoljeća, kada su europski kemičari napokon odgonetnuli formulu. Danas se ta tradicija nastavlja. Suvremeni umjetnici pomiču granice oblika i glazure, dok tradicionalni obrtnici u mjestima poput Jingdezhena čuvaju stoljećima stare tehnike. Bilo da je riječ o jednostavnoj čajnoj zdjelici ili visokoj carskoj vazi, kineska keramika u sebi nosi ne samo umjetničku viziju nego i duboko kulturno razumijevanje: da se od najobičnije zemlje mogu stvoriti izvanredne stvari – i da ljepota, ako je pravilno pečena, može trajati zauvijek.
GODINA VATRENOG KONJA: MOĆAN CIKLUS U KINESKOM ZODIJAKU
U kineskom kalendarskom sustavu godine nisu obilježene samo jednom od dvanaest životinja zodijaka nego i jednom od pet elemenata – drvom, vatrom, zemljom, metalom i vodom. Kad se Konj spoji s elementom Vatre, nastaje godina poznata kao Godina Vatrenog Konja (bing wu na kineskom), kombinacija koja u kineskoj kulturnoj tradiciji nosi posebno simboličko značenje. Šezdesetogodišnji ciklus kineskog kalendara povezuje svaku zodijačku životinju s jednim od pet elemenata, koji se pojavljuju u yin i yang varijan-
tama. Godina Vatrenog Konja javlja se jednom u šezdeset godina; posljednja je bila 1966., tako da se upravo sada, u 2026., nalazimo opet u njoj. Element Vatre pojačava prirodne osobine Konja. Sam Konj povezuje se sa slobodom, vitalnošću, nemirom i ambicijom. Kada se stopi s Vatrom, te se osobine dodatno naglašavaju: strast je snažna, neovisnost dolazi u prvi plan, a poriv da se ide naprijed postaje gotovo nezaustavljiv.
U tradicionalnoj kineskoj kozmološkoj misli Vatra predstavlja toplinu, preobrazbu i vrhunac energije. Godina obilježena Vatrom često se povezuje s dinamičnim promjenama, pojačanom kreativnošću i mogućnošću velikih iskoraka. Vatra osvjetljava, pokreće i uklanja staro kako bi napravila mjesto za novo. U spoju s Konjevom prirodnom sklonošću kretanju i napretku, rezultat je godina nabijena zamahom – vrijeme u kojem hrabre ideje mogu poletjeti, a davno zamišljeni planovi napokon se mogu ostvariti.
Istodobno, smatra se da intenzitet Vatrenog Konja traži ravnotežu. Tradicionalna kineska filozofija naglašava sklad među suprotnim silama, pa godina tako snažne energije poziva i na sabranost.
Nastavak na sljedećoj stranici
Veći dio svoje povijesti kineska znanstvena fantastika zauzimala je skroman kutak u književnom krajoliku zemlje – cijenjena među poklonicima, ali uglavnom nepoznata izvan svojih granica. A onda se pojavio roman ‘Problem triju tijela’ Liu Cixina (na fotografiji)
PROFIMEDIA
Oni koji poznaju ritmove lunarnog kalendara mogli bi Godini Vatrenog Konja pristupiti svjesni i njezinih prilika i njezinih zahtjeva – razumijevajući da velika dinamika traži i prizemljenu mudrost. Osim svojega mjesta u kalendaru, Godina Vatrenog Konja ima i kulturni odjek koji se proteže kroz kineske zajednice diljem svijeta. Ona podsjeća na složen način na koji su vrijeme, priroda i ljudsko iskustvo isprepleteni u kineskoj tradiciji. Šezdesetogodišnji ciklus, sa svojim izmjenama elemenata, odražava pogled na svijet u kojem ništa ne ostaje nepromijenjeno – svaka godina donosi vlastiti karakter, vlastite izazove i vlastite darove. Danas se Godina Vatrenog Konja dočekuje sa znatiželjom i zanimanjem. U 2026., dok se ta rijetka kombinacija razvija, mnogi će se okrenuti njezinim simboličkim značenjima: hrabrosti da slijedimo ono što je važno, toplini povezanosti i energiji da se krećemo naprijed s namjerom. Kao i
Vozila na novu energiju predstavljaju jednu od najuočljivijih priča o uspjehu. Kina je danas najveće svjetsko tržište električnih vozila, a domaći su brendovi postigli znatnu veličinu i prepoznatljivost. Infrastruktura za punjenje brzo se proširila, a napredak u baterijskoj tehnologiji nastavlja povećavati domet i učinkovitost
svaka godina u kineskom kalendaru, ona ne nudi unaprijed zadanu sudbinu, nego okvir – poziv da se uskladimo s duhom vremena i najbolje iskoristimo dane koji su pred nama.
PROBLEM TRIJU TIJELA: KINESKI SF
EP KOJI JE PROMIJENIO SVIJET
Veći dio svoje povijesti kineska znanstvena fantastika zauzimala je skroman kutak u književnom krajoliku zemlje – cijenjena među poklonicima, ali uglavnom nepoznata izvan svojih granica. A onda se pojavio roman Problem triju tijela Liu Cixina. Objavljen na kineskom 2008., a na engleskom u prijevodu Kena Liua 2014., taj roman učinio je više od pukog upoznavanja zapadnih čitatelja s kineskim SF-om; iz temelja je promijenio globalnu predodžbu o tome što taj žanr može biti. Trilogija, zajednički poznata pod nazivom Sjećanje na prošlost Zemlje, odvija se na kozmičkim vremenskim skalama i postavlja pitanja koja odjekuju daleko izvan samih stranica. Prvi roman započinje u pozadini kineske Kulturne revolucije, razdoblja kaosa koje pokreće prvi kontakt čovječanstva s izvanzemaljskom civilizacijom – Trisolaranima, stanovnicima svijeta kojeg muče nepredvidivi orbitalni obrasci. Kada razočarana znanstvenica pozove ta bića na Zemlju, nadajući se da će nametnuti red čovječanstvu koje je počela prezirati, ona pokreće sukob koji traje stoljećima i dovodi u pitanje same temelje
ljudske etike. Ono što Problem triju tijela razlikuje od zapadne znanstvene fantastike jest njegovo neskriveno prihvaćanje kozmičkih razmjera i spremnost da razmatra doista uznemirujuće ideje. Središnji koncept trilogije – teorija mračne šume – tvrdi da je svemir zastrašujuće tih ne zato što je život rijedak, nego zato što svaka civilizacija koja otkrije svoju lokaciju riskira uništenje. To je sumorni obrat optimistične priče “dolazimo u miru” koja je dugo dominirala zapadnim SF-om, a odražava pogled na svijet oblikovan kineskim povijesnim iskustvima ranjivosti i opstanka. Međunarodni proboj romana dogodio se 2015., kada je osvojio nagradu Hugo za najbolji roman, kao prvo prevedeno djelo koje je ikada dobilo tu čast. To priznanje bilo je prekretnica. Kineska znanstvena fantastika preko noći je prestala biti nišni interes i postala globalni fenomen. Trilogija je otad prevedena na desetke jezika i doživjela adaptaciju u Tencentovoj televizijskoj seriji, dok je Netflixova verzija trenutačno u produkciji.
No osim komercijalnog uspjeha, Problem triju tijela predstavlja nešto dublje: trenutak u kojem je nezapadna perspektiva osvojila svjetsku maštu pod vlastitim uvjetima. Liuovo djelo ne prepakirava samo poznate zapadne trope; ono crpi iz izrazito kineskih intelektualnih tradicija – od kolektivne etike preživljavanja ukorijenjene u konfucijanizmu do kozmičke ravnodušnosti daoističke filozofije – dok istodobno promišlja univerzalna pitanja o znanosti, napretku i sudbini civilizacije.
U tome je Problem triju tijela za kinesku znanstvenu fantastiku učinio ono što je žanr wuxia učinio za kinesku kinematografiju: otvorio je vrata i pozvao svijet da Kinu vidi ne kao tržište ili geopolitičkog suparnika, nego kao izvor priča – velikih, ambicioznih i nezaboravnih priča koje govore svima nama.
KINESKI TEHNOLOŠKI EKOSUSTAV: ENERGIJA, INTELIGENCIJA I INOVACIJA
Tijekom proteklog desetljeća Kina je izgradila međusobno povezani tehnološki krajolik koji obuhvaća vozila na novu energiju (NEV), fotonapon (PV), umjetnu inteligenciju (AI) i robotiku. Ti sektori nisu rasli izolirano, nego istodobno, svaki osnažujući druge i stvarajući dinamičan sustav koji se i dalje razvija.
Vozila na novu energiju predstavljaju jednu od najuočljivijih priča o uspjehu. Kina je danas najveće svjetsko tržište električnih vozila, a domaći su brendovi postigli znatnu veličinu i prepoznatljivost. Infrastruktura za punjenje brzo se proširila, a napredak u baterijskoj tehnologiji nastavlja povećavati domet i učinkovitost.
Ono što je počelo kao industrija potaknuta politikama sazrelo je u konkurentan i inovativan sektor s rastućom globalnom prisutnošću.
Sličnu priču o razmjeru i sposobnosti donosi i fotonapon. Kina proizvodi većinu svjetskih solarnih panela, čime obnovljivu energiju čini sve dostupnijom i isplativijom. Solarne instalacije – od golemih elektrana do sustava na krovovima – postale su uobičajen dio energetskog krajolika i pridonose čišćoj proizvodnji električne energije diljem zemlje.
Umjetna inteligencija djeluje kao pokretačka snaga u više industrija. Kineske AI tvrtke razvile su snažne sposobnosti u područjima od kodiranja i obrade prirodnog jezika do autonomne vožnje. Te se tehnologije primjenjuju u proizvodnji, logistici, zdravstvu i potrošačkim aplikacijama, dodajući inteligenciju hardveru i učinkovitost operacijama.
Robotika se nametnula kao područje u kojem se susreću inženjerstvo i umjetna inteligencija. Tvrtke poput Unitreea plasirale su napredne četveronožne robote po pristupačnim cijenama, čineći robotske platforme dostupnima istraživačima, programerima i entuzijastima. Od četveronožnih robota koji se snalaze na složenom
Roboti pripremaju pića za turiste u Shenzhenu, južnoj kineskoj provinciji Guangdong.
terenu do humanoidnih prototipova koji pokazuju zapanjujuću okretnost, tempo inovacije neprestano se ubrzava.
Ono što ovaj trenutak čini posebnim jest upravo konvergencija. Vozila na novu energiju imaju koristi od napretka u baterijskoj tehnologiji koja istodobno podržava pohranu energije u mreži uz solarne instalacije. AI modeli trenirani na golemim skupovima podataka primjenjuju se u proizvodnim linijama gdje robotske ruke obavljaju precizne zadatke.
Isti opskrbni lanci koji služe potrošačkoj elektronici danas proizvode komponente za robote i vozila. Ta međusobna povezanost stvara prilike za konvergenciju ideja i ubrzava poboljšanja u svim sektorima.
Smjer kretanja jasan je. Svaki sektor gradi se na napretku ostalih, stvarajući zamah koji potiče daljnje inovacije. Bilo da je riječ o rastućem prihvaćanju električnih vozila, sve većem dosegu solarne energije, rastućoj inteligenciji softverskih sustava ili naprednim sposobnostima robota, kineski tehnološki krajolik odražava trajnu predanost izgradnji integriranih, prema budućnosti usmjerenih industrija.
Kako se ta područja budu dalje razvijala, veze među njima vjerojatno će se još produbljivati, otvarajući nove mogućnosti za način na koji se energija proizvodi, inteligencija primjenjuje i strojevi stavljaju u pogon.
DREVNA KINESKA KULTURA
Jedno od najvećih arheoloških otkrića 20. stoljeća samo deset godina kasnije predstavljeno je u Zagrebu. To je bilo jedno od prvih putovanja ove zbirke izvan Kineizložba je često nazivana i ‘Kineski ratnici’ - što pokazuje koliko je tada bila značajna
Otvaranje izložbe u Klovićevim dvorima
Osmo svjetsko čudo leglo je na zagrebački dlan
Ova nevjerojatna izložba, održana 1984. godine u Galeriji Klovićevi dvori, obuhvatila je 160 predmeta iz četrnaest kineskih pokrajina, pokrivajući neprekinuti vremenski raspon od neolitika pa sve do zlatnog doba dinastije Tang
Na izložbi se pojavio ‘toute le Zagreb’, krema kreme. Među prvima ju je obišao Ivo Pogorelić (lijevo), koji je već postao svjetska pijanistička zvijezda
Piše: BORIS RAŠETA publicist i politički analitičar
Skupina kineskih seljaka koji su živjeli u blizini grada Xi’ana kopala je 1974. godine bunar. Odjednom su u tlu naletjeli na neke komadiće pečene gline. Kad su malo dublje zakopali, otkrili su figuru vojnika u terakoti. Nešto kasnije uslijedilo je jedno od onih čuda kakva ljudske oči rijetko imaju priliku vidjeti. Daljnja kopanja – sad više nisu kopali seljaci, nego arheolozi - dovela su do otkrića čuvene “Vojske u terakoti”. Na mjestu gdje je kopan bunar otkopano je više od 8.000 glinenih vojnika, 130 bojnih kola i stotine konja. Proučavanje pronađenih artefakata izazvalo je još veće zaprepaštenje. Svaka je figura bila jedinstvena. Vojnici su imali različite izraze lica, frizure i opremu, ovisno o činu. Brojnost glinenih ratnika bila je ravna polovici današnje Hrvatske vojske. Cijela jedna armija u glini! Istraživanja su pokazala da je zbirka načinjena po naredbi prvog kineskog cara, Qin Shi Huanga, u 3. stoljeću prije naše ere. Car je vjerovao da će ga ova vojska čuvati u zagrobnom životu. Iako su vojnici danas u boji pečene gline (terakote), originalno su sve figure bile obojane jarkim bojama koje su izblijedjele nakon što su izložene zraku tijekom iskapanja.
Nastavak na sljedećoj stranici
Procjenjuje se da je na cijelom kompleksu radilo oko 700.000 ljudi. To su bili osuđenici, prisilni radnici, ali i vrhunski obrtnici i umjetnici. Radovi su trajali gotovo 40 godina. Izgradnja je započela čim je car Qin Shi Huang stupio na prijestolje 246. prije naše ere (sa samo 13 godina), a trajala sve do njegove smrti 210. pr. n. e. pa čak i malo nakon toga. Umjetnici su bili podijeljeni u 87 timova. Svaki je tim predvodio majstor čije je ime često bilo utisnuto na figure radi kontrole kvalitete. Iako su koristili kalupe za dijelove tijela, svako je lice modelirano ručno kako bi bilo unikatno, što ukazuje na vrhunsku vještinu tadašnjih majstora. Jedno od najvećih arheoloških otkrića 20. stoljeća samo deset godina kasnije predstavljeno je u Zagrebu. To je bilo jedno od prvih putovanja ove zbirke izvan Kine - izložba je često nazivana i “Kineski ratnici” - što pokazuje koliko je tada bila značajna. Izložba nije bila samo umjetnička već i politička gesta koja je simbolizirala otvaranje Kine prema svijetu. Zagreb je bio jedna od rijetkih svjetskih postaja na toj ruti. Redovi ispred Gornjeg grada bili su kilometarski, a tekstovi su izložbu opisivali kao “osmo svjetsko čudo na zagrebačkom dlanu”. Među prvima ju je obišao Ivo Pogorelić, koji je već postao svjetska pijanistička zvijezda. Bivši ministar kulture, dr. Stipe Šuvar, pokušao mu je osigurati stan kako bi u Zagrebu pokrenuo pijanističku školu, ali su koterije moćnika stan dodijelile drugom “mezimcu Partije” pa je Zagreb ostao i bez Pogorelića i bez škole. No njegova je karizmatična pojava na Jezuitskom trgu izazvala pravu medijsku senzaciju. Pogorelić je na Jezuitski trg došao gotovo incognito, ali ga je publika odmah prepoznala. Dugo je stajao pred ratnicima od terakote, fasciniran njihovom tišinom i snagom, rekavši kako u toj “drevnoj estetici pronalazi mir koji mu je potreban između napornih koncerata”. Na izložbi se pojavio “toute le Zagreb”, krema kreme. Osim kipara i slikara Dušana Džamonje, obišao ju je i prostudirao i Edo Murtić. On je tražio i nadahnuće: bio je, kažu onodobne kronike, fasciniran snagom linije na zidnim slikama dinastije Tang. Izložbu je detaljno proučavao i slikar Ivan Lovrenčić, koji je upravo u to vrijeme izlagao u Zagrebu i bio fasciniran kineskom minijaturom. Književnik Ranko Marinković viđen je kako u melkiorovskoj kontemplaciji promatra lica terakota ratnika, dok je tadašnji gradonačelnik Zagreba Zorislav Šonje s ponosom isticao kako je grad postao kulturna prijestolnica Europe. Među posjetiteljima su bili i redatelj Krsto Papić, koji je tražio inspiraciju u povijesnoj dramatici Qin Shi Huanga, te Relja Bašić, gospon Fulir. Izložbu je obišla i premijerka Milka Planinc, koja je naglasila važnost suradnje s Kinom koja se upravo tada, pod Deng Xiaopingom, počela otvarati svijetu. Ravnatelj Ante Sorić prisjetio se kako je izložba bila toliki hit da su poznate osobe često tražile privatne termine izvan radnog vremena kako bi u miru, bez gužve
Najveća drama odvijala se pri samom dolasku na Jezuitski trg. Zbog uskih ulica i težine sanduka, za unošenje nekih eksponata koristile su se posebne dizalice i rampe. Ante Sorić, tadašnji ravnatelj, prisjećao se kako su se neki teži komadi unosili duboko u noć...
od 450.000 ljudi, mogli proučavati detalje na ratnicima. Na izložbu su organizirano dolazili i strani diplomati iz Beograda jer je Zagreb te godine postao kulturni centar cijele regije zahvaljujući ovom “kineskom čudu”. Xi’an, grad iz kojeg su ratnici krenuli na put, i danas je početna točka “Puta svile”: budući da su kipovi ratnika visoki oko 180-190 cm i teški po nekoliko stotina kilograma, dopremljeni su u posebnim drvenim sanducima s dvostrukim stijenkama i oblogama koje su apsorbirale sve vibracije. Pošiljku je pratilo naoružano osiguranje i stručni timovi kineskih kustosa koji se nisu odvajali od
Bio je to možda najveći događaj Sorićeve karijere. Arheološke nalaze od neolitika do dinastije
Tang, uključujući i Vojsku od terakote, vidjelo je čak 450 tisuća ljudi, kojima je jedna velika, grandiozna civilizacija, približena na najbolji mogući način
sanduka. Najveća drama odvijala se pri samom dolasku na Jezuitski trg. Zbog uskih ulica i težine sanduka, za unošenje nekih eksponata koristile su se posebne dizalice i rampe. Ante Sorić, tadašnji ravnatelj, prisjećao se kako su se neki teži komadi unosili duboko u noć kako bi se izbjegle gužve, ali i radi sigurnosti samih umjetnina. “Veličina i tradicija kineske civilizacije i kulture, njezino duhovno bogatstvo stečeno borbom i težnjom za novim, nadahnuće su i trajni izvor životne mudrosti. Razlike u poimanju i načinu života, te povijesnom i kulturnom nasljeđu nisu nam predstavljale prepreku, već poticaj
u traženju zajedničkog stvaralačkog”, napisao je u Sorić u predgovoru katalogu izložbe. “Takvo sagledavanje povijesti kineske civilizacije navelo nas je, prilikom posjeta Hu Yaobanga, generalnog sekretara Komunističke partije NR Kine, izložbi ‘Riznica zagrebačke katedrale’ 1983. godine, na pomisao da bi organizacija izložbe dijela kineske kulturne baštine mogla postati stvarnošću. Slijedilo je vrijeme priprema i dogovaranja. Nakon potpisivanja ugovora u Pekingu, eksponati izložbe Drevna kineska kultura dopremljeni su u Zagreb i svečanim otvaranjem 2. rujna 1984. godine predstavljeni javnosti. Taj će dan ostati zabilježen u povijesti. Ponosni smo što smo uz svesrdnu pomoć kineskih drugova uspjeli ostvariti ovu zamisao, koja je sve do nedavno bila tek snom nekolicine entuzijasta.” Bio je to možda najveći događaj Sorićeve karijere. Arheološke nalaze od neolitika do dinastije Tang, uključujući i Vojsku od terakote, vidjelo je čak 450 tisuća ljudi, kojima je jedna velika, grandiozna civilizacija, približena na najbolji mogući način. Još od samih početaka, pretci današnjih Kineza na svom su plodnom tlu stvarali fascinantnu kulturu. Izložbom je obuhvaćeno 160 predmeta iz četrnaest kineskih pokrajina, pokrivajući neprekinuti vremenski raspon od neolitika pa sve do zlatnog doba dinastije Tang. Među izlošcima se posebno isticalo neolitičko ratarsko oruđe i keramika, kao i rani predmeti od pečene gline i bronce. Pažnju su plijenili predmeti od žada iz Shaanxija, bogato ukrašeni zlatnim i srebrnim inkrustacijama, te srebrni i zlatni nalazi iz kraljevskih grobnica iz razdoblja Zaraćenih država. Razdoblje Zaraćenih država (Zhanguo) trajalo je od 475. do 221. prije nove ere. To je bio jedan od najkrvavijih, ali i najvažnijih perioda u kineskoj povijesti, koji je završio prvim ujedinjenjem Kine. Od stotina malih država, iz rata je izašlo njih sedam glavnih (zvali su ih “Sedam moćnika”). Među njima su najjače bile države Qin, Chu, Qi i Yan. Na kraju je država Qin, zahvaljujući svojoj vojnoj disciplini i legalističkoj filozofiji, pobijedila sve ostale… Qin Shi Huang živio je neposredno nakon razdoblja Proljeća i jeseni, točnije na samom vrhuncu i kraju razdoblja Zaraćenih država. Središnje mjesto izložbe zauzimaju spomenute, legendarne grobne figure iz njegova mauzoleja, ali i fascinantno pogrebno odijelo od žada spojenog zlatnom žicom iz grobnice kneza Liu Shenga kod Manchenga. Izložbu je upotpunilo dragocjeno zelenkasto posuđe (celadon) iz razdoblja Sjevernih i Južnih dinastija, te vrhunski primjerci pocakljene keramike, brončana zrcala i zidno slikarstvo iz doba dinastije Tang. Kina je svijetu tisućljećima davala inspiraciju, koja možda nije priznata kao grčka ili rimska – a trebala bi to biti jer to zaslužuje. Razdoblje Proljeća i jeseni (otprilike 771. – 476. prije nove ere) postavilo je temelje cjelokupne istočnjačke filozofije i strategije.
Nastavak na sljedećoj stranici
To je bilo vrijeme slabljenja središnje vlasti dinastije Zhou, kada su se brojni lokalni velikaši počeli boriti za prevlast. Iako je to bilo doba stalnih sukoba, paradoksalno je bilo i “zlatno doba” kineske misli. Budući da su vladari tražili načine kako učinkovitije upravljati i ratovati, poticali su učenjake na razmišljanje, što je dovelo do procvata zvanog “Sto škola mišljenja”. U tom razdoblju djeluju Konfucije i Lao Tse - jedan naučava pravila mira i reda, drugi rata. Konfucije je duša Kine. Njegova učenja postala su državna ideologija koja je stoljećima određivala ispite kojima se ustanovljavalo tko može biti državni službenik. On je propovjednik pristojnosti i poniznosti. Konfucije naučava suosjećanje i ljubav prema drugima, promovira važnost tradicije, bontona i ispravnog ponašanja. Poštivanje roditelja i predaka vidi temeljem svake države a, poput Platona, zaključuje da društvo funkcionira ako svatko zna svoje mjesto (vladar-podanik, otac-sin). Danas se njegov utjecaj vidi u kolektivizmu Istočne Azije, važnosti obrazovanja i dubokom poštovanju prema autoritetu. Genijalni Sun Tsu je pak Klausewitz Istoka. On je autor prvog traktata o ratnim pravilima u svjetskoj povijesti. Najveći je vrhunac vještine, smatra on, pokoriti neprijatelja bez ispaljene strijele. Ratovanje je, misli Sun Tsu, put varke. “Ako si jak, pretvaraj se da si slab. Ako poznaješ neprijatelja i poznaješ sebe, ne trebaš se bojati ishoda stotine bitaka.” Strategija, kaže on, mora biti poput vode – prilagođava se terenu. Njegovo
se djelo danas proučava u vojnim akademijama, ali i u poslovnim školama. Konfucijevi ideali na zagrebačkoj su izložbi bili vidljivi kroz brojne ceremonijalne predmete od žada i bronce. U njegovo vrijeme, posjedovanje određenih predmeta nije bilo samo pitanje bogatstva nego i moralnog statusa i poštivanja društvene hijerarhije, što je izložba nastojala dočarati rasporedom eksponata. Lao Tseov duh bio je prisutan kroz izloženo hladno oružje i bojne elemente iz razdoblja Zaraćenih država i dinastije Qin. Iako su vojnici od terakote nastali nešto kasnije, oni su bili krajnji dokaz primjene Sun Tzuovih prin-
Dolazak izložaka na aerodrom (gore)
Na izložbu su organizirano dolazili i strani diplomati iz
Beograda jer je Zagreb te godine postao kulturni centar cijele regije zahvaljujući ovom ‘kineskom čudu’
cipa organizacije i masovne vojne strategije koja je proizašla iz tog burnog razdoblja. O veličini kineske kulture nadahnut je tekst u katalogu izložbe napisao dr. Vladimir Devide. “Kinezi su svijetu podarili svilu, papir, barut, kompas i tisak pomičnim znakovima davno prije Gutenberga. No, manje je poznato da su izumili i brojne druge naprave koje su bile prekretnice u povijesti: konjsku ormu, pogon remenicom i lančani prijenos, mehanički sat, krmeno kormilo, naprednu tehnologiju proizvodnje željeza i čelika, segmentni lučni most, lančani viseći most, pa čak i cijepljenje protiv velikih boginja (davno prije Jennera) te seizmograf”, napisao je pa dodao kako su zadivljujuća i postignuća kineskog graditeljstva.
Zabranjeni grad, nekadašnja carska palača dinastija Ming i Qing, jedan je od najvećih spomenika arhitekture svih vremena. Njegova monumentalnost počiva na savršeno usklađenim blokovima koji čine najpotpunije sačuvan kompleks tradicionalne kineske arhitekture. Gradnja je započeta 1406. godine, a završena četrnaest godina kasnije. Sadržavao je više stotina objekata s ukupno 150.000 četvornih metara površine, unutar prostora od 720.000 četvornih metara, opasanog deset metara visokim zidom i pedeset metara širokim kanalom. Veliki kineski zid predstavlja najmonumentalniji pothvat građevinskog inženjerstva u povijesti. Američki su astronauti uočili da je to jedina ljudska građevina koja se (uz idealne uvjete) može nazrijeti iz svemira. Gradnja je započela prije dva i pol tisućljeća, oko 353. godine pr. n. e., radi zaštite od nomadskih plemena sa sjevera. Za dinastije Qin, između 215. i 209. pr. n. e., odvojeni su dijelovi povezani u neprekinutu cjelinu. Na tom je poslu radilo stotine tisuća ljudi, a bedem je bio osiguran tisućama osmatračnica. Kasnije, za dinastije Ming, zid je obnovljen u kamenu. Na mjestu gdje se približava Pekingu, visok je sedam metara, a širok preko pet metara na vrhu. Čitav zid, s ograncima, dug je nevjerojatnih dvanaest tisuća kilometara, ostajući najmonumentalnije djelo kineskih ruku... Kinezi imaju razvijenu astronomiju, prvi prikaz kometa
daju 670 godina prije zapadnih izvora. I – jednako važno – tisuće godina kontinuiteta, koji je zagrebačka izložba plastično dočarala. Uz Vladimira Devidéa, izložbu su posjetili i sinolozi poput Vesne Crnolatac-Janjić i Mitje Sajea, koji su sudjelovali u pripremi kataloga, u kojemu Devide još piše ovo: “U trenutku kad stojimo pred zaista velikim djelom nisu potrebna nikakva tumačenja, klasifikacije niti stručna terminologija – dapače, nikakve riječi uopće.” Dalje nastavlja: “Imamo li iole senzibiliteta, neposredni doživljaj istinske veličine ne ostavlja prostora sumnji u njezinu autentičnost. Rekao bih da je to glavni razlog što užitak u nedostižnoj ljepoti remek-djela kineske umjetnosti ne pretpostavlja široko i duboko likovno obrazovanje – pred njima će nam u divljenju jednostavno zastati dah, a glava će se pognuti u poštovanju. Velika djela kineske umjetnosti nisu samo prvorazredna i vrhunska postignuća – ona su samom svojom opstojnošću jamstvo izvanvremenske trajnosti istinskih kulturno-povijesnih vrijednosti uopće. Iako je stara Kina – zahvaljujući Marcu Polu, misionarima i drugima – Europi već stoljećima bila znatno bolje poznata nego druge zemlje Dalekog istoka (primjerice Japan), ipak su posljednja desetljeća donijela toliko novih uvida da su zapadni prikazi kineske kulture od prije samo četvrt stoljeća danas dobrim dijelom zastarjeli. Najnovije je vrijeme prisililo Zapad na radikalne revizije shvaćanja postignuća drevne Kine i njezina značenja za svijet. Zasluga za te nove uvide pripada prvenstveno rezultatima istraživanja u samoj NR Kini, ali i radu sinologa na Zapadu (poput J. Needhama, G. F. Hudsona i M. Sullivana). Kinezi nisu samo najbrojniji narod na Zemlji – oni se ponose i najstarijom kulturnom tradicijom. Iako začeci kineske kulture možda nisu stariji od sumerskih ili staroegipatskih, u pogledu neprekinutog kontinuiteta razvoja nema kulture koja bi se s njom mogla mjeriti...”
Od te davne izložbe prošle su 42 godine, a Kina je –sigurno i zahvaljujući tisućljetnoj kulturi – napredovala na način kakav svijet nikad nije vidio.
U godini izložbe Kina je bila u ranoj fazi politike “reformi i otvaranja” koju je pokrenuo Deng Xiaoping. BDP je iznosio oko 260 milijardi dolara, a većina stanovništva živjela u siromaštvu i bavila se poljoprivredom. Te je godine donijeta ključna odluka o reformi gospodarskog sustava koja je uvela tržišne mehanizme u gradove i ojačala posebne ekonomske zone poput Shenzhena. Danas je Kina drugo po veličini gospodarstvo svijeta s nominalnim BDP-om od oko 18,5 do 19,4 bilijuna dolara. Prema paritetu kupovne moći (PPP), Kina je već prestigla SAD i postala najveće svjetsko gospodarstvo. Više nije samo “tvornica svijeta” za jeftinu robu, već predvodnik u visokoj tehnologiji, digitalnom plaćanju i zelenoj energiji. Dok je 1984. godine više od 80 posto Kineza živjelo u ruralnim područjima, danas je Kina moderna, urbanizirana nacija u kojoj više od 65 posto stanovništva živi u gradovima. Standard života neusporedivo je viši: u samo četiri desetljeća Kina je iz apsolutnog siromaštva izvukla više od 800 milijuna ljudi. U spomenutih 40 godina Kina nije vodila ni jedan rat i nije nikoga napala, oslanjajući se na trgovinu – Pojas i put - te proizvodnju i kulturu. Kina poznaje svoje protivnike. Ide poput vode, prilagođava se terenu, a njezini se protivnici sami iscrpljuju. Jedna velika kultura danas je poznata cijelom svijetu.
HERMANN 1938. - 2026.
Rođen je 17. srpnja 1938. godine u mjestu Bévercé, u blizini Malmedyja.
Prije nego što je zakoračio u svijet stripa radio je kao dizajner interijera
Nitko nije crtao apokalipsu kao Hermann
Hermann Huppen, ili jednostavno Hermann, mogao je život provesti na sigurnom poslu dizajnera interijera. Umjesto toga, odvažio se na crtanje stripova i zadužio devetu umjetnost
Piše: IVAN BUČA
Nastavak na sljedećoj stranici
Tko ne poznaje opus Hermanna Huppena, samo treba pogledati prvu tablu njegova najčuvenijeg stripa, “Jeremiaha” (koja se na ovoj stranici nalazi u gornjem lijevom kutu) da bi shvatio njegovu genijalnost. Samo četiri pasice, četiri slike u istom kadru, bile su dovoljne da bez riječi veliki Hermann prikaže uzroke, eskalaciju i posljedicu jedne američke apokalipse. Iz te savršene table rodilo se čak 39 albuma o pustolovinama naslovnog lika i njegova suputnika Kurdyja Malloya u postnuklearnoj pustari. Također, tko ne poznaje opus Hermanna Huppena samo treba pogledati prve stranice “Sarajevo tanga” (1995.) da bi shvatio kako je taj veliki belgijski strip crtač, scenarist i umjetnik razumio bol i stradanja napaćenog ratnog Sarajeva. Neraskidivo povezan privatnim i poslovnim vezama s čuvenim sarajevskim strip izdavačem Ervinom Rustemagićem, osnivačem Strip Art
Featuresa (SAF), Hermann je potezom olovke i kista govorio glasno o ratnim užasima i onda kad je svjetska javnost šutjela. Prizor vuka koji ispod debelog snježnog pokrivača na površinu izvlači krvavocrvenu zastavu s četiri C, nakon kojega slijedi vjerno precrtana potresna fotografija ratnog reportera Rona Haviva iz Bijeljine, na kojoj pripadnik zloglasnih Arkanovih tigrova cipelari tijelo ubijene žene, ponovno bez riječi ocrtavaju jezu bezumnih zločina. Takav je bio Hermann, autor koji je tankim potezom i nijemim crtežom znao dati paletu emocija kakvu ponekad nije moguće iskazati riječima. Preminuo je u ožujku u 87. godini. Svjetskoj strip baštini, osim “Jeremiaha”, ostavio je tisuće stranica “Bernarda Princea”, “Comanche”, “Jugurte”, “Tornjeva Bois-Mauryja” i brojnih drugih remek djela. Generacije ljubitelja stripa na ovim prostorima imale su sreću da avanture
Avanture Jeremiaha i Kurdyja Malloya već desetljećima gutaju fanovi stripa na ovim prostorima
Ekranizacija stripa ‘Jeremiah’ stekla je kultno sljedbeništvo HUPPEN HERMANN
Prva tabla ‘Jeremiaha’, njegova najpoznatijeg stripa, uvod je u život nakon nuklearne apokalipse
HUPPEN HERMANN
‘Sarajevo tango’ objavio je 1995. kao emotivnu posvetu gradu i prijatelju Ervinu Rustemagiću, ali i i kao kritiku svjetskih moćnika
Hermannovih junaka prije rata gutaju u Stripoteci, Gigantu i - ponajviše - sarajevskom magazinu Strip Art njegova prijatelja Rustemagića, u kojem je “Jeremiah” imao i premijeru. Nakon rata njegove stripove na hrvatskom je tržištu izdavala Slobodna Dalmacija u kratkotrajnoj, ali impresivnoj reviji ComicStrip. Rustemagić i SAF zatim su obnovili svoje poslovanje u Sloveniji te osigurali Hermannov proboj na američko tržište. Hermann je bio majstor realističnog i sirovog stila, a njegove priče, često mračne i pesimistične, istraživale su dubine ljudske prirode u ekstremnim okolnostima, ne bježeći od nasilja i surovosti, ali uvijek ostavljajući tračak nade u čovječanstvo. Rođen je 17. srpnja 1938. godine u mjestu Bévercé, u blizini Malmedyja. Prije nego što je zakoračio u svijet stripa radio je kao dizajner interijera. Njegov umjetnički put započeo je relativno kasno, 1964. godine, kad je svoju prvu kratku priču objavio u časopisu Spirou. Izniman talent odmah je prepoznao legendarni scenarist Greg, koji ga je pozvao u svoj studio i time lansirao jednu od najvažnijih karijera u povijesti devete umjetnosti.
Prvi veliki uspjeh došao je 1966. godine sa serijalom “Bernard Prince”, avanturističkom pričom koju je Hermann crtao prema Gregovu scenariju za kultni časopis Tintin. Suradnja se pokazala iznimno plodnom, a dvojac je 1969. stvorio i svoje najpoznatije zajedničko djelo, vestern serijal “Comanche”.
Jean-Luc Vernalovu seriju ‘Jugurtha’ crtala su dvojica Tintinovih najboljih umjetnika, Hermann i Franz Drappier
Realističnim prikazom Divljeg zapada, dinamičnim kadrovima i beskompromisnim pristupom, “Comanche” je postao jedan od kamena temeljaca žanra, stojeći uz bok velikanima poput “Blueberryja”. Iako je stekao slavu kao crtač, Hermannova kreativna snaga došla je do punog izražaja kad je 1977. počeo samostalno pisati i scenarije. Tad je stvorio svoje životno djelo, “Jeremiaha”. Priča o Jeremiahu i njegovu ciničnom suputniku Kurdyju Malloyu, koji lutaju razorenom Amerikom nakon nuklearnog rata, postala je globalni fenomen. Popularnost “Jeremiaha” dovela je i do slabo poznate američke televizijske adaptacije.
U kasnijoj fazi karijere gotovo isključivo je surađivao sa sinom Yvesom, koji je pisao scenarije za stripove. Na vestern serijalu “Duke” otac i sin radili su od 2017. godine. Kad su ga 2010. u intervjuu za njemački Tagesspiel pitali razmišlja li o mirovini, odgovor je bio odrješit.
- Nikad! Radije bih umro na poslu nego sjedio i vrtio palčeve. A prednost ilustratorskog posla je što nije fizički zahtjevno. I dalje ću moći podići olovku kad ostarim i budem krhak. Dakle, nastavit ću ovo raditi do samog kraja. Jednostavno previše uživam u tome da bih prestao - rekao je Hermann. Uživao je i u dolascima u Hrvatsku. U dva je navrata, 2006. i 2008., bio gost makarskog festivala stripa MaFesta, koji su tih godina pohodili brojni velikani hrvatskog, europskog i svjetskog stripa.
Osobni podaci Elfriede Jelinek, Oceanmore. Prijevod: Helen Sinković
Elfriede Jelinek gorki je lijek...
Kažimo to ovako, Elfriede Jelinek specifičan je proizvod povijesnih okolnosti. Na njezinim leđima teško je nasljeđe nacizma i mučno nasljeđe poslijeratne malograđanske mimikrije
Kaže Elfriede Jelinek u “Osobnim podacima” da čovjek mora savladati tri stvari da bi mogao nečim vladati: da bi uopće mogao vladati samim sobom. Prva stvar je plivanje, druga bicikl, a treća veslanje... Tu austrijska nobelovka zastane, zamisli se, pa brzo ispravi - ne veslanje nego skijanje!
Treća stvar je skijanje. Biciklom si mobilan uzbrdo, a skijama se spuštaš nizbrdo, tako to ide, juriš ravno dolje, “iz leda i snijega... u klimatsku promjenu”.
Treba to zapamtiti: plivanje, bicikl i skijanje. Sve tri “stvari” ideje su bijega uz pomoć vlastitih ruku i nogu te uz malu pomoć kotača i pedala, dasaka i štapova. O skijanju, o snijegu uopće, Elfriede Jelinek već je pisala. U “Nasladi” sredovječna supruga direktora provincijske tvornice na skijama bježi u zagrljaj mladom ljubavniku. Gerti se s vrha niz bijelo spušta u dolinu, a mladi skijaši u roju jure za njom.
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: DRAGAN JURAK
Elfriede ni Nobel ne pomaže, barem ne onoliko koliko pomaže drugima
Direktorova supruga je pijana od spusta, opijena željom za ljubavi. Ali umjesto romanse, Gerti na bijelom čeka silovanje. “Sad pada gust snijeg kao što to zimi priliči...”, zaključuje prizor Elfriede. Snijeg je važan na skijanju. Snijeg je važan u Austriji, i to ne samo kao podloga za mogućnost bijega. U Austriji Elfriede vidi žene koje muškarci drže u podrumima i krave koje u stajama dobivaju elektrošokove. Tu u sliku ulazi snijeg: “Jedino što bi se moglo reći za ljude i životinje u ovom kraju jest: mekani, nježni prekrivač nježno će ih prekriti”. Amen.
Porezna inspekcija izvrnula je naopačke život Elfriede Jelinek. Prekopala njezine papire, skinula tekstove s tvrdog diska, zaplijenila sve mailove i sve ‘tekstuljke’. Istraga je potrajala godinama. ‘Svake večeri istražitelj iz porezne uprave čita naglas moja djela supruzi i djeci, a oni se po podu valjaju od smijeha’, piše u ‘Osobnim podacima’ Elfriede Jelinek
Gerti je imala ideju pobjeći na skijama u avanturu, nije uspjelo. Nije ispalo onako kako su joj sirene romanse to pjevale. Ali da, dobro je znati skijati, imati mogućnost bijega, to je poruka “Osobnih podataka”, najnovijeg prijevoda Elfriede Jelinek. Dobro je znati tri vještine, tko zna kad će dobro doći. Elfriede Jelinek zna ponešto o tome. Kad se pojavio gornjoaustrijski mikropenis, kako danas glasi kataloško ime Hitlerova genoma, židovski dio njezine obitelji bježao je kako je znao i umio, s više ili manje uspjeha. Bratić Walter bježao je sa suprugom od njemačke države glavom bez obzira i na kraju doživio sto i jednu godinu. Boljeg primjera za ljekovitost bijega od njemačke države u široj obitelji Jelinek nema. Rođaci koji nisu na vrijeme pobjegli morali su umrijeti u nepoznatoj zemlji, svučeni do gola i opljačkani do gole kože. Druga su vremena, ali neugodna sjećanja ostaju. Susjedima se ne može vjerovati, državi se nikad više ne može potpuno vjerovati, posebno ne kad ti zakuca na vrata. Dobar je strah kome ga je Bog dao. Elfriede se toga sjetila kad je njemačka država, koja nema više veze s mikropenisom i trećim carstvom, zakucala i na njezina vrata. Kao zaboravljena nobelovka, udana za Nijemca iz Münchena, živjela je u Beču i Münchenu. Za njemačku poreznu inspekciju, koja nema veze s onom njemačkom državom i njezinim službama, to je bio ozbiljan problem. Prema zakonu, porez se plaća zemlji u kojoj osoba ima prebivalište. Dakle, ne u Beču gdje je boravište, nego u Münchenu, gdje je suprug. “We’re gonna nail your ass”, rekla je s vrata njemačka porezna inspekcija. A Elfriedi nije trebalo dva puta reći da bi se sjetila poučka o tri vještine. Treba znati plivati, biciklirati i skijati. Onaj tko to ne zna treba znati pasti na koljena i tražiti oprost.
Porezna inspekcija izvrnula je naopačke život Elfriede Jelinek. Prekopala njezine papire, skinula tekstove s tvrdog diska, zaplijenila sve mailove i sve “tekstuljke”. Istraga je potrajala godinama. “Svake večeri istražitelj iz porezne uprave čita naglas moja djela supruzi i djeci, a oni se po podu valjaju od smijeha”, piše u “Osobnim podacima” Elfriede Jelinek. Na kraju porezna je služba objasnila što je gospođa laureatkinja trebala napraviti da izbjegne kaznenu odgovornost, da izbjegne odgovornost za štetu. Pod jedan, nije iskoristila porezne olakšice, pod dva, nije izbjegla sudske postupke u vezi nasljeđivanja, pod tri, nije izbjegla obvezu vođenja knjiga... I što sad, skočiti na bicikl, odjuriti niz padinu? Ovo je trenutak kad treba pasti na koljena. Elfriede zna litaniju: “Oprosti mi, zemljo njemačka, što sam se usudila odabrati samo jedno zanimanje, što nisam znala kapitalizirati svoju imovinu i nisam se plasirala na burzu, što sam ustrajala na stalnim visokim troškovima, što sam se nastanila u svojoj domovini gdje imam obvezu temeljnog uloga, što god to bilo...”, jednostavno: “Nasjela sam! Uvijek sam radila krivo, pravne probleme upravo sam tražila umjesto izbjegavala”. I još za kraj: “Niste me tražili, ali ste me našli”. “Osobni podaci” (2022.) u prijevodu Helen Sinković objavljeni su više od dvadeset godina nakon “Naslade” i “Pijanistice”, također u prijevodu Helen Sinković. Velika je to vremenska rupa, ali razumljiva, gotovo pa očekivana. Izdavači se boje Elfriede Jelinek, zaobilaze je poput užarene peći. Njezine knjige i njezin tekst teško je predstaviti, objasniti i opravdati, a kamoli prodati. Elfriede ni Nobel ne pomaže, barem ne onoliko koliko pomaže drugima: i sam je član švedske komisije s gađenjem dao ostavku nakon što je Jelinek postala dobitnicom Nobela za 2004. godinu, prokazavši njezin tekst kao “kaotičan i pornografski”. Nastavak na sljedećoj stranici
AndrijaŠkare
, autor i
urednik
biblioteke Bura u Mozaiku knjiga
„Ono što čini biblioteku jest da znaš što možeš očekivati kad posegneš za knjigom, ne nužno po sadržaju, nego po kvaliteti – da znaš kako ćeš dobiti dobro štivo.“
I “Nasladu” (1989.) može se tako nazvati, kaotičnom i pornografskom. No kaos ne treba biti nužno loš, pogotovo pomiješan s pornografijom. Kad Gerti na kraju romana ubije sina, šokantna je to osveta suprugu, ljubavniku i čitavome muškom rodu koji je tretira kao lutku za jebanje, ali pripovjedno sasvim dosljedna. “Pijanistica” (1983.) kompaktnija je i prohodnija od “Naslade”, gotovo pa punokrvan hit: ne nešto nalik romanu, nego pravi, echte roman. Erica, naslovna protagonistica, žena je s represivnim glazbenim odgojem u djetinjstvu i sado-mazo izborom u sredovječnosti. U cirkusu dresirana životinja mora skakati kroz plamene obruče i čučati na taburetu. Ali “ni najlukavijem krotitelju dosad ipak još nije palo na pamet da leopardu ili lavici gurne violinu u ruke”: najperverznije što je ljudsko biće u cirkusu smislilo za životinje je “medo na biciklu”. Erica svoju sudbinu vidi gorom od cirkuske životinje, ali kraj je podnošljivo šokantan. Obučena za umorstvo, Erika uzima nož i izlazi na ulicu. Bit će krvi, ali čitatelj će preživjeti i roman i tešku narav spisateljice.
Kažimo to ovako, Elfriede Jelinek specifičan je proizvod povijesnih okolnosti. Na njezinim leđima teško je nasljeđe nacizma i mučno nasljeđe poslijeratne malograđanske mimikrije. Shizofrena je to povijesna priča. U njemačkoj smo prošlosti, u njemačkom jeziku, u Bavarskoj i Austriji, u mračnoj šumi koja nije iz bajke. Prijevod i oprema Helen Sinković pomažu nam da
krenemo tim putem, objašnjavajući nam igre riječima i izvore citata, povijesne reference i povijest poreznih utaja. “Osobne podatke” treba uzimati u malim dozama, poput tableta. Elfriede Jelinek gorki je lijek, a Helen Sinković medicinska sestra koja nam pridržava glavu pomažući ga progutati. Ako ništa drugo, nema šokantnog završetka a na kraju dolazi snijeg.
Kakvo god bilo nasljeđe, snijeg će pasti, na žive i mrtve, na državu i njene službe. “U brdima je to ko dobar dan. Snijeg bu sve prekril, snijeg bu donesel mir...” I to je kraj, tek smo stranicu udaljeni od završetka.
Možda su “Osobni podaci” samo knjiga o poreznoj istrazi. Možda nisu ni savršen tekst ni savršen roman. Možda su i daleko od svega toga. Savršena žena stvara literaturu onako kao što počini sitan grijeh, tvrdio je filozof s brkovima: “Za probu, usput, osvrćući se da vidi je li itko išta primijetio i da to netko primijeti” (Nietzsche, “Sumrak idola”, fusnota Helen Sinković). Ali Elfriede Jelinek ne želi biti ni savršena žena ni savršena spisateljica: “Ja sam svjetlosnim godinama daleko od toga...” kaže u “Osobnim podacima”.
Kad stvara literaturu, ona to čini vulgarno glasno, gledajući ravno u oči.
I za sam kraj: “Ne možeš tu ništa”.
Prizor iz kontroverznog filma ‘Učiteljica glasovira’ u režiji austrijskog velikana Michaela Hanekea. Na fotografiji su Isabelle Hupperti i Benoît Magimel
Kroz više od 500 emotivnih dokumentarnih fotografija ova knjiga prikazuje dramatične događaje – od uvertire rata, preko presudnih bitaka, pa sve do mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Obuhvaća sva ključna bojišta i stradanja, ali i otpor i ponos te nepokolebljivi duh hrvatskih branitelja.
Ova neprocjenjiva fotomonografija nastala je u suradnji Mozaika knjiga, Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Hrvatskoga povijesnog muzeja.
www.mozaik-knjiga.hr
foto: Mišo Lišanin
foto: Josip Bistrović/Pixsell
foto: Željko Gašparović
foto: Zoran Filipović
foto: Zdenko Pušić
foto: Jadran Mimica
OVO PRIČANIJE O ‘POLITICI RATA’, NEGO O ‘POLITICI DOMA’
Roman ‘Ostani ako možeš. Otiđi ako moraš.’ svojom nijansiranošću i dubinom uvida oslikava jednu na površini manje dramatičnu, a u stvari perfidniju konstelaciju odnosa, čime se izdvaja iz literature koja nam je obično dostupna
Na koricama knjige “Ostani ako možeš. Otiđi ako moraš.” norveške spisateljice Helge Flatland odmah ćete pročitati veliki spoiler: Tarjei, Trygve i Kristian, trojica mladića iz malog sela, odlaze u Afganistan i ginu. Ova tragična pogibija ne događa se baš u prvoj rečenici romana, pa bi odsustvo spoilera ipak uvećalo čitaočev užitak, ili barem njegovu iskrenu interakciju s tekstom. Ali ta pogibija ubrzo će postati ustanovljena činjenica (iako ćemo se, kao u stvarnom životu, do poslednje stranice nadati da je došlo do neke greške, da je poginuo neko drugi ili niko, a ne naši junaci), a roman Helge Flatland
Piše: DUNJA ILIĆ književna kritičarka
pokazaće se, kako u svom pogovoru kaže prevodilac Mišo Grundler, kao knjiga ne o “politici rata”, nego o “politici doma”. Svojom celinom priča o životu u jednom norveškom selu, životu čija se glavna problematika može svesti na reči iz naslova knjige, roman Helge Flatland sastoji se u stvari iz četiri priče koje čine neispisanu istoriju sela koja se prelama u tački pogibije trojice mladića. Samo dvojica od trojice ujedno su i pripovedači: Tarjei, koji otvara knjigu, i Trygve, koji je zatvara. Osim toga čitamo pripovesti Jona Olava, Tarjeiovog komšije, i Karin, Tarjeiove majke. No njihove perspektive nisu u uskom smislu samo različite perspektive jednog istog događaja. Tarjeiova priča o dečaku koji je potisnuo svoju ličnost kako bi se uklopio u očekivanja roditelja, s Karin, njegovom majkom, dopunjuje se kroz priču smeštenu u prošlost, o ženi koja u ruralnoj sredini pati od postporođajne depresije i zbog toga nije u stanju da se sa sinom poveže. Jon Olav vodi u drugi rukavac događanja u ovom selu, i u budućnost. Njegov porodični život praktično će se raspasti kada se sin Sigurd prepusti na prvi pogled neumerenom tugovanju nakon pogibije trojice mladića. Oni mu nisu bili čak ni vršnjaci, i čitalac je u početku, kao i Sigurov otac Jon Olav, zbunjen. Roman “Ostani ako možeš. Otiđi ako moraš.” bi mogao, u duhu prave hermeneutike, da se čita ukrug: mada ćemo već prikraju Jon Olavovog dela shvatiti šta uzrokuje Sigurdovu “neumerenu” tugu, tek kada pročitamo poslednji, Trygveov deo knjige, moći ćemo da se s adekvatnim interesovanjem i razumevanjem vratimo Sigurdu, mladiću koji pati jer je s Trygveom bio u tajnoj vezi. Čitanjem se kockice polako slažu, ali ova knjiga ipak ne pripada žanru misterije, pa da nam svaki pripovedač otkriva jedan njen deo. Svi pripovedni glasovi validni su i dostatni i sami za sebe, gotovo kao novele. Grundler komentariše kako je Karinin glas “vjerojatno najbolniji” ali, mada je Karin jedini ženski glas u ovoj knjizi, na mene je, paradoksalno, njen deo ostavio nešto slabiji utisak. Priča koju sam, s druge strane, nerado završila, a koja ujedno najjače odslikava problematiku iz naslova romana, upravo je prva, Tarjeiova. Tarjei bi hteo da upiše umetnost, ali u poslednjem trenutku tu želju precrtava i kao prvi izbor navodi obližnju poljoprivrednu školu. To je ono što od njega očekuje otac. Ali očeva “očekivanja” nisu onakva kakva vi možda očekujete da budu. Puno se u poslednje vreme govori o takozvanom “fawning”-u, mehanizmu reakcije na traumu pri kojem se ne borimo (“fight”), ne bežimo (“flight”), ne zaledimo (“freeze”), nego se, u odsustvu boljeg prevoda, “ulagujemo”. Tarjei, dakle, radi uvek ono što pretpostavlja da njegovi roditelji žele – unapred, čak i ako oni svoje želje nisu izrazili. Roditelji su puni podrške za njega
Ostani ako možeš.
Otiđi ako moraš Helga Flatland, Naklada Ljevak.
Prijevod: Mišo Grundler
i sestru, ali tako da među članovima porodice u stvari postoje odnosi nezgodne međuzavisnosti, a svako iskakanje kažnjeno je uskraćivanjem ljubavi. Zbog toga Tarjei pati od neodređene krivice koja na njega deluje preventivno, ali i ograničavajuće. Kada ga otac pošalje da pričvrsti matice na zimskim gumama, Tarjei ih pričvrsti “toliko snažno da mi zglavci pobijele (...). Ako kotači nisu dovoljno pričvršćeni, tata ili mama će poginuti.” To je samo normalna briga za roditelje, mislite vi, ali to je zato što još uvek niste čitali knjigu. Novac koji zarađuje radeći letnji posao Tarjei štedi, a cilj mu nije kupovina motora ili gitare, nego “da uvijek mogu reći: ‘Već je obavljeno’, kad me tata zamoli da nešto učinim.” Tarjeiova sestra najbolje opisuje ovu specifičnu psihološku situaciju kada kaže da bratu “ne može pomoći” tako što bi se zauzela za njegove želje kod roditelja jer on sam “ništa ne poduzima”. Tarjei nije “prinuđen” da se povinuje, Tarjei je suptilnim psihološkim mehanizmima prisiljen da prividom svoje sopstvene volje radi ono što drugi žele. On će poginuti, a da njegovi roditelji nikada ne saznaju da je njihov sin želeo da upiše umetničku školu. Zbog svega ovoga on će se i naći u Afganistanu. Jedino daleko, veoma daleko od porodice od može da se oslobodi karaktera koji je razvio, a vojska je ujedno mesto gde taj karakter donosi uspeh: u vojsci neko drugi donosi sve odluke umesto vas, tamo je najveća vrednost upravo potpuno odricanje od svake primese individualnosti i lične želje. Roman čija je premisa činjenica da mladi ljudi moraju da odu sa sela kako bi bili ono što jesu mogao je završiti u opštim mestima. Načitali smo se o senzitivnim dečacima koji su želeli da postanu pisci ali su terani da se bave sportom – na primer, u danas veoma popularnoj autofikciji. Roman Helge Flatland, originalno objavljen još 2010. godine, svojom nijansiranošću i dubinom uvida oslikava jednu na površini manje dramatičnu, a u stvari perfidniju konstelaciju odnosa, čime se izdvaja iz literature koja nam je obično dostupna. “Ostani ako možeš. Otiđi ako moraš.” je knjiga u kojoj niko nije demonizovan, gde ni na koga nije svaljena krivica, a koja se ipak završava smrću. Kliše je tako se izraziti, ali glavna uloga ovde pripada samom selu kao zatvorenoj zajednici u kojoj se dobronamerna briga pretvara u emocionalnu uslovljenost. Topao i dirljiv – bezmalo srceparajući, zapravo – napisan s dubokim razumevanjem tema koje pokreće, roman “Ostani ako možeš. Otiđi ako moraš.” osvaja pojedinačnim pripovestima, čija raznolikost nudi prilike za identifikaciju čak i ako niste odrasli na selu, istovremeno pokazujući da “veličina” neke zajednice ponekad ima više veze sa “stanjem uma”, s društvom kao takvim, nego sa geografskim činjenicama.
INTERVJU
Sretan sam
uvijek kada se pojavi neko
kvalitetno
djelo, kaže nam
Trebao sam biti pop ili oficir...
Damir Karakaš dvije je godine na prvoj crti bojišnice branio rodno selo, noseći spletom okolnosti odoru HOS-a, a prije nego što se u potpunosti posvetio književnosti, nekoliko je godina radio kao novinar crne kronike te izvještavao s ratišta u Hrvatskoj, BiH i s Kosova. Razgovarali smo o njegovim književnim, ratnim i životnim iskustvima, krenuvši od najnovijeg romana ‘Sunčanik’, zbog kojeg je, u potrazi za autentičnim iskustvom, pješice prešao Velebit
Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
Rođen 1967. godine u selu Plašćici kraj Brinja u Lici, jedan od najcjenjenijih suvremenih hrvatskih književnika Damir Karakaš nikada nije slijedio uobičajene životne puteve. U Zagrebu je krenuo studirati agronomiju, da bi na kraju stekao diplomu Pravnog fakulteta. Dvije je godine na prvoj crti bojišnice branio rodno selo, noseći spletom okolnosti odoru HOS-a, a prije nego što se u potpunosti posvetio književnosti, nekoliko je godina radio kao novinar crne kronike te izvještavao s ratišta u Hrvatskoj, BiH i s Kosova. Sedam godina živio je u Francuskoj, gdje je kao emigrant svirao harmoniku na ulici, bavio se performansom i izlagao konceptualne radove. Do danas je objavio petnaestak knjiga, uključujući romane, drame i zbirke novela. Osim po specifičnom ličkom idiomu i ruralnoj tematici, njegova djela prepoznatljiva su po stilskoj ogoljenosti i beskompromisnom suočavanju s osobnim i kolektivnim traumama. Strastveni čitatelj klasika poput Dostojevskog, Tolstoja i Kafke, Karakaš prezire komercijalnu industriju i estradni nacionalizam. Razgovarali smo o njegovim književnim, ratnim i životnim iskustvima, krenuvši od najnovijeg romana “Sunčanik”, zbog kojeg je, u potrazi za autentičnim iskustvom, pješice prešao Velebit.
BestBook: Jednom ste rekli da vas ne privlače uhodani prozni oblici. U vašem posljednjem romanu “Sunčanik” primjećuju se stilske promjene: umjesto prepoznatljivih kratkih rečenica, pišete sporijim, razvedenijim rečeničnim ritmom. Kako je došlo do tog pomaka u vašem jeziku?
Nije neka mudrost da svaka tema na neki način diktira svoju formu, stil, rečenicu, no pri pisanju važne su mi i mnoge druge stvari, primjerice,
Važno mi je i da mi knjige budu na strani ljudskosti, ja ne mogu čitati ljubavne stihove Adolfa Hitlera. Jezik mi je također jako bitan, kako kaže Adam Mickiewicz, jezik laže glasu, a glas misli. Isto tako puno učim, a imam od koga jer tko sebe stalno ne prevazilazi, taj trune, taj se raspada ko gnjili ananas u bespućima Like
asocijacije, disonance, prijelazi i kontrasti, postizanje perspektive cjeline, no najčešće rađam tekst kao što drvo rađa ličku šljivu, svakih nekoliko godina, nitko ne zna kako ni zbog čega. A posebno mi je u književnosti važan jezik, ponekad mora biti kao bodlja ježa, kako je to jednom lijepo rekao Remizov, koji je od papira volio izrezivati đavolčiće pa ih vješati na plafon svoje sobice, volim tu gardu književnica i književnika, Cvetajeva, Ahmatova, Remizov, Platonov, pisanje na život i smrt. Moram isto tako reći da ja nipošto nisam od onih pisaca koji pišu od pete godine, nikad nisam imao tu potrebu, crtao sam, slikao, vješao slike po šljiviku, puno svirao harmoniku, plašio tom svirkom vukove, ni sad ne pišem svaki dan, nisam ništa napisao mjesecima, više sam kafanski pisac, pijem i čekam bogojavljanje, ne uzimam novac unaprijed, ne ciljam na ono što je u modi, ne radim po narudžbi, ne obavezujem se ni da ću roman završiti, sve je kod mene uvijek neizvjesno. Važno mi je i da mi knjige budu na strani ljudskosti, ja ne mogu čitati ljubavne stihove Adolfa Hitlera. Jezik mi je također jako bitan, kako kaže Adam Mickiewicz, jezik laže glasu, a glas misli. Isto tako puno učim, a imam od koga jer tko sebe stalno ne prevazilazi, taj trune, taj se raspada ko gnjili ananas u bespućima Like.
BestBook: U ‘Sunčaniku’ dječak i njegov djed traže vraga koji izgleda ‘kao čovik’ i ‘može uć u bilo kog čovika’. Gdje se u romanu nalazi granica između metafore i stvarnosti?
U “Sunčaniku” mi je bilo važno pokušati otkriti prije svega neke metafizičke i poetske tajne, i da na koncu konca ponekad na tom njihovom putu uđem i u sfere filozofije, jer starac u romanu i jest neka vrsta filozofa, drugačije se ni ne može odgovoriti na dječakova naizgled jednostavna pitanja, a filozofija pak vrijedi samo onoliko koliko nam govori da pisanje jest veliki razlog za postojanje i kako kaže Mallarme, da je knjiga najveća vrijednost, ona je baza, od nje sve počinje i kad ne bude knjige, neće biti ni svijeta. Ima tu i dosta referenci, “Oklopnjača Potemkin”, Tarkovski, Lynch, Bulgakov, glazbe Mahlera, japanskog jazza sedamdesetih, važni su mi i snovi, da romani budu kao kod Kafke, precizno opisivanje snova,
u romanu pokušavam pokazati i da nema neke bitne razlike između sna i jave. Tu moram spomenuti i još dvije stvari, maštu i prijateljstvo, dječak i djed hodaju šumom, jer u “Božanskoj komediji” sve one priče o paklu i raju su kronika Danteovog i Vergilijevog prijateljstva.
BestBook: Što bi danas mogao biti veći problem: to što vraga ne prepoznajemo ili to što ga prepoznajemo, ali ga prihvaćamo kao nešto sasvim normalno?
To bi trebalo pitati Dostojevskog, za kojeg Cioran kaže da je pisac s ogromnim nedostatkom i sjajem svetosti. Za njega je on najveći pisac, iako ga Kundera i Nabokov ne vole. Nabokov kaže da je Dostojevski pisac ruskih krimića, ali grdno se vara. Dostojevski je prorok, Ana Ahmatova za njega kaže, omski robijaš je sve shvatio i na sve krst stavio. Njegov život je bio ples u paklu, on je bio u ozbiljnom kolu s demonima, o tome također govori Cioran, kada kaže da je on doživio sva iskušenja i da je njegov život bio serija nevolja, išao je do krajnjih granica. Po Cioranu ima još pisaca koji su išli do samoga kraja, Nietzsche, i Baudelaire, koji su također prevalili sve moguće barijere. Pogledajte malo stare fotografije naših prabaka, djedova, tako mladi, a puni bora. Jer svaka bora bila je jedan udarac u životu.
BestBook: ‘Sunčanik’ je objavljen prije nekoliko mjeseci, dovoljno za prve ocjene. Kakve ste reakcije dobili od čitatelja? Jeste li ih uopće dobili?
Sjajne su reakcije kako čitatelja tako i kritike, rekao bih, najbolje od svih mojih knjiga dosad, što je moguće vidjeti na stranici OceanMora gdje su sve te kritike skupljene, tako da mi je to možda poruka da prestanem pisati, jer ubuduće mogu samo smetati svom djelu. Lagao bih kad bih rekao da mi nije drago, pogotovo jer mi se javlja i puno kolegica i kolega. Evo baš se nekidan javio i naš proslavljeni košarkaš Zoran Čutura, kaže Beckett čeka Godota, ti ga u svom romanu tražiš, to mi je bilo drago. Njega sam oponašao kad sam kao klinac igrao košarku u svom selu, ne Becketta, nego Čuturu, provlačeći loptu kroz točak od bicikla, jer pravog koša nije bilo, i sanjajući da bih jednog dana možda mogao igrati košarku. Lagao bih kad bih rekao i da mi nisu važni čitatelji, čemu onda sve to, a kako postoje dobri i loši pisci, postoje dobri i loši čitatelji. Čitanje je jako kreativno, čak i kad ponovno čitamo neku knjigu mi je opet na novi način oblikujemo. No između teksta i piščeva razumijevanja teksta mora postojati jedan razmak, čitatelj ga mora proći, da bi mogao dalje, a kvalitetna književnost to mu otežava. Naravno, nekad se možemo proslaviti i ako smo krivo shvaćeni. Moram reći i da polako u literaturi svodim račune, kanim napisati još knjigu eseja i još jedan roman.
BestBook: Kao jedan od rijetkih hrvatskih književnika, možda i jedini, živite samo od pisanja knjiga. Denis Kuljiš jednom je za vas rekao da ‘pišete na svoj rizik’. Kako uspijevate živjeti od književnosti?
Nastavak na sljedećoj stranici
Mislim da depopulacija nije ni blizu najveći problem Hrvatske
Što se tiče novca, nikad ga nisam imao pa sam se navikao, na fakultetu sam uvijek u čudu gledao ljude oko sebe koji imaju novčanike, ja ga nisam imao, što da stavljam unutra, lišće, iako mi u Brinju imamo dvije riječi za novčanik: rabuš i briktaš. U biti, stvar je u tome koliko ti za popeti se na neko brdo treba benzina, nekome treba pet litara, meni minimalno. Nitko me nikad novcima nije ni mogao kupiti, a pokušavali su, ja sam čovjek malo starog kova, čast i poštenje su mi jako važni. Dobio sam i tih nagrada, ali ljudi me percipiraju kao nekoga tko je u Hrvatskoj sve nagrade pokupio, u 25 godina dobio sam samo dvije domaće, većinu sam dobio van granice. A bilo je tu lijepih novaca, što ti pomogne da malo amortiziraš financijsku situaciju.
Ali, pogledajte malo danas novac od Nobelove nagrade, koja je uzgred rečeno više geopolitička, nego književna nagrada, možeš kupiti dva stana i garažu u Splitu. Desni bek nekog europskog kluba dobije samo za prelazak u sličan klub duplo više.
BestBook: Redovito kao svoje književne uzore navodite klasike poput Kafke, Tolstoja, Dostojevskog. Ima li među piscima mlađima od vas - u Hrvatskoj ili svijetu - onih kojima se divite ili koje smatrate budućim klasicima? Tko vas je od mlađih pisaca najviše impresionirao?
Sretan sam uvijek kada se pojavi neko kvalitetno djelo. Volim oduvijek i na razne načine pomagati, pogotovo mladima, mnogima sam pomogao, to oni najbolje znaju, nekima i na svoju štetu. Često se javljaju, spojim ih s izdavačima, pročitam im rukopis, dam neki savjet, poklonim neku knjigu, uglavnom savjetujem im da čitaju, jer bez čitanja nema pisanja. Volim i otići na književne večeri kolegama, pogotovo kad dođu iz neke druge zemlje, jer sramota je da ne bude nikoga, a često bude tako. Pada mi na pamet Gogolj, on se u početku puno mučio, pokušavao pisati, nije mu išlo, bio je u lošem stanju, onda mu je Puškin poklonio ideju za “Mrtve duše”, nakon toga dao mu je i ideju za “Revizora”, Gogolj se preporodio, napisao je remek djela. Imamo doista jako puno odličnih mladih pisaca, pogotovo pjesnikinja i pjesnika, ne bih o imenima jer uvijek nekog izostavim. Naravno ima i isforsiranih talenata, podsjećaju me na one osobe koje dođu iz sela u grad, pa izvade zdrave zube, a stave zlatne. BestBook: Vaša je proza doživjela niz filmskih i kazališnih adaptacija: padaju mi na pamet filmovi ‘Proslava’ i ‘Kino Lika’, predstave ‘Sjećanje šume’, ‘Blue Moon’.Vesele li vas adaptacije? U razgovorima između dva velikana Borgesa i Sabata, što je knjiga, što je film po nekoj knjizi, oni se slažu da je knjiga kad je čitaš, a film kad nekome pričaš o toj knjizi. “Proslava” me baš razveselila, Bruno je odličan redatelj, film je dobio Veliku Zlatnu Arenu, Nagradu Oktavijan filmskih kritičara, ali gledalo ga je svega šest tisuća ljudi.
BestBook: Na početku Domovinskog rata vratili ste se u Liku braniti svoje selo i svoj dom. S kojim ste se motivima i idealima tada priključili braniteljima? Jeste li tada uopće imali izbora?
Rat je grozan, u njemu samo smrt pobjeđuje i kako kaže djed u “Sunčaniku”, svi su vojnici isti samo su im oznake na kapama drugačije. A moje selo je bilo na prvoj liniji, okruženo s tri strane, tako da sam u jednom tjednu bio u Kulušiću, sjećam se bio je četvrtak i slušali smo Pixiese, već za nekoliko dana bio sam u rovu, branio kuću i roditelje. Vidio sam prvi put i teško ranjenog mladića, susjeda, rafal mu je prešao preko prsa, izdisao je i umro. Međutim, ja potičem iz vojničkog kraja, svi su moji bili vojnici, a Brinje je nekad bilo oficirsko središte. Ja sam trebao biti ili pop ili oficir, a kako je bila ona država, onda oficir JNA. Da sam bio oficir JNA i da sam živio u Beogradu, da sam tamo imao ženu i petero djece, što bi bilo sa mnom, da li bi mi se dogodilo isto kao i liku iz sjajne knjige Adise Bašić “Knjiga o Almiru”, jednim od naših najboljih antiratnih romana.
BestBook: Spletom okolnosti nosili ste odoru HOS-a s natpisom ‘Za dom spremni’. ZDS je danas ponovno glavna tema u javnosti. Jeste li slušali Thompsona u ratu?
U početku smo imali lovačke
puške, jedan onaj šmajser s kolutom, od Crvene armije, nekoliko tandžara koje su zanosile i po metar lijevo ili desno, onda je jedan moj rođak došao iz Njemačke da pomogne, zadužio je u Zagrebu, u sjedištu HOS-a uniformu i puškomitraljez
U početku smo imali lovačke puške, jedan onaj šmajser s kolutom, od Crvene armije, nekoliko tandžara koje su zanosile i po metar lijevo ili desno, onda je jedan moj rođak došao iz Njemačke da pomogne, zadužio je u Zagrebu, u sjedištu HOS-a uniformu i puškomitraljez. Nestao je negdje, a sve ostavio, ja sam uzeo njegov puškomitraljez, beretku i maskirnu košulju na kojoj je pisalo za Dom Spremni, ali tada o tome nismo razmišljali, važno je bilo doći do oružja, neki su prodavali kravu za pušku, u prošlom ratu jedini partizan iz moga sela o kojem ću možda uskoro početi pisati roman, otišao je u ustašku komandu u Zagrebu, zadužio uniformu i pušku, vratio se i otišao u šumu, među partizane. A pjesmu od Thompsona sam prvi put čuo na radiju, slušala se i na drugoj strani, no, nije to moja muzika, ja sam u muzici bio izbirljiv, jako sam volio Šarla Akrobatu, i naravno svoje Ličane Sexu, najbolji band u bivšoj državi. A Thompson je industrija i naravno medij, preko njega se prenose razne političke poruke, a za Dom Spremni je ustaški pozdrav. Zakazao je obrazovni sustav pa je sve oko nas puno neznalica, a neznalice najbolje od svega znaju mrziti.
Nastavak na sljedećoj stranici
Nabokov kaže da je Dostojevski pisac ruskih krimića, ali grdno se vara. Dostojevski je prorok, Ana Ahmatova za njega kaže, omski robijaš je sve shvatio i na sve krst stavio. Njegov život je bio ples u paklu, on je bio u ozbiljnom kolu s demonima, o tome također govori Cioran, kaže nam
BestBook: Kako objašnjavate zaokret udesno premijera Andreja Plenkovića? Može li taj zaokret imati dugoročne posljedice na budućnost Hrvatske? Vlast je valjda toliko opojna da je čovjek za nju spreman i dušu vragu prodati, a pošto je politika vještina održavanja na vlasti, on igra svoju igru jer je jako inteligentan čovjek, željan moći. Ovo što sada radi, baš zato što ne vjerujem da je iskren u desničarenju, čini sve skupa posebno odbojnim. To su neki nivoi oportunizma koji ne smiju biti prihvatljivi. Za budućnost Hrvatske to sigurno nije dobro, ali Hrvati ionako više vole živjeti u prošlosti. Samo, prošlost im je nepoznata, a budućnost poznata.
BestBook: U vašoj je općini Brinje na prvom popisu stanovnika sredinom 19. stoljeća živjelo 15 tisuća ljudi. Prije dvadeset pet godina popisano je
4100 stanovnika, a danas ih ima 2500. Je li depopulacija najveći problem Hrvatske?
Kad sam bio dječak, moje selo imalo je osamdesetak žitelja, sad ih ima samo četvero, Toša, umirovljeni policajac, jedan hipi koji se vratio iz Beograda, i moji roditelji. Autobus koji je po nas učenike dolazio iz Brinja, kad bi prošao kroz sela bio je pun, pa sam ja odlazio spavati u selo svoje majke, koje je par kilometara iza, kako bih uhvatio mjesto, jer mi je više dosadilo stajati, htio sam i ja sjesti u mekano sjedalo, sada više u tim selima uopće nema đaka. U Brinju je bilo oko 500 učenika, sad ih ima oko 150, ove brojke dovoljno govore. Ali mislim da depopulacija nije ni blizu najveći problem Hrvatske. Najveći problem Hrvatske je što, kako kaže jedan lik u mojoj priči, iz korita ne možeš napraviti violinu. BestBook: Kad sam tražio vaše knjige na polici, primijetio sam da čine niz tankih svezaka koji zajedno jedva dosežu opseg jednog naslova Knausgårda ili Nádasa. Zašto se nikad niste odlučili na formu dugačkog romana-sage? Kundera u eseju “Umjetnost romana” piše da roman mora imati širinu kako bi obuhvatio svu složenost ljudske egzistencije. Hoćemo li ikada iz pera Damira Karakaša dobiti ‘veliki hrvatski/lički roman’?
Kad sam bio dječak, moje selo imalo je osamdesetak žitelja, sad ih ima samo četvero, Toša, umirovljeni policajac, jedan hipi koji se vratio iz Beograda, i moji roditelji. Autobus koji je po nas učenike dolazio iz Brinja, kad bi prošao kroz sela bio je pun, pa sam ja odlazio spavati u selo svoje majke, koje je par kilometara iza
Svakako da roman mora imati širinu, ali ona se ne očituje u broju stranica, iako sam svjestan da bi me ljudi u mome selu više poštovali kao pisca kada bih imao roman od tri tisuće stranica pa ga u dvorište dovezao u tačkama. U početku moji romani imaju jako puno stranica, tako je “Sunčanik” imao 350 stranica, ali pošto se držim onoga kako je Čehov govorio, da riječima bude usko, a mislima široko, skraćen je na 120 strana. Tolstoj za kojeg kažu da je jedini normalni genij na svijetu jedan je od mojih omiljenih autora, volim njegove debele romane, no, uvijek sam bio fasciniran onim romanima koji na tako malo stranica donesu tako puno. Padaju mi na pamet veliki romani i remek djela domaće i svjetske književnosti, “Dnevnik o Čarnojeviću”, “Usta puna zemlje”, “Pedro Paramo”, “Velika bilježnica”, “Užas praznine”, romani Annie Ernaux, a mogao bih ubaciti i neki Kunderin roman. No bilo kako bilo, literatura mi je jako važna, kako kaže Flaubert, jedini način da se podnese ovaj život jest da se uđe u literaturu kao permanentnu orgiju. Ona je i teritorij slobode, a za slobodu se moramo boriti i ne dozvoliti da nas ni na koji način život uhapsi.
SANDRA
ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL
Ti si na potezu!
Financijska pismenost: Prvi korak do bolje mirovine
Prije ulaganja svaki je član dužan upoznati se s Prospektom, Statutom i Ključnim podacima za članove. Prinosi iz prošlosti imaju informativni karakter i ne predstavljaju indikaciju mogućih prinosa u budućnosti.
Književnica
Lora Tomaš
‘Ispod’
Lora Tomaš je dobitnica književne nagrade Fric za roman ‘Papir tvoje kože’ izdavača
Hena Com
Nakon što drškom metle dobro izmasira voće, Giovanna ga stane vaditi iz kante s vodom. Na kuhinjskom pultu svakom plodu odreže oba kraja, zatim pažljivo oguli kožicu. Trudi se biti oprezna, ali ruke joj se lagano tresu; ubode kažiprst na trn. Kap krvi upije se u njezinu cvjetnu haljinu zajedno sa psovkom sotto voce.
Zastane na trenutak, a potom u sudoperu počne prati ljubičasto meso voća, bacajući čiste komade u kantu koja leži na R-ovu krilu. Voće bi se ondje polako gomilalo da ga R odmah ne jede. Promatram ga sa suprotne strane stola kako ga trpa u usta, jedan plod za drugim, dok mu sok curi niz bradu. Ponudi me, ali odbijem, već treći put. Previše sjemenki.
Tijekom nekoliko dana toplinskog vala u Kalabriji, ljeta 2023., troje ljudi zatekne se u malom stanu iznad spektakularne plaže, gdje se čini da je intimnost moguća i bez potpune istine. No ono što se skriva ispod površine na kraju će sve dovesti u pitanje
Giovanna čitav dan šuti. Prije ručka čula sam je iz naše sobe kako se sudara s namještajem u kuhinji – slučajno, u prolazu. Metalni zveket moka-lončića o plinski plamenik, vrata ormarića koja se nasumično otvaraju pa zatvaraju. Uskomešanost inače nijemih kanarinaca. Giovannino lice zamrznuto je, nedokučivo. R je mislio da stanja u koja je povremeno upadala nadilaze obična ženska durenja. Kod Giovanne je to, rekao mi je, neka vrsta sakralne odsutnosti, kao na slikama svetaca.
Podsjetila me na Caravaggia i njegovu sv. Luciju iz Siracuse, koja upadljivo nalikuje umjetnikovoj majci. Izgubio ju je kad mu je bilo samo trinaest, nakon što je već izgubio oca; to što se zvala Lucia tek je slučajnost. Ono što nije slučajno isto je lice – umorno, ljudsko. Za razliku od umjetnikovih drugih žena i svetica, sv. Lucija nije namrštena. Ali to je samo zato što je mrtva.
Ipak, nisam mogla zamjeriti Giovanni. Ne nakon onoga što se dogodilo jučer ujutro, odmah nakon što je napustila ribarnicu, s dva kilograma sardina i tri srednje velika oslića koje joj je, sav nasmijan i ljubazan, muškarac kojeg je poznavala cijeli život predao u bijeloj plastičnoj vrećici, potpuno očišćene.
Fede Fratar, tako su ga zvali. Ne zato što je imao ikakve veze s redovnicima, nego zato što se uvijek hvalio da su se na njegove udice kao ludi hvatali fratri – onaj borbeni oval srebra s dvije okomite crne šare.
Nastavak na sljedećoj stranici
Piše: LORA TOMAŠ
U dobi od sedamdeset i dvije godine Fede je, sedam minuta kasnije, ubijen od strane muškarca u dobi od pedeset i osam godina, tvrdit će internet nekoliko sati poslije. Hitac je prošao ravno kroz njegovo srce; Fede Fratar umro je na licu mjesta. Počinitelj se sâm predao karabinjerima i uručio oružje – poluautomatski pištolj Beretta 92FS. Bio je bivši zaposlenik žrtve, saznala je Giovanna od susjede, iako su mu tek jutros objavili ime. Naknadna istraga ukazat će na motiv osvete.
Osumnjičenik je ranije bio optužen za krađu kutije ribe, nakon čega je dobio otkaz.
Giovanna je i njega poznavala cijeli život. Naočitog Paola koji joj je, kad su oboje bili mladi, predložio da plivaju za brodom koji je prevozio Madonu i malog Isusa tijekom njihova godišnjeg procesijskog putovanja. Samo da vide koliko se mogu približiti bebi. Od kasnoposlijepodnevnog kolovoškog sunca činilo se da bebini obrazi gore.
“Kad si zadnji put vidjela Paola?” upitao ju je R. Ali Giovanna je samo nastavila rastreseno obrađivati voće.
“Uvijek je bio pomalo čudan”, naposljetku je rekla, kao da naknadno pokušava sustići događaje, kao da mora vjerovati da je ta čudnost oduvijek bila tu – jer kako bi inače Paolo mogao učiniti to što je učinio, i kako ona to nije uspjela predvidjeti?
“Čudno, skroz čudno”, rekla je petljajući po malenim oblucima u lijevom džepu haljine. Krala ih je s plaže tijekom tjedna otkako smo tu – rekla mi je to prvoga jutra kad me, nakon buđenja, zatekla na balkonu u prozirnom bijelom negližeu. Na talijanskom me pitala imam li koga u svome gradu ili živim sama. Vivi da sola?
Pomislila sam kako puni džepove poput neke crnpuraste verzije Virginije Woolf – kamenčić dnevno, otežavajući se za neko buduće utapanje. Uopće ne računajući na svoga sina koji je jutros, dok smo u njezinu Fiatu Seicentu vozili kroz opožarena i emigracijama opustošena brda u kojima je odrastao, glasno puštao glazbu. R je imao soundtrack za svako naše iskustvo. Možda je htio utjecati na to kako ću sve zapamtiti, zamrzavajući scene, mirise i zvukove poput insekata u jantaru.
Pjevao je uz otvorene prozore, plesao na sjedalu pogledavajući me, pokazujući svoj široki, zaneseni osmijeh: niz blistavih zuba iako je već u kasnim pedesetima. Imao je izvrstan glazbeni ukus – indie country balade, synth-pop i post-punk bendove iz New Yorka, klasike i klasične marginalce rocka i soula.
Kao tinejdžer je ovdje jedini imao ploče, rekao mi je. Odličnu kolekciju. Naručivao ih je poštom iz Milana – Dire Straits i Gil Scott-Heron.
Na Heronovu pjesmu Pieces of a Man jednom smo plesali u njegovoj viktorijanskoj kući u Londonu. Tek sam kasnije shvatila da je to pjesma o slomljenom ocu: I saw him go to pieces I saw him go to pieces He was always such a good man He was always such a strong, strong man…
Vani je bilo rano ljeto, a džamija u ulici nijema, iako je bilo vrijeme ezana.
R-ov otac, s kojim nije razgovarao posljednjih dvadeset godina, i dalje živi u tim brdima sa svojom novom ženom, rekao mi je R, a potom naglo zaustavio auto pored golemog kaktusa opuncije koji je rastao uz cestu.
Europska recepcija djela koja su nagrađena Fricom
Prozna djela koja su proteklih godina u Hrvatskoj ovjenčana nagradom Fric, često nazivanom ‘hrvatski Booker’, a koju su utemeljila 24sata i tjednik Express, dobivala su potvrde u zemlji i inozemstvu, prevođena su i postavljana na kazališne daske
Književna priznanja često se doživljavaju kao trenutni sud estetske i kulturne vrijednosti nekog djela. Ipak, njihova stvarna težina i snaga ne leže samo u odluci stručnog žirija u određenom trenutku, nego u kasnijoj recepciji i nizu sljedećih potvrda koje djelo zadobiva u književnom, kazališnom i širem kulturnom prostoru. Upravo recepcija, ponovna čitanja, kasnija priznanja, prijevodi, pa i uprizorenja na kazališnim daskama govore o tome da su pojedina književna odlikovanja bila opravdana te da posjeduju stvarni ugled i autoritet. Kada ista knjiga naknadno dobije nova priznanja, prijevode ili institucionalne potvrde, prvotna nagrada prestaje biti izoliran čin te se pokazuje kao dio šireg konsenzusa o važnosti djela. Time se gradi lanac legitimacije u kojem svaka nova potvrda retroaktivno jača ugled prethodnog priznanja, dok sama nagrada postupno dobiva status pouzdanog kriterija književne vrijednosti. Prozna djela koja su proteklih godina u Hrvatskoj ovjenčana nagradom Fric, često nazivanom “hrvatski Booker”, a koju su utemeljila 24sata i tjednik Express, dobivala su potvrde u zemlji i inozemstvu, prevođena su i postavljana na kazališne daske. Njihova recepcija, kasnija priznanja, uprizorenja i druga institucionalna potvrđivanja zajedno tvore mrežu svjedočanstava koja jasno govore o opravdanosti, važnosti i vrijednosti nagrade Fric, nazvane nadimkom najvećeg hrvatskog pisca Miroslava Krleže. Sve to pokazuje kako ta djela nisu bila slučajan izbor, nego tekstovi s trajnom umjetničkom, interpretativnom i kulturnom snagom. Upravo ta sposobnost da izdrže vrijeme, promjenu medija i nove čitateljske perspektive daje književnim priznanjima njihov pravi ugled i težinu. Dosad su dobitnici Frica bili, redom: za sezonu 2016./17. Damir Karakaš za roman “Sjećanje šume”, 2017./18. Jurica Pavičić za roman “Crvena voda”, 2018./19. Darko Cvijetić za roman “Schindlerov lift”, 2019./20. Marko Gregur za roman “Vošicki”, 2020./21. Damir Uzunović za roman “Ja sam”, 2021./22. Miljenko Jergović za zbirku priča “Trojica za Kartal”, Ivana Šojat 2022./23. za roman “Sama”. Kristian Novak 2023./24. za roman “Slučaj vlastite pogibelji” te Lora Tomaš za roman “Papir tvoje kože”. A što se, uz Frica, još zbivalo s ovim knjigama – žive li one i danas, čitaju li se?
Damir Karakaš je, primjerice, za “Sjećanje šume” primio talijansko književno priznanje “Premio ITAS del Libro di montagna”, koje se dodjeljuje najboljim
Piše: ALEN GALOVIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
knjigama s temom prirode i planina, kao i nagradu
“Kočićevo pero” u Banjoj Luci. Osim tih priznanja, roman je doživio i kazališnu adaptaciju: po njemu je u Kazalištu Gavella postavljena predstava u režiji Tamare Damjanović. Knjiga je uvrštena u čitanku za osme razrede osnovnih škola te u izborni program lektire za srednje škole, a objavljena je i u nizu prijevoda te inozemnih izdanja.
“Kočićevo pero” osvojio je i Cvijetić za “Schindlerov lift”, dok je isto djelo nagrađeno i prestižnim poljskim književnim priznanjem “Angelus” (Nagroda Literacka Europy Środkowej Angelus). To se priznanje svake godine dodjeljuje u Wrocławu, osnovano je 2006. godine, a namijenjeno je autorima iz srednje Europe čija djela, napisana ili prevedena na poljski jezik, “doprinose razumijevanju svijeta današnjice i jačanju kulturnih veza između naroda regije”. “Angelus” se smatra najvažnijim književnim priznanjem u srednjoj Europi. “Schindlerov lift” postavljen je i na kazališne daske, u Kamernom teatru 55 u Sarajevu. Impresivan je i niz priznanja za najbolji krimić koje je u Francuskoj osvojila Pavičićeva “Crvena voda”. Osim što je taj roman u Hrvatskoj, uz Frica, ovjenčan i Đalskim, francuski prijevod dobio je prestižno priznanje Grand Prix de Littérature Policière za najbolji strani krimić. Među ranijim laureatima tog priznanja nalaze se Patricia Highsmith, Stanisław Lem, Mary Higgins Clark, Elmore Leonard i P. D. James. Roman je ranije nagrađen i priznanjem Le Point du Polar européen na festivalu Quais du polar u Lyonu te priznanjem francuskog mjesečnika za kulturu Transfuge, također za najbolji strani krimić. Uz čak pet francuskih priznanja, “Crvena voda” u Britaniji je proglašena knjigom mjeseca. Roman je ondje objavio londonski izdavač Bitter Lemon Press pod naslovom “Red Water”, u prijevodu Matta Robinsona, a britanski kritičari ne štede riječi hvale, svrstavajući “Crvenu vodu” među najbolje europske romane posljednjih godina. Marko Gregur je za roman “Vošicki” 2020. godine primio visoku državnu nagradu”Vladimir Nazor”, koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja u području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma. Krajem 2025. Pavičićev je roman Crvena voda uvršten među deset najboljih krimića i trilera 2025. godine prema izboru Financial Timesa. Radilo se o jedinoj knjizi na toj listi koja nije izvorno pisana na engleskom jeziku već je prevedena, a sastavio ju je FT-ov književni kritičar Adam Le Bor, britanski novinar i pisac. Uzunović je za roman “Ja sam” 2023. godine, nakon Frica, dobio i godišnje priznanje Društva pisaca BiH, a poseban je odjek imalo možda i najveće priznanje koje je do sad dobila neka knjiga ovjenčana Fricom. To je nagrada koju je Miljenko Jergović u Leipzigu dobio za zbirku priča “Trojica za Kartal”. Leipziška književna nagrada za europsko razumijevanje, koja se dodjeljuje svake godine od 1994., iznosi 20 tisuća eura i ubraja se među najvažnija književna priznanja u Njemačkoj. U njezinu upravnom odboru sudjeluju Slobodna Država Saska, grad Leipzig, Udruženje njemačkih izdavača i knjižara e. V. te Leipziški sajam, dok je kooperacijski partner Savezni ured za političko obrazovanje.
Nastavak na sljedećoj stranici
“Leipziška nagrada za europsko razumijevanje 2026. dodjeljuje se hrvatsko-bosanskom piscu Miljenku Jergoviću, koji u svom pripovjedačkom djelu s velikom nepokolebljivošću preispituje linije loma povijesti zapadnog Balkana”, istaknuo je žiri u obrazloženju. Jergovićeva je knjiga dosad prevedena na desetak europskih jezika, a u Njemačkoj ju je pod naslovom “Das verrückte Herz” objavila nakladnička kuća Suhrkamp, u prijevodu Brigitte Döbert. Ranije je autor za isto djelo dobio i priznanje “Andrićevi dani” u Travniku. Snažnu je pažnju medija i javnosti u Hrvatskoj dobio nagrađeni roman Ivane Šojat “Sama”, ovjenčan Fricom 2023. godine. Kritičari su isticali da autorica tim romanom radikalno i stvaralački progovara o mizoginom društvu, o temi koja je danas – čini se – aktualnija nego ikad prije. Kristian Novak je za “Slučaj vlastite pogibelji”, uz Frica, primio i priznanja Gjalski, Vladimir Nazor te Meša Selimović. Novak je Gjalskog ranije osvojio i za roman “Ciganin, ali najljepši”, dok je bosanskohercegovačko priznanje Meša Selimović dobio u konkurenciji s još 24 autora. Za isti je roman primio i godišnju državnu nagradu “Vladimir Nazor”. Na primjerima ovih djela jasno se vidi da Fric nije tek simboličan čin, nego početna točka dugog i relevantnog kulturnog života knife. Njihova trajna prisutnost u javnom prostoru potvrđuje da su odluke žirija bile utemeljene, a takva postojanost kroz vrijeme i različite kontekste daje ovom književnom priznanju njegov stvarni ugled i vjerodostojnost.
Samo par mjeseci nakon što je njen roman “Papir tvoje kože” nagrađen “Fricom”, isto je djelo spisateljice Lore Tomaš u ožujku 2025. ušlo u uži izbor autora za Nagradu Europske unije za književnost 2026. European Union Prize for Literature (European Prize for Literature – EUPL) godišnja je inicijativa programa Kreativna Europa, pokrenuta 2009., s ciljem prepoznavanja najboljih novih književnih autora u Europi. Nagrada promiče autore u usponu te slavi jezičnu raznolikost i književnu izvrsnost u zemljama koje sudjeluju u programu Kreativna Europa. U finalu te nagrade za perspektivne europske književnike je nominirano njih 14. Svi nominirani autori se promoviraju diljem Europe kako bi njihove knjige dosegnule širu međunarodnu publiku i čitatelje izvan nacionalnih i jezičnih granica, a dobitnik nagrade se proglašava 29. svibnja na Warsaw International Book Fair.
Izašao je i otvorio prtljažnik, izvadio veliku plastičnu kantu i bambusov štap sa šupljim limenim cilindrom na vrhu. Meni je pružio kantu, a zatim se približio opunciji i štapom posezao za plodovima, hvatajući ih u cilindar i otkidajući s tanjurastih stabljika tako što bi im zakrenuo vrat.
“Stani malo dalje”, upozoravao me. “Zbog iglica. Pazi na oči.”
Pahuljaste iglice s voća, nalik kosi, slijetale su na moju izloženu, suncem opečenu kožu. Osjećala sam ih, ali ih više nisam mogla izbjeći, pa nisam ni pokušavala.
Srećom, na tim zavojitim cestama nije bilo drugih auta. Rijetko tko ovuda i inače prolazi, pogotovo kad je ovako vrelo, ovako rano.
Trebala sam obući duge rukave, ponijeti naočale ili šiltericu, pomislila sam – ali već je bilo prekasno za mjere opreza. Sljedećih nekoliko dana koža mi je bila osjetljiva na dodir. Čak i njegov. Iglice su se zabijale sve dublje i dublje.
“Vidi ovo”, sjetila sam se kako mi je rekao dok smo se pješice vraćali iz Muzeja tsunamija, sporo hodajući uz prometnu cestu.
Bilo je nesnosno vruće, kao i sada. Jedno izrazito vrelo popodne, tri dana nakon što smo se upoznali u kafiću s otvorenim pogledom na plažu Hikkaduwe i vratolomije surfera.
Nosila sam iste ove japanke kao sada. Kupila sam ih u Galleu dan ranije jer su mi moje pukle. Roze, s ljubičastim natpisom WAVE na remenčiću i simbolom vala, sa šiljcima i udolinama u obliku slova V utisnutima u meki đon poput žiga.
Pogledala sam u stranu, ali nisam vidjela ništa.
“Onamo”, ponovio je R pokazujući prema palmi s druge strane betonskog zidića. “Vidiš li ono lišće dolje?”
Tek sam tad primijetila suhonjavu, perastu granu na tlu.
“Vidio sam je kad je pala”, rekao je slavodobitno. Nisam ništa odgovorila. Divila sam se njegovoj vizualnoj percepciji svijeta. Boje, uzorci, teksture, svjetlo – sve je to već negdje vidio ili snimio.
“Ova sjena”, rekao mi je jednom, “kao ona mršava koza uza zid u Palestini.” Negdje oko Gaze, ne zna koje godine. Tamo je tad izvještavao za Times.
Kao da ništa nije mogao doživjeti samo za sebe, cjelovito sagledati. Sve je morao rastaviti, dekonstruirati, kritizirati.
Sve je bilo slično nečemu otprije. Sve kopija nekog izvornika koji se više ne može točno locirati, čak ni u sjećanju.
R-ov sam pogled uvijek doživljavala nasilnim. Kao prijetnju. Zbog njega sam i sama počela promatrati stvari kao kopije ili plagijate. Nikada nismo bili samo ovdje i sada – uvijek tek ishodišne točke za citat, za referiranje na nešto mnogo važnije, mnogo ljepše.
I nikada mu ništa nije promicalo: ni rubni prizori ni lica žena.
Činilo mi se da i mene vidi kao skup dijelova, gotovo kubistički – kosa, oči, zubi, udovi izvitopereni promjenama perspektive, uvijek novim odnosima među elementima. Oči najviše voli, rekao mi je. Plave su, morske, kao njegove.
“Ova su djeca preživjela, ali su ostala bez ičega”, rekla nam je pola sata ranije kustosica u Muzeju, pokazujući sliku s dječacima u narančastom, obrijanih glava, kako
stupaju jedan za drugim u sklopu neke ceremonije. “Tsunami ih je sasvim osposobio za redovnike”, rekla je. “Pokazao im je da je sve iluzija. Da se u sekundama može ostati bez ičega – i da se bez svega može.”
Potom je spustila sliku s dječacima i sa stola nasred prostorije podigla dva crteža. Vodene boje i tempere na papiru. Ribe u krugu koje tvore mandalu. Brodovi na valovima. Cvijeće. Čvrsto tlo. “Druga djeca imaju averziju prema oceanu, čak i prema plodovima mora. Kuće su im uz ocean, tek nekoliko metara udaljene, ali neka su ga uspjela godinama ne ugledati – izbjegavaju pogled, kao susjeda s kojim ne razgovaraš ili bivšu ljubav. Ne vide ga, ali ga crtaju”, rekla nam je. “Slikama zarađuju i liječe traume.”
R mi je rekao da ne voli muzeje. Volio bi da je bio ovdje kad sve dogodilo, na licu mjesta, ali tad je bio u Brazilu s jednom glumicom. Na Kubi, zapravo. Putovali su otokom četrdeset dana i neka dvojica su im se u Havani, u onom Hemingwayevom baru, predstavila kao članovi Buena Vista Social Cluba i uvjerila ih da koncert samo što nije počeo. Dok su čekali, pili su koktele na glumičin račun. R je na Kubi plaćao samo benzin, rekao mi je.
“Problem je što ocean možeš namirisati gdje god da se na ovom otoku nalaziš”, rekla nam je kustosica. “Nikada nisi na sigurnoj udaljenosti.”
Katastrofa se dogodila ujutro, 26. prosinca 2004. U svega nekoliko minuta ocean je usmrtio više od 35 000 ljudi. Poginule su kasnije samo bagerom pokupili i sahranili u jednoj jami, jer nije bilo vremena za identifikaciju; tijela su bila toliko izobličena da to ne bi ni bilo moguće.
Masovna grobnica nalazila se pod palmama, na našem putu do autobusne stanice, odmah uz plažu. Tamna platforma na koju smo se uspeli malim stepenicama. Nasred nje isklesani stup koji prikazuje val, a iza njega reljefna ploča sa stradalima.
U prvom planu je žena. Bujne grudi povezane nekom maramom ili grudnjakom, goli trbuh. Budoarska poza, s jednom rukom savijenom u laktu iznad glave, kao iz časopisa. Sirena. Senzualni leš.
“Među leševima nije bilo životinja”, rekla nam je kustosica. “Nijedan pas, nijedna mačka. Čak ni mravi. Mravi su sve unaprijed osjetili i u urednim se formacijama uspeli na palme. Jedan za drugim. Visoko gore.”
U zoru kad sam stigla ovamo, noćnim vlakom iz Rima, čekao me naslonjen na Giovannin Fiat. Pripijena plava majica i sive kratke hlače. Po tenu mu se vidjelo da je ovdje već mjesec dana.
“Ovuda”, pozvao me kad me ugledao na peronu, držeći vrata auta širom otvorena i požurujući me unutra kao da će nešto fantastično početi svakog trenutka i ne smijemo zakasniti.
Potom ih je zalupio.
“Oprosti”, rekao je. “Pokvarena su.”
Zavalila sam se u sjedalo, u ruci stišćući bocu vode koju mi je na izlasku iz vlaka uvalio migrant iz Maroka. Osvrtala sam se da vidim kamo je mogao otići, ali više ga nije bilo.
Markantan, uredan muškarac u četrdesetima cijelu je noć sjedio sklupčan u traper jakni na sjedalu nasuprot mom. Kad se tog jutra probudio, panično je provjerio vrijeme na velikom srebrnom satu na lijevom zapešću.
“Propustio sam stanicu”, bilo je prvo što mi je rekao, na dobrom engleskom. “Trebao sam sići u Pizzu.”
“Prošli smo Pizzo prije sat vremena”, rekla sam mu.
“U svakom slučaju, nije važno. Mogu sići bilo gdje drugdje”, rekao je.
“Ja sad silazim”, rekla sam, odjednom i sama toga svjesna. Bila bih i ja propustila stanicu.
“Je li lijepo tamo kamo ideš?” upitao je.
“Čula sam da je ljepše od Pizza”, rekla sam sa smiješkom.
“Možda da i vi siđete ovdje?” dodala sam, pretražujući ruksak za vodom i otkrivši da mi je boca gotovo prazna. Potom sam ustala i krenula prema izlazu; muškarac je ustao za mnom.
Dok smo čekali da se otvore vrata, izvukao je bocu vode iz svoje torbe. Bila je napola puna. Uzela sam mu je iz desne ruke; oko zapešća je nosio ishabanu narukvicu od smeđih perli.
Prije nego što sam mu stigla zahvaliti, već je bio nestao.
U R-ovu sam je autu otvorila, prislonila usne na nju i ispila dva gutljaja. Voda je bila osvježavajuća, gotovo hladna.
Razmišljala sam kako je muškarac iz Maroka pio iz iste boce.
Još uvijek razmišljam o tome dok pogledom tražim R-a na plaži, ali jedva ga nazirem. Sjedi daleko pod liticama, vjerojatno žmirkajući pod Ray-Ban vozačkim naočalama koje je imao i tog jutra na stanici, i sivim šeširićem s natpisom Zimbabwe koji je ondje kupio prošle zime. Plivam sve dalje i dalje prema otvorenom moru. Stabla eukaliptusa nepomična su na liticama. Njihov oštar miris ovamo ne dopire. Blještava površina mora ovako rano ujutro podsjeća me na dječja igrališta gradova, pojaseve bez vjetra.
Površina koja katkad izbacuje kruzere i kolonizatore, mrtve kitove i zapetljaje algi, svoje strašne poslanice. Možda je privlačnost ljetnih praznika provedenih na rubu te goleme modre tame, podcijenjene šarenim rekvizitima luftića i lopatica, upravo u toj hinjenoj bezbrižnosti pred tolikim užasom. Možemo otplivati daleko ili samo umočiti nožne prste; blaženo plutati zanemarivši sve ono što se nalazi između naših lopatica i dna. Dozirati ga, praviti se da imamo izbora.
Zaustavljam se na određenoj udaljenosti i okrećem na leđa. To mi je najdraže. Postajem vodeno stvorenje, ništa. Voljela bih ovdje zauvijek ostati. Lebdjeti, disati. Potom šok. Tijelo mi strese udar električne energije koji se širi od donjeg dijela leđa uz kralježnicu, ostavljajući za sobom užarene iglice. Sve se događa tako brzo, brže od ičega. Živci reagiraju, koža gori.
Instinktivno se okrećem i počinjem plivati prema obali, dalje od tog osjećaja, ali uplivam ravno u prozirna, zvonasta tijela meduza koje plutaju na struji odmah ispod površine. Giovanna me upozorila na njih, prisjetim se dok mi se usta i nos pune slanom vodom – more mi ulazi u nosnice, niz grlo, gotovo kiselo.
Krv bubnja – čujem je u ušima. Bol se probija niz noge, istežući tetive do točke pucanja. Brže, brže, pomišljam dok mi sunce udara o čelo kao da mi netko ondje čvrsto drži dlan i upire svom snagom, a ja se probijam kroz tu ruku, noseći komadiće pipaka na bedrima prema obali. Znam da će ostaviti mementa ožiljaka. Znam da meduze nisu ništa izvan vode. Ta bezosjećajna, beskrvna, bezmoždana stvorenja jednostavno bi isparila na suhom.
Ali ovdje sam ja ta koja ne pripada.
PPETRA PRTAJIN:
Mi se s vršnjačkim nasiljem susrećemo svakodnevno, ali na to, nažalost, uopće ne obraćamo pažnju
Njezin roman progovara o različitim izazovima s kojima se suočava generacija Z
etra Prtajin, inače studentica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, 2025. godine objavila svoj prvi roman naslovljen “Samo jedna od”. Roman je to koji govori o vršnjačkom nasilju, izolaciji i ostalim izazovima s kojima se danas suočavaju pripadnici generacije Z, odnosno one generacije koja je odrasla u svijetu društvenih mreža i brojnih izopačenih vrijednosti te u kojoj je potreba za pripadanjem izraženija nego ikad. Povodom njezina romana prvijenca, razgovarali smo s Petrom o tome kako je uopće nastao njezin roman, kako je studij medicine utjecao na njezino pisanje te o tome kako se mladi danas mogu nositi s usamljenošću, nasiljem i ostalim opasnostima koje vrebaju ne samo u stvarnom nego i u digitalnom svijetu.
BestBook: Tvoj roman ‘Samo jedna od’ govori o generaciji Z, onima koji su odrasli uz velike tehnološke napretke uz koje, naravno, dolaze i brojni izazovi. Odakle ideja za takav roman, što te inspiriralo?
S vršnjačkim nasiljem susrele su se starije generacije, s njom se susreće moja generacija, ali i mlađi. Ovim sam romanom htjela upozoriti na opasnosti koje ono nosi.
Još sam u osnovnoj školi htjela napisati roman, ali tada nisam imala dovoljno znanja za oblikovanje kvalitetne priče. U suradnji s Kristianom Novakom shvatila sam da je za početak najbolje pisati o temi koja mi je bliska, o mjestu koje najbolje poznajem –Zagreb, srednja škola, međuljudski odnosi.
BestBook: Možeš li nam reći nešto o samom procesu pisanja? S obzirom na to da ti je to prvi roman, kako uopće krenuti? Imaš li neki savjet za one tvojih godina koji pokušavaju isto?
Na početku nisam znala strukturirati roman, povezati glavnog lika s čitateljem, nisam imala dovoljno znanja o radnji koju sam opisivala. Sve su to bile početničke greške, ali i ključne sastavnice dobrog romana. Naučila sam kroz proces pisanja ovog romana da je sve bitno – smisao, stil, ritam, poruka. Svaka je riječ važna, točno na tom mjestu, u toj rečenici.
Jedan od najkorisnijih savjeta koji mi je dao Kristian bio je da svaka rečenica u romanu mora imati funkciju, mora voditi priču korak dalje. Ako je rečenica beskorisna, treba je maknuti. Ako je karakter glavnog lika na kraju scene isti kao na početku, i nju treba maknuti.
Nastavak na sljedećoj stranici
BestBook:Već si nekoliko puta istaknula kako tvoj roman nije autobiografski, no kako je svejedno osoban. U kojoj je mjeri u njemu prisutno tvoje vlastito iskustvo, a u kojoj mjeri mašta?
Ovaj roman nije autobiografski, već je priča u kojoj se likovi suočavaju s različitim oblicima nasilja; neka se njihova iskustva potom isprepliću, a neka pak ostanu zaboravljena. Na taj sam način pokušala povući paralelu s realnosti u kojoj živimo. Imala sam dodira s vršnjačkim nasiljem, ne samo osobnih, nego i sa iskustvima mojih prijatelja, poznanika, ali i starijih. Mislim da je to nešto s čime se svakodnevno susrećemo, ali ponekad na to, nažalost, uopće ne obraćamo pažnju.
BestBook: Neke od tema tvojih romana su vršnjačko nasilje, izolacija, potreba za pripadanjem te ona nevidljiva vrsta nasilja koja dolazi od pasivnih promatrača. Koji je od svih tih elemenata, po tvome mišljenju, najopasniji?
Situacije u kojima se protagonistica nalazi rezultat su ‘domino efekta’ izazvanog maltretiranjem u razredu. Roman prikazuje koliko naše riječi i postupci – svjesni ili nesvjesni – mogu utjecati na drugu osobu i do kojih sve posljedica mogu dovesti. Mislim da su vršnjačko nasilje i nasilje koje dolazi od pasivnih promatrača uzroci izolacije i potrebe za pripadanjem. To ih, prema tome, čini najopasnijim elementima.
i prije nego što sam počela pisati ovaj roman, a tijekom pisanja samo sam brusila ideje koje sam imala.
Također, vodila sam se brojnim savjetima koje mi je dao Kristian Novak – od toga kako strukturirati roman do načina na koji ću povezati čitatelja s likom. Pomogli su mi da postignem brzinu i dinamiku u pripovijedanju, da rečenice imaju smisao, a da mi se i stilski sviđaju.
BestBook: Studiraš medicinu, ali svejedno se baviš pisanjem. Kako je studij utjecao na tvoj književni rad, vidiš li tu možda neku poveznicu? Studij medicine pomogao mi je da odrastem, da ljudsko zdravlje – fizičko i psihičko – shvatim ozbiljno i nađem način na koji ću na njega utjecati, ne samo kao buduća liječnica, nego i kao spisateljica.
BestBook: Već smo spomenuli kako su izolacija i osjećaj usamljenosti među ključnim temama u romanu. Što bi savjetovala mladima koji se danas suočavaju s takvim osjećajem? Kako se nositi s time?
Mladi će snagu pronaći u razgovoru s roditeljima, prijateljima, psihologom. Tako će steći samopouzdanje. Čuvat će svoju autentičnost; znat će da su bitni i da nisu sami. Voljet će sebe i tražit će podršku u ljudima koji ih cijene.
BestBook: Misliš li da se problemi nasilja ili izolacije u školama dobro rješavaju ili misliš da tu ima prostora za poboljšanje?
Ovaj roman nije autobiografski, već je priča u kojoj se likovi suočavaju s različitim oblicima nasilja; neka se njihova iskustva potom isprepliću, a neka pak ostanu zaboravljena
BestBook: Generacija Z odrasla je uz društvene mreže, gdje su vrijednosti poprilično izopačene. Kako se nositi s takvim načinom života? U kojem trenutku društvene mreže postaju opasne? Ja sam se odmaknula od društvenih mreža zbog obaveza, ali i sadržaja na njima koji mi je uglavnom bio beskoristan i dosadan. Dosta se mojih prijatelja također polako udaljava od društvenih mreža, ali u današnje vrijeme nije lako biti u potpunosti odvojen od njih jer su i one postale dio naše realnosti. Zato treba puno razgovarati, raspravljati o tome što smo na društvenim mrežama vidjeli, savjetovati se u slučaju nekih dvojbi. Mislim da je to način na koji će se razbiti taj osjećaj nesigurnosti i straha koji se potencijalno javi nakon korištenja društvenih mreža i velike količine sadržaja na njima.
BestBook: Tvoj su roman više puta usporedili s filmom ‘Trainspotting’. Kako se razvijao tvoj stil pisanja? Imaš li neke književne uzore ili možda postoje neka književna djela koja su te posebno oblikovala?
Bila je to kombinacija dugogodišnjeg čitanja raznovrsnih romana – kriminalističkih, znanstvenofantastičnih, ljubavnih i društvenih – i propitkivanja vlastitog izričaja. O tome sam razmišljala
Postoji puno prostora za poboljšanje. Potrebna je puno veća angažiranost nastavnika, psihologa i roditelja. Dijete nad kojim se vrši nasilje neće isticati svoju izoliranost i ranjivost. Marginalizacija ostavlja trajne posljedice. To je proces koji traje; prema tome, može se i trebao bi se – uz pravovremenu i konkretnu pomoć onih kojima je istinski stalo – spriječiti.
BestBook: Tvoj urednik Kristian Novak napisao je kako tvoj roman prikazuje onu generaciju koja “ne vjeruje u laži onih prethodnih jer ostale su im samo ušminkane ruševine, svijet bez temelja u kojem samo valja letjeti što više, odagnati pomisao na pad, željeti sve i sada jer sutra je tako daleko”. Slažeš li se s time? Što su, prema tvojem mišljenju, nama ostavile starije generacije, a što će ova generacija ostaviti budućim generacijama?
Starije generacije ostavile su nam priče o svojem djetinjstvu, koje se dosta razlikuje od djetinjstva moje generacije. Moja je mama sa sela, a tata iz grada, tako da sam čula obje perspektive i niti jedna nije slična pričama koje ću ja jednog dana prepričavati svojoj djeci. Ipak, njihova iskustva neizravno su i mene oblikovala.
Moja će generacija budućim ostaviti, ne samo svoje znanje, nego i znanje naših roditelja. Kao što mi sada učimo na greškama prethodnih generacija, tako će, nadam se, i buduće generacije učiti na našim.
Vrhovi svjetske književnosti
‘Oni koji sanjaju, kušaju okus vječnosti’
Mia Couto spada u red najvećih pisaca današnjice, a mi donosimo priču o bijelcu i Afrikancu, sinu Europljana i Mozambikanaca; znanstveniku koji živi u vrlo religioznom svijetu; piscu u usmenom društvu. Te naizgled kontradiktorne svjetove Couto ujedinjuje u svojim djelima
Piše: JOSIP MLAKIĆ
Nastavak na sljedećoj stranici
Mia Couto, koji spada u red najvećih pisaca današnjice, po zanimanju biolog, rođen je 1955. godine u Mozambiku, u obitelji “ateističkog pjesnika i komuniste”, kako je Couto u jednom intervjuu opisao svoga oca koji se protivio režimu fašističkog diktatora Antonija Salazara, zbog čega je početkom 1950-ih pobjegao u egzil sa suprugom u portugalsku “prekomorsku provinciju”, gdje je Couto rođen. “Moj je otac znao da dolazi neovisnost i borio se za nju. Moji su roditelji mene i moju braću obrazovali da budemo dio nove zemlje”, zapisao je Couto. Kada su kolonijalne vlasti izbacile njegova oca novinara iz redakcije, nastupilo je vrlo teško razdoblje za obitelj. Coutova majka obratila se biskupu koji joj je odbio pomoći jer njezin suprug ne dolazi u crkvu.
Odrastao je u kući kolonijalnog stila: “S druge strane ceste bila je Afrika. U svakodnevnom životu postojala je granica. Ali u našoj kući bili smo poticani da je prijeđemo. Igrao sam se s crnom djecom, slušao njihove priče i govorio njihove jezike. Imao sam sreće.” Preselio se u kolonijalnu prijestolnicu sa 16 godina kako bi studirao medicinu. Henning Mankell, švedski književnik i kazališni redatelj, poznat po svojim krimi romanima u kojima je glavni junak policijski komesar Kurt Wallander te po političkom angažmanu, posebno u Africi, opisao je Couta kao “bijelca s afričkom dušom”. O tom dualizmu, koji je glavno obilježje njegove biografije, progovorio je i sam Couto: “Ja sam bijelac i Afrikanac; sin Europljana i Mozambikanaca; znanstvenik koji živi u vrlo religioznom svijetu; pisac u usmenom društvu. To su naizgled kontradiktorni svjetovi koje volim ujediniti jer su dio mene.” Svoj prvi roman, “Mjesečarska zemlja”, koji je književna kritika proglasila jednim od najboljih afričkih romana dvadesetog stoljeća, objavio je relativno kasno, 1992. godine, kada je imao 37 godina, odmah kada je završio krvavi građanski rat u Mozambiku koji je trajao šesnaest godina, od 1977. do 1992. godine. Couto se, poput svog starijeg brata, pridružio gerilskoj Mozambičkoj oslobodilačkoj fronti (Frelimo) kao novinar. Prijetnja gerilcima “nisu bile samo vlasti, već i bijeli susjedi. Za njih smo bili rasni izdajnici.” Nakon portugalske Revolucije karanfila, bijeli susjedi pokušali su provaliti u kuću Coutovih roditelja, tražeći Coutova brata koji je bio na spisku za odstrel. Svoj relativno zakašnjeli ulazak na književnu scenu pojasnio je u intervjuu koji je dao britanskom Guardianu: “Dok je bjesnio građanski rat, gradovi su bili odsječeni. Osjećao sam da ne mogu pisati o tome dok ne završi. Imao sam dvoje djece i ništa za kupiti; svaki dan je bio izazov preživjeti.” Njegova kolegu novinara i njegovu obitelj ubili su i zapalili pripadnici Mozambičkog nacionalnog otpora, koji su sponzorirale Rodezija i Južna Afrika. “Bio je to teroristički rat”, kaže Couto. Od sedam
Couto je usporedio Hrvatsku i Mozambik, kao male zemlje koje se u svjetskim medijima spominju samo kad se u njima događa nešto loše. No za razliku od Hrvatske, rekao je Couto, Mozambik, u kojem živi više od 30 različitih naroda, tek je nakon građanskog rata tražio svoj nacionalni identitet, što je izravna posljedica kolonijalnog nasljeđa
novinara na fotografiji koju je sačuvao, svi su osim dvojice ubijeni: “Shvatio sam, Isuse, da sam preživjeli. Osjećam se sretnim i krivim - zaštićenim. Možda romantiziram, ali kao da ti govore: ti ćeš biti taj koji će ispričati priču. Pišući ‘Mjesečarsku zemlju’, imao sam nesanicu; svake noći glasovi tih ljudi dolazili su mi u misli poput noćne more.”
Coutova najvažnija djela govore o ratu. Romani ‘Mjesečarska zemlja’ i ‘Pod stablom frangipanija’ bave se građanskim ratom, dok je njegovo najvažnije djelo trilogija ‘Carev pijesak’, koja se sastoji od romana ‘Žene od pepela’, ‘Mač i koplje’ i romana ‘O Bebedor de Horizontes’, koji još uvijek nije preveden na hrvatski
Coutova najvažnija djela govore o ratu. Romani “Mjesečarska zemlja” i “Pod stablom frangipanija” bave se građanskim ratom, dok je njegovo najvažnije djelo trilogija “Carev pijesak”, koja se sastoji od romana “Žene od pepela”, “Mač i koplje” i romana “O Bebedor de Horizontes”, koji još uvijek nije preveden na hrvatski. “Carev pijesak” govori o posljednjim danima Gaze, drugog najvećeg carstva Afrike kojim je vladao jedan Afrikanac. Riječ je o Ngungunyaneu, odnosno Gungunhanu, kako su ga prozvali Portugalci. Ngungunyane je bio posljednji car koji je upravljao južnom polovicom Mozambika, kojega su 1895. godine porazile portugalske snage kojima je zapovijedao Mouzinho de Albuquerque, nakon čega je car Ngungunyane deportiran na Azore, gdje je i umro 1906. godine. “Njegovi ostaci prebačeni su u Mozambik 1985. No postoje verzije koje sugeriraju da se u urni nije vratio pepeo carevih kostiju, nego grumeni pijeska. Od velikog portugalskog protivnika ostao je pijesak skupljen na portugalskom tlu”, stoji u uvodu
romana. U jednom intervjuu, koji je dao 2015. godine, nakon objavljivanja “Žena od pepela”, Couto je izjavio: “Shvatio sam da moram istraživati iz dvije perspektive: portugalske i mozambičke – kroz svjedočanstva i usmenu povijest. Uzbudljivo je vidjeti da su se s obje strane konstruirale neistine i pristrane verzije priče. (...) A tu je i mozambička strana, koja služi kao kontrapunkt. Nakon neovisnosti bili su potrebni heroji antikolonijalnog otpora. I ovdje je stvorena golema fikcija – više ideološka nego povijesna... (...) Ovdje imamo posla s dvostrukom konstrukcijom. Dakle, početna točka je već fikcija.”
“Na tom mjestu rat je ubio cestu. Po putevima su se vukle samo hijene, njuškajući po pepelu i prašini. Krajolik se pomiješao s dotad neviđenom tugom, u bojama koje su se lijepile za usta”, briljantne su prve rečenice romana “Mjesečarska zemlja”. Radnja se odvija krajem građanskog rata, kada je nasilje bilo na vrhuncu. Tuahir, stariji muškarac, i Muidinga, dječak koji se oporavlja od bolesti, susreću se u izbjegličkom kampu. Zajedno putuju napuštenom cestom i nailaze na mnoge znakove rata, uključujući izgorjeli autobus i brojne leševe uz cestu. Pored jednog od tijela pronalaze bilježnice koje je napisala osoba po imenu Kindzu. Muidinga i Tuahir odnose bilježnice sa sobom u spaljene ostatke autobusa koji koriste kao sklonište. Pripovijedanje izmjenjuje razgovore između Tuahira i Muidinge sa zapisima iz bilježnica koje starac čita naglas. Couto, preko Kindzuovih zapisa, govori o stvaranju neovisnog Mozambika i borbi za održavanje stabilnosti neposredno prije građanskog rata. Couto u romanu otkriva fascinantan svijet mitova, vjerovanja i tradicija Afrike. Ono što je tek nadnaravno i izmaštano u duhovno-kulturološkoj paradigmi zapadnjaka, u dugoj tradiciji sjećanja i grozomornoj suvremenosti afričkoga čovjeka posve je istinito i jednakovrijedno. Razdjelnicu, naime, između svijeta mrtvih i svijeta živih gotovo je nemoguće uočiti. Duhovi mrtvih na stranicama ovoga romana opomena su i kletva živima, živi im se utječu i strepe da ih ne rasrde. Svojim dvojnim identitetom, kao Afrikanac i kao dijete Europljana, Couto u “Mjesečarskoj zemlji” gradi jedinstven most između dva udaljena svijeta. Nakon ovog romana, Couta su na Zapadu opisivali kao pisca magijskog realizma. Couto je, međutim, odbacivao tu etiketu: “U Kolumbiji, Meksiku, Nigeriji, Mozambiku to je stvarnost, a ne magija, i jedini način da se ispričaju te priče. Kad vol ‘pukne bez ikakvog mukanja’, njegovo se meso pretvori u ‘crvene leptire’, to nije nadnaravno, već dječja
percepcija nagazne mine.”
Žene od pepela Mia Couto, Fraktura. Prijevod: Tanja
“Pod stablom frangipanija” započinje rečenicom: “Mrtav sam.” Pripovjedač je romana duh koji se vraća u stvarni svijet, koji se nastanjuje u tijelu mozambičkog policijskog inspektora koji istražuje ubojstvo lokalnog moćnika. Istraga se odvija u bivšoj kolonijalnoj portugalskoj utvrdi koja je služila kao skladište robova i bjelokosti dok je sada pretvorena u starački dom. Riječ je, po formi, o žanrovskom romanu, krimiću, u kojem istražitelj ne utvrđuje tko je počinio ubojstvo, već tko nije, jer svi osumnjičeni žarko tvrde da su ga upravo oni počinili, a koji je ujedno i alegorija o povijesnom nasljeđu Mozambika. Couto i u ovaj roman uvodi afričku mitologiju, s cijelim nizom neobičnih likova, poput Naozinhine, koja opisuje kako se svake noći pretvara u vodu kako ne bi pobjegla od prošlosti, te Navaia, starca-dječaka koji je zbog bačenog prokletstva ostario čim se rodio, dok mlada bolničarka Marta spava gola na zemlji kako bi iz njene utrobe mogla primiti tajne snage... Stablo frangipanija simbolizira usud Afrikanaca. Riječ je o tropskom stabalcu mirisnih bijelo-žutih i bijelo-ružičastih cvjetova. U trenutku kada izgleda veličanstveno, u punom cvatu, stablo počinje gubiti lišće. Na njegovim debeljuškastim granama uskoro ostaju samo cvjetovi, da bi na kraju i oni otpali. Biljka izgleda mrtvo iako zapravo hibernira do sljedećeg ciklusa cvjetanja. Gostujući u Zagrebu 2003., gdje je u Knjižnici Bogdana Ogrizovića predstavljao roman “Pod stablom frangipanija”, Couto je usporedio Hrvatsku i Mozambik kao male zemlje koje se u svjetskim medijima spominju samo kad se u njima događa nešto loše. No za razliku od Hrvatske, rekao je Couto, Mozambik, u kojem živi više od 30 različitih naroda, tek je nakon građanskog rata tražio svoj nacionalni identitet, što je izravna posljedica kolonijalnog nasljeđa. Prvi roman trilogije “Carev pijesak”, “Žene od pepela”, započinje znakovitom rečenicom: “Cesta je mač. Njegova oštrica siječe tijelo zemlje. Ne zadugo, naša će nacija postati splet ožiljaka, karta sazdana od toliko udaraca da ćemo biti ponosniji na rane nego na netaknute dijelove tijela, one koje smo još uspjeli sačuvati.” Radnja romana započinje 1894. godine kada portugalski narednik Germano de Melo dolazi u mozambičko selo Nkokolani, koje se nalazi na ničijoj zemlji, na teritoriju ukliještenom između portugalskih kolonizatora i Ngungunyaneove Gaze. Melo je u Mozambik stigao po kazni jer je sudjelovao u republikanskoj pobuni u gradu Portu koja se dogodila 1891. godine.
Nastavak na sljedećoj stranici
Mač i koplje Mia Couto, Fraktura. Prijevod: Tanja Tarbuk
Tarbuk
Riječ je o dobronamjernoj osobi, zgroženoj portugalskom kolonizacizatorskom politikom i odnosom prema Afrikancima, a koju je na najbolji način opisao jedan lik iz romana, bijeli trgovac koji u Nkokolaniju drži kantinu, a koji u jednom trenutku izvrši samoubojstvo: “Za Portugalce su svi Afrikanci, neprijatelji ili saveznici, jedna neodređena masa: crni danju, tamni noću.” Beznađe Afrike polako razara psihu narednika Mela. Zgrožen viđenim, Melo počinje gledati na svijet očima Afrikanaca, opisujući konradovskom gestom brutalne mehanizme “srca tame”, čiji je i sam dio. Melo kao prevoditeljicu angažira Imani, prelijepu crnu petnaestogodišnju djevojčicu u kojoj se polako bude majčinski instinkti. Imani pripada plemenu VaChopi, jednome od rijetkih koji su se usudili stati na portugalsku stranu. Podrška Portugalcima izaziva raskol u Imaninoj obitelji. Jedan od njezine braće bori se na strani Ngungunyanea, dok je drugi uz Portugalce. Radnju romana naizmjenice pripovijedaju Imani i narednik Melo. Imani, koja predstavlja glas Afrike, jezično je i stilski jedinstvena. U njezinu pripovijedanju miješaju se mitovi, predaje i stvarnost, dok su dijelovi koje pripovijeda Melo realistični i suhoparni, napisani u epistolarnoj formi, u obliku izvještaja koje Melo šalje portugalskom namjesniku Joseu d’ Almeidi, a koja Imani presreće i čita. U začudnom i brutalnom prikazu ratom razorenog Mozambika, Couto se u romanu “Žene od pepela” fokusira na razornu kritiku kolonijalizma i položaj žena u afričkom društvu. “Razlika je između rata i mira u ovome: u ratu siromasi prvi pogibaju, a u miru siromasi prvi umiru. Za nas žene postoji još jedna razlika: u ratu nas siluju i oni koje ne poznajemo”, kaže Imani na jednom mjestu. O sudbini mozambičkih žena pripovijeda preko sudbine svoje majke, koju njezin otac, kada se napije, neprestano tuče: “U našoj je obitelji alkohol imao davne korijene: pili smo da pobjegnemo s nekog mjesta. I postali smo pijanci jer nismo znali kako pobjeći od sebe.” Koliko je Couto dobar pisac na najbolji način, napisao sam svojevremeno pišući o romanu “Žene od pepela”, pokazuje odlomak iz romana u kojem Imani opisuje bojno polje nakon bitke Portugalaca i vojske cara Ngungunyanea, gdje je došla tražeći tijelo svog poginulog brata: “Okrutnost jednog rata ne mjeri se brojem grobova na grobljima. Mjeri se tijelima koja su ostala nepokopana. Tako sam razmišljala dok sam pazila kamo ću kročiti, među raskomadane ljude, šakale i lešinare. (...) Leševe kao da je posijao neki pijan bog, bili su nepravilno razbacani, a gdjegdje neočekivano nagomilani. Je li ih netko tamo donio? Ili su se, u potrebi za društvom, u posljednjem času dovukli na isto mjesto, bojeći se da će ih smrt iznenaditi u bespomoćnoj samoći?”
Lavičina ispovijed Mia Couto, Fraktura. Prijevod: Dean Trdak
Dok je “Ženama od pepela” u prvom planu položaj žena u afričkom društvu, Couto se u drugom dijelu trilogije, u romanu “Mač i koplje”, fokusira na rat koji u njegovim romanima prvenstveno predstavlja mitsko čudovište koje razara sve pred sobom, na rat između “mača i koplja”
s jedne i superiornog oružja europskih kolonizatora s druge strane. U jednoj sceni crna afrička proročica baca u vatra šaku baruta iz rupca: “Ovaj otrovni prah proširio se po cijelom svijetu. Ovaj prah dere grlo, guši prsa i, na kraju, uzrokuje sljepoću naroda. Ta sljepoća zove se rat”, kaže ona. Radnja započinje 1895. godine. U kanuu koji plovi rijekom Inharrime petoro je putnika: ranjeni portugalski narednik Germano de Melo, njegova talijanska prijateljica Bianca Vanzini i ono što je ostalo od obitelji Germanove prevoditeljice iz naroda VaChopi – Imani, njezin otac, glazbenik Katini Nsambe te njezin mentalno zaostali brat Mwanatu. Dok se s obje strane granice Carstva Gaze gomilaju vojske, a portugalski se kolonizatori spremaju zadati posljednji udarac vladaru Ngungunyaneu, jedino mjesto na kojemu Germano može potražiti pomoć neobična je bolnica koju u neposrednoj blizini Ngungunyaneova dvora vode misionar Rudolfo i crna proročica Bibliana. Najveći dio romana, kao i u prvom dijelu trilogije, čine poglavlja koja pripovijeda Imani i pisma između de Mela i njegovog nadređenog, poručnika Ayresa de Ornelasa, ambicioznog čovjeka konzervativnih shvaćanja, posebno u pogledu de Melovog odnosa s Imani. Couto svako poglavlje romana iz “Careva pijeska”, kao i romana “Lavičina ispovijed”, započinje citatima, legendama, narodnim predajama ili nekim aspektom portugalske povijesti, koji nose u sebi i jaku filozofsku potku. “Imati neprijatelje znači postati njihov rob. Mir ne dolazi uslijed pobjede nad protivnikom. Pravi mir sastoji se u tome da nikad ne stvorimo neprijatelje”, jedan je od citata iz romana “Mač i koplje”. Rijeke su ključni dio njegove afričke mitologije. Dva poglavlja u romanu započinje afričkim legendama o rijeci. Vrijeme, koje iz ljudske perspektive podsjeća na ravnu crtu što iz daleke, bajkovite prošlosti stremi u beskonačnost, najveći je ljudski misterij. Ljudski um, koji je izgradio paralelni, binarni univerzum i rasvijetlio građu atoma, stvorivši oružja za masovno uništenje, vjerojatno nikad neće razriješiti misterij protoka vremena koji predstavlja temeljno iskustvo našeg postojanja. Najbliži tom idealu bio je Isaac Newton koji je protok vremena usporedio s rijekom, o čemu piše W. G. Sebald u romanu “Austerlitz”: “A svaka rijeka je, kao što znamo, nužno i ograničena s dvije strane. Ako je vrijeme rijeka, što su onda njegove obale? Što su njegove karakteristične osobine koje odgovaraju osobinama vode, koja je tečna, prilično teška i prozirna? Po čemu se razlikuju stvari zaronjene u vrijeme od onih koje vrijeme nikad nije dotaknulo?” Afrička legenda iz romana “Mač i koplje”, nastavljajući se na Newtona, ide i korak dalje: “Na početku Vremena nije bilo ni rijeka ni mora. Nekoliko jezera razasulo se po krajoliku, prolazna djeca kiše. Vidjevši usahlost biljaka i životinja, Bog je odlučio stvoriti prvu rijeku. No rijeka se stalno izlijevala izvan svojih obala. Prvi put, Bog se uplašio da će stvaranje prkositi Stvoritelju. I posumnjao je da je rijeka naučila sanjati. Oni koji sanjaju, kušaju okus vječnosti. A to je isključiva povlastica božanstava...”
Postani član Frakturina Loyalty kluba i odmah osvoji 300 bodova na svom računu!
Preuzmi aplikaciju, skupljaj bodove i otključaj posebne pogodnosti, ekskluzivan sadržaj i jedinstvene prilike rezervirane samo za članove.
Bodove prikupljaš kupnjom, otvaranjem push notifikacija, dolascima na promocije i Festival svjetske književnosti te na druge načine. Za svakih potrošenih 10 centi dobivaš 1 bod, a 100 bodova vrijedi 1 euro. Više detalja potraži u aplikaciji.
Posjetite nas! Kneza Mislava 17, Zagreb
KAMO BISTE TREBALI OTIĆI UKOLIKO ŽELITE SLAVITI KNJIŽEVNOST
Za vas smo pripremili kratki vodič za najveće književne festivale u Hrvatskoj i svim zemljama koje su nekada bile u sastavu Austro-Ugarske Monarhije
Piše: JULIA OČIĆ
Književnost je bez imalo sumnje već godinama sredstvo koje povezuje brojne narode, kulture i tradicije. Bilo putem prijevoda književnih djela, bilo putem susreta s autorima, urednicima, prevoditeljima i kritičarima, ona nam neprestano otkriva nove svjetove i obogaćuje nas raznim novim saznanjima. Svemu tome svakako pridonose i književni festivali te različite književne manifestacije koje se održavaju u brojnim svjetskim državama. Upravo zbog toga, za vas smo pripremili kratki vodič za najveće književne festivale u Hrvatskoj i svim zemljama koje su nekada bile u sastavu Austro-Ugarske Monarhije (to su redom Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Austrija, Mađarska, Italija, Češka, Slovačka, Rumunjska, Ukrajina i Poljska), a sve to kako bismo vam pokazali kamo biste trebali otići ukoliko želite slaviti književnost.
Krećemo, naravno, od Hrvatske koja, iako površinom nije velika, sadrži čitav niz fantastičnih književnih događaja. U Zagrebu se svakog rujna tako održava Festival svjetske književnosti, koji već 13 godina dovodi najveća imena europske, domaće i regionalne scene te sadrži više od 30 programa, promocija i rasprava.
Nastavak na sljedećoj stranici
Posebnu književnu čaroliju krije i Pula, gdje se od 1995. godine svake zime održava Sa(n)jam knjige u Istri, najveći autorski sajam knjiga u Hrvatskoj te jedan od najvećih festivala u široj regiji. Smatra se jednim od najoriginalnijih kulturnih događaja u zemlji, a u programima sudjeluju brojni autori, urednici, prevoditelja i književnih kritičara. U Rijeci se pak održava Vrisak, riječki sajam knjiga i festival autora, koji se održava u rujnu svake godine i koji također privlači brojna velika imena i nudi bogate programe. Ljubitelje poezije zasigurno će privući pjesnička manifestacija Goranovo proljeće koja je utemeljena 1964. godine u spomen na velikog hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, a održava se 21. ožujka u njegovom rodnom Lukovdolu. Tu je isto tako i Stih u regiji, međunarodni festival poezije koji se održava u Zagrebu, Đakovu i Vrbovcu, a od događaja fokusiranih na prozu potrebno je izdvojiti i Festival europske kratke priče, jedan od prvih festivala u Europi posvećenih ovoj književnoj formi.
U susjednoj Sloveniji se pak svake godine održava Međunarodni književni festival Vilenica, osnovan 1986. godine, čiji vrhunac svake godine predstavlja dodjela Međunarodne književne nagrade Vilenica, među čijim su se dobitnicima do sada našli Milan Kundera, Adam Zagajewski, Karl-Markus Gauss, Mircea Cărtărescu, Dubravka Ugrešić, Jurij Andruhovyč, Miljenko Jergović i brojni drugi. Ističu se također Slovenski književni sajam i festival u Ljubljani, ali i Festival Fabula, jedan od najznačajnijih književnih festivala u Sloveniji te jedan od vodećih književnih događaja u regiji i šire. U Bosni i Hercegovini ističe se Bookstan, međunarodni festival književnosti koji se svake godine održava u Sarajevu. Uz njega se u Sarajevu izdvaja i Sarajevski sajam knjiga, a posebno se ističe i festival Imperativ u Banjoj Luci, zamišljen kao platforma koja okuplja i stavlja u dijalog poznate pisce iz regije te podiže svijest o čitanju i promiče nove naslove vrijedne pažnje. U glavnom gradu Srbije se pak svake godine održava Međunarodni sajam knjiga u Beogradu, jedan od najstarijih književnih događaja u regiji, a ističe se i Krokodil festival, punog naziva “Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju. U Novom Sadu može se posjetiti i Prosefest, međunarodni festival proze. Među najvećim književnim događajima u Crnoj Gori svakako se izdvaja Međunarodni festival književnosti u Podgorici, koji centar grada pretvara u veliku pozornicu književnosti, stvaralaštva i inspiracije, uz susrete s brojnim piscima iz zemlje, regije, ali i čitave Europe. Ukoliko se netko nađe u Austriji tijekom jeseni, svakako bi trebao posjetiti književni festival Literatur im Herbst, što u doslovnom prijevodu znači “književnost u jesen”. Vrijedilo bi posjetiti i Međunarodni književni festival u Leukerbadu, koji se održava u resortu u planinama iznad Leukerbada te je ispunjen brojnim književnim promocijama, raspravama i međunarodnim susretima. Jedan od najvažnijih kulturnih događaja u Ma-
đarskoj svakako je Međunarodni festival knjige u Budimpešti koji godišnje posjeti otprilike 70.000 posjetitelja. Udruga mađarskih izdavača i knjižara također svake godine organizira i Tjedan knjige u Budimpešti, najveću proslavu suvremene mađarske književnosti na otvorenom koja se održava na Trgu Vörösmarty, Trgu Vigadó i šetalištu uz Dunav.
Brojnim književnim i kulturnim festivalima može se pohvaliti i Italija, gdje se najviše ističe Međunarodni sajam knjiga u Torinu (tal. Salone Internazionale del Libro di Torino), na kojem je zabilježeno više od 300.000 posjetitelja. Svake godine jednog se autora poziva kao počasnog gosta te se priprema i posebna izložba posvećena zemlji iz koje počasni gost dolazi. Posebno se ističe i BookCity Milano, festival koji Milano pretvara u veliku pozornicu, čiji su reflektori usmjereni na svijet knjiga i čitanje te brojne susrete s autorima i književne promocije. Ukoliko se netko zatekne u Češkoj, svakako treba posjetiti Praški festival pisaca, na kojem su do sada nastupala brojna međunarodna književna imena, kao što su John Banville, Lawrence Ferlinghetti, Salman Rushdie, Irvine Welsh, William Styron i Nadine Gordimer. Ističe se i Svijet knjige u Pragu, međunarodni sajam knjiga i književni festival koji predstavlja jednu od najvećih proslava knjiga u Češkoj.
U Slovačkoj se pak posebno ističe Festival knjige u Bratislavi (BRaK), čija je glavna ambicija predstaviti vjerodostojnu sliku produkcije knjiga, s naglaskom na onaj dio izdavaštva koji nije isključivo vođen zahtjevima i očekivanjima potrošačkog tržišta.
Posebnu pozornost u Rumunjskoj privlači Književni festival Gaudeamus u Bukureštu, koji uključuje brojne popratne programe, a izdvaja se i Međunarodni sajam knjiga u Transilvaniji, koji također privlači brojnu internacionalnu publiku.
U zapadnoj Ukrajini se pak svake godine održava Book Forum Lviv, međunarodni književni festival u Lavovu, koji opstaje čak i tijekom rata te time dokazuje da književnost može pronaći svoj put do publike i u onim najtežim vremenima. Mjesta u Lavovu ima i za poeziju, što dokazuje pjesnički festival Zemlja pjesnika (ukr. Zemlya poetiv), također jedan od najvažnijih u tom dijelu zemlje.
Nimalo ne zaostaje ni Poljska, koja se može pohvaliti Big Book Festivalom u Varšavi, koji svake godine okuplja više od 150 gostiju te više od 10.000 posjetitelja, ali i festivalom Miłosz u Krakovu, koji je primarno orijentiran prema poeziji i promoviranju poljskog književnog nasljeđa. Najveći je ipak Conrad Festival, također u Krakovu, koji se smatra najvećim književnim festivalom u srednjoj Europi, a svoje ime duguje poljsko-britanskom romanopiscu Josephu Conradu. Naravno, gotovo je nemoguće u jednom tekstu obuhvatiti sve književne manifestacije u navedenim državama, ali ako se zateknete u nekoj od njih, spomenuta događanja svakako se ubrajaju u ona koja nikako ne smijete propustiti.
Roman prvijenac višestruke
narativne strukture
Napeti kriminalistički triler prepun neočekivanih obrata, ali i gotovo lirskih opisa Dalmatinske zagore.
Prošlo je dvadeset i pet godina otkako je Anja Jukić svoje rodno mjesto zamijenila hodnicima ženske kaznionice u Požegi. Svoju obranu tada je temeljila na šutnji i nikada nikome nije otkrila motive stravičnog zločina koji je počinila davne 1999. godine. Nekoliko dana nakon odslužene kazne i povratka u rodni kraj, njezino beživotno tijelo pronađeno je na dnu bunara pored mjesnog groblja u Ugljanama.
Je li motiv njezina ubojstva svojevrsna kazna za ono što je počinila u prošlosti?
Odgovor na to pitanje moraju pronaći inspektori splitske kriminalističke policije Marko Novak i Irena Vidović.
Skriveni u tišinama, Bartul Vlahović, Naklada Fragment, 2025., kriminalistički triler
Roman Skriveni u tišinama donosi slojevitu i mračnu priču smještenu u slikovito i poviješću bogato okruženje Dalmatinske zagore. Osim što ima intrigantnu kriminalističku osnovu, roman se bavi i mnogim društvenim pitanjima koja su u srži univerzalna: disfunkcionalnošću obiteljskih odnosa, položajem žena u ruralnim krajevima, predrasudama, posljedicama traumatičnih događaja te unutarnjom borbom između pravednosti i moralne kompleksnosti.
Atmosfera dalmatinskog ruralnog područja, misteriozne okolnosti koje prožimaju davno zaboravljene slučajeve i klupko duboko ranjenih likova koje se svakom stranicom sve više otpetljava, ovaj roman čine neizvjesnim do samoga kraja.
Psihološki triler koji briše granicu između istine i krivnje
Što si sve spreman učiniti kad je jedini izbor – preživjeti?
Matija Maroš sasvim je običan tip, mladi arhitekt s Trešnjevke, tih i povučen. Poslovni put na otok svog djetinjstva odluči spojiti s odmorom, uz pokoje piće na terasi svoje obiteljske kuće u Modroj uvali. Njegov otok mirna je i pitoma sredina, ljetnih mjeseci omiljena turistička destinacija.
Na nagovor najboljeg prijatelja i kolege, Matija prisustvuje lokalnoj zabavi na jednoj od otočkih plaža. Tamo upoznaje Lenu, zavodljivu Francuskinju koja traži nekoga s kim bi proslavila rođendan.
Nekoliko sati zabave, pozamašna količina gin-tonika i jedan ecstasy navest će ih na kobnu pogrešku. Pogrešku koja će njihov odmor pretvoriti u noćnu moru iz koje nema izlaza.
Zločin dolazi s kišom…
Otok postaje sve manji i manji, steže se u namjeri da ih zatvori, sveže, uguši…
Priče iz zemlje i svijeta, Zoran Teofilović, Naklada Fragment, 2026.
Nikada nisam zaustavila vlak, Slobodanka Boba Đuderija, Naklada Fragment, 2026.
Ja sam Edi... i to je dovoljno, Edi Kiseljak, Naklada Fragment, 2026.
Piše: JOSIP MLAKIĆ
Kada je prije petnaestak godina gostovao u Hrvatskoj,poljski pisac Andrzej Stasiuk izrekao je par iznimno zanimljivih teza.Zanimljiva je,primjerice, njegova usporedba srednjoeuropske i zapadne književnosti: po njemu,srednjoeuropska književnost okrenuta je više prema svijetu i samoj stvarnosti,dok je zapadna više orijentirana na samu sebe,te joj“prijeti opasnost da uskoro samu sebe proguta”.Drugu njegovu tezu vrijedi navesti u cijelosti:“Dugi niz godina u komunizmu smo živjeli u velikom iščekivanju i žudnji za Zapadom,koji nam je bio nedostupan i u koji nismo mogli putovati.Za tog čekanja duboko smo zaronili u kulturu Zapada.Nismo bili tamo, ali smo funkcionirali u imaginarnom Zapadnom svijetu. I kada nam je konačno postao dostupan,interes je opao.
Začudna varijanta nizozemskog magijskog realizma
Svijet romana Gerbranda Bakkera dijeli više zajedničkih motiva, od kojih je najznačajniji pokušaj bijega aktera iz svojih dosadnih života
Danas mi je na Zapadu dosadno jer imam dojam da je sve što tamo mogu vidjeti davno opisano i da je Zapad strašno iscrpljena tema.Recimo,prekrasna harmonija civilizacije,kulture i prirode uToskani mi je nakon tjedan dana stvarala mučninu.”U tom smislu,Stasiuk navodi kako na Zapad odlazi kao pisac,da bi od pisanja ponešto i zaradio, ali da mu je mnogo veći intelektualni izazov,primjerice, putovanje u Albaniju.Ono što daje vjerodostojnost i težinu Stasiukovim riječima jest činjenica da se radi o piscu čija se djela prevode na Zapadu,a koji je,izgleda,pomalo imun na književnu slavu.Pukotine u Stasiukovim tezama, s kojima sam se u velikoj mjeri slagao,prvi je,barem iz moje perspektive,otvorio roman“Gore je tiho”nizozemskog pisca Gerbranda Bakkera,koji sam pročitao nekoliko godina nakon Stasiukova intervju.
Nastavak na sljedećoj stranici
Riječ je o velikom romanu koji praktički ne govori ni o čemu. Bakker je, barem sam ja stekao taj dojam, svojom nepretencioznošću i minimalizmom zapravo vratio poljuljanu vjeru u moć književnosti kao estetske kategorije. (U međuvremenu, mitski se Zapad u potpunosti i, rekao bih, nepovratno izmijenio. Umjesto Stasiukove “prekrasne harmonije civilizacije, kulture i prirode”, gledamo snimke iz Ukrajine, Gaze, Irana... Kunderovska nepodnošljiva lakoća s kojom Zapad danas relativizira smrt više od stotinu iranskih djevojčica, dok se Gaza i tragedija palestinskog naroda pretvorila u poligon jeftinog i plitkog aktivizma, da navedem dva najsvježija primjera, pomalo, svojom bešćutnošću, lede krv u žilama. Europska književnost, kao rezultat toga, ne bi više trebala biti “dosadna”, čime Stasiukove teze pomalo padaju u vodu.) Gdje leže korijeni Bakkerova minimalizma? Bakker, koji je po struci licencirani vrtlar, tvrdi kako su pisanje i vrtlarstvo kompatibilni. Ova zavodljiva teza može se primijeniti i na njegovo stvaralaštvo, koje se, čini mi se, svodi na pomno uklanjanje viškova, “korova”. “Te dvije stvari dobro funkcioniraju zajedno. U jesen, kada grabljam mrtvo lišće, mogu to raditi satima – jednom sam čak i poremetio hrpu koju sam napravio kako bih mogao nastaviti grabljati. Zvuk je tako divan: omogućuje vam da razmišljate podsvjesno, u podsvijesti”, izjavio je jednom. Ovu tezu potvrđuje još jedan detalj iz Bakkerove biografije. Prije nego što je objavio roman “Gore je tiho”, Bakker se bavio raznim prekarnim poslovima. Među ostalim je radio i titlove za američku sapunicu “Smjeli i lijepi”, koja je prikazivana na nizozemskoj televiziji. To svoje iskustvo opisao je na sljedeći način: “Oni brbljaju i brbljaju, ali imate
Gerbrand Bakker (1962.) studirao je nizozemski jezik i literaturu i diplomirani je vrtlar. Autor je etimološkog rječnika nizozemskog jezika. Između ostalih priznanja, njegov prvijenac ‘Gore je tiho’ nagrađen je uglednom književnom nagradom IMPAC Dublin (2010.) i objavljen u 20 zemalja
Prije nego što je objavio roman ‘Gore je tiho’, Bakker se bavio raznim prekarnim poslovima. Između ostalog radio je i titlove za američku sapunicu ‘Smjeli i lijepi’, koja je prikazivana na nizozemskoj televiziji. To svoje iskustvo opisao je na sljedeći način: ‘Oni brbljaju i brbljaju, ali imate samo sedam sekundi za titl na ekranu. To me je ‘Smjela i lijepa’ naučila. Naučio sam izostavljati stvari’
samo sedam sekundi za titl na ekranu. To me je ‘Smjela i lijepa’ naučila. Naučio sam izostavljati stvari.” Ovakav pristup neodoljivo podsjeća na praksu američkih minimalista, poput Raymonda Carvera, koji na zidu ispred pisaćeg stola imao zalijepljen komadić papira na kojem je pisalo: “Bez trikova.” “Piscima ne trebaju trikovi i štosovi, pa čak ni elementarna potreba da budu najpametniji na svijetu. Kad osjeti da bi mogao ispasti glup, pisac bi povremeno trebao biti sposoban stati i zagledati se u nešto - zalazak sunca, staru cipelu - s osjećajem apsolutnog divljenja”, zapisao je Carver u svojoj autopoetičkoj knjizi “Krijesovi”. Gerbrand Bakker, nizozemski pisac rođen 1962. godine, postao je svjetski prepoznatljiv nakon što je za svoj debitantski roman “Gore je tiho” 2010. godine dobio Međunarodnu književnu nagradu Impac Dublin, najprofitabilniju međunarodnu pojedinačnu književnu nagradu na svijetu, s nagradom od 100.000 eura. Nagrada je jedinstvena i po tome što javne knjižnice diljem svijeta nominiraju naslove za koje smatraju da bi trebali pobijediti. Također, važno je spomenuti hrabrost žirija, koji iz godine u godinu otkriva nova, velika imena svjetske književnosti. “Gore je tiho”, primjerice, bio je treći uzastopni debitantski roman koji je osvojio tu nagradu, nakon romana “Čovjeka koji je pao” američkog autora Michaela Thomasa i “De Nirove igre” libanonskog pisca Rawija Hagea. Bakkerov roman, koji je na engleski preveden pod naslovom “Blizanci”, predložile su knjižnice u Amsterdamu, Haagu, Utrechtu i Eindhovenu. Žiri je u svom obrazloženju Bakkerov minimalizam opisao kao “tiho majstorstvo”: “Tihim majstorstvom priča privlači čitatelja. Pisanje je prekrasno: suzdržano i jasno, te prožeto detaljima seoskih ritmova u hladnom, vlažnom nizozemskom krajoliku.” U hrvatskom prijevodu dostupna su tri Bakkerova romana: “Gore je tiho”, “Obilazak” i, najnoviji, “Frizerov sin” koji je objavljen prošle godine. Sva tri romana objavila je Fraktura, prva dva u prijevodu Maje Weikert, dok je “Frizerova sina” prevela Romana Perečinec. Ideju za roman “Gore je tiho”, Bakker je dobio 2002. godine, tijekom odmora na Korzici.
Razmišljao je o sinu koji bi mogao “učiniti nešto strašno svom ocu”. Od prvotne ideje do završne verzije romana prošle su četiri godine. Bakker je, po vlastitom priznanju, bio frustriran jer se dugo vremena nije pomaknuo dalje od osnovne ideje romana. “Mjesecima mi je to ostalo u mislima i bio sam toliko frustriran – ništa se nije događalo s tom idejom. Onda sam jednostavno sjeo i počeo pisati. Nisam znao kamo idem, jednostavno sam počeo – za mene je to dobar način pisanja”, izjavio je. “Gore je tiho” obrađuje teme poput usamljenosti i izolacije u suvremenom svijetu. Važan segment romana jest i tematiziranje duboko ukorijenjenog osjećaja dužnosti. Glavni je junak romana Helmer Van Wonderen, koji je ujedno i pripovjedač, koji je bio prisiljen, tridesetak godina ranije, vratiti se s fakulteta, gdje je studirao književnost, na obiteljsku farmu u pustom nizozemskom selu, u kojem vrijeme kao da je stalo, nakon što mu je brat blizanac Henk smrtno stradao u prometnoj nesreći. “Henk i ja rođeni smo 1947., ja sam nekoliko minuta stariji. Prvo su mislili da nećemo doživjeti sljedeći dan (24. svibnja), ali majka nije prestala vjerovati u nas. ‘Žene su stvorene za blizance’, navodno je rekla kad nas je prvi put dojila. Ne vjerujem u to, zvuči više kao jedna od onih primjedbi koje isplivaju iz većeg sklopa događaja i izjava – u to je vrijeme, naravno, rečeno puno toga – i koje s vremenom preostanu, same, izvan konteksta, pri čemu je najvjerojatnije riječ o izvrtanju nečeg što je rekao otac, ili liječnik. Majka sama vjerojatno je malo toga rekla”, stoji na jednom mjestu u romanu. Helmer na zidu sobe ima uokvirenu kartu Danske, zemlje koja za njega predstavlja prostor bijega od sumorne i predvidive svakodnevice: “Otišao sam na pašnjak brojiti ovce. Kad ugledam ovcu, uvijek sam pomalo potišten. To su tako žalobne životinje. Često mislim na tri ovce koje sam prodao da bih kupio zemljovid Danske, prije svega zato što čak nisam ni pogledao koje tri ovce prodajem. (...) Mislim na Dansku dok s drugim dijelom u rukama silazim stubama.”
Helmer živi na farmi sa strogim i autoritarnim ocem, s obzirom na to da mu je majka umrla nekoliko godina nakon brata. Odnos između
oca i sina hladan je i napet, jer je Helmer uvijek mislio da je njegov otac više volio njegova brata, koji je trebao preuzeti farmu. Helmer se nikada nije oženio i bio je vezan za farmu svih tih godina, muzući mliječne krave dva puta dnevno, svaki dan desetljećima. Njegov otac na samrti leži na katu obiteljske kuće: “gore” iz naslova romana odnosi se na sobu u kojoj umire Helmerov otac. Helmer susreće bivšu djevojku svog brata blizanca, koja ga moli da joj pomogne brinuti se za njezinog tinejdžerskog sinatakođer po imenu Henk - koji je, za razliku od Helmera, bezbrižan i bez osjećaja odgovornosti. Neočekivani dolazak treće osobe u kuću mijenja stvari i prisiljava Helmera da razmisli o svom odnosu s ocem i pokojnim bratom te ga tjera na razmišljanja o svojoj budućnosti nakon što mu otac umre. U završnici romana, nakon očeve smrti, Helmer, pokušavajući pobjeći od samoga sebe i dati smisao svom životu, odlazi u Dansku. Glavno obilježje romana “Obilaznica”, koji je u Hrvatskoj objavljen 2016. godine, je, kao i kod romana “Gore je tiho”, minimalizam i ubitačno spor, ali savršeno tempiran ritam priče. Međutim, to nisu jedine dodirne točke između ova dva romana. I “Obilaznica” je zapravo priča o usamljenosti, smještena u pusti krajolik, u bezvremenski svijet ruralnog Walesa. Glavna junakinja i pripovjedačica romana žena je srednje dobi koja se predstavlja kao Emilie iako joj to nije pravo ime. Emilie je pobjegla iz Nizozemske, iz Amsterdama, gdje je izgubila posao sveučilišne profesorice zbog afere sa studentom, nakon što su po sveučilištu ostavljene anonimne poruke u kojima je nazivana “bezosjećajnom kučkom” koja je zavela studenta prve godine studija. Emilie je zapravo krenula u Irsku. Međutim, na putu za Irsku zaustavlja se u sjeverozapadnom Walesu, gdje unajmljuje vikendicu i tamo odsjeda. Prema Bakkerovu priznanju, “Obilaznica” je nastala iz “jako depresivnog” razdoblja u njegovu životu: “Pišem instinktivno. Nešto želi izaći. Tek sada vidim da je ova knjiga užasno mnogo o meni samom. Pišem iz podsvijesti. Ne vidim što radim.” Ime Emilie pripovjedačica je preuzela od pjesnikinje Emily Dickinson, čiji je portret i sabrane pjesme ponijela sa sobom iz Amsterdama.
Gore je tiho Gerbrand Bakker, Fraktura. Prijevod: Maja Weikert
Obilazak Gerbrand Bakker, Fraktura. Prijevod: Maja Weikert
Nastavak na sljedećoj stranici
Usprkos tome što se Europa od 2006., kada je objavljen roman ‘Gore je tiho’, do danas, do najnovijeg prevedenog romana Gerbranda Bakkera ‘Frizerov sin’, koji je izvorno objavljen 2023., promijenila do neprepoznatljivosti, književni svijet Gerbranda Bakkera ostaje isti. Njegovi likovi kao da žive u paralelnom svijetu, do kojih slabo ili gotovo nikako ne dopiru odjeci stvarnosti u kojoj žive
Društvo na usamljenom seoskom imanju pravi joj samo deset bijelih gusaka, koje jedna po jedna misteriozno nestaju, što kod Emilie dodatno raspiruje strah i neizvjesnost. (Američki prijevod romana i nazvan je po ovom motivu: “Deset bijelih gusaka”.) Usprkos tome što se Europa od 2006., kada je objavljen roman “Gore je tiho”, do danas, do najnovijeg prevedenog romana Gerbranda Bakkera “Frizerov sin”, koji je izvorno objavljen 2023., promijenila do neprepoznatljivosti, književni svijet Gerbranda Bakkera ostaje isti. Njegovi likovi kao da žive u paralelnom svijetu, do kojih slabo ili gotovo nikako ne dopiru odjeci stvarnosti u kojoj žive. Glavni junak romana četrdesetogodišnji je frizer Simon koji je nastavio očev posao, koji opsesivno traži odgovor na pitanje koje ga muči cijeli život, vezano za nestanak njegova oca Cornelisa koji je prije Simonova rođenja potajno spakirao svoje stvari i napustio suprugu i nerođenog sina. Kada su 1977. u strašnoj avionskoj nesreći, kada su se u zračnoj luci na Tenerifima sudarila dva putnička zrakoplova, život izgubili gotovo svi putnici, na popisu stradalih našao se i Simonov otac. Više od četrdeset godina poslije Simon, koji radi kao frizer, baš poput oca kojeg nikada nije upoznao, spreman je suočiti se s traumom očeva nestanka. Njegova majka nikada mu nije pričala ni o njihovu braku ni o njemu, ali nikad se nije ponovno udala ni imala partnera, a Simon je cijeli život osjećao da nešto skrivaju od njega. Zašto je potajice otišao na put? Zašto je ostavio ženu i nerođeno dijete? Tijelo nikada nije identificirano. Je li zaista bio u tom avionu? Uz potragu za ocem, Simon živi dosadnim i jednoličnim životom, ispijajući velike količine espreso kave, mijenjajući usputne ljubavnike, među kojima je i Pisac, sredovječni i neuspješni autor, preko kojega Bakker progovara i o književnom svijetu. Piscu je najveći uspjeh u životu tribina na kojoj je sudjelovao zajedno sa suvremenim njemačkim piscem Danielom Kehlmannom, koji ga je, kako kaže, “razoča-
Frizerov sin Gerbrand Bakker, Fraktura. Prijevod: Romana Perečinec
rao”. Pisac ironično govori i o svom književnom gostovanju u Marseillu, navodeći kako je prešao gotovo tisuću kilometara da bi govorio pred jedanaest (ili dvanaest, nisam više siguran) ljudi. I ovaj roman, kao i prethodna dva, ima ubitačno spor i dobro tempiran ritam, koji se u “Frizerovu sinu” ipak donekle ubrzava u drugom dijelu romana. Osim prepoznatljivog stila, svijet Bakkerovih romana dijeli više zajedničkih motiva, od kojih je najznačajniji pokušaj bijega sredovječnih aktera iz svojih dosadnih i jednoličnih života. Helmer iz “Gore je tiho” nakon očeve smrti napušta farmu i odlazi u Dansku, Emilie iz “Obilaska” bježi iz Amsterdama u “mitsku” Irsku, fatalno se usput nasukavši na pitoresknim obalama sjeverozapadnog Walesa, a Simonu je pak potraga za ocem i neka vrsta bijega iz stvarnosti i potrage za smislom vlastitog života. Vidljiv nedostatak emocija kod svih aktera još jedna je odlika Bakkerovih romana, kojom povremeno stvara gotovo jezovitu atmosferu, kao na primjer u romanu “Gore je tiho”, kada Helmer gotovo dokumentaristički, bez bilo kakvog uživljavanja, opisuje kako njegov sadistički otac ubija mačiće na farmi. Za svoju majku na jednom mjestu pomalo kamijevski piše: “Majka je bila nečuveno ružna žena. Za nekog tko je nije poznavao fotografija na atuli iznad kamina vjerojatno je smiješna: koščata seljačka žena ispupčenih očiju i s frizurom žene koja jednom u četiri mjeseca ide frizeru i svojski se trudi zauzeti otmjenu pozu. Ja se ne smijem fotografiji. Ona je moja majka. Ali pitao sam se zašto se otac – koji, ako ne spava, sigurno bulji u svoju dopadljivu pojavu na fotografijama iz davno prošlih dana – oženio njome. Ili ne, sad kad već neko vrijeme promatram njezinu fotografiju i mislim na čovjeka gore, pitam se zašto se ona udala za njega.” U romanu “Frizerov sin” Bakker opisuje odnos između Simona i Pisca, u kojem gotovo da nema nikakve emocionalne povezanosti, dok Simonovu homoseksualnost ni na jednom mjestu ne naglašava, kao što je to čest slučaj u romanima koji tematiziraju homoseksualnost. Sve junake zapravo povezuje ledena i gotovo jezovita otuđenost kojom Bakker na svoj način govori o Europi, koja, čini mi se, nimalo ne odudara od naše, vlastite percepcije Europe danas. Bakkerovi romani, ako je suditi po ovome, imaju i određeni alegorijski karakter i možemo ih čak promatrati i kao neku začudnu varijantu nizozemskog magijskog realizma.
Bora Ćosić (Zagreb 1932.) istodobno je srpski i hrvatski pisac, jedan od u Europi nesumnjivo najprepoznatljivijih naših pisaca u posljednjem stoljeću. Prije više godina, u njemačkom izdanju časopisa Lettre Internacional, broj 125, za ljeto 2019, objavio je važan autopoetički i portretni tekst, naslova ‘Jergović, moj potomak’. U njemu se, kroz očište moderne europske i južnoslavenske književnosti, bavi obiteljskim ciklusom Miljenka Jergovića, te piščevom društvenom ulogom i položajem u suvremenoj Hrvatskoj
Nastavak na sljedećoj stranici
Veliki doprinos sveopštem maltretiranju ljudske rase dolazi od crkve, piše Ćosić
Piše: BORA ĆOSIĆ
Ne verujem u porodicu, u tu veštačku nakupinu sasvim različitih osoba koje vezuje samo genetski kod, a ovaj im obezbedjuje tek fizički oblik i ništa drugo. Prolaze dramatične etape razvoja svakog pojedinca, da bi se domogao sopstvene ličnosti, a svejedno, različite vrste društvenog pritiska uteruju ga u onu opštu šemu koju obezbeđuje porodica. Nisu za badava svi totalitarni režimi svojatali smisao porodice, naduvavali njenu ulogu i značaj, ne bi li i vlastiti režim protumačili kao neku vrstu obogtvorene obitelji. Gnusna unifikacija sveg društvenog života, u fašista, kao i u rajskoj scenografiji socijalizma, ide na to da sopstvenu stegu opravdaju utanačenim terorom roditeljskog doma, pa kako strahujemo od rabijatnog tatice i oštrokondže matere, imamo se bojati od oca domovine i od matere Partije. Veliki doprinos sveopštem maltretiranju ljudske rase dolazi od crkve, religijski kult matere i sveg onog kazamata oko porodičnog stola sada se pospešuje kultom majke božije, ideal postaje ona štala gde se događaj tajanstvenog poroda odigrao, te sav svet čovekov lagodno se preobraća u ovčije stado, kome potreban je pastir. Bleji tako naš katolički narod, kao i
Miljenko Jergović, pesnik velikog opsega, pokazao je svoje osećanje neporodičnosti na tlu vlastite obitelji, i one opšte, društvene i državne.
Jer ne veruje ni jednoj, ni drugoj. Rođen 1966. u Sarajevu, proživeo je svojih prvih dvadeset pet ‘bosanskih’ godina do početka proteklog rata, a potom odmetnuo se u hrvatsku tuđinu, iako sam Hrvatom je bio
onaj nekatolički, muču naši muži i mužače oko svojih jasala, jer to malo kuruze, čime ih šopaju, treba takođe primiti kao dar nebesni. Traje tako sveopšti, neizbežni martirij ljudske rase, koji većinom i ponajpre odigrava se između četiri zida roditeljskog doma. Time organizovan je ovaj obruč moderne obitelji, iz koje može se izaći samo skandalom ili oboljenjem. Četiri petine duševnih bolesti korene se u porodičnom krugu, kao što dobar deo ekonomskih i moralnih problema nastaje iz istog izvora. Čak i globalni sukobi između stranaka ili čitavih država verno odslikavaju problematiku patološke pojave života, u obitelji. Antičke tragedije i elizabetanske drame vode ka Strindbergu, Flaubertu i Tolstoju, da bi se konačno difamirao ep o srećnim porodicama, koje ne postoje. Nije familija nikakva sreća katkad u ljudskom životu, pisao je naš pesnik Crnjanski, dok je u Rimu živeo, i Michelangelom se bavio, čovekom u mnogome obesporodičnom. Familije su u ljudskom životu Meduze, veli Crnjanski. Tek je međutim Andre Gide, prvi imao hrabrosti da izgovori jetko: Porodice, ja te mrzim! Nadrealisti su malo olabavili problem, bacajući se na jarryjevsku sprdačinu, Lautreamont pokazao je svoju neurotičnu srdžbu, psihoanaliza dodala je tome naučnički ton, da konačnu tačku antiporodičnosti udari naš
savremenik, Thomas Bernhard. Moj junak ovom će se svestrasno priključiti, njegova ključna ideja biće raspad obitelji, jer je svaka obitelj o kojoj se piše u raspadu, - nemoguće je pisati o neraspadnutim obiteljima. Tu je onda i Čehov, umilna ruska ptica, a tako nepomirljiva, kada o prilikama porodičnim raspravlja, i onim mutnim spregama između čoveka i žene, koje, neminovno, pre ili posle, tu mutnež pokazuju. Žena je žena. Ona je čestita, poštena, pa i dobra, ali, i pored svega toga, ima u njoj nešto što je snižava do sitne, slepe, tako neke dlakave životinje. U svakom slučaju ona nije čovek. Govorim vam kao prijatelju, kao jedinom čoveku kome mogu otkriti svoju dušu. Ja volim Natašu, to je istina, ali ponekad mi se ona čini strahovito vulgarnom i onda ne znam šta da mislim, ne razumem zašto, zbog čega je toliko volim ili bar zašto sam je voleo… veli onaj nesrećni gubitnik Andrej Prozorov, iz Tri sestre. Miljenko Jergović, pesnik velikog opsega, pokazao je svoje osećanje neporodičnosti na tlu vlastite obitelji, i one opšte, društvene i državne. Jer ne veruje ni jednoj, ni drugoj. Rođen 1966. u Sarajevu, proživeo je svojih prvih dvadeset pet “bosanskih” godina do početka proteklog rata, a potom odmetnuo se u hrvatsku tuđinu, iako sam Hrvatom je bio. Budući nigde se i dalje ne oseća doma, mjesta za mene nema ni tamo gdje živim... i nikako mi i nikad nije dobro na mjestu na kojem živim niti u vremenu u kojem živim. Ovo nije nikakav psihogram toga pisca, pa ipak od nečega se mora početi; maleni je čovek Miljenko sa dve godine ostao bez oca, kojeg žena je oterala iz kuće, a da ni kao mater nije mnogo marila za svoje čedo, pa tako budući pisac odrastao je kod djeda i bake. U život sam izašao ravno iz njezine kuhinje, i to je najvažnije što se o meni može reći, kaže Jergović. Baka zaštitila me je od roditelja, omogućivši da se sa njima suočavam kao odrastao čovjek, snažan i emocionalno od njih neovisan... Moju majku, svoju kćer, možda je zaista prezirala. Tako se lament nad nestalom staramajkom meša sa trajnim pesimizmom ovog pisca, nema nama mesta na ovom svetu, a kada ga nađemo, to je onda ona rezervna tačka, bez roditelja smo, samo uz skrb tih starih ljudi koji su nam pretci tek posredno. Nije zato čudno što pisac i ne pati zarad svoga položaja, praroditelji mu u tome mogu samo pomoći, Ovo je jedan život, pesnički, u kome, kao retko drugde, buktao je sraz sa rođenom materom, ne samo zarad toga što je ta osoba bila posebno okrnjena, te uza svu inteligenciju, odbojna, svojeglava, skoro luda. Braneći sebe od stvarnih i fantomskih ugroza, moja majka je bila spremna da me uništi. A otac? Otac me je samo uvjetno imao, piše Jergović. Osim što nije umjela imati djece, bio sam produžetak svojega oca,kojeg je istinski mrzela... Ako je igde raspravljana ta rahla veza između matere i sina pesnika, bilo je to u Prousta. Tamo se takođe adorira pesnikova pramajka, (čija sva moguća preimućstva nisam baš uspeo da razumem), ali osnovne emocije odlaze ka majci, za čijeg života nije se čak ufao nježni sin da obznani suštinu svoga dela. Sve bi se reklo da je to bio skoro nekakav edipalni spoj, jednog ustrašenog efeba i
preduzetne Jokaste, a onda, objavljenom njihovom prepiskom otkriva se kako na stvari bila je ovo, često gorka, patološka udruga s mnogo unutrašnjih sukoba, još jedan dokaz neprirodnosti pojave porodice i odnosa u njoj. Da onda, u sredini ove goleme pripovesti, jedna ličnost izgovori onu ublaženu verziju Gidea, jedan plišaniji nalaz, Bernhardov: Uostalom, obitelji su tako dosadne, čovjek samo želi da iz njih izađe. Nemački je pisac Benno Meyer-Wehlack, kao sedamnaestogodišnji dječarac na kraju velikog rata, odozgo, sa Baltika, pešačio ka svome berlinskom domu, pa ipak, kroz svu muku i jad tog bosonogog i izgladnelog puta, nije posebno žudeo za susretom sa roditeljima. Ne treba mu sad ni jedno od njih. Ne može se s njima opterećivati. Oni su prošlost, on više neće tamo. No prije svega – stari ljudi imaju svoje iskustvo, maknuli su se u sferu bora, grube, ispucale kože, žile po rukama, proređene kose na glavi. Dok hodaju, klecaju, vuku noge, pognuti su naprijed, tapkaju sitnim koracima… Kao da ga uopšte ne veseli ono porodično okolje, ispunjeno tim starcima, kamo ide, bez imalo sućuti prema pojmu roditeljskom. Potom, sledi nekakav zavet, čvrsto odlučuje da nikada neće imati kuću. Možda je taj moj mrtvi prijatelj bio nekakav poseban stvor, ponešto uvrnut, inhibiran, osujećen poviješću u kojoj se našao, svejedno, njegova visoko sofisticirana proza daje mi još jednu potvrdu: ne može se tako lako sa roditeljima, sa porodicom, katkad skoro nikako! Branko Matan, zagrebački pisac, dugogodišnji urednik progresivnog časopisa Gordogan, vodio je ratni dnevnik 1991-1993, pun ogorčenosti događajima koji su se oko njega odvijali, ali sa jasnim uvidom o stanju okolnih ljudi, pa valjda i ljudi uopšte, šta je to u glavama naših bližnjih? Žive među nama, po svemu podsećaju na nas, pozdravljaju nas ljubazno na ulici, čitaju iste novine, za uzbune sjede u istim skloništima, imaju novaca ili nemaju, vole dobro pojesti, kada je hladno, zima im je, sveučilišni su profesori, ili nisu, u džepu su im ključevi stanova poput naših, a potpuno su nam stranci, nepoznata bića u čijim glavama caruje neshvatljivo crnilo, roje se ose bolesnih misli, kupaju se u strastima o kojima čak niti naši najneobičniji snovi ne znaju ništa… Došao je onda i ovaj naš pisac, Jergović, takođe u nedoumici spram čovekove rase, posle svega počinjenog u nedavnom ratu, vratio se u Sarajevo, grad svoga rođenja, da raskući dom gde je živeo, jer naše je vrijeme isteklo. a onde, pretura on, ne samo po ladicama punim mrtvih stvari, no i po tačkama svoje prošlosti, najpre onima, gde se sudarao sa ostacima porodice, najpre sa roditeljstvom, koje ga je pritiskalo. Čak i posle već napisane knjige o tome, Jergović je nedavno nadodao kako godinama sam se nakon 3. prosinca 2012. nakanjivao i snebivao nad tim da uđem u kuću na Sepetarevcu i započnem
razabiranje, selidbu stvari iz mrtvoga doma. Da mi je, zamišljao sam, da unajmim nekoga pa da zapali tu kuću, zajedno sa svim stvarima u njoj, ili da je dinamitom digne u zrak, pa da konačno budemo gotovi. Nikad više, mislio sam, ne bih se više uspeo uz Sepetarevac, što bi me onda oslobodilo i obaveze da odem u taj grad, Neko drugo Sarajevo imao sam u glavi i u tekstu, gradio sam ga, razvijao i nadograđivao, a ovaj stvarni grad, s tim fatalnim brdom, a na vrhu njega mrtvim domom na Sepetarevcu, tom je Sarajevu, kao i meni samo stvarao smetnju. Zašto najzad, da ovaj premeštaj uzme na sebe, u ime svih koji su mu činili obitelj? Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. Knjiga koju nazvao je Selidba, dokument je o ljudskoj seobi u neko drugo područje, novo i tuđe, a da ono, koje je napuštao ništa manje tuđe mu nije bilo. Posvuda ovdje, i u svemu, niče nešto sa čime se ne mogu sravniti ni usporediti. Iz kulisa moga svijeta, koje nastanjuju moji duhovi, niče novi svijet koji je, da se tako izrazim, protiv mene. Oni koji sumnjičavo prate povremene kavge ovog pisca, njegovu katkad naprasitu isključivost i sukobljavanje sa ljudima koji bi mu možda bili bliski, moraju znati, u pitanju je jedno skoro odbačeno dijete doktora Dobre Jergovića i pomućene Javorke Rejc, koga je, uza sve, podojila muslimanka nepoznatog imena i prezimena.
Nastavak na sljedećoj stranici
Bora Ćosić i Miljenko Jergović 2019.
Tako se njegovoj mešanoj krvi, hrvatskoj, nemačkoj i slovenačkoj, ima dodati mlijeko iskoni od jedne anonimne bosanske dojilje. Zadojen međutim, bio je on nekom nepokolebljivom istrajnošću koja, valjda, niče posebno kod dece razdvojenih roditelja i u prilikama rahlih, raskrojenih, rasutih obitelji. A svaka je to, samo ove podmukle udruge prelaze preko svega, jedino da bi se zadržala njihova formalna arhitektura, njihovi dvori sagrađeni od peska i paučine. Pesnik je tako uvek obezroditeljen, makar ne bio Baudelaire, jer ni očuh nije ništa gori od zvaničnog oca, osim što oba nepotrebni su da bi svetsko cveće zla izašlo na videlo. Pesnik, siroče života, čak i kada nije Hans Castorp, upućuje se tako u svet da bi ga razarao svojom pojavom, u nekoj akciji, jedino dostojnoj ljudskog života. Jer svet može biti samo nasuprot čoveku, čovek naspram svetu, a ne da se u njemu nastanjuje, ugodno, a jalovo. Drugo tvrdo stajalište ovog pisca njegova je samoća. Usamljenost nikad ne znači da naokolo nema drugih. Moja usamljenost sastoji se od mnoštva onog što bih nekome htio reći, ali ne mogu jer nema načina da me razumije. Kao da između mene i svijeta postoji jezički problem. Taj jezički problem usred zajedničkog jezika je usamljenost. Ova dolazi od proste činjenice da jezik pisca nikada nije onaj, njegovih čitalaca, pa oni sami, čitajući, imaju izvesti prevod tog čitanog na svoj vlastiti govor, nepesnički. Otud, svoju samoću taj pisac nije baštinio samo biološki, koju mu je djed ostavio u nasljeđe i koju prepoznajem u sebi kao svoj zlatni gen i ključ identiteta. A ipak, i jeste. Mnogo toga upio je od njega, mimo svake rođačke spone, više kao srodnost nekog bliskog bića, od toga djeda, umnog polihistora, melanholika i životnog gubitnika, koji u mladosti okušao je i ratni poraz, služeći u gubitničkoj armadi, austrougarskoj. A evo kako njegov unuk, preturajući davne spise u svojoj konačnoj seobi iz prošlosti u sadašnjost, veli povodom djedove povijesti, prija mi otkriće da se i to zbilo u porazu....Treba se učiti svome porazu... A kako poraz prirodno je stanje pesničkog života, onda i gubitništvo, životno, Miljenkovog djeda, ima pesnički prizvuk.Boraveći sam na svetu, pesnik ima kročiti svojom stazom, ma kako uska i tegobna bila. Imao je Miljenko tri ili četiri godina, ali pamti kako je tada, u koridoru njihovog stana prostirao se tepih, siv i mrgodan, sa dve crvene crte koje su ga ivičile sa strane, pa veli kako, hodajući po njemu, uvek se trudio da ide sredinom, pravo, te da nikad ne zapne bosom nogom o onu crvenu crtu, graničnu. Mislim da me nitko tome nije naučio, nego mi je, kao i toliko toga drugog na početku, samo došlo. Zato što pesnik sve mora naučiti sam, posebno onaj koji se smatra inokosnim, bez roditelja, a čemu zapravo ionako teži. Jer on se već unapred odriče i vlastitog roditeljstva, do kojeg mu nije. Nikada, ni u jednom trenutku u životu nisam poželio biti nekome otac, s obzirom da ni vlastito detinjstvo nisam dovršio...(U slučaju ovog čovjeka, nasljednika španjolske gripe i trajno oštećenog srca - djedovogmeđu svim porodičnim srcima, neće biti sljedećih generacija, jer on je bez djece i bez ikakve želje i potrebe da na neke buduće ljude u obliku identiteta prenosi svoje frustracije.) Mislim da je i bolje potomcima pesničkim, da ih nema. Šta je mogao sin Nabokov sa sobom, do da juri motornim čamcem u neku nepoznatu daljinu. A tako bi i sa mnogim drugim. Sin pesnikov ima se roditi na sasvim drugom mestu i od potpuno drugog tkiva.
Pesnička deca usvojenici su, tek tako mogu potom i sami biti pesnici. Može se priroda ovog pisca učiniti nekom takođe bešćutna, lišena emocija, a ona, međutim samo tačno i beskompromisno ocrtava pravo stanje stvari među ljudima. Čak i ono, između roditelja i dece. Umirući, Miljenkova mati bila je daleko od svoga sina, čuli su se samo na kratko, povremeno, telefonom. Oprostili smo se onako kako smo i živjeli. Suvišni jedno drugom. Samo majušna pojedinost donosi kratku ispravku tom gorkom osećanju. Odlažem fasciklu s pismima i tražim ono što je oduvijek čuvala u važnoj ladici... negdje bi tu trebao biti komadić gaze, a u njemu mumificiran komadić ljudskog tkiva, nalik iskrzanom konopčiću. To je pupčana vrpca koja me je povezivala sa njom. A zapravo, ko je odredio da one ključne emocije čovekove imaju pripasti samo drugom čoveku, ljudima? Gazim kroz snijeg do koljena, u jednom mi je džepu ljepljiva traka, u drugom škare, pod rukom izrezan komad folije. Jer, doista, upravo spašavam život trešnji koju smo zasadili prije pola godine. Zašto to činim? Bit će zato što sam se sa njom saživio. Ništa mi nije rekla, stabla ne govore, niti mi se mačje umiljavala oko nogu, gledala me kao udomljeni pas lutalica, stabla se ljudima ne umiljavaju, stabla su uglavnom nijema, u se zatvorena, pa ipak sad gazim kroz snijeg i nepodnošljiva mi je pomisao da bi se malenoj trešnji nešto moglo dogoditi. Bit će da u njoj ima nešto s čime se identificiram. Kao što se, recimo, s većinom ljudi ne bih identificirao...To stabalce je usamljeno. Zato mi je tako do njega stalo. Biti piscem, to znači biti fundamentalno osamljen, otud izlaze sve njegove očekivane ili neočekivane osobine, njegova sumnjičavost, opreznost, stegnutost. Onaj hod sredinom tepiha, bez skretanja, katkad i nepravedno sektaštvo. Koliko puta ušao je Jergović u nekakav okršaj, s neprijateljem se ne mirim ni oko manjih stvari, čak i kada to nije trebalo. Možda se sva njegova polemička strast uvek odnosi na onu sukobljenost, trajnu, sa materom. Klasičan sraz između oca i sina, već u antici razmera dramatskih i tragičnih, ovde se upravlja ka materi, kao bližem roditelju, Jergoviću nepotrebnom, čak ometajućem. Kakve sve povode pronalazio je on da ovu sukobljenost obznani, utvrdi i opravda. Bila je ta Javorka Rejc moguće posebno neuredna i šlampava u dnevnim poslovima, kao što ni njen sin nije bio uvek i do kraja rigidan po svojim potezima, pa ipak, ta materina neurednost u njegovom štivu poprima goleme razmere, zdrava kao dren, luda i nesretna, a svejedno u onoj traljavosti, za Miljenka nepodnošljivoj, činilo mu se da se nekim čudom, Sarajevo svelo na mjeru njezine neurednosti, pa je čak i svoj rodni grad opanjkao tako što je u mutnim okolnostima te poluistočnjačke varoši prepoznao sav košmar koji je vladao u materinom domu. Kada pronalazim i najsitnije povode za sinovljevsku netrpeljivost prema roditeljki, ponovo pomišljam da se u tome krije sav njegov otpor prema svetu koji ga okružuje, mati bila je taj svet, ti drugi koji su za njega pakao, kao i za Sartrea. Nema pomirenja između sveta i Jergovića, jer najpre, u svetu postoje tolike pregrade, zasadi, predrasude, koje, neka i postoje, ali o kojima treba raspravljati, razobličavajući ih. Kao da u svetu ima previše onih ladica, na kakve nailazio je dok je nekadašnji dom raskućivao, a koje ispunjavane su bile samo neutešnim smećem prošlosti, znacima besmisla kojim ljudski život protiče. Možda bi njegov tok mogao biti
lepši i pametniji, makar ni Jergović, kao ni bilo koji pesnik, ne zna kako bi se to postiglo. Jer pisanje postoji zarad potrage za nekom boljom solucijom, uvek neuspešne, pa da bi uspešna bila, sa pisanjem bi bilo završeno. Na toliko mesta ovaj je pesnik vodio boj jezičkim putem, otkrivajući šta sve u tim minijaturnim nakupinama slova, nerazumljivim samim po sebi, krije se. I nekako mi se čini da bi razlika između kave i kafe u ovom jeziku trebala biti očigledna. Razlika između v i f, to je razlika između zapada i istoka, između Italije i Orijenta. (Vredno je zapaziti vidovit nalaz, lingvistički, ovog pisca, u analizi jednog soneta Skendera Kulenovića, u kome ne čujete da se radi o sonetu, niti vam se uopće čini da je u njoj jezik uobručen ili zasužnjen ikojom vanjskom formom.Velika poezija prepoznaje se po tome što se doima starijom od forme u koju je salivena, i što iz nje jezik izvire i nastaje umjesto da se ona jezikom služi. Ovde kao da se Miljenko domogao fundamentalnog nalaza Saussurea, njegove skepse prema oblicima jezika, istovremeno osetivši da poezija uopšte ne leži u tim slovima, tim rečima i tim rečenicama, no negde sasvim drugde. To drugde, nalik je onim pomislima, iskrslim u ljudskom duhu, a da još uopšte nemaju nikakav formalni okvir, no samo jesu, a da i ne znamo kakve su.) Razlike, međutim, koje otkrivao je ovaj pisac između sebe i okolnog sveta, nisu padale na taj svet sam, no na ljude koji su ga činili, na njihovo bezumno, pogrešno življenje, Jergoviću nepodnošljivo, čak i kada od toga sveta dobije katkad znake sućuti. Mati je umrla, pa svet nalazi za potrebno da mu kondolira, a upravo je to ono od čega bi pobegao, doživotna mi je nelagoda od primanja sućuti, bliža mu je ona ravnodušnost Camusovog junaka, mater je umrla juče, možda prekjuče, sve zavisi od telegrama. Potom, to ludačko osećanje sreće i radosti svetovo! Riječ je o dubokoj, ljekovitoj tuzi, koja mi je oduvijek draža od svake Božje radosti, pamtim je i od nje živim. Otkud u ovog pisca toliko gorčine, i tako malo blagodeti? Vidim, družeći se s njim, kako mnogo toga za našim skupnim stolom razlikuje se, da li su u pitanju samo razlike u ukusu, ili nekakav osobeni stav prema koječemu? Pa naša tolika bliskost u mnogih stvari, ne dvoji se tek zato što ja pijem tvrdi crni Asam, a on, meni bljutavi zeleni? Sam je ispovedio otpore koje je imao godinama, dok nije usvojio blagovanje hobotnica. Koje, kao i tolike delicije, morske, imaju za nekog dubiozan okus. A čime, baš tako, dolazi do onih posebnih zadovoljstava, ne samo na nepcu. Ne znam autora, spremnog da one prijepore između zadovoljstva i neprijatnosti tako slikovito otkrije. Najljepši okusi dolaze iz gađenja, iz nelagode, iz bola, kada je nešto ljuto, kada je gorko, oporo i smrdljivo. Kad jedem, ne bih da to bude kao da žvačem ljubičice. Njegov poriv ogroman je prema materijalu, prokazanom predrasudama, taj oksid nenadmašan u svojoj ljepoti, ta je hrdja najveće djelo ljudskih ruku, ona tačka do koje je stigla naša civilizacija. Da li je moj pjesnik otvoreni dekadent, lautreamontovski, ili tek samosvojan karakter, koji ništa, što mu ne odgovara, ne pripušta
vlastitoj duši? A ova, u tolikoj meri otvorena je tamnim stranama života, kojima Miljenko ne oprašta, nikad. Pitam se samo, kako iz ove tmurne, melanholične prirode rascvetao se toliki kup svetlih, mudrih, osvežavajućih štiva? Pa upravo tako, što iz prevelikog veselja nekog optimističkog skribenta mogu ispasti samo posije, trinje, smet; pravi tekst ljudske svesti niče iz tame, iz mudrog mraka i onih neobjašnjivih dubina koje čine pesništvo. Postoji jedna epizoda u ovoj pesničkoj seobi koja tiče se knjiga i pitanja što se postavljaju dok ih pretura. Onda se katkad odlučuje da neku od njih ponese samo zarad predrasuda ljudi prema kojem piscu, Staviću je na vidno mjesto, da me podsjeća da ne budem kao oni, da im ni u čemu ne budem sličan. Toliki je otpor ovog autora prema većini, jer većina je ta koja nosi sve predrasude sveta i sve njegove nevolje. Otuda sve njegove emocije okrenute su zanemarenim, zaboravljenim pojedincima, autističnim autorima i autsajderima. Pesnicima pomućenog zdravlja, melanholičnim i ludim. Koliko njegovih junaka u dugotrajnoj rubrici koju vodi, završilo je u kući umobolnih i na vlastitom samoubilačkom štriku. Nižu se u toj hronici začudne slike neuobičajenih postupaka i poteza pesnika tame, nerazumljivih za onaj tvrdi, bedasti građanski um. Ko bi među ovima razumeo onog
Nije zato čudno što pisac i ne pati zarad svoga položaja, praroditelji mu u tome mogu samo pomoći, Ovo je jedan život, pesnički, u kome, kao retko drugde, buktao je sraz sa rođenom materom, ne samo zarad toga što je ta osoba bila posebno okrnjena, te uza svu inteligenciju, odbojna, svojeglava, skoro luda
šašavog pesnika kada, ne znajući čak ni da vozi, kupuje automobil, pa ga ostavlja u dvorištu, van upotrebe, prateći njegovo lagano propadanje. Pamti li neko osim njega ime Dragana Kaluđerovića, genijalnog pesnika, a sišlog s uma u jedan sjajan dan. Umnog polihistora Kostu Strajnića, zalutalog u vlastiti život, kao u provinciju, gde je i bio. Koji zna da je okružen kretenima, a nema više snage da se protiv njih bori, niti da od njih pobjegne. Pokazujući da je na svetu bio i jedan poet koji zvao se Ilija Ladin. I onaj drugi, imena Simo Mraović. Još je samo Radomir Konstantinović imao pameti da se tako pomno bavi rubnim pojavama poetskim, ravnopravnim sa onima “iz sredine”. Nastajanje autsajdera pouzdan je znak da svome kraju ide kultura jednog jezika, da nestaje književnosti i njezinih vrhunaca, i započinje epoha nepismenih i okrutnih, kaže Jergović. Pa ako nije bio baš uvek raspoložen prema bližnjima na ulici, u društvu i kavani, ovaj je pisac rasuo desetine svojih tekstova, posvećenih pankerima među muzičarima, strip crtačima i glumcima krivih krvnih grupa. Tako mu jedan od važnih junaka njegovih postaje dizajner jedne stolice, a onda ona sjajna slikarka, lezbijka, koja izvela je možda prvi naslikani automobil u hrvatskom slikarstvu. Toliko toga posvetio je razočaranim emigrantima i neemigrantima koji izgubili su iluzije.
Nastavak na sljedećoj stranici
Hrvatima koji su dobro govori o Srbima, Srbima koji su se skoro osećali kao Hrvati. (Matošev doživljaj književnosti i pjesničkog pripadanja onoliko je širi od hrvatske nacije, koliko je širi njegov jezik, i posve prirodno se rasprostire preko cijele srpske književnosti./Kranjčević. Da je makar jednom lanuo na Srbe, ovih dana bismo slavili velikog svog pjesnika.)Piše on tako o svima onima koji su živeli pogrešno po mišljenju okoline, a što je bio jedini način, nepogrešan i ljudski. U jednom svetu u kome sve je izvrnuto na glavu i gde ljudsko biće u sopstvenom, čovekovom okolju, oseća samo ljudoždersku neljudskost. Nije čudno što su preci Miljenkovi, najpre djed i baka, uza sve šarenilo svog porekla, svakad i svuda osećali se tuđinima. Pa izviru novi papiri i dokumenti, koji potvrđuju ne samo to da smo se iz generacije u generaciju rađali u različitim državama čak i onda kada smo se rađali u Bosni, nego da smo u svakoj od tih država, bili stranci. Svaki od tih predaka imao je na duši to osećanje i uvijek bi se našao netko tko bi im stavio do znanja da su stranci. Postoji jedan poseban izraz za ljude s tim krimenom na sebi, kuferaši. Živeći u Zagrebu, učio sam se, i danas se učim, njihovom kuferaštvu, toj gorkoj privremenosti, vječnom i posvemašnjem progonstvu, osjećajući da svi oko mene imaju veće pravo na zrak koji dišem i zemlju po kojoj hodam. Jer hrvatski pisac Miljenko Jergović čak i u zemlji Hrvatskoj, silom mnogih okolnosti, oseća se kao kuferaš, prognanik i stranac. Doglavljuje se tako kapitalna tema koju obeležio je vidoviti naslov Camusovog romana, budući, svi ljudi su stranci na ovoj planeti, jedino oni koji slove kao prognanici, to tačno osećaju i znaju da obznane. Umeo je Jergović ovo da pokaže minucioznim analizama prepiske i zvaničnih dokumenata onih koji bili su mu preci. Tako je u jednoj molbi svoga pradjeda Josipa Rejca pronašao nečuvenu smešu pojmova i izraza, upotrebljavanih u ranijim režimima, sa onima, aktuelnim u trenutnom vremenu. Rukopis mog pradjeda kovača, lijep je i uredan, premda neispisan... ali je zanimljivo i ganutljivo kako se miješaju ekavske s ijekavskim riječima, i kako se u istoj rečenici zateknu srpska riječ i hiperkroatizirana birokratska fraza, upamćena iz austrougarskih vremena... Jer puč naše zemlje, raskol naših naroda dogodio se tu, u toj djedovskoj rečenici, što je njegov praunuk tako maestralno prikazao. Raskol, rasap i razjedinjenost među ljudima različitim i drugojačijim trajna je tema Jergovićeva. Palanačka uskogrudost, obeležena njenom filosofijom u onoj čuvenoj knjizi. Mogao je i Konstantinović, kao i Jergović pomisliti kako je najretrogradnija poslovica naša Svaka ptica svome jatu leti. Seobe, učinio je paradigmatskom, reč istočne varijante ovog pojma, Crnjanski. Njegov golemi roman razjasnio je sudbinu različitih naših naroda, sabijenih u predsoblje velike austrougarske carevine, u njene nusprostorije, iz kojih, svaki od tih naciona probao je da dođe do neke uglednije sobe ovog nepreglednog stana. To se začudo ne odnosi samo na sudbinu Vuka Isakoviča i njegovih bojovnika iz pripovesti Crnjanskog, no i na većinu
predaka Jergovićevih, stanovnika te iste nekadašnje megadržave. Upravo tamo, u Kremsa na Donau, zurio sam nedavno u mesta, kamo je, vele, pre dva veka prošla vojna Isakovičeva. Seljakaju se stolećima naši narodi sa juga na sever i sa istoka na zapad, uvek na mitskim taljigama nalik onima, Majke Hrabrost. Jer trebalo je uvek mnogo hrabrosti da se napusti jedan dom, bez sigurnosti u to kakav će onaj sledeći biti. Pa onda čitava ova epopeja Jergovićevog tumbanja sa mesta na mesto, hronika tih privatnih, porodičnih seljenja prima nešto od simboličnog značenja, svako naše kućno taljiganje odslikava sveopšte premeštanje, večno, ahasversko, našeg naciona. Sa svim njegovim nadama i čestim razočarenjima. U kojem god bi se prostoru zatekla, majka kao da ga je naseljavala u nekom neobičnom uvjerenju da će se prostor s vremenom raširiti, da će soba narasti. A istina je, kao što znamo, obrnuta, prostor u koji se naselimo s vremenom se počinje sužavati, sve dok nas ne istisne iz sebe ili ne uguši. Opet se mnogo toga svaljuje na ovu mater koja svako svoje stanište pretrpava gomilom predmeta, stvari, ludih pojedinosti, većinom nepotrebnih. Budući ona općenito, nije voljela i poznavala predmete među kojima je živjela. A Miljenko je zapravo, kako ga uvek srećem, nomad, sa golemom torbom o ramenu,
Može se priroda ovog pisca učiniti nekom takođe bešćutna, lišena emocija, a ona, međutim samo tačno i beskompromisno ocrtava pravo stanje stvari među ljudima. Čak i ono, između roditelja i dece. Umirući, Miljenkova mati bila je daleko od svoga sina, čuli su se samo na kratko, povremeno, telefonom. Oprostili smo se onako kako smo i živjeli. Suvišni jedno drugom
koja bi me oborila da je moram vući, pa se u njoj nalazi ono što mu jedino treba, sprava na kojoj piše, knjige koje upravo čita. Jer njemu će pre biti dovoljan taj maleni, vojnički espap, kojim od dana na dan juriša na probleme ljudskog života, no ono globalno tumbanje mastodontskog nameštaja iz grada u grad, iz ulice u ulicu, makar samo iz sobe u sobu. Meni je to neizdržljivo. Taj stalni osjećaj izvarednog stanja, kao pred selidbu, kada se nigdje ne može ni sjesti ni leći, jer su stolice naglavce izvrnute po kaučima, dok se u sinuse zavlači teški vonj sredstava za glačanje parketa koje se, ako se dobro sjećam, zvalo Četiri asa. Nema u tom higijeničarskom pokeru ništa dobro za malenog Miljenka, koji već u mladosti pojmi kako ljudski život nemoguće je očistiti nikakvim smrdljivim preparatom, kao što se u toj sobi našeg bivstva nikad neće pronaći bolji raspored za stolove i ormane, iskonski idiotske. Poslao mi je prijatelj po Jergoviću knjigu genijalnog a zaboravljenog hrvatskog pisca s početka prošlog veka, Kamova. Nosi mi Miljenko veselo, pod miškom ovu svesku nečuvene pesničke snage, sve u duhu Hamsuna, možda čak Crnjanskog, zanemarivši da u njoj stoji, što bi moglo biti i kod njega: Koliko puta sam poželio da sam nezakonito dijete, da ne nosim zakon od poroda na sebi!.. Da mi je mutan izvor,
da nemam nikakvih veza, da je prošlost crna kao duša... nešto otkriti, nešto novo, nešto osobito, što bi zamutilo pojam o majci, ocu, i njegovom životu.. ja sam tuđinac u svojoj kući... Kao da se u Miljenkovoj sudbini ponovila ona epizoda, ne samo Bennova, kada čak ne želi ni da tumara po roditeljskom domu u koji se bio vratio, a ovih nije bilo tamo, - nego kada Kamov, takođe kao i Jergović, pretura po prepisci svojih roditelja, pronalazeći onde, isti tako samo čemer i jad. Makar to bio jad od njegova odsustva, od previše idile i sumnjičavog sklada. Kako je vjerno tekao njihov bračni život. Čista li kreveta! O čistoćo! Zamamna si, da, ali inače iz tebe udara dosada, jednoličnost i nepriličnost. Stidim te se, nevinosti! Stidim!.. Jesi li ikada zgrješila? Jesi li krenula vjerom svome mužu? O, da jesi, ja bih te ljubio. Zašto ne nosiš grijeha u sebi i zašto nemaš vanbračnoga cjelova na svojemu licu!... Izbija li iz ovog secesijskog pisca ona sušta dekadansa, kojom sav bel epoque odiše, pokrivajući se potuljenom koprenom svoje dekorativnosti. Ali ovaj
dizajnerski naum bi upravo rešen da razjasni i razotkrije svu lažnost beltempovsku, koja ne slovi samo na barometrima. Po tome knjižica ovog otpadnika života, beše na pravom mestu, pod miškom Miljenkovom, jer on i sam je takav, kakav valjda je i onaj, koji tu pošiljku, punu naših vlastitih nakana, prima. To su naše niti, naši prozvodi, različiti, a od istog materijala, mi tkamo. A da se to učini, pronalazimo srodne knjige, skoro nasumice, jer upravo u njihovih nasumičnih tekstova, eto kako se konac nas, vezilja, nastavlja i čini, što i ime govori, teksturu, tekst ovog sveta. Zbog čega sam od onog prijatelja zatražio upravo ovu knjigu, kako se baš Miljenko našao u onom gradu da mi je ponese, kako se baš u toj gustoj melasi, Kamovljevoj, našlo ono što se moje teme tiče? Majka i sin - sin i majka pružahu prizore najbrutalnijih sukoba, zavisti i mržnje - nije li to gorko saznanje Kamovljevo, predislovije današnjeg Jergovićevog teksta? Koliko sam puta poželio da sam nezakonito dijete, da ne nosim zakon od poroda na
sebi... da mi je mutan izvor, da nemam nikakvih veza... Evo, one povremene kvrgavosti, Miljenkove, prema drugima, prema ljudima uopšte - već kod Kamova: Ljudi, rekoh, šta me zove k njima? Uvijek se uvjerim da sam u njihovom društvu rekao više gluposti u jednoj minuti, nego li bih mogao zamisliti u tri mjeseca...Znam da sam pretjeran, ali šta zato? Blizina me ljudi, tj. vez jezika i razgovora, i bliskosti duševne, baca u psihopatiju...Umjesto da ih mimoiđem, ja ih mrzim.../ Sada: ovo što nisam zatražio novaca ni u gazdarice ni u farmaciste, ovo ima da znači i meni i svakome da sam ja tvrd i hladan, da neću veze i kontakta s ljudima... Ali ne možda, kako bi mogao ko pomisliti, da sam plah, obziran i nježan... Meni je uostalom ispod časti primati usluge, dobročinstva i milostinju. Sve to čovjeka ponizuje i mekša, i opet i samo gdje si bio, i onakav kakav si bio: niže, tj, na dnu, mekan, tj. mekoputan i srdačan... A ja to neću da budem. (Mali, treba li ti novaca, reci mi istinu... Samo što to nije više lament iz Kamovljeve knjige, no scena u kojoj pesnik Maruna, godine 1993, nudi pomoć tek dobeglom mladcu iz Sarajeva, Jergoviću, a ovaj, tvrd kao i Kamovljev junak, to odbija.) Zna li Miljenko kakvu mi je knjigu doneo, pod miškom? U kojoj stoji toliko toga, ne samo tomasveberhardovskog, nego i Jergovićevog. Jer onaj ubogi pjesnik, hrvatski, što potucao se po Evropi, a skončao u tamnom umiralištu, barcelonskom, tačno kao i moj prijatelj, bio je sumnjičav prema ljudskom soju i njegovim, tako često, opasnim postupcima. Zapravo, što god da počini, čovek uvek za sobom ostavlja nekakav nemio trag, a kada ovog i ovakvog ne bude, sam sebi razbija glavu nije li tako nešto, musavo, svejedno ostalo iza njega na tlu onog što je bilo. Produkujući najvidniji proizvod svog života, svoju uzdrhtalost. Ne drhte jedino hulje i zlikovci, ni pre ni posle svojih zala. Sa kim onda biti i drugovati, i živeti, kad svet sastoji se samo od hulja i onih koji, kako hulje ne bi bili, drhte u svom dragocenom nehuljinstvu! Tek tu se razbuktala ona osnovna, nepomirljiva protivporodičnost, Jergovićeva. Pa su sve te mukle, detinje neuroze, čitav onaj kompendij i sva ta dramaturgija obiteljskog pakla, bila samo predgovor konačnom raskidu sa opštom, globalnom familijom društvene sredine, nacije i države. Proizlazi iz toga da učvršćivao sam prva zagrebačka prijateljstva - do danas nijedno nije opstalo. Makar to bilo u ono mutno vreme kada mi se učinilo da ničemu više nisam ni brat ni drug... Zbivalo se to one zime kada sam prestao pozdravljati hrvatske pisce. Je li taj narod, pesnički, nekakav poseban soj, odbojan prema svakoj novopojavljenoj spodobi u blizini, ili je sav svet, ljudski, ovako nabaždaren, s obzirom da ljudi ne žele ostati bez neprijatelja. Ovo nije nikakva posebna novela o prirodi čovekovoj, mizantropskoj. Pa ipak, mora se imati na umu, čovjek pogriješi svaki puta kad povjeruje da nečemu, nekoj kolektivnoj ideji, društvu ili zajednici pripada.
Bora Ćosić i Miljenko Jergović 2019.
ANA BOGIŠIĆ Nastavak na sljedećoj stranici
To je mladi čovjek Jergović, došljak iz Sarajeva, oprezan u svemu, istog časa shvatio, razumevši da hrvatskom, zagrebačkom, većinom domoljubnom književniku, ne treba se javljati. Samo što isti takav oprez, zadržao je i kod malobrojnih bliskih, ugodnih pojedinaca, ostajući i s njima u mnogo slučajeva pri kontaktu na daljinu, telefonski slepom, ali ne grize me savjest što je ispalo tako: bolje za obojicu. Uz onu neprestanu bojazan, da osoba oko sebe čovek ionako ima previše. (...Bio je od onih nekolicine prijatelja, od kojih sam toliko dobio, i kojima sam toliko ostavio, da mi novi prijatelji, ama ni poznanici, danas ne trebaju.) Iskustva, ako su doista psihološki duboka, čovjeka ne obogaćuju, nego ga čine siromašnijim. Tako smo siromašni za mnoga iskustva, što smo ih stekli. Kako je taj mladi čovek, radoznao, zainteresovan i otvoren prema svemu, došao do tako gorkog saznanja, ako ne zato što je pojmio da život treba katkad ostaviti samog, bez one trajne radoznalosti i zainteresovanosti ljudske, koja mu ne treba uvek. Kao što ne mora sve nešto da znači. Svet bez značenja možda bi bio za mrvu srećniji, ma kako to grubo zvučalo. Dug je put do saznanja, ponekad izlišan. Istine su hiljadu puta prokazane neistinama, u kojima ima mnogo zbiljnog, zbog toga valjda, Jergović veli milije su mi moje zablude od prigoda kada sam bio u pravu. Nepravda je pravda, ne samo u jednoj orwelovskoj blasfemiji. Okrećući, ničeanski, sve stvari ovog sveta naglavce, evo kako moj pesnik ima sućuti za strah, za sram, čak i za izdaju. Jer život kojim živimo mi ljudi na pukotini dvaju vekova, nije vredan da mu se veran ostane. Odakle samo je ovaj pesnik došao, i kamo je stigao? Šta je proisteklo iz njegove pomisli da iz sarajevskog obruča krvi i stradanja, izlazi u jedan bolji, slobodniji svet? A dočekao ga je Zapad, retardiran u pedeset nijansi sive. Nije mu više bilo dovoljan ni opominjući Miljkovićev stih Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj.Valjda i zato što se nisam mogao identificirati ni sa sužnjima, ni sa slobodom. Mislio je davni naš, mrtvi drug, da će ovim pokličom pokazati nadu i utehu ljudskoj rasi, uvek sasužnjenoj. Samo što narodi ne zaslužuju utjehu. Utješeni narod pretvara se u rulju, u hordu ubojica...Takvi su bili komunisti, čak i najdobronamjerniji. Antikomunisti su gori, pogedajmo oko sebe, zagledajmo im se u lice i oltare...Vjeruju li klerikalci u Boga? Ne mora se biti ateist, da bi se postavilo to pitanje. Ja zapravo i ne znam ima li u Jegovićevoj svesti bar malenog proplamsaja bošstva, već tako što boga uvek ispisuje velikim slovom, ali da je njegov duh sasvim bezbožnički prema svakoj svetosti, pokazuje on to na svakom koraku. Jer sveto je u zemlji Hrvatskoj sve čega se dotakneš, njena povijest, nacija, popovi i vojnici, njena trava i drveće, voda i vazduh, njeni muži i žene, djeca i krave, i u to ne smije se dirnuti ni u snu, osim ako nisi pjesnik, skeptična i oprezna glava, ako nisi Jergović. U ovih dvadeset godina... promijenilo se i krivotvorilo već sve.(I trava, i krave, i ljudi.) Etničko čišćenje proces je kome nema kraja, jer domovina nikad ne može biti dovoljno čista... Nema čuvara grobova, jer nema u Hrvatskoj živih koji bi razumjeli Drugog. Pa to je ona ista palanka, ukopana u sebe samu, Konstantinovićeva. Treba očistiti hrvatsku zemlju, ali i ono ispod zemlje, mrtvi kao da nikada nisu bili živi. Jer Hrvatska je odlučila bolovati od Alzhajmerove bolesti, posve nesposobna za katarzu i samospoznaju.. Zbilja, nema danas, u ljeto 2015, većeg
straha i jada nego biti Hrvat među Hrvatima...Samih najmanje dva milijuna... Strašna je samoća tolikih samih ljudi... Svi drugi imaju nekoga svog, dok za dom nespremni Hrvati na cijeloj zemaljskoj kugli, kao ni u Hrvatskoj, nemaju nikoga... Tako živi ovaj stvor, hrvatski, među Hrvatima, a kao da oko sebe takođe nikoga nema. Bivajući u onih dva miliona usamljenika, sličnih njemu, koji jedino ne umeju da se kako tako prepoznaju. Njegova otežavajuća okolnost je to što je književnik, pjesnik. Koji živi u narodu koji nikada nije držao do pjesnika, općenito do pismene čeljadi... iako se naširoko, diljem južnoslavenskog prostora ponosio svojom tobožnjom kulturom i književnošću. Ovo trpko saznanje beletrizuje Jergović jednom slikom. Svaki značajan subjekt onde je poput koncertnog klavira koji pokušavaju unijeti u neki tijesni podrumski stan, kroz ona malena vrata s previsokim podrumskim pragom, ili gore na mansardu, s još užim tavanskim vratima. Težak je to, mučan i frustrirajući posao, ali postoje majstori koji znaju kako klavir ulazi “na kant”, evo ga u vašem podrumčiću ili na ubavoj mansardi...Tek tada međutim nastaju problemi. Što će preveliki koncertni klavir u dvadeset i pet kvadrata vašeg malog stana s još manjim vratima? Što će Rade Šerbedžija u Hrvatskoj? Što će on u kulturi koja, ovako kako je zamišlja i doživljava većina njenih protagonista, može podnijeti samo male glumce, male pisce i male glazbenike, jer veliki naprosto zauzimaju veliki prostor. Kulturni i estetski kriteriji nisu istovjetni etičkim kriterijima. Pa nam je džaba govoriti o knjigama i pismu, na tlu koje gori od svakovrsne neuljuđenosti. Kako je živeti pjesniku u toj sredini, osim ako se sasvim od te sredine udalji, makar, ne zna se zašto, i dalje ostajući u njoj. Jer pisac, naravno, može bez zavičaja i bez domovine. Najbolje mu je, naime, tako, i najplodnije.
Ručamo s Jergovićem na jednom mirnom zagorskom bregu, bilo je do skora tu i malenih kozlića, u međuvremnu pojedenih. Sada je sve obavljeno, i istrebljenje te nejake kozje populacije, kao i Miljenkova seoba, sarajevska, tiho je, tamne sile ove zemlje još nisu uzele sve pod svoje, možda preživećemo. Onda primećujem na njemu snežno belu majicu, a na njoj otisnut crtež jednog zaumnog artiste, skoro sasvim zanemarenog, Milana Steinera. Pitam odakle mu to.
Znam da je slikar Vaništa čuvao sav opus Steinerov, ali mi nikad nije rekao da će po koji crtež otisnuti na ovaj način. Vera Horvat Pintarić opisala je ovu crtariju do najmanje pojedinosti, pronalazeći na kočiji u pozadini krst, po čemu smatrala je da je tamo prikazan jedan pogreb. Sada za mene to je i pogreb, nedavni, Vaništin, i ukop, skupni, mnogo čega, koji Miljenko i ja, zahvaljujući njegovoj majici, danas obavljamo. Uza svu bliskost koja među nama postoji, biva često da nam razgovor, međusobni zamire. O čemu razgovarati, pitao se i Benno u svojoj gorkoj knjizi. Posebno, kada to utvrđeno zajedništvo takvo je, da sve već znamo, sve pojmimo i razumemo. Blebeću, laprdaju, Heideggerovi ljudi, i to najčešće oni koji se međusobno jedva poznaju, koji često nemaju mnogo zajedničkog, pa samo melju ono uopšteno mlivo, tek zvanično smatrano ljudskim govorom i jezikom.
Nastavak na sljedećoj stranici
Uvijek je za razgovor bilo prerano, uvijek prekasno, kaže Benno. Iz ovih pauza u našim domjencima izvlačim ono najdragocenije, što se katkad tim slučajno vaspostavljenim oruđem Saussureovim, uopšte ne može ni izraziti. Ne znam kako uspostavljaju se veze, rođačke, između nerođaka po rođenju, koji to konci tkaju njihovo zajedničko platno, koje nije samo stolnjak jednog ručka, zagorskog, na bregima. Mi obojica iz jedne malene smo sredine, balkanske, svi se onamo skoro poznajemo međusobno, čim neko biće u nas promoli glavu nekom svojom osobenošću, odmah smo za istim stolom i u sudbini skoro istoj. Kako da zanemarim dane provedene sa osnivačem Gorgone, preturajući sada Vaniština pisma, tu je i Vera, umna carica hrvatske kunsthistorije i domjenci u njenom potkrovlju na Mažuranićevom trgu, pa onda odjednom, svi mi, i živi i mrtvi, odjednom nađemo se utisnuti na grudi jednog novog srodnika po izboru, Jergovića. Da li je moguće da me sa jednim piscem može vezati najpre jedna budalasta okolnost; moja mater takođe utuvila je u glavu, da kao i Jergovićeva, s vremena na vreme ispremešta nameštaj po stanu. Ja sam isto tako bio dete rastavljenih roditelja, osim što moja roditeljka bila je druge naravi, makar samo koloritna, kako bi za neku osobu posebnih nauma, govorio Dostojevski. Nego je, mimo svih loših okolnosti, živela na način skoro fantastičan, daleko od svake depresije. Pa dok gospođa Javorka Rejc srlja suicidno iz jedne loše situacije u drugu, tražeći u novom razmeštaju predmeta neko nedostižno poboljšanje, gospođa Desanka Ćosić izvodi po našim sobama neku vrstu performansa, samo da se ta trula svakodnevica razotkrije kao obilje novih oblika. Pa ipak, i mene, kao i Jergovića, izbezumljivale su te materine seobe unutar jednog istog stana; dolazeći katkad uveče iz pustih gradskih lutanja, nisam mogao prepoznati sobu svoga života. Pustite, za ime boga, čoveka da živi u svojoj minimalnoj okolini, ne remeteći je nikakvim fantastičnim oktobarskim mikrorevolucijama, koje znamo šta mogu doneti! Tako i Miljenko i ja, na rastojanju od trideset pet godina, vodimo istu bitku za pravo na slobodnu teritoriju vlastite sobe i njeno samostalno uređenje. U tom katalonskom naumu prolazila je i moja i njegova mladost, sve nasuprot diktatu iz prestonice, tog Madrida, obiteljskog. Jedan hrvatski filosof bori se sa tim protivurečjem, liberalnog pesimizma - kako održati monizam vlastite osobe, a biti otvoren spram drugih, spram Drugog? Može li se prevladati ta negativna dijalektika između monizma i pluralizma, lebdi ovo pitanje nad čitavim znatnim delom tog polihistora, sorbonskog profesora Stanka Lasića. Nužno je biti sam, biti svoj, a svejedno, mora se imati na umu ona golema količina drugosti koja baš tu, pored ove samosvojne i samostalne jedinke, postoji. Tu je pao na ispitu i vajni socijalizam i sva njegova socijalnost, jer je od Robespiera na ovamo dobošario o slobodi, a baš samim nastavkom te parole, jednakošću
i bratstvom, dolazila je ova na opasnu kušnju. Budući pojedinačna sloboda svakog, sve te silne, željene slobode ne mogu stati u isti prostor jednakosti, prenapučenost jedinačnih sloboda nužno vodi do eksplozije. Zato se moj pesnik odriče roditeljske zbrinutosti (kao što se odriče i vlastitog mogućeg roditeljstva), i kao što onaj umni pisac, nemački, osamljen, na drumu povijesti, gladan i go, ne želi više da se vrati u materino okrilje, ma kako tegobno to mu bilo. Onda i sam pomišljam, kako održati se spram svog duhovnog potomstva, kad već sopstveno roditeljstvo, ni sam ne znam kako i zašto, obavio sam. Već je i mudri starac svetske pismenosti imao snage da kaže Nataniele, baci sada moju knjigu, budući nadao se da će ovaj napisati svoju vlastitu. Kako odvojiti u ovoj rahloj familiji pisanja očeve od dece, a da se njen opšti volumen održi u tami svemira, kao jedinstvena ćelija? Makar moj Nataniel natovario je već ceo breg svojih knjiga, odvojivši se ne samo od ma kakvog očinstva, njemu, kao i svakome, zapravo nepotrebnog. Rešavam još uvek pitanje rođaštva dvojice ljudi koji nikakvi rođaci nisu, a upravo to, ova genetska udaljenost dveju ljudskih jedinki omogućavaju im, možda, ulaz na jednu istu vrpcu, na istovetnu vertikalu nasleđa. Samo sasvim oprečne
Došao je onda i ovaj naš pisac, Jergović, takođe u nedoumici spram čovekove rase, posle svega počinjenog u nedavnom ratu, vratio se u Sarajevo, grad svoga rođenja, da raskući dom gde je živeo, jer naše je vrijeme isteklo. A onde, pretura on, ne samo po ladicama punim mrtvih stvari, no i po tačkama svoje prošlosti, najpre onima, gde se sudarao sa ostacima porodice, najpre sa roditeljstvom, koje ga je pritiskalo
ćelijske celine različito niklih inkarnata, obećavaju onu isprepletanost, koja izlazi izvan darvinističkog optimizma sličnosti svega sa svačim. Jer čovekove ideje, stavovi, njegov pojmovni spektar, ukršta se sa idejama, stavovima i spektrima neočekivano drugih, po logici i sistematici, nezavisnoj od doktrine o poreklu vrsta. Naše duhovno razviće, naši emotivni i moralni putevi prepliću se po jednoj drugoj dramaturgiji nego što je ona, po kojoj od nižeg podsticaja postaje viša botanička ili zoološka tvorevina. Tako se onda može dogoditi da dve, na stvari jedinke, potpuno različite u svom anatomskom, emotivnom, i ko zna u kakvom sve smislu, a našavši se u istom vremenu i povijesnim uslovima, počinju misliti saglasno i slično, kao da su iznenada učlanjeni u istu partiju, mišljenja. Jer duhovni tokovi ujedinjuju se katkad, čvršće i logičnije, nego što se pripadnici jedne stranke ikada ujediniti mogu. Eto, to je ona malena mentalna frakcija, onaj uski porodični kružok dveju osoba, inače opozitnih spram svake doktrine familije i obitelji. Hoću da kažem kako pesnik Jergović mogao je napisati ono što sam i sam naumio, kao što i ja u stanju sam saopštiti to što ovaj, o mnogo čemu misli.
