BestBook_0324

MILJENKO JERGOVIĆ književnik

JUNAŠTVO JE ODREĆI DRŽAVI PRAVO DA SE TVOJIM IMENOM KORISTI U RATU...

Ratovi se, piše Tukidid u “Povijesti Peloponeskog rata”, pokreću i vode iz tri razloga: iz interesa, iz straha, zbog časti. Do danas nije se to promijenilo. Svaki put kada neki imperator obrazlaže razloge zbog kojih je pokrenuo rat, bio on Bush mlađi ili Bush stariji, Putin, Ismail Hanija, Osama bin Laden ili Benjamin Natanjahu, njegovo obrazloženje će se, koliko god djelovalo lažno ili fantazmagorično, svesti na barem jedan od Tukididova tri razloga. Ratovi su se kroz povijest vodili tako što su vladarske obitelji ratovale jedne protiv drugih. Ustvari u njihovo su se ime borile vojske, predvođenje najodabranijim njihovim vojskovođama, čija imena i dan danas predstavljaju okosnice velikih povijesti. Civili, građani, radnici i seljaci, kmetovi ili u još ranija doba robovi, u vrijeme rata živjeli su lošije nego inače. Dodatno su siromašili, gladovali su, umirali u epidemijama zaraznih bolesti što bi nailazile na vrhuncu svakoga rata, i često su bili frustrirani, jer nije im bilo dopušteno da i sami ratuju, pa da i oni dođu do ratnoga plijena. Ali protiv njih, protiv njihovih žena i djece, kao ni protiv njihovih domova i postelja u domovima, ratovi se nisu vodili. Osim što je bilo nedostojno ratnika, gotovo da je bilo i nepojmljivo ratovati protiv civila s druge strane fronte. Posljednji put tako je bilo u vrijeme Prvoga svjetskog rata.

Nakon toga, svi sljedeći ratovi vodit će se protiv građana, protiv radnika i seljaka, nositelja neprijateljskih osobnih isprava, muškaraca, žena i djece, čija imena neprijateljski zvuče, ili se njihov neprijateljski karakter prepoznaje u boji kože ili očiju, u obliku glave, nosa, ušiju. Hitler je poveo rat protiv civila tako što je, još prije preuzimanja vlasti, poveo građanski rat protiv Židova, komunista i nedovoljno dobrih Nijemaca, a zatim, kroz Holokaust i invaziju Europe, protiv svih nedostojnih ljudi i naroda, koji već samim svojim postojanjem vrijeđaju nakaradno shvaćenu njemačku čast. Takav rat vodio je iz interesa, da prodre na istok i Nijemcima osigura životni prostor. Nakon što su Hitler i njegovi saveznici izgubili rat, uslijedila je osveta pobjednika, provedena uglavnom nad njemačkim civilima, onima koji su podržavali Hitlera, ali ne nužno samo na njima. I tako je stvoren model za sve buduće ratove. Nikada više nisu ratovale vojske protiv vojski, niti vladari i njihove klike protiv drugih vladara i njihovih klika. Ratovi se danas vode protiv čovjeka, pa je dovoljno pogledati u vlastite osobne dokumente, ili tek malo mućnuti glavom, i lako shvatiti tko je sve s tobom u ratu. Civili, osim što su postali žrtve, postali su, još od Hitlerova doba, saučesnici. Civili riječima i postupcima danas ratuju onako kako ratuju i njihove vojske, i njihovi generali. Svačiji je, međutim, osobni i moralni izbor hoće li, i kako će, sudjelovati u ratu. U svakome ratu današnjeg doba dostojno je biti na strani čovjeka, a ne na strani imperatora, države, vojske… Čovjek je obično nepoznati građanin protiv kojeg se u tvoje ime ratuje. Građansko je junaštvo odreći državi pravo da se tvojim imenom koristi u ratu.

SADRŽAJ

G. G. Marquez posljednji put

U novom romanu ‘Vidimo se u kolovozu’ upoznajemo potpuno drugačijeg Marqueza, uronjenog u stvarni svijet

Priča ‘Noćno paunče’ Magdalene Blažević

Objavila je knjigu priča ‘Svetkovina’ 2020. te romane ‘U kasno ljeto’ 2022., za koji je dobila i nagradu tportal 2023., i ‘Sezona berbe’ 2023.

10 56 1

Danijel Žeželj radio je cover BestBooka

U svijetu stripa nezaobilazno je svjetsko ime. Dugo je živio i radio u Americi, za najveće izdavače, poput DC Comicsa, Marvela, rijedak je autor romana u crtežu

82 102

Josip Mlakić o našoj ratnoj književnosti

Ovdje nije riječ o uvidu u cjelokupni korpus ratne proze, nego o tekstu koji računa na knjige koje je autor pročitao

O tri ili četiri rata i o njihovim stihovima

Što ako je naše pisanje o ratu produžetak tog zla? Nastavljamo li, pišući o ratu, proizvodnju užasa?

GLAVNI UREDNIK: MILJENKO JERGOVIĆ IZVRŠNI UREDNIK: IGOR VIKIĆ

ART DIREKTOR: KRISTIJAN ZINAJA SURADNICI: BORIS RAŠETA, SLAVENKA DRAKULIĆ, JOSIP MLAKIĆ, ALEN GALOVIĆ, DARKO VLAHOVIĆ, ANĐELA VIDOVIĆ, FRANJO NAGULOV, DENIS DERK, ENA KATARINA HALER, LAURA ŠIPRAK, VILIM CVOK, MIRNA SINDIČIĆ SABLJO, MAGDALENA BLAŽEVIĆ, HRVOJE KLASIĆ, SENKO KARUZA, VLAHO BOGIŠIĆ, JAGNA POGAČNIK, IVANA PRKAČIN, DUBRAVKO MILIČIĆ, DANIJELA LUGARIĆ VUKAS, DARYA PAVLEŠIN, ANTUN PAVEŠKOVIĆ, MARTINA

VIDAIĆ, FRANKA ŠTRKALJ, IVANA DRAŽIĆ, DINKO TELEĆAN I DUBRAVKA ZIMA

GLAVNI UREDNIK EXPRESSA: IGOR ALBORGHETTI REDAKCIJA: tel. 01/6069-500, fax. 01/6069-660, e-mail: redakcija@24sata.hr OGLAŠAVANJE: MARCELA RUKAVINA (direktorica) tel. 01/6069-411, fax. 01/6069-600, e-mail: oglasi@24sata.hr, www.24sata.biz

MARKETING: ANTE FRANOTOVIĆ (direktor), e-mail: marketing@24sata.hr

DIREKTORICA TISKANIH MEDIJA: MAJA PECOTIĆ

GLAVNI UREDNIK 24SATA: IVAN BUČA FOTO I VIDEO AGENCIJA: PIXSELL MEDIA

D.O.O, www.pixsell.hr IZDAVAČ: 24sata d.o.o. OREŠKOVIĆEVA 6H/1, 10 010 ZAGREB, OIB: 78093047651 TISKARA: Grafički zavod Hrvatske d.o.o. PRETPLATA: Info telefon: 01/24-24-244

UPRAVA 24SATA: ZORAN TURKOVIĆ, GORAN GAVRANOVIĆ

MARIJANA BAŠKARAD

Piše:

RAT U

DALEKOJ ZEMLJI

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) književnik je i novinar koji živi u Zagrebu. Prvi novinski tekst objavio je 1983., a prvu pjesničku zbirku ‘Opservatorija Varšava’ 1988. godine. Kritičari smatraju da njegovom zbirkom priča ‘Sarajevski Marlboro’ iz 1994. počinje trend tzv. stvarnosne proze. Djela su mu prevedena na bjeloruski, bugarski, engleski, farsi, katalonski, litavski, mađarski, makedonski, nizozemski, njemački, poljski, portugalski, ruski... Njegova zadnja knjiga ‘Rat’ objavljena je u veljači ove godine

ijep dječak. Ali čim učini prvu kretnju, da uzme pa otvori pernicu i izvadi šiljilo da olovku naoštri, i još kad desnom počne vrtjeti olovkom u šiljilu, razred se kikoće, a učiteljica se i školski psiholog crvene od nelagode. A kad progovori, taj pametni i pristojni dječak, iz njega curica govori. Takav mu je glas, kao da ne govori, nego pjevuši. Djeca ne uživaju u svom kikotanju: kao da su jeli ono što ne vole, bole ih trbusi, tjera ih na zahod. I odraslima crvenilo loše čini. Najradije bi da se dječak ne miče i ne govori. Ili da ga nema.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Prihvatile su ga dvije djevojčice, najbolje prijateljice iz treće klupe do prozora. Postavile su ga da sjedi u klupi ispred njih. Da mogu paziti na njega. Uvijek se nađe netko tko će tako voditi brigu o ostavljenima, tješe se učiteljica i školski psiholog, okreću glavu i odlaze svojim putem.

Dječakovi su došli sa strane. Tako se to u nas kaže. Nitko ne zna odakle su ni zašto došli. Tu nemaju nikoga svog. Njihova naroda u gradu nema. Samo stari domar, udovac bez djece, koji održava golemi hram i s vremena na vrijeme u pustoj akustičnoj dvorani povede molitvu. Zato i nije samo domar, nego je i svećenik.

Sad ih je u gradu petero: stari domar, dječakovi roditelji, stariji brat i dječak.

Stariji brat: gruba izraza lica, velikog nosa, snažne čeljusti i kvrgava čela, velik kao i svi odrasli, ali slab i nesiguran u duši, nikad neće moći živjeti sam. Svega se plaši.

onda su i ta ubijena, iskasapljena djeca zapravo njihova djeca. U ženama je, dok su na televizijama gledale snimke silovanih žena iz porušene zemlje, plodom zametnulo sjeme njihovih silovatelja. Jezovita je i zamamna ugoda u prepoznavanju i konačnom sjedinjenju s ljudima, živim i mrtvim, iz poharane zemlje. Njihova smrt i naša je smrt, premda smo mi i dalje živi. Opijeni jezom napokon su otkrili da onaj pusti i tuđi, u drač i pavet obrasli veliki hram na kraju grada pripada tom moćnijem i krvoločnijem narodu, koji u toj dalekoj zemlji ubija narod koji se Bogu moli u srušenim hramovima, koji su isti kao njihovi. Taj pusti i tuđi, u drač i pavet obrasli veliki hram na kraju grada, koji čuva stari izludjeli domar, udovac bez djece, pripada, dakle, onima koji po tim dalekim zemljama siluju žene naše vjere, a u utrobama naših žena njihovo sjeme zameće plod.

Nikoga se u prvo vrijeme nije ticao. Jer skoro nitko u gradu nije poznavao nikoga iz zemalja koje su zaratile. A zaratile su tako što su jedni najprije napali druge, da bi odmah zatim drugi, mnogo snažniji, napali prve

Njihov dolazak protekao bi neprimjetno - što znače još četvero takvih, pokraj jednoga starog domara? - da nije lijepog dječaka, njegovih djevojačkih kretnji i pjevušnog glasa.

Ali prihvatile su ga njih dvije iz treće klupe do prozora, pa ne bi trebalo biti problema.

Djeca se moraju učiti kako da okrenu glavu na drugu stranu od onoga što im smeta. Odrasli trebaju ponavljati naučeno.

Ali je onda negdje veoma daleko izbio rat. Nikoga se u prvo vrijeme nije ticao. Jer skoro nitko u gradu nije poznavao nikoga iz zemalja koje su zaratile. A zaratile su tako što su jedni najprije napali druge, da bi odmah zatim drugi, mnogo snažniji, napali prve. Zašto su prvi napadali druge ako su znali da su drugi mnogo snažniji nešto je o čemu se ne može govoriti, jer bismo tako izgubili nit priče. Zašto su drugi na napad odgovorili krvoločnije nego što su napali prvi, lako je shvatljivo svima koji nisu napadnuti. Kako je rat potrajao, ljudi u gradu počeli su, gledajući televiziju, primjećivati da su hramovi onih koji su prvi napali i sad ih ovi drugi obijesno ubijaju i mrcvare isti kakvi su i njihovi hramovi. Drugi su ubijajući prve i ne opraštajući život ni njihovim ženama i djeci - jer njihove žene rađaju djecu, a njihova djeca odrastaju u neprijatelje i ubojice! - kao usput rušili i te hramove. Ljudi u gradu najednom počeli su u tim ruševinama na televiziji primjećivati kako bi izgledali njihovi hramovi kada bi ih nevidljivi njihovi neprijatelji rušili. To je otkriće najprije izazvalo gnjev. A onda neobičnu, do tada nepoznatu ugodu u saznanju da su srušene bogomolje ustvari njihove bogomolje. A

Strašno je to otkriće, ali što s njim?

Najjednostavnije bi bilo srušiti hram na kraju grada, a starog domara objesiti o dovratak. Ali ta pomisao, bliska i privlačna, jer je u njoj pravde i osvete, sva je otrovana. Kada bismo to učinili - a doista bismo mogli, ništa nam ne stoji na putu! - kao da više ne bismo za sebe mogli reći da su ono na televiziji naše žene i djeca, da smo ono u masovnim grobnicama dalekoga slabijeg naroda, čiji su hramovi isti kao naši, zapravo mi, trulih poluraspadnutih tijela, iskljucalih očnih duplji, živo gledamo nepravedni svijet, koji nas nije dostojan. Kada bismo srušili tuđi, u pavet i draču obrasli hram, i kada bismo o klavirsku strunu objesili starog domara, tako da mu jezik ispadne iz usta, i da mu se djeca smiju, mi bismo prestali biti oni. A pritom se zajedničkom neprijatelju ne bismo dostojno osvetili.

Hram im ionako više ne treba, jer ih u našem gradu odavno nema. A ne treba im ni ludi domar! Ono što nikome ne treba nije vrijedno da se spali i ubije.

Pogotovo ako bismo mi pritom izgubili svoje nepoznate bližnje. Ako bismo izgubili bližnje u sebi. Zatim jedne nedjelje dolazi čas velikog otkrića. Porodica je izašla u šetnju. Otac, sitan mužić, uskih bokova, brzih naklona, mila mladenačkog lica. U korak ga, uz nogu, prati sin njegov, lijepi dječak. Na vrhovima prstiju korača, poput balerine. Kao da bi mu cesta mogla tabane spržiti ako zagazi punim stopalom. Ispred njih, da ne čine gužvu za svečane nedjeljne promenade, majka, crnooka i bjeloputa žena, bogatih i teških vranih kosa, pod ruku vodi starijega sina. Visoka je, ali on za glavu od majke veći, u ramenima kao trojica njegovih vršnjaka, jak kao bik, korača sitno, kao da sa svakim korakom sve veći mu biva strah. Ona ga bodri, govori mu: pogledaj, sunce je, nedjelja i praznik! Govori: vidi ljude, smiju se, vidi mačku na prozoru, pere si lice. Pa mu pjeva pjesmice

čije riječi ne razumijemo, jer su na jeziku onoga jačeg naroda koji, bez obzira na svečanu nedjelju, negdje u dalekim zemljama ubija žene i djecu slabijega naroda. Siluje, i u utrobama naših sestara i kćeri zameće plod svoga sjemena. A on, stariji sin, drhti i korača dalje.

I dok tako majka, velika bjeloputa žena, crnih očiju, usana kao u plesačice flamenka, a kosa teških, vranih, kao da je od njih negdje izliven tenk, sva je upravljena na starijeg sina i njegov bezmjerni maloumni strah, otac pazi da netko od nepoznatog svijeta među koji su se naselili slučajno ne ostane nepozdravljen. Nakloni se lijevo, pa se odmah zatim nakloni desno, pa pozdravlja one koji su im ostali za leđima. Smiješi se svakome jednako ponizno da, kad iz drugog pravca naiđu naš nadsvećenik sa svojim tajnikom, nekadašnjim šefom tajne službe, i kad tajnik nadsvećeniku u uho šapne: mislim da je dobronamjeran ovaj stranac!, ovaj mu nervozno odgovara: najveće zlo je dobronamjerno!

I dok on to govori, naš otac mu se greškom još jednom uz pozdrav nakloni. Lijepi dječak to primjećuje, zabrinuto u molu pjevne: ali tata! Na to ga otac palcem i kažiprstom stegne za mišicu, na što dječak vrisnu, i utiša vrisak prije nego što mu napusti grlo. Nikad mu otac nije nanio takav bol. Dječak još uvijek ne zna zašto. Zatim dolazi čas velikog otkrića. Što se te nedjelje dogodilo, je li sve počelo kada je tajnik nadsvećenikov za našeg oca rekao: mislim da je dobronamjeran ovaj stranac!, jesu li bile ironične te njegove riječi, ili je, kao sveznajući šef tajne službe, obavljao svoju dužnost i nadsvećenika obavještavao kakav je tko od onih u gradu koje on ne poznaje? Ili je sve počelo kada mu je njegov šef ledenim glasom odvratio kako je najveće zlo dobronamjerno?

Ili je naprosto te nedjelje nastupilo vrijeme kada će svi koji su izašli na promenadu, kao i svi koji su ostali kod kuće, u isto vrijeme shvatiti da su taj mužić, njegova krasna velika žena s golemim maloumnim sinom koji se nikada neće osamostaliti, i s drugim sinom, lijepim do negledanja, ali nastranih kretnji i glasa, dio onoga naroda koji negdje vrlo daleko od nas, tamo preko velikih mora, uništava zemlju i živote naroda s kojim građani ovoga grada dijele bol?

Naišle su minutu prije školskoga zvona, kada se kapije otvaraju i svi ulaze u školsku zgradu. Ozbiljne i najednom odrasle, išle su prema ulazu u zgradu. Htio ih je dozivati, ali je ostao bez glasa kada je najednom primijetio da su im trbusi kao u odraslih djevojaka. Rastu, jer u njima treba mjesta onome što će uskoro da se rodi. Budućnost je u ženskim trbusima. Zato vrijeme uvijek unaprijed teče, pomišljat će naš otac, nakon što mu ove slike budu prikazane. Dječak još uvijek ništa neće shvaćati. Osim što će ga uhvatiti jeza, pa će ostati bez glasa, kad ugleda njihove trbuhe.

Ali i dalje nešto ga je privlačilo, pokušao im je prići, probiti se kroz gužvu djece i nastavnika, koji su i dalje nastojali da im ostane nevidljiv. Prišao im je tako blizu da ih je obje mogao ščepati za ramena, upitati ih: što vam je, pa to sam ja?, ali lijepi dječak nije bio onaj koji ščepava, nije bio onaj koji viče ni koji pita ono što mu drugi već nisu rekli. Općenito, ništa on nije mogao učiniti, osim što je mogao prići.

Nisu njih dvije okretale od njega glavu. One su ga naprosto negledale. Lica su im bila ozbiljna, iznenada ostarjela. Oči su im bile pune užasa kakav se pojavi samo u očima onih koji dožive nešto strašno, nešto što nadilazi sva ljudska saznanja i maštu, i sad bi se trebalo živjeti s onim što se ne može ni znati, ni zamisliti. Dječak se zagledao u te oči u kojima njega više nije bilo, pa se pomicao lijevo i desno, pokušavao se nasmiješiti, možda se i kreveljio, to zapravo ne možemo do kraja ni znati, kao da se htio ogledati u zrcalu u kojem ga čudom nekim nema.

Što je to, upitao se lijepi dječak, ali nije bilo nikoga da mu odgovori.

Sjeo je, kao i obično, u klupu ispred njih dvije. Prvi je sat bila geometrija. Rastvorio je ispred sebe veliku bilježnicu bez crta. Bjelju od lica uplašenih žena. Bjelju od najbjeljeg bijelog brašna. Ravnalo, trokut, kutomjer i savršeno naoštrena olovka. Šestar.

Oči su im bile pune užasa kakav se pojavi samo u očima onih koji dožive nešto strašno, nešto što nadilazi sva ljudska saznanja i maštu, i sad bi se trebalo živjeti s onim što se ne može ni znati, ni zamisliti

U ponedjeljak lijepi je dječak došao pred školu, ali njih dvije, najbolje prijateljice iz treće klupe do prozora, nisu ga čekale tamo gdje su se uvijek nalazili. Nije ih bilo da uđu s njim u školu, da ne bude sam i negledan. Najprije se zabrinuo da im se nije što dogodilo. Da jednu nije pogazio tramvaj, a druga nije mogla bez nje. Onda je pomislio da im je netko rekao što se jučer događalo. Netko im je rekao da je nadsvećenik, prvi koji je na vezi s Bogom, za našega oca rekao da najveće zlo je dobronamjerno.

Šestarom jedna od njih dvije mu je probila oko kada se osvrnuo da im, ipak, nešto kaže. Nije u redu da samo tako nestanemo jedni za druge, a da ne kažemo ništa. Ali u trenutku je, osjetivši kako mu se oko slijeva niz obraz, zauvijek zaboravio što im je htio reći. Drugim okom vidio je dvije nesretne i uplakane, maramama zabrađene žene, koje vape za osvetom proklinjući ubojice svojih sinova, i još je vidio kako iza suza na njihovim prašnjavim licima ostaju po dva čista traga.

Tim tragovima vode putevi do slobode.

Piše:

LAURA ŠIPRAK

Njegovu biografiju, koja je zapravo zapis dijela hrvatske povijesti kroz život jedne osobe, objavila je nakladnička kuća Fraktura, iz pera Vuka Perišića. “Pojedinac i povijest: Građanin Danijel Ivin” na 680 stranica promatra povijest regije od 1932., kad je Ivin rođen, do njegove smrti 2021. godine. Knjiga je podijeljena na 18 poglavlja: Karlovac, Slom, Partizani, Pobjeda, Poraće, Izrael, Nade i posrnuća, Institut, Zadar, Što da se radi, Četiri godišnja doba, Raznobojne sedamdesete, Poslije Tita, Početak kraja, Kraj povijesti, Razbojište Homeostaza, Svjetiljke se gase, Epilog. Ivinov život zvuči gotovo nevjerojatno. Godine 1941. oca Ivu Goldsteina ustaše ubijaju u koncentracijskom logoru Jadovno u Lici. Ivo Goldstein bio je intelektualac koji je u Karlovac donosio knjige proturatnih pisaca. Za ustašku vlast nedopustivo, kao i sve što odskače od jednoumlja i izaziva um na promišljanje. Uostalom, tako je u

POJEDINAC DANIEL IVIN SANJAO JE DEMOKRACIJU. KAKVU DRŽAVU SANJA POJEDINAC KOJI

ČITA

OVAJ TEKST?

Kad iskusiš pakao, svim silama boriš se za ono što misliš da je raj. Tako možemo opisati život Daniela Ivina, građanina, vojnika, novinara, filmskog radnika, komercijalista, studenta arhitekture, povjesničara, disidenta, emigranta, ljubavnika, obiteljskog čovjeka, književnika, poduzetnika, političkog aktivista, koji se nekoć zvao Danko Goldstein

svakom totalitarnom režimu. Ivin je doživio označavanje “židovskih dućana”, zabranu i ograničavanje kretanja, prisilu nošenja žute zvijezde. Nekoliko mjeseci nakon oca, odveli su mu i majku, koja je na kraju preživjela. On i Slavko ostaju sami, a o njima se brine otac Ivinova školskog prijatelja. Imali su 13 i 9 godina kad su ustaške vlasti odlučile da ih treba izbaciti na cestu i dodijelile njihov karlovački stan Franju Družaku. “Vlasti su se načelno protivile antisemitizmu, ali nisu dosljedno kažnjavale antisemitističke verbalne ispade”, piše Perišić. I to se nije promijenilo. Dok su krivca za šaranje po spomeniku Franji Tuđmanu u Zagrebu našli gotovo odmah i odležao je noć na Oranicama, oni koji su dva puta u mjesec dana išarali slovo “U” na bisti Ive Lole Ribara u Zagrebu su na slobodi. Nema takve agilnosti i ažurnosti represivnog aparata ni kad su u pitanju murali s likom ustaškog vojnika, koji nema veze s Republikom Hrvatskom, koji niču diljem Dalmacije. Još je sramotnije što niču u dijelu Hrvatske koja pod tim ustaškim vojnikom nije ni postojala nego je predana Italiji i Mussoliniju. Da je tog ustaškog vojnika, u tom dijelu države, ne bi se govorio hrvatski jezik, ne bi bilo zastave, šahovnice, Hajduka, Vatrenih, Miše Kovača, Doris Dragović, Dine Dvornika, hrvatskih otoka, sunca, ribe, turizma, maslinova ulja. Sve bi to bilo talijansko. Nema zakona o zabrani

prodaje artefakata i memorabilija žrtava holokausta, nema preuzimanja odgovornosti, iako je u Ustavu RH upisano da su težnje za slobodom i samostalnošću Hrvatske nastale upravo nasuprot NDH. Već iduće godine, desetogodišnji Danko je u partizanima i čuva ranjenog Juru Francetića. Tu saznajemo i koja je bila uloga Andrije Hebranga, barem onako kako ju je Ivin vidio. Kad se vratio iz rata, u čast pokojnog oca i da ga ne miješaju s bratom Slavkom, Danko Goldstein postao je Danijel Ivin. U Jugoslaviji nastavlja živjeti s jednakim dječačkim snovima o slobodi kakve je imao u partizanima. 20. studenog 1966. uhićen je i odveden u isti pritvor u Petrinjskoj u kojem je bio njegov otac. Optužba? Pokušaj protuustavnog svrgavanja vlasti, za udruživanje radi neprijateljske djelatnosti i za neprijateljsku propagandu. Sve jer je pokrenuo nekomunističke novine Slobodna riječ. Ta optužnica na kraju je odbačena. Nakon te epizode i kraćih putovanja, Ivin se pokušava vratiti u Institut za historiju radničkog pokreta, koji vodi Franjo Tuđman. U isto vrijeme pozvan je da svjedoči protiv dojučerašnjeg suoptuženika. Ivin, koji je gorljivo vjerovao u slobodu, vrlo otvoreno govori da su optužbe gluposti, a potom i sjeda pored optuženog jer, ako je jedan kriv, svi su krivi. Povratak na Institut nije prošao, a Tuđman je preporuke za Ivinov diplomski rad pokušao zamijeniti za pitanje Williamu Deakinu, Churchillovu asistentu, zašto Velika Britanija ne podržava osamostaljenje Hrvatske. Ivin je to pitanje i postavio, a odgovor je bio da, iako je ta težnja demokratska, Britanija vrlo dobro razumije da hrvatsku separaciju nikad nije tražio pravi demokratski pokret ili demokratska osobnost. Ovakve nevjerojatne stvari i situacije pratile su Ivina kroz cijeli život. A on je samo htio biti dobar građanin demokratskog društva zbog iskustva s bezumnim režimom koji je ljudima donio patnju, a eliti moć. Ponekad su takve težnje naivne jer nikad ne mogu do kraja biti ostvarene zbog ljudske prirode, ali društvo ih treba imati. Ako se trudimo ponašati se kao da živimo u demokraciji, možda zaista i postanemo svi jednaki. Odbio je suradnju s Tuđmanom zbog umanjivanja broja žrtava Jasenovca, pisao biografiju Većeslava Holjevca, a pratio ga je i suradnik Službe državne sigurnosti pod kodnim imenom “Hermes” jer su mislili da je Ivin u kontaktu s CIA-om. Iza sebe je ostavio i zapise o Pierreu Trudeau, ocu Justina Trudeaua, ali i o izborima ‘90-ih, i umjerenoj frakciji unutar HDZ-a koja se nakon izbora namjeravala udaljiti od Tuđmana zbog njegove težnje “nacionalističkoj diktaturi”. Zbog strahota koje je proživio u djetinjstvu, Ivin se užasavao nacionalizma. Bio je skloniji sustavu koji sve gleda jednako i pravedno, uvažavajući specifične potrebe pojedinaca. Vjerovao je da je društvo jako koliko i njegova najslabija karika. Kritizira i Račana kao osobu kod koje je granica između jeftinog oportunizma i podmuklog nacionalizma neodrediva, koji nije dovoljno napravio da alarmira Europu i povede demokratske prosvjede zbog Tuđmanove strahovlade. Kritizira i Ustav jer se ne temelji na antifašizmu, a hrvatski narod izdvaja kao etničku skupinu koja ima

pravo na državu i teritorij, što stvara problem: Što je s hrvatskim građanima koji nisu etnički Hrvati? I oni su navedeni, ali to izdvajanje Ivin kategorizira kao nede mokratsko jer nije uključivo, nisu svi automatski jednaki ako ih se posebno navodi. “Država definirana kao etnonacionalna nije sposobna vršiti temeljne funkcije jer gubi osobine nepristranog poretka, prestaje biti res publica i postaje cosa nostra, doživljava se kao velika obitelj…” I time Ivin 2000-tih opisuje ono što živimo i danas. Državu koja operira na način “naši” i “njihovi”: “naša sutkinja”, “riješi mi to”, “trebat ćeš ti mene”, “radosti”, “bistrim zakon”, “pogledaj mi za onog mog na natječaju”, “daj imena koga treba zaposliti”, “najjači smo”. Državu u kojoj je iskaznica iznad sposobnosti, podobnost iznad obrazovanja. Kritika je “antihrvatski element”, a retorika mržnje i podjele nije se puno promijenila. Takvo upravljanje se uvuklo u sve pore društva, nema pregleda bez veze kod doktora, nema posla bez veze u stranci. I onda je sasvim logično, da takva država godinama ne poštuje dokument koji ju definira - Ustav. Neobičan je taj slučaj Danijela Ivina. Sve što je htio je živjeti u demokraciji. Umjesto toga, doživio je demokraciju zatočenu nacionalizmom i elitizmom. A mi trenutno živimo kulminaciju takvog sustava: vidjeli smo da je u redu lagati zakonski izabranim predstavnici ma naroda u Saboru, da se ne poštuje Ustavni sud kad kaže da se neki zakon mora donijeti (pogotovo onaj koji uređuje reproduktivna prava 51 posto stanovništva), da se komadi teritorija godinama mogu uzurpirati i pretvarati u privatne hotele, da nema ništa sporno u tome kad se sudac druži s kriminalcima, da državni tajnici “pogu ruju” svoje suradnike i prijatelje na pozicije, da nasilje ima zastaru i olakotnu okolnost, za krađu državnih resursa se gule krumpiri, svega 16 posto stanovništva bira vlast za svih 100 posto. “Demokracija je dijete raciona lizma i počiva na pretpostavci da će građani uvijek izabrati stranku koja ponajbolje zastupa njihove stvarne interese”. Takva demokracija u Hrvatskoj trenutno ne postoji, izborima su zavladale osobne svađe, “mi ili oni”. Pitanje zašto bismo kao građani zaposlili i plaćali baš tog ili tu političarku, kako će nam oni poboljšati život, više se i ne postavlja. Ako ne biste nekoga zaposlili u svojoj privatnoj tvrtki, nemojte ga zaposliti ni kao saborskog zastupnika, premijera, gradonačelnika ili predsjednika. Svjetla reflektora i skupa odijela lako i uspješno miču pozornost s činjenice da vlast potječe od naroda i da građani plaćaju političare da rade u njiho vom interesu, ne u svom interesu i interesu rođaka ili stranke. Jeftini populistički trikovi sijanja straha od drugih i drugačijih funkcioniraju kao debela dimna zavjesa. Sve je to već viđeno. A povijest je važna jer se ponavlja ako iz nje ne naučimo. Najbolje ćemo je shvatiti ako je promatramo kroz utjecaj povijesnih događaja na pojedinca, kad nije samo zapis iz udžbeni ka, kad se ne distanciramo. Pojedinac Daniel Ivin s je demokraciju. Kakvu državu sanja pojedinac koji čita ovaj tekst?

G. G. MARQUEZ JE I U AUTOBIOGRAFIJI POMICAO GRANICE STVARNOSTI

Piše: JOSIP MLAKIĆ

U romanu ‘Vidimo se u kolovozu’ upoznajemo jednog potpuno drugačijeg Marqueza, uronjenog u stvarni svijet, te je odluka da se ovaj roman objavi nakon desetogodišnje stanke itekako opravdana. Zanimljivo je iz današnje perspektive usporediti prvi, ‘Pukovniku nema tko da piše’, i ‘Vidimo se u kolovozu’, posljednji Marquezov roman. Riječ je o dva kratka romana jednostavne fabule u kojima Marquez na gotovo identičan način demonstrira svoju iznimnu spisateljsku vještinu

Vidimo se u kolovozu

Gabriel García Márquez, V.B.Z.

Prijevod: Gordana Tintor

Pukovniku nema tko da piše

Gabriel García Márquez, V.B.Z.

Prijevod: Milivoj Telećan

Povodom desete obljetnice smrti velikog kolumbijskog pisca Gabriela Garcije Marqueza, zagrebački nakladnik VBZ objavio je u prijevodu Gordane Tintor njegov kratki roman “Vidimo se u kolovozu”. Roman je istovremeno objavljen u cijelom svijetu. Još prije deset godina, odmah nakon piščeve smrti, španjolski časopis La Vanguardia objavio je uvodno poglavlje rukopisa “Vidimo se u kolovozu”, uz napomenu da je riječ o rukopisu koji Marquez nije želio objaviti za života. Urednik knjige Cristobal Pera, koji je prije ove uredio Marquezovu autobiografsku knjigu “Živjeti da bi se pripovijedalo”, u svojoj uredničkoj bilješci na kraju knjige također spominje Marquezovu skepsu vezanu uz ovaj roman: “Ova knjiga ne funkcionira. Treba je uništiti”, navodno je jednom izjavio neposredno uoči smrti. “Nismo je uništili, ali smo je ostavili postrani, s nadom da će vrijeme odlučiti što da s njom učinimo. Čitajući je ponovo gotovo deset godina od njegove smrti, otkrili smo da taj tekst ima mnoge vrijednosti u kojima se može itekako uživati. (...) Svjesni da se to može tumačiti kao čin izdaje, odlučili smo staviti na prvo mjesto užitak njegovih čitatelja nad svim drugim dvoumicama. Ako čitatelji budu slavili ovo djelo, možda će nam Gabo oprostiti. Vjerujemo u to”, napisali su u predgovoru Marquezovi sinovi Rodrigo i Gonzalo. Marquez je, tvrde braća Garcia, posljednjih godina života gubio pamćenje, što je kod pisca bio izvor stalne gorčine i frustracija. “Pamćenje je istodobno moja sirovina i moje oruđe. Bez njega, nema ničega”, izjavio je jednom. Roman “Vidimo se u kolovozu” svojevrsna je Marquezova borba s vremenom, usprkos sve jačem zaboravu. I sama ova činjenica dovoljan je i uvjerljiv razlog da se ova knjiga objavi, unatoč autorovu protivljenju. O ulomcima iz romana objavljenima svojevremeno u La Vanguardia oglasio se i Gerald Martin, autor Marquezove biografske knjige “Život”. Istaknuo je kako je znao za taj tekst, ali da je bio uvjeren da je Marquez “Vidimo se u kolovozu” zamislio kao kratku priču. “Ovo je i za mene veliko iznenađenje. Posljednji put kad sam razgovarao s Gabom o tom tekstu, znam da ga je namjeravao izdati u knjizi s još tri slične priče. Sad se govori o seriji epizoda u kojima se ta žena pojavljuje i ima različite avanture svake godine. Ima smisla, i izgleda da se Gabo igrao s tim”, izjavio je Martin. Prije bilo kakvog govora o Marquezovu posthumno objavljenom romanu, bilo bi ga zanimljivo dovesti u kontekst s cjelokupnim Marquezovim djelom. Kao prvo, ovaj roman stilski ne spada u “magijski realizam”, nego je napisan u realističkom ključu. Mogli bismo ga dovesti u vezu s još jednim sličnim Marquezovim romanom, koji je u cijelosti ispripovijedan u realističnom ključu. Riječ je o romanu “Pustolovine Miguela Littina”, koji je izvorno objavljen 1986. godine, a koji je sam Marquez okarakterizirao kao reportažu. (U Hrvatskoj je objavljen 2004. godine u izdanju VBZ-a i prijevodu Nine Lanović.) Nastao je na osnovu svjedočenja čileanskog redatelja Miguela Littina, koji je 1985. godine ilegalno ušao u Čile, u kojemu je boravio šest tjedana. Za to vrijeme snimio je tisuće metara filmske vrpce o stvarnosti svoje zemlje nakon 12 godina diktature. Marquez u uvodu navodi kako je roman nastao na osnovu transkripta njegova 18-satnog razgovora s Littinom nakon povratka iz Čilea. Međutim, i u sličnim, realističkim književnim tekstovima, Marquez zadržava nešto od svoje pripovjedačke “magije”.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Pri samom kraju romana, dok leti u avionu iznad Anda, napuštajući Čile, pripovjedač razmišlja o Pinochetu, tiranskom čileanskom “patrijarhu”: “Pogledao sam na sat - bilo je pet i deset. U to je doba Pinochet zacijelo već napustio svoj kabinet praćen svitom dvorana, gordim koracima prevalio dugačku, pustu galeriju i

Književna kritika, koja je često sklona pospremati pisce u književne ladice, dugo se mučila s Marquezom, čiji se jedinstveni stil pisanja otimao bilo kakvoj kvalifikaciji. Tako je lansiran izraz ‘magični’, odnosno ‘magijski realizam’, koji se kasnije proširio na dobar dio južnoameričke književnosti

veličanstvenim, sagom prekrivenim stubištem sišao u prizemlje, vukući za sobom 32.200 metara magarećeg repa koji smo mu nataknuli”. I u romanu “Vidimo se u kolovozu” cijeli je niz sličnih detalja u kojima se može prepoznati Marquezova “ruka” iz najboljih dana, a to je samo još jedan dodatni razlog zbog kojega je ova knjiga morala biti objavljena. S druge strane, “Pustolovine Miguela Littina” usko je povezana s Marquezovim novinarskim poslom, kojim je bio opsjednut, o čemu svjedoči u svojoj autobiografiji “Živjeti da bi se pripovijedalo”, gdje govori o reportaži kao o jednom od najzahtjevnijih novinskih žanrova, blisko povezanoj s književnošću, o žanru koji se u suštini zasniva na klasičnim pripovjedačkim tehnikama. Književna kritika, koja je često sklona pospremati pisce u književne ladice, dugo se mučila s Marquezom, čiji se jedinstveni stil pisanja otimao bilo kakvoj kvalifikaciji. Tako je lansiran izraz “magični”, odnosno “magijski realizam”, koji se kasnije proširio na dobar dio južnoameričke književnosti. (Meni je mnogo bliži ovaj drugi izraz, “magijski realizam”, jer mnogo bolje opisuje Marquezov jedinstveni stil koji je obilježio posljednja desetljeća književnog 20. stoljeća. Zanimljivo je napomenuti da se Marquez cijeli život ograđivao od ovoga naziva.) Izrazom “magijski realizam” pokušavao se definirati i unificirati jedinstveni način oneobičavanja stvarnosti, ne samo kod Marqueza, nego i kod brojnih drugih latinoameričkih pisaca poput Llose, Fuentesa, Sabata, Cortazara, Bastosa... Međutim, spomenuta Marquezova autobiografija pomalo ruši i ovakav način razmišljanja: stvarnost u njegovoj autobiografiji često je sličnija “magijskoj stvarnosti” Maconda, nego nekakvom uvriježenom književnom poima-

nju stvarnosti. Marquezu je pripovijedanje sve, on bez uvijanja priznaje da nikad do kraja nije svladao pravopis niti navodi da se nešto pretjerano trudio oko toga. Njegova autobiografija napisana je u najboljoj tradiciji klasičnog pripovijedanja: Marquez ne prati kronološki jednu liniju pripovijedanja, nego se prepušta stotinama sitnih rukavaca i digresija, čime na jednostavan način eliminira bilo kakvu predvidivost. Također, on kao da se pomalo poigrava i uvriježenim stereotipima, pogotovo onome o odnosu literature i vlastite biografije. Radi to na jedan zaista savršen i jedinstven način. Čitatelj, čitajući ovu knjigu, često ima dojam da je zalutao u “Ljubav u doba kolere” ili u “Kroniku najavljene smrti”. Pogotovo je znakovita jedna scena, od svega nekoliko rečenica, koja više pristaje njegovim romanima “Sto godina samoće” ili “Jeseni patrijarha”, nego jednoj autobiografiji, ali koja, što opet na svoj način izaziva čuđenje, nimalo ne strši iz konteksta. Marquez pripovijeda kako je jednom, vraćajući se kasno navečer tramvajem, sreo “pravog” Fauna. Čudi se kako nitko u tramvaju ne reagira na njegovu pojavu, pa pomisli kako se radi o prerušenom čovjeku. U trenutku dok Faun izlazi iz autobusa, pisac osjeti zadah njegove dlake. Kod ovakvih i sličnih scena, čitatelj ostane zatečen na isti način, na primjer, kao kad Marquez opisuje ciganske leteće ćilime, juhu od pijetlove krijeste i druga slična “čuda”. Dakle, Marquez je čak i u vlastitoj autobiografiji pomicao granice stvarnosti. Ovaj pripovjedački model, koji je iznjedrio cijelu jednu školu “magijskog realizma”, Marquez je izgradio u svojemu najpoznatijem romanu “Sto godina samoće”, koji je prodan u više od deset milijuna primjeraka. Roman govori o stotinu godina povijesti Maconda, izmišljenog kolumbijskoga gradića, i prati sudbine više generacija obitelji Buendija. Marquezov debitantski roman “Pukovniku nema tko da piše” svojevrsni je uvod u “Sto godina samoće”, i po stilu i likovima i mjestu radnje. Ovaj je model u nekim kasnijim Marquezovim djelima donekle modificiran, ili je naglašen, kao u romanu “Jesen patrijarha”, ili je stišan, pomaknut prema uvriježenoj percepciji stvarnosti, kao što je to slučaj s romanom “Kronika najavljene smrti”. Međutim, u načelu se “magijski realizam” zasniva na dvije stvari: prikazati nevjerojatne događaje kao nešto prirodno, dok se običnim pojavama daje nadnaravno značenje. Na ovaj jedinstveni stil prvenstveno su utjecala dvojica pisaca kojima se Marquez neskriveno divio.

Sto godina samoće Gabriel

García Márquez, V.B.Z. Prijevod: Nina Lanović

Nastavak na sljedećoj stranici 

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Desetgodišnjica smrti Gabriela Garcíje Márqueza obilježava se na izniman način, izdavanjem njegova posljednjeg djela pod naslovom Vidimoseukolovozu. Roman je García Márquez napisao desetak godina prije smrti, a pritisnut bolešću koja mu je utjecala na um, u trenutku stvaranja dvojio je želi li ga objaviti. Njegovi sinovi odlučili su da protok vremena donese završni sud o djelu, a kad su ga nakon više godina ponovno pročitali, bili su zadivljeni načinom pisanja i ljepotom same priče i stoga su donijeli odluku o objavi romana.

Prevela Gordana Tintor 15,90

Slike (gore i dolje) inspirirane klasikom G. G. Marqueza ‘Sto godina samoće’. Roman je objavljen 1967. godine u Argentini

Riječ je o Williamu Faulkneru i meksičkom piscu Juanu Rulfu, koje mnogi književni teoretičari zapravo smatraju istinskim začetnikom “magijskog realizma”. U svojoj autobiografiji Marquez piše i o svojoj fascinaciji Faulknerom. Među najpoznatije izmaštane književne svjetove svakako spadaju Faulknerov mitski okrug Yoknapatawpha i Marquezov Macondo. Bilo bi ipak pomalo pretjerano iz Marquezove fascinacije Faulknerom izvlačiti nekakve zaključke, jer su oba ova svijeta

jedinstvena na svoj način. Ipak, Marquezove veze s Juanom Rulfom mnogo su dublje. Marquez je jednom izjavio kako je prije nego što je započeo pisati “Sto godina samoće” gotovo napamet znao djelo ovoga pisca, koji je za života objavio tek dvije knjige: roman “Pedro Paramo” i zbirku priča “Ravnica u plamenu”. Rulfov roman, izvorno objavljen 1955. godine, prvi put je na ovim prostorima preveden u Novom Sadu 2004. godine. Govori o mladiću koji odlazi u grad duhova u potrazi za svojim davno preminulim ocem Pedrom Paramom. Riječ je o gradu u kojem ljudi i duhovi žive nekim dosadnim i jednoličnim životom. Svijet Rulfova romana odvojen je i vremenski i prostorno od vanjskog svijeta, na isti način na koji je to Marquezov Macondo ili Faulknerov mitski okrug Yoknapatawpha. Dok Faulkner ostaje na tome, Rulfo i Marquez su otišli korak dalje, po ovom drugom načelu na kojem se zasniva “magijski realizam”, po kojemu se običnim, banalnim stvarima pridodaje nešto groteskno i neuobičajeno. U jednoj Rulfovoj priči iz “Ravnice u plamenu”, da navedem jedan primjer, maloumni dječak koji živi kao sluga na imanju bogatog veleposlanika mora tijekom svake sieste odlaziti do obližnje močvare i ubijati žabe, da ne remete san veleposjednikova djeteta. Za razliku od Marqueza, Rulfov “magijski realizam” ima jaku socijalnu potku te često prelazi u nadnaravnu grotesku čvrsto usidrenu u sumornu stvarnost Meksika.

U uredničkoj bilješci, Cristobal Pera pera piše da je Marquez još 1999. započeo pisati roman “Vidimo se u kolovozu”. Tad je objavljeno da radi na knjizi koja se treba sastojati od pet samostalnih pripovijetki s istom glavnom junakinjom, Anom Magdalenom Bach. Informacija je objavljena u španjolskom dnevniku El Paisu. Uvodno poglavlje iz romana Marquez je pročitao u Madridu nekoliko dana ranije, na tribini na kojoj je sudjelovao s portugalskim piscem Joseom Saramagom. Umjesto govora, Marquez je pročitao prvu verziju prvog poglavlja romana. Glavna junakinja romana je Ana Magdalena Bach, udana žena na pragu pedesetih, koja svakog 16. kolovoza odlazi na jedan karipski otok, kako bi položila cvijeće na grob svoje majke. Ana se pritom upušta u kratke i prolazne ljubavne veze, po uzoru na njezinu majku. Riječ je o upečatljivom i sjajno napisanom romanu o starenju i prolaznosti ispripovijedanom iz ženske perspektive. Braća Garcia kažu u predgovoru kako je roman u potpunosti sačuvao Marquezovu “maštovitost, poetiku jezika, njegov zavodljiv način pripovijedanja, njegovo razumijevanje ljudskih bića i njegovu ljubav prema njihovim iskustvima i nesrećama, osobito u ljubavi”. I teško se, nakon svega, ne složiti s njima. U romanu “Vidimo se u kolovozu” upoznajemo jednog potpuno drugačijeg Marqueza uronjenog u stvarni svijet te je odluka da se ovaj roman objavi nakon desetogodišnje stanke itekako opravdana. Zanimljivo je iz današnje perspektive usporediti prvi, “Pukovniku nema tko da piše”, i “Vidimo se u kolovozu”, posljednji Marquezov roman. Riječ je o dva kratka romana jednostavne fabule u kojima Marquez na gotovo identičan način demonstrira svoju iznimnu spisateljsku vještinu.

RYAN INZANA

MICHAEL YOUNG

NOVINAMA U ČAST

Iako su japanske novinske redakcije i novinarski način rada, o kulturi da ne govorimo, prilično drukčiji od naših ili europskih, sve su novinske redakcije, koliko god to paradoksalno zvučalo, na svijetu iste. Gotovo da u svakoj možeš vidjeti iste face, iste interne šale, iste ekscentričnosti i egocentričnosti, iste strahove...

Yokoyama, iako piše novinama u čast, iako ih ustvari iskreno voli, nije nimalo romantičan, kao što život nije nimalo romantičan

Piše: GORAN

GAVRANOVIĆ

Vrativši se, poražen, iz Španjolskoga građanskog rata, George Orwell napisao je jednu od svojih najboljih knjiga, meni svakako najdražu, “Kataloniji u čast”. Hideo Yokoyama nakon niza uspješnih knjiga (žanrovski najbližih kriminalističkim romanima, ali puno širih od nejasnih granica žanra) vraća se, književno, tamo odakle je krenuo - u novinsku redakciju. I to u prapočelo novinarstva, lokalne novine. U trenutku u kojem se one moraju, na svom terenu, suočiti sa svjetskom viješću - najvećom avionskom nesrećom.

Ne postoji nikakva posebna veza između Georgea Orwella i Hidea Yokoyame, osim što su obojica bili novinari koji su postali književnici. Ne postoji ni neka osobita veza između romana “Sedamnaest” i “Kataloniji u čast”, osim što se i jedna i druga knjiga, i jedan i drugi pisac, kao što to pravi gentlemani i prave dame čine, bore u bitkama za koje znaju da su unaprijed izgubljene. George Orwell piše svoja neposredna iskustva o borbi za španjolsku republiku u redovima anarhosindikalista protiv Francovih fašista. Borbu koja je unaprijed izgubljena, iako nije trebala ni smjela biti izgubljena, ali je demokratski svijet odlučio biti neutralan, stavivši se, ustvari, svojom neutralnošću, nečinjenjem, na stranu agresora. Orwell je u Kataloniji dvostruko poražen - od fašista, koji su u ratu pobijedili, ali i od komunista pod Staljinovim patronatom, koji su silom, ubojstvima i uhićenjima ugušili i likvidirali sve druge lijeve i republikanske pokrete i milicije, pa i onu u kojoj se borio George Orwell. Ubivši time i onu malu šansu da se unaprijed izgubljena bitka ipak nekako dobije. Poslije će napisati kako se u Kataloniji uvjerio u to da “i desni i lijevi tisak podjednako laže”, ali će ostati novinar i napisati neke od najboljih eseja objavljenih u novinama. Iako je onaj drugi “njegov” citat o novinarstvu mnogo poznatiji - “novinarstvo je pisanje (i objavljivanje) onoga što netko ne želi da bude objavljeno; sve ostalo je PR”. “Njegov” je namjerno pod navodnicima jer je upitno je li Orwell to ikad napisao ili rekao (Facebook “znanja” na stranu, to se ne smatra ozbiljnim), a kako se čini, nešto najbliže tom citatu, uz još par “osumnjičenih”, rekao je Randolph Hearst, američki novinski magnat, koji je gotovo sigurno u svojim novinama zabranjivao objavljivanje mnogih stvari koje netko nije želio da budu objavljene te umjesto toga tiskao mnogo PR-a. Uključujući i pokušaj zabrane prikazivanja jednog od najboljih filmova svih vremena, “Građanin Kane”, koji je uvelike baziran na njegovu liku i djelu.

sigurno tako mislio i tako se ponašao. Uostalom, kao pravi gentleman, uvijek je birao pravedne bitke koje su unaprijed izgubljene. Kao što Hideo Yokoyama, odnosno njegovi junaci, u romanu “Sedamnaest” vjeruje kako je jedino vrijedno objavljivanja ono što netko ne želi da bude objavljeno. Kao što znaju da je jedina vrijedna bitka borba za čast i ugled lokalnih, “malih” novina, u svijetu u kojem još ne vladaju globalni medijski divovi, ali je jasno da će taj svijet osvanuti sutra. Hideo Yokoyama piše o jednoj novinskoj redakciji u trenutku njenog najvećeg iskušenja, njene najveće pobjede i poraza. Iako to nigdje ne kaže, iako nigdje ne glorificira novine, niti prešućuje sve ono loše (koje uvijek ide u paketu s onim dobrim), Yokoyama piše novinama u čast.

Sedamnaest Hideo

Yokoyama, Znanje. Prijevod: Mirjana

Čanić i Nebojša Buđanovac

Iako su japanske novinske redakcije i novinarski način rada, o kulturi da ne govorimo, prilično drukčiji od naših ili europskih, sve su novinske redakcije, koliko god to paradoksalno zvučalo, na svijetu iste. Gotovo da u svakoj možeš vidjeti iste face, iste interne šale, iste ekscentričnosti i egocentričnosti, iste strahove... Kao i u Yokoyaminu prethodno kod nas objavljenom romanu “6-4”, sukobi su često ubojitim pokretima, dvosmislenim rečenicama, u atmosferi koja se reže nožem, ali kao i u svakoj redakciji na svijetu, kad stvari uzavriju, bogme se hvata i za gušu i pljušte udarci. Mogu reći u Japanu, barem ovom Yokoyaminu, više nego kod nas u Hrvatskoj, u kojoj se sve više-manje svede na maštovite i nimalo lijepe psovke. Sve su novinske redakcije, ustvari, uz male razlike, iste. A kad je riječ o tzv. breaking newsu, tad su sve novinske redakcije još sličnije. I Hideo taj unutarnji život redakcije opisuje besprijekorno, sve to brujanje u ušima dok se čeka javljanje novinara s terena, novinarski nagon da idu tamo kamo je nemoguće otići, mač koji ti visi nad glavom dok pokušavaš odvagnuti (na temelju zrnaca informacija) koji naslov dati priči, onih pet minuta do roka koje se čine kao pet milisekundi i istodobno kao vječnost u kojoj jedan poziv, jedna izjava, mogu promijeniti sve. Ali Hideo besprijekorno opisuje i borbu za prevlast, nadmetanje između novinara i urednika, između redakcije i marketinga te između redakcije i distribucije, političke borbe za prevlast unutar novina i unutar kompanije. I sve se to događa istodobno, ili možda baš zato, dok se novine bore s najvećom pričom koja se dogodila na njihovu teritoriju.

Ali bez obzira na to je li citat Orwellov ili nečiji drugi, zvuči kao da ga je izrekao i napisao Orwell, on je

Yokoyama, iako piše novinama u čast, iako ih ustvari iskreno voli, nije nimalo romantičan, kao što život nije nimalo romantičan. Iako se čini da će u svakom trenutku nastati veliki preokret, kako to obično biva u filmovima, tog velikog preokreta nema. Nema sretnoga kraja nego tek manje nesretan kraj, koji je ipak pobjeda sam po sebi, i koji u sebi krije još jednu veliku pobjedu - da bude objavljeno ono što netko nije želio da bude objavljeno.

KRLEŽA U VELIKOM RATU

Fotografija ruskih vojnika tijekom Brusilovljeve ofenzive 1916.

Piše:

VLAHO

BOGIŠIĆ

leksikograf i književnik

Tvrdeći da ‘lično nikada nije bio u vatri niti u opasnosti’, Krleža zarana nastoji učvrstiti idejni predtekst svojega po definiciji estetski osmišljenog svijeta: ‘Na mene su uvijek i topovi i vojnici djelovali smiješno i mislim da se nikad nisam toliko nasmijao ljudskoj gluposti koliko baš u Galiciji za vrijeme Brusilovljeve ofenzive 1916... Sve to što se dešavalo oko mene izgledalo mi je glupo i čovjeka nedostojno, i dubine te nedostojnosti ja sam bio svjestan i okrutno miran’. A povod tekstu je prvo kolo ‘Djela Miroslava Krleže’ u suizdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Školske knjige

PROFIMEDIA

Nastavak na sljedećoj stranici 

Krleža je usred ljeta u Zagrebu, netom je navršio 65., ali obveze u enciklopediji koju je pokrenuo ne dopuštaju ladanje. U člancima koje redigira riječ je i o tome kako je prije četrdeset godina završio prvi sveopći rat koji se stoga naziva “velikim” ili “svjetskim”, no njemu se ne čini tako. Taj rat započet u ljeto 1914. za Krležu nije nikad završio, što u pismu supruzi Beli uzima kao običnu, podrazumijevajuću okolnost: “Danas je, dakle, sv. Ana, skoro 44 godine što je zapravo počeo ovaj rat...”. Prije nego što razmotrimo još nekoliko detalja što joj ih razrađuje po toj subjektivnoj računici zanimljivo je vidjeti gdje je tad Bela, zašto se dopisuju, a ne nađu na čaju u Palaceu ili si telefoniraju uvečer. Dakle, Bela je u gostima, kod Krležina ratnog druga, jednog od rijetkih koji su mu još preostali, a koji u svojoj ljetnoj, otočnoj rezidenciji znade okupiti široko društvo, gdje Krleža zauzima iznimno mjesto, pa se i sad čeka kad će napokon stići. “Naša mladost,” kaže u drugoj prigodi Krleža sjećajući se godina koje su ih uvele u taj rat iz kojega više nikad neće izaći, “protekla je po onim beznadno dosadnim i sivim ulicama zagrebačkog Donjega grada… gdje po dosadnim dvospratnicama stanuju slabo plaćeni činovnici jednog sivog i dosadnog Carstva na umoru.” Dogodilo se tako da su iz “iste domobranske kasarne krenuli na Karpate, Tito u dvanaestoj ‘hodnoj satniji’ kapetana Tomaševića, a ja godinu dana kasnije, u šesnaestoj ‘hodnoj’. On je otputovao u Sibiriju, a ja sam se odskitao preko madžarskih i austrijskih etapa do svoje domobranske proze”. “Mi smo se sreli u trećoj godini ovoga rata koji traje 44 godine”, nastavlja Krleža Titovoj gošći koreći je što joj računica oko toga koliko dugo i otkad ga “čeka” nije precizna. Bela i Krleža doista su “ratni par”, kao što je toliko toga u Krleže, od lirike do “domobranske proze”, od kadetskih zavoda do ratnih kriza što će ga dovoditi do egzistencijalnog ruba. Odbijajući izaći iz njega kao da je računao s otvorenošću kaosa u kojem se u presudnom trenutku zatekao. Decidirajući svoju gestu “umjetnika stvaraoca” kao povlasticu da traga za značenjima na “velikoj skali između kaosa i harmonije”, on je nesumnjivo svoj do srži, ali i tipičan izdanak naraštaja za koji će Miloš Crnjanski reći: “Mislim da smo jedna

Mrtvozorničke depeše o prijateljima sustizale su jedna drugu. Posebno ga se teško dojmila smrt ludovicejskog konškolarca Gejze Bonte, koji za razliku od njega nije imao ‘moralne kuraže’ oduprijeti se kondicijama časničke karijere

generacija koja je došla iz haosa i koja će opet otići u haos”. Netom poslije Sv. Ane, početkom kolovoza, Krleža je “za prvih dana mobilizacije” na zagrebačkom Glavom kolodvoru vidio mladog pjesnika Frana Galovića: “Netko je tada rekao da je Fran Galović mobiliziran i da putuje u Sisak k svojoj regimenti”. Galović je živio u donjoj Ilici, upravo u “sivoj” gradskoj zoni o kojoj govori Krleža, doista je unovačen među prvima i upućen u Sisak, u pješačku pukovniju, gdje je nekoliko godina prije služio u pričuvi. Njegov je bataljun, kaže Galović u pismu Milanu Ogrizoviću, već do 1. rujna morao biti spreman: “... svakako bih htio vidjeti kad si u vatri i u boju. Napokon riskira se u životu svašta, a i pasti nije baš tako lako”. No već do druge polovice rujna percepcija mu se ponešto promijenila: “Upravo sam danas čuo za jedno desetak prijatelja što padoše za zadnjih bitaka. Međutim, što Bog da, šutim ja! Želio bih ostati na životu jedino radi nekih divnih literarnih doživljaja...”. Za mjesec dana je na frontu: “Želio bih ne poginuti samo radi toga da sve ovo iznesem, jer je svaki dojam dragocjen”. Potom je “govorio s jednim srbijanskim potporučnikom. Njegova vojna pruga je nasuprot mojoj. Zato smo se svejedno rukovali i sasma prijateljski debatirali. Kavalirski protivnici!” Naposljetku: “Jutro je i u deset sati imamo da navalimo. Sunce je, nedjelja i divno toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan...” Tako je i bilo, sutradan, u ponedjeljak Galović je poginuo. “Preko Siska, na Drinu, u smrt kod Noćaja. I to se može”, kaže Krleža: “U onoj gužvi svjetine izgubio se tražeći nekoga nervozno, u velikom zlatnouokvirenom zrcalu na zidu”. Mrtvozorničke depeše o prijateljima sustizale su jedna drugu. Posebno ga se teško dojmila smrt ludovicejskog konškolarca Gejze Bonte, koji za razliku od njega nije imao “moralne kuraže” oduprijeti se kondicijama časničke karijere. Braku s Jolandom u koju je Gejza bio fatalno zaljubljen stajala je na putu “kaucija” kojom ona nije raspolagala. Tako se nesretni Bonta zatekao u Mačvi, gdje će zaglaviti kao poručnik prve peštanske domobranske pješačke pukovnije. Dok je amputiranih nogu umirao u poljskoj bolnici, javio se Krleži pisamcem, a donio mu ga je Vuk Hreljanović, husarski poručnik, kojega ni samog neće još zadugo služiti ratna sreća. Možda je upravo to ono Bontino pismo što je ostalo uz Krležu do kraja, pa i dalje, izbjegnuvši ostavinsku selekciju, pa ga eno i sad, nepročitanog od koga drugog, u komodi na Gvozdu, gdje opstoji još po koja sentimentalna krhotina onih tvrdih

Miroslav Krleža kao kadet u Ludoviceumu u jesen 1911.

godina. Tvrdeći da “lično nikada nije bio u vatri niti u opasnosti”, Krleža zarana nastoji učvrstiti idejni predtekst svojega po definiciji estetski osmišljenog svijeta: “Na mene su uvijek i topovi i vojnici djelovali smiješno i mislim da se nikad nisam toliko nasmijao ljudskoj gluposti koliko baš u Galiciji za vrijeme Brusilovljeve ofenzive 1916... Sve to što se dešavalo oko mene izgledalo mi je glupo i čovjeka nedostojno, i dubine te nedostojnosti ja sam bio svjestan i okrutno miran”. Pred regrutnu komisiju, odnosno kako se tad govorilo “na stavnju”, bio je pozvan moglo bi se reći “tek” u “novembru 1915. Zašto su se vojne vlasti skanjivale pozvati ga u trupu nije jednostavno procijeniti. S jedne strane, imao je solidnu vojnu izobrazbu, malo je nedostajalo pa da bude proizveden u školovanog časnika, a s druge je bio pod stigmom bijega iz tog sustava, štoviše traženjem angažmana na srpskoj strani koja se ubrzo pokazala neprijateljskom. Sav taj košmar s Krležinim pustolovinama kad se za balkanskih ratova kretao po utopijskom rubikonu teško da je u socijalnim rasporedima habsburške uprave značio nešto više od fusnote u evidenciji. Nešto prije nego što se, doduše tek dva mjeseca, zatekne blizu crte galicijskog bojišta, Krleža je na oporavku u Lovranu, gdje skicira pismo nepoznatoj djevojci baveći se i sam konačnim osobnim pitanjima. Kaže kako “temeljito sumnja” da bi mogao poginuti, “jer ima koješta važna da podnese ovdje na ovoj kuglji prije pada”. Krleža je, dakle, doista u pravoj ratnoj pogibelji bio, i to iz vlastite inicijative, prije nego što je “rat”, pa i po njegovoj računici, uopće započeo. Ako i nije bio jedini, pogotovo u naraštajnom krugu, koji se nije snalazio u balkanskim predigrama velike ratne panorame, srpskoj se strani tako uporno želio pridružiti potaknut prije idejnim nego vojničkim razlozima. Pretpostavljao je da bi u srpskoj službi mogao pomoći idealu nacionalnog oslobođenja, a ne razviti vojnu karijeru, poput niza habsburških časnika koji su prije njega poduzeli takav transfer. Za razliku od Tina Ujevića, u kojemu je prepoznala kooperativni potencijal, srpska je strana, s dobrim vlastitim razlozima, otklonila njegovu ponudu. A kad se ubrzo pri srpsko-bugarskom srazu na Bregalnici pokazalo kako se ratovi ne vode u narodnom koliko u državnom interesu, razočaranje je postalo obostrano. Za mnoge je Krležine vršnjake, a i starije znance iz književnog i kulturnog života, već sam početak rata značio drastičnu promjenu životnih okolnosti. Spomenutom Ujeviću, koji je i sam oko prijelaza u Srbiju bio privođen i preispitivan, unatoč oskudnoj vojnoj spremi, pošlo je za rukom da ga u kolovozu 1914. u Toulonu kao dragovoljca, ništa manje do kao dočasnika, prime u francusku

ratnu mornaricu. A onda će se u ranu jesen u svojstvu “francuskog interpreta”, ma što to značilo, zateći na Cetinju, jer su francuske vlasti ispitivale mogućnost bi li se iz crnogorskog primorja kako mogao potaknuti i preliti ustanak protiv habsburške vojnice koja je u obližnjoj Boki kotorskoj držala značajne mornaričke resurse. Ne mnogo manje dramatična konstelacija snašla je i Milana Ogrizovića, Galovićeva predsmrtnog korespondenta, koji je s Galovićem i Krležom pored književnih dijelio i neke referencije iz potencijalne (do) časničke domobranske pričuve, pa je promptno unovačen i poslan u Beograd da bi se tamošnjoj okupacijskoj upravi našao pri ruci u provođenju ubrzanog dočasničkog tečaja. No njegova kulturna upućenost nije, dakako, promaknula ni političkoj upravi okupacijskog štaba, koja ga je usput angažirala i kao urednika podlistka na brzu ruku ondje pokrenutih novina, nakon što je sva lokalna srpska štampa obustavljena. Šef te političke uprave također je važna figura Krležina panoptikuma: Slavko Kvaternik pratit će ga u različitim odorama (habsburškoj, kratkotrajnih snaga Narodnoga vijeća, karađorđevićevskoj i onoj “maršala sikirice” endehaških legija) sve do svoga finala na vješalima poslije Pavelićeve pomrčine, čiju je rasvjetu dizajnirao. Ogrizović u tom rasporedu nije nimalo anegdotalan, barem kad je o Krleži riječ, jer će se usred rata upravo sa stranica svojih beogradskih “novina” javiti da bi javnost euforično upućivao u snagu i uglađenost Krležine lirske fraze, koja je eto u nedoba grunula kao prilično iznenađenje na sceni. Krleža je prethodno pokušavao prodrijeti i na (ratnu) kazališnu scenu s dramskim predlošcima, potom i u periodiku s fragmentima iz domobranskog ratnog života. Želio ih je, kaže, posvetiti svojim palim drugovima Gejzi Bonti i Zlatku Gallu. Dramaturški profilirane sudbine domobrana čiju je nevolju napokon ipak ovjekovječio, nerijetko pod stvarnim imenima, čudesan su i začudan svijet - žanrovski možda rasute, ali misaono konzistentne stranice nastale tko zna gdje sve, a dijelom sigurno u sobici dežurnog vojarne u Gajevoj, današnjoj Uskokovoj portirnici. Dok je Ogrizović kao faktotum okupacijske uprave u Srbiji zanesen ljepotom Krležine prevratničke lirike, Krležin prijatelj August Cesarec je u Kruševcu, a Mile Budak se kao zarobljeni domobranski časnik sa srpskom vojskom povlači kroz Albaniju, bilježeći građu za svoj spis “Ratno roblje”, rijedak u njegovu opsežnom djelu po skicama što se probijaju do pravog literarnog doživljaja. Kad bi ih se svelo na građanski kurikulum, Krležine bi ratne godine do habsburškog sloma 1918. Nastavak na sljedećoj stranici 

Kadeti Mađarske kraljevske vojne akademije u Pečuhu 1909. Krleža je prvi slijeva u gornjem redu. Kasnije je dva puta bježao ne bi li se priključio srpskoj vojsci u Balkanskim ratovima

sugerirale kako se proveo mnogo bolje i sigurnije od većine preživjelih suvremenika, napose onih s kojima će iz prvog kulturnog reda sudjelovati u profiliranju jugoslavenske epohe. Na početku je prilično dugo bio novinski referent, a i kad je pozvan u vojsku, da bi tri godine ostao u uniformi, opet će većinu vremena provesti ne samo u dubokoj pozadini, nego i daleko od rata kao, kako bi sam to rekao, razmjene topovske vatre, a ne psihološkog rasapa kakvog se nagledao i u nadleštvu za stradalnike gdje je služio posljednje ratne godine. Ivo Andrić provest će rat u zatvorskim ćelijama, progonstvu i bolnicama, Crnjanski će se u poderanoj habsburškoj uniformi nekako iz rata vratiti preko Zagreba tek kad utihnu i posljednje kanonade, a Tin Ujević iz Francuske razočaran i ponižen s klicom supilovskog sloma u sebi kao jedinom popudbinom. Tito i Pajo Gregorić su u Sibiru, a Alojzije Stepinac se također vraća preko Soluna, u srpskoj uniformi. Premda ne znamo tko je djevojka kojoj piše iz Lovrana, osim toliko da nije riječ ni o jednoj od dvije fatalne žene njegova života koje ga u to doba razdiru, to što joj ima za reći, kako osjeća da “ovdje” ima još toliko neobavljena posla, pokazuje kako se zarana držao toga “da treba misliti svojom glavom, preuzeti na sebe svu odgovornost i zastupati ono što smatramo ispravnim”. Krleža je tako smatrao ispravnim odupirati se ratnoj propagandi. Činio je to u ratnim komentarima, potom i u političkim ocjenama u socijaldemokratskim glasilima, koji su povremeno bili cenzurirani, a i osobnim gestama. Andrić se poslije sjećao neobičnog načina na koji je Krleža u to doba pokazivao svoj građanski stav. Budući da su se znali nalaziti u ateljeu slikara Ljube Babića, Krleža bi na vratima, kad ondje ne bi nikoga zatekao, ostavio potpisanu poruku. Ništa neobično, ali poruka je bila napisana ćirilicom. A ćirilica je sadržavala snažnu poruku simboličke diferencijacije. Bila je eliminirana ne samo u hrvatskom javnom životu, nego i isključena, danas bi se reklo kancelirana, u okupiranoj Srbiji. U Beogradu su se tako pojavile osmrtnice: “Žalosna srca javljamo svima prijateljima da je naša nezaboravljena i nikad neprežaljena kćerka - ĆIRILICA - nakon duge i teške bolesti usljed prenapornog rada i zauzimanja za svog ljubimca Beograda danas u vječnost preselila. Zemni ostaci nezaboravne nam kćeri neće se pokopati nego će se prenijeti ‘Onamo namo za brda ona gdje joj je vele iskopan grob’.” Među “ožalošćenima” navedeni su srpska kulturna društva (Prosvjeta) i ukinute publikacije (“Otadžbina”), ali je u neprikrivenom pravom potpisu te persiflaže figurirala platforma Kvaternikove i Ogrizovićeve propagande. Kad se u posljednjoj ratnoj godini u Zagrebu ipak opet javi periodika koja koristi i ćirilično pismo, Krleža će u “Književnom jugu” objaviti dva svoja lirska fragmenta ne samo na ćiriličnom pismu, nego i u ekavskoj varijanti. Ubrzo će se, međutim, pokazati kako taj oblik koncentracijskog otpora nije jednoznačan ni jed-

Prvo kolo ‘Djela Miroslava Krleže’ sadržava roman ‘Zastave’, pjesničku zbirku ‘Balade Petrice Kerempuha” i knjigu političkih eseja ‘Deset krvavih godina’. Svako djelo popraćeno je znanstvenom studijom i kronologijom Krležina života. Autor studija za sva tri književna djela objavljena u prvom kolu je Krešimir Nemec

nosmjeran. U istom tom “Književnom jugu” Vladimir Ćorović će ustvrditi da je “ćirilica postala grafički simbol naše borbe za samoodržanjem”, a ne tek pismo o čijoj bi se upotrebi u skorom zajedničkom narodnom životu u idealiziranom jugoslavenskom ambijentu moglo dogovarati, “jer dok god je naš nacionalni opstanak ugrožen, ona se ne sme napustiti”. Veliki rat bio je tako i prolog velikih kontroverzija, sumnji i nesporazuma koji se u jeziku iz kojega je rat u Sarajevu započet postojano vraćaju kao bumerang. Već praktično u prvoj “poslijeratnoj” večeri Krleža je na dočeku srpskih oficira u Zagrebu gdje im je priređena čajanka burno manifestirao, protiveći se da bi “junkerski dogovor”, vojno poravnanje, moglo biti društvena osnova za izlazak iz rata. Glavni junaci tog događaja koji će Krleža u novinskom očitovanju svoga nastupa nazvati “Crno žuti skandal” bili su spomenuti Slavko Kvaternik, sad vojni šef prijelazne uprave u Zagrebu, i njegov doskorašnji ratni protivnik, a sad “osloboditelj” Dušan Simović. Na što Krleža doista misli kad kaže da rat koji je započet u ljeto 1914. nije prestao pokazat će se u historijskoj, a ne tek literarnoj panorami s rolama upravo te dvojice protagonista, kad u proljeće 1941. opet započnu krvavo kolo. A da rat doista nije zaustavljen, Krleža je sljedeće godine osjetio na vlastitoj koži. Dok se dogovara s Belom kako da organiziraju vjenčanje, opet mu za 4. studenoga stiže vojni poziv: “To je moja stavnja br. 7”. Kaže joj da je “celo godište 1893. pozvano”, ali da tome i ne treba pridavati veliku pozornost, osim što to znači “na jedan novembarski dan sa seljacima, idiotima i kretenima gol se prezentirati pred komisiju Njegova Veličanstva”. Koje više ne stoluje u Beču, nego u Beogradu. No uopće nije bila riječ tek o evidenciji. Krleža doduše opet nije upućen u “rat”, ali mnogi iz toga “godišta” jesu, i to bez obzira na to koliko su prethodno vremena proveli u borbi. A ako bi se kao konavoski “seljaci” pritom žešće pobunili, završili bi na dugogodišnjem hlađenju u zeničkoj tamnici. Dosljedno tome, Krleža i pored “piramide mrtvih domobrana” iz sentimentalne zbirke “Boga Marsa”, kojemu je dao “hrvatski” atribut, neće prestati stjecati i gubiti ratne drugove. S jednim od njih, srpskim piscem Dragišom Vasićem, u kaznenoj ekspediciji na Kosovu, o kojoj Vasić govori u dramatičnom zapisu “Dva meseca u jugoslovenskom Sibiru”, sudjelovat će unovačeni časnici i vojnici iz Slovenije i Bjelovara. Dragiša i Cesarec nestat će za epizode koju se uvriježilo nazivati “Drugim” i svjetskim ratom, ali ne više i velikim, jer su ekstenzije toga ratnog stanja još u Krležinu smiraju svakodnevno izbijale na vidjelo od Vijetnama do Kosova. Ostajući postupno i faktično sam, Krleža kao da je u “davnim danima” početka “svoga” rata u sjećanju postrojavao kolonu bližnjih koje neće prestati gubiti, sve dok prije njega ode i sam vojskovođa do kojega je držao, a koji se u rat zaputio iz iste one domobranske vojarne u sivom zagrebačkom predgrađu.

ŠKOLSKA KNJIGA

DA JE KRLEŽA OTIŠAO U PARTIZANE, BELA

BI OSTALA SAMA U PAVELIĆEVU ZAGREBU

I NE BI JE ČEKALO NIŠTA DOBRO

Piše: BORIS RAŠETA publicist i politički analitičar

Nastavak na sljedećoj stranici 

Tijekom Drugog svjetskog rata pisac i glumica preživljavali su od njene kazališne plaće. Krleža je strepio od Maksa Luburića. Pavelić mu je nudio HNK Zagreb - kao intendantu, kojem bi pomoćnik bio Branko Gavella, jedan, dakle, pravoslavac. A nakon toga predsjedništvo Akademije...

Zašto Miroslav Krleža nije otišao u partizane, pridružiti se starom prijatelju Titu, kojeg je upoznao davne 1920. godine u gostionici Kutnjak? Herta Haas ispričala je Miri Šuvar svoju verziju priče.

“Jednoga dana”, prisjetila se u “Svjedocima testamenta”, “...dođe mi Stevo Krajačić i kaže mi, evo, sad ćeš ići, ovih dana ide i Krleža pa će biti super osiguranje pa ćeš sasvim sigurno stići na oslobođeni teritorij”. Krleža se, dakle, spremio za put prema šumi, ali - kako znamona njega nije krenuo. “Za par dana Stevo mi je došao i rekao - nema ništa od toga, Krleža ne može od kuće jer je njegova žena dobila anginu. Meni se smračilo, mislila sam, ja malo dijete ostavljam, a Krleža, veliki propagator ljevice, ne može zbog ženine angine...”

Je li ga zaustavila samo “angina”? Ona bude pa prođe. Pod tom šifrom prije bi trebalo razumjeti sindrom u kojem je cijela skupina simptoma. Da je Krleža otišao u partizane, njegova žena Bela ostala bi sama u Pavelićevu Zagrebu i ne bi je čekalo ništa dobro. Vjerojatno bi, umjesto u kući boginje Talije, skončala u “kući Maksovih mesara”. “Ja znam zašto Krleža nije došao u partizane”, rekao je Tito Dobrici Ćosiću na putovanju Galebom, s puno razumijevanja. Nije spominjao anginu, ali je prijatelja očito dobro razumio. “Đilas piše da me je Pavelić tapšao po ramenu i rekao da će sve biti dobro… Mrzio me, vjerojatno bi me i ubio, zgazio kao zmiju”, rekao je mnogo godina poslije Josipu Vaništi. Kratkotrajno zatvorsko iskustvo u NDH sigurno je pojačalo taj strah. Njegova je žena 1941. sa skupinom glumaca, Srba, Židova i pravoslavaca (Dejan Dubajić, Tito Strozzi, Branko Gavella, Aleksandar Binički, Stevan Vujatović i Milan Vujnović) uhićena, a ubrzo su je pustili. Krleža je prošao istu sudbinu - uhitili su ga, u zatvoru su ga skojevci ispljuvali, bio je ponižen i povrijeđen, plakao je “kao dijete” - a onda su ga pustili. Zasluge za to pripisivali su sebi mnogi - vojskovođa Kvaternik, pisac Budak, a na kraju i sam Poglavnik. “Valjda sam i ja tu nekog vraga pridonio”, kazao je piscu na famoznom, dugo zatajivanom sastanku, jednom od dva koja je s njim održao na vlastitu inicijativu. Pridonio je, kako da nije... S Krležinom ženom ustaška je ideokracija, kako je pod kraj starog režima precizno rekonstruirao Stanko Lasić, godinama flertovala, pokušavajući supruga zaustaviti u pasivnoj rezistenciji, odnosno prevući ga na svoju stranu. Režim je počeo plesati oko Bele kako bi na svoju stranu privukao zašutjelog patrijarha hrvatskoga komunizma, što bi bio golem legitimacijski i propagandni učinak za hrvatsku državu, ali bi odjeknuo i internacionalno. Od rujna 1941. do veljače 1942. Bela je odigrala čak 75 predstava. “Od nje je aktivniji samo popularni Dejan Dubajić (također pravoslavac) sa 76 odigranih predstava”, piše Snježana

S Krležinom ženom ustaška je ideokracija, kako je pod kraj starog režima precizno rekonstruirao Stanko Lasić, godinama flertovala, pokušavajući supruga zaustaviti u pasivnoj rezistenciji, odnosno, prevući ga na svoju stranu. Režim je počeo plesati oko Bele (na fotografiji) kako bi na svoju stranu privukao zašutjelog patrijarha hrvatskog komunizma, što bi bio golem legitimacijski i propagandni učinak za hrvatsku državu, ali bi odjeknuo i internacionalno

Kad ga je Budak sklonio među zidove Vranešićeva sanatorija, Krleža je u izvjesnom smislu došao pod moju odgovornost. Tako su odlučili Pavelić i Budak. Svrha je bila, da ga se zaštiti od eventualnih iznenađenja... da, onako usred noći, ne dođe do kakove Luburićeve zabune, rekao je viši policijski suradnik Branko Rukavina

Banović pa nastavlja kako je “...zanimljivo dodati da je i Dubajić bio ‘nepoželjna’ porijekla, a također i njegova supruga Margita, Židovka koja je - iako do travnja 1941. vrlo popularna subreta - otpuštena krajem svibnja ‘zbog bolesti’.” Ustaški tisak, dakle, miluje Leposavu rođenu Kangrga. Cijelo vrijeme rata o njoj - piše Lasić - nije zabilježena ni jedna konzekventno negativna kritika; kritičari bi se tek tu i tamo malo očešali o “Belicu”. Ona je neka vrsta pandana Gustafu Gründgensu ili Wilhelmu Furtwängleru, junacima Szabovih filmova, njemačkim kulturnim zvijezdama koje, premda nisu poklonici nacizma, nastupaju na njemačkim pozornicama, prvi kao glumac, bivši komunist, a drugi kao dirigent, antinacist. Beli je izvan svake sumnje bilo teže - oni su bili Nijemci, doduše “nekvalitetni”, a ona Srpkinja, usto udana za ozloglašenoga komunista - i velika je šteta što u Hrvatskoj nema autora koji bi se filmski pozabavio ovom temom. Krleža, Bela, doktor Vranešić, Krsto Hegedušić, Pavelić, Budak - pa to je idealan materijal za filmsku priču, naš Mefisto sa sretnim krajem, čemu bi kao predložak dijelom mogao poslužiti i nastavak ovog teksta. Ustaški tisak već je, naime, 1942. pozvao pisca na suradnju. Marko Čović, književni

kritičar, urednik Hrvatske revije, tajnik Mile Budaka, u Spremnosti je objavio članak u kojem piše kako unatoč Krležine prošlosti “nitko ne može poreći hrvatstvo jednom velikome piscu koji je, pored svih svojih utjecaja, takvih utjecaja, kojih je danas negativna strana sasvim iščezla, pronašao u svojim Baladama Petrice Kerempuha jednu jedinu svietlu luč hrvatske politike u osobi Oca Domovine dra Ante Starčevića”. Iz ostatka članka bio je posve razvidan poziv na angažman, ali se Krleža - hrabro - oglušio, ustrajno braneći “tvrđavu svoje neutralnosti” (Lasić).

Tijekom rata pisac i glumica preživljavali su od njene kazališne plaće. Krleža je strepio, uglavnom od Maksa - Dido je već 1942. bio u Slovačkoj, prognan - a onda mu je jednog dana, bilo je to 1943. godine, na vrata stana zakucao ustaški obavještajac Branko Rukavina. Krleža je odmah zavirio u svoje ormare tražeći prikladno crno odijelo; pomislio je da mu je došla smrtna vura. Bio je zaprepašten kad je saznao da ga, zapravo, k sebi zove Poglavnik. Taj nije imao običaj osobno davati posljednje pomasti. Rukavina ga je uspio umiriti. Sve detalje susreta kasnije će, uz embargo na objavu do trena Krležine smrti, u Caracasu opisati Mladenu Žigroviću, koji će ih objaviti u knjizi “U žitu i kukolju”. Premda viši policijski suradnik, Branko Rukavina nije mogao pratiti razinu rasprave najelokventnijeg Hrvata svih vremena i blagoglagoljivih ustaša, Pavelića i Budaka, ali je ipak, mora se priznati, vrlo pristojno rekonstruirao njihove razgovore. Rukavina otkriva kako se dugo osobno brinuo za Krležinu sigurnost, ali i za druge stvari. “Kad ga je Budak sklonio među zidove Vranešićeva sanatorija, Krleža je u izvjesnom smislu došao pod moju odgovornost”, rekao je Žigroviću. “Tako su odlučili Pavelić i Budak. Svrha je bila, da ga se zaštiti od eventualnih iznenađenja... da, onako usred noći, ne dođe do kakove Luburićeve zabune… No, i za to smo se pobrinuli: njega su čuvali najprokušaniji agenti. Eto – zagledao se preda se kimnuvši glavom – eto, tako ti je to u životu: dok su hrvatski ljevičari čamili po ćelijama i logorima, a mnogi i omastili uže, Krleža, otac hrvatskog marksizma, živio je u carskim povlasticama.” Nastavio je: “Na primjer: njega je svakog tjedna posjećivao jedan od mojih najpovjerljivijih ljudi iz Poglavnikova ureda. Taj je dolazio zbog knjiga i pisaćeg materijala. Što je Krleža zatražio, drugog je dana dobio. Uz ovakove

Pametniji ljudi režima morali su pak, nakon Staljingrada, a posebno nakon Kurska, znati da je s Osovinom gotovo. Ante Ciliga, sjajan pisac i akter tih vremena, svjedoči da je čak i u redakciji Spremnosti već 1942. vladala anglofilska atmosfera. Nijemci nisu bili omiljen gost ni u Endehaziji. I Pavelić se počeo okretati, pa mu je jednoga dana, te, 1943., na pamet pala misao da bi, možda, bilo dobro popričati s Krležom – on bi, kao dio sustava, bio sjajan argument Zapadu, živi dokaz demokratskog karaktera države i širine njena vladara

sitnice – a još više, da ga se smiri i nekako udobrovolji – bilo je i drugih privilegija: na izričiti nalog Budaka, njegova ga je Bela posjećivala kadgod joj se prohtjelo; dovezli je tiho autom, i još tiše odvezli natrag u Radišinu ulicu. Naravski, to se je utanačilo na njihovoj časnoj riječi: nikome ni slova! Nikome! Nitko nije prisustvovao njihovim sastancima i razgovorima, jer smo znali, da ne će zloupotrijebiti naše povjerenje...” Do “kojekakovih iznenađenja”, koja bi Maks Luburić, u nekoj mračnoj noći, priredio piscu, kako znamo, nije došlo. Rukavinine riječi nemoguće je potvrditi u detaljima, ali su u cjelini sigurno točne. Krleža je na “kojekakva iznenađenja” ipak svakodnevno računao – morao je računati na neuračunljive. Pametniji ljudi režima morali su, pak, nakon Staljingrada, a posebno nakon Kurska, znati da je s Osovinom gotovo. Ante Ciliga, sjajan pisac i akter tih vremena, svjedoči da je čak i u redakciji Spremnosti već 1942. godine vladala anglofilska atmosfera. Nijemci nisu bili omiljen gost ni u Endehaziji. I Pavelić se počeo okretati, pa mu je jednog dana te 1943. godine na pamet pala misao da bi, možda, bilo dobro popričati s Krležom – on bi, kao dio sustava, bio sjajan argument Zapadu, živi dokaz demokratskoga karaktera države i širine njena vladara. Krleža je Paveliću stigao prilično uplašen. “Vjeruj mi, nikada ne ću zaboraviti, kad su se po prvi puta našli na okupu Pavelić, Budak, Krleža i još neki drugi”, pripovijeda Rukavina Žigroviću. “... kako je Puntar podvio rep! Prvih desetak minuta, bio je kao na iglama, suzdržljiv i oprezan, ne vjerujući, gdje se je najedamput našao...” Krleži nije bilo jasno kamo vodi taj igrokaz. Otvoreno je to upitao Pavelića, na što je ovaj kazao kako se “žarko želio upoznati s njim”, što bi bio prvi razlog, da bi potom prešao na pravu temukapitulaciju Italije. “Ta će imati sudbonosnih posljedica i za naš narod, i za državu. Eto, s time u vezi, želio bih s Vama porazgovarati; radi se o nekim stvarima, koje bi mogle zanimati i Vas!..” Razgovor je potom krenuo opuštenije – Krleža je Paveliću kazao da upravo piše “oveću studiju o Anti Starčeviću”, što je zapanjilo Pavelića. “Ali nitko vas ne prisiljava”, kazao je. “Vi, marksist, pišete o Starčeviću!?” “I za hrvatske marksiste, Starčević je u našem 19. stoljeću jedinstvena pojava”, odgovorio je Krleža, “ne samo politička, nego i moralna! Nastavak na sljedećoj stranici 

On je bio jedini Hrvat iz tih vremena, pred kojim bi se moralo pokleknuti i prošaputati: te hominem laudamus! Ovo ‘laudamus’ mu nitko ne osporava, najmanje hrvatska ljevica. Usto, a što predstavlja značajnu varijaciju na glavnu temu, pokraj Starčevića političkog teoretičara, tu je i Starčević književnik. Svakako, u razdoblju između bezglavih ilirskih tlapnja, Jelačićevih spašavanja Habzburgovaca, Nagodbe i dvoglavih khuenhedervarština, on je bio jedini hrvatski mozak! – našto se Pavelić opet nehotice zaletio: Točnije rečeno, bio je ono, kako ste ga Vi opisali, nazvali: “Jedini lampaš…, jedini lampaš” – i zapevši u svojoj hrapavoj kajkavštini, nije se mogao dosjetiti preostalih riječi iz poznatih stihova o Starome. “Jedini lampaš vker-mež-ljivoj noči! – upao je naglo Budak...” Ovdje moramo prekinuti lirski kolokvij s Markova trga pa telegrafski dodati kako se razgovor nastavio na teme Milana Šufflaya, Albanaca koji su nam “mnogo bliži od pravoslavaca”, korijenskog pravopisa... (“Tko se digao protiv korijenskog pravopisa, bio je Prof. Pero Guberina”, kazao je Pavelić. “Šibenčanin, nervozan i nagao, zaboravio se i otišao malo predaleko…: tvrdio je, da korijenski pravopis predstavlja skok od deset koraka unaprijed, a dvadeset unatrag! Kad sam mu očinski rekao da jamačno misli “jedan korak unaprijed, a dva unazad”, sav se uzjogunio izvalivši,

glovito, kazao kako bi htio osnovati jednu “znanstvenu ustanovu”, neku vrstu leksikografskog instituta, koji bi se usredotočio na istraživanje “naše prošlosti i suvremenosti, ali prvenstveno – u tome i leži spomenuta specifičnost – u vezi s onim narodima, s kojima smo dijelili zajedničku sudbinu; tek zatim s onim drugima, s kojima smo bili u posve drugačijem dodiru, izravnom ili neizravnom...”

Razgovor Pavelića i Krleže bio je zapravo razgovor Aske i Vuka, Šeherezade i Šahrijara; bilo je to spašavanje života, u kojem je zadnji Krležin potez bio genijalan - neodređenim obećanjem o nepostojećoj ustanovi kupio je vrijeme. Da se Pavelić prebacio na stranu zapadnih saveznika, možda bi, doduše, osnovao Leks pod njim a ne pod Titom...

da je deset i dvadeset koraka svakako više, nego jedan ili dva! Svi su prasnuli u smijeh.”) Na Krležino još veće iznenađenje, Pavelić mu je potom kazao kako razmišlja o dovođenju Ive Andrića iz Beograda u Zagreb, što je, mora se priznati, bila vrlo dalekosežna zamisao, koja dobro pokazuje koliko je Pavelić, bivši poštovatelj i saveznik Nikole Pašića, bio lukav i na sve spreman. Mjesec dana kasnije Poglavnik će opet pozvati Krležu. Ovog puta ponudio mu je “zgradu hrvatskoga kazališta” (u kojoj je Bela zarađivala kruh i za sebe i za Krležu) – kao intendanta, kojem bi pomoćnik bio Branko Gavella, jedan, dakle, pravoslavac, koji je u to doba bio u inozemstvu. Krleža je, kao na iglama, otklonio i tu opciju, ali Pavelić ga je opet iznenadio izvadivši iz rukava drugog asa. “Ako Vam se prvi prijedlog čini neprihvatljiv, dobro, iznijet ću Vam drugi: gospodine Krleža, hoćete li se primiti predsjedništva Akademije?” Tek sad je pisac bio zapanjen – prvi ustaša nudi prvom komunistu HAZU!? Krleža se sad izvukao na to da je riječ o teškoj dužnosti, pa je Pavelić dodao da “nema žurbe”. “Oba su prijedloga konkretna, pa, ako se predomislite, izaberite koji hoćete: ili Kazalište, ili Akademiju”, kazao je Budak. Budući da se Krleža već ogradio od obiju ponuda, i Budak je morao doći do zaključaka, da će i svaka nova doživjeti istu sudbinu. No prevario se. Krleža je, ma-

Razgovor Ante Pavelića i Miroslava Krleže bio je zapravo razgovor Aske i Vuka, Šeherezade i Šahrijara; bilo je to spašavanje života, u kojem je zadnji Krležin potez bio genijalan - neodređenim obećanjem o nepostojećoj ustanovi kupio je vrijeme. Da se Pavelić prebacio na stranu zapadnih saveznika, možda bi, doduše, osnovao Leks pod njim a ne pod Titom... Miroslav Krleža o ustašama je mislio “stopercentno negativno”. “Ustaše su bili mala, sasvim neznatna četa plaćenika, koja se primila kriminalne rabote profesionalnih ubojica, a ako su nešto iskoristili, iskoristili su priliku da robe, da pale i da pljačkaju svoju vlastitu zemlju već od prvog dana kako su se u njoj pojavili pod protektoratom talijanskih tenkova”, napisao je na marginama enciklopedijskih spisa. “Hijene i šakali u ime hrvatskog nacionalizma, s tuđinskom dinastijom na čelu, bez Jadrana. Nezavisna država, a okupacione neprijateljske čete strijeljaju i hapse njene vlastite građane. Pokret koji donosi jednoj zemlji slobodu, a šalje svoje ljude na rusko ratište po uzoru onih k.u.k. oficira, koji su tu istu ulogu imali 1914.-18., liparska družba, koja se držala na okupu jer je bila uhapšena i internirana, bila je potpuno demoralizirana. Njom se upravljalo drakonskim kriminalom, strijeljanjem i torturom, i sin vojskovođe doglavnika Dido, kao šef policije, samo je produžio te metode na samom terenu u Hrvatskoj. Ovi izvještaji sa Lipara govore sami po sebi o stanju fakata unutar ustaškog pokreta više nego bilo kakva druga ilustracija”, pisao je Krleža, ne pišući ipak niti jednom o susretima s njihovim vrhom, koji je ovako završio. “Svaku ćemo Vašu odluku prihvatiti, bilo jesnu, bilo niječnu. Nema žurbe, nema žurbe... kazao je Pavelić (Đilasu je očito netko dojavio o ovim razgovorima, koje je on sažeo u metaforu “tapšanja po ramenu”) - Vremena na pretek! - javio se Budak - Vi razmislite, pa odlučite!” Vremena, međutim, baš i nije bilo. Godinu i pol dana kasnije rat je okončan, a na Markov trg doselili su se drugi ljudi. Krležini - bivši? - prijatelji. S prozora zgrade u kojoj je sjedio s Pavelićem sad se narodu obraćao njegov drug iz Kutnjaka, s kojim je proveo sate i sate u polemičnim razgovorima, u kojima razlike nikad nisu poništile međusobnu ljubav i uzajamno divljenje. Na drugoj strani Markova trga, prisjetio se Krleža, stanovala je neka stara zagrebačka aristokratska obitelj. Kad je Tito počeo govoriti, mladi ženski članovi te obitelji prišli su prozoru da iz prikrajka vide i čuju partizanskog vođu.

“’Građani i građanke...’ govorio je maršal svojim hrvatsko rusko-ekavskim jezikom.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Novi Krleža

‘Sretan sam što mogu da vas danas ovde pozdravim i da vam čestitam oslobođenje na ovom svetom mestu gde je nekada poginuo slavni sin hrvatskoga naroda, Matija Gubec...’

(odozdo dopiru ovacije)...”

Osvojio ih je, kaže Krleža, na prvi pogled. Onda su pozvali staru mamu, nekad šarmantnu i uglednu damu Gornjega grada, da i ona vidi Tita. Ona se nećkala: “A kaj bum gledala komunističke fakine?” Na njihovo navaljivanje, prišla je ipak prozoru, uzela dvogled, gledala nekoliko trenutaka i onda rekla: “O, kakvo lijepo čelo, kakav aristokratski nos! Pa to nisam odavno vidjela!” “Odakle je on?”, upitala je, već vidno zainteresirana. “Iz Kumrovca...” “Pa da, poznajem ga! To je grof Keglević!” Krleža se s “Keglevićem” zadnji put sreo pred rat, u Šestinama. Tad su vodili višesatni razgovor, koji se može svesti na sljedeće. Tito je tvrdio da Staljin postupa opravdano - on izgrađuje tešku industriju, Magnitogorsk i Donbas, od čega se rade puške, topovi, avioni i tenkovi, neophodni za rat koji neminovno slijedi. Presudni su milijuni tona čelika, ne ljudski životi. Kad se drveće ruši, iverje leti, kažu Rusi. Žrtve montiranih procesa, “jedna poklana jugoslavenska partija”, kako je govorio Krleža, u tom su smislu žalosne, ali na to se mora zatvoriti oči - zbog teške industrije, zbog oružja koje je potrebno za pobjedu revolucije. Doći će već vrijeme u kojemu će se o tome morati progovoriti. Tito je govorio kao revolucionar, Krleža kao humanist. Između te dvije pozicije nema pomirbe; između ljudi je može biti. Krleža je poslije rekao Enesu Čengiću kako se Tito u svemu slagao s njim - osim u tajmingu. “Nije još vrijeme”. Nakon kraće ljutnje, Tito je nakon rata opet prigrlio svog omiljenog pisca, davši mu sva blaga svijeta. Tito je ostvario ideal obojice - socijalistički sustav i republikansku državu; Tito je u nju dugo vjerovao, Krleža je znao da je Josip Broz njen jedini nerazrušiv temelj. Bio je savršeno svjestan snage nacionalizama, koji su posvuda bili zgurani pod tepih. “Mirno smo spavali pod njegovim krovom”, pisao je o Titu, kojeg je vidio kao “tigra”, koji svakog dana rješava 20 problema a ipak “ima normalan krvni tlak”. Intelektualac se duboko divio čovjeku od akcije. “Tito ima nešto što nije obrazovanje, ali što je duboko u njemu, bio je u svakoj situaciji staložen i hrabar. Zar nije bila svojevrsna avantura krenuti na Hitlera sa svega nekoliko hiljada komunista, pa ipak se pokazalo da je duboko osjetio prilike i vrijeme. Bilo što bilo, bezbroj se puta dokazalo da on ima neku posebnu unutrašnju snagu, ima smjelosti i hrabrosti što se rađa s čovjekom, što nikakva škola ne daje...”

Divio mu se i kao čovjeku. “Od pet stotina razloga za simpatije spram njega, jedan je taj da njemu u životu nije ništa teško. Ostao je takav kakav je i sad kad je šef države i Partije, kao i onda kada je bio mladi zagrebački ilegalac. A najveća je njegova vrlina što je iskren”, kazao je svom Eckermannu. “Ne znam”, kazao je jednom, “nisam pesimist, ali dobro je dok je on tu.” Ipak, ako se malo začeprka ispod sličica ove političke idile, morat će se uočiti duboka razlika između dvojice ljudi. U romanu “Na rubu pameti” Krležin junak, u zatvoru, postavlja pitanje drugom zatvoreniku, revolucionaru: “Molim vas, hoće li se u okviru vašeg, ‘višeg društvenog uređaja, koji će odgovarati svim zahtjevima jednog modernog pogleda na svijet’ banditski klati i ubijati, kao što se banditski kolje i ubija u okviru ovoga ‘nesuvremenog pogleda na svijet’ što ga predstavlja Domaćinski? Mislim, hoće li umorstvo po uzoru ovih naših kapitalista i njihovih advokata biti baza tog višeg reda?” “Dok bude čirova, gospodine doktore, bit će i kirurgije! Dok bude Domaćinskih, bit će i kriminala!”

Nakon kraće ljutnje, Tito je nakon rata opet prigrlio svog omiljenog pisca, davši mu sva blaga svijeta. Tito je ostvario ideal obojice – socijalistički sustav i republikansku državu; Tito je u nju dugo vjerovao, Krleža je znao da je Josip Broz njen jedini nerazrušiv temelj. Fotografija Tita i Krleže je snimljena na Brijunima ‘50-ih

“Domaćinskog”, kaže lik, piščev alter ego, “valja zamijeniti nečim, što nije on, ali nečim, što će nužno biti bolje, poštenije i pozitivnije od njega.”

Da ne bi bilo dvojbi, Krleža piše i ovo: “Ja mislim, da ni jedna politika, koja nije osnovana na najosnovnijem ljudskom moralu, nema svoj raison d etre! To je moje mišljenje. I ni jedan politički program, koji nije sazdan na moralnim premisama, nema nikakvog progresivnog smisla.”

Zbog tih se rečenica Krleža prije rata ljuto posvađao s Partijom, koja je “čireve”i onda i poslije - rješavala “kirurgijom”. Možemo, doduše, vjerovati da je vjerovao kako je Partija porodila sustav, ako već ne “dobar, pošten i pozitivan”, ipak “bolji, pošteniji i pozitivniji” od onoga koji je srušila.”Trebao sam za NDH uzeti otrov, ubiti se. Rat me uništio”, priznao je Vaništi. “1945. ja sam bio drugi čovjek, nikad mi se onaj vitalitet od nekada nije vratio.”

Danijel Dragojević - navodno je to bio on - kazao je kako je Krleža bio “čovjek od glave do četrdeset pete”, ali ta je ocjena bila pretjerana, pa je moguće da ju je autor lansirao namjerno žrtvujući istinu duhovitosti. Što je i mogao Krleža? Njegove su kritike ciljale uglavnom nisku razinu temelja tadašnje državne građevine, kojoj je njegov prijatelj bio najjača armatura. Nešto su tom oportunizmu pripomogle i njegove godine, nešto peruška kojom ga je Tito mazio (Bela nikad nije suđena pred sudovima nacionalne časti zbog kolaboracije, deseci drugih umjetnika jesu). Ali zgrada enciklopedizma, koju je on izgradio, krležijanski temelj naše kulture, i dalje predstavlja barijeru našem civilizacijskom potonuću.

MUZEJ GRADA ZAGREBA

PAD KUĆE USHER

EDGAR ALLAN POE

Edgar Allan Poe, nenadmašni majstor horora, krimića i kratke priče, jednako je aktualan u popularnoj kulturi kao i u književnoj kritici više od dva stoljeća nakon rođenja. Ova zbirka donosi jedanaest odabranih priča ovog američkog klasika, i to u novom prijevodu iz pera izvrsne Ivane Ostojčić.”Ubojstva u Ulici Morgue” prva je ikad napisana detektivska priča, “Zagonetka Marie Roget” preteča je true crime koncepta... EGMONT

BRAK NA PRIJEVARU...

M. D. CERVANTES SAAVEDRA

Cervantesovo prozno remek-djelo “Uzorite novele” iz 1613. zaključuju dva ovdje ukoričena teksta, “Brak na prijevaru” i “Razgovor pasa”, koja zapravo čine jednu pripovijest s jedinstvenim narativnim okvirom. “Brak na prijevaru” neka je vrsta introspekcije vlastite svijesti. U drugoj naraciji, “Razgovor pasa”, Cervantes ulogu glavnog protagonista i ujedno naratora prebacuje na psa koji natenane izlaže svoje životne pustolovine. DISPUT

IZINA BALADA

MAGDA SZABÓ

Remek-djelo iz pera klasične autorice mađarske književnosti 20. stoljeća Magde Szabó, višeslojna je, dirljiva, univerzalna priča o srazu različitih života – tradicionalnog i modernog, gradskog i seoskog, mladog i onog pozne dobi; saga o prolaznosti i mogućim načinima da se s njom nosimo i, svakako, meditacija o ljubavi – raznolikim njenim licima, mimikrijama i maskama. V.B.Z.

Upoznao je masovne ubojice, gospodare rata i vođe 'odreda smrti'

Dobitnik Pulitzera Chris Hedges donosi novinarske tekstove i analize koje nam ne daju da se izvučemo

Što natjera ljude da izađu iz udobnosti svog doma, uzmu oružje i odluče oduzeti drugome život? Ne onako plastično kako vidimo na ekranima nego zaista odluče ući u smrad baruta, stisnuti hladni metalni okidač, pripremiti se na udar kundaka, osjetiti teški metalni zadah krvi i gledati kako nečije zjenice ostaju bez sjaja. Možemo se složiti da je motiv zlo. A što onda tjera neke druge ljude da uzmu fotoaparat i laptop, putuju stotine kilometara kako bi zabilježili to zlo? Je li to ludost ili vjera da će se zlo zaustaviti samo ako svi znaju za njega? Chris Hedges bio je ta osoba 20 godina. Izvještavao je s Bliskog istoka, Balkana i Afrike u vrijeme ratova, a 2002. godine osvojio je Pulitzerovu nagradu za izvještavanje o Al Kaidi nakon napada na SAD 11. rujna 2001., nakon 15 godina u New York Timesu. Upoznao je masovne ubojice, gospodare rata i vođe “odreda smrti”. Svoja iskustva pretočio je

u 15-ak knjiga. Zadnja je “Rat je najveće zlo”, koju je u Hrvatskoj izdala izdavačka kuća Sandorf, a na hrvatski ju je prevela Karmela Cindrić. “Neki su psihopati koji uživaju u sadističkim postupcima, mučenjima i ubojstvima. Ali drugi, možda i većina, ubijanje smatraju poslom, profesijom,

Na 200 stranica vrlo direktno i brutalno objašnjava zašto rat nije nastavak politike nego demonsko zlo

RAT JE NAJVEĆE ZLO CHRIS HEDGES, SANDORF. PRIJEVOD: KARMELA CINDRIĆ

Piše: LAURA ŠIPRAK

nečim dobrim za karijeru i status”, piše Hedges u predgovoru.

Na 200 stranica vrlo direktno i brutalno objašnjava zašto rat nije nastavak politike nego demonsko zlo koje nikad nikome nije donijelo ništa dobro. Kratkim rečenicama bez uljepšavanja čitatelja vodi na mjesto događaja, bila to vrela vijetnamska noć ispunjena kricima ljudi kojima trgaju grkljan ili hladno ukrajinsko jutro koje otkriva nestajanje cijelih gradova. Hedgesu nije važno zašto je došlo do rata. Kad prva kap krvi padne, već je prekasno. Ne ustručava se čitatelja odvesti u neugodan osjećaj koji dolazi sa spoznajom da (većinom) nesvjesno dijelimo žrtve na one s čijom se smrću možemo nositi i na one čija nas smrt paralizira. Naš um one žrtve za koje vjerujemo da su nam slične shvaća kao primarne, kao da nas pokušava upozoriti na opasnost. S druge strane, vrlo efikasno zanemari one koje su dovoljno daleko da se ne osjećamo ugroženi ili dovoljno drugačiji. Ljudsko licemjerje najočitije je u trenucima velikih sukoba. “Najviše me uznemiruje ljudsko biće”, piše Hedges. Upravo te uznemirujuće priče, nada se, utjecat će na čitatelje da nikad ne sudjeluju ili ne podrže neki rat. Prije ili kasnije bude prolivena nevina krv jer ratovi nisu sukobi koji se događaju između dvije vojske na nekoj livadi. Ratovi su granata u rodilište, žene i djeca mučeni u svinjskim torovima, mladić koji svog mrtvog prijatelja vuče kroz kukuruzišta 13 dana, zaglušujuća buka propasti i vriskova. Ova kompilacija Hedgesovih uvida i analiza nije ugodno štivo, ali je potrebno. Kad se rat liši romantizacije heroja, dobroga i lošega, to je ipak “odvratna klaonica”. U dobu u kojem je lagano okrenuti glavu kako bismo se zaštitili od sveopćeg ludila, možda je korisnije suočiti se sa svime što smo u stanju napraviti jedni drugima. Ipak je one koji olako naređuju tuđe nestajanje netko izabrao.

Akunin je prvi slavni ruski pisac koji je proglašen teroristom

Režim ruskog predsjednika

Vladimira Putina krajem prosinca je na popis “terorista i ekstremista” stavio ime ruskog pisca Borisa Akunina. Dakako, Akunin nije nikakav ekstremist, a pogotovo nije terorist. Osim ako pod terorizmom ne podrazumijevamo oštre kritike koje on iz svog londonskog egzila, u kojemu trenutno boravi, redovito upućuje gospodarima Kremlja. Taj kulturološki Rus gruzijskog porijekla - rođen je 1956. godine kao Grigor Čhartišvili - svoju je Moskvu napustio još 2014. godine zbog ruske aneksije ukrajinskog poluotoka Krima. Nakon pune invazije na susjednu zemlju u veljači 2022. godine, Rusija je dodatno pojačala pritisak na disidente, no Akunin je prvi slavni pisac koji je proglašen teroristom. Izdavačka kuća AST i najveći ruski knjižarski lanac Čitaj-Gorod nakon toga su objavili da povlače sve Akuninove knjige iz prodaje, što međutim neće biti nimalo lak zadatak: riječ je o jednom od najplodnijih i najtiražnijih suvremenih ruskih pisaca. Od 1998. godine kad je debitirao s detektivskim romanom o istražitelju Erastu Fandorinu “Azazel”, Akunin je objavio na desetke romana, zbirki priča i raznih publicističkih knjiga koje su prodane u nakladama koje se mjere u desecima milijuna. Najpoznatiji je ipak po svojim ciklusima detektivskih romana smještenih u imperijalnu Rusiju druge polovice 19. stoljeća. Glavna protagonistica jednog od tih serijala je pravoslavna monahinja Pelagija, amaterska detektivka koja u maniri najvećih literarnih istražiteljskih umova rješava najkompliciranije slučajeve ubojstva. Zagrebački izdavač VBZ nedavno je u prijevodu Igora Buljana objavio drugi roman iz tog ciklusa pod naslovom “Pelagija i crni monah”. Radnja romana počinje u zabačenom ruskom gradiću Zavolžsku koji se još uvijek oporav-

lja od serije ubojstava povezanih sa slučajem bijelog buldoga koji je sestra Pelagija uspješno razriješila. Obližnji samostan postao je poprištem neobičnih događaja - monasima se počela priviđati sablast odjevena u crnu monašku halju koja hoda po jezeru. Prestravljeni monasi u pomoć su pozvali vladiku Mitrofanija koji im je poslao trojicu svojih pouzdanika, ali oni su ubijeni dok su istraživali slučaj. Došao je trenutak da na scenu stupi detektivski genij sestre Pelagije. Zapadni kritičari Akunina su proglasili “ruskim odgovorom na Sherlocka Holmesa”, no njegovi su romani i sjajna književnost, te osim intrigantnih žanrovskih zapleta i raspleta uključuju i brojne reference na velika imena ruske književnosti 19. stoljeća. Akunin je jednom prilikom izjavio da bi volio kad bi se njegovi detektivski romani o Fandorinu i sestri Pelagiji čitali kao hommage velikim ruskim književnim klasicima - Tolstoju, Dostojevskom i Čehovu. To svakako nije bez temelja.

PELAGIJA I CRNI MONAH BORIS AKUNIN, V.B.Z. PRIJEVOD: IGOR BULJAN

Piše: DARKO VLAHOVIĆ

Piše: MARTINA VIDAIĆ

Velike tragedije neiscrpan su izvor umjetničke inspiracije, pa ne čudi kako su neka od najvećih djela svjetske književnosti, ali i domaće, posvećena upravo ratu, kao izraz boli, zgražanja i pobune ili divljenja palim herojima. Ratne knjige ostavljaju posebno gorak okus u ustima te ih nosimo sa sobom cijeli život kao trajan ožiljak utisnut na papiru. Sto hrvatskih intelektualaca, umjetnika, kritičara i književnika upitali smo koja se ratna knjiga njima najviše urezala u sjećanje. Među naslovima najviše su se istaknuli “Kvaka 22”, američki satirični ratni roman pisca Josepha Hellera, prvi put objavljen 1961. godine, zatim zbirka pripovijedaka antiratne tematike Miroslava Krleže “Hrvatski bog Mars”,

dvije godine zatekao nas je rat na europskom tlu, u Ukrajini, koji i dalje traje. Ipak, Bliski istok nikad ne spava, pa i tamo traje eskalacija sukoba, posebice u Pojasu Gaze.

Čovjek mora okončati s ratovima ili će ratovi okončati čovječanstvo, rekao je pokojni predsjednik Sjedinjenih Američkih Država John Fitzgerald Kennedy. Iako, statistički, ratovi trenutno vode naspram čovječanstvu, i dalje ima onih koji hrabro šalju poruke mira, a glavno sredstvo je, kao i ranije tijekom povijesti, upravo kroz umjetnost i književnost. “Poezija i ljepota uvijek mire. Kad pročitate nešto lijepo nađete suživot i ono ruši zidove”, kaže Mahmoud Darwish.

NAJBOLJA RATNA PROZA

ILI KNJIŽEVNOST KAO TRAJAN OŽILJAK UTISNUT NA PAPIRU

Velike tragedije neiscrpan su izvor umjetničke inspiracije, pa ne čudi kako su neka od najvećih djela svjetske književnosti, ali i domaće, posvećena upravo ratu, kao izraz boli, zgražanja i pobune ili divljenja palim herojima

“Hotel Zagorje” književnice Ivane Bodrožić te roman “Živi i mrtvi” Josipa Mlakića, koji preispituje samu srž rata. Mnogi su naveli i klasik američkoga književnika Normana Mailera “Goli i mrtvi”, o vojnicima tijekom Drugog svjetskog rata i borbi na Pacifiku, te “Na zapadu ništa novo”, najznačajniji roman njemačkoga književnika Ericha Marije Remarquea te najpoznatiji roman s tematikom Prvog svjetskog rata. “Poezija i ljepota uvijek mire. Kad pročitate nešto lijepo nađete suživot i ono ruši zidove” Prvi i Drugi svjetski rat ostavili su najviše traga u kolektivnoj memoriji i generacijskoj traumi, o kojoj se govori i desetljećima kasnije, posebice u kontekstu Holokausta.

U Hrvatskoj se generacijska trauma produbila Domovinskim ratom, na koji su sjećanja još svježa. Iako su dva svjetska rata nazivana velikim ratovima, koji će biti posljednji takvi u povijesti, to je obećanje u kojem smo kao civilizacija podbacili.

U svijetu je trenutno više od 110 oružanih sukoba, a neke studije sugeriraju da je od 1800. godine više od 37 milijuna ljudi diljem svijeta umrlo dok su se aktivno borili u ratovima, ne računajući civile koji su poginuli zbog borbi, povećan broj smrti od gladi i bolesti kao posljedica ovih sukoba te smrti u manjim sukobima koji se ne smatraju ratovima. I dok je u novijoj povijesti većina sukoba bila “rezervirana” za Bliski istok, prije

Dino Milinović, povjesničar umjetnosti i književnik

SVJEŽE OBOJENO

Josip Mlakić

ILIJADA Homer

Boris Havel, politolog, povjesničar i prevoditelj

NADOHVAT

Ena Katarina Haler

RAT I MIR

Lav Nikolajevič Tolstoj

Dražen Lalić, sociolog

SALAMINSKI VOJNICI

Javier Cercas

SJEĆANJA (1-3: Iz prijeratnog i ilegalnog Zagreba, Ratni dnevnik, Poslijeratni dnevnik) Ivan Šibl

Silvija Marcing, plesna umjetnica i izvođačica

ČOVJEK BEZ SUDBINE

Imre Kertész

HOTEL ZAGORJE

Ivana Bodrožić

ORLOVI RANO LETE

Branko Ćopić

Hrvoje Klasić, povjesničar

ŠTO NA PODU SPAVAŠ

Darko Cvijetić

PARTIZANI

Jože Pirjevec

Hrvoje Gračanin, povjesničar

KVAKA 22 Joseph Heller

MAČAK POD ŠLJEMOM

Joža Horvat

Borislav Grgin, povjesničar

GOLI I MRTVI

Norman Mailer

Urša Raukar Gamulin, kazališna, televizijska i filmska glumica, saborska zastupnica

VELIKA BILJEŽNICA

Agota Kristof

HOTEL ZAGORJE

Ivana Bodrožić

Branimir Janković, povjesničar

1941. GODINA KOJA

SE VRAĆA

Slavko Goldstein

ZAR JE TO ČOVJEK

Primo Levi

Dubravka Bogutovac, književna kritičarka

SCHINDLEROV LIFT

Darko Cvijetić

Seid Serdarević, glavni

urednik naklade Fraktura

DE NIROVA IGRA

Rawi Hage

ŽIVOT I SUDBINA

Vasilij Grossman

KVAKA 22 Joseph Heller

HRVATSKI BOG MARS

Miroslav Krleža

HOTEL ZAGORJE

Ivana Bodrožić

Tin Lemac, književni

kritičar, teoretičar i autor

SADAKO HOĆE ŽIVJETI

Karl Bruckner

GLASOM PROTIV TOPOVA:

MALA RATNA KRONIKA

Alenka Mirković-Nađ

Edo Majka, reper

VOJNA Goran Duplančić

TROJICA ZA KARTAL

Miljenko Jergović

Drago Glamuzina, pisac i urednik

GROBLJE MANJIH CAREVA

Zoran Malkoč

ŽIVI I MRTVI Josip Mlakić

Ivan Burić, sociolog

ŽIVI I MRTVI Josip Mlakić

KRATKI IZLET: ZAPISI IZ

DOMOVINSKOG RATA

Ratko Cvetnić

ODLAZAK U NOĆ

Jasna Baštić

LAĐAR Andrzej Stasiuk

UMRIJETI U PROLJEĆE

Ralf Rothmann

NA ZAPADU NIŠTA NOVO

Erich Maria Remarque

KVAKA 22 Joseph Heller

LEGIJA PROKLETIH

Sven Hassel

Tvrtko Jakovina, povjesničar, politički savjetnik i autor

ISKAZ NARODNE LJUBAVI

James Meek

HRVATSKI BOG MARS

Miroslav Krleža

7000 DANA U SIBIRU

Karlo Štajner

Maja Sever, novinarka

SARAJEVSKI MARLBORO

Miljenko Jergović

UBOGI U ŁÓDŹU

Steve Sem-Sandberg

Petra Matić, audiovizualna i književna prevoditeljica

KIKLOP Ranko Marinković

BERLIN Jason Lutes

Lara Holbling, spisateljica i prevoditeljica

1941., GODINA KOJA SE

VRAĆA Slavko Goldstein

‘Hotel

Mišo Grundler, prevoditelj

KRVAVI MERIDIJAN

Cormac McCarthy

PACIJENT IZ SOBE 19 Zoran Žmirić

Morana Zibar, kvizašica i prevoditeljica

KVAKA 22 Joseph Heller

ŽIVI I MRTVI Josip Mlakić

Mateo Čakanić, prevoditelj

HRVATSKI BOG MARS

Miroslav Krleža

KOME ZVONO ZVONI

Ernest Hemingway

Vedran Klemens, grafički dizajner i ilustrator

PROSLAVA Damir Karakaš KOME ZVONO ZVONI

Ernest Hemingway

Boris Senker, kritičar, teatrolog i književnik

KRATKI IZLET: ZAPISI IZ

DOMOVINSKOG RATA

Ratko Cvetnić

GOLI I MRTVI

Norman Mailer

Lada Čale Feldman, teatrologinja i autorica

KRATKI IZLET: ZAPISI IZ

DOMOVINSKOG RATA

Ratko Cvetnić

JosipVrandečić, povjesničar

GOLI I MRTVI

Norman Mailer

MLADI LAVOVI

Irwin Shaw

Aleksandar Jakir, povjesničar i autor

NASILJE KAO GENERATIV-

NA SILA: IDENTITET, NACIONALIZAM I SJEĆANJA

U JEDNOJ BALKANSKOJ

ZAJEDNICI

Max Bergholz

Sanda Ham, jezikoslovka

USKRS DUŠE GARDIJSKE

Ivica Đovani Matešić

Ana Mikić Čolic, autorica

POMRČINA SRCA

Ruta Sepetys

GONIČ ZMAJEVA

Khaled Hosseini

Marijan Krivak, filmski kritičar

U KASNO LJETO

Magdalena Blažević

STRVINARI STAROG

SVIJETA Tea Tulić

Vjeran Pavlaković, povjesničar i autor

RAT I MIT Dejan Jović

NASILJE KAO GENERATIV-

NA SILA: IDENTITET, NACIONALIZAM I SJEĆANJA

U JEDNOJ BALKANSKOJ

ZAJEDNICI Max Bergholz

Sanja Zubčić, jezikoslovka, filologinja, paleoslavistkinja, kroatistica, dijalektologinja i akcentologinja

U KASNO LJETO

Magdalena Blažević

HOTEL ZAGORJE

Ivana Bodrožić

TVORNICA HRVATA

Nebojša Lujanović

NAJLJEPŠA NOĆ DUŠE

Sándor Jászberényi

Goran Rem, književnik, teoretičar i povjesničar umjetnosti

MOTHER FUNKER

Velibor Čolić

Hrvoje Jurić, književnik i filozof

DNEVNIK O ČARNOJEVIĆU

Milos Crnjanski

ISKRA ŽIVOTA Erich

Maria Remarque

HIMMEL COMANDO

Miljenko Jergović

KUGA Albert Camus

O ROŠTILJU I RAZNIM

SMETNJAMA

Nihad Hasanović

NASILJE KAO GENERATIV-

NA SILA: IDENTITET, NACIONALIZAM I SJEĆANJA

U JEDNOJ BALKANSKOJ ZAJEDNICI

Max Bergholz

Nikola Petković, književnik, književni kritičar i publicist

LISTANJE KUPUSA

Igor Beleš

LIMENI BUBANJ

Günter Grass

Mario Kolar, književni kritičar

SARAJEVSKI MARLBORO

Miljenko Jergović

NA ZAPADU NIŠTA NOVO

Erich Maria Remarque

Frano Dulibić, povjesničar umjetnosti i etnolog

LJUDSKA SUDBINA André Malraux

ZASTAVE Miroslav Krleža

Nenad Ivić, autor

SLOM Emile Zola

KAPUTT Curzio Malaparte

Marica Liović, autorica

SVJETLO KOJE NE VIDIMO

Anthony Doerr

KRADLJIVICA KNJIGA

Markus Zusak

Neven Budak, povjesničar

NASILJE KAO GENERATIVNA SILA: IDENTITET, NACIONALIZAM I SJEĆANJA

U JEDNOJ BALKANSKOJ ZAJEDNICI

Max Bergholz

JEDNA ZEMLJA, JEDAN RAT

Miroslav Bertoša

Među naslovima istaknuli su se ‘Kvaka 22’ Josepha Hellera, zatim ‘Hrvatski bog Mars’ Miroslava Krleže,

Zagorje’ Ivane Bodrožić te roman ‘Živi i mrtvi’ Josipa Mlakića, koji preispituje samu srž rata

Na otoku živim kao monah, otočani nemaju pojma što ja stvarno radim i bolje je za njih tako

ŠNAJDER

JA SAM VAM NEŠTO KAO

GRGEČ KOJI JE UPAO U

AKVARIJ GDJE PLIVAJU

KNJIŽEVNE RIBICE. ŠTO SA

MNOM, KUDA ME STAVITI?

DA NISAM ISPISAO TA SVOJA

DVA ROMANA, OSTAO BIH

NETKO TKO JE U PROŠLOM STOLJEĆU NAPISAO JEDNU

NEIGRANU DRAMU

Kad se govori o suvremenoj hrvatskoj književnosti, nezaobilazno je ime Slobodana Šnajdera (1948.), pisca i dramatičara čije se knjige iščekuju, jer ne objavljuje često i ne objavljuje puno, no knjige su to koje vrijedi i treba čekati, koje nalaze svoje mjesto i ostaju s čitateljima, mada im nipošto ne podilaze. Pisac je to slojevitih i kompleksnih priča, koje imaju svaki preduvjet da svojom ukorijenjenosti u nesretnu povijest budu opterećujuće - ali jezik Slobodana Šnajdera zavodljiv je i duhovit, pronicljiv i britak, i nikad nije bilo tako lako čitati o svim jadima ovoga društva. Donosimo veliki razgovor sa Slobodanom Šnajderom - o pisanju i čitanju, obitelji i književnim uzorima, o životu pisca i životu u Hrvatskoj, i o jednoj Mariji kojoj možemo zahvaliti dosadašnje knjige, a o kojoj ćemo tek čitati

Nastavak na sljedećoj stranici 

Kad se govori o suvremenoj hrvatskoj književnosti, nezaobilazno je ime Slobodana Šnajdera (1948.), pisca i dramatičara čije se knjige iščekuju, jer ne objavljuje često i ne objavljuje puno, no knjige Slobodana Šnajdera vrijedi i treba čekati. Njegovi romani nalaze svoje mjesto među čitateljima, ostaju dugo s njima, mada im nipošto ne podilaze. Pisac je to slojevitih i kompleksnih priča, takvih da bi svojom ukorijenjenosti u nesretnu povijest po svemu mogle biti opterećujuće - ali jezik Slobodana Šnajdera zavodljiv je i duhovit, pronicljiv i britak, i nikad nije bilo tako lako čitati o svim jadima ovoga društva. Autor je i više drama, njegov “Hrvatski Faust” uživa kultni status, objavio je zbirke pripovijetki “Knjiga o sitnom” i “505 sa crtom”, zbirku eseja “Umrijeti u Hrvatskoj” te romane “Morendo”, višestruko nagrađivan “Doba mjedi”, a prošle godine i “Anđeo nestajanja”. Tim povodom donosimo veliki razgovor sa Slobodanom Šnajderom - o pisanju i čitanju, obitelji i književnim uzorima, o životu pisca i životu u Hrvatskoj, i o jednoj Mariji kojoj možemo zahvaliti dosadašnje knjige, a o kojoj ćemo tek čitati.

BestBook: Prošlo je više od pola godine otkako je objavljenVaš treći roman ‘Anđeo nestajanja’. Roman ste u više navrata nazvali svojim testamentom.Taj testament ima već svoj život među nasljednicima, odnosnoVašim čitateljima. Oni su svakako brojni za naše prilike -Vaše knjige čine ključne trenutke naše suvremene proze, mada će se nerijetko čuti i epitet “modernog klasika”. Rijetko je da autor ima priliku promatrati taj život svog testamenta. Kako se sad osjećate kad pogledate na roman? Izraz “moderni klasik” upućuje na nešto kao drveno željezo, oksimoron. K tomu, netko tko je klasik spada u kanon. Njime se onda bave akademici, klasici u svojim područjima. Pa kakav sam ja onda klasik? Ja sam Vam nešto kao grgeč koji je upao u akvarij gdje plivaju književne ribice. Što sa mnom, kuda me staviti? Da nisam ispisao ta svoja dva romana, ostao bih netko tko je u prošlom stoljeću napisao jednu neigranu dramu. Što sam ih napisao tridesetak nije od interesa, ali mnogi su se, s mračnom zluradošću, bavili tom jednom. Tako je o meni pisano: autor jedne neigrane drame i to bi bilo to. Pa kad je već neigrana, kako je onda mogla biti uzrok tolikih ekskluzija? Što bi tek bilo da je odigrana? Neke su, te ekskluzije, trajale, kao ova sadašnja od

protjerivanja iz ZKM-a, više desetaka godina. Što se u Hrvatskoj mora počiniti da se dobije tolika kazna? Jer ta je kazna zapravo zabrana obavljanja profesije; stariji će se možda sjetiti da sam ja nekoć bio dramatičar. Što bi rekla naprimjer Nataša Govedić da joj netko veli: Vi sad gospođo, 20 godina ne smijete više pisati kritike, tojest bit ćete na ledu. Što je dakle krimen za koji je zapriječena takva kazna? Ispisati neigranu dramu ili ubiti čovjeka i to na osobito svirep način? A Vi velite - suvremeni klasik, dakle, hodajući kanon? Toliko ću se napuhnuti u balon da ću se, kao Cyrano de Bergerac, morati hvatati za vrhove drveća da ne odletim na Mjesec. Umjesto da odletim na Mjesec, ja sam promijenio ruku i stao pisati romane. O užasa! Ali potpuno neovisno o mojoj malenkosti, dakle neovisno o pitanju kamo sa mnom, u koji pretinac, postoji u hrvatskoj književnosti problem periodizacije. Mi nemamo tako jaku književnu figuru kao što je Danilo Kiš koja bi onda bila neka razdjelnica. A sama ta uloga razdjelnice jako je nezahvalna. Polemike protiv Kiša bile su, ja bih čak rekao manjim dijelom, uvjetovane time što su mu otkrili da slabo haje za nacionalno. Te su polemike, naime, većim dijelom osporavale Kišovu književnost kao književnost, upravo njegovu krajnju ozbiljnost u književnom poslu. I naravno, novine koje je unosio u smislu književnih postupaka. Nisu mu opraštali njegov talent, a tek onda i njegovo europejstvo. Ne uspoređujem se, nemojte me krivo shvatiti. Samo redam teškoće koje proizlazi iz pozicije mrtvog a onda i još donekle “živog klasika”. One mogu biti različite, ali su uvijek teškoće.

BestBook: Kad smo već kod toga, tko su bili i tko jesuVaši klasici? Sjećate li se svojih književnih početaka?

Kao i moja Anđa Berilo (pred smrt), volio sam knjige o geografskim otkrićima dotad nepoznatih krajeva, a uvrstiš li planete i zvijezde namjesto krajeva, to je onda SF. Gutao sam sve do čega sam mogao doći. Neopisivo sam bio začaran “Crnom strijelom” Roberta Louisa Stevensona, i to u vidu stripa u Plavom vjesniku. Da se pisac tako zvao, mene kao dijete nije zanimalo. Prvi put sam to otkrio sada, dok ispisujem odgovore na Vaša pitanja. Kako je moja majka radila u novinama i često se kasno noću vraćala iz tiskare (tada rotacije u Masarykovoj), imao sam privilegiju dobiti Plavi vjesnik

Umjesto da odletim na Mjesec, ja sam promijenio ruku i stao pisati romane

pravo iz stroja, vruć kao burek. Bio sam kralj! A kad to nije išlo, čekao sam u repu na kioscima, kao i svi drugi mali podanici. Danas, kada je sve na tipku, to je nepojmljivo. Kasnije sam čitao Zane Greya; uz rasističke momente u tim knjigama, one najbolje su o odrastanju (kao naprimjer “Karavane se bore”). Obožavao sam Vernea koji danas djeluje tako secesijski-romantično. Itd. Znam da sam Vas razočarao. Vi ste očekivali Tolstoja, Krležu...eventualno Kamova, koji nam je uistinu bio otkriće kasnih sedamdesetih. No to se podrazumijeva. U novije vrijeme stao sam iznova čitati roman “Crnu strijelu”. Ne treba to činiti. Stari zanosi to ne opraštaju, jer ne podnose izdaje. Od novijih, čitao sam naprimjer Vasilija Grossmana. Nije mi bilo nedrago u francuskim novinama pročitati da sam novi Grossman, premda se naravno radi samo o tome da inozemni kritičari svladavaju novinu koja dolazi iz slabo poznate književnosti na taj način da je stave u neku policu. To zna biti i sasvim doslovno: Moje knjige u Francuskoj često stoje u istom pretincu gdje su i ruske. Nijemci su u tome pažljiviji. Grossmanu je jedan Staljinov komesar rekao da njegov roman neće u Rusiji biti štampan ni za 250 godina. Podsjeća li Vas to na nešto? No Vas vjerojatno zanimaju književni uzori, prvenstveno naši pisci. Jedini naš pravi kanon jest naravno Krleža. U “Dobu mjedi”

Bit ću dokraja ciničan: Možda je Dežmanov Brestovac, ta nada siromašnih, ali i mjesto gdje su intelektualci sklanjali svoje sumnje, danas nemoguć. Nada siromašnih - velim zato što su tamo liječeni oni za koje je plaćala Radnička blagajna, dakle, u neku ruku, to su bila sredstva socijale. Socijalna država danas posvuda uzmiče, skupa s ljevicom

nećete, međutim, naći Krležinu baroknu rečenicu, s prijevojima, meandrima, skrivenim eksklamacijama, i drugim iznenađenjima... Nju obožavam, ali ona bi za taj roman bila naprosto prespora. Kanon je tu da ga se preispituje, pa i ruši. Kad bih ja bio kanon, onda bih se neprekidno imao spoticati o samoga sebe. Ima, međutim, jedan zaboravljeni autor, francuski, koji mi veoma imponira i htio bih pisati kao on: Roger Martin du Gard, i njegova “Obitelj Thibault”: Veličanstvena literatura! S Beckettom pak, tako važnim Kišu, ja ne znam što bih započeo. To su eto opoziti, ja se unutar njih opredjeljujem i uzimam ono što mi koristi. BestBook: Puno je toga ‘klasičnog’ (u onom izvornom smislu) u sudbiniVaše junakinje Anđe Berilo, nahočeta, služavke, ilegalke i onda na jedan uzvišen i čist način pravednice i mučenice od strane sustava i naroda koji ne dijeli njezinu dosljednost idealima. U nju ste upisali živote velikog dijela zagrebačke ilegale za vrijeme NDH, živote mahom nepoznate kako većini Zagrepčana, tako i prešućene u historiografiji.‘Ne kaže narod utaman za potpunu tišinu da je grobna.’ Gdje se dogodio taj propust, pa je nastala ta tišina? Iz koje je, bilo osobne bilo književneVaše potrebe nastala Anđa Berilo? Meni su oduvijek predbacivali acidnu kritičnost.

Naravno, moja je generacija čitala Sartrea kad je za to bilo vrijeme. Nije li on rekao: “Tko bi nam smio predbaciti i kad bismo cijeli život utrošili na kritiku?” Nietzsche pak razlikovao je pasivni i aktivni nihilizam. Moj bi bio aktivni. Ali onda, postoji i potreba za čistoćom; jedna podvarijanta onoga hominem quero, pa tražim one koji su vjerovali, suprotno Hegelu, da revolucija, uz to što mora rušiti, može i graditi nešto što bismo mogli označiti kao pozitivum. Jednostavnije ću reći: izboriti napredak u ljudskim stvarima. Ja sam Anđu Berilo stvorio ni iz čega: postoji doduše selo kod Drniša koje zove Anđe. No već je prezime nalijepljeno u drniškoj žandarskoj postaji, i dakako, sve je to imaginirano. Anđa ima samo jedan krsni list, samo jednu ovjeru svojega postojanja, a to je moj roman. Nisam je isklesao iz jednog kamena, već iz mnogih šljunčića, a ipak se za me može reći da mi se desilo isto što i Pigmalionu: da sam se zaljubio u svoju utvaru. No ipak ne u roboticu od gume. Bilo je takvih u našoj povijesti, zar ne? Bilo je prezrenih, isključenih, pa i smaknutih, nije li? Piše na koricama moje knjige da je Anđa nastavila vjerovati u ideale kad su oni izgubili svaki sjaj i da je u tome njezina dosljednost. To je možda netočno. Evo u kojem smislu: Krleža jednom se obrecnuo na šezdesetosmašku generaciju koja je izašla na ulice: da se tu radi o mladom svijetu, reče on, kojima će njihovi roditelji ostaviti akcije, dionice u kućnim trezorima. Dakle, starinski bi se reklo, o buržoaziji, dobrostojećoj, čim studira, ne briga za kruh svagdašnji, a paternoster moli u burzama. Ali nama nije nitko ostavio nikakve dionice, iako je točno da je među nama bilo srazmjerno malo radničke djece. Na neki čudan način nas je Krleža “učitao” u kapitalizam. Mi smo svoju pobunu “uvezli” sa Zapada, kao i Beatlese. To je bio i stav Partije. Ima, međutim, još jedna rečenica, Krležina, doslovno: “I oni će, doživjeti ispunjenje svojih ideala.” Ta je rečenica svima promakla. Znači li to da je Krleža već doživio ispunjenje svojih ideala, pa govori iz vlastitog iskustva? Mene je ta rečenica zapekla, pa sam, u jednoj skici koja ima zapravo antikrležinski impuls, a naslovljena je “Dijalektički Anticolumbus”, negdje 1970, napisao: “Posao je ideala da se ne ispunjuju.” Davno je to bilo. Trebalo je više od pola vijeka da u mojemu romanu osvane Anđa Berilo čija misao bi to mogla biti. Imao sam dva susreta s bardom, bez svjedoka. Samo on, gdje je da je, i moja malenkost, znademo što se tom prilikom izreklo (ja sam uglavnom slušao). Krleža nije ničim dao znati da je poznavao taj moj tekstuljak, iako mislim da jest, jer su Krležu na mene upozorili tada još dobronamjerni moji čitatelji. Zuppa je davno primijetio da se ja zaljubljujem u svoje heroine. A on sam bio je vrlo zaljubljiv. Sigurno sam se zaljubio u nesretnu Gemmu Boić, Zagrepčanku, koja je “odbjegla u Njemačku”, kao i ja, te je na strani napravila karijeru glumice, kakva se, jedino može usporediti s onom Milke Trnine. Ubila se u tridesetoj, na kraju prve godine Velikog rata, u Beču.

Ništa se o njoj kod nas ne zna, postoji jedino moja drama. Uzgred, naravno da sam tajno ljubovao s Agnezom Benessom, vlasteoskom kćeri koja je zatvorena u samostan protiv svoje volje, a po volji obitelji koja nije mogla platiti miraz (prćiju). U drami Enciklopedija izgubljenog vremena najviše sam volio Smrt. U hrvatskom to je Žena. Itd. Anđa Berilo odlazi umrijeti na partizansko groblje mirogojsko, ono koje se, u smislu prostornom, a još i više, u smislu simboličkom, nalazi na istočnoj strani groblja, suprotno od naše vječne arkadije. Anđa Berilo jest ono njoj, toj hrvatskoj arkadiji, suprotno, i to je sve što u odgovoru na Vaše pitanje mogu reći.

BestBook:‘Anđeo nestajanja’ svojevrsna je balada, spjevana i glasom iličke dvokatnice koja dočekuje i ispraća svoje stanare kako ih povijest i političke okolnosti donose i odnose, uistinu najtužnijim glasom koji bi mogao progovoriti o Zagrebu - možda nakon onih ‘drvenih kuća uz potok koje su drvene kako bi svakih desetak ljeta izgorjele’. Ipak, puno je ljubavi u tom glasu i rekla bih, puno je ljubavi potrebno za napisati ovakav spjev od romana o jednom gradu. Što se to od Zagreba toliko usadilo uVas da mu posvećujete ovakav tekst?

to stoji s Hrvatima i Srbima, na što će ona: “Sačuvaj me Bože srpskoga junaštva i hrvatske kulture!”. Eto, tako je to bilo: Rečenica je ušla u dramu “Hrvatski Faust”. U svim dopuštenim izvedbama na tu se rečenicu prolamao aplauz. Oni koji su o drami pisali tvrde da je ta misao Krležina. Možda je on izrekao sličnu misao kritikom malograđanskog hrvatstva naprimjer. Ali u tako pregnantnom obliku nje kod Krleže nema. To je bila mudrost Marina, sažeta mudrost puka koji sve snosi i podnosi. U Zagrebu sam išao u dobre škole, u izvrsnu gimnaziju, poslije sam derao klupe u Praxisovim seminarima i nije mi žao.

BestBook:Već neko vrijeme u Zagrebu ne živite. Kakav odnos imate prema gradu danas, kada svjedočimo jednoj urbanističkoj, pa i kulturnoj degradaciji? Kako je promatrati ga iz neke vrste prikrajka?

Lijepo ste formulirali to o dvokatnici, vidi se da ste i sama spisateljica. Lako za djetinjstvo: Johann Jakob Bachofen je u “Pravu majke” pisao da na djetinjstvo uvijek pada lirska rasvjeta. Djetinjstvo bez oca sam imao, odgojen sam u posve ženskoj obitelji, ali ono je ipak bilo sretno. Živjeli smo u naselju koje još nije bilo grad a više nije bilo selo. Opjevao sam obližnje selo – Čučerje – u slabo čitanom romanu “Morendo”. No tko će ga znati,

Ne žalim se ja, promatrati sve to iz prikrajka može izoštriti svijest o toj posvemašnjoj degradaciji. Što se pak tiče moje malenkosti, najprvo su Tuđmanovi derviši odlučili da imam biti na ledu, pak sam zaleđen preživio deset godina, istina u nekim razdobljima u klimi koja je za oblik života kakav ja predstavljam bila povoljnija, u Berlinu ili Beču. Onda mi se učinilo da dolazi do otapanja, zvalo se to Trećesiječanjska koalicija koju je vodila socijaldemokracija. Ne treba zaboraviti da je u to spadalo i takvo spadalo kao što je stanoviti Bandić. Pokušao sam četiri godini nešto petljati u ZKM-u, ali od prvoga dana imao sam dojam da grebem rukama po smrznutom tlu. Ono što se poslije dogodilo ne bi bilo moguće da kriteriji nisu tako temeljito porušeni.

Kad su Krležu pitali nešto o Hebrangu, tada već zatočenom i mučenom u Glavnjači, on je pogledao na drugu stranu. Nije se usudio. Pustio je tu stvar Partiji koje je, međutim, bio istaknuti član. Pa nije valjda s Titom igrao jedino šah?

književna pravda, osim što je nema, zna imati čudnovate pute. Tko zna kako će buduće generaciji suditi o tom romanu. Uostalom, on je, formalno uzev, najhrabriji. U djetinjstvu sam igrao nogomet i bio posve sretan. I sve drugo dobio sam u Zagrebu i od njega. Najmanje možda govor, za koji je najodlučnija moja baka Slavonka i njezina štokavica. To je bila moja baka Goričanec, ona Krležina, zaslužna za “Balade”. Dakle, ta je žena Marija bila velika matrijarka, podnijela je mnogo toga, pa i ono najgore: sin joj se nije vratio iz Mauthausena. Jednom smo ona i ja uzeli razmatrati svjetonazorna pitanja. Bio sam već počeo studirati, politički se na Filozofskom živjelo dinamično i žustro su odmjeravani stavovi. I ja sam pitao tu ženu Maru, svoju baku, kako

BestBook: Zagrebački Gornji grad, taj površinom maleni prostor od svega kvadratnog kilometra, od ugla na kojemu će biti izgrađena zgrada s bocom Elsa-fluida na uglu (kasnije zamijenjena plošnom behrensovkom kvazi-modernom utjehom) do obronaka Medvednice, bio je poprište nekih od ključnih povijesnih previranja, mjesto rađanja (i umiranja) ideala. Zašto ste se tek sada odlučili pisati o njemu?

Jer je to tako praktično: na tom kvadratnom kilometru sanjane su, oblikovane, izdane sve ideje koje su oblikovale naš prostor, a taj je od šestog Bezirka u Beču do Bitole. Da ne velim, od Triglava do Vardara. Tu se, dakle, rođene sve ideje koje su uredile, ili uneredile taj naš prostor. Tu je naš matrix. Moja silno pametna dvokatnica izmještena je, međutim, na Ilicu, to nije slučajno. Moj Marko Gavranić odlazi liječiti se, i misliti, na Sljeme, u Brestovac... Žarište kulture i politike valja tražiti na Gornjem gradu gdje su odsjedali i kraljevi, gdje je živjelo naše plemstvo, naše prvo građanstvo, itd. Ali moja knjiga nudi vizuru onih koji tu nisu spadali. Sve troje protagonista, Anđa Berilo, Magus, Magda, a onda i Gavranić, ne da su iskorijenjeni, već uopće nemaju

nikakav korijen u društvenom smislu, sve nahočad. I baš se oni domognu najjasnije svijesti i o pripadanju, o nepripadanju, o revolucijama, njihovim udesima, a i samoj onoj veličanstvenoj nadi koja je resila Titov pokret. To je nešto za roman možda najvažnije: oni koji su ništa sanjaju najljepše utopijske snove: to su oni koji putuju nošeni kozmičkim jedrom na samom kraju knjige, po tangenti. Tangete volio je Krleža, ali se na kraju ipak odlučio za kružnicu. Ne bi trebalo zaboraviti da je dobar dio romana replika na veličanstven Mannov “Čarobni brijeg”.

BestBook: Iz onog osobnog i najintimnijeg uspijevate zahvatiti široku društveno-povijesnu sliku, polazeći od ‘vlastite krvi’ - u ‘Dobu mjedi’ i doslovno, ovdje više metaforički, iako zagrebački potoci mogu podsjetiti na krvotok - načiniti jednu krvnu sliku društva. Što Vam, osim godina i iskustva, daje taj odmak od praznog sentimenta?

Ma da, godine koje se čovjeku nakupe donose i ponešto

Već u pogovoru u ‘Hrvatskom Faustu’, otprije četrdeset i kusur godina, imate rečenicu o tome da gdje god staneš kopati, proviri kost. Ubijalo se, i pokapalo, najčešće na brzinu. Naša je povijest zasuta krečom, kaže nam Slobodan Šnajder

dobroga. Tako su mislili Stari, naprimjer Seneca. Ali takvih je malo. Mnogo ih je više koji su tražili čarobni napitak za vječnu mladost. Treba zaći u dob eda bi se shvatilo da ta Faustova priča o čarobnom napitku ne vrijedi; da je Faustov ulog u okladi sa Sotonom sam njegov život. (Uostalom, uvijek sam mislio da je Mefisto na kraju Drugog dijela Goetheova Fausta na najbjedniji način prevaren!, i da je imao puno pravo odnijeti Faustovu dušu te je pokazivati na svojim sabatima kao trofej.) Treba zaći u dob da bi se pojmilo kako u povijesti ne agiraju bijeli i crni anđeli, a da ona, napose naša povijest, ima u sebi daleko više od tek nekoliko nijansi sivoga, ostajući sa svim svojim perverzijama, takoreći nasamo. I još, treba nositi snijeg na glavi da bi se shvatilo sljedeće: Ne mogu se osporiti iskustva drugih

ljudi samo zato što ta iskustva ne možemo dijeliti. To se, naprimjer, u romanu odnosi i na religiozno iskustvo, treba u tom smislu pratiti tok koji opisuje sudbinu Magde, Anđi otetog nahočeta, kasnije sestre paulinke. Crkva je nešto drugo. Za nju u romanu stoji Stepinac, i nastojao sam reći ponešto zaključno o njemu. Dakako, i jedno i drugo, i slijeva i zdesna, neće dobro sjesti. Otud velim da ću još jednom postati “lijevi drug s desnim skretanjem”, ostajući “desni drug s lijevim skretanjem.” Molim, čitajte roman. Borite se za moju dušu! Anđa Berilo će razumjeti. S cijelom preostalom, a tako pomno probranom posadom dvokatnice koja postaje kozmički brod ide i Mile Drenjak, kojega u dosadašnjim recenzijama nitko nije spomenuo. Bio bih sretniji da ga možemo previdjeti, ali ne možemo.

BestBook: Georg Kempf bio je žrtva povijesnih okolnosti, čovjek koji se upravo zbog te krvi našao na krivoj strani povijesti, njegova je priča u ‘Dobu mjedi’ prikaz jednog otiska tih mračnih zbivanja na nedužnog čovjeka. Anđa Berilo s druge strane odbija biti žrtva ičega u svom životu, odbija biti i podobna - ona sve svoje odabire. U nekom su se trenutku u poslijeratnom Zagrebu možda mogli i sresti, možda najizglednije oko Maksimirskog parka... Jeste li pišući Anđu imali na umu tu antitezu svom liku iz prijašnjeg romana, kojeg je u jednom dijeluVašeg života utjelovljavao iVaš otac?

Pratim Vas kako dopisujete moj roman, to je zabavno. Kako bi bilo zanimljivo da se Hamlet i stari, ubijen kralj, njegov otac, sretnu na onom svijetu, pa da mu potonji očinski veli: - “Dobro si im zapaprio, ali nisi se baš morao dati probosti!” Proklet da je pisac i njegova mašta! Antipod Kempfu bila bi Vera, kasnije Kempf, koja je nadgledala svoj život čak i u uvjetima koncentracionog logora. Kempf je list na vodi, Vera je rijeka koja nastoji izbjeći meandre i ići pravocrtno, svojom linijom. Ali ja nastojim naći razumijevanje i za jedno i za drugo. Briga Nerođenog je ona najmučnija za ljudsko biće: da neće biti rođen, a toliko je toga radilo na tome da je ta briga, kako je u etapama opisana, bila umjesna. Izašlo je sretno, što omogućuje ovaj intervju. Moj je otac umro u krevetu, a u životu imao je možda 1 posto šansi za takav ishod. Možda bih ja trebao igrati lotto? No Anđa i on prije su se mogli sresti na Mirogoju, oboje su rado šetali tom zadnjom postajem naših smrtnika, a i besmrtnika.

BestBook: U oba ste romana prikazali uspon totalitarnih režima u Europi.‘Hitler je jednako Europa kao Johann Sebastian Bach’, isto kao što je i Ivan Dežman nažalost jednako Hrvatska kao i Maks Luburić. Dežmanov Brestovac odavno je propao, bez izgleda da će se ikada obnoviti. Luburićev logor više ne radi, no ona slova U koja i Anđa vidi po zakutcima grada ne da su preživjela, već su posve nova, svježa i novog datuma. Kako gledate na te procese danasuspon desnice, odnosno potpuno slabljenje i rascjep ljevice koja se ne uspijeva prilagoditi potrebama novog doba?

To je stvar onih koji su danas mladi, mi smo uprskali što smo mogli. O njima se njima radi, za nas je svejedno.

Da je historija magistra, to jest učiteljica života, izašlo je kao neizvjesno, pogotovo u sustavima “usmjerenog obrazovanja” kakvi su bili skoro uvijek, a osobito su to danas. Pogledajte što sve stoji u udžbenicima!

Nastavak na sljedećoj stranici 

Kanim napisati kraći, kompaktniji roman koji će se zvati naprosto ‘Marija’. O kome se radi rekao sam Vam u ovom intervjuu. Bila bi to onda s ‘Dobom mjedi’ i ‘Anđelom nestajanja’ jedna trilogija

BestBook:Vjerujem da nije slučajno da u jedan sanatorij smještate svog Marka Gavranića - pa onda to zdravstveno utočište nastalo na najvišem od svih humanizama, na istinskoj ljubavi, postaje i intelektualno utočište... U Brestovac ste smjestili i polemiku o odnosu Srba i Hrvata. Kako to čitaju Vaši čitatelji u Srbiji? Tamo su, koliko mogu pratiti, Vaše knjige vrlo čitane. Koliko oni korespondiraju s našom ‘zagrebačkom tugom’?

Polemiku o posvađanim plemenima izmjestio sam na Brestovac zato što ona mlade komuniste, inteligenciju i radnike, nije osobito zanimala. I to je valjda bilo ono najbolje u Titovom pokretu, a tako jednostavno: Nije važno kako se tko krsti, iz kojeg je krila ispao, imamo jednog neprijatelja! Već sam znao naglasiti da je “Anđeo nestajanja” teška knjiga, pa da ne putuje na skijanje ili plaže. Postoje u njoj momenti koji su nekako objektivno teški. Pa i neki specifično teški za srpske čitatelje. Nije to knjiga koja bi lako pomirivala opreke, to jest, njezina čežnja za pomirdbom opozita ostaje utopijska. Ali ništa loše o utopijama! U Srbiji se događa nešto što me posebno veseli: Postoje grupe na Instagramu koje se bave mojim knjigama. “Anđeo” čitaju i mlađi, pa i sasvim mladi. Jer moja generacija, koja me obilno prati, ne petlja se u igre milenijalaca i generacije Z (ja spadam u generaciju ŽLJ!), pa je izvjesno da se radi o mladom svijetu.

posvuda uzmiče, skupa s ljevicom. Evo što je cinično: Možda je Putinova palača, kakva spada u osmo čudo svijeta, opisana po Navaljnom, jedna prefiguracija takvog jednog utočišta: građena za Moć koja radi na svom obesmrćivanju. To su žudjeli faraoni: oteti svoju vječnost. Radom robova! U liku Oligarha, na kraju mojega romana, govori jedan Putin. Ime je tu zapravo nevažno, on je sam pojam zla koji je spreman uništiti cijeli svijet, ali ostaviti taj kut, taj zamak, gdje kani izbjeći put svega živoga. Zar to da bude sukus cijele povijesti ljudskog roda na Zemlji? Je li to ostatak ostataka Velikog Oktobra? Onoga kojemu je Krleža pjevao ususret ovim stihom “Krvavo će jutro svanuti?” Pa ono i jest svanulo: jutro, dan, noć i godine.

BestBook: Ne mogu izbjeći spomenuti Magusa, te jedne svevideće dječje oči kao pripovjedno sredstvo - na nešto drugačiji način to je bio i Nerođeni u prošlom romanu. Odakle dolazi taj dječji glas uVama?Više je tu siročadi čije glasove nas navodite pratiti... Magus, Anđa, Magda. Ne mogu se oteti pomisli da je i sam Zagreb jedno posvojče na brizi nekih ‘većih’ kulturnih i civilizacijskih krugova, na kraju uvijek ipak ostavljeno...

BestBook: Imamo li gdje danas potražiti ‘Dežmanov Brestovac’?

Bit ću dokraja ciničan: Možda je Dežmanov Brestovac, ta nada siromašnih, ali i mjesto gdje su intelektualci sklanjali svoje sumnje, danas nemoguć. Nada siromašnih - velim zato što su tamo liječeni oni za koje je plaćala Radnička blagajna, dakle, u neku ruku, to su bila sredstva socijale. Socijalna država danas

To je moguće gledanje na jedno teško nasljedstvo. Svi smo nekako osirotjeli. Ali ipak ima jedno ipak! Mladi ljudi koji su se oduprli! Glumci koji su prezreli građansku udobnost (Afriću su ženske ljubile stope, bio je, danas bi se reklo, mega popularan), a ipak je otišao u Šumu... Hrvatski je Mefisto obješen na cesti koja vodi u Remetinac... itd. Još do prije neku godinu, bilo je dovoljno podići pogled pa vidjeti na fasadama neki trag, spomen-ploču, koja je podsjećala na borbu zagrebačke ilegale, često s tragičnim ishodima... Lanjski snijezi? Ma to je ono najbolje u povijesti našega grada koji je uistinu svašta vidio i podnio. A Magus jest bačen kroz prozor, o tome postoji vijest u vezi jedne od zadnjih racija protiv Židova u Zagrebu. Velite: dječje oči? Da, vrlo pronicljive. Izmislio sam tog putnika kroz vrijeme, opskrbio ga besmrtnošću, možda samo zato da pokušamo skupa zamisliti nezamislivo: Ono što se uistinu događalo unutar plinskih komora. To je i priča o dječaku na ulazu u nju koji pita majku, zašto su pogasili svjetla, kad je on bio dobar. Čuo sam o tome na jednom predavanju u Židovskom centru u Parizu. Možda je sve što sam ikad napisao napisano za tog dečkića, dakle za taj dječji glas.

BestBook: Uhvatili ste se ukoštac i s mnogim velikim sudbinama koje su obilježile 20. stoljeće ovih prostora. Ističe se ipak možda ona ‘čovjeka koji stoji miran, zatvorenih očiju kad ga pronađe sunčeva zraka’ - Andrije Hebranga starijeg...

Nastavak na sljedećoj stranici 

Energija koja pokreće Hrvatsku

Oduvijek sam čitao i čitam Boru Ćosića, tu mudru sovu koja iz svoje duplje sve prati i nadgleda, a napravljena je ta duplja od samih riječi, riječi, riječi, no to sigurno nisu onakve na koje misli Hamlet odgovarajući Poloniju na pitanje što čita

Kao što u antičkoj tragediji sve na kraju određuju višnji bogovi na Olimpu, tako je sudbinu Andrije Hebranga odredio Bog politike. Međutim, on u romanu stoji za jednu visoku mogućnost partizanstva. Pomno sam opisao jedan nemogući susret - onu fascinaciju Anđe Berilo i njezina prvog iskustva sa Šumom u vidu “Hebrangove države” nadomak ustaškom Zagrebu. Uza sve, bio je veoma hrabar, pružio je otpor svom hapšenju, računao je dakle sa smrću... Nešto kod njega, premda izdaleka, podsjeća ne

Kocbeka. No za razliku od potonjega, Hebrang bio je komunist. Baš kao takav on je tragična figura. Kad su Krležu pitali nešto o Hebrangu, tada već zatočenom i mučenom u Glavnjači, on je pogledao na drugu stranu. Nije se usudio. Pustio je tu stvar Partiji koje je, međutim, bio istaknuti član. Pa nije valjda s Titom igrao jedino šah?

BestBook: S Anđom u romanu odlazimo u šumu, na Kozaru, na Goli otok... Ali važan je i jedan odlazak unutar samog grada. Ona prati širenje svog Zagreba i iz Ilice odlazi na Trnje, tek da bi u šetnji Savskim nasipom saznala da iza tih vrbika leži pobijen svijet. ‘Plitko je zakopano’, reći će gnom - je li ikad ‘otkopano’? I gdje sve danas vrijedi zabosti lopatu u našem gradu, pa i našoj državi?

Već u pogovoru u “Hrvatskom Faustu”, otprije četrdeset i kusur godina, imate rečenicu o tome da gdje god staneš kopati, proviri kost. Ubijalo se, i pokapalo, najčešće na brzinu. Naša je povijest zasuta krečom.

BestBook: Spomenuli ste i sami - imate veliki dramski, a nešto sažetiji prozni opus. Na svojim knjigama radite za današnje pojmove dugo, k tome minuciozno. Imate li određen raspored, neku vrstu rutine?

Nema u mom privatnom životu ničeg zanimljivog. Molim da me se ne miješa s grupacijom u koju spadaju “naši poznati”. Ja sam naš nepoznati. Imam, dakako, svoje rituale kao i svi pisci. Mi smo vam pisci jako različita čeljad. Za Moraviju se govori da je pisao u mljekarstvu. Proust dao je svoj pariški stan izolirati plutom. Krleža pisao je u zoru, tintom. Zamislite: Ispisati “Zastave” rukom! Na otoku živim kao monah, otočani nemaju pojma što ja stvarno radim i bolje je za njih tako.

BestBook: Kakav ste kao čitatelj? A kako ste zadovoljni onime kako čitaju Vas, kako o Vama pišu?

Ja Vam uvijek ili čitam ili pišem. Kad radim veći projekt, čitam strogo utilitarno. Kad to nije slučaj, čitam suvremenu prozu, ali ne tako pomno kao moj otac koji je u nekim godištima čitao apsolutno sve što je napisano hrvatski i o mnogim naslovima je i pisao.

Osobito o krugovašima, za koje je, kao nešto stariji čovjek od većine njih, obavio i maieutičku, tojest primaljsku funkciju.

Od novijih književnih prinosa istaći ću u ovoj prilici tri publicističke knjige: “Naš život s njima” Nenada Popovića. On je ispisao nešto kao suvremenu karakterologiju, on je naš Teofrast. Pretežu negativni karakteri, ali tako je već kod Teofrasta. Popović je naš Teofrast, i unutra je cijela tipologija karaktera naših revolucija, napose involucija. Šteta je što je Popović tako samokritičan, što ne piše više. Druga je knjiga ona Vjerana Zuppe, tog majstora epigramatskih formulacija, koji je, međutim, ispisao cijelu studiju o intelektualcu kao takvom, kao o čovjeku u pitanju, a i sam je bio jedan zapitan čovjek.

Da sam mogao čitati tu knjigu prije no što sam dovršio svoju zbirku eseja “Umrijeti u Hrvatskoj”, mnoge bi formulacije bile plastičnije, osobito

U liku Oligarha, na kraju mojega romana, govori jedan Putin. Ime je tu zapravo nevažno, on je sam pojam zla koji je spreman uništiti cijeli svijet, ali ostaviti taj kut, taj zamak, gdje kani izbjeći put svega živoga. Zar to da bude sukus cijele povijesti ljudskog roda na Zemlji? Je li to ostatak ostataka Velikog Oktobra?

ono što sam napisao o odnosu krugovaša prema Krleži. Ali i o drugim stvarima, pojavama i osobama. Knjigu Snježane Banović o “roaring eighties” čitao sam u raznim fazama nastajanja i nije mi žao. Prva je naklada planula u dva mjeseca. Knjiga je, zaslužena, došla u žižu medijske pažnje. Čudni smo mi ponekad: Najprije se žalimo da su kulturne rubrike u preostalim novinama sparušene do nestajanja; a onda, kad neka knjiga doživi takvu javnu promociju kao njezina, to je odjednom suspektno, pa a vrebajuća svijest kritičara traži svuda razloge što se do dogodilo, osim u tome da je ona možda dobro napisana. No to smo mi. I dakako, oduvijek sam čitao i čitam Boru Ćosića, tu mudru sovu koja iz svoje duplje sve prati i nadgleda, a napravljena je ta duplja od samih riječi, riječi, riječi, no to sigurno nisu onakve na koje misli Hamlet odgovarajući Poloniju na pitanje što čita.

Eto, ja već godinama, pa i desetljećima, čitam te Borine words words words... On je riješio tajnu vječne mladosti. Kako? Prema onoj staroj “nulla dies sine linea”, to jest svaki dan napiši barem nešto.

Odgonetka tajne vječne mladosti je u pisanju. Le chapeau bas, Meštre! Dakle, kako sam ja zadovoljan glede onoga kako o meni pišu?

“Doba mjedi” svakako je izbjegla zamke generacijske kritike, da ne velim falangi. O toj je knjizi mnogo pisano, i kod nas i na strani. Za novi roman još ćemo vidjeti. Ne ispišem li na njegovim marginama svoj “Sat anatomije”, bolje da ga nisam ni napisao.

BestBook: Treći i posljednji dio ‘Anđela nestajanja’ dovodi nas do 1991. godine, čime se primičemo i vremenu Vašeg prvog romana, ‘Morendo’. Možda je nategnuta pomisao o zatvorenom krugu, no ono što zapravo želim pitati je - što slijedi dalje? Možemo li očekivati aneks na testament? Kanim napisati kraći, kompaktniji roman koji će se zvati naprosto “Marija”. O kome se radi rekao sam Vam u ovom intervjuu. Bila bi to onda s “Dobom mjedi” i “Anđelom nestajanja” jedna trilogija. Sretan je dakako onaj smrtnik koji svojemu testamentu može dopisivati anekse.

Ivana BrlićMažuranić fotografirana u mladosti

DUBRAVKA ZIMA znanstvenica i publicistkinja

Pokojni hrvatski književnici u fokus javnosti obično dolaze u dva slučaja: prigodom okruglih obljetnica ili povodom nekih novih otkrića/skandala. Okrugle obljetnice su, nema sumnje, dobra prilika da se prigodno “provjetri” korpus zajedničkog znanja o kanonskim književnim figurama, no čini se da Ivana Brlić-Mažuranić s tim nema problema i da se za nju javnost zanima i izvan obljetničarskih i skandaloznih prigoda. Posljednjih godina raste i znanstveni, i stručni, i opći javni interes za njezin lik i djelo, što zbog uvijek jednako atraktivne figure samozatajne i profinjene naše književne “majke”, što zbog toga što njezina književnost rezonira s čitatelji(ca)ma tijekom cijelog života (od “Hlapića” u djetinjstvu do “Priča iz davnine” u zrelijoj čitateljskoj dobi), a što zbog njezine životne sudbine i svojevoljne smrti u 64. godini. Iz perspektive kulturne povijesti, pak, Ivana Brlić-Mažuranić je i kao autorica i kao građanska osoba vrlo prikladna figura društvene reprezentacije na prijelomu 19. i 20. stoljeća, i to posebno kao poznato lice procesa koji od devetnaestostoljetnoga krutog reguliranja ženske egzistencije na osobnom i društvenom planu vodi do novoga stoljeća, koje će postupno, polako i nevoljko redefinirati ženinu društvenu poziciju. Neki su važni događaji u njezinu životu baš prava ilustracija tog procesa: na primjer, pred kraj 19. stoljeća (1892.) njezini roditelji ugovaraju njezinu udaju, i to na njezin 18. rođendan, a četrdesetak godina poslije (1937.) izabrana je u JAZU kao prva žena u toj muškoj znanstveno-umjetničkoj instituciji. Njezina pak “mjesta” također ocrtavaju simboličnu topografiju našega fin de sièclea – od Ogulina, u kojem je rođena neposredno nakon što je demilitarizirana Vojna krajina, čiji je dio taj gradić bio puna tri i pol stoljeća, preko rastućeg, optimističnog Zagreba, u kojem je provela djevojaštvo u posljednjim desetljećima 19. stoljeća i usvojila životne obrasce i rituale tad još mlađahne građanske klase, do Broda na Savi, pograničnoga grada koji je na prijelomu stoljeća još zadržao usporen, šarmantan životni stil proteklih vremena, u kojem je živjela od udaje do sredine 1930-ih i u kojem je napisala sva svoja književna djela.

Ivana Brlić-Mažuranić u našem je kulturnom pamćenju prvenstveno književnica – autorica koja je pisala u vrijeme kada su to činile samo rijetke žene. Iz historiografije ženske književne kreativnosti naučili smo da

se žensko pisanje u prošlosti odvija u bitno drukčijim uvjetima i okolnostima nego muško i da, posebice u 19. stoljeću, svaka nova ženska spisateljska generacija uvijek iznova mora otkrivati svoje književne prethodnice i preispitivati vlastitu književnu poziciju. Ni naša književnost tu nije iznimka – i naša je ženska linija puna fiktivnih “Shakespeareovih sestara”, što je naziv kojim jedna od najvažnijih književnih figura modernizma, Virginia Woolf, opisuje i precizno detektira procese onemogućavanja ženskog autorstva u prošlosti. Zamišljena Judith Shakespeare, elaborira Virginia Woolf u eseju “Vlastita soba” iz 1929. godine, jednako je talentirana kao i njezin slavni brat, no nije ostavila ni retka – njezina je fiktivna sudbina zapravo povijest onemogućavanja ženskog pisanja. Judith je, naime, tek usputno naučila pisati i nije pohađala školu, što je vrlo uobičajena ženska sudbina tijekom cijele predmoderne i rane moderne povijesti.

Ivana Brlić-Mažuranić u našem je kulturnom pamćenju prvenstveno autorica koja je pisala u vrijeme kada su to činile samo rijetke žene

Nasljeđe Ivane Brlić-Mažuranić u hrvatskoj je kulturi bogato, ali i ambivalentno; njezino je mjesto u književnom i lektirnom kanonu postojano, a njezina književnost emocionalna i intimna referentna točka čitateljskoga iskustva brojnih čitateljskih generacija. No javno je pamćenje o njoj nepostojano i vidi je isključivo kao dječju književnicu, perpetuirajući na taj način spomenute prijepore o adekvatnom ženskom društvenom položaju. Obljetnička je godina zato dobro vrijeme da se preispitaju i promisle diskursi i predodžbe u kojima pamtimo Ivanu Brlić-Mažuranić

Piše:

Nastavak na sljedećoj stranici 

Ivana Brlić-Mažuranić imala je povijesnu sreću koja ju je i dovela do pisanja: rođena je tri stoljeća kasnije, i to u travnju 1874., kad na banskom stolcu Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sjedi njezin djed Ivan, prvi ban pučanin u hrvatskoj političkoj povijesti, koji je bio prvi i u mnogočemu drugome, donoseći niz modernizacijskih zakona i propisa. Tako je iste godine kad i Ivana “rođen” i prvi hrvatski školski zakon, kojim je za svako dijete u Trojednici, za djevojčice i za dječake, propisano obavezno četverogodišnje obrazovanje, koje će tek nakon Drugog svjetskog rata biti prošireno u do danas standardnih osam obaveznih godina školovanja. Premda je rođena u građanskoj i intelektualnoj obitelji - djed joj je ugledni intelektualac, pisac i političar, otac Vladimir Mažuranić u jednome će mandatu biti predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti – Ivana nije obrazovana više od obavezne četiri godine. S 11 je godina završila školu, pri čemu je dvije godine bila podučavana kod kuće, a druge dvije pohađala javnu školu za djevojčice u Zagrebu, kamo su se Mažuranići doselili u kolovozu 1882. i u njemu se trajno nastanili. Po završetku četiri godine djevojčice nisu imale osobitog izbora za nastavak obrazovanja, i to pogotovo građanske djevojčice, za koje se nije predviđalo nikakvo zvanje niti se od njih očekivalo

U autobiografskom zapisu što ga je pisala 1916. godine, kao već zrela žena, priznaje da je o pisanju kao mogućem zanimanju razmišljala još kao djevojčica te je prve pjesme napisala već u predtinejdžerskoj dobi, i to na francuskom

zapošljavanje. Nešto od neformalnog obrazovanja građanska djevojka će dobiti kod kuće. Iz Ivanina djevojačkog dnevnika, koji je pisala od svoje 14. do 17. godine, saznajemo da zagrebačke građanske obitelji za svoje potomstvo zapošljavaju tzv. francuskinje, koje sa svojim pitomcima razgovaraju isključivo na francuskom jeziku, da djevojke uče sviranje (najčešće klavir), možda i pjevanje, bave se organiziranom tjelovježbom u zagrebačkoj Streljani (“gombanjem”, kako to Ivana Mažuranić naziva) do 15. godine, pohađaju plesnu školu (u Ivaninu slučaju poznatu i uglednu školu talijanskoga koreografa Pietra Coronellija, koji je podučavao konvencionalnim plesovima generacije i generacije zagrebačke građanske mladeži), a ostalo vrijeme provode u vršnjačkom društvu, posjećujući kulturne prigode poput glazbenih večeri u privatnim građanskim kućama, privatnih ili javnih plesova (u vrijeme poklada i plesova pod maskama), izlazeći na klizanje ili pješačke izlete, šećući s majkom ili vršnjacima po gradskim promenadama i tek minimalno sudjelujući u kućanskim poslovima: građanske obitelji za poslove u domaćinstvu zapošljavaju kućnu služinčad. Istovremeno s građanskim kulturnim i društvenim praksama, djevojke se odgajaju da reproduciraju i ne osporavaju društveni poredak, te se kao najvažnije odgojne vrijednosti naglašavaju kršćanski svjetonazor i poslušnost,

a ženskost se prezentira istovremeno kao društveno drugotna i središnja u održavanju obiteljske dobrobiti. Kad se 1892. godine otvori prva obrazovna institucija koja djevojkama nudi obrazovanje na gimnazijskoj razini – Privremeni ženski licej u Zagrebu – Ivana je već navršila 18 godina. Prihvaćajući obiteljsku sugestiju pri odabiru supružnika, ona se na svoj 18. rođendan udaje za Vatroslava Brlića, brodskoga odvjetnika iz vrlo ugledne obitelji Brlić i iz Zagreba se seli u Brod na Savi. Prvo je dijete rodila kao tinejdžerica, prije 19. rođendana, i do prvih godina 20. stoljeća Brlići imaju četvero djece - tri kćeri i sina, no i izgubili su dva sina kao dojenčad. Ivana se prilično spretno snalazi u bračnim i domaćinskim obavezama, sudjeluje u brodskom društvenom i kulturnom životu, uživa u ljetnim praznicima u brodskom vinogorju i obiteljskom vinogradu Brlićevcu i u svemu pruža sliku situirane i zadovoljne građanske obitelji toga vremena, u kojoj ženska snaga održava obiteljsku dobrobit, s kršćanskom filozofijom kao središnjim osloncem. Tu sliku, međutim, već tada povremeno zamućuju epizode dubokog tugovanja za preminulim sinovima i umor, bezvoljnost, fizičke manifestacije neke nejasne unutarnje male snage, no ipak je najvećim dijelom postojana i neproblematična. Ipak, početak novog stoljeća označava i simboličan početak pisanja, a autoričino je najkreativnije razdoblje upravo u prvih 20 godina 20. stoljeća. U autobiografskom zapisu što ga je pisala 1916. godine, kao već zrela žena, priznaje da je o pisanju kao mogućem zanimanju razmišljala još kao djevojčica te je prve pjesme napisala već u predtinejdžerskoj dobi, i to na francuskom jeziku. U istom će zapisu ponuditi vlastitu interpretaciju procesa koji ju je doveo do prvih objavljenih tekstova početkom 20. stoljeća: patrijarhalni odgoj koji je dobila i cjelokupna društvena klima u kojoj je odrastala ne samo da nije podržavala žensku kreativnost nego ju je neizravno i sprečavala. “Moj moje me je naime razmišljanje”, piše Ivana, “rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim. Ova borba među jakom željom za pisanjem i među ovim (ispravnim ili neispravnim) čuvstvom dužnosti, podvezivala je do pred petnaest godina sasvim moj javni spisateljski rad.” Rješenje je pronašla u majčinstvu i pisanju dječjih pripovijedaka i pjesmica za svoju djecu, što je vidjela kao simbolično stapanje ženskih dužnosti i dužnosti prema vlastitoj književnoj kreativnosti. No njezina privatna dokumentacija, posebno osobna korespondencija, otkriva da je razmišljala o književnom stvaranju još kao djevojka i da joj je neka vrsta književne referencije bila od nje desetak godina starija Gjena Vojnović, sestra Iva i Luje Vojnovića, dubrovačka contessa i njezina dobra prijateljica, koja je pod pseudonimom Kristijana Solvejgs – pseudonimom u kojem odabirom imena ženske heroine iz Ibsenova “Peera Gynta” odzvanja fascinacija kasnog 19. stoljeća ne samo modernizacijskim književnim tijekovima nego i toposima romanse i osobito ženske postojanosti i strpljivosti – od 1889. godine objavljivala kratke prozne priloge, crtice, pripovijetke, zapise u Viencu. Gjena

Vojnović nije, dakako, prva autorica u našoj književnoj prošlosti, no zanimljiva je i po tome što se u njezinu djelovanju ogleda već spomenuti problem povijesnoga diskontinuiteta ženskoga autorstva, odnosno što je Ivana vidi kao svoju književnu prethodnicu ne po nekim zajedničkim poetičkim ili sadržajnim osobitostima nego isključivo po istom spolu.

Prvi tekst Ivana je objavila potpisan samo inicijalom M. u ljeto 1900. Bio je to kratak zapis o sajmu u Derventi, napisan u prvome muškom pripovjednom licu. Brlići su rado odlazili na izlete, pa tako i preko Save, u Bosnu, i izvještaj s derventskog sajma nastao je nakon jednog od tih izleta. Inicijal kojim se potpisuje ovdje signalizira oprez književne debitantice i svijest o različitim lećama kojima se promatra ženska književnost. Predrasude prema ženskome autorstvu ne nestaju ni brzo ni lako: premda je u sljedećih petnaestak godina pisala sve češće, sve odlučnije i sa sve većim javnim odjekom, i premda je uvijek strogi kritičar Matoš nagradio njezin roman za djecu “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” iz 1913. godine epitetom “klasične knjige”, što je potvrdila i oduševljena čitateljska reakcija na taj roman, ipak je nakon objave “Priča iz davnine” za Božić 1916. godine Antun Branko Šimić, tada 18-godišnjak, svoj prikaz zbirke počeo tvrdnjom da “Žene kod nas nijesu nikada dobro pisale. Ni u svjetskoj se literaturi ne namjerih često na ženskoga odlična pisca.” Mladi Šimić tu ne staje nego nastavlja s uputama o tome kako bi, prema njegovu mišljenju, žene trebale pisati: “Najveća je mana žena pisaca da ne pišu ni kao žene, ni kao muškarci. One najbolje pišu, kad ženski pišu: ove su najredje. Zapravo bi žene morale biti mnogo bliže umjetnosti nego li muškarci, jer one posjeduju superiornu osjećajnost, finoću i istanjenost nerva. Stil nijanse, stil igle i svilena končića, stil tanano sitna rezuckanja, stil cizeliranosti – odgovara ženi ljubiteljici cvijeća i parfema, muzike i sanjarija, krhkih finoća i delikatnih kratkotrajnosti.” Šimić ovom svojom “uputom” sažima i lijepo formulira društvene predodžbe o (građanskoj) ženi i njezinim kulturnim interesima i dosezima. Finoća i istančanost, cizeliranje, osjećajnost – no što kad stvarna žena ne može stati u te zadane okvire? Ivana Brlić-Mažuranić trajno je u raskoraku između nastojanja da ne propituje društvene norme i intimne nemogućnosti da tim normama u potpunosti udovolji. U svim svojim okružjima ona je dostojanstvena, ugledna, adekvatna.

Ne osporava roditeljske odluke, ne suprotstavlja se, nije konfliktna, prihvaća društvene zahtjeve – nastoji biti “ljubiteljica cvijeća i parfema, muzike i sanjarija, krhkih finoća i delikatnih kratkotrajnosti.” No u njezinoj književnosti, čitamo li je pomnije, vidimo da “tanano sitno rezuckanje” i “cizeliranost” na ponekim mjestima pucaju i proviruje autorska “superiorna osjećajnost” koju nije moguće posve artikulirati u stvarnom životu. U svome građanskom životu Ivana će nakon velikog uspjeha “Priča iz davnine” postupno sve samosvjesnije istupati u javnosti kao književna figura, premda je osobno oklijevala identificirati se kao književnica. Već od sredine 1920-ih godina zalaganjem obitelji njezina se dva najvažnija djela – “Hlapić” i “Priče iz davnine” – prevode na mnoge jezike i objavljuju po svijetu, a tijekom 1930-ih dobila je niz važnih društvenih priznanja, od četverostrukoga nominiranja za Nobelovu nagradu za književnost, poziva da se učlani u zagrebački centar PEN-a i da na slavnome kongresu u Dubrovniku 1933. izgovori pozdravni govor na francuskom jeziku (što se, nažalost, nije realiziralo), javne proslave njezina 60. rođendana postavljanjem dramske igre po “Šegrtu Hlapiću” u zagrebačkom Hrvatskom narodnom zemaljskom kazalištu pa sve do primanja u JAZU u svibnju 1937. kao dopisne članice, ujedno prve žene u toj instituciji od njezina osnutka. Pa ipak, u rujnu 1938. ona svojevoljno umire u zagrebačkom sanatoriju Berger na Srebrnjaku. Je li taj kraj možda ipak odraz spomenutog raskoraka između prividnog pristajanja na zadane patrijarhalne društvene okvire i intimne nemogućnosti prihvaćanja tih granica? U pismu najstarijoj kćeri Nadi nekoliko godina prije smrti ona komentira osjećaje iscrpljenosti i neadekvatnosti s kojima se suočava: “Krivo je to”, kaže Ivana, “što smo po Mažuranićima baštinile preopsežan um za žensko tielo i za ženski djelokrug. To je čista i podpuna istina i čista i podpuna tragičnost.” Nasljeđe Ivane Brlić-Mažuranić u hrvatskoj je kulturi bogato, ali i ambivalentno; njezino je mjesto u književnom i lektirnom kanonu postojano, a njezina književnost emocionalna i intimna referentna točka čitateljskog iskustva mnogih čitateljskih generacija. No javno je pamćenje o njoj nepostojano i vidi je isključivo kao književnicu za djecu, perpetuirajući na taj način spomenute prijepore o adekvatnom ženskom društvenom položaju. Obljetnička godina zato je dobro vrijeme da se preispitaju i promisle diskursi i predodžbe u kojima pamtimo Ivanu Brlić-Mažuranić.

Ilustracija umjetnice Cvjete Job inspirirana bajkom ‘Jagor’ Ivane Brlić Mažuranić

Gromačino se prozno pismo

bazira na asocijativnom pristupu i povremenoj (mikro)esejizaciji

Piše:

JAGNA POGAČNIK

Pozicija Tatjane Gromače na književnoj sceni, skoro četvrt stoljeća nakon što je objavila, kako je i danas s pravom nazivaju, prekretničku pjesničku zbirku “Nešto nije u redu?” (2000.), ali i barem dvije u svim smislovima (literarnim i izvanliterarnim) iznimno važne prozne knjige (“Crnac”, 2004. i “Božanska dječica”, 2012.), poprilično je, u najmanju ruku neobična. Prateći ono što je u međuvremenu pisala (a radi se o romanima, putopisnoj prozi, esejistici i kolumnistici), kao i recepciju napisanoga, primijetila sam kako se potonja kreće u rasponu od šutnje do vrlo raznolikih reakcija koje je na neki način smještaju u položaj autorice koja piše za uzak krug profiliranih čitatelja,

MJESEČARENJE TATJANE GROMAČE

’Gospođa O.’ roman je o jednom ženskom iskustvu, lirsko-filozofska proza meditativnog tona. Gusta koncepcija proznog teksta, u kojem ništa nije uokvireno, pa i kraj ostaje otvoren, povremeno će čitatelju ostaviti dojam kako se u ovoj prozi ne događa ništa, no zapravo se događa sve, samo treba znati osluhnuti

što je stavlja na svojevrsnu poziciju margine ili barem slabije vidljivosti. Premda nisu sve knjige što ih je Gromača napisala izvrsne (a čije jesu?), nekima se doista može pronaći mana, niti znakovite i prevratničke poput naslova navedenih u prvoj rečenici, sigurna sam kako je takvoj recepciji pomogla (točnije odmogla) autoričina distanciranost od tzv. scene, pa i dislociranost od tzv. metropole. Između ostalog i odmak od novinarskog posla u tiražnim medijima i pronalaženje niše u prostorima onih medija koji čuvaju dignitet profesionalnosti i stručnosti, ali ne dobacuju daleko, u širu publiku. Prošle je godine, ipak, ponegdje primijećeno kako je nakon dulje pauze, od skoro četvrt stoljeća, objavila svoju drugu pjesničku zbirku, “Ivan Bezdomni i njegove pjesme”, što su popratili i glasovi kako je zbirka drukčija od prve, što mi se čini nekako logičnim, pa i poštenim. Kao što mi se čini i logičnim i poštenim njezin novi roman, “Gospođa O.”, smjestiti u kontekst o kojem danas govorimo više nego ikad, premda nam i dalje nedostaje dovoljno dobrih tekstova na koje bismo se mogli ozbiljno pozivati, pa se

priručno pozivamo na one kod kojih smo spremni (jesmo li?) zažmiriti na temeljno od temeljnih pitanja – kvalitete književnog teksta. “Gospođa O.” Tatjane Gromače, naime, roman je o jednom ženskom iskustvu, lirsko-filozofska proza meditativnog tona, čemu odlično odgovara njezin podnaslov - Mjesečarenje. Premda odabirom pripovijedanja u trećem licu izbjegava poziciju “pravog” ja-glasa i skretanje prema “pravom” ispovjednom ili popularnom autofikcijskom, upravo u tom spoju formalno objektivnog i subjektivnog, u toj introspekciji manifestiranoj unutrašnjim monolozima, nastaje proza koja vrlo suptilno i vrlo produbljeno tematizira jedno, pojedinačno žensko iskustvo. Navikli smo u posljednje vrijeme da neke autorice, kad to isto čine, pribjegavaju aktivističkoj agendi, aktualnim temama, kolektivitetu prvog lica množine, pa i naglašavanju motiva koji ih znaju odvesti i prema kiču. Kod Gromače je, naprotiv, sve vrlo utišano, unutarnje, individualno, sklono propitivanju, ali itekako duboko utkano u prozni tekst koji svakako nije atraktivan na način koji dobacuje do mnoštva, ali bi trebao barem do onih koje takve teme zanimaju, a navodno ih je mnogo. Gospođa O. živi sa suprugom Hramljućom nogom i kćerkicom Sibilom u mikrosvijetu stvorenom od svakodnevnih obiteljskih, majčinskih obaveza, ali i stvaranja, tihog obrta kakvo je književno prevođenje kojim se bavi. Upravo su zapisi koji se tiču njezinog posla, kao utočišta i prostora vlastite slobode/vlastite sobe, onaj dio ove proze koju bismo moglo nazvati romanom, koji smatram vrlo važnim. Čitav je prozni tekst, u kojem će se asocijativno nizati trenutni osjećaji i refleksije, prožet žudnjom za samoćom, ali i kratkim putovanjem, koje bi Gospođa O. rado provela uz “skute književnih tekstova”, u trenucima prevođenja, kad se osjeća najbolje jer radi ono što voli, u svijetu “među riječima”, “sukreaciji” koju prevođenje omogućuje. Ponekad Nietzscheovim tragom, promišljajući o književnosti kao o “bijegu od stvarnosti”, Gospođa O. sklona je propitivati odnos istine života i istine umjetnosti, kolebati se oko toga je li književnost vrijedna opravdanog povjerenja ili je samo igra. Mnoštvo je vanjskih i unutarnjih poticaja koje ova proza bilježi; od svakodnevnih rituala kao što je šetanje sa psom, kratkog izleta s mužem ili ispraćanje kćeri u školu, do primjećivanja motiva iz prirode (poput stabla naranče ili snježnih pahulja) naglašenih promjenama godišnjih doba koja su jedini znakovi prolaska vremena jer inače sve djeluje, znakovito, kao jedan, beskonačan dan. No upravo su prolaznost, pa i smrt (vezana i za nedavnu majčinu smrt i njezine okolnosti) česti motivi

onog dijela proze koja je naglašeno refleksivna. Promišljanja su to o prirodi, drugim ljudima, teretu nasljeđa, djetinjstvu i odraslosti, koja dovode do onoga ključnog segmenta u kojem se propituje položaj žene u načelno skladnoj i načelno nepatrijarhalnoj zajednici partnera zainteresiranih za književnost i glazbu te njihove kćerkice koja se izražava crtanjem. Premda je majčinstvo ispunjava spokojem i zadovoljstvom, premda se jasno distancira od obrazaca ponašanja svojih pokojnih roditelja, naglašavajući kako je drukčija, ostaje teret brige i skrbi za obitelj, propitivanje jesu li one previše ili nedovoljne, pa se u ključnom trenutku iskristaliziralo i krucijalno pitanje – “Gdje su granice ženskog žrtvovanja?” i kako se nositi s onom “taštom željom da budem samo ‘ja”? Odnosno, jesu li obitelj i društvo, kao i nacija i jezik, zapravo dokaz čovjekove neslobode i udovoljavanja drugima? U toj gustoj introspekciji nema mjesta konačnim odgovorima, ali itekako ima propitivanjima, strahovima, snovima o izbivanju iz vlastitog života, makar u šetnjama ili uživanju u umjetnosti. Čitatelj je duboko uronjen u intimni svijet u kojem su jasne krize i nezadovoljstva, svijest o ekonomskoj ovisnosti, kao i posljedice “muškog ustroja svijeta” u profesionalnom i privatnom životu. Kao što su i jasni proplamsaji zadovoljstva i mira, kao posljedica “sretnih silnica” koje ponekad mogu biti rezultat majčinstva, interakcije s drugima koji nas “učine da blistamo”, prirode ili književnog teksta drugih autora prisutnih u referencama kojima je tekst prožet. Sve to - ništa crno-bijelo - mrvice su njezinog identiteta koji sama ne uspijeva do kraja dokučiti i uobličiti, upravo stoga što je hibridan, sazdan od brojnih (ženskih) uloga s kojima se nosi, ni u jednoj potpuno zadovoljna ni do kraja nezadovoljna, ne hvatajući se općih mjesta i povlačeći se u mirnoću svijeta i teksta koji sama (su) stvara. Gromačino se prozno pismo bazira na asocijativnom pristupu i povremenoj (mikro)esejizaciji, rečenice su dugačke, u njima se uspostavlja pozicija promatračice i osluškivačice, ali istovremeno i komentatorice viđenog i proživljenog. Čini mi se da je svakako bolja i čitateljici bliskija kao promatračica koja promatrano ne uzdiže do nekih općih, povremeno i općepoznatih, stoga papirnatih istina. Njezina aktivnost nije vanjska nego unutarnja, fokusirana na spoznaje vlastite nutrine i posljedičnu povremenu rezignaciju. Takva, gusta koncepcija proznog teksta, u kojem ništa nije uokvireno, pa i kraj ostaje otvoren, povremeno će čitatelju ostaviti dojam kako se u ovoj prozi ne događa ništa, no zapravo se događa sve, samo treba znati osluhnuti.

MILJENKO JERGOVIĆ

Pripovjedač govori: “Ništa o tome ne znamo, a vlastitom voljom uskraćeno nam je domišljanje, kako god zavodljivo bilo.” Važno je to, kao poetičko načelo ovoga romana. Ali još važnije kao životni stav njegova glavnog lika. Ništa se tu izmisliti neće, ništa dopričati, popraviti, vlastitome životu prilagoditi, e da bi se lakše moglo preživjeti. Pritom, “stegnut i manijakalno obazriv, kakav će ostati cijela svog vijeka”, glavni lik “nije imao riješenosti da pita” ni majku, ni ikoga od bližnjih koji su nešto znali, i to su znanje nosili kao muku. Već je u samom konstruiranju pripovijesti (naracije) naglašena ta obazrivost. Naime, lik pripovjedača knjige “U sjeni fantoma”, koji, naravno, ne može biti istovjetan autoru knjige, iznosi u trećem licu pripovijest Josipa Jablanovića, “vlasnikom kućnih papira”, “vlasnikom uspomena”, “baštinikom uspomena”… A on, Josip, rođenjem Zagrepčanin, sin je pričuvnog časnika Hrvatskih oružanih snaga, prije toga Hrvatskog domobranstva, još ranije Jugoslavenske vojske, koji se svibnja 1945. odazvao vojnom pozivu, i zatim nestao u povlačenju, u tom jedinome vojničkom manevru u kojemu je tada sudjelovao. Riječ je, dakle, o

Jedna od najvažnijih i najostvarenijih hrvatskih knjiga, uopće

PRIPOVIJEST O FANTOMU OCA

’U sjeni fantoma’ Ivana Lovrenovića proza je nevjerojatno živih prizora, slika i ambijenata. Malo gdje je, ustvari nigdje, u ukupnoj hrvatskoj romanesknoj književnosti Zagreb, naročito Gornji grad, prikazan tako plastično, kao nekakav unutarnji plan grada, živčani sustav jednoga nepodnošljivo osjetljivog djetinjstva, u kojemu sve je bilo prešućeno, zatajeno, neprisutno

dvostruko ili trostruko posredovanoj priči. Tim distanciranjem postiže se važan efekt: pripovijeda se o najdubljoj čovjekovoj intimi, a pritom u toj intimi nema ničega privatnog, lično-sentimentalnog, bolećivog. Izvan, mimo i prije knjige, čitatelju je poznato da je ovo autorova autobiografska priča. Ali nije autobiografski roman. Osim što postoji distanca prema “baštiniku uspomena”, osim što je on pripovjedaču netko drugi, drugi glasovi čuju se iz prvoga lica: glas majke, glas djeda… Posljednja riječ, samo predsmrtno finale, nije na pripovjedaču, nego je na trećemu licu, na baštiniku uspomena, koji opisuje majčin odlazak. “U sjeni fantoma” pažljivo je i kompleksno konstruiran tekst. Komplicirano bi bilo njegovo rastvaranje, dekonstruiranje, razlaganje i objašnjavanje. Ali ono što je komplicirano sklapano, funkcionira jasno i razumljivo. Središnji, odsutni (nestali) lik, Ivan Jablanović rodom je iz gradića V. u Bosni, odakle mu je i žena. U Zagrebu završio je Filozofski fakultet, živjeli su tu kao podstanari. Kao školovan kadar upućen je, po vječnom jugoslavenskom militarnom običaju, u Školu rezervnih oficira, koju je završio u Sarajevu. Nastavak na sljedećoj stranici 

Premda nacionalno svjestan Hrvat, neposredno prije Hitlerova napada na Jugoslaviju odaziva se pozivu na mobilizaciju. Nakon toga, odazivat će se i na sve buduće pozive, a njih će do kraja rata biti dva. Kada je prvi put išao, prvi susjed, inače prijeratni komunist, kućni prijatelj, s kojim ne dijeli politička uvjerenja, nastoji ga odgovoriti. On mu odgovara: “Samo sam dvije zakletve položio, državi i ženi. Ako prvu tako lako pogazim, što će biti s drugom!?” Govori to, tobož se šaleći, i grli ženu. I još kaže: “Hvala ti Lujo, ali ja svoje moram učiniti. Kako bih imao mira.” Ponovo ga isti susjed odgovara, ali opet ne pomaže. Kada je prvi put išao, žena mu je bila noseća. Na kraju kad ide, ostavlja za sobom dva djeteta. Pripovjedač govori: “Strogo uzevši, što može reći ovaj niz činjenica? Čovjek koji se odazvao svim mobilizacijama - ništa više.” Između poziva bio je “uzoran činovnik, pažljiv muž i nježan otac dvaju sinova”. Pripovijest koja zatim slijedi na jedva dvjestotinjak stranica gustoga romanesknog teksta pokušaj je da se istraži što se dogodilo. Ono do čega je nemoguće doći, i što je na neki način upisano kao kolektivna obiteljska kazna i prokletstvo, jest što se dogodilo s Ivanom Jablanovićem. Gdje je i kako skončao muž i otac? Sva druga pitanja su sinovljevska. Brojna i raznovrsna, ta pitanja također su neodgovoriva, ali njima se pokušava popuniti nastala praznina. Kao kad bi se sito pokušavalo napuniti vodom. Najprije, tko je bio otac? Pitanje na koje je u svojim romanima - dakle, ne samo u jednoj knjizi! - odgovarao Danilo Kiš, pomažući se Brunom Schulzom. Očevi nam se, međutim, dramatično razlikuju, onako kako se razlikuju pretpostavljene njihove uloge u povijesti. U skladu s tim ulogama zajednica će potom tretirati sinove, pri čemu će dvojica pisaca, Kiš i Lovrenović, biti predestinirani da se nađu na najudaljenijim tačkama tog društveno-političkog imaginarija. Možda ih, upravo zbog vlastitog gađenja prema takvom imaginariju, ne bismo ovdje zajedno ni spominjali da se Lovrenović u romanu nije poslužio jednim posve kišovskim sredstvom: listom, spiskom, nabrajanjem… Baštiniku uspomena su, naime, iza oca ostale knjige koje je mati sačuvala, nepotpuni fragmenti jedne osobne biblioteke, čiji sadržaj pisac, od knjige do knjige, s punim bibliografskim marom, u romanu navede, i to slučajnim redoslijedom, onako kako mu knjige dolaze pod ruku. Tu je i bilježnica s probranim citatima, nekoliko prijevoda, te pjesničkih i pjesničko-proznih radova Ivana Jablanovića, o kojima pripovjedač, ili bismo tu već mogli reći i autor romana, iznosi svoj, uglavnom nepovoljan sud. Koliko god to bilo privlačno, Lovrenović ne donosi nijednu pjesmu, stih ili rečenicu iz tih rukopisa Ivana Jablanovića. To bi za njega, te za stil i etiku ovoga romana, bilo isto što i “domišljanje”, koje si je pripovjedač uskratio. Ili bi, što je iz Lovrenovićeve perspektive vjerojatno i gore, predstavljalo onaj neugodni korak u privatnost. Ali tih nekoliko stranica sa spiskom knjiga, a onda i s citatima probranim i prepisanim iz bilježničice Ivana Jablanovića, među su najdojmljivijim, posve začudnim

stranicama ove knjige. Jedva da se tu nađe pripovjedačevih riječi, kao i piščevih intervenata. Čarolija je u montaži i u onome što sugerira sadržaj nečije biblioteke, kao i sadržaj nečijih knjiških citata. Recimo, te dvije rečenice, jedna na početku, druga na kraju, u bilježničici - ustvari je to “mali džepni blok marke mars” - koje kao da naknadno čine okvir života Ivana Jablanovića. Prva je i u naša predratna vremena bila čuvena, pripada Petru Kočiću (Lovrenović je naziva: “patetični Kočićev afekt”), te glasi: “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.” Na kraju, kao zaključna rečenica, ili epilog, stoji bosanska poslovica: “Nemoj s takvom pameti u zimu, pojest će te junad na komuši!” Osim što bi između mogao stati život Nestaloga, ali sad i sa sugeriranim objašnjenjem i obrazloženjem nekih neobjašnjivih postupaka, i spisak knjiga, i odabrani citati, pa tako i ova dva, sugeriraju model hrvatstva, a onda i model zavičajnosti, kakvi danas ne samo da ne postoje, nego su iz zagrebačke perspektive, kao i iz perspektive središnjica hrvatske književnosti i kulture, savršeno nerazumljive. Kako danas razumjeti da jedan vrlo svjesni Hrvat - što je Ivan Jablanović zacijelo bio, pa je tako na nekim mjestima i opisan, za moto uzima rečenicu Petra Kočića, kao i da su među to malo sačuvanih knjiga i Petar Kočić, i Svetozar Ćorović, i Ivo Andrić, pa čak i Dragiša Vasić. To je skoro jednako neobično, kao što je neobičan onaj samoubilački, možda gordi, možda egomanski doživljaj lične časti pred svakom državom, koji ga poziva u službu. Neke od fragmenata romana “U sjeni fantoma” Ivan Lovrenović na različite je načine koristio u više svojih knjiga, što ih je objavljivao u ovih tridesetak godina. U Bibliografskoj napomeni na kraju knjige piše: “Prva poglavlja knjige, zacrtane kao velika obiteljska povijest, autor je dovršio osamdesetih godina prošloga vijeka. Objavljena su u časopisima Književnost, Beograd 1986/11 i Forum, Zagreb 1988/10-11. Detaljno razrađen nacrt knjige, gotovi dijelovi rukopisa, radni materijal i sva kućna arhiva spaljeni su u ratu na sarajevskoj Grbavici.” Zatim slijedi pažljivo navođenje u kojim je knjigama što već objavio, kao i konstatacija da je lani, kod beogradskog Službenog glasnika, već objavljen roman naslova “U sjeni fantoma”. Te konstatacija: “Ovo je drugo, prošireno i djelomice prerađeno izdanje te knjige.” Ovome Lovrenovićevu čitatelju, koji je beogradsko izdanje čitao odmah po izlasku, dakle prije samo nekoliko mjeseci, da bi s jednakom pažnjom, kao da roman čita prvi put, po izlasku čitao Bodonijevo izdanje, čini se da baš i nije riječ o “proširenom” niti “djelomice proširenom” izdanju, nego da se ne radi o istoj knjizi. Uz drugo čitanje pratio ga je neobičan doživljaj da je u međuvremenu nešto zaboravio, ili da nešto nije dobro pročitao, te što je, zapravo, najneobičnije: da je nešto važno zaboravio. Istina je, međutim, da je pisac nakon samo nekoliko mjeseci tako i toliko intervenirao u knjigu da ju je sasvim izmijenio. Da bi na kraju napomene

za svoju knjigu rekao: “I dalje je nedovršena, jer je nedovršiva.” U svemu ovom što se s Lovrenovićevom “velikom obiteljskom poviješću” zbivalo, od četničkog spaljivanja “detaljno razrađenog nacrta knjige”, zajedno s “gotovim dijelovima rukopisa”, kada je od ognja spašeno samo ono što je objavljeno po časopisima, preko višedesetljetnih upornih piščevih nastojanja da se vrati uništenom rukopisu i da jedan njegov nacrt zamijeni drugim, sve do dva različita izdanja knjige “U sjeni fantoma”, koja s onom prvom odavno već nema nikakve veze, osim što neki njezini dijelovi, poput temelja odavno spaljene i porušene crkve, pripadaju novoj građevini, postoji nešto što ovu knjigu čini postmodernističkim književnim artefaktom. Način na koji je velika povijest intervenirala na okolnosti njezina nastanka, ali i način na koji je sam Lovrenović na te okolnosti odgovorio, naprosto pripadaju najprobranijem postmodernističkom književnom rekvizitariju. Samo što protagonisti velike povijesti ovdje sudjeluju ne samo na tematskoj, nego i na stilskoj i izvedbenoj razini knjige. Stariji sin Ivana Jablanovića, onaj koji se rađa 1941, umire četiri godine kasnije od tuberkuloze kostiju. Dogodi se to u sanatoriju u Kraljevici, a kratka pripovijest tog života, obris i skica jednoga djetinjeg lika, i opis okolnosti njegove smrti, dostojni su Thomasa Manna i nekih od vrhunaca “Doktora Faustusa”. To čudesno dijete, stariji brat glavnoga lika Josipa Jablanovića, živjelo je toliko krat-

‘Zatvori mama, prozor ne mogu da ih slušam, znam ja šta oni viču, oni mrze moga tatu i našega Poglavnika.’

ko, taman toliko da doživi sve ono što će biti središnja tema romana, a da ni u čemu ne sudjeluje. Majka govori: “Bio je mimo drugu djecu. Čitao je s nepune četiri godine. Čudila sam se koliko je osjetljiv i kako ga sve pogađa. Već je ležao u jakim bolovima, strpljiv i tih, u kući strepnja, praznina bez oca za kojega ništa ne znamo. Iz Rudolfove vojarne, sada kasarne Maršala Tita, izlaze i u nju se vraćaju vojničke postrojbe s pjesmama. Prilazom, sve tamo od Kazališta, često se u ulicu slijevaju organizirane povorke građana - žene, muškarci, omladina - s transparentima, zastavama, uz pjesme i izvikivanje pobjedničkih parola. Uvijek kad je bilo lijepo vrijeme držala sam otvoren prozor, da mu ulazi svjež zrak. Jednom me zove iz kreveta, sa suzama u očima, pa prošapće iako nikoga drugog u stanu nije bilo: ‘Zatvori mama, prozor ne mogu da ih slušam, znam ja šta oni viču, oni mrze moga tatu i našega Poglavnika.’” “U sjeni fantoma” proza je nevjerojatno živih prizora, slika i ambijenata. Malo gdje je, ustvari nigdje, u ukupnoj hrvatskoj romanesknoj književnosti Zagreb, naročito Gornji grad, prikazan tako plastično, kao nekakav unutarnji plan grada, živčani sustav jednoga nepodnošljivo osjetljivog djetinjstva, u kojemu sve je bilo prešućeno, zatajeno, neprisutno. Zatim slijedi povratak u Bosnu. Za onoga koji je u njemu rođen Zagreb je ostao tuđina, prisna tuđina. Tu će se vraćati u gimnaziju i na fakultet. Ali ono najvažnije, najtemeljitije školovanje, bez kojeg bi pripovijest

ovoga romana bila nemoguća, ali bez kojega bi, čini se tako, i sam život bio nemoguć, obavljeno bit će uz djeda. Njegov je jezik iz kojeg se progovara, on je jedina čvrsta tačka egzistencije kojoj su izmaknuta uporišta, djed je veza sa zemljom, u stvarnom i u metaforičnom smislu. Djed je, na neki način, jedino istinsko i pouzdano pripadanje, ali i sigurna brana od otrovane utjehe samosažaljenja. “U sjeni fantoma” postmodernistička je varijanta one Lovrenovićeve nenapisane, (vjerojatno, ili sasvim sigurno) modernističke “velike obiteljske povijesti”. Na dvjestotinjak stranica tu staje još barem tisuću stranica šutnje i bjeline. Kao i svaka prava, istinska europska obiteljska i (ili) lična povijest, Mannova, Svevova, Grassova, Kišova, Maraijeva, ova u sebi sadrži i sa svom nosi povijest društva, zajednice, naroda, vijeka. Osamdesetak godina nakon Drugoga svjetskog rata, Bleiburga i križnih putova, tridesetak godina nakon što je započela opća hrvatska brbljarija o svemu tome, s ponešto slabih i neinspirativnih literarnih radova, te s još gorim i jadnijim historiografskim interventima, “U sjeni fantoma” roman je koji istovremeno obavezuje i oslobađa. U njemu jedan je nestali otac, u kojem se naravno ne sabiru iskustva ni slučajevi svih nestalih očeva, ali se nestalost konačno uprisutnjuje, tako da sama tema porodičnih fantoma prestaje biti fantomska. Također, pripovijest je to o prokletstvu jugoslavenskog društva, koje je baš sve činilo da djeci očeva koji su glodali zelene jabuke baš u svakome trenutku u svih četrdeset i pet godina postojanja te usrećiteljske države inzistentno trnu zubi.

U tom prokletstvu objašnjenje je mnogih naravi i karaktera svih postjugoslavenskih, postkomunističkih zajednica. Zato je roman “U sjenci fantoma” tako važan, aktualan, današnji. Premda je ovom njegovom čitatelju milije promatrati ga kao čisti artefakt, kao umjetninu. Pisac ni kroz lik pripovjedača, ni kroz “baštinika uspomena”, nijednog trenutka, ni na jednoj stranici svoje knjige ne traži pomilovanje za oca. Nigdje ne pokušava objasniti njegove postupke, koji prethode ili se nastavljaju na onu nepodnošljivo jednostavnu konstataciju: “Strogo uzevši, što može reći ovaj niz činjenica? Čovjek koji se odazvao svim mobilizacijama - ništa više.” On ga pokušava upoznati, provodi cjeloživotnu potragu za njegovim uvjerenjima, strastima, navikama, motivima, ali nikad ne učini ništa što bi ga moglo opravdati. Nikad on za objašnjenje njegove pojedinačne sudbine ne preuzima ništa od velike pripovijesti o kolektivnim sudbinama. Svaki je čovjek za sebe i za svoje postupne odgovoran, nikome neće pomoći nijedno od brojnih njegovih pripadanja. Sve bi mu lakše u životu bilo da je učinio suprotno, ali zašto bi čovjek imao to pravo da mu baš pod svaku cijenu bilo lakše? Jednom tako stvorena laž nastavlja se prenositi s naraštaja na naraštaj, pa svaki pojedinačni slučaj biva obuhvaćen kolektivnom legendom. Lovrenovićeva knjiga na moralnoj je i idejnoj razini protiv toga. A na onom estetskom, literarnom planu, “U sjenci fantoma” jedna je od najvažnijih i najostvarenijih knjiga hrvatske književnosti, uopće. I nezaobilazan svezak na uskoj i malenoj stalaži one bosanske književnosti na kojoj jedan do drugog usamljeni stoje Kočić, Andrić, Šop. I njih još nekoliko.

Bruno Schulz. Regije velike hereze

Jerzy Ficowski, Litteris. Prijevod: Dalibor Blažina

Teško je pronaći većeg obožavatelja i sakupljača ‘sveznanja’ o poljskom piscu Bruni Schulzu od njegova zemljaka Jerzyja Ficowskog. Sa Schulzovim najpoznatijim romanom ‘Dućani cimetne boje’ Ficowski se kao 18-godišnji mladić susreće 1942. godine.

Očaran, piše mu pismo u kojemu ga naziva ‘najvećim piscem naših vremena’. Kad shvati da je pismo poslao prekasno i da je Schulz već stradao od nacističkog metka u svom rodnom gradu

Drohobiču, mladi Ficowski pismo upućuje nikome drugom nego samom sebi...

Kafka je umro u vremenu kad je antisemitizam bio slutnja (i prijetnja), dok je Schulz ubijen u vremenu kad je antisemitizam

značio uništenje

Piše: FRANJO NAGULOV književni kritičar

Godine 1942. Jerzy Ficowski pročitao je zbirku priča “Dućan cimetne boje” Brune Schulza. Zapanjen, piše mu pismo u kojem ga oslovljava kao “najvećeg pisca našeg doba”, no odgovor mu ne stiže. Godinu poslije doznaje da je Bruno Schulz ubijen, podijelivši tako gorku sudbinu židovske zajednice kojoj je pripadao. Uslijed mladenačkog zanosa Ficowski, na temu Schulzova genija, piše tekst “Regije velike hereze” i time započinje rekonstrukciju lika i djela pisca čije ime danas glasi za jedno od najvećih europske literature 20. stoljeća. Tijekom rata Ficowski će preživjeti sužanjstvo

u nacističkom logoru Pawiak (1943.) i Varšavski ustanak (1944.), a to će dodatno motivirati njegovu poslijeratnu potragu za “izgubljenim Schulzom”. Ustrajući, Ficowski uspijeva prikupiti znatan dio piščeve korespondencije, k tome i stupiti u kontakt s preživjelim drohobičkim poznanicima poput Tadeusza Lubowieckog, ali i piscima, slikarima te izdavačima s kojima je Schulz putem pisama bio u kontaktu - od Witolda Gombrowicza ili Stanisława Witkiewicza do Zofije Nałkowske. Taj će napor, osim što je rezultirao biografskim nacrtom “Podsjećanje na Brunu Schulza” (1956.) te knjigama “Regije velike hereze” (1967.) i “Okolice dućana cimetne boje” (1986.), rezultirati doživotnom potragom za Schulzovim nepronađenim romanom “Mesija”. Stoga knjiga završava dodatkom (“U očekivanju Mesije”) koji, osim kao sažetak uzbudljive potrage (a ona uključuje diplomatske i špijunske kanale), čitamo i kao apel: potraga i nakon smrti “začetnika šulcologije” mora biti nastavljena, makar trajala čitavu vječnost. Rekonstrukcija života i djela smaknutog pisca i nastavnika crtanja u provincijskom Drohobiču (danas u Ukrajini) ujedno se prometnula u rekonstrukciju sjećanja na zajednicu koja je tamo živjela. Ficowski je shvatio da potpuno uništenje jednog naroda, pored fizičke likvidacije, podrazumijeva eliminaciju njegove memorije, čime je potraga u koju se dao postigla višeznačnu korist, tim više što padom nacizma zlo nije zaustavljeno: antisemitske tendencije nastavljene su i u ranim godinama sovjetskog utjecaja, a kao ilustraciju je dovoljno osvrnuti se na spomenutog Lubowieckog čije je ime prije rata glasilo - Izydor Friedman. Ne bih rekao da je spomenuti identitetski manevar tek zakašnjeli egzistencijalni refleks. Utoliko je misija poljskog pjesnika i esejista pomogla osvijestiti one literarne/kulturološke rubove koji su u književnoteorijskom polju kasnije prepoznati kao “književnosti malih domovina”. Ficowski je tako zaslužan za pokretanje alternativnog strukovnog udruženja ili, primjerice, za pjesničku afirmaciju Bronisławe Wajs, jedne od prvih osvjedočenih pismenih Romkinja u Poljskoj (“Papuszine pjesme”, 1956.). Jasno, Ficowski je i supotpisnik “Pisma 59” (1975.) s kolosima poljske literature poput Zagajewskog, Herberta ili Szymborske. Rekonstrukciju lika i djela Brune Schulza realizira na najmanje dvjema razinama: biografskoj i interpretativnoj koje se, zbog očekivanih praznina, isprepliću i nadopunjuju. Stoga su neodvojive: “mitologija zbilje” nužna je da razumijemo “mitologiju Schulzove književnosti”. Promatramo li stvar obratno, biografske je praznine dijelom moguće kompenzirati čitanjem (ne)skrivenih značenja koje nudi Schulzova mitotvorna literatura, poglavito kad je posrijedi njegova porodica, na čijem je čelu bio sitni trgovac, boležljivi patrijarh podvrgnut začudnoj literarnoj preobrazbi. Dodao bih nadnaravnoj, mada otac šulcologije upozorava na razlike Schulzova teksta, kako prema fantastičnom realizmu, tako i prema nadrealizmu, a usprkos utjecaju koji su Schulzove zbirke “Dućan cimetne boje” (1934.) i “Sanatorij pod klepsidrom”

(1937.) mogle ili jesu ostavile na pobornike prvo navedene poetike. Kulminacija metafore u animalnu metamorfozu potakla je usporedbe Schulzove s Kafkinom prozom, čemu se Ficowski protivi: Kafkin svijet opisuje kao prijeteći, a Schulzov kao svijet realizirane prijetnje. Razlikovnosti svjetova dvaju genija na kojoj inzistira potkrijepiti može biografska datost: Kafka je umro u vremenu kad je antisemitizam bio slutnja (i prijetnja), dok je Schulz ubijen u vremenu kad je antisemitizam značio uništenje. Schulzova patnja zbog prerano umrlog oca oživljenog transpozicijom antičke u privatnu mitologiju, njegova lična preosjetljivost, kao i njegove mazohističke sklonosti (kakve se, prema dnevničkim zapisima, daju naslutiti i kod Kafke), vjerojatno potiču usporedbu koju Ficowski odbacuje. Drohobički je introvert cijenio praškog, a ime njegova alter ega u dvjema zbirkama glasi Józef, no tu je sinonimiji dvaju svjetova kraj: umjesto lika iz privatne mitologije, Schulz je onaj koji biva likvidiran “kao pas”, ustrijeljen od strane gestapovca. Što je, potvrđuje Ficowski, pisac predvidio mjesecima unaprijed. Mitologija se njegove literature utoliko može čitati kao povratak u djetinjstvo, privremeno utočište pred neizbježnim, kao odbacivanje “ostatka vremena” na koje je stvaralački osuđen (“vječni problem” egzistencijalne nedostatnosti spisateljskog poziva) ili kao uspostava “djevičanske forme vremena” moguće u konačnoj kreaciji jezika. Ficowski piše o “bankrotu realnosti” i endemizmu Schulzove mitologike, čak i kad je posrijedi njegova epistolografija. Umjesto “očuđenja svijeta”, njegova literatura realizira “svijet kao čudo”, do čega Schulz dolazi i hiperbolom uspostavljajući “regije velike hereze”. U toj regiji, s obzirom na “personalizaciju” antičke mitologije, Sanatorij je civilizirani Had, a njegovi likovi poosobljeni stanovnici transcendentalnog podzemlja. Navedeni je svijet uslovljen drohobičkim zavičajem, temeljem “Republike mašte”, unutar čijih granica slijedi pravorijeka lišena apokalipsa, plavi ekran smrti u režiji nacističkih ideologa, a u realizaciji, među inima, kvislinške ološi predvođene Stepanom Banderom, zločincem čije ime današnji kadije oprezno izgovaraju. Svojoj je zbilji Schulz dakle dopisao mitiziranu sjenu: uključujući srpanjsku noć u kojoj je rođen i kojoj se, kao žrtva spomenutog bezumlja, naposljetku vratio, u međuvremenu proživjevši mučne porodične tragedije (očevu bolest, sestrino živčano rastrojstvo, šogorovo samoubojstvo i dr.). Potragu Ficowskog za izgubljenim Mesijom najbolje je zaključiti parafrazirajući njegovu interpretaciju mitskog vremena kao čovjeku poslušne/podložne dimenzije, a Drohobiča kao rezervata vremena iz kojeg se, utoliko, Schulz nije mogao izvući (stoga što drugdje nije mogao stvarati). Iz nekog me razloga podsjeća to na snimke starih utakmica koje iznova gledam, one iz devedesetih, u čijim ložama diktator oduševljeno aplaudira kad koja od dviju Kroacija postigne gol tad zvan zgoditak: a mene briga i za diktatora, i za obje Kroacije, već za besmrtne golove umrlog djetinjstva.

U prikupljanju baštine o Schulzovu liku i djelu, Ficowskog će put voditi od Amerike do Rusije

NOĆNO PAUNČE

Leptirice moja!

Budim se pred zoru. Nisam u postelji, nego na ljepljivoj, hladnoj zemlji. Kažu da je noć bila topla i zvjezdana, a ja se sjećam jedino hladnoće i magle. I sada je osjećam u šakama. Buka se činila dalekom kao kloparanje voza kad već pređe most preko rijeke i zađe za brežuljak. Moram se pridići, podići jastuk uz uzglavlje kreveta i nasloniti se, spustiti dlan na stomak da se uvjerim da je rana zarasla. Ti stavljaš vršak kažiprsta na rupicui vučeš sve do kraja šava.

- Ispričaj opet kako su ti izvadili metak iz stomaka. Pričam ti otpočetka do kraja, a ti se mrštiš, širiš oči i naposljetku pokrivaš lice rukama. Ma koliko puta čula istu priču svaki put zaplačeš i baciš mi se u zagrljaj. Cviliš kao psić. Zgrabio bih te zubima za vrat i svuda nosio sa sobom.

Uskoro će se svjetlo promijeniti, razrijedit će se, i na zidu ispred mene ukazat će se jato leptira, velikih, raširenih krila. Sigurno su i noćas sletjeli na zid tvoje kuće. Privlači ih svjetlost sijalice pod krovom. Ustajem i pomaknem zavjesu s balkonskih vrata. Odavde se vidi tvoja kuća. Tvoj prozor je još u mraku, ali uskoro ćeš ustati i pojuriti k meni.

Ne poznaješ svijet izvan našeg sela, ne znaš da je proljeće već stiglo i da se rat završio.

Poslije ručka ću te odvesti u očišćeni dio šume i pokazati ti kako je zemlja plodna i kako cvijeće niče na mjestima na kojima ga nikad nije bilo. Podići ćemo truli lisnati pokrov, zariti nokte u crnicu i osjetiti kako je još uvijek hladna i kako su nježni, ali čvrsti cvjetni izdanci. Šafrani i ciklame. Rast će nam pred očima.

Leptirice!

Posjest ću te za vrat i pretvarat ćeš se da si u sedlu.

Poskakivat ćeš i sve jače stiskati moju kosu. Slatka bol i užitak će mi preplaviti tijelo kao kad na uhu osjetim tvoj šapat.

Tajna je sve što ti imam reći.

Držat ću te za gole listove ispod nogavica i osjetiti dlačice nježne kao prašina, sasušene krastice na koljenima. Gledao sam te dok si trčala putem, spotaknula se i pala. Plakala si više iz ljutnje, nego od boli. Na jeziku sam osjetio toplu krv. Htio sam ti prići, polizati ranu, suze s obraza, ali se nisam maknuo s mjesta.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Fotografije književnice Magdalene Blažević napravila je Marijana Baškarad

Helena je već bila pored tebe i povela te u kuću. Nisi izlazila sve do večeri dok nisi čula Cigane uz cestu. Zapalili su vatru i udarali u bubanj. Mečka se nije htjela popeti na zadnje noge, a onda su je stavili na vruć lim. Oči su nam gorjele. Udarali smo dlanom o dlan. Pružio sam ti novčić i ti si ga ubacila u crni šešir. Pitala si kamo će s medvjedom, a ja sam rekao da će ga sada pustiti da ide kući, u šumu. - Ko ga tamo čeka? Ispričaj! Pričam ti priče sa sretnim krajem. Tako me jače grliš. Samo čekam trenutak kad ćeš stati na vrata.

Oh! Od tog trenutka ne čujem ništa osim tvog glasa. - Ustaj!

Kad spustiš krila na moja ramena, zrakom poleti svilena prašina, zamiriše ružičasti šećer. Džepovi su ti puni papirića od bazooke. Kad si donijela prvog leptira bila si tiha kao da si se bojala da će mu se od tvog glasa slomiti krila. Takvog još nisi vidjela.

Izašla si i na zidu kuće ispod sijalice ugledala more noćnih leptira. Nisi znala jesu li još uvijek živi jer im se krila nisu pomijerala. Raširila si ruke kao dasama imaš krila i propela se na prste. Bili su visoko iznad tebe pa si uzela štap. Skinula si jednog i spustila ga na tlo. Bio je veličanstven. Istovremeno prelijep i ružan. Divna krila i debelo tijelo. Nisi znala što učiniti s njim, ali si mi ga morala pokazati. Još uvijek nisam bio ustao iz kreveta. Prišla si mi i čučnula.

- Je li živ?

Šaputala si.

Ustao sam i uzeo leptira iz tvojih ruku.

- Pazi! Slomit ćeš mu krila!

Spustio sam ga na radni stol i obukao se. Zajedno smo otišli u šupu da pronađemo komad stiropora. Bojala si se da će odletjeti i da ga nećemo naći kad se vratimo. U šupi sam jedva pronašao jednu ploču, bila je prašnjava i prljava, ali nam je poslužila. Nožem sam mu izravnao rubove i vratili smo se u sobu. Bio je dovoljno velik za leptira. Naglas si mu brojala kružiće na krilima.

- Jedan, dva, tri četiri… Četiri!

Iz limene kutije za kekse sam izvadio iglu i pružio ti je.

- Hoće li ga boljeti?

- Neće, više ne osjeća ništa. Namjestio sam ti ruku s iglom na tijelo leptira i ti si zabola snažno. Usta su ti se najprije malo rastvorila, a potom si se nasmiješila. Taj sam dan otišao u grad i kupio nekoliko ploča stiropora i

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: BestBook, Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Objavila je knjigu priča ‘Svetkovina’ 2020. te romane ‘U kasno ljeto’ 2022., za koji je dobila i književnu nagradu tportal 2023. i ‘Sezona berbe’ 2023. Knjige su joj objavljene u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, a prevode se na katalonski i francuski. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru

igle kakve se koriste u krojačkim salonima. Kasnije sam ih u dvorištu rezao skalpelom na manje komade. Pahuljice su letjele zrakom i padale po nama kao da pada prvi snijeg. Skupljala si ih, jednu po jednu, i naposljetku ih ope,t kao konfete, bacala uvis.

Očekujem da te vidim na vratima svaki put kad otvorim oči. Na ušima su ti slušalice walkmana, cupkaš nogom i ponavljaš uvijek isti stih.

Ma-material girl…

Kaseta je bila u walkmanu kad sam ga našao. Kuća uz prugu bila je napola srušena, kao da joj je neka velika ruka otkinula dio zida. Ušetao sam unutra i vidio da su ljudi odavde otišli netom prije nego što smo stigli. Na stolu u kuhinji bilo je tijesto za kruh iskipjelo preko rubova vanjika. U sudoperu prljavo posuđe. Ladice na komodi u dnevnom boravku bile otvorene. U njima sam pronašao nekoliko fotografija. Na prvoj žena u crvenoj haljini stoji ispred zimzelene ograde i drži dvoje djece za ruke. Dječak joj seže do pojasa, ozbiljan je i gleda ravno u objektiv, djevojčica je niža, smije se i pogled je podigla prema majci. Druga prikazuje djevojčicu u kupaćem kostimu kako stoji na šljunčanoj plaži, na trećoj su dvije mlade žene. Obje nose radne mantile i sjede u kantini. Pred njima su šalice s kavom i pepeljara. Nalaktile su se na stol, među prstima drže cigarete.

Spremio sam ih u džep košulje. Walkman je ležao na jastučiću naslonjenom na rukohvat trosjeda.

Stavio sam slušalice na uši i pritisnuo play.

- … you abandoned me/Love don’t live here anymore…

Znao sam da će ti se svidjeti. Vidio sam kako mi trčiš u zagrljaj i kako ti se zjenice šire kad čuješ muziku.

Stavio sam walkman u ranac i požurio preko polja.

Prije nego što ću zaći u tamu šume okrenuo sam se i s uvisine vidio selo

što je gorjelo i pucketalo kao livade i njive u proljeće. Dim se podizao visoko u zrak pa se spuštao polako kao prvi mrak. Htio sam leći u suhu travu i zaspati. Oslušnuti zujanje i cvrčanje skrovitih svjetova, ali sam čuo poznate glasove u šumi i požurio da ih stignem. Uvijek pripadaš nekome, makar se osjećao samim na svijetu. Čujem tvoje korake na stepenicama, ulazna vrata su se jako zalupila. Stižeš i uskoro će jato leptira poletjeti i spustiti se na moj krevet.

‘Držatćutezagolelistove ispodnogavicaiosjetitidlačice nježnekaoprašina,sasušene krasticenakoljenima.Gledao samtedoksitrčalaputem, spotaknulaseipala.Plakalasi višeizljutnje,negoodboli’

Archie Clement, Dave Pool i Bill Hendricks bili su južnjački gerilci tijekom Američkog građanskog rata. Archie Clement bio je ozloglašen zbog brutalnosti prema civilima i neprijateljskim vojnicima

Eric Hobsbawm je

Robin Hood možda nikad nije ni postojao, ali potreba za njim postoji oduvijek i vjerojatno će postojati zauvijek. Eric Hobsbawm u ‘Banditima’ ne traga za povijesnim istinama o Robinu Hoodu, niti istražuje jesu li poznati i manje poznati banditi, hajduci, socijalni banditi imali robinhudovske karakteristike (malo koji narodni bandit izdržao bi taj test, ako ijedan) nego istražuje, pokušava objasniti i definirati zašto i kako su nastale legende o njima

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

“Naime,banditipripadajupovijestikojasepamti drugačijeodnjezineslužbeneverzije.Onisudio povijestikojaseneodnositolikonazabilježene događajeionekojisuihoblikovalikolikonasimbole čimbenikakojiodređujusvijetsiromašnihkojisuu teorijimoglibitikontrolirani,štoustvarnostiipak nijebioslučaj.Riječjeosvijetupravičnihkraljevai ljudikojidonosepravdu.Zbogtogabanditskelegendeidaljenasmoguganuti.”

Robin Hood možda nikad nije ni postojao, ali potreba za njim postoji oduvijek i vjerojatno će postojati zauvijek. Eric Hobsbawm u “Banditima” ne traga za povijesnim istinama o Robinu Hoodu, niti istražuje jesu li poznati i manje poznati banditi, hajduci, socijalni banditi imali robinhudovske karakteristike (malo koji narodni bandit izdržao bi taj test, ako ijedan) nego istražuje, pokušava objasniti i definirati zašto i kako su nastale legende o njima, koje su ih okolnosti i potrebe stvorile i koji su mehanizmi na kojima su te legende i priče nastale.

Knjiga je u prvoj verziji nastala 1969. godine i kroz sljedeća izdanja bila je proširivana i dograđivana novim istraživanjima i materijalima, predgovorima, pogovorima te odgovorima na polemike i kritike. Kao da je sama Hobsbawmova knjiga bila tek poziv za pisanje novih knjiga, za nova istraživanja koja će krenuti istim putem ili kroz kritičko preispitivanje krenuti nekim drugim putem. Iako zaokružena i jasna, Hobsbawmova knjiga na trenutke izgleda tek kao sjeme iz kojeg će proklijati mnogo budućih plodova. To je sigurno jedna od vrlina knjige, poziva na nove radove, na nova istraživanja. A to je, priznat ćete, rijetka i vrijedna vrlina. Tema knjige s jedne je strane vrlo jednostavna, a s druge strane eterična i neuhvatljiva, a i teško je knjizi odrediti, recimo to tako, “žanr”. Hobsbawm se ne bavi razotkrivanjem povijesnih istina o poznatim i manje poznatim banditima, narodnim herojima, ispravljačima nepravdi, pravednim osvetnicima, a sve su to neke od karakteristika koje bandite čija je legenda preživjela, a o kojima Hobsbawm piše, razlikuje od običnih kriminalaca, ma kako legendarna njihova kriminalna djela bila. Iako bi to vjerojatno bila po-

Banditi Eric Hobsbawm, Naklada

Ljevak. Prijevod: Luka Pejić

prilično zanimljiva studija koja bi se vrlo vjerojatno svela na to da su povijesne istine, ono što se stvarno dogodilo i što se može dokazati ili pretpostaviti s vrlo velikom vjerojatnošću (jer kod ovakvih tema, kao i kod mnogih drugih u povijesti, susrećemo se s nedostatkom dokumenata i nepouzdanošću svjedoka, ako ih uopće ima) bile pogubne za gotovo svaku legendu o banditu, bio on nacionalni heroj, pravedni osvetnik ili donositelj pravde. Hobsbawm se time ne bavi, bar ne detaljno, iako ne prešućuje da bi malo koji od “heroja” preživio povijesni test, točnije - malo koji je ispunjavao sve kriterije (a neki od njih gotovo nijedan) koji su ga uveli u legendu i učinili “herojem” a ne običnim kriminalcem. Hobsbawm se ustvari bavi kriterijima po kojima su oni postali legende, okolnostima koje su do toga dovele i prije svega potrebama koje su oni ispunjavali, pri tome se dotičući svega, od odnosa prema ženama, nasilju, odjeće koju su nosili pa do ekonomskih uvjeta njihovih pothvata te načina na koji su preživljavali (a mnogi i nisu preživjeli) test vremena. Pri tome pokriva gotovo cijeli svijet - jer robinhudovske bandite nalazimo na svim kontinentima u gotovo pa istim periodima i nastaju prema gotovo istim obrascima, ma koliko kulture u kojima nastaju bile različite. Iako govori o banditima, Hobsbawm ustvari govori o nama i našim težnjama, željama, nadanjima, pa na neki način i potrebama. Na trenutke je to povijesno štivo, na trenutke analiza istinitosti legendi, na trenutke sociološka studija, a na trenutke socijalna psihologija. Nama, u ovim krajevima, možda će najzanimljiviji biti primjer hajduka Mijata i toga kako se on uklapa u robinhudovsku legendu. Hobsbawm je zahvatio banditizam širokim potezom, pokušavajući ga s jedne ukrotiti i definirati, a s druge strane otvarajući ga drugim istraživačima i piscima kao, vjerojatno, nepresušnu i nevjerojatno zanimljivu temu. Hobsbawmova vještina pisanja izlazi iz okvira zanatskog pisanja povijesti ili sociološke studije (ili u koji “žanr” ako ijedan “Bandite” treba smjestiti) te ulazi u područje književnosti, a to “Bandite” čini mekim i podatnim i za one koje znanost malo zanima i koji tek žele uživati u dobrom štivu.

NOVAK

ROMANI NAPISANI BEZ FIGE U DŽEPU

Piše: DENIS DERK književni kritičar

Osim što su strogo literarne, ali ipak i više nego relevantne sociološke studije međimurske stvarnosti baš kao i oporog, premda i plahovitog međimurskog mentaliteta, romani

Kristiana Novaka su vrlo hrabri (i uspjeli) pokušaji progovaranja o temama od kojih potencijalni hrvatski književni akademici i kulturološki uhljebi svih mogućih kategorija bježe kao vrag od tamjana

Dekanovskogrobiče,načetiristrane,dajbimene mladogzakopali,natimlepimdekanovskim grobiču.Dajtepucecvetiče,smegagrobaružice,samoonogbeloglilijana,najtepucezmega grobatrgati.

To su uvodni stihovi i više nego sjetne međimurske pjesme posvećene slikovitom groblju u Dekanovcu koje se našlo i u najnovijem romanu danas jednog od najčitanijih domaćih pisaca Kristiana Novaka, Međimurca koji je kao gastarbajtersko dijete rođen u Baden-Badenu.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Novakovi su romani trenutno na samom vrhu hrvatske suvremene prozne produkcije

Roman “Slučaj vlastite pogibelji”, koji je gotovo paralelno uz svoje prvo izdanje dobio i predstavu u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu (režija i dramatizacija Ivan Plazibat, koprodukcija s riječkim HNK-om Ivana pl. Zajca) potvrdio je Novaka kao jednog od vodećih domaćih prozaika čiji spisateljski rad nikako nema samo literarne domete ni samo literarnu važnost.

I roman “Slučaj vlastite pogibelji” (čiji efektni, premda u prvi čas pomalo i zbunjujući naslov možemo zahvaliti citiranju zakletve koju svi policajci moraju položiti Republici Hrvatskoj prilikom stupanja na dužnost), baš kao i stariji Novakovi romani “Črna mati zemla” i “Ciganin, ali najljepši”, imaju znatan društveno-angažirani potencijal. Osim što su strogo literarne, ali ipak i više nego relevantne sociološke studije međimurske stvarnosti baš kao i oporog, premda i plahovitog međimurskog mentaliteta, ti su romani i vrlo hrabri (i uspjeli) pokušaji progovaranja o temama od kojih potencijalni hrvatski književni akademici i kulturološki uhljebi svih mogućih kategorija bježe kao vrag od tamjana.

U “Črnoj mati zemli”, koja je Novaka ekspresno (uz nezaobilaznu pomoć brižnog i upućenog urednika Krune Lokotara) lansirala među prvorazredne nacionalne literarne veličine, taj se tada još relativno mladi znanstvenik i sportaš uhvatio ukoštac sa, pojednostavljeno rečeno, temom samoubojstava, ali i odrastanja u kraju koji je i politički i gospodarski, a onda i kulturno, već desetljećima bio minoriziran i pretvoren u močvarište koje nikoga ozbiljnog nije zanimalo. I samo samoubojstvo je tema koja je u Hrvatskoj još prekrivena debelim talogom posvemašnjeg malograđanskog tabuiziranja i negiranja, i to čak i u stručnim i, ako baš hoćete, crkvenim krugovima, koji bi baš na tom polju imali što i reći i promijeniti. Zato je tu riječ o romanu koji se svakako može ubrojiti među najvažnije i najbolje napisane hrvatske romane posljednjih desetljeća. Kanonsko djelo, meni apsolutno najdraže u dosadašnjem Novakovom opusu. Autentični romaneskni portret Međimurja.

U naoko još provokativnijem i što se strukture tiče razvedenijem romanu “Ciganin, ali najljepši” prodorni Novak oprezno i s mjerom, ali zapravo bez rukavica, piše i o romskoj manjini, koja je izuzetno brojna u Međimurju, ali i njihovim napetim i vibrantnim odnosima s većinskim stanovništvom, posluživši se pri tome i Shakespeareovom metafo-

rikom iz tragedije “Romeo i Julija”. Uz pomoć Fortune, izbjegao je taj roman pravosudne i javne nesporazume, ali je itekako prodrmao hrvatsku književnu (i inu) žabokrečinu, premda je napisan s viškom dobrohotnosti i empatije, što je i inače Novakova važna osobina, kako u knjigama tako i u javnim nastupima, što ljudi vrlo dobro znaju prepoznati. Na istom politički i društveno osjetljivom putu je i jezgroviti “Slučaj vlastite pogibelji”, roman o mladom policajcu koji je u čudnim okolnostima nađen mrtav u osobnom automobilu čakovečke registracije u običnom polju, a čiju su smrt nadležni organi ocijenili samoubojstvom koje ne zahtijeva širu istragu. Mladi je policajac (čiji je stariji brat, zanimljivo, cijenjeni i hvaljeni policijski specijalac) bio u stalnom i beskompromisnom sukobu s kolegama i šefovima jer se držao zakona “kao pijan plota”, a svoje je primjedbe na njihov rad idealistički slao sve do Zagreba, pa i do ministra unutrašnjih poslova, očekujući valjda pravdu, a ne smrt po brzom postupku. Naivnost ili junaštvo, tko će ga znati. Stradao je od hica službenog oružja (čiji metak nikad nije pronađen!?), a njegova nasilna i iznenadna smrt izazvala je veliko i razumljivo uznemirenje obitelji, ali i cijele javnosti, i to ne samo u Međimurju nego i u cijeloj zemlji, pa je u Čakovcu održan i masovni protestni mimohod. U romanu “Slučaj vlastite pogibelji”, koji je, da ne bi bilo nesporazuma, fikcijsko djelo koje bismo žanrovski čak mogli ugurati i u ladicu kriminalističkih romana, Novak ipak ne može pobjeći od sličnosti sa stvarnim mučnim slučajem iz Međimurja koji je u ranu zimu 2013. godine itekako sablaznio taj navodno pitomi i pitoreskni kraj na krajnjem sjeveru Hrvatske, a čiji se repovi nekako polagano i neumitno, poput često mutne i opasne rijeke Mure, vuku sve do današnjih dana. Pa i do Novakovog romana, čije je prvo izdanje rasprodano u par tjedana, te je bilo razgrabljeno i na lanjskom Interliberu, i to do posljednjeg primjerka, a za koje u knjižnicama još morate čekati na posudbu.

Naravno, lucidni Novak je u prilično reduciranom proznom izričaju (služeći se i dramskim, dijaloškim pismom, možda i zbog unaprijed ugovorene suradnje s varaždinskim kazalištem, koja se piscu u njegovu tempu rada na pisanju mogla učiniti i tjeskobnom stupicom) najnoviji roman obogatio i širenjem fokusa na obrazovni sustav o kojem ima spoznaje iz prve ruke, jer je

već dugo aktivni sveučilišni nastavnik u Zagrebu i Rijeci.

U “Slučaju vlastite pogibelji” obradio je zbivanja u tipičnoj srednjoj školi u kojoj već prema definiciji manjih sredina svi znaju sve o svima. Mlada, nadobudna i drčna profesorica hrvatskog jezika (koja je kao studentica bila u erotski fulminantnoj, ali i nepropulzivnoj vezi sa starijim policajčevim bratom, da bi se onda skrasila u urednom građanskom braku u kojem joj nije nedostajalo niti ptičjeg mlijeka) na pokusu svoje dramske grupe prevatreno je branila poštenje mladog policajca koji je ideale platio najvišom cijenom, životom. Pri tome je došla u otvoreni sukob s učenicom (mogućom pripadnicom tzv. zlatne mladeži) koja nimalo ne dijeli policajčeve ideale o tome da su svi isti pred zakonom, te profesoricu prijavljuje ne samo ravnateljici škole i prosvjetnoj inspekciji nego traži i sudsku zadovoljštinu. I tako školski sustav bez nekih većih rasprava i dilema pridobiva na svoju stranu, pa profesorica postaje žrtvom vlastitih dramskih metoda u kojima se bez ostatka želi spustiti na nivo učenika, postavši tek jedna od njih, sa istim pravima, ali i većim odgovornostima koje joj ekspresno dolaze na naplatu, razorivši pri tome i umjetni brak u kojem glad za materijalnim proždire i principe i ljubavno povjerenje. Kako je u ovaj dinamični i protočni roman, upravo idealan za filmsku ekranizaciju (ali američkog, ubojitog hladno-toplog tipa) Novak ugradio i složenu policajčevu obitelj (rastrojenog japicu, tj. oca, i sestru osvetnicu te njihove alkoholom i nesrećom razorene prijatelje), a onda i korumpiranu policijsku piramidu kojoj kao da nema kraja, dobili smo razigrani literarni uvid u crnu i ciničnu hrvatsku zbilju u kojoj poštenjačine postaju bezrezervni gubitnici, a hulje moralne vertikale društva. Od onog nazdravičarskog cvijetnjaka Hrvatske, kako se već desetljećima u nas nekritički i površno tepa Međimurju, u Novakovoj međimurskoj dramatičnoj proznoj trilogiji (koja je u hrvatskoj literaturi zapravo bez premca i koja je, barem prema autorovim intervjuima, sada došla do neumitnoga kraja) ne ostaje ni kamen na kamenu. Kristian Novak je tako isključivo literarnim sredstvima i snagom vlastite imaginacije, ali i uz važnu pomoć međimurskoga govora, koji je de facto vratio u središnji tok hrvatske književnosti, demistificirao taj mnogima egzotični i nepoznati hrvatski sjever, i to na najbolji način: mistificirajući ga ponekad i uz pomoć nadrealnog i arhetipskog.

prijem u kazalištu, jer su sva tri Međimurjem inspirirana romana postavljena na scenu (“Črna mati zemla” u ZKM-u u režiji Dore Ruždjak Podolski, gdje se čeka stota izvedba, a “Ciganin, ali najljepši” u zagrebačkom HNK, u režiji Ivice Buljana, gdje je još na repertoaru), s filmom Novak nije imao sreće. Godinama se pričalo o slovenskom redatelju koji se ozbiljno prihvatio “Črne mati zemle”, ali je projekt u tom obliku storniran. O televizijskim serijama još se samo šuška, a bilo bi sjajno kad bi Novakove literarne predloške zapazio i netko izvan hrvatskih,

Novakovi su romani trenutno na samom vrhu hrvatske suvremene prozne produkcije. Romani s glavom i repom. S likovima i kontekstom.

Žanrovski i umjetnički u isti mah

pa i regionalnih granica. No bez obzira na film, Novakovi su romani pisani bez fige u džepu, trenutno na samom vrhu hrvatske suvremene prozne produkcije. Romani s glavom i repom. S likovima i kontekstom. Žanrovski i umjetnički u isti mah. Napisani razumno, ali i s puno osjećaja. Romani s geografskim porijeklom, ali i romani pisani o svijetu i za svijet. Romani s porukom.

Pri tome se vodio snažnim i nezaustavljivim zavičajnim impulsima koji su u njemu probudili ogromnu količinu nepatvorene ljudske osjećajnosti i univerzalnog, možda i djetinjastog humanizma, bez kojeg ovi romani ne bi imali rijeke čitatelja i štovatelja.

Iako su Novakova prozna djela (prvi roman, “Obješeni”, objavljen u Čakovcu još 2005. godine ostao je izvan interesa šire, pa i stručne javnosti vjerojatno i zato što je gotovo nedostupan) naišla na odličan

DNEVNIK SPISATELJICE

VIRGINIA WOOLF

Svojim je romanima odredila cjelokupnu modernu svjetsku književnost, ali ona je bila mnogo više od kreativne prozne umjetnice: esejistica, književna kritičarka i dijaristica. Dnevnik je pisala gotovo cijeli život i iza nje je ukupno ostalo oko 2000 stranica zapisa. Njezin je suprug Leonard Woolf priredio izbor iz tih zapisa koji je 1953. objavljen pod naslovom “Dnevnik spisateljice”. Hvatski ga čitatelji sada imaju priliku prvi put čitati, u prijevodu Ande Bukvić Pažin. BODONI

POSLJEDNJI SAN PEDRO ALMODÓVAR

‘Ova knjiga ponajviše nalikuje rascjepkanoj, nepotpunoj i ne baš sasvim razgovijetnoj autobiografiji. Usprkos tome, vjerujem da će čitatelj na koncu dobiti ponajviše informacija o meni kao sineastu, kao pripovjedaču (piscu) i o tome kako se u mojem životu sve to uspijevalo ispreplesti s još ponečim.’ Tako svoje djelo predstavlja Pedro Almodóvar u uvodnom dijelu, predstavljajući ujedno i svaku od dvanaest pripovijedaka od kojih je sačinjeno. NAKLADA LJEVAK

RAJ

ABDULRAZAK GURNAH

Moćno ispripovijedan roman dobitnika Nobelove nagrade za književnost istodobno je kronika odrastanja afričkog dječaka, tragična ljubavna priča i priča o surovoj europskoj kolonizaciji istočne Afrike. Nakon što ga je otac založio za otplatu duga, dvanaestogodišnji Yusuf izbačen je iz svog jednostavnog seoskog života u složenost pretkolonijalne urbane istočne Afrike. Yusuf ne dvoji oko putovanja na koje treba krenuti. PROFIL

Piše: ANĐELA VIDOVIĆ

književna i kazališna kritičarka

Ustrašena ljubav pred gubitkom

Chimamandu Ngozi Adichie citiraju Angela Merkel i Barack Obama, a bivši polaznici radionica optužuju za transfobiju

Ukući u kojoj odrasta Chimamanda Ngozi Adichie jednom je živio njezin uzor, otac afričke književnosti, Chinua Achebe. Ispred su stabla avokada i manga, a unutra nepregledne police knjiga. U mnogočlanoj obitelji Chimamanda peto je od šestero djece. Nesuđena liječnica, stipendistica Sveučilišta u Philadelphiji, danas svjetska zvijezda. Obožavana i osporavana kad njezine misli iz ‘’Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje’’ (V. B. Z., 2019) odjekuju u Beyoncéinu hitu ‘’***Flawless’’ dok godinama poslije nasmiješena reklamira Diorovu novu inačicu torbe Lady 95.22. Citiraju je Angela Merkel i Barack Obama, bivši polaznici radionica optužuju je za transfobiju, a njezina domovina Nigerija zapravo ni ne zna na koji bi način kapitalizirala takav uspjeh. Živi između Lagosa i Marylanda, radionica kreativnog pisanja i predavačkog statusa, podijeljena identiteta te čuvanja usmene tradicije naroda Igbo. Njezini su romani o ljubavi, ratu, identitetu, emigraciji i sazrijevanju. Velikih, univerzalnih tema. Prvijenac ‘’Purpurni hibiskus’’ (Profil, 2007) nastaje tijekom studija na Sveučilištu Johns Hopkins. Sukobljava tradiciju i modernost, privatno i javno, ne libi se društvenog i političkoga konteksta. Odbijaju je mnogi izdavači uz primjedbu da se valja prilagoditi američkom čitatelju, naviknutom na tad

ZAPISI O ŽALOVANJU

CHIMAMANDA NGOZI ADICHIE, V. B. Z.

PRIJEVOD: GORAN GLAMUZINA

uvriježeno, kolokvijalno rečeno, kolonijalno stanje uma. Chimamanda pripada novoj generaciji. Nalazi manjeg, nezavisnog izdavača te preko usmene predaje roman ipak dolazi do čitatelja. Solidna recepcija te nagrada Commonwealtha omogućuje joj četverogodišnji rad na ‘’Polovici žutog sunca’’ (V. B. Z., 2011), romanu kojim odaje počast precima pišući o razornim posljedicama rata u Biafri. Oba joj djeda umiru u izbjegličkim kampovima, zemlja je izgladnjivana i iscrpljena, njezina obitelj gubi sve. Otac pripovijeda o gubicima sa suzama u očima. S ‘’Amerikanom’’ (V. B. Z., 2015) je na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa. Zadnje prevedeni ‘’Zapisi o žalovanju’’ proširena su inačica istoimena teksta u New Yorkeru iz 2020. Atipično sažete, fragmentirane, nimalo pročišćene misli u 30 neujednačenih poglavlja pokušavaju uhvatiti anatomiju tuge. Umire njezin voljeni otac James Nwoyea Adichie: ‘’Desetog lipnja više ga nije bilo. Chuka, moj brat, nazvao me da mi to kaže i ja sam se raspala.’’ Tuga je ovdje fizičke naravi. Najteža ujutro. Oživljeni su klišeji. Nerviraju je sitnice, izrazi žaljenja, malena kći je uplašena, okolnosti su teške. Izolacija isključuje dodire, letova nema, komunikacija je internetska, daleka. Smijeh, fine uspomene, izazivaju krivnju. Rečenice su istodobno banalne i kićene: ‘’Kako je moguće da svijet nastavlja dalje,

diše nepromijenjen, a u mojoj je duši rasap kojem nema kraja?’’ Ljubav je velika, nježna, ustrašena i iznenađena pred gubitkom, opisuje se razumijevanjem prema sklonosti tetovažama kao načinu očuvanja uspomena. Ne saznajemo o ocu mnogo. Bio je profesor statistike, produkt kolonijalnog obrazovanja, ponosan na suprugu i djecu, dobar čovjek kojeg je otmica oslabila, a grabež za zemljištem u korumpiranoj Nigeriji potpuno iscijedio. Za njega je prošlost bila u pričama koje su za Chimamandu izgubljene: ‘’Obuzima me jezovit osjećaj, osjećaj udaljavanja; izmiče mi prošlost mojih predaka, ali ostalo mi je bar dovoljno za mit, ako već nema uspomenu.’’ Roditeljska ljubav slatka je obiteljska šala: ‘’Njegov se rođak hvalio bistrim mladićem koji je upravo počeo predavati na fakultetu i koji traži obrazovanu ženu. Njezin rođak rekao je kako je ona obrazovana i lijepa, graciozna poput čaplje. Graciozna poput čaplje!’’

Na svega devedesetak stranica uspijeva zadržati kritički pogled izvana: ‘’U Nigeriji gdje vlada etos tvrdokorna prikupljanja i pohlepe, duh nesputane gramzljivosti u svim slojevima društva (…) samo je on bio potpuno čist (…) Razočaranost zemljom mog rođenja konstanta je mog života, ali ovako gorak animozitet nešto je novo.’’ Jednostavnost, pa i površnost, intimnih ‘’Zapisa o žalovanju’’ posve su različiti od ‘’Godine magičnog razmišljanja’’ Joan Didion (Fraktura, 2009), gdje se srce potpuno rastavlja da bi se ponovno sastavilo. Chimamanda Ngozi Adichie nema tu emocionalnu snagu, a ni dubinu u pisanju. Recepcijski relativno skromno popraćena u Hrvatskoj, upućuje nas na i dalje nepoznati teren nigerijske književnosti, koji se nakon davnih, vrijednih studija Biserke Cvjetičanin i Nade Švob-Đokić te razornih posljedica postkolonijalizma i neokolonijalizma postupno i polagano mijenjao odustajući od uglavljene pozicije žrtve. A tamo sve važnije mjesto uz Chimamandu zauzimaju Nnedi Okorafor, Chigozie Obioma, Akwaeke Emezi i Ben Okri.

Piše: DUBRAVKO MILIČIĆ

Belešu je u stvaranju knjige itekakav putokaz bio Kingov hit ‘Truplo’

Pukovnik Hans

Landa, kojega u “Nemilosrdnim gadovima” briljantno glumi Christoph Waltz, ulazi u kuću francuskog mljekara za kojega sumnja da skriva židovsku obitelj. U prvom trenutku čini se nestvarno simpatičan, ističući u prvi plan šarm. No već u sljedećem, kad ga kamera toliko približi, da vidite svaku boru, shvatite da je riječ o najvećem zlu ovoga svijeta. O čovjeku koji će u smrt odvesti cijelu nevinu obitelj. Upravo ta scena prošla nam je kroz glavu čitajući Belešovo “Listanje kupusa”. Odrastanje nevine djece u Borovu naselju 1991., u kontekstu u kojem se Velepromet spominje kao mjesto sastajanja prvih ljubavi, simbol prepoznatljivosti i mjesto tako nevino da čak zrači šarmantnošću, već u sljedećem trenutku postaje najveće zlo ovoga svijeta. Jedan od najvećih logora nakon 2. svjetskog rata u kojemu su nevini ljudi skončali živote. Velepromet nikad više neće biti mjesto kakvim se spominje na početku Belešova romana. Ovaj sjajan roman govori o odrastanju u Borovu naselju, u kojem će se pronaći cijela generacija rođena krajem 70-ih i početkom 80-ih, kad se nije gledalo, pardon, znalo, tko je Hrvat, a tko Srbin. Sjećanja nas, autorove generacije, mogu se pronaći na svakoj stranici romana, od video rekordera Toshiba do prvih školskih svađa. Knjiga je to o generaciji koja ništa nije razumjela, a već sljedeći trenutak bila je prisiljena sve razumjeti i više nego što su htjeli. U knjizi se vidi da je Belešu u stvaranju knjige itekakav

putokaz bio hit Stephena Kinga ‘Truplo’, koji je Rob Reiner adaptirao u filmski klasik ‘Stand By Me’. No za razliku od Reinerovih junaka, koji o djetinjsvu pričaju s nostalgijom, Belešovi junaci odrastaju kroz patnju i mržnju. Nevina dječja srca preko noći postaju zatrovana gorčinom i mržnjom. Djetinjstvo je ovdje naprasno prekinuto. Sreću zamjenjuju političke ideologije, koje ne razumiju ni sredovječne generacije, tražeći tko je to u nastalom “kupusu”. Četveročlana družina, kojima će se pridružiti i djevojčica Nikolina, pokušava saznati što se dogodilo njihovim prijateljima koji su preko noći nestali. U školskom imeniku više nema Jovanke i Dušanke. I dok bi u američkim filmovima, kad bi nestalo dijete, roditelji grad oblijepili plakatima, ovdje to rade djeca koja plakate crtaju flomasterima. Saga iskrenog dječjeg prijateljstva prolazi kroz sve trenutke Domovinskog rata, koji su odlično opisani u Belešovu romanu, od pogibije hrvatskih redarstvenika, djece koja s autobusima kreću na more, u mjesta koja nisu pod izravnom razmjenom vatre pa do stvaranja paravojnih postrojbi. Autor je na list papira istočio vlastito djetinjstvo, u kojemu će se pronaći svatko od nas koji smo početkom rata ulazili u pubertet. Od prvih ljubavi, kao one Nikoline i Zorana, do prvih zračnih sirena. Roman “Listanje kupusa” govori o rastancima s prijateljima, dušama koje i danas krvare jer smo izgubili nekoga, a da u cijelom tom kupusu nismo znali razlog...

LISTANJE KUPUSA IGOR BELEŠ

HENA COM

‘Pan’ Knuta Hamsuna, remek-djelce iz 1894. godine i uz ‘Glad’ vjerojatno je najpoznatije djelo velikog i kontroverznog autora

130 GODINA OD OBJAVLJIVANJA KLASIKA

PAN

PRISJETIT ĆEMO SE KNUTA HAMSUNA KAO KNJIŽEVNIKA, KVISLING ĆE NAŽALOST UVIJEK BITI

TU U PRIKRAJKU

Neporecivo je ipak da

Hamsunova proza odolijeva ne samo vremenu, nego i naknadnom kontekstu njezina autora. A ovdje je ona proslava jezika, ljubavi, seksualnosti, nesputanosti i užitka, jednako kao i zavisti, okrutnosti, osvetoljubivosti, tinjajuće zlobe. Svega onog ljudskog. Svega, naposljetku, prirodnog

Sredina je 19. stoljeća, godina 1855. i bivši poručnik Thomas Glahn provodi ljeto u kolibi duboko u norveškoj šumi, negdje na sjeveru. Traje beskrajni dan, noći su nezamislivo svijetle, ponoć se razaznaje svjetlucanjem mora i njemu vlastitim izborom odvojenom od civilizacijskih blagodati ne preostaje drugo nego tako posvećeno promatrati prirodu, sav taj tihi šumski život, kako bi po tim njegovim mijenama mogao brojiti dane od jednog ljubavničkog susreta do drugog. Nema u tome nestrpljenja, nema očajavanja. Taj je junak toliko uronjen u prirodu oko sebe i na nju usmjeren da se svaki doticaj s ljudima, sa svijetom uređenim po kalendarima, kurtoaziji i normama, čini nasilnim prema toj kao višom voljom uspostavljenoj ravnoteži.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Piše: ENA KATARINA HALER

To je “Pan” Knuta Hamsuna, remek-djelce iz 1894. godine i uz “Glad” vjerojatno najpoznatije djelo velikog i kontroverznog autora. Kolika je njegova književna veličina, jasno je već utoliko što ni otvoreno simpatiziranje, štoviše poticanje nacističke ideologije i de facto izdaja domovine, nisu učinili da se o Hamsunu prvenstveno govori kao o kvislingu, pa tek onda o piscu, Knut Hamsun zadužio je svoj jezik (kasnije nazvan norveškim, u njegovo vrijeme gotovo istovjetan i danskom) i književnost iznimnim opusom koji nedvojbeno stoji u temeljima moderne književnosti te tako istu domovinu osudio na vječiti podsjetnik na njezinu kolaboracionističku povijest. “Da nije bio genij, kao kvisling već bi bio zaboravljen”, pisao je svojevremeno u svojoj “Subotnjoj matineji” o njemu Miljenko Jergović. 130 godina od objavljivanja “Pana” prisjetit ćemo ga se kao književnika, kvisling će nažalost uvijek biti tu u prikrajku. Kad čitam Hamsuna, uvijek mi u sjećanje dolaze riječi mog srednjoškolskog profesora iz filozofije, jedna izjava (koju ću nespretno parafrazirati) kako “sve velike knjige koje opstaju kroz stoljeća i postaju klasicima opstaju jer govore o univerzalnim idejama, o nečemu krajnje ljudskom” - otprilike tako i to je ono što se opire vremenu, rekao je, po ljudskom u njoj prepoznajemo vrhunsku književnost. Tad sam to podosta naivno protumačila kao da u svakoj velikoj književnosti ima iskonske dobrote, da je ono što opstaje čovjekoljublje, da su te univerzalne ideje na taj način uzvišene i čiste. I zapravo dugo nisam u to posumnjala i istina je, pri tome i dalje stojim, dobar dio velike književnosti zaista počiva na jednoj suštinskoj dobroti. Kako je onda moguć jedan Hamsun? I nije u tome usamljen. Puno je bilo diletantskih režimskih poklonika među piscima, daleko manje, ali i dalje začudno puno, velikih pisaca čija je ideja o dobroti bila tako daleko od one za koju i dalje vjerujem i silno želim vjerovati da je ispravna.

sobnom oblijetanju, lovu u kojemu se lovac i lovina neprestano izmjenjuju. Njihova igra započinje u proljeće, Glahn s njom poliježe na travnatu poljanu u ljeto, da bi u jesen i zimu nastupilo ono što po svim zakonima prirode mora nastupiti... Zaista je doživljaj iz današnje perspektive čitati njihove replike, zaigrane i humorne, bez ljubavnog patosa, nego pune svjesne manipulacije s Glahnove strane: on zavodi sve žene u svojoj blizini (takav je, jasno, nagon), svjesno izaziva ljubomoru i neskriveno uživa u njezinoj patnji (a to je tako suptilno, upravo nevjerojatno napisano).

Taj je patos rezerviran za Evu, služavku u kući Edvardina oca, koju ljubav prema Glahnu i zaluđenost njime pretvara u istinsku patnicu, pa i unatoč činjenici da je Eva poštena udana žena. Ona će zbog toga trpjeti i ugnjetavanja od strane Edvardina oca, trpi i pati u tišini, čeka svoj tragičan i nesretan kraj. Mali je roman prepun fine erotike, jezična igra postaje onom ljubavničkom, ali i u tome je, u namjernom samoranjavanju, u užitku u tuđoj boli i nečeg zloslutnog: nikad ljepše ispisane nelagode.

Pan Knut Hamsun, Šareni Dućan. Prijevod: Munib Delalić

Sad treba reći, nema u “Panu” puno te dobrote: njegov je “junak” surov, mizantropski nastrojen, manipulativan i ishitren. Živi u spomenutoj kolibi sa psom Ezopom, dane provodi u lovu, prožimaju ga “slatki trnci miline kad Sunce se rađa, u nijemu tad ushitu zabaci pušku na rame i zaputi se u šumu” (moram skrenuti pozornost na prijevod Muniba Delalića!). Odlazi do lučkog pristaništa i tamo se povremeno iz nužnosti socijalizira, ali jedini ljudski dodir koji ga zanima onaj je ženski, koji je opet po svemu i više od svega prirodan, nagonski, ti odnosi čak i svojim tijekom slijede mijene prirode. Suprotnost njegovu iskonskom je Edvarda, svojeglava i nepokorna trgovačka kći iz dobrostojeće kuće, naviknuta na ugodu i sve blagodati industrijalizirane civilizacije. Utjelovljenje je građanskog morala s kojom Glahn započinje nešto nalik među-

Da ima nečega što je, kako se to kaže, “loše ostarjelo” u ispovijesti tridesetogodišnjeg poručnika za kojim žene naprosto lude čim ih blagoslovi svojim pogledom, pa on u svoju kolibu odvodi i mlade, vrlo mlade djevojke - iz današnje perspektive itekako ima. No prije nego što okrenemo očima (a može i nakon, na trenutke je neizbježno), oprostimo 19. stoljeću i sjetimo se tih stotinu i nešto godina koje nas dijeli od tog svijeta. Vrijedno je toga jer ono što ne zastarijeva je jezik, jer velika književnost opstaje. Neporecivo je ipak da Hamsunova proza odolijeva ne samo vremenu, nego i naknadnom kontekstu njezina autora. A ovdje je ona proslava jezika, ljubavi, seksualnosti, nesputanosti i užitka, jednako kao i zavisti, okrutnosti, osvetoljubivosti, tinjajuće zlobe. Svega ono ljudskog. Svega, naposljetku, prirodnog. Jer ono što odolijeva vremenu nije dobrota - jer ni ljudi napokon nisu, možda na našu veliku žalost, nipošto sasvim dobri. Ne bi li priroda prva bila okrutna prema nama, u jednakoj, ako ne i većoj mjeri nego što je blagonaklona? Nije li to u svojoj suštini onaj Pan koji “sjedi možda na nekom drvetu (...) i cijelo se stablo potresa od njegova nijema smijeha kad spazi da sobom više ne vladamo”?

Za kraj ostavljam jedan citat Hamsuna, istovremeno obožavanog i omraženog, ostraciranog pa revitaliziranog, kvislinga Hamsuna u svojstvu genija: “Neka su blagoslovljeni život i zemlja i nebo, blagoslovljeni bili svi moji protivnici, u ovom bih času želio biti milostiv i prema svom najvećem neprijatelju, i zašto ne, kleknuti i poljubiti mu skute, zavezati mu cipelu...”. Dalje od toga suvišno je pisati.

S OVOM KNJIGOM (NAPOKON) PRESTAJE

BITI BOŽANSTVO, ALI I SAM VRAG

TO

Kome je namijenjena knjiga ‘Tito povjerljivo i osobno’? Odgovor koji se sam po sebi nameće glasi onima koji vole povijest. Međutim, iako ovo doista jest knjiga o osobi koje odavno nema među živima i vremenu koje je odavno prošlo, u poruci koju je autor htio poslati ima i nečeg bezvremenskog.

Jer Titov život, smatra Boris Rašeta, ‘mogao bi - s onu stranu dobra i zlaposlužiti kao self-help priručnik’

Piše: HRVOJE KLASIĆ povjesničar

Nastavak na sljedećoj stranici 

Sjećam se jedne zanimljive situacije od prije nekoliko godina. U prostorijama izdavačke kuće vodila se polemika oko naslovnice moje nove knjige. I dok je grafička dizajnerica iznosila različita umjetnički i vizualno argumentirana rješenja, žena iz marketinga upozorila je na činjenicu koja me poprilično iznenadila. Po njezinim riječima, a na temelju provedenih istraživanja, knjige na čijim se koricama u bilo kojoj formi pojavi Josip Broz Tito u startu se (daleko) bolje prodaju. Zašto me to iznenadilo? Ne zato što osobno sumnjam u značaj Titove uloge u povijesti hrvatskog naroda, nego zbog dugogodišnjeg nastojanja hrvatskih političkih i intelektualnih elita da na svaki način, uglavnom tendenciozno i ideološki motivirano, ocrne njegov lik i djelo u javnosti. Na njihovu žalost, sudeći po navedenim istraživanjima, ali i brojnim anketama u kojima se Tito redovito nađe na vrhu popisa najznačajnijih Hrvata svih vremena, trud im se očito pokazuje jalovim. Iz brojnih razloga Tito i dalje, gotovo pola stoljeća nakon smrti, zanima, intrigira, nervira, pa i proganja mnoge, i to više od bilo kojeg pojedinca iz hrvatske povijesti. A dok postoji interes normalna je, i ekonomski isplativa, želja povjesničara, filmskih redatelja i publicista da daju svoj doprinos boljem razumijevanju jedne takve ličnosti. Na dugom popisu onih koji su se okušali u toj namjeri nalazi se i ime Borisa Rašete. Prije nego što kažem išta o njegovoj novoj knjizi “Tito povjerljivo i osobno”, koja je krajem 2023. izašla kao zajednički projekt Frakture i 24sata, smatram važnim reći nekoliko rečenica o samom autoru.

često dosadni. E pa Boris Rašeta je uspio spojiti sve najbolje i izbjeći sve najgore od jednih i od drugih. On piše upravo onako kako i govori. Brzo, zanimljivo, jasno i duhovito. U najkraćem razgovoru, o bilo kojoj temi, odmah vam postaje jasno koliko je dobro informiran i s kolikim znanjem raspolaže. A ono što mene osobno kod Borisa uvijek i iznova fascinira je žar u očima dok priča o temi kojom se bavi. Kažu da se povijest najbolje uči i razumije metodom uživljavanja. Imajući to na umu, ja još nisam sreo većeg vremenskog putnika od Borisa Rašete. Siguran sam da je pišući o Čarugi dane i noći po slavonskim šumarcima provodio rame uz rame s ovim hajdukom, a da se pišući o deset sudbonosnih dana u travnju 1941. vozio na kamionima s euforičnim ustaškim povratnicima iz Italije, ali i skrivao po zagrebačkim stanovima sa zabrinutim jugoslavenskim komunistima.

Kako sam Boris Rašeta u jednom intervjuu nabraja, Tito je bio demokratski revolucionar koji postaje ‘car’, tvrdi staljinist koji postaje antistaljinist, prosvjetitelj koji otvara logor za neistomišljenike

I da odmah naglasim, Borisa poznajem dugo i dobro pa subjektivnost ne mogu izbjeći. Ali kao povjesničar koji se već godinama Titom bavi na ovaj ili onaj način, sigurno si neću dozvoliti da prijateljstvo poremeti kriterije koje imam kad je u pitanju odnos prema proučavanju i tumačenju prošlosti. Dugo bi, i za ovu priliku možda i nepotrebno, bilo nabrajati u kojim je sve medijima Rašeta radio i koje je sve knjige do ove o Titu napisao i uredio. Puno važnije od toga “koliko” naglasak bi stavio na “kako” Boris piše. Jednom riječju - drugačije. Drugačije od većine novinara i publicista u Hrvatskoj (i šire). Poznajem autore koji su pomalo introvertni, u usmenom izražavanju šturi i škrti, ali koji pišu lijepo i zanimljivo. Poznajem i one koji su (pretjerano) ekstrovertni, vrlo zanimljivi u javnom nastupu, ali čiji tekstovi nerijetko bivaju teško razumljivi, pretenciozni, površni i vrlo

Ovaj kratki uvod u Borisa Rašetu smatrao sam korisnim uvodom u analizu njegova najnovijeg uratka. Jer sve navedeno - odlična informiranost, dobro vođena radnja, zanimljiv stil pisanja, originalni, intrigantni i provokativni zaključci - sve će to čitatelj pronaći i u njegovoj knjizi “Tito povjerljivo i osobno”. A bit ću iskren. Kad mi je Boris rekao da piše knjigu, pomislio sam što se novo može napisati o Josipu Brozu Titu. Postoji li neka faza u njegovoj biografiji o kojoj ne znamo ništa? Postoje li neki događaji iz Titova života koji se mogu evaluirati na bitno drugačiji način? Jesu li se pojavili neki novi arhivski dokumenti koji na dramatičan način mijenjaju sliku o ulozi Tita u hrvatskoj, jugoslavenskoj i svjetskoj povijesti 20. stoljeća? Počevši čitati knjigu shvatih da sam u startu, sebi i autoru, postavljao pogrešna pitanja. Ono što ovu knjigu čini drugačijom je način na koji je napisana, ali još i više Rašetina “drskost” da propituje i nudi odgovore na teme koje su autori prije njega uglavnom izbjegavali. Tito s ovom knjigom (napokon) prestaje biti božanstvo, ali i sam vrag. Rašeta je Titu vratio ljudskost, upoznavši nas nepristrano i netendenciozno s njegovim vrlinama i manama.

Da će vješto, ali ne i manipulativno balansirati kroz Titovu biografiju, Rašeta daje naslutiti na samom početku knjige citirajući Miroslava Krležu, koji je najpoznatijeg Zagorca opisao kao diktatora koji je vladao demokratski. I doista, njegov život i karijera bit će obilježeni kontradiktornostima i (naizgled) nepomirljivim suprotnostima. Kako sam Rašeta u jednom intervjuu nabraja, Tito je bio demokratski revolucionar koji postaje “car”, tvrdi staljinist koji postaje antistaljinist, prosvjetitelj koji otvara logor za neistomišljenike.

U ovoj psihologiziranoj biografiji, kako je sam žanrovski određuje, autor prati Tita od rođenja u Kumrovcu

do smrti u Ljubljani i pogreba u Beogradu. U knjizi ćete saznati doista sve dostupne informacije o njegovu sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu, zarobljeništvu u Rusiji i Oktobarskoj revoluciji kao događaju koji će promijeniti ne samo njegovu sudbinu, nego i, zahvaljujući upravo njemu, sudbine milijuna njegovih sunarodnjaka. Jedan od najlucidnijih dijelova knjige je Rašetina analiza Titova boravka u Moskvi 1930-ih i optužbi da svoj politički uspon može zahvaliti “cinkanju” partijskih drugova. Do kakvih je zaključaka došao? Otkrijte sami. A kako Rašeta opisuje Titovu ulogu u Drugom svjetskom ratu? Prepustio bih Borisu da vas uvede u tu priču: “Otmjen, elegantno odjeven Hrvat (neobična naglaska, u kojemu se osjeti ruski prizvuk), kajkavac aristokratskog izgleda i držanja, sa zgodnom mladom tajnicom, pravoslavnim sveštenikom i mladim Švabom, zaputio se početkom rata kočijom u srce okupirane Srbije. Čudnovata družina - dva metalca, dvije studentice i jedan pop - na koju u ljeto 1941. nitko ne bi stavio ni pet para preobrazit će, u najčudnijoj avanturi koju su ovi prostori vidjeli, povijest Balkana”. I ponovo treba reći, iako ne propušta naglasiti njegove vještine i uspjehe, Rašeta ne glorificira Titov lik i djelo. Bez “ali” i bez opravdanja piše o pogrešnim procjenama i vojničkim pogreškama te o revolucionarnom teroru koji je kao prvi čovjek revolucije podržavao i poticao. Dokazavši se kao ilegalac i ratnik, Tito u ranim pedesetima napokon dobiva ulogu svog života. Postaje državnik i vladar. A najvećim dijelom upravo zahvaljujući njemu, njegovom državničkom stilu i vladarskom umijeću, zemlja na čijem će čelu ostati do smrti postat će jednim od najintrigantnijih političkih, društvenih i ekonomskih eksperimenata druge polovice 20. stoljeća. Gotovo trilerovski Rašeta opisuje dramatične epizode u kojima Tito pokazuje nevjerojatnu sposobnost (političkog) preživljavanja. Bilo da se radilo o unutrašnjopolitičkim ili vanjskopolitičkim izazovima. Kao što se pretvara u muhu na zidu dvorana za sastanke na Brijunima, u Karađorđevu, u Bijeloj kući ili Kremlju, Rašeta viri i kroz ključanicu obiteljskih vrata obitelji Broz. Bez patetike i sladunjavosti objašnjava ulogu i utjecaj žena, ponajprije Jovanke, na Tita, analizira njegovu dnevnu rutinu, hobije i načine opuštanja. A sve samo s jednim ciljem. Kako bi slažući one velike i bitne, kao i one sićušne i naizgled nebitne kamenčiće mozaika pokušao odgonetnuti “zagonetku Tito”. Na kraju, kome je namijenjena knjiga “Tito povjerljivo i osobno”? Odgovor koji se sam po sebi nameće glasi onima koji vole povijest. Međutim, iako ovo doista

jest knjiga o osobi koje odavno nema među živima i vremenu koje je odavno prošlo, u poruci koju je autor htio poslati ima i nečeg bezvremenskog. Jer Titov život, smatra Boris Rašeta, “mogao bi - s onu stranu dobra i zla - poslužiti kao self-help priručnik. Nema u njemu tegobe koja nije proživljena, nema nesreće i traume koja ga nije pogodila, ni situacije iz koje se nije izvukao. Učinio je da uspjeh izgleda lako. Ne postoji karijerna stepenica koju nije prošao, od služinčeta, preko probnog vozača u Daimlerovim tvornicama, do pozicije cara Trećeg svijeta, proletera u hermelinu, višestrukog doktora honoris causa, kandidata kojemu je do Nobela usfalio tek jedan korak”. Hoće li vam ova knjiga pomoći da postanete veliki vojskovođa, državnik svjetskoga glasa ili političar kojega obožavaju narodne mase ne znam. Ali sam siguran da će vas Boris Rašeta uvjeriti kako je sve moguće. Kao što je Tito uvjerio njega.

Dokazavši se kao ilegalac i ratnik, Tito u ranim pedesetima napokon dobiva ulogu svog života. Postaje državnik i vladar. A najvećim dijelom upravo zahvaljujući njemu, njegovom državničkom stilu i vladarskom umijeću, zemlja na čijem će čelu ostati do smrti postat će jednim od najintrigantnijih političkih, društvenih i ekonomskih eksperimenata druge polovice 20. stoljeća. Na fotografiji 1956. u Moskvi

SUSAN ORLEAN

PISATI KNJIGU, BAŠ KAO I GRADITI KNJIŽNICU, ČIN JE

PRKOSA. TO JE ISKAZ VJERE U TRAJNOST SJEĆANJA

‘Knjiga o knjižnici’ Susan Orlean svjedoči o požaru gradske knjižnice u Los Angelesu, događaju zasjenjenom katastrofom u Černobilu, i svim sjećanjima pretvorenim u pepeo ili u pulpu papira

Da ne bude zabune, ‘Knjiga o knjižnici’ Susan Orlean (na fotografiji) nije tek puko dokumentiranje događaja niti potraga za piromanom, istraga i danas nerazriješenog zločina, ona je mnogo, mnogo više od toga

“Zastrašujuća je pomisao da će čovjek biti zaboravljen. Ne bojim se samo da ću ja biti zaboravljena, nego da smo svi osuđeni na zaborav – da je zbroj života u konačnici nula; da doživljavamo radost, razočarenje, boli, užitke i gubitak, da ostavljamo svoj maleni trag u svijetu, a zatim nestanemo kao da nas nikada nije bilo. Zagledate se makar samo na čas u to beznađe, život u konačnici postaje bezvrijedan, jer ako ništa ne traje, ništa nije ni važno. To znači da se sve što doživljavam odvija bez ikakvog reda i da je život nepredvidljiva, nasumična, zbunjujuća pojava, hrpa nota bez melodije. Ali ako se nešto što naučite, ili zapazite, ili izmaštate, može zapisati i spasiti, i ako možete vidjeti svoj život kao odraz prijašnjih života, i možete zamisliti kako se on odražava u budućim životima, možete početi otkrivati red i sklad. Znate da ste dio veće priče koja ima oblik i svrhu – opipljive, poznate prošlosti, i vječno nove budućnosti. Svi mi šapućemo u dječji telefon od limenki na žici, ali ipak nas netko čuje, šapućemo poruku i u iduću limenku i u iduću žicu. Pisati knjigu, baš kao i graditi knjižnicu, čin je čistog prkosa. To je iskaz vjere u trajnost sjećanja”, Knjiga o knjižnici, Susan Orlean

Detektori radijacije počeli su divljati u Švedskoj, u Njemačkoj, koju smo tad zvali Zapadna Njemačka (divljali su i Istočnoj Njemačkoj, ali se o tome šutjelo), svijet je upravo saznavao o nuklearnoj katastrofi u Černobilu. Iako će o njenim pravim razmjerima i potencijalnoj kataklizmi saznavati tek mjesecima i godinama kasnije. A možda ni danas ne zna baš sve. Tri dana nakon katastrofe u Černobilu, 29. travnja 1986., baš kad su vijesti o Černobilu izbile na naslovnice zapadnih medija, izgorjela je gradska knjižnica u Los Angelesu. U podmetnutom požaru koji je divljao gotovo cijeli dan stradalo je gotovo milijun knjiga (doduše, više od vode kojom su požar gasili).Ne, ne postoji nikakva veza između dva događaja, osim što su se dogodili u približno isto vrijeme i što je i jednom i drugom kumovao ljudski faktor. Ni razmjeri ni posljedice nisu slični, Černobil je zaprijetio, praktički, nestanku života u većem dijelu Europe, i danas je kilometrima oko njega zabranjena, radioaktivna zona, a po mnogima je ta katastrofa označila početak kraja Sovjetskog Saveza i pad “željezne zavjese” (iako na to “pravo” polažu i drugi događaji). Požar knjižnice u jednom bogatom gradu nastalom na zlatnoj groznici i snovima, u jednoj od najbogatijih država najbogatije zemlje na svijetu, čini se, uspoređujući ga s Černobilom, koji, dok knjižnica gori, zauzima sve naslovnice i udarne vijesti, nevažnim i malim. Uostalom, knjižnica se može obnoviti, nove se knjige mogu kupiti, nabaviti, prekopirati… Iako, Černobil je zaprijetio nestanku života, a požar knjižnice simbolički je zaprijetio nestanku sjećanja. A, kako se čini, sjećanja, priča, jedino su što o životu svjedoči, pa ako ne bude knjiga i knjižnica koje ih čuvaju, tko će svjedočiti o Černobilu?

Knjiga o knjižnici

Susan Orlean, Sandorf. Prijevod: Karmela Cindrić

Kao što “Knjiga o knjižnici” Susan Orlean svjedoči o požaru gradske knjižnice u Los Angelesu, događaju zasjenjenom katastrofom u Černobilu, i svim sjećanjima pretvorenim u pepeo ili u pulpu papira. Da ne bude zabune, “Knjiga o knjižnici” nije tek puko dokumentiranje događaja niti potraga za piromanom, istraga i danas nerazriješenog zločina, ona je mnogo, mnogo više od toga. Ona je svjedočanstvo o povijesti jednoga grada, knjižničarima, kako onima koji su knjižnicu osnivali, vodili, proširivali i gradili, tako i onima koji danas rade u njoj, svjedočenje o ljudima kojima je knjižnica drugi dom, ali i onima kojima je ona tek prolazna stanica ili usputni kutak u kojem će na nekoliko minuta ili sati prikratiti vrijeme… “Knjiga o knjižnici” je i oda svim knjižnicama koje su nestajale i gorjele te osobna ljubavna pjesma knjigama i sjećanjima koja se otimaju zaboravu. Iako je knjiga prožeta osobnim i intimnim sjećanjima i razmišljanjima, iako se rečenice u njoj nižu kao priča, kao roman, “Knjiga o knjižnici” jest dokumentirana, svi detalji u njoj detaljno istraženi, i iako se drži jasne narativne linije, nastoji obuhvatiti svaki detalj, neprestano skačući po svim linijama priče o knjižnici. Nastojeći obuhvatiti puninu sjećanja, dokumentirati ih, popuniti svaku prazninu, i gotovo uvijek u tome uspijeva. Zato ritam čitanja istodobno izaziva i nostalgiju i napetost, a priča, iako je naizgled poznata, svakim poglavljem postaje nova i neispričana. Iako je ne citira i ne spominje (za razliku od drugih knjiga), “Knjiga o knjižnici” na trenutke, ustvari često, podsjeća na Ecovo “Ime ruže”, još jednu knjigu koja, između svega ostaloga, uglavnom priča o knjižnici i sjećanjima. Ne samo zbog požara koji je progutao i jednu i drugu knjižnicu nego i zbog razasutih sjećanja koje u Ecovu romanu redovnik Adson skuplja i nastoji sačuvati, a pripovjedač nevješto prepisuje šest stoljeća kasnije, nastojeći sačuvati jednu priču od zaborava. Kao što Susan gotovo 40 godina kasnije nastoji sačuvati jednu priču od zaborava, istodobno se pitajući je li to uopće moguće i neprestano se hrabreći (ustvari hrabreći nas, nepouzdane čitatelje) da to jest moguće. Između ostalog podsjećajući na Bradburyjev roman “Fahrenheit 451”, koji je većim dijelom nastao upravo u knjižnici čiju priču pripovijeda Susan Orlean. Knjižnice, govori Susan Orlean iznoseći statističke podatke, najčešće gore u podmetnutim požarima, iako ne otkriva što je podmetačima požara, najčešće bolesnim osobama, motiv, osim lakoće kojom požar guta papir. Ali isto tako i u namjernim paležima u kojima se režimi obračunavaju s neželjenim pričama. Kada dolaze, pale knjige, a kad odlaze, pale arhive. I u jednom i u drugom slučaju nastoje uništiti sjećanja, u prvom slučaju na one povijesti i sjećanja koji svjedoče o nekim drugim istinama, a u drugom na vlastite zločine. Iako “Knjiga o knjižnici” govori o jednoj knjižnici, o jednom požaru i jednom sjećanju, sastavljenom od mozaika mnogih sjećanja, ona ustvari govori o onoj tankoj niti između sjećanja i zaborava. Nastojeći sačuvati je neprekinutom.

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

NE

HODAJ SAMA PO MRAKU

Piše knjige na hrvatskom i engleskom, a neke su prevedene na više od dvadeset jezika. U publicističkim knjigama uglavnom se bavila svakodnevicom u socijalizmu, ratovima u bivšoj Jugoslaviji i Europom. Ugledna novinarka i spisateljica za nas piše o silovanju kao sredstvu ratovanja

Piše: SLAVENKA DRAKULIĆ

Nastavak na sljedećoj stranici 

Kad kažemo silovanje, svaka žena točno zna o čemu se radi. Ne zato jer je bila silovana, nego jer i sama poznaje tu vrstu straha. Moglo bi se reći da nema žene koja, kad kasno noću korača pustom ulicom, bez obzira na svoje godine, ne ubrza korak ako čuje da netko hoda iza nje, ne suspregne dah a kap znoja klizne joj niz čelo. Tu vrstu vrlo posebnog straha nosimo u sebi od prvog puta kad smo otišle na neku zabavu pa se same vraćale kući, od roditeljskog upozorenja nemoj doći kasno, nemoj ići sama, čuvaj se, pazi. Čega da se čuvamo i zašto, to nisu previše objašnjavali, ali se podrazumijevalo. Bio je to strah da će nas, same u mraku, napasti i silovati netko nepoznati. Mada se prema istraživanjima događa upravo suprotno: nasilje često počine žrtvi poznati, čak bliski muškarci, poznanici i članovi obitelji. Pokazuju i da će, ovisno o zemlji, tek jedna od desetak žrtava** otići na policiju i prijaviti nasilje i uopće htjeti progovoriti o tome. Naime, njihovo se svjedočenje zna pretvoriti u koliko neugodno toliko i uzaludno maltretiranje zbog načina na koji društvo i njegove institucije – policija, sud, socijalne službe – tretiraju žrtvu, a na koji počinitelja. Često, sudeći prema blagim kaznama kod nas, ispada da su žene te koje su “izazivale”, pa su počinitelji oni koje treba razumjeti dok žrtve trpe osudu društva. A što kad se to isto, to jest silovanje žena, dogodi u nezamislivo velikom broju?

Kada je riječ o desecima tisuća žena, od djevojčica do starica, koje nisu nakon zabave hodale u mraku same nego su bile kod kuće? Riječ je, dakako, o ratu, jer je u svakom ratu silovanje žena, smatralo se donedavno, kolateralna žrtva, nagrada ratnicima, neka vrsta plijena, a činjenica da ponižava i plaši njihove muškarce a cijelu etničku grupu tjera s njihovog teritorija tek je usputna posljedica. Silovanje je posebni zločin prema ženama. U ratu su silovani i muškarci, ali to nije isto, iako je bez sumnje jednako ponižavajuće. Naime, nisu moguće jednake fizičke posljedice. Bitna razlika jest spolna: muškarci ne mogu ostati u drugom stanju, što je noćna mora svake silovane žene. Masovna silovanja u ratovima u bivšoj Jugoslaviji (1991.-1995.) izuzetno su dobro dokumentirana. Već od početka rata u Bosni i Hercegovini osnovan je centar koji je počeo prikupljati svjedočanstva o zločinima, uključujući i silovanja. Mukotrpno, sporo, uz veliki napor stvorili su dokumentaciju koja se poslije pokazala dragocjenom. Što se brojeva tiče, moguće su tek procjene: u ratovima u bivšoj Jugoslaviji prema vjerodostojnim procjenama silovano je između 15 000 i 50 000 osoba. Izjave i svjedočanstva sakupljale su i nezavisne organizacije za ljudska prava kao što su Amnesty International

Haški je tribunal još 1993. godine definirao silovanje kao zločin protiv čovječnosti

i Helsinki Watch, komisije pod pokroviteljstvom UN-a, feminističke or-ganizacije i – novinari. Na temelju brojnih svjedočanstava istražitelji EU-a su u svom izvještaju naveli kako su masovna silovanja počinjena sa svjesnom namjerom demoraliziranja i terorizi-ranja zajednica, tjerajući ih od njihovih zavičaja. Bio je to dio sistematske politike etničkog čiš-ćenja. Ovaj se zaključak odnosi na snage bosanskih Srba, čije su žrtve u najvećem broju bile Bošnjakinje, ali silovanja se događalo na svim zaraćenim stranama, iako brojčano manje i ne u organiziranom obliku (npr. logori). Cilj korištenja silovanja kao ratnog oružja bio je – da se podsjetimo – poniženje, zastrašivanje i protjerivanje Bošnjake sa određenog teritorija. Zbog svega je ovoga Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (International Crimi-nal Tribunal for the former Yugoslavia) 2011. za ratne zločine podigao optužnicu protiv 161 osobe svih nacionalnosti i saslušao više od 4.000 svjedoka. Haški je tribunal još 1993. definirao silovanje kao zločin protiv čovječnosti. Međutim, prvi osuđenik po tom zakonu bio je upravo bosanski Srbin Dragoljub Kunarac koji je 22.veljače 2001. Osuđen je na 28 godina zatvora. Ovakva su se zastrašivanja i protjerivanja koristila i u drugim zaraćenim zemljama, npr. u Ruandi. No možda nigdje drugdje mediji nisu odigrali tako korisnu ulogu i što je najvažnije, žene žrtve možda nisu bile dostupne pa nisu svjedočile u mjeri u kojoj su to učinile Bošnjakinje, naročito izbjeglice. Niti bi Kunarac bio osuđen, a možda bi masovna silovanja u ratu ostala mrtvo slovo na papiru da nije bilo i velikog medijskog odjeka njihovih priča. Na putu od usputnih žrtava rata do osude za ratni zločin protiv čovječnosti presudne su bile Bošnjakinje koje su hrabro svjedočile na tribunalu, a povijesnu ulogu imaju i one koje su ispričale svoju priču novi-narima i aktivistima. Činjenica je da su ovoga puta žene govorile više nego obično i to ne samo kao svjedokinje na sudu, nego kao svjedokinje medijima, što je u ovom slučaju bilo važno jer je svjetska javnost dobila sliku ne samo rasprostranjenosti nego i cilja agresije i rata u Bosni i Hercegovini. Svjedokinjama je na sudu bio zaštićen identitet, svjedočile su anonimno, sjedeći iza pregrade tako da im optuženi ne može vidjeti lice, dok im je glas bio izobličen. Njihova su svjedočenja bila dramatična, mučna, često zagušena plačem, isprekidana ili jedva čujna. Njihova se svjedočanstva i danas mogu pročitati na stranicama tribunala (npr. https://www.icty.org/ bcs/content/svjedokinja-50)

Ovaj uvod, iako poduži jer neke stvari uvijek treba ponoviti, ove brojke i podaci zapravo su tek okvir za sliku,

SANJIN STRUKIĆ/PIXSELL

za portrete tih žena. Pokazalo se da novinske reportaže pa čak ni intervjui nisu bili dovoljni da se dobije uvid u sve dimenzije užasa kojeg su preživjele. Novinarski žanrovi u prvom redu nisu dovoljno dugački da izazovu oni što je u ovom slučaju važno a to je suosjećanje čitatelja. Kako u jednoj reportaži opisati detalje koji dopunjuju riječi i stvaraju sliku žene o kojoj se radi? Recimo njeno ukočeno držanje, način kako sjedi na rubu stolice kao da će svakog časa ustati, nesigurnost koja izbija iz svake njezine geste, pogled spušten prema podu, njezin ustrašeni šapat... I kako ispričati sve što su mnoge od njih iskusile? Je li priča jedne žrtve dovoljna? Godine 1992. kao novinarka i autorica našla sam se pred dilemom: pisati o masovnim silovanjima, ali kako? Že-ljela sam da tekst izazove emocije a to je moguće jedino tako da je čitateljima približim tako da barem malo osjete bliskost i suosjećanje. Između portreta jedne žene i grupnog portreta, koji može biti samo nizanje njihovih pojedinačnih priča, odabrala sam sljedeće rješenje: iz svih do-stupnih svjedočenja mnogo žena sklopila sam jedan fiktivni lik – fiktivan utoliko što taj lik nije doživio sve što je u knjizi opisano, ali je sve ipak doživljeno i opisano na osnovu nečijeg svje-dočanstva. Nastao je roman “Kao da me nema” (Feral Tribune, Split 1999.), žanrovski križanac dokumentarnog i literarnog pristu-

Znamo zašto se velika većina žena o silovanju u normalnim okolnostima, usteže govoriti.

Poznato je da, govoreći, ponovo proživljavaju traumu. Zbog toga je i kod prijave silovanja ženama svaki iskaz na policiji i sudu mučan jer se psihološki i emocionalno ponovo nađu u toj situaciji i to ih duboko uznemiruje

pa. Pokazalo se da je u ovom slučaju upravo ovaj žanr izazvao veliku pažnju čitatelja, ali i njihov emocionalni angažman.

Osobno iskustvo pisanja je samo primjer, ilustracija koliko je teško pisati a kamoli govoriti o ovom tipu traume. Kada je u sudnici upitana kako se osjeća, Svjedokinja 50 je rekla: “Nema riječi na ovom svijetu koje bi mogle opisati moje osjećaje...” Neke su žene ipak našle riječi, možda ne toliko da bi iskazale vlastite osjećaje –jer to je doista teško – ali barem za opis samog događaja. Moj je zadatak bio da nekako, riječima, izrazim to njihovo neizrečeno, da popunim prazninu u njihovom govoru koja se osjećala u gotovo svakom iskazu, svjedočenju ili intervjuu. Ove su žene većinom mogle ispričati vrlo dosljedno, vremenski i sadržajno, čitav tijek događaja poput dana, sata, okolnosti u kojima se to dogodilo i sl. Recimo: toga ljetnog popodneva, bila je nedjelja, oko 17 sati popodne, na dvorišnim su se vratima pojavila četiri muškarca u uniformama ili nečem nalik na uniforme, s puškama. Bili su mladi, učinilo mi se da jednog od njih poznajem iz susjednog sela. Rekli su da traže mog muža. Nije ovdje rekla sam. Onda su ušli u kuću i tobože tražili oružje a zapravo, znala sam, novac i zlato, čula sam ranije da se to događalo... A onda me jedan od njih grubo gurnuo u sobu. I tu su

mi... učinili... ono. “Ono” je u tim iskazima stoji kao neimenovano iskustvo za koje riječi, doduše, postoje ali nemaju dovoljno značaja ni težine da bi izrazile sve dimenzije njihovih osjećaja. Trebalo bi opisati puno više, previše toga. Trebalo bi govoriti o detaljima, opisati sobu, opisati lica tih muškaraca dok se nadnose nju, zadah znoja i alkohola, bol koju joj nanose jedan za drugim, riječi mržnje koje pritom izgovaraju, šamare, okus krvi u ustima... Zatim osjećaj, ne toliko sramote, jer ona dolazi kasnije - nego gađenja prema vlastitom tijelu i nemoći. Od toga se poslije jako teško oporaviti. Nekima od njih je bilo najgore što se, kad su već preživjele, ne mogu oprati od te vrste prljavštine kojom su ih zarazile muške spodobe. Jer ako one u njihovim očima nisu više osobe nego (simbolične) “figure za mučenje”, onda ti muškarci u njihovim očima postaju anonimni Mučitelji, svi, koliko god da ih ima. Znamo zašto se velika većina žena o silovanju u normalnim okolnostima, usteže govoriti. Poznato je da, govoreći, ponovo proživljavaju traumu. Zbog toga je i kod prijave silovanja ženama svaki iskaz na policiji i sudu mučan jer se psihološki i emocionalno ponovo nađu u toj situaciji i to ih duboko uznemiruje. U knjizi o psihologiji žrtve Judith Lewis Herman “Trauma i oporavak” piše kako žrtve mogu artikulirati svoje osjećaje, ali tek nakon duge terapije koju će proći rijetko koja od njih. Njihove je osjećaje teško dokučiti i njima samima, i one se boje što je sve pokopano zajedno sa sjećanjem na traumu. Zato se čovjek i pita kako su te žene ipak smogle snage da se pojave na sudu? I da svjedoče o onome što je za njih najveća moguća “sramota”? Možda je dio odgovora u riječima žrtve koja danas, osvrćući se na svoje traumatično ratno iskustvo, kaže: “Ja tada nisam bila žena. Ja sam bila neka figura za mučenje.” Poput desetaka tisuća drugih, postala je upravo to, bezimena, nepoznata figura, simbol Drugoga, neprijatelj a ne osoba, bivša susjeda, pozna-nica, možda učiteljica... Da bi postala žrtva morala je prvo, uz pomoć ratne propagande, biti lišena identiteta i pretvorena u “figuru za mučenje”, kako sama kaže. Možda je dio odgovora u njihovom brojnosti i saznanju da u svojoj muci nisu same. Bošnjakinje su shvatile tu preobra-zbu, to pretvaranje iz žive osobe u simbol i to im je dalo snage. Neke od njih i dalje govore jer smatraju da se premalo zna i da su zakinute ne samo u pravima, nego i u odnosu društva prema njima. Neke i dalje šute. S vremenom se tijelo oporavi, nevjerojatna je snaga tijela da se oporavi i od najgorih mučenja. Rane zarastu, ožiljci postaju gotovo nevidljivi, kao da se koža izvrnula pa su sve te modrice i rezovi budu pohranjeni u nju, zauvijek. Psihološki pak, sjećanja su poput traga stare opekline koju više nitko drugi ne može razaznati ali žrtva zna gdje je i pamti trenutak u kojem je nastala. To je vrsta opekline zbog koje svaki budući dodir, svejedno je li to onaj nehotični u gužvi, ruka poznanika na ramenu ili prijateljski zagrljaj, ponovo i ponovo budi strah od neželjenog, nedozvoljenog nasilja. Žrtve silovanja su ujedno i heroine jer treba moći tako živjeti.

U ovom kratkom pregledu napravit ću distinkciju između djelâ koja se bave ratom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj

NAJBOLJA DOMAĆA PROZA O SUROVIM RATOVIMA

IZ

‘90-ih

Dakle, ovdje nije riječ o uvidu u cjelokupni korpus ratne proze, koji nije toliko širok koliko se to na prvi pogled čini, nego o tekstu koji unaprijed računa na knjige koje sam pročitao vodeći se nekim svojim čitateljskim afinitetima

Prije otprilike godinu dana, kad sam za BestBook pisao tekst o trideset godina hrvatske kratke priče, od rata pa naovamo, naveo sam nešto što vrijedi ponoviti i u ovom slučaju, da je ovdje riječ o nekoj vrsti subjektivnog panoramskog pogleda na ratnu književnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dakle, ovdje nije riječ o uvidu u cjelokupni korpus ratne proze, koji nije toliko širok koliko se to na prvi pogled čini, nego o tekstu koji unaprijed računa na knjige koje sam pročitao vodeći se nekim svojim čitateljskim afinitetima. Od završetka rata pa do danas objavljeno je mnogo pregleda ratne proze na ovim prostorima, tako da ovaj tekst ne predstavlja ništa novo, osim što se prvenstveno zasniva na osobnom izboru, pri čemu nisam pretjerano vodio računa o uvriježenoj percepciji pojedinih književnih djela. Također, objavljen je i niz antologija ratne proze u kojima je sadržano gotovo sve što vrijedi izdvojiti u tom smislu, a čija se ograničenja prvenstveno ogledaju u tome što se ratna proza nastavljala objavljivati sve do danas, i to s drugačijim autorskim pristupom u odnosu na onaj prevladavajući u godinama neposredno nakon rata.

Tu prije svega mislim na neku vrstu književno uobličenog transgeneracijskog prenošenja trauma, što je pogotovo karakteristično za Bosnu i Hercegovinu. Kad je riječ o ratnoj prozi, uvijek treba imati u vidu dvije stvari. Najprije vrijeme kad je objavljeno pojedino književno djelo, je li ono nastalo odmah nakon rata ili je riječ o prozi koja je napisana “hladne glave”, s određenim vremenskim odmakom. Česti je slučaj, kad je prozno djelo ovoga tipa objavljeno brzo nakon događaja koji opisuje, da je u njemu vidljiva određena ostrašćenost, odnosno višak emocija koji nerijetko prijeđe u patetiku, počesto s natruhama ideološkog ili nacionalnog, pri čemu se gubi autorska objektivnost, što je za ovaj tip proze od iznimne važnosti. Spomenut ću u tom smislu dva vlastita romana, ne dovodeći ih u bilo kakav vrijednosni kontekst, nego isključivo iz razloga da pokažem osnovnu razliku između književnih djela nastalih “vruće glave” i onih koja su napisana s višedesetljetnim odmakom. Riječ je o mojem prvom objavljenom romanu “Kad magle stanu” iz 2000. godine i “Izgaranju”, moje posljednje objavljene “ratne” knjige koja se može čitati i kao roman i kao zbirka priča, čime sam zatvorio jedan gotovo četvrtstoljetni krug. Roman “Kad magle stanu” natopljen je emocijama, dok u “Izgaranju” prevladava hladna i gotovo bezosjećajna optika kojom sam pokušao pritomiti vlastitu subjektivnost. Ta autorska evolucija ogleda se u još nečemu: u “Izgaranju” sam pokušao dati i određeni odgovor na još jedno važno pitanje kad je riječ o ratnoj prozi. Riječ je o književnom preoblikovanju stvarnosti, jer su većina motiva koje koristim u toj knjizi autentični i poprilično apsurdni. Tu sam zapravo nastojao riješiti onaj problem na koji način u književnost prenijeti one događaje, stvarne i autentične, koji po svom apsurdu nadilaze književnost, kao što to stvarnost počesto čini, i uvjeriti čitatelja u “stvarnost” svijeta koji opisujem, što nije značajka samo ratne proze, nego književnosti u cjelini, iako nešto slično u ratu mnogo više dolazi do izražaja. Druga stvar, koja je možda još važnija, odnosi se na autorsku poziciju, odnosno jesu li pojedina djela nastajala na osnovu vlastitog iskustva, a povijest književnosti pokazuje da je upravo ovaj tip proze dao najveća i najsnažni-

Jurica Pavičić u romanu ‘Ovce od gipsa’ govori o ubojstvu obitelji Zec u ratnom Zagrebu, o jednom od najmučnijih zločina iz proteklog rata. Riječ je o djelu koje nije u pravom smislu riječi punokrvna ratna proza, nego o trileru koji propituje društvo u kojemu su moguće i takve devijacije kakva su ubojstva djece

ja djela. Tu je, zatim, proza koja je nastala na osnovu svjedočenja, zatim proza nastala kombinacijom ova dva modela, autorskim uvidom i pripovijedanjem iz “druge ruke”, te konačno proza koja je plod čiste fikcije. Ratnu književnost, zbog čega se uostalom toliko i pisalo o njoj, moguće je dovesti u izravnu vezu s literarnim korpusom logorologije, autohtonog žanra europskog 20. stoljeća, kao primjer egzistencijalne ljudske drame “izvedbeno” smještene u ekstremne prostore. Sva velika književna djela koja tematiziraju rat, barem ona koja su meni važna, nastala su na osnovu vlastitog doživljaja rata: od djela nastalih na ovim prostorima, poput “Gluvog baruta” Branka Čopića ili “Hrvatskog boga Marsa” Miroslava Krleže, pa do klasika svjetske književnosti poput “Kome zvono zvoni” Ernesta Hemingwaja, “Klanice pet” Kurta

Likovi Faruka Šehića ginu i ubijaju, pljačkaju leševe, kuće, opijaju se, izazivaju tuče, paradiraju pred ogledalom u krvavoj uniformi skinutoj s mrtvog vojnika... Nadalje, droga i alkohol kruže među njima u golemim količinama i oni su tu, paradoksalno, kao posljednja obrana zdravog razuma

Faruk Šehić u svojim pričama prati ratni put elitnog, diverzantskog voda 5. korpusa Armije BiH, koji je djelovao na području Bihaća. Knjiga ‘Pod pritiskom’ je objavljena desetak godina nakon rata, s nužnim odmakom, što joj daje popriličnu dozu uvjerljivosti i autentičnosti. Riječ je o jednoj brutalnoj i depatetiziranoj slici rata

ratnih zločinaca i žrtava. Nakon šoka, kad neimenovana žena na odjelu parfumerije robne kuće prepozna ubojicu svoga muža, prodavačica je tješi sljedećim riječima: “Sve ćemo ih više sretati, što da radimo? Lica žrtava i lica ubojica susrest će se i pogledati još bezbroj puta”. U ovim kratkim rečenicama ispisana je i neka vrsta sramne povijesti postdejtonske Bosne i Hercegovine koja traje sve do danas. Ova priča napisana je 1995., godinama prije nego što su zločinci promovirani u heroje, dok su žrtve konstantno ponižavane. Iz cjelokupnog opusa Marka Martinovića posebno treba izdvojiti naslovnu priču iz zbirke “Gutači žaba”. Riječ je o priči koju bih, ako bih ikad pravio antologiju kratke priče u poratnom razdoblju, uvijek stavio na počasno, čelno mjesto. Ta neobična priča napisana u maniri velikog meksičkog pisca

Juana Rulfa, “oca” latinoameričkog magičnog realizma, započinje sljedećom rečenicom: “Od kada je Andro Dominović prvi put pojeo zelenu gatalinku, njegov susjed i jaran u piću Smajo Musić stalno se trudio da i o njemu pričaju kao o neobičnom i hrabrom svežderu”. Teče, zatim, priča u kojoj je rat tek daleki, pozadinski dekor, iako se tragične sudbine Martinovićevih likova raspliću u ratno vrijeme.

Zbirka priča “Pod pritiskom” debitantska je knjiga Faruka Šehića, pisca rođenog 1970. godine u Bihaću. Riječ je o zbirci kratkih priča čvrsto povezanih likovima, vremenom i mjestom radnje, tako da ne bismo pogriješili kad bismo je okarakterizirali i kao fragmentarni roman. Nastavak na sljedećoj stranici 

Vonneguta ili “Golih i mrtvih” Normana Mailera. U ovom kratkom pregledu napravit ću distinkciju između djelâ koja se bave ratom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Razlog je vrlo jednostavan: rat u Bosni i Hercegovini, za razliku od rata u Hrvatskoj, bio je sveobuhvatan i mnogo intenzivniji, ostavivši iza sebe višestruko više žrtava, što je ostavilo traga i na književnost. Od “prve generacije” pisaca, koja je pisala o ratu u Bosni i Hercegovini, izdvojit ću pet knjiga, i to, što je pomalo zanimljivo, pet zbirki kratkih priča: “Sarajevski Marlboro” (1994.) i “Trojicu za Kartal” (2022.) Miljenka Jergovića, “Pod pritiskom” (2004.) Faruka Šehića i zbirke “Isus u podrumu” (1995.) te “Gutači žaba” (1999.) Marka Martinovića. Započet ću ovaj pregled s Markom Martinovićem (1933. - 2003.), piscem iz Viteza, iz razloga što je Martinović u Hrvatskoj, a i u Bosni i Hercegovini, gotovo nepoznato književno ime, bez obzira na to što je od 1962. pa do pred rat objavio pet knjiga. Iako je njegova debitantska knjiga, “Zvona i tišine” iz 1962., zbirka poezije, Martinović je prvenstveno ostao poznat kao pisac kratkih priča. Radio je u pošti, i u “elitnim” sarajevskim predratnim književnim krugovima bio je poznat kao “onaj poštar iz Viteza”, bez obzira na to što su Alija Isaković i Vitomir Lukić, dva bosanskohercegovačka književna velikana, imali iznimno visoko mišljenje o djelu Marka Martinovića. U svojoj zbirci “Isus u podrumu” Martinović opisuje rat u Lašvanskoj dolini, jednu od najsmrtonosnijih opsada u proteklom ratu. Iz te zbirke posebno treba izdvojiti priču “Ružičasti sapun”, koja na jedan sjajan način progovara o poratnom odnosu

‘Kratki izlet’ (1997.) Ratka Cvetnić je punokrvna ratna proza, i riječ je nesumnjivo o najvažnijem proznom književnom djelu koje govori o ratu u Hrvatskoj

Roman

Šehić u svojim pričama prati ratni put elitnog, diverzantskog voda 5. korpusa Armije BiH, koji je djelovao na području Bihaća. Knjiga je objavljena desetak godina nakon rata, s nužnim odmakom, što joj daje popriličnu dozu uvjerljivosti i autentičnosti.

Riječ je o jednoj brutalnoj i depatetiziranoj slici rata. Šehićevi likovi ginu i ubijaju, pljačkaju leševe, kuće, opijaju se, izazivaju tuče, paradiraju pred ogledalom u krvavoj uniformi skinutoj s mrtvog vojnika... Nadalje, droga i alkohol kruže među njima u golemim količinama, i oni su tu, paradoksalno, kao posljednja obrana zdravog razuma. Šehić tim paradoksom ne govori toliko o likovima, koliko o ratnom vremenu u kojem žive: alkohol i droge tu su jedino sredstvo bijega u bolju, paralelnu stvarnost. Po književnom postupku Šehić je najbliži Babelju i Hemingwayu. Kao u Babeljevoj “Crvenoj konjici”, i kod Šehića se brutalnosti i naturalizam s jedne i fine lirske opservacije s druge strane smjenjuju filmskom brzinom, s razornim učinkom na čitatelja. Na tragu genijalne Babeljeve slike zalazećeg sunca koje podsjeća na odrubljenu glavu, kod Šehića “jugo teše snijeg kao dasku za mrtvački kovčeg”. Ovo nije jedina metafora za pamćenje iz ove knjige. Književnik Mirko Kovač u jednom svom eseju naveo je jedan od načina na koji je Danilo Kiš vrednovao književna djela: izdvojio bi određeni broj metafora iz knjige, izvukao ih iz konteksta i odmjeravao kako funkcioniraju tako ogoljele. Ova sjajna metoda matematički egzaktno i precizno progovara o književnom djelu: lišena konteksta, banalnost djeluje još otužnije, a dobra metafora, okružena razoružavajućom bjelinom papira, ne gubi ništa, čak naprotiv. Kad bi Šehićevu knjigu podvrgli ovoj metodi, s lakoćom bi, vjerujem, prošla “Kišov “test”. Već godinama traje određena mrzovolja oko ratne proze, pogotovo u Hrvatskoj, kako je postala suvišna i nepotrebna. Međutim, u jednoj priči iz ove zbirke postoji sljedeća rečenica, koja progovara ponešto i o tom fenomenu: “O, vi, koji ste preživjeli rat, ostavite svaku nadu da ćete iz njega ikada izići”. Ono što je nekome možda suvišno i nepotrebno, drugima je opsesivna tema kojoj se uvijek iznova vraćaju, bez obzira na književne trendove, po čemu je žanr ratne proze jedinstven. Svojim zbirkama “Sarajevski Marlboro” i “Trojica za Kartal”, zbirke koja je podnaslovljena kao “Sarajevski Marlboro remastered”, Miljenko Jergović kao da zatvara “ratni krug”. Ove dvije zbirke mogu poslužiti i kao indikator autorske evolucije kad je riječ o ovoj vrsti proze, ali i općenito. O tom svom iskustvu Jergović je napisao sljedeće: “Davno sam ‘Sarajevski Marlboro’ pisao. U međuvremenu sve se

u meni i oko mene izmijenilo. Nijedna stanica u tijelu čovjeka koji je tu knjigu napisao danas više ne postoji. Drukčiji svijet u njegovoj je glavi. Moglo bi se reći da se više i ne sjećam tko je on bio”. Zbirka “Sarajevski Marlboro” nastajala je tijekom rata, dakle bez onog nužnog odmaka, što su autoru svojevremeno neki i zamjerali, predstavljajući ovu zbirku kao “ratno svjedočenje”, želeći tako umanjiti njezinu književnu vrijednost. Danas je besmisleno ulaziti u sličnu raspravu. Vrijeme, poput neumoljivog kritičara, stalo je na Jergovićevu stranu, i tu se više ništa drugo nema dodati. O Jergovićevu “Sarajevskom Marlboru”, čija se radnja odvija u opsjednutom Sarajevu, nema smisla pisati, jer je ova knjiga u međuvremenu postala nekom vrstom neupitnog književnog klasika. Ono što još vrijedi spomenuti kad je riječ o ovoj knjizi je to što je njezin autor uspio u nečemu u čemu rijetki uspijevaju, pisati objektivno o ratnim događanjima u kojima je sudjelovao, i to bez famoznog odmaka,

Kod Magdalene Blažević u slučaju romana ‘U kasno ljeto’, čija je pripovjedačica mrtva djevojčica, stvarna žrtva koja je ubijena u jednoj hrvatskoj enklavi tijekom rata, možemo govoriti i o nekoj vrsti mitološkog sjećanja koje je uobličeno u crnu bajku uokvirenu u obrazac antičke tragedije

što je, po mojemu mišljenju, prvenstveno stvar rijetkog književnog talenta. Kad je riječ o “prvoj generaciji” pisaca koji su pisali o ratu u Hrvatskoj, tu ću izdvojiti dva romana: “Ovce od gipsa” (1997.) Jurice Pavičića i “Kratki izlet” (1997.) Ratka Cvetnića. Pavičić u svom romana govori o ubojstvu obitelji Zec u ratnom Zagrebu, o jednom od najmučnijih zločina iz proteklog rata. Riječ je o djelu koje nije

MARIJANA BAŠKARAD

u pravom smislu riječi punokrvna ratna proza, nego o trileru koji propituje jedno društvo u kojemu su moguće i takve devijacije kakva su ubojstva djece. S druge strane, Cvetnićev roman je punokrvna ratna proza, i riječ je nesumnjivo o najvažnijem proznom književnom djelu koje govori o ratu u Hrvatskoj. U tom romanu Cvetnić prati skupinu pripadnika Zbora narodne garde na dubrovačkom ratištu, po čemu ovaj roman pomalo podsjeća na priče Faruka Šehića. Likovi iz Cvetnićeva “Kratkog izleta”, baš kao i Šehićevi likovi, nemaju nikakvih moralnih dilema, i tu je, imajući u vidu vlastito iskustvo, po mojemu mišljenju, Cvetnić autentičan. Naglašena politička korektnost osnovna je slabost Pavičićeva romana, jer on zapravo barata s mirnodopskim modelom u jednom postapokaliptičnom okruženju. Možemo ovdje govoriti zapravo i o natruhama političke korektnosti unutar pojedinih književnih djela, pri čemu je Pavičićev roman primjer politički korektne proze, dok Cvetnić, s druge strane, svjesno tu političku korektnost razbija, prikazujući ljude onakvima kakvi jesu, bez bilo kakvog uljepšavanja. I tu se mogu pozvati na vlastito iskustvo, na ostrašćenost, na svu onu mržnju, i srpsku i hrvatsku i bošnjačku podjednako, koja je ostavila iza sebe potoke krvi. Politička korektnost je nešto što zapravo u ratu ne postoji, i imputirati je naknadno u tkivo teksta daje dojam “papirnatosti”, bez obzira na to što je Pavičićev roman sjajna književnost, koji će shvatiti čitatelji širom svijeta, za razliku možda od Cvetnićeva. Međutim, kad govorimo o autentičnosti, a kad se na ovim prostorima povede riječ o ratnoj prozi, upravo je autentičnost vrhunaravni kriterij, što po mojemu mišljenju ne bi trebala biti. Između književnog i autentičnog, uvijek ću stati na stranu književnog. Međutim, Cvetnić je u svom romanu na sjajan način objedinio oba ova kriterija. Jedini nedostatak Cvetnićeva romana su kvazidnevnički esejistički ulomci, koji nisu jasno odvojeni od ostatka teksta, koji iz današnje perspektive djeluju pomalo potrošeno, bez obzira na pojedine lucidne komentare koji drže vodu i danas. Navest ću tek jedan primjer, kad jedan hrvatski vojnik natjera konobara da stiša ton na televizoru tijekom jednog Tuđmanova govora: “Prije su me takvi skečevi dovodili na samu ivicu gnjeva; viđao sam vojnike koji opsuju pri svakom spominjanju Hadezea, Tuđmanove postere koji služe za igru pikada, a ono što bi me razjedilo, bila je statistički prilično utemeljena pretpostavka da su većina tih skrnavitelja bili upravo Hadezeovi glasači i da je sva njihova demonstrativnost bila tek igra koja im je valjda trebala pomoći da se pomire s određenom nelagodom vlastitog opredjeljenja”. Ono što je zajedničko i Pavičićevu i Cvetnićevu romanu je plošna slika rata u Bosni i Hercegovini, kakva je dominirala u hrvatskoj književnosti, a koja se zadržala i do danas, gdje je cijeli taj rat sveden na Mostar i Sarajevo. Za razliku od Pavičića, Cvetnić je i ovdje na trenutke lucidan i, što je zanimljivo, to je jedini segment njegova romana u kojemu je politički korektan, u skladu sa slikom koja je o tom ratu nastala na lijevom ideološkom polju, a koja se naslanjala na bošnjačku ratnu propagandu, u kojoj su bosanskohercegovački Srbi i Hrvati bili jedini i isključivi

“negativci”, kao i na poratno djelovanje profesionalnih sarajevskih književnih “antifašista” koji su u hrvatskoj javnosti počesto bili jedina mjera stvari, iako se radilo o piscima mizernih dometa. Ona sufijska misao, “Kaplja u moru - more u kaplji”, koja je primjenjiva na Hrvatsku, u Bosni i Hercegovini ne vrijedi. Karakter rata u Bosni i Hercegovini nije moguće svesti na Mostar i Sarajevo, jer se on mijenjao od mjesta do mjesta, ovisno od toga tko je na pojedinom teritoriju činio većinu stanovništva, što je unaprijed odredilo i poziciju zločinca i žrtve. Riječ je o “tri kaplje” koje opisuju tri odvojena “mora” između kojih gotovo da više ne postoje tjesnaci, o čemu uostalom svjedoče Martinovićeve i Šehićeva knjiga. Kad je riječ o uvjetno rečeno “drugoj generaciji” autora ratne proze, poslužit ću se jednim izrazom bosanskohercegovačkog publiciste Tarika Haverića, autora “Kritike bosankog uma”, jedne od najvažnijih knjiga objavljenih u Bosni i Hercegovini od rata pa naovamo. U jednom svom tekstu, pišući o Dervišu Sušiću - velikom bosanskohercegovačkom piscu, o njegovu romanu “Tale”, čija se radnja odvija krajem Drugog svjetskog rata i odmah nakon njega, i bilješkama uz taj roman koje su objavljene pod naslovom “Parergon”, koji su nastali na osnovu vlastitog autorova iskustva i s odmakom od dva desetljeća - Tarik Haverić piše kako svako vraćanje u prošlost i spominjanje rata i poraća podrazumijeva “vremensku distancu i subjektivnu distorziju”.

‘Cirkus Columbia’ Ivice Đikića jedan je markezovskobulgakovljevski komplot čija se radnji odvija u Duvnu uoči rata

SANRDA

Nastavak na sljedećoj stranici 

Meni daleko najzanimljiviji period rata - koji sam obradio u svom romanu ‘Psi i klaunovi’, više kao svojevrsni odgovor samome sebi, da najprije u vlastitoj glavi posložim određene stvari imajući u vidu posljedice do kojih su dovele - onaj je kaotični period uoči rata, onih nekoliko mjeseci predapokalipse

Imajući ovo u vidu, zanimljivo je u kojem smjeru idu pojedine autorske “distorzije”, ako uzmemo u obzir da je riječ o djelima nastalima na osnovu vlastitog iskustva i svjedočenja, a u većini slučajeva je riječ o tome. Puno je zanimljiviji, čini mi se, ovaj drugi pripovjedački model, gdje imamo dvostruku “subjektivnu distorziju”, onu pripovjedačevu i onu “svjedokovu”. Kod Magdalene Blažević u slučaju romana “U kasno ljeto”, čija je pripovjedačica mrtva djevojčica, stvarna žrtva koja je ubijena u jednoj hrvatskoj enklavi tijekom rata, možemo govoriti i o nekoj vrsti mitološkog sjećanja koje je uobličeno u crnu bajku uokvirenu u obrazac antičke tragedije. Najzanimljiviji je u tom smislu roman “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine, u kojemu je slična vremenska distorzija dala potpuno drugačiji krajnji rezultat. Riječ je o romanu visokog ritma i realističkog prosedea, duboko uronjenog u ratnu stvarnost Sarajeva. Drugi karakterističan primjer te “dvostruke distorzije”, nastale na osnovu autorskih sjećanja i “svjedočenja”, predstavlja iznimni književno-publicistički hibrid Glorije Lujanović “Srce zemlje”. Zanimljivo je usporediti ova tri djela koja su nastala na osnovu sličnog iskustva, a žanrovski su među sobom potpuno različita. U kontekst djela koja su nastala s višedesetljetnim odmakom treba još spomenuti roman “Tvornica Hrvata” Nebojše Lujanovića, koji je objavljen 2023. godine, koji je jedinstveni tip uvjetno rečeno ratne proze, u kojemu se miješaju odrastanje u progonstvu i opsesivno praćenje ratnih vijesti rata na televiziji i medijima, te preko iskaza “svjedoka” koji bježeći iz Lašvanske doline na Zapad prolaze kroz Zagreb. Lujanovićev roman je važan još po jednom segmentu: mislim da ne postoji književno djelo koje na tako dobar način progovara o identitetu bosanskih Hrvata, i to preko infantilnog pripovjedača, što cijelom tom kompleksu daje jedan pomalo tragikomičan sukus.

Meni daleko najzanimljiviji period rata - koji sam obradio u svom romanu “Psi i klaunovi”, više kao svojevrsni odgovor samome sebi, da najprije u vlastitoj glavi posložim određene stvari imajući u vidu posljedice do kojih su dovele - onaj je kaotični period uoči rata, onih nekoliko mjeseci predapokalipse, što je pogotovo karakteristično za Bosnu i Hercegovinu, gdje je taj period trajao od početka rata u Hrvatskoj, kad je kod ljudi jačala svijest o tome kako je rat neizbježan. Riječ je o jednom poznatom fenomenu, koji bismo mogli onako kamijevski

nazvati i “buđenjem štakora”. U tu nišu, kao najvažnije djelo tog tipa na ovim prostorima, treba spomenuti roman “U potpalublju” srpskog pisca Vladimira Arsenijevića, a kad je riječ o Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, spomenut ću tek jedan izniman roman, “Cirkus Columbiju” Ivice Đikića, jedan markezovsko-bulgakovljevski komplot čija se radnji odvija u Duvnu uoči rata. Koliko je rat iz autorske perspektive postao i neka vrsta opsesije? Jedno vrlo važno pitanje kad je riječ o ovoj temi. Možda i najvažnije? Pokušat ću na to pitanje odgovoriti iz vlastite perspektive. Pišući “Izgaranje” uvjerio sam sâm sebe kako je to moja posljednja knjiga o ratu. Međutim, u međuvremenu sam započeo i završio jedan kratki roman (“Čovjek koji je iz magle došao”), koji započinje u ratu, a završava u današnje vrijeme, što je i svojevrsna potvrda one teze iz spomenute priče Faruka Šehića kako rat i u stvarnom i u “književnom” životu trajno obilježi svakog čovjeka, tako da je “posljednja knjiga o ratu” običan mit, a ujedno i neka vrsta plahog i nijemog samozavaravanja.

SLUŠATE LI PLANETOPIJIN PODCAST?

Već tri sezone Planetopijin podcast donosi vam inspirativne razgovore s domaćim i stranim autorima, ilustratorima, prevoditeljima i brojnim stručnjacima o knjigama i čitanju.

Razgovaramo o psihološkim, ekološkim i aktualnim temama, holističkom zdravlju, roditeljstvu, filozofiji, poeziji – svemu što hrani um i dušu.

Pridružite nam se u eteru!

SLUŠAJTE NAS NA

Iako konkurencija za onoga tko je porodio 20. stoljeće nije mala,

ČITAVO 20. STOLJEĆE ZRCALI SE U BIOGRAFIJI BENITA MUSSOLINIJA

Antonio Scurati u drugom biografskom romanu - bit će ih četiri, iako moram priznati da ne vidim kako će mu uspjeti ispričati tu priču u samo četiri romana jer najzanimljivije tek slijedi - o Benitu Mussoliniju uspješno spaja povijesne činjenice, policijske izvještaje, privatna pisma, prisluškivane razgovore, novinske članke i stranačke brošure s umjetnošću pisanja velikog romana

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

Nastavak na sljedećoj stranici 

“Čovjek uvijek zamišlja da kraj mora doći uz glasan prasak. Zatim, kad dođe, shvatiš da ljudi i svjetovi umiru uz prigušen jauk, nešto vrlo nalik na cvilež. Sjednica Zastupničkog doma 8. prosinca, posljednja u XXVIII. sazivu, dakle posljednja u demokratski izabranom Parlamentu, završila je bez ijedne svađe, prosvjeda, čak i male, ali žilave simbolične geste. Nestala je poput najobičnije tekuće administracije.” “M. Čovjek providnosti”, Antonio Scurati

Tako je, u tišini, bez protesta i bez glasa, rođena totalitarna, fašistička Italija u kojima svu vlast u rukama drži Benito Mussolini. U tišini i uz dosadu.

Sjednicu prije, kad je izglasavan (a zbog goleme fašističke većine znalo se kako će glasovanje završiti) novi izborni zakon prema kojem neće biti ni stranaka, osim fašističke, niti imena koje će se birati, nego samo “da” ili “ne” podrške režimu, u parlamentu, u kojem je još postojao privid višestranačja, Giovanni Giolitti, peterostruki talijanski premijer, zastupnik s najviše staža, ugledni dvometraš, izašao je na govornicu s jalovim protestom liberalne demokracije, odbijanjem da glasa za zakon koji će je ukinuti. Ne nije to bio nadahnuti ciceronski govor, da ostanemo na tlu Rima, nego više hladno konstatiranje stanja i odbijanje da se u njemu sudjeluje. Ako se već ne može spriječiti. Nitko ga, ustvari, osim jednog od Mussolinijevih rasova, odanih fašističkih fanatika, nije ni slušao. A i taj ras, Achille Starace mu je ime, umjesto da replicira gromoglasnim nizom parola, optužbi i prijetnji, na Duceov mig je zašutio i mirno se spustio u zastupničku klupu. Ostali parlamentarci više-manje su zijevali. Potpuna totalitaristička država rođena je uz glasno zijevanje i dosadu, a ne u čeliku i krvi.

Uzgred budi rečeno, na te je “izbore” izašlo devet milijuna od 9,5 milijuna Talijana s pravom glasa. I samo ih je 135.761 reklo “ne”.

U ciničnom govoru uoči “izbora”

Duce je demokraciju koja nestaje i rađa totalitarizam perverzno, kao što to čine svi totalitarni režimi, izvrnuo na uzvišenu stvar - glasa se za ideju, ne za ljude. Točnije: “Nakon što je nestao čitav žalostan niz prijevara, smicalica i nasilja koji je do jučer neizbježno pratio takozvane izborne bitke, odjednom su uzvišeni sami izbori. Glasa se za ideju, za režim, ne za ljude”. Već u tom trenutku, i prije samog “da” na izborima, Benito Mussolini je apsolutni gospodar Italije, premijer, ujedno i ministar najvažnijih ministarstava, šef

Mussoliniju je silazio među mase i skidao se gol do pasa ili u kupaće gaće poput pop zvijezde, kao playboy letio avionom (upravljajući njime) na političke skupove, jurio u sportskim automobilima, razbijao sve institucije i zakone da ih podvrgne vlastitoj vlasti i nadasve svugdje ostavljao krvavi trag zločina

stranke unutar koje i ne postoji ičija volja osim njegove. Njegova volja vlada Italijom, uz malu formalnost kralja Vittorija Emanuelea III. kao suverena, ali i to će uskoro postati i manje od puke formalnosti.

Antonio Scurati u drugom biografskom romanu - bit će ih četiri, iako moram priznati da ne vidim kako će mu uspjeti ispričati tu priču u samo četiri romana jer najzanimljivije tek slijedi - o Benitu Mussoliniju uspješno spaja povijesne činjenice, policijske izvještaje, privatna pisma, prisluškivane razgovore, novinske članke i stranačke brošure s umjetnošću pisanja velikog romana.

M. Dijete svojega

vremena Antonio Scurati, Fraktura. Prijevod: Ana Badurina

Strogo se držeći povijesnih podataka kojima, umjesto hladnih dokumenata, dodaje ono što povijest čini važnom - priču. Drugi dio, bolje reći drugi roman, nazvan je “M. Čovjek providnosti”. Tako je, naime, Mussolinija, nakon što je sklopio sporazum s Vatikanom koji je odbijao priznati postojanje Italije (i platio ga milijardama), nazvao praški nadbiskup, a kasnije je to pred studentima bogoslovije ponovio i sam papa Pio XI. Dobar naziv za roman, iako možda i nije najvažnija stvar koja se dogodila između 1925. i 1932., razdoblja o kojemu u “M. Čovjeku providnosti” Scurati piše. A i taj čovjek providnosti, što i praški nadbiskup i svi u Vatikanu znaju, već ima ruke u krvi do laktova, od pokolja s upotrebom bojnih plinova u Libiji do noćnih pohoda fašista na sjedišta političkih protivnika, njihovih obitelji, naručenih ubojstava opozicionara... Ali nije to ni netočan naziv, možda je i najbolji, jer upravo u tom razdoblju Benito Mussolini

grabi potpunu vlast upravljanja životima svih. Prethodni roman naslova “M. Dijete svog vremena”, opet odličan naslov, na engleskom zvuči nešto bolje “M. Son of the Century”. Iako sin, možda nije najbolji naziv.

“Jednog dana ljudi će reći da sam porodio 20. stoljeće”, navodne su riječi Jacka Trbosjeka, doduše više temeljene na pop kulturi, nego povijesnim činjenicama (zaboga, pa ni ne zna se tko je bio Jack Trbosjek, a u njegovim pismima novinama i policiji, čija je autentičnost također prilično upitna, tog citata ionako nema). Ali ista rečenica i sva njena značenja mogla bi se pripisati i Mussoliniju - on je uveo neviđeno nasilje umjesto ikakve ideologije u politiku, on je ubio demokraciju i uveo totalitarizam, on je silazio među mase i skidao se gol do pasa ili u kupaće gaće poput pop zvijezde, kao playboy letio avionom (upravljajući njime) na političke skupove, jurio u sportskim automobilima, razbijao sve institucije i zakone da ih podvrgne vlastitoj vlasti i nadasve svugdje ostavljao krvavi trag zločina. Upravo onako kako će 20. stoljeće, do samoga njegova kraja, izgledati. Iako konkurencija za onoga tko je porodio 20. stoljeće nije mala. Ako smijem iznijeti svoj skromni sudako je 20. stoljeće, ustvari, počelo Prvim svjetskim ratom, a i sam Mussolini i svi njegovi suborci i protivnici formirali su se u Prvom svjetskom ratu, kao i sve ili gotovo sve europske i svjetske ličnosti i protagonisti Drugog i Hladnog rata (od Hitlera, Churchilla, Roosevelta, Staljina, Hruščova, pa do Tita i Ho-Ši-Mina), pa ako je Prvi svjetski rat otac 20. stoljeća, onda su 20. stoljeće i sve njegove užase porodili meci Gavrila Principa u Sarajevu. Kako god bilo, čitavo 20. stoljeće zrcali se u Mussolinijevoj biografiji, iako se može postaviti pitanje zašto Scurati, jedan od najboljih svjetskih pisaca (toplo preporučujem roman “Dijete koje je sanjalo kraj svijeta”), piše biografiju jednog tiranina i zločinca? Na to pitanje nemam odgovora, osim da bi u hladnoj i činjeničnoj povijesti mnogo toga što Scurati iznosi ostalo prešućeno i zaboravljeno. A samim time i nama manje važno. Jer bio Duce “Čovjek providnosti” ili “Dijete svog vremena”, porodničar 20. stoljeća, ono što sa stranica knjige svakog, pa i najbenevolentnijeg čitatelja, može zgroziti i šokirati su paralele sa sadašnjosti, gotovo identična argumentiranja po forumima mržnje i paranoje, gotovo ista rješenja za slične situacije, isti karakteri i slična magična privlačnost zla sakrivena plaštem običnosti. Prepoznatljivi znakovi istog vremena koje u trenutku nepažnje, slabosti, zijevanja i dosade može postati jednako zlokobno. A tu je i ta neviđena, gotovo, erotska žudnja za nekakvim diktatorom koji će skršiti sva ta dosadna pravila i regule. Nategnuto? Hm, niste primijetili one koji se dive Putinu, plješću Erdoganu,

slave Orbana, žale za Trumpom i dive se učinkovitosti Kine i Xija Jinpinga. Ili se i sami uhvatite kako vam godi Putinov video u kojem pere direktore koji nisu isplatili plaće radnicima i tjera ih da potpišu pojma nemam što? E, pa sve to, i još nekoliko trikova u torbi, izmislio je Duce.

M. Čovjek providnosti

Antonio Scurati, Fraktura. Prijevod: Ana Badurina

Ali ima još jedna stvar koja je naizgled nebitna, ali je važna. Talijanski fašizam i totalitarizam ostao je nekako zaboravljen pred groznijim nacističkim zločinima. A policijska država koju je stvorio Duce nekako se čini kao komična verzija totalitarnog sovjetskog sustava. Duce je, s vremenom, djelomično postao tek neki karikaturalni lik koji nadima prsni koš i napuhuje obraze u smiješnoj operetnoj uniformi s perjem na kapi. A talijanski fašizam, doduše zahvaljujući i nevjerojatnom nizu izgubljenih bitaka, kao neka neslana, ali ipak smiješna šala. Dapače, gotovo da se danas čini, a vjerujem da mnogi to i misle, da je Italija bila dio velike i pobjedničke antifašističke koalicije. Čast talijanskim partizanima, ali da su izumitelji fašizma bili dio antifašističke koalicije? Koji apsurd. Nama na ovim prostorima taj lakonski odnos prema talijanskoj ulozi u Drugom svjetskom ratu i crnoj ideologiji ne bi trebao biti nimalo smiješan, a još manje zaboravljen. Iako se to ne spominje u razdoblju kojim se “M. Čovjek providnosti” bavi, Istra i dio Dalmacije su okupirani, hrvatska i slovenska prezimena se talijaniziraju, a talijanski karabinjeri pucaju na školsku djecu koja na izletu pjevaju pjesme na hrvatskom.

Još su donekle ostali u kolektivnom svjetskom sjećanju masovna upotreba plina, plinskih bombi, iperita, točnije protiv libijskih pobunjenika. Ali potpuno su zaboravljeni koncentracijski logori, koji doduše nisu tvornice smrti, ali u kojima pate deseci tisuća deportiranih plemena iz pustinje, u kojima se redovito siluje, vješa, ubija glađu...

Nimalo to nije operetno i komično.

Iako se Scurati bavi čovjekom, istovremeno se bavi vremenom, svim važnim i nevažnim likovima koji ga okružuju i nastanjuju vrijeme, nastojeći, iako je riječ o biografskom romanu, a ne o biografiji, pravedno iznijeti sve strane, osobito strane žrtava. Nastoji i popuniti prazninu koja nastaje nakon pitanja kako se to sve dovraga moglo dogoditi? A na ta pitanja Scurati ne daje jednoznačne odgovore, on samo priča priču, s beskrajno mnogo detalja, a ta priča odgovorit će na većinu pitanja. Nažalost, ta priča postavit će i mnoga pitanja koja neće biti nimalo laka ni za koga da na njih odgovori.

Lakoća kojom se nižu sve te sudbine, svi ti propali atentatori, rashodovane ljubavnice, odbačeni suradnici, slučajni suputnici, diktatorove žrtve, Scuratijeva je vještina kojom roman, priču, izdiže iznad same povijesti. Čini je životnijom, jasnijom i bližom nama danas.

OLIVER

ĆE PONOVNO PLOVITI DO VELE LUKE

Najveći glazbenik među pjevačima i najveći pjevač među glazbenicima dobio je svoj brod. Brod ‘Oliver’ povezivat će Oliverov rodni Split s njegovom voljenom Velom Lukom

Piše: 24CONTENTHAUS

Jadrolinija, žila kucavica hrvatskog dijela jadranske obale, već više od sedam desetljeća ima nezamjenjivu ulogu u životu stanovnika otoka, u njihovoj povezanosti s kopnom te razvoju gospodarstva i turizma. Osim svoje važne pozicije u životu lokalnog stanovništva, Jadrolinija posjetiteljima iz cijelog svijeta otvara put prema ljepotama jadranske obale te tako aktivno sudjeluje u kreiranju hrvatske turističke ponude. Izvršavajući svoje važne zadaće, Jadrolinija preveze 12 milijuna putnika te više od 3,5 milijuna vozila na velikoj bijeloj floti. Kako bi se ovaj impozantan broj putnika i vozila prevezao, potrebna je raznolika i mnogobrojna flota, zbog čega se u nju neprestano ulaže. Tako je u 2023. godini floti priključeno čak pet novonabavljenih brodovadva katamarana, jedan putnički brod i dva trajekta. Jedan od tih trajekata namijenjen je liniji splitskog plovnog područja Split – Vela Luka – Ubli te se njegovo uključivanje u pomorski promet očekuje do početka sezone.

Hrvatskoj glazbenoj uniji Split baš je za oko zapeo trajekt za Velu Luku, posljednje počivalište legendarnog Olivera Dragojevića. Na inicijativu predsjednika unije, Tomislava Mrduljaša, HGU Split predložio je da se novi brod u floti Jadrolinije koji će ploviti na relaciji Split - Vela Luka - Split nazove “Oliver Dragojević” ili samo “Oliver”. - Bio je običan veliki čovjek koji je pjesmom ušao u naše domove i postao članom naših obitelji, postao nam znancem. Najveći glazbenik među pjevačima i najveći pjevač među glazbenicima, iscjelitelj pjesmom za sva raspoloženja i svačiju dušu, čovjek čija se pjesma prihvaćala kao terapija. Oliver je za života ostavio neizbrisiv ‘trag u beskraju’. Ponosno sačuvajmo uspomenu na velikog umjetnika čije su pjesme spajale svijet i brisale granice te ugostimo brojne prijatelje, domaće i strane turiste na brodu koji će nositi Oliverovo ime. Pokažimo svima da cijenimo naše najveće umjetnike koji su stvarali našu glazbeno-kulturnu baštinu i kolika je bila njihova ljubav prema moru i domovini. Što bi bilo prirodnije nego jedan brod nazvati imenom ‘čovika od mora’. Budimo ponosni na to što nam je ostavio na čuvanje, to što smo ima-

li sreću poznavati ga i živjeti u ‘njegovu vremenu’. Zajedno zaplovimo brodom ‘Oliver’ u muzej Olivera i Dane Olivera u njegovoj Veloj Luci - napisali su iz Izvršnog odbora HGU Split te su svoj prijedlog Jadroliniji i detaljnije pojasnili.

Kako su rekli, Oliver je bio “običan veliki čovjek koji je pjesmom ušao u naše domove i postao članom naših obitelji, postao nam znancem”.

Jadroliniji nije dugo trebalo da donese odluku koja je usrećila obitelj Olivera Dragojevića, njegove obožavatelje i cijelu naciju. Jadrolinija je službeno prihvatila prijedlog da se brod zove “Oliver”. Trajekt, koji je prvotno imenovan ‘’Vela Luka”, povezivat će Oliverov rodni Split s njegovom voljenom Velom Lukom. Jadrolinija je ovim potezom htjela odati počast pjesniku koji je svojim glasom i notama opjevao more i Dalmaciju.

- Ovaj je glazbenik svojom glazbom dodirnuo cijelu Hrvatsku, a posebice su za njega vezani oni koji od mora i uz more žive. Na svoj je posljednji počinak ispraćen 2018. godine upravo katamaranom Jadrolinije, a na ovaj mu se način iskazuje počast kakvu je zaslužio. Za Olivera nisu kipovi i statue - ono što je on disao i živio bili su ljubav, more, brodovi,

Jadroliniji nije dugo trebalo da donese odluku, koja je učinila sretnim obitelj Olivera Dragojevića, njegovo obožavatelje i cijelu naciju

otoci i glazba. Jadrolinijom će tako Oliver ponovno ploviti prema svojoj Veloj Luci, ostavljajući Trag u beskraju na bijeloj floti. Pratnja će mu biti Galeb, a svakodnevno doticanje Rive Ispod sunca zlatnoga i Voljene vale odaju pjesničku besmrtnost ovom simboličnom činu kakvu Oliver zaslužuje - istaknuli su iz Jadrolinije.

Napominju da će se trajekt “Oliver” uključiti u liniju do početka sezone te kako vjeruju da će, osim maritimnim sposobnostima, kojima će podignuti kvalitetu usluge, putnike svakog dana ispunjavati ponosom i sjećanjima na Olivera.

Obitelj Dragojević odmah je podržala ideju.

- To je čovjek zaslužio i nema dalje rasprave. Nikakav trg, aerodrom, idealno je što se brod zove ‘Oliver’ - rekao je Oliverov nećak Petar Dragojević.

Senko Karuza

TECI SAVO, SAMO TECI

Nema radosti u buđenju, odavno je to već tako. Otkad živim sam, jutarnja tišina me izluđuje. Prevrtanje i lješkarenje u krevetu, neko prepuštanje maštarijama ne dolazi u obzir, nedostaje lijepih slika u mojoj glavi, polovile su ih guste mreže očaja i nemoći koju god stranicu okrenem. Uvlačim se u papuče, svaki put pomislim kako su one sastavni dio staračkog doma, bolesti, ili jednostavno zone gdje prestaje svako životno uzbuđenje, mrzovoljno se vučem prema zahodu, vadim svoje crijevo jednom rukom, drugom se naslanjam na zid i puštam taj jutarnji mlaz, neposlušan i jadan, trudeći se da ovoga puta, kao i svakog drugog, uostalom, ne popišam pločice pored školjke, koje ću kasnije morati obrisati krpom koja samo za to stoji zbijena na podu. Dižem pogled prema plafonu i uvlačim ga u gaćice, možda bih se smilovao i ohrabrio ga da nije izgubio ime. Odmičem se i gledam štetu koju sam napravio, da li je ovoga puta više ili manje kapljica, uvijek isto, očekivano. Mičem ih od svojih očiju plavom krpom, ali one ostaju kao svjedoci u njoj, ne možeš se toga tek tako riješiti, živjet će svoj zagrobni život još neko vrijeme na ovom svijetu, uživajući u svojim mirisima.

U kuhinji je grobna tišina, ništa nije ostalo od sinoćnjeg žamora, navijačkih pjesama i uzbuđenog glasa sportskog novinara koje je televizija velikodušno nudila cjelokupnom prostoru stana. Ustajali miris od čikova i piva podebljava tu prijeteću filmsku sliku, očima kao kamerom kružim detaljima koji svakoga mogu rastužiti. Prije nego što ću složiti sebi doručak, jaja na oko i ostatke svega što nađem u frižideru, rezignirano sjednem za stol, laktom odgurnem ostatke sinoćnje lude zabave koju sam izveo kao neki performans, potpuno sam i bez svjedoka, okružen limenkama piva i ćevapima u lepinji koje mi je, u trenutku kad sam to poželio, hitro i sa kiselim osmjehom dostavio tamnoputi Nepalac. Ajvar, kapula, kajmak. Ali nije se imalo šta slaviti, naši su izgubili, pola spize je ostalo razbacano po stolu, zaliveno pivom koje je poskočilo i izgubilo ravnotežu uslijed snažnog udarca pesnicom po lepinji što je rastrgana čekala u bijelom stiroporu. Da su kojim slučajem moja djeca i žena bili tu, da su još živjeli sa mnom, ovo se ne bi dogodilo. Oni bi dobili priču za laku noć, poljubac, poljubio bih i ženu prije nego što bi se povukla u našu sobu i pod malom lampom na minijaturnom stoliću u kutu do vrata, utonula u tihi svijet svojih prijevoda. Ne bih bio onako glasan, jer u takvoj samoći ne bih bio sam. Ne bih radio stvari koje sada radim. Bio bih netko drugi, puno mi draži, makar nije sve tako bajno, možda me upravo radi tog drugog napustila. Ne znam gdje sam zakazao i u kojem trenutku, od žene je to uvijek teško izvući, moraš završiti kriminalistiku, forenziku, štajaznam. Djeca su mala, tek dogodine će u školu, stalno su doma radi neke upale, nekog virusa, zar ne bi bilo prirodnije da zimu provedu u Splitu kod njenih, stan velik, roditelji slobodni, još nisu postali djeca. Tamo može više prevoditi, više zaraditi, više biti s djecom, više na zraku, više na ulici, više na moru. A mene više nema, pomislio sam tada, ali tko će se suprotstaviti ženi koja brzo, tečno i sigurno izgovara rečenice. Jednostavno ti usadi što ćeš misliti, mislio ti ili ne.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Ispočetka sam je posjećivao nekih vikenda, kad bi mi posao to dopustio, ne radi djece, radi nje, ali stan je bio velik i uvijek je imao tu jednu sobu viška u kojoj joj ne bih smetao u prevođenju, mogu ostati koliko me volja, gotovo živjeti, prostora kao u priči. Ne moramo se ni viđati, pomislih za tim ručkom, naslonjen na taj prijedlog i pomirljivo odobravanje djece, roditelja, Splita, mora i svih otoka koji su se mogli vidjeti u daljini. Širok je to bio zagrljaj, odmah sam se izgubio u njemu, nije se znalo tko koga grli, a tko koga jebe. Trenutno me mučilo da li stiropor sa mesom, lepinjom, prilozima i pivom ide u miješani otpad ili u plastiku. I koliki uopće udjel nečistoće može imati otpad da bi bio čist? Što će biti sa nama i sa našom djecom ako ne budemo odvajali, reciklirali, znali kako se spasiti? Sada bih djeci sa lakoćom objasnio gdje što ide, u koju kantu ovo, u koju ono, zajedno bi se kao u igri radovali što to možemo učiniti, što je svijet u našim rukama i mi ga samo moramo čvrsto držati, ali sebi to ne mogu nikako objasniti, ajvar, kapula, kajmak, nered, kamo to ide? Neke stvari je nemoguće objasniti, makar sve znamo o njima.

sada rado prošetale tim zelenim grobljem i nahranile se dodatnim crnilom, ne treba mi to sada, sada kad Sava teče uzvodno. Sa osmjehom ulazim u kuhinju, zahvalan što je malo živnula, puštam joj radio, mojoj najdražoj, jedinoj kuhinji.

Senko Karuza (Split, 1957.) objavljivao u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Dnevniku (Ljubljana). Uvrštavan u različite antologije, preglede i izbore kratkih priča, prevođen na strane jezike, nastupao na više domaćih i stranih festivala. Osnivač neformalnog Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima. Dobitnik nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju zbirku pjesama ‘Nestajanje’ (MeandarMedia, 2020.). Objavio knjigu kratkih priča ‘Busbuskalai’ (1997.), ‘Ima li života prije smrti’ (2005.), te ‘Tri krokodila’ (2005.) i ‘Kamara obscura’ (2010.).

Mrtvilo je prekinuo zvuk mobitela, osnovna postavka. Maja, moja žena, još je moja žena, iako smo razdvojeni, sigurno je nešto sa djecom. Halo, kaže, šta se to gore događa, strah joj je u glasu, makar je daleko od toga događaja. Kako to misliš, pitam, šta se ima događati? Znači ne znaš, još nisi čuo, a možda je to onda neki fejk. Kakav fejk, pitam? Pa to, ta vijest da Sava od sinoć teče uzvodno. Dižem se i otvaram vrata balkona, gledam ljude dolje na Trešnjevačkom placu, sve govori da Sava teče normalno. Ovdje se ništa ne vidi, kažem u aparat, sve je normalno. Ma odakle se to ništa ne vidi, gdje si, vidiš li Savu, pita. Ne vidim Savu, ali valjda se ovi ljudi dolje ne bi ponašali kao da nije ništa, kažem. Pa ne možeš tu ništa, nitko tu ne može ništa, upali radio pa će ti sve biti jasno, teorije su razne, ali najviše govore o ekologiji, o globalnom poremećaju. Čekaj, kažem, želiš reći da rijeke u cijelom svijetu teku uzvodno, jedva sam suzdržao smijeh? Ma ne, zasad samo kod nas. A more je o kej, pitam? Da kaže, možda malo ljutito, more je zasad o kej, ali daj, upali nešto, poslušaj, pa se kasnije čujemo. Bog. Bog. Bez pusa. Jesen, kako volim jesen u gradu. Šteta što su mirisi zrelog voća koji bi mogli sa Placa dopirati do ovog balkona, izgubljeni u mirisima pečenih pilića i bunceka koji kuljaju iz širokih aluminijskih dimnjaka. I to je u neku ruku mrtva priroda. Obuzdavam misli koje bi

Deset minuta je dovoljno da shvatim da se stvarno nešto događa, neka dramatika, dopisnici iz cijeloga svijeta, struka, znanost, novinari u ubrzanom hodu, uzbuđeni jer su pomagači u rasvjetljavanju enigme. Redaju se, što je slijedeće, pitaju se, pitaju druge koji bi mogli znati odgovore, ali nitko ne zna točno o čemu se radi i kako je to moguće. Što je sa Dunavom, utiče li on sada u Savu, prazne li se pritoke, gdje su poplave, gdje je logika, kako je moguće da se poremeti dio cjeline i da to uopće ne utječe na cjelinu? Sve drugo je normalno, kao što je uvijek i bilo, odgovaraju ljudi sa terena i stvari se dodatno kompliciraju, mistika donosi strah, ali tek nakon muzičkog broja. U dva poteza skupim sa stola sav miješani komunalni otpad u crnu kesu, čvrsto je vežem i odložim u hodnik pored ulaznih vrata. Smeće za van. Na tavu izlijem žlicu maslinjaka što su mi ga njeni uvalili prošli put kad smo se vidjeli, na hladno razbijem dva domaća jaja sa placa, upalim plin na štednjaku, položim je na njega i čekam kad će se bjelanjak početi bijeliti, a kad se i to civilizacijsko čudo odigra pred mojim očima, grabim žlicom vrelo ulje i zalijevam brdovite žumanjke. Papar, sol, gotovo. Sava sada može teći i uzbrdo, ako želi, zašto je ne bi neka pijavica mogla malo razbuditi, pokazati da ne mora uvijek teći tamo gdje je jednom zacrtala. Čudno je kako je ljudska mašta uvijek korak iza maštovitosti prirode, na njenoj sisi raste i uobražava.

Nakon što sam košarkaškom spretnošću ubacio smeće u zeleni kontejner, neko vrijeme sam se dvoumio da li da odšetam do nasipa i tamo se čudim fenomenu, ili da ipak, jer bila je subota, potegnem do trga, sjednem s prijateljima na kavu i onda se, sigurno će to svi željeti kad na špici zamre život, zajedno dovezemo do Save. Na Savskoj je već bio košmar, sirene, policija, vatrogasci, hitna pomoć, jurcali su u svim smjerovima, kao da je smak svijeta u pitanju. Nisam se dao smesti, moj subotnji ritam bio je svetinja, a poslije kako bude. Neki ljudi koje sam susretao na putu djelovali su zabrinuto, vjerojatno su čuli mnogo više vijesti od mene, ali nisam mogao vidjeti nekoga tko je nešto pouzdano znao, taj bi se drugačije ponašao. Zna se kako se ponaša čovjek

koji zna, zaustavio bi te i uputio u pravom smjeru, ne bi te pustio da lutaš i blejiš okolo kao ovca.

Maja se opet javlja, pita gdje sam, znam li nešto više, boji se. Sve je o kej kažem, ne brini, za sada samo teče uzvodno. Muk. Koji si ti jadnik, kaže, i više se ništa ne čuje iz Splita.

Bogovićeva je krcata putnicima, poput divovskog kruzera usidrenog u centru, prometuju čizmice i torbice u svim smjerovima i u svim sumornim jesenskim bojama, unatoč suncu, unatoč velikim promjenama koje su pred vratima, dole pod nasipom. Ali trenutna luka velikih avanturista na tom zajedničkom brodu je sada ovdje, nema toga Boga ni te Prirodne Sile koja ga može skrenuti sa kursa. Tako je upisano u ponudi i tako se priliči ponašati platišama za čiji stol sam sjeo i naručio kratku, bez ičega. Tu su me temeljito informirali, makar nisu ništa znali poviše onoga što su čuli, uostalom, nisu još ni vidjeli. Na osnovu onoga što su mi ispričali, svi su trebali izgledati bar malo zabrinutije, ali možda skačem pred rudu, sigurno će biti tako čim završi ova lakrdija na Špici i otvori se nešto prostora za očevid. Ispijam svoju kavu i opraštam se sa svojim društvom, vidimo se kasnije, dolje na nasipu. Krećem u suprotnom smjeru, prema Trgu, u namjeri da napravim što duži krug i da u toj šetnji razbistrim glavu, temeljito razmislim o posljedicama, da Savi dođem spreman, možda malo drugačiji od običnog znatiželjnika. Kupujem cigarete na kiosku i gledam prema Dolcu, danas ću preskočiti tu lijepu jutarnju ceremoniju obilaska

seks, ponavljala je, tješila, držala uz sebe rijetkim petcima. O, kako sam htio da nije tako, kako bih još i danas htio da to nije tako. Ali tako je, ne mogu tu ništa, tako je mislila ona čije mišljenje moram poštivati. Tada je još Sava tekla nizvodno.

Velika me obuzela tuga u tim mislima, požurio sam naći izlaz ulazeći u grotlo pothodnika, tog malog podzemnog raja krcatog dućanima mješovite lijepe robe, mirisnih peciva i užurbane zapadnjačke scenografije. Svjetla u tunelu. Izlaz se približio strahovito brzo, odvratno dnevno svjetlo gubilo je u toj utakmici. Obasjavalo je ruševine i poluproizvode koji su nakaradno stršali u očajnom naporu da se uspostavi stabilna slika bez smetnji. Čudno je kako sve dobro izgleda gore u društvu lošeg.

Brzo sam od muža i ljubavnika uznapredovao do molitelja i očajnika. Ljubav nije samo seks, ponavljala je, tješila, držala uz sebe rijetkim petcima. O, kako sam htio da nije tako, kako bih još i danas htio da to nije tako. Ali tako je, ne mogu tu ništa, tako je mislila ona čije mišljenje moram poštivati. Tada je još Sava tekla nizvodno

zdravog svijeta, proizvođača, švercera i promatrača. S Praškom krećem prema jugu. Zrinjevac me smiruje poput duboke šume, grabim sredinom nakon što sam pomno pregledao sve kazaljke i krivulje u staklenoj meteorološkoj postaji na početku, doznao tlakove i temperature i prilagodio tijelo tim podacima. Što je čovjek bez podataka, brod u oluji bez kormilara. Krcat informacijama bolje sam se osjećao, koračao sam tiho, oprezno poput životinje, nevidljiv, odavalo me jedino krckanje kamenčića pod nogama. Sjeo sam na klupu i zabacio glavu prema nebu, tražio izlaze kroz žute krošnje, mogao sam vidjeti jesen, mahnula mi je od gore. Na drugoj strani parka sjedila je djevojka i nešto tražila među svojim razmaknutim bedrima, ali sluteći promatrača, brzo je povukla ruku, malo je protresla i naslonila je u krilo. Žena, kako mi nedostaje žena, moja prvenstveno, a onda i sve općenito. Još dok smo živjeli zajedno, nakon rođenja Sare, koja je došla samo godinu poslije rođenja Ivana, njen interes za mojim tijelom je potpuno splasnuo. Brzo sam od muža i ljubavnika uznapredovao do molitelja i očajnika. Ljubav nije samo

Zastao sam da nazovem Maju. Jesi li što doznao, pita? Kako sam bio glup, kako sam bio slijep! Jesam, dosta toga, evo, blizu sam nasipa. Gdje si, pita? Pa tu, na Vrbiku. Kako na Vrbiku, zar nisi išao Savskom prema dole? Ma jesam, Savskom, ali sam morao do grada, tamo sam doznao neke stvari o svemu ovom. Koje stvari, pita? Reći ću ti ubrzo kad stignem i sam se uvjerim. Ajde molim te, požuri. Bog, pusa. Pusa. Doista sam bio zamislio da presiječem preko Vrbika, pogledam malo zgradu u kojoj smo živjeli kao studenti, odugovlačili i gomilali loj oko bubrega, družili se sa cijelim gradom, nije bilo dana kad nisam bio sretan. Ali onda ipak, iz čistog poštovanja prema Majinoj nestrpljivosti protegnem korak i ubrzam pored Nacionalne, skrenem u ne znam koju i začas se nađem u Močvari, krcatoj naroda, piva, vina, žamora i kamera. Ali svi su bili već umorni i siti čuda, pokazivali su znakove dosade, ako već nisu bili pijani. Većinu sam znao, Zagreb je mali gradić, selo, sjeo sam za prvi stol sa prvima koje sam poznavao, samo jedno pivo da ugasim napor ovog putovanja, samo jedno veliko hladno pivo, i onda mogu odšetati do nasipa i pogledati tu ludu rijeku koja se odlučila za taj neobičan korak, rekli bi neki: tok. Pričalo se nepovezano, kako je kome pasalo, jednima je to bila božanska sila, drugima ekološka katastrofa koja će se brzinom munje proširiti cijelom zemaljskom kuglom i izazvati kataklizmu neslućenih razmjera, trećima neki ljudski tajni eksperiment pobjegao iz kontrole, a i taj bi mogao izazvati regionalne probleme, četvrtima samo znak da naša logika počiva na pogrešnim premisama i nema veze sa istinskim zakonima prirode, a neki su samo pili i educirali se u svojim grupama na ekranima svojih mobitela. Susjedni stol bio je glasniji i orao je po teoriji zavjere, istraživao, mislio, uvjeravao, dokazivao. Teško se bilo u toj ponudi izboriti za neki svoj čvrsti stav kojim bih mogao zadovoljiti Majinu radoznalost, biti spreman odgovoriti na milijun malih pitanja, lakše bi se bilo popeti na Kilimanjaro u majici kratkih rukava. Nesigurnost se nastanila u meni. Što ću doznati ako sada, ovako pun kao šipak, odvučem svoje dupe do nasipa i bacim pogled na rijeku? Jesam li siguran u kojem je smjeru zapravo tekla?

SVA LJEPOTA MORA UMRIJETI

Budući da je ‘Billy Budd’ (Litteris. Prijevod: Mia Pervan) izvorno objavljen 1924., dakle više od trideset godina nakon autorove smrti, ovaj kratki nedovršeni roman možemo promatrati kao početak recepcijske rehabilitacije klasika američke književnosti 19. vijeka. Herman Melville je, unatoč knjigama među kojima središnje mjesto zauzima ‘Moby Dick’, umro zanemaren

Piše: FRANJO NAGULOV

Rukopis posljednjeg romana spašen je od zaborava zahvaljujući naporima spisateljeve supruge i Melvilleova biografa Raymonda M. Weavera, koji je roman objavio. Kasnija izdanja, počevši od onoga 1962., sadrže preinake zahvaljujući korekcijama u transkripciji: jedan je od problema predstavljala nečitkost piščeva rukopisa. Bilo kako bilo, pred nama je naposljetku knjiga guste simbolike koja se bavi vječnim pitanjem dobra i zla te pravde i pravičnosti, ali na “dubljim” razinama, čak ne odveć zakučasto, detabuizira (latentnu) homoseksualnost i kritizira homofobiju. Uostalom, u američkim medijima često se pisalo o tome da je Melville bio biseksualac te da je, osim braka s Elizabeth Shaw, neko vrijeme bio u prisnom odnosu s Nathanielom Hawthorneom, o čijem smo “Grimiznom slovu” u prošlogodišnjem izdanju Petrinih knjiga ranije pisali. Danas se takva nagađanja nekome mogu činiti kao notorna trivijalnost, no ne smijemo smetnuti s uma da je konzervativnu Ameriku druge polovice rečenog stoljeća činilo “društvo zatvorenih ormara”. Seksualna je identifikacija samim tim bila suptilna i subliminalna, a među tamošnjim se književnim kriticima nije našao vremenski putnik Zoran Milanović pa da ih, nakon pomnog čitanja, redom auta. Homoerotizam sasvim sigurno predstavlja najvažniju estetičku značajku Billyja Budda, romana o “naočitome mornaru” čijom su ljepotom bili zadivljeni svi osim stegovnog dočasnika Johna Claggarta, što ga je naposljetku koštalo glave. Točnije, koštalo je obojicu, s tom razlikom što sve, pa i razmišljanja kapetana Verea, navodi na zasluženu Claggartovu i nezasluženu Buddovu smrt. Čak i u uvodu koji nema fabularne veze s događanjima na brodu “Nesalomljiv”, homoerotizam je snažno uočljiv pri ekstatičnom opisu gracioznog tamnoputog mornara u liverpulskoj luci. Dapače, tip “naočitog mornara” (što znači mladog i neodoljivo lijepog) jedina je poveznica uvodnog dijela s glavninom radnje koja se odvija na spomenutom brodu britanske ratne mornarice tijekom rata protiv Napoleonove Francuske. Naravno da ne smijemo smetnuti s uma kako je posrijedi dvostruka ljepota: vanjska i unutarnja, stoga je Billy Budd uvijek veseo, dobroćudan i beskrajno odan drugovima te nadređenima. Njegov se “duh” ne mijenja kako nakon prisilnog novačenja u ratnu mornaricu, tako i nakon iščekivanja smrtne kazne na koju je osuđen. Mucanje s kojim se suočava u delikatnim situacijama Billyja Budda de facto dijeli od savršenosti: nemogućnost da kaže sve i uvijek, razumljivo, aludira na “ormar” o kojem se u knjizi ne govori izrijekom. Ono, čak štoviše, prerasta u potpuni muk kada se suoči s poopćenim Claggartovim optužbama za nelojalnost, a to uvelike podsjeća na nemogućnost obrane pripadnika različitih manjinskih skupina u prošlosti. Claggartova ljubomora, doduše, osim kao metafora za homofobiju može biti protumačena i kao autohomofobija svojstvena homoseksualcima koji karijeru pretpostavljaju vlastitoj seksualnosti. Estetička je značajka Melvilleova spisateljskog homoerotizma u baroknim, gdjekad liričnim opisima Buddove ljepote s kojom se ne mogu mjeriti ni Dalmatinci po mjeri historiografa Vinka Pribojevića. Prisutnost Buddove dvostruke ljepote

neminovno utječe na okolinu i mijenja je: bilo aktivirajući eros, agape ili, što je najčešće, obje vrste ljubavi. Čak je i kapetanova očinska ljubav, možemo naslutiti, donekle potaknuta mladićevim fizičkim izgledom. Utoliko Melville podsjeća na licemjerje kojemu smo skloni: mnogo je lakše osuditi “rugobu” nego “Apolona”, unatoč unutrašnjoj ljepoti i promatračevu oku. Čitav je brod stoga traumatično proživio Buddovo smaknuće. Prisjetimo se Lynchova filma “The Elephant Man” pa se retorički zapitajmo: kako bi mornari reagirali da se na Buddovu mjestu našao Joseph Merrick? Tu je, međutim, otvoreno i pitanje odnosa prava te pravičnosti. Ili, ako hoćete, odnosa morala i zakona, a sve u kontekstu vojne stege dodatno osnažene kako zbog rata, tako i zbog zabilježenih pobuna mornara na ratnim brodovima (Spithead i Nore, 1797.). Kapetan Vere, iako je uvjeren u Buddovu lojalnost (i moralnu nevinost), zatomljuje osjećaje i sugerira članovima prijekog suda da optuženoga osude na smrt vješanjem. Svako odstupanje od predviđene kazne značilo bi rizik za očuvanje hijerarhije na brodu, potom u floti, a zatim i u čitavoj vojsci. Lančana bi reakcija značila nedopustivu ugrozu države kojoj je služio kao, uostalom, i sâm Billy Budd. Naočiti je mornar, mada nepismen, toga također svjestan i zato kaznu prihvaća stoički na jarbolu, neposredno prije egzekucije, udijelivši blagoslov kapetanu - svom “ocu” i “krvniku”. Višestruka simbolika spomenute geste podsjeća na posljednje trenutke biblijskog Krista. Uostalom, Krist je u zapadnoj civilizaciji donedavno prikazivan upravo kao “naočiti mornar”: plavook i graciozan poput mladića na “brodu sa 74 topa”, kako Melville opetovano prikazuje mjesto radnje. Sjetimo se samo Maxa von Sydowa (“Najveća priča ikad ispričana”) ili “Ilustrirane Biblije mladih”. Spomenute pobune upućuju na historijske datume kojima je učvršćen okvir za izgradnju ovog, pored ostalog, metahistorijskog romana. Za razliku od povijesnog/ historijskog romana, metahistorijski roman u prvi plan stavlja “male” ljude, one koji ne upravljaju poviješću, nego su poviješću upravljani (što ne znači da na povijest ne utječu, pa makar i kao topovsko meso). Tu su nadalje brojne digresije kojima pripovjedač nastoji čitaocu olakšati uvid u slučaj, možda i pomoći da zauzme stav prema kojem su, zavisno o kriteriju, krivi ili Billy Budd ili svi ostali. Digresije su nerijetko obogaćene brojnim književnim i historiografskim referencama među kojima su, pored Nathaniela Hawthornea, mjesto našli Alfred Tennyson, Ann Radcliffe, Luís de Camões, kao i Anacharsis Cloots (jedan od rodonačelnika anarhizma) te zadnjih godina popularizirani pobunjenik Guy Fawkes. Među referencama je simbolički, u prilog metahistorijskom sloju romana, i Kaspar Hauser, tajanstveni dječak koji se 1828. pojavio na nirnberškim ulicama vjerojatno ni sâm ne znajući tko je. Takvima je, makar bili naočiti kao plavokosi sin Božji i nevini kao Candide, u ratu dano umrijeti. A ni u miru im nije mnogo bolje. Uostalom, znamo kako je u “Where the Wild Roses Grow” Nicka Cavea prošla Elisa Day. A znamo i zašto - što nam nudi ideju za potpuno drukčiju interpretaciju posljednjeg Melvilleova djela.

O TRI ILI

Ilustracija iz knjige

‘The Red Book Of The War’ Herberta Stranga koja prikazuje jedno od brojnih bitaka na Zapadnom frontu u Prvom svjetskom ratu

ČETIRI RATA

I O NJIHOVIM STIHOVIMA, ZNANIM I NEZNANIM

U Velikom ratu mnoge je pjesnike mučio užas koji su doživljavali kao puki očaj. Nije li osobna patnja u ratu sasvim neprikladna za poeziju, pitali su se tada. Drugi rat doveo ih je u još teža iskušenja. Je li poezija o najvećim strahotama Holokausta uopće moguća? I 30 godina nakon što je okončan rat u Hrvatskoj, pjesnikinje i pjesnici pišu mnogo stihova o ratu, a čuje se pitanje: Što ako je naše pisanje o ratu produžetak tog zla? Nastavljamo li, pišući o ratu, proizvodnju užasa, hranimo li kulturu sjećanja koja je vrlo blizu kulturi, tj. kultu smrti?

Nastavak na sljedećoj stranici 

BIT ĆE RANIJE HEROJ ONAJ KO POGINE PRIJE!

“Od smrti, od straha od smrti započinje sve spoznavanje svega. Odbaciti tu stravu zemaljskoga, smrti oduzeti njezin otrovni žalac, Hadu njegov kužni zadah, na to se osmjeljuje filozofija. Sve smrtno živi u toj stravi smrti, svako novo rođenje uvećava je za nov razlog, jer uvećava ono smrtno. Krilo neumorne zemlje bez prekida rađa novim, a svako novorođeno zapalo je smrti, svako u strahu i trepetu čeka onaj dan kada će se otputiti u tamu. Filozofija pak poriče te strahove zemlje. Ona grabi preko groba što zjapi pred svakim korakom. Ona pušta da tijelo pada u bezdan dok slobodna duša lepećući odlijeće nad njim. To što strava smrti ne zna za tu diobu na tijelo i dušu, što viče ja ja ja i ne želi ni čuti da bi se mogla usmjeriti tek na ‘tijelo’ – filozofije se to ne tiče. Makar se čovjek poput crva zavlačio u nabore gole zemlje pred zujanjem tanadi slijepo neumoljive smrti, makar tu kao nasilnu neizbježnost osjećao ono što inače nikad ne osjeća: da bi njegovo ja, kada bi umro, bilo samo neko ono, i makar svakim krikom koji mu je još u grlu izvikivao svoje ja protiv te neumoljivosti od koje mu prijeti takvo nezamislivo uništenje – filozofija se na svu tu nevolju smiješi svojim praznim smiješkom i tom stvorenju, kojemu udovi trepere u strahu za njegovu ovostranost, pruža kažiprst prema onostranosti o kojoj ono ne želi ništa znati. Jer čovjek i ne želi uteći od nekakvih okova; on želi ostati, on želi – živjeti. On treba ostati. Ne treba, dakle, ništa drugo nego ono što već želi: ostati. Strava zemaljskoga treba mu biti oduzeta samo zajedno sa samim tim zemaljskim. A sve dok živi na zemlji, on treba ostati i u stravi zemaljskog. I to mu trebanje filozofija prevarom uskraćuje, tkajući oko zemaljskoga maglicu svoje svemisli. Jer, dakako, neko sve ne bi umiralo i u svemu ne bi umiralo ništa. Umrijeti može samo ono pojedinačno, i sve smrtno je samotno. To što filozofija iz svijeta mora ukloniti ono pojedinačno, to ukidanje onoga nešto razlog je i zašto ona mora biti idealistička. Jer ‘idealizam’ sa svojim poricanjem svega onoga što pojedinačno razlikuje od svega oruđe je kojim filozofija obrađuje tvrdoglavu materiju sve dok ona više ne pruža otpor zamagljivanju pojmovima o jednomu i svemu. Upregne li se jednom sve u tu maglu, smrt bi, dakako, bila iskapljena, iako ne u vječnu pobjedu nego u jednu i opću noć ničega. A posljednji je zaključak te mudrosti: smrt je – ništa. No zapravo to nije posljednji zaključak nego prvi početak, a smrt doista nije ono čime se čini, ona nije ononišta nego neumoljivo, neuklonjivo nešto. Iz magle kojom je filozofija obavija nepokolebljivo odzvanja njezin grubi zov; filozofija ju je, doduše, mogla iskapiti u onu noć ničega, ali nije joj mogla izbiti njezin otrovni žalac, a strava čovjeka što treperi pred ubodom tog žalca uvijek opovrgava tu milosrdnu laž filozofije.”

Ove je riječi, čučeći u rovu negdje na sjeveru Pelagonijske ravnice, kraj Prilepa, pisao Franz Rosenzweig, artiljerac iz Kassela, rođen 1886. kao jedino dijete u dobrostojećoj i uglednoj građanskoj židov-

Škot Charles Sorley bio je vrlo obrazovani sin filozofa Williama Ritchieja Sorleya, ubijen je 13. oktobra 2015. kod Calaisa, metak iz snajpera pogodio ga je u glavu. Poslije smrti, među njegovim vojničkim stvarima, nađen je i rukom pisani sonet, bez naslova. Danas je ta pjesma poznata u Engleskoj kao ‘When You See Millions of the Mouthless Dead’

skoj familiji. Odrastao je u liberalnom okruženju, najprije studirao medicinu, pa se posvetio povijesti i filozofiji, a najviše Hegelu. Filozofija i poezija odvajkada pokušavaju na ista ili vrlo slična pitanja odgovoriti različitim jezikom. Engleski filozof John Langshaw Austin prije sedamdesetak godina tvrdio je da je jezik poezije neozbiljan i da ne zaslužuje filozofsku pažnju, a tisućljećima ranije Platon nije izopćio samo poeziju iz filozofskog promatranja nego i same pjesnike. No Rosenzweig je bio silno ponosan na svoje otkriće u kojem se poručuje da će upravo pjesnička vještina nadživjeti sve ostale znanosti i umjetnosti, pa i filozofiju. On je, naime, istražio i objavio kratko filozofsko djelo naslovljeno “Najstariji program sistema njemačkog idealizma”, nastalo 1796. godine. O samom autorstvu mišljenja se razilaze, fragment je napisan Hegelovom rukom, ali su pri njegovu nastanku sudjelovali i pjesnik Friedrich Hölderlin i filozof Friedrich Schelling. Rosenzweig ga je pripisao Schellingu, stil je prepoznatljivo njegov. Godina nastanka najvjerojatnije je 1796. Središnji odlomak glasi: “Naposljetku, ideja koja sve objedinjuje, ideja ljepote, uzeta u višem platoničkom smislu riječi. Sada sam uvjeren da najviši akt uma u kojem ovaj sve ideje obuhvaća,

jest estetski akt, i da su istina i dobrota tek u ljepoti posestrimljene – filozof mora posjedovati isto toliko estetske snage kao i pjesnik. Ljudi bez estetskog smisla su naši knjiški filozofi. Filozofija duha je estetska filozofija… Poezija time dobiva više dostojanstvo, ona će na kraju biti ono što je bila na početku – učiteljicom čovječanstva; jer više nema filozofije, nema povijesti, pjesnička vještina sama će nadživjeti sve ostale znanosti i umjetnosti”. Rosenzweig je u makedonskim gudurama odlučio žestoko se obračunati s bilo kakvom idejom uzvišene smrti ili herojske žrtve. “Sve smrtno je samotno”, zapisao je posve rezignirano. Iste misli o smrti, herojstvu i ratu pišu istih godina engleski pjesnici Robert Graves, Wilfred Owen, Charles Sorley. Druga dvojica poginula su u ratu, Škot Charles Sorley bio je vrlo obrazovani sin filozofa Williama Ritchieja Sorleya, ubijen je 13. listopada 2015. kraj Calaisa, metak iz snajpera pogodio ga je u glavu. Poslije smrti među njegovim vojničkim stvarima nađen je i rukom pisani sonet, bez naslova. Danas je ta pjesma poznata u Engleskoj kao “When You See Millions of the Mouthless Dead”. Evo tog neobičnog soneta prvi put i na hrvatskom jeziku, prepjevao ga je posebno za ovaj prilog pjesnik i prevoditelj Dinko Telećan (prevodio je i Roberta Gravesa, onog preživjelog od pjesničke trojke, velikana engleske ratne poezije, čovjeka koji je u stihove plastično pretočio strahote iz rovova, ali novozavjetne priče, velške mitove...):

Charles Sorley: Kada milijuni mrtvih, bezustih...

Kada milijuni mrtvih, bezustih U blijedom ti odredu stupe u san, Ne kazuj tad, kao drugi, nježnosti Za pamćenje. Jer to ti je utaman. Ne hvali ih. Jer kako da znaju, gluhi, Da kletve im ne obasiplju glave? Bez suza.Vlažni im obraz ko i suhi.

Lako je mrtav biti: stog bez slave. Reci tek: “Mrtvi su.” I dodaj samo: “No i bolje smrt već stavi pod krilo.”

Ako pak, motreć mnoštvo natiskano, Ugledaš lice nekada ti milo,

To je sablast. Nema tu lica ti znanog. Velika smrt zavazda uzme sve silom.

Pjesma koja govori o beznađu žalovanja za milijunima mrtvih slikovito opisuje onu istu misao koju je zapisao vojnik Rosenzweig s druge strane rova: “Sve smrtno je samotno”. Prvi svjetski rat sa sobom je, najviše kroz stihove engleskih pjesnika, ali i kroz misli njemačkog filozofa, donio novi paradoks: svakog vojnika opterećuje razorna i masovna prisila da ratuje, da bude heroj, da se žrtvuje, ali istodobno propituje vrijednosti zadane još od antike: imaju li te žrtve ikakva smisla, gdje je tu herojstvo i nije li sve samo puki očaj...

Nastavak na sljedećoj stranici 

Rad ruskog umjetnika

Nikolaja Nikolaeviča

Žukova ‘Oni se iz rata neće vratiti’

Jaz između krvavih rovova i idealizma postao je tako golem da ga pjesnici, a ni filozofi, više nisu mogli premostiti. Pjesnik Wilfred Owen ranjen je završio u bolnici pa u pjesmi “Slatko je i časno” ironizira Horacijeve stihove nastale pedesetak godina prije Krista (“Dulce et decorum est pro patria mori” ili Slatko je i časno za domovinu mrijeti). Nakon što je napisao tu pjesmu, Owen se oporavio pa ponovno otišao na frontu. Poginuo je tjedan dana prije svršetka Prvog svjetskog rata. Prijezir prema ratnom herojstvu u svojim su stihovima izražavali i hrvatski pjesnici. Krleža je, pišući u kasnijim godinama vrlo kritički o vlastitoj ratnoj lirici, napisao da ona ne može biti “odvojena od neprekidnog razmišljanja nad otvorenim grobovima”.

Hrvatska ima i pjesnika koji je ratne žrtve za domovinu ironizirao baš poput engleskih pisaca. Ime mu je Miroslav Feldman, bio je sin Mavra i Cecilije, rođen u Virovitici 1899. godine, borio se u 6. domobranskoj poljsko-topničkoj pukovniji u Bukovini, Galiciji, pa i na talijanskom ratištu. Književnik koji će poslije Prvog svjetskog rata završiti medicinu, biti hapšen zbog protudržavnih aktivnosti i komunističke propagande, raditi kao liječnik u Sarajevu i Pakracu, pa postati i dobro znani liječnik u zagrebačkoj Zakladnoj bolnici (danas KB Sveti Duh), poslije Velikoga rata piše pjesmu “Jutro u kasarni” i stihove: “U petoj sobi nikad nije red./ Ovi civili ne znaju što je disciplina./ Raport. Odstupi!/ Četiri dana samice./ Lijepa, o lijepa je naša domovina!”

U pjesmi “Na zapovijed” nedvosmisleno ismijava herojstvo: “Vojnici, domobrani, neka vas lije i bije,

obračunava se s policijskim terorom, prati kafkijansko isljeđivanje Nevenke Vranešanin, žene za koju nije jasno kako je i zašto uhićena, njen se lik ni ne vidi u predstavi, ne znamo ni kakva su joj uvjerenja, ali posve je očito da se bori protiv diktature. U siječnju 1940. godine banske vlasti zabranjuju predstavu po Feldmanovu tekstu “Iz mraka”. Napisao je i dvije pjesme posvećene boju za isti planinski masiv u Južnom Tirolu. Pjesma “Bataljon B.H. III gledan iz seksfahera ide na juriš” govori o osvajanju vrha 7. lipnja 1916. godine, kad je Bošnjačka regimenta, uz velike gubitke (poginulo je više od 200 vojnika) porazila Talijane. Objavio ju je u “Ratnoj lirici” 1936. godine:

Miroslav Feldman: Bataljon B.H. III gledan iz seksfahera ide na juriš

Kao zelen ćilim, posut makovim glavama crveni fesovi lete strminom Monte Melete.

Težak ih vjetar nosi. Teška ih kosa kosi.

Ruše ih crni bumbari. Bodu ih trobridni žalci.

Ćilim u ponosnoj Bosni domaći tkali su tkalci.

Čovječe, to nije ćilim i nije slika.

Napisao je Feldman i više drama, od 1927. do 1939. one su postavljane i na daske HNK, ali su neke i skidane s repertoara. U drami “Iz mraka” obračunava se s policijskim terorom, prati kafkijansko isljeđivanje Nevenke Vranešanin, žene za koju nije jasno kako je i zašto uhićena

/Bit će ranije heroj onaj ko pogine prije!/ A onog tko zakasni svjesno i tako ostane živ,/ Čeka u najboljem slučaju život - civilski kolektiv!”

Piše Feldman i sjajnu “Pjesmu mrtvih ljudi”, tu je njegov lirski subjekt najsličniji onome engleskih pjesnika, progovara iz perspektive poginulih domobrana, za razliku od Owena, koji je pisao slavnu “Himnu prokletoj mladosti” (Anthem for Doomed Youth), Feldmanova mladost nije ni prokleta ni sveta. Nje više naprosto nema: “Na nama ponjave trunu/ leda i mraza./ Za nas je jedan cilj./I jedna staza./ Za nas nikoga nema/da se sjeti./ Mi niti smo prokleti/ niti smo sveti.”

Napisao je Feldman i više drama, od 1927. do 1939. one su postavljane i na daske HNK, ali su neke i skidane s repertoara. U drami “Iz mraka”

O borbi na istom području, ali koja se odvila dvije godine poslije, na samom kraju, piše pjesmu “Ako me opet pozovu”, u kojoj citira “Komemorativno slovo ognjara Tišljara”, jednoga od 30 ljudi koji su preživjeli posljednju bitku na Monte Meleti: “Drugovi, bio sam ratnik/ i znadem što je rat./ Ako me opet pozovu na neku novu frontu-/ molim, ja idem.../ Ali i rat mora imati smisao!”.

Poslije Velikog rata nastaje i Feldmanova pjesma “Jubilej”, koja proročanski najavljuje nova stradanja: “Danas smo profesori, suci, liječnici — umni/ stupovi civilizacije, pjesnici našega doba:/ Pa ako se nekome prohtije,/ — usudu ili ludilu —/ sutra će biti smrti, besmisla, groba./ Kasniji kritičar, kad uščita liriku ovu,/ neka se sjeti, da liričar/ tugaljivo reagira./ Stihovi, kao srce, mijenjaju ton i ritam./ Svaku tužnu epohu druga tuga dira”. Feldman novu “tužnu epohu” dočekuje kao ugledni liječnik i pisac, ali ga ipak upisuju u “Kartoteku židovskog znaka”. U svibnju 1941. oslobađaju ga obaveze nošenja te oznake, svejedno ga uhićuju i oslobađaju više puta. Živu glavu spašava bježeći preko Karlovca za Crikvenicu pa se 1943. priključuje partizanima. Nakon talijanske kapitulacije

Rad Edwarda Reepa ‘The Dugout’ koji prikazuje američke vojnike u Drugom svjetskom ratu

prati zbjeg 122 židovske djece, žena i staraca u Italiju, potom u El Shatt, bio je liječnik u bazi u Bariju. Poslije radi u bolnicama u Karlovcu i Zagrebu.

Drugi rat

TREBA NAJPRIJE DOBRO NAOŠTRITI NOŽ, NOŽ SE NAJBOLJE OŠTRI NA BRATOVU VRATU

U Prvom svjetskom ratu pjesnici su si postavljali pitanja: Može li se jezik poezije nositi s iskustvom individualne patnje? Nije li osobna patnja neprikladna za poeziju? Je li došlo vrijeme da poezija prestane slaviti herojstvo? Trebamo li prezirati svaku žrtvu i svaki rat? Je li svaki rat samo “proganjanje Sotone pomoću Sotone”, kao što je napisao mladi engleski pjesnik Sorley? Prvi svjetski rat donio je svijest da patnja i smrt trebaju novi pjesnički jezik, premda i u antici ima pjesničkih tragova koji kazuju da rat ne može sa sobom nositi ništa uzvišeno, samo strepnju od užasa i smrti. To, na primjer, govore stihovi antič-

kog pjesnika Pindara, koje je sa starogrčkog preveo latinist Ton Smerdel: “Rat je onima mio/ koji ga iskusili nisu./ Ali oni koji su ga propatili/ sa zebnjom u srcu dršću/ kad vide da se približuje”. I prevoditelj ovih stihova mogao bi naći svoje mjesto u priči o ratovima i hrvatskim pjesnicima. Rođen na Silbi 1904., a umro u Zagrebu 1970., taj je latinist preveo i Kazantzakisova “Aleksias Zorbasa”, bio je silno vezan za Giacoma Leopardija, iscrpno ga je prevodio i o njemu roman napisao. Drugi svjetski rat zatekao ga je sa suprugom i sinom u Skoplju, gdje je bio gimnazijski profesor latinskog. Bugari su ih deportirali 1941. u Zagreb. U NDH je brzo dobio namještenje u ministarstvu za međunarodne veze, pa je poslije rata neko vrijeme bio bez posla, a potom je taj izuzetno obrazovan čovjek radio kao pomoćni redaktor u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu sve do smrti. Objavljivao je i na srpskoj ekavici i na hrvatskom korienskom pravopisu, i na ćirilici i na latinici.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Na latinski je preveo i Vidrića, Krležu, Ujevića, Vesnu Parun, Cesarića. Sinan Gudžević je, pišući o njemu za Novosti, objavio da je “bio žrtva i crkve i države, i partije i čaršije.

On je platio visoku kaznu, platio je i za neke koji su u NDH bili mnogo više ‘unutra’. Po svemu onome što se o njemu zna, moglo bi se reći da bi i u današnjoj Hrvatskoj bio nepoćudan i višak, iako je pojava kakav je on, uvijek dragocjena i uvijek manjak”.

Smerdel je autor jedne od najljepših naših pjesama nadahnutih novozavjetnom pričom, onom o učenicima koji preplašeni bježe iz Jeruzalema pa, zdvojni u vjeri, susreću nepoznata čovjeka i pozivaju ga na večeru. To poetsko oživljavanje susreta učenika i uskrsloga Krista, pod naslovom “Suton u Emausu”, on završava stihovima: “Sve si suze ubacio u Šutnju/ Zazvoniše zvona/ zatim zašutiše ptice/ Daljina siva ukrala im cvrkut/ Grumen žarke nade moli u srcu”.

Godinu dana prije no što će biti protjeran iz svog skopskog doma, Ton Smerdel piše pjesmu “Izlet u nepoznato”, punu motiva koji navješćuju strahote:

Ton Smerdel: Izlet u nepoznato

Zemlja je meka, kišom natopljena. Gladna stopala žvaču ilovaču i nose srce.

Zamagljene oči bez zanosa su krenule daleko. I što dalje noga kroči, gruda je sve više lancima steže i veli:

- Na tvom dlanu mrtva počiva ptica, srušen orao, što je letjeti htio preko nevidljivih litica. a tvoje srce leži u lijesu što ga istesao tesar, oblak jutarnji.

Zemlja je vlažna i crne se grude i plugovi trunu, a nad svim gavranovi lete. O, poslušat ću, zemljo, tebe i objesit ću srce o trn kupine.

Možda će ga netko u proljeću sresti!

Smerdel je, eto, 1940. pisao da će srce objesiti o trn kupine, Paul Celan pisao je o srcu koje čupa iz grudi i vješa o ružin trn. Za Paula Antschela, onoga kojeg danas znamo kao Paula Celana, rođenog u Bukovini, u današnjoj ukrajinskoj Černovci, na obali rijeke Prut, 23. studenog 1920., sad kažu da je, više nego ostali, odgovorio na pitanje koje je pjesnicima nakon Drugog svjetskog rata postavio (opet) jedan njemački filozof.

Theodor Adorno nakon dolaska nacista otišao je na Oxford, potom u SAD. Kad su nacisti osvojili grad Čerovnici i spalili gradsku sinagogu, Celana su poslali na prisilni rad, a roditelje su mu deportirali u kamp u Transnistriji, u okupiranoj Ukrajini. Celan je primio vijest da mu je otac umro od tifusa, a negdje u zimi kasne 1942. ili rane 1943. rođak koji je pobjegao iz kampa rekao mu je da je majka, progla-

Crtež američkog umjetnika Howarda Brodiea ‘Execution’

šena nesposobnom za rad, ustrijeljena. Mladić koji je, uz materinji njemački, govorio i čitao rumunjski, ruski, francuski, hebrejski, jidiš, portugalski, talijanski i engleski, koji je već u svojim dvadesetima na njemački prevodio Shakespearea, Gillaumea Apollinairea i Williama Butlera Yeatsa, koji se poistovjećivao s Kafkom, obožavao Rilkea, čitao Marxa i skupljao novac za borbu protiv Frankova režima u Španjolskoj, nikad se nije pomirio s tim da su mu roditelji pogubljeni, a on je preživio nacistički radni logor. Nakon što je Adorno 1951. izjavio da bi pisati poeziju nakon Auschwitza bilo barbarstvo (iako je u sljedećoj rečenici pokušavao objasniti da zapravo misli kako poezija postaje “nemoguća” pod pritiskom kapitalističke komodifikacije), Celan je petnaestak godina poslije zapisao sljedeću opasku o tom stavu: “Nema pjesama nakon Auschwitza (Adorno), O kojem se konceptu ‘pjesme’ ovdje radi? Arogancija onoga koji se usuđuje hipotetski-spekulativno promišljati ili poetično opisati Auschwitz iz perspektive nalik na onu slavuja ili ševe”.

Na sve te teške rasprave o tome može li se strahota Holokausta ikako uklopiti u estetske kategorije, može li povijesna trauma biti obuhvaćena umjetničkom dimenzijom, on je odgovorio veličanstvenom “Fugom smrti”, koju objavljuje 1947. u Rumunjskoj (iste godine bježi iz Rumunjske, najprije u Beč pa u Pariz), i slavnim početnim stihovima: “Crno mlijeko zore pijemo ga uvečer/ pijemo ga u podne i jutrom pijemo noću/ pijemo i pijemo...” (ovdje u prijevodu Trude Stamać). Još su citiraniji kasniji stihovi iz iste pjesme, u kojima Celan kaže

“smrt je maestro iz Njemačke” (sarajevski će pjesnik i autor iznimnih ratnih stihova Marko Vešović svoju zbirku tekstova 1994. nazvati “Smrt je majstor iz Srbije”, dok će pjesnik Mile Stojić Celanov stih što ga Vešović parafrazira uzeti za motto svoje zbirke “Prognane elegije” iz 1996. godine).

Adorno je prije pola stoljeća zaključio da su Celanovi stihovi “prožeti sramom umjetnosti pred licem patnje”, da oni jezik okreću protiv jezika i pokušavaju “o najekstremnijim grozotama govoriti tišinom”, kroz tu se poeziju čuju mrtvi kako “govore o kamenju i zvijezdama”... Nema mnogo sličnih stihova i sličnih djela u našoj poeziji nastaloj u Drugom svjetskom ratu ili poslije njega. Jezik poezije naših partizana Ivana Gorana Kovačića i Vladimira Nazora nije rascijepljen niti polomljen poput svijeta i strahota o kojima pjevaju, njihova poezija nije stigla proći kroz “užasavajuću tišinu”

Drago Ivanišević 1938. je na Sorboni doktorirao temom o Proustu, u Parizu je prijateljevao s Gideom, a u partizane odlazi 1944. sa suprugom Ines i kćerkom Laticom. Danas se Ivaniševića sjete tek kada potomci najgorih Pavelićevih podrepaša u Argentini svoje zapjenjene revizionističke govore završavaju njegovom pjesmom ‘Hrvatska’

i kroz “tisuću mrakova ubojita govora”, kako je Celan zamišljao novi pjesnički jezik poslije Holokausta i kako je o njemu govorio prilikom primanja književne nagrade 1958. u Bremenu. Ali ipak, ima i u hrvatskom pjesništvu ratnih stihova punih “probuđenog smisla za elipsu”, “ubrzanog tijeka sintakse”, onih koji se odmiču od liričnosti slavuja i spuštaju se u zatamnjenu tišinu gdje su “natovareni svijetom”, kako je o sličnoj temi Celan govorio 1960. Takve su pjesme pisali i ljudi koji su bili partizani, vojnici, ratnici. Drago Ivanišević 1938. je na Sorboni doktorirao

temom o Proustu, u Parizu je prijateljevao sa Gideom, a u partizane odlazi 1944. sa suprugom Ines i kćeri Laticom.

Danas se Ivaniševića sjete tek kad potomci najgorih Pavelićevih podrepaša u Argentini svoje zapjenjene revizionističke govore završavaju njegovom pjesmom “Hrvatska”. Takvi neće zastati kod Ivaniševićevih stihova koji su naslovljeni “Igre na evropskom maskenbalu (Prva, glavna igra)”, djela punog jezivih slika, ali i prilično jasnih poruka.

Premda se u tumačenjima ove pjesme navodilo da je kod nje očit utjecaj Micićeva zenitizma, danas je prilično teško razmišljanje o toj Ivaniševićevoj pjesmi (iako on nešto slično sugerira i u naslovu) svesti samo na ideje o Barbarogeniju s Balkana koji svojim sirovim duhom udahnjuje novi polet Europi. Mnogo je lakše pomisliti da Ivanišević u zbirci “Dnevnik” iz 1957. pjeva upravo o onome što doslovno i spominje u prvim stihovima. O bratoubilačkom ratu i klanju. O toj je temi jasno i nedvosmisleno pisao Vladimir Nazor u pjesmi “Majka pravoslavna”, nastaloj u popaljenom srpskom selu kraj Vrginmosta 1943. Premda u njoj nema spomena ustaša i partizana, ta pjesma jest u određenom smislu, kako je, pišući o njoj, jednom primijetio Miljenko Jergović, pjesma kajanja, isprike i užasnutosti nad krvavim rukama vlastitoga roda. Mnogo godina kasnije, nakon jednog drugog rata, hrvatski će pjesnici napisati još neka djela sličnih poruka. Evo i Ivaniševićeve pjesme koja i danas izmiče plošnim tumačenjima, ali je ne bi trebalo zaobilaziti kad se govori o ratnoj poeziji:

Drago Ivanišević: Igre na evropskom maskenbalu (Prva, glavna igra)

Treba najprije dobro naoštriti nož, nož se najbolje oštri na bratovu vratu, zatim treba popiti čašu vina ili rakije, nazdraviti ili ne nazdraviti ratu svejedno, može i bez toga biti, zatim treba pažljivo zaklati majku, i nauznak je položiti i nauznak uz nju leći i na njena njedra (svoju) glavu nasloniti, zatim, oprezno, da se zglobovi ne povrijede, lagano s prstiju sve (svoje) nokte snoktiti, dobro prste, kao olovke, naoštriti, zatim nekoliko čaša vina ili rakije popiti i dati suzama maha, za majkom plakati dugo, dugo, do sitosti, zatim treba naoštrenim prstima krv sa suzama pomiješati i napraviti mnogo uzdužnih pruga po košulji (košulja može biti bijela, crna, rujna il šarena) ostalo će zatim lako ići.

Pjesmu koja danas odašilje vrlo slične ideje o ratu i zlu, one o odustajanju, o očaju, geste nijemog širenja ruku pred svakim užasom, napisao je i jedan hrvatski pjesnik koji je ratu svjedočio kao dijete, a onaj devedesetih nije živ dočekao.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Josip Sever bio je štovatelj i prevoditelj djela Isaka Emanuiloviča Babelja, pisca rođena 1894. godine u Odesi. Babelj je dobro pamtio strahote u svom gradu kad su iz carske Rusije protjerivani Židovi 1905. godine, bio je pripadnik Crvene konjice maršala Semjona Buđonija, sudjelovao i u pohodu na Poljsku 1920.

Oca Josipa Severa, partizana, ubili su nacisti 1942. godine i Sever ga nije upoznao. Nedugo nakon ubojstva oca ubili su Severovu majku jer joj je muž bio u partizanima. Šestogodišnji dječak s bakom je tražio majčino tijelo po krvavoj Savi.

“To je sve čega se sjećao od rata”, rekao je jednom njegov prijatelj i pisac Ludwig Bauer: “O tom traumatičnom događaju koji je obilježio njegov život nije često govorio. Kojiput bi rekao da voli ući u Savu, da bi osjetio fizički dodir s majkom. Može se to uzeti kao pjesnička preosjetljivost, ali je on to zaista tako doživljavao”. Sever je bio štovatelj i prevoditelj djela Isaka Emanuiloviča Babelja, pisca rođena 1894. godine u Odesi. Babelj je dobro pamtio strahote u svom gradu kad su iz carske Rusije protjerivani Židovi 1905. godine, bio je pripadnik Crvene konjice maršala Semjona Buđonija, sudjelovao i u pohodu na Poljsku 1920. godine. Staljin ga je dao pogubiti 1940. Njegovu “Crvenu konjicu” napadali su jer ratu oduzima svetost, a herojima dostojanstvo. Babelj odbija pobuditi empatiju čitatelja kad opisuje ljude koji mokre po leševima ubijenih ili lica silovanih žena. Sever, poput Drage Ivaniševića, ne skriva nemoć poezije pred ratom. Ni on ne traži suosjećanje. I Sever se služi paradoksom, pa gorkim sarkazmom zove na rat, na zločin...

Josip Sever: O ljudi spasite rat

O, ljudi, spasite rat

Valja se ubijati

Ne valja sijati žito, djecu, uzgajati stoku

U ženu treba utaknuti plač

A potom iz nje vaditi svjež kostur

Čavlima dijete probiti za gredu

ili deblo hrasta još bolje

O ljudi spasite rat!

Kako je divno gledati ratni krajolik

Gdje prekrasna je glazba

Samrtnični krik

Gdje nož uđe u grudi, metak u zatiljak

Gdje se kočopere raskošni lešinari

O, ljudi spasite rat!

Koljite se širom paralela

Redajte svoje lešine dužinom meridijana

Redajte se, vješajte mirotvorce

Svakog novog dana

I one okrutne mudrace

Rasporite trbuh Siddharthe

Presjecite arterije ljutskih visina

Spalite Giordana Bruna opet

Sokratu dajte kukutu iz ovih stopa

Galileja šutnite bogom

Udijelite mu oprost

Ili ga stavite na galiju, da mornarice

Na debelim morima opstane

Punim jedrima plovite u smrt

I burnim rukama

I tad će konačno zavladati mir

O, ljudi spasite rat!

(Zanimljivo je da Sever i njegova poezija žive u ratnim stihovima i poslije pjesnikove smrti 1989. Tonko Maroević piše “Pismo Josipu Severu” i pokušava govoriti ratu, a Nikica Petrak piše “Verglec/ Josipu Severu, u spomen,/ na nepotvrđeni glas/ da mu je grob u Blinjskom kutu/ pronašla jedan četnička granata”).

Treći rat

ŠTO VIDIŠ ROBI IZ SVOG MRAKA?

Od početka devedesetih do danas bilo je mnogo izdanja koja su htjela okupiti hrvatsku ratnu liriku na jednome mjestu. Vinko Brešić, književni povjesničar i profesor novije hrvatske književnosti, prvi je u prosincu 1991. godine, u prilogu časopisa Zrcalo, objavio manju zbirku “Krvatska” s podnaslovom: Lirika ratne 1991. U uvodu je napisao da “je u zrcalu hrvatskoga pjesničkoga bića uvijek pjesnik na braniku mira i slobode. (...) Bio je prvi baš kao i danas. Petsto godina hrvatski pjesnik pjeva suprotivu, s pjesmom svjedočeći da je tu – od Marulića, Gundulića, Kranjčevića, Gorana Kovačića, Kaštelana do današnjih toliko nalik svojima od jučer i prekjučer, kao da ih dijele ne stoljeća, već sati. Uostalom, i ne radi se o onome što ih dijeli, već o

onome što ih spaja. Hrvatska književnost ponovo je na jednome od svojih najvećih početaka, jer je njezin narod na svojem najvećem početku nakon svih početaka. To obostrano zrcalo obostrano očuvavano njezina je kob. I njezina posebnost. I nadahnuće koje će, nadajmo se, napokon sve njezine pomaknute slike preklopiti u jednu jedinstvenu, bez onih trauma i kompromisa na koje je toliko puta bila primoravana pritome sebe nikada ne iznevjerivši”. Veći izbor ratne lirike potom objavljuju u dvobroju riječkog časopisa Dometi iz 1992. godine, a zatim Ante Stamać i Ivo Sanader tiskaju antologiju “U ovom strašnom času”. Bila je to prva objavljena zbirka suvremene hrvatske ratne lirike. Ova dvojica u uvodu pišu da će rat “dokraja izmijeniti hrvatsko pjesništvo”, dok je antologija s književnopovijesnoga motrišta, “svjedočanstvo jednog prevratnog zaokreta u poimanju svih aspekata jezičnog oblikovanja, dakle pjevanja svijeta. Ako je pjesništvo pedesetih živjelo od radosti slika, pjesništvo šezdesetih od pojmovnog formuliranja povijesne nesreće, pjesništvo sedamdesetih od otkrića hrvatskog jezičnog sustava, pjesništvo osamdesetih od rugobe, reizma i cinizma, pjesništvo devedesetih jamačno će se, izgleda po svemu, vratiti zbiljskim odnosima, koliko u pojedinčevu toliko i u društvenom životu”. Osim ove patetične i ambiciozne teze, oni su ustvrdili da bi se jednog dana, kad Hrvatsku zadesi “blaženo stanje nanovo zadobivene pravde i mira”, mogla zaboraviti sva okrutnost što ju je ona proživljavala. Jer da će nesreće što su ostavile duboke ožiljke i rane, preoblikovane jezikom, svjedočiti o tragičnim zbivanjima za duga vremena. Njihova je antologija bila državni projekt, diplomatska mreža pobrinula se da

knjiga bude prevedena na mnoge svjetske jezike i to je izdanje doista objavljeno na svim kontinentima. Proći će i desetljeća dok neki drukčiji pjesnički glasovi o ratu ne budu dospjeli u hrvatske zbirke i antologije o ratu. Ona pitanja koje su raspravljali Adorno i Celan sad se rjeđe postavljaju. Mnogo je i manje pjesnika koji sudjeluju u ratu kao vojnici. Neki od njih ipak nalaze razloga da ponove ona ista pitanja koja su se postavljala zbog prošlih ratova. Josip Mlakić, autor sjajnih ratnih proza, na kraju pjesme “Dvadeseto stoljeće”, objavljene u romanu “Bezdan” iz 2016. (cijeli ciklus pjesama je integralni dio tog romana, zbirka čiji je fiktivni autor jedan od likova, profesor hrvatskog i pjesnik), pita se: “I je li lirika smrti blasfemija?/ Neki drugi su to izrekli,/ na svoj način,/ tu hamletovsku bit/ potrošenog stoljeća:/ ostati nijem, gluh i slijep/ ili pričati.” Evo te pjesme u cijelosti:

Josip Mlakić: Dvadeseto stoljeće

Odživjeti dvadeseto stoljeće i stoput umrijeti: jednom s preživjelim Geronimovim ratnicima, pa u tamnici s Principom, dok oplakuje mrtvu nadvojvotkinju, svoju uzavrelu krv i danje svjetlo.

Umrijeti na Galiciji, Bukovini, pretrčati Galipolje, bosonog jurišati na Mussolinijeve tenkove i ubijati ih strijelama.

Umirati na Kolimi, u rudnicima neukrotive žive koja diše i sanja pukotine, pa tone kroz njih k srcu zemlje, u njenu užarenu utrobu iz koje cvjetaju vulkani.

U Staljingradu, Koreji, Vijetnamu, Normandiji, Ardenima, Kozari, u tamošnjim klaonicama.

Umrijeti jedanput u Auschwitzu, jedanput na Ovčari, jedanput u Potočarima, jedanput u Jasenovcu, po jedanput u Buchenwaldu i Dachauu, plutati niz Savu, strujati kroz dimnjake krematorija i razviti se nad njima kao tamni kišni oblak.

I upitati se konačno koje boje su ljudi pretvoreni u dim? I je li lirika smrti blasfemija? Neki drugi su to izrekli, na svoj način, tu hamletovsku bit potrošenog stoljeća: ostati nijem, gluh i slijep ili pričati.

Nastavak na sljedećoj stranici  Rad Mevludina Ekmečića ‘Zločini u Bjeljini, travanj 1992’

Petar Gudelj u Beogradu 1987. godine objavljuje poemu ‘Europa na tenku’, puno začudnih i neobjašnjivo zloslutnih pjesama o tenkovima i ratovima...

Najviše stihova o ratu od devedesetih do danas napisao je pjesnik Tomislav Domović. “U rovu, za vrijeme zatišja, pisao sam pjesme na koljenu”, rekao je jednom Domović. Još 1990. objavljuje zbirku proročka naslova “Pancir tastatura”. (Iste je godine pjesnikinja Zorica Radaković svoju zbirku naslovila “Bit će rata”, a na naslovnici zbirke Delimira Rešickog “Die die my darling” mogla se vidjeti dobro znana panorama sravnjenog Dresdena. Jergović je dvije godine ranije objavio zbirku “Opservatorija Varšava”, u kojoj se nalazi pjesma “Opservatorija Varšava ili ne čekajući varvare”, s nadnevkom 31. kolovoza 1939. godine, dakle dan prije njemačkog napada na Poljsku, ali i podsjećanjem na Kavafisovo veličanstveno djelo. Petar Gudelj u Beogradu 1987. objavljuje poemu “Europa na tenku”, puno začudnih i neobjašnjivo zloslutnih pjesama o tenkovima i ratovima...). Prvu zbirku poezije o ratu Domović objavljuje već 1992. godine. Zvala se “Živo blato”, a njeno prošireno izdanje, pod naslovom “Kaverne”, Domović objavljuje početkom 2022., nekoliko tjedana prije početka još jednog velikog rata na europskom tlu. O toj sam zbirci pisao nedugo

nakon objavljivanja, primijetivši: “To su stihovi koji katkad nose teške slike i poruke, ali ih se čita lako, to su prizori apsurdni i potresni istovremeno, mučni i začudni, onakvi kakve samo rat može iznjedriti, a opisivati i slikati oni koji su rat doživjeli”. Zato će Domović jednakim potezima prenijeti sudbine dva tenka T-55, blistava i roktava, “zaglavljenih gusjenica/u krpama Hrvatske”, kao što će crtati prazne sjenike ili ruku koja se u nekom trenutku rata pruža prema Paklenici”. Domović je pisao o ratu, ali i o kavernama, o katakombama koje zlikovci zlorabe u svakom ratu. Domovićeva “Kaverna” i o tome govori, pa i upozorava u njegovoj pjesmi “Zemunica”:

Tomislav Domović: Zemunica

Pišem ti pjesmu, noć je, ne brinem; sablasti danju kruže oko lanadi, noću tek dobre zvijeri i ja lovimo. One, plijen za mladunčad. Ja, riječi koje bi mogle pristajati uz tvoju zaljubljenost.

Kopam zemunicu, zemljane zidove u poroznu mraku, jedini prozor bit će ugrađen u korijenje stabla, a najviša grana kojom pup češlja nebo bit će periskop što traži tvoj splav na horizontu. Zaliha zraka je u odgođenom cigaretnom dimu, u kretnji kojom bih potvrdio tvoju zabrinutost: ne valja požurivati smrt, pomaknuta za pedalj krati put do zvijezda za tisuću neostvarenih poljubaca

Pišem ti pjesmu, noć je, obični četvrtak, ne očekuj brzu poslanicu prepona. Do petka neću stići dovršiti psalam o vjeri u zagrobna čula. Vjerojatno ni do subote, a ni nedjelja ne jamči misni zvon stiha, blagoglagoljivi poziv u obredno tkanje usana.

Dok čekaš, učini nesvakidašnjom svetkovinom vrijeme i kad pas bježao je od čovjeka s epoletama, a zemlja soptala pod gusjenicama.

Jer, periskop se okreće, a splav nije ukazanje u mutnu okularu.

Sablasti mijenjaju ruho, ali ne odlaze.

Domović je pisao o ratu, ali i o kavernama, o katakombama koje zlikovci zlorabe u svakom ratu. Domovićeva “Kaverna” i o tome govori, pa i upozorava u njegovoj pjesmi “Zemunica”

Tomislav Domović prošle je godine objavio i veliku antologiju hrvatske antiratne poezije “Cvrčci u trubi”. S Biserkom Goleš Glasnović sastavio je doista značajan pregled ratne lirike, u kojem se nalazi mnogo stihova, pa i mnogo sudbina o kojima se malo znade i još manje govori. U antologiji su i tri haikua vukovarskog pjesnika, novinara i stomatologa Rena Matoušeka. Njegovo tijelo nađeno je i identificirano 11 godina nakon što je pogubljen u vukovarskom Veleprometu. Matoušek je dio života proveo kod djeda i bake u Velikoj Gorici, dok je studirao stomatologiju u Zagrebu, pa su mu ondje posthumno objavili zbirku priča. Ovaj je

haiku nađen i objavljen poslije njegove smrti:

Rene Matoušek: Haiku

Čamac u zoru napuštena sandala plovi Dunavom

Pjesnik Tomica Bajsić bivši je komandos, prevoditelj i grafički dizajner, ranjavan i odlikovan, danas i predsjednik Hrvatskog centra PEN-a. Antologiju “Urezi”, izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji i ropstvu, sastavio je i objavio 2010. godine. I on tom zbirkom pokušava odgovoriti na pitanje o opravdanosti poezije o užasu rata. Dakle, zašto poezija o ratu?

“Možda i zato što je poezija, kako je rekao Josif Brodski: ‘jedino osiguranje koje imamo protiv vulgarnosti ljudskog srca’”, odgovorio je Bajsić u uvodu te knjige.

U antologiji Bajsić spominje i pjesmu mađarskog pjesnika Miklósa Radnótija. Priča o toj pjesmi i o tom čovjeku dovoljno je važna da se ovdje ponovi. Miklós Radnóti, profesor književnosti i pjesnik, u proljeće 1944. našao se u jednom od četiri vlaka kojim su mađarske vlasti 3000 ljudi silom prevozili na prinudni rad u Bor, u istočnu Srbiju. Vojna industrija Sila osovine četvrtinu svojih potreba za bakrom pokrivala je iz borskih rudnika. Mađarska je mjesečno dobivala 100 tona bakrene rude i šest tona kroma od Njemačke za 6000 radnika, koliko ih je poslala u Bor. Kad se u kasno ljeto 1944. Crvena armija približila rudniku, nacisti su zapovjedili evakuaciju prema Mađarskoj. Logoraše iz prve kolone oslobodili su partizani, ali Radnóti je bio u drugoj. Sa sobom je imao bilježnicu na kojoj je ćirilicom pisalo “Avala 5”. Tijekom boravka u logoru i prinudnog marša u njoj je napisao desetak pjesama. Logoraši su prošli kroz Beograd, pa Pančevo i Crvenku. Mađarski su se stražari bojali da će partizani napasti i njihovu kolonu, pa su tako nervozni sve češće i nepotrebno pucali na sve oko sebe. Ako bi netko nakratko napustio kolonu, u njega bi više stražara ispalilo rafale. Šezdesetih godina kraj ciglane u Crvenki ekshumirano je više od 700 tijela. Tijelo Miklósa Radnótija otkriveno je 1971. u masovnoj grobnici u Mađarskoj, kraj sela Abda. U stražnjem džepu njegovih hlača bila je bilježnica, a na prvoj stranici, na pet jezika, na mađarskom, srpskom, njemačkom, francuskom i engleskom piše: “Ovaj notes sadrži pesme mađarskog pesnika Miklósa Radnótija. On moli nalaznika, da istog pošalje na adresu sveučilišnog profesora Ortutay Gyula, Budapest, Horanszky u. 1. I.”. Tijelo mu je identificirala supruga, ubijen je metkom u potiljak. Jedna od pjesama svjedočanstvo je o smrti njegova prijatelja Miklósa Lorsija, violinista, stihove u “Borskoj beležnici”, objavljenoj 1979. upravo u Boru, preveo je veliki Danilo Kiš. I ti stihovi govore o šutnji pjesnika: “U takvo sam doba živeo na zemlji/ kad je detetu prokletstvo bila mati,/ kad je žena bila srećna kad pobaci,/ trulom su mrtvacu zavidele žive seni,/ dok im se na stolu otrovna čaša peni./ U takvo sam doba živeo na zemlji/ kada je

mukom ćutao pesnik/ i čekao možda da opet prozbori/ jer tu dostojnu kletvu reći mogao nije/ niko do znalac užasnih reči - Isaije”.

“Svi u Mađarskoj danas znaju za Radnótija i njegove pjesme, ali malotko u Mađarskoj će vam znati reći da je on bio i Židov”, kazao je nedavno, govoreći za BBC o sudbini tog čovjeka, Péter Kirschner, predsjednik Mađarsko-židovske kulturne organizacije (MAZSIKE).

Kao što je Radnóti napisao pjesmu o pogibiji svog prijatelja, Bajsić piše snažne stihove o smrti suborca, pjesmu objavljenu u zbirci “Južni križ”, stihove u kojima se nazire vjera da i u smrtnome mraku postoji svjetlo, posvećuje Robertu Majeru:

Tomica Bajsić: (...) Robertu Majeru

Što vidiš Robi iz svog mraka? Je li to ulica nekog europskog grada puna prolaznika i biciklista i dućana u kojima se peku krumpiri, kineska piletina i hamburgeri ili vidiš drveće kako se pretvara u baklje, bijelu prašinu raznesenih zidova i kratere granata na asfaltu.

Što čuješ Robi iz svog mraka? More kako se penje zlatnom obalom Gambije ili možda helikoptere koji se dižu, zmijsko zviždukanje maljutki, rojeve metaka kako se zabijaju svuda oko tebe i tenkovske kumulativne kako svrdlaju put kroz kuće. Ili je to onaj pravi mrak u kojem nema baš ničega, kao soba u noći s prozorima pokrivenim tako da ne može ući ni trag ni sjećanje na svjetlo?

Nastavak na sljedećoj stranici 

Pjesnik Tomica Bajsić bivši je komandos, prevoditelj i grafički dizajner, ranjavan i odlikovan, danas i predsjednik Hrvatskog centra PEN-a

Pokojni Predrag Lucić, Dežulovićev duhovni i stvarni sudrug, bio je pjesnik epskih ludorija, tvorac jednog konkretnog ali i mnogo imaginarnih poetskih kabarea nadahnutih ratom i ratnim devedesetima. I njegova je poezija u mnogočemu ratna

Još jedan pjesnik devedesetih piše poeziju o ratu koji je vidio i u kojem je bio. Tomislav Čadež ima i stihova koji se, glasnije od onih u Nazorovoj “Majci pravoslavnoj”, užasavaju krvavih ruku svoga naroda. Zbog pjesme koja u prvom licu govori o svjedoku mučenja i likvidacije srpskog civila u središtu Karlovca, pjesnika je novinar jednom upitao bi li se pojavio pred Haaškim sudom kao svjedok. “Teško bih mogao zamisliti veći barbarizam nego da Haaški sud uzme bilo čiju pjesmu u sudski spis. Kao svjedok im ne bih stajao na usluzi. Ako bih doznao da me vlast hoće uhapsiti i izručiti, skrio bih se”, odgovorio mu je.

Grafika ‘Građanski rat’ umjetnika Anubisa

Tomislav Čadež: Razglednica iz Karlovca

Pred mojim su očima mučili čovjeka, u dvorištu danas ugostiteljske škole.

Tukli su ga nogama, civila, u drevnoj zvijezdi. Propucali su ga. Poslije su mu odrezali uho.

Ništa nisam poduzeo da to spriječim.

Možda bih mogao reći da sam bio najmlađi, da sam se odjednom zatekao među tim vojnicima, i da ga nisam htio udariti, premda sam, kao dopola realizirani provincijski panker, izvježbao takve udarce do 16. godine života.

Možda bih mogao reći da me boli kurac za to, da mi se živo jebe za povaljenog srpskog odojka, da pjesme mogu pisati o ljubavi, o odgoju, o finim promjenama pejzaža, o vječnosti i čežnji, o budućnosti te o skladnim vizijama iza ponoći.

Boris Dežulović napisao je “Pjesme iz Lore”, stihove posvećene mučenjima Srba u splitskom vojnom zatvoru. Za Dežulovićevu su poeziju književni kritičari možda mogli reći da je politička, ali nikako i politizirana. Dežulović je i sam jednom objašnjavao kako samo pušta “Zlo da pjeva svojim riječima”, a Lora je u njegovim stihovima jasan sinonim za Zlo pred kojim smo “zatvarali oči i spuštali rolete”.

“Pjesme iz Lore” bile su ironično nazvane “zavičajnom lirikom”. Dežuloviću se svidjela ta oznaka: “To je zavičajna lirika po svojoj školskoj definiciji. Naš zavičaj, naime, jest Lora, koliko god se u udžbenicima i turističkim brošurama trudili prikazati ga kao arkadiju s Plitvičkim jezerima i koćaricama u zalazak sunca. Točno tu negdje, izvan turističkih, ali i naših svakodnevnih ruta, na početku autobusne linije koja upravo pjesnički vozi od Lore do Lovrinca, nalazio se mali, mračni logor na kraju grada za koji mi, eto, uporno nismo znali, i za kojega

uporno ne želimo znati ni danas, zbunjeni i šokirani pred njegovom zloslutnom kapijom kao turisti kad na Rivi pitaju gdje je ta, kako se zove, Dioklecijanova palača. Jer palače imaju šiljate tornjiće i kanale s drvenim mostovima, i baš kao i logori, ne nalaze se usred grada”. Dežulovićeva je i pjesma “Za Theodora”, u kojoj je ležerno podsmijehu izvrgnuo Adornovu tezu o poeziji koja će biti nemoguća nakon konclogora: “Napisao židovski filozof/da je poslije koncentracijskih logora/ nemoguće pisati poeziju/Ne znam za njega/al mene bogami krenulo”.

Pokojni Predrag Lucić, Dežulovićev duhovni i stvarni sudrug, bio je pjesnik epskih ludorija, tvorac jednoga konkretnog, ali i mnogo imaginarnih poetskih kabarea nadahnutih ratom i ratnim devedesetima. I njegova je poezija u mnogočemu ratna, a jedna pjesma tako neodoljivo podsjeća na iste poruke koje su nekoć odašiljali Sever ili Ivanišević. Prvi je ljude doslovno zvao da spase rat, drugi im je poručio da prvo naoštre nož “na bratovu vratu”. Lucić je ovako mamu zamolio da mu kupi “jedan mali rat”:

Predrag Lucić: Kupi mi, mama, jedan mali rat

Kupimi,mama,jedanmalirat Kakavnitkonema, Samnomnekaraste;

Kupimi,mama,jedanmalirat, Nekadrugadjeca Zavideipate.

A kad veći budem no stariji brat, I rat bit će velik, Dijelit ću ga svima;

Prosjaku i kralju jednako ću dat, I ranu i čelik Nekasvatkoima.

***

Kupimi,mama,cokulezarat, Daposvijetugazim Kaopravimomak.

Cokule, mama, što će puta znat, Ikadaihskinem

Da se čuje korak.

***

Skuhajmi,mama,jedankrepkirat, Uratujesnaga, Daj da budem jači.

Začina stavi, putem ćeš ih brat, Atopovskogmesa Uvijek će se naći.

***

Kupimi,mama,zastavuzarat, KodBogauradnji, Gdje služi Sveti Petar,

Dugu da čitav pod nju mogu stat, Nekadahmojzadnji Za nju bude vjetar.

***

Kupimi,mama,jedanmalirat, Stalnodasevrti, Nedajmudastane.

Kupi mi rat što Bogu neće dat DamekurviSmrti Privijenarane…

Kupimi,mama,jedanmalirat!

Lucićevi songovi iz predstave “Majka Courage i njezina djeca” Bertolta Brechta u režiji Dušana Jovanovića bit će deset godina nakon izvedbe na daskama HNK Split oživljeni i parafrazirani u jednom posve drukčijem okruženju, ali s još krvavijim povodom. Riječki Let 3 bio je nadahnut upravo tim stihovima kad je s pozornice Eurosonga slao poruke protiv Putina i ruskog imperijalizma.

Četvrti rat

RAT IDE ZA TOBOM I JECA OD KOSTOBOLJE

Odjeci rata i danas su snažno prisutni u hrvatskoj poeziji. Ponekad se čini da su zvukovi tutnjave mrtvačkih vozova, grmljavine topova i plača soldata, iz rata okončanog prije 30 godina, danas čak i glasniji u književnosti i poeziji no u doba kad se taj rat odvijao. Jesu li pjesnici i dalje zarobljeni u onom Krležinom neprekidnom razmišljanju “nad otvorenim grobovima”?

Selma Asotić je pjesnikinja rođena u Sarajevu 1992. Završila je magistarski studij poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine, piše i na engleskom jeziku, pa je tako dobitnica stipendije Robert Pinsky Global Fellowship, a dobila je i neke prilično ozbiljne pjesničke nagrade u SAD-u

Nije, dakle, krenulo samo Dežulovića, krenulo je i mnoge mlađe koji stvarnog rata nisu vidjeli, ali žive u društvu koje se iz rata i ratova ne može izvući. A naročito je tu mnogo sjajnih pjesnikinja. O postratnoj poeziji Andrijane Kos Lajtman, Monike Herceg, Ivane Bodrožić i Glorije Lujanović svakako bi trebalo napisati opsežniji i ozbiljniji tekst.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Pjesnikinja

Olja Savičević Ivančević

Pjesnikinja Olja Savičević Ivančević, rođena 1974. godine, zabilježila je na početku rata u Ukrajini: “Primijetila sam pojavu, osobito zadnjih tjedana, da ljudi svojataju rat, kao da neki i na to prokletstvo imaju više prava od drugih, a zapravo tolike su priče ostale neispričane, a zapravo, svi oni koji su probali, znaju – onome tko ga okusi, rat nikad ne završi. Umjetnost nudi tu mogućnost – u knjigama ili filmovima ipak u nekom trenutku ratu dođe kraj i usred najgorih prikaza užasa zaiskri neki smisao, ili se odškrine prozor u ideju, ali u samom poratnom čovjeku to se ne dogodi. Čovjek umre s ratom, a rat s čovjekom”. Selma Asotić pjesnikinja je rođena u Sarajevu 1992. Završila je magistarski studij poezije na Boston Universityju 2019. godine, piše i na engleskom jeziku, pa je tako dobitnica stipendije Robert Pinsky Global Fellowship, a dobila je i neke prilično ozbiljne pjesničke nagrade u SAD-u, jednu nedavno i u Šibeniku. Njena prva zbirka, “Reci vatra”, objavljena je 2022. godine, kad govori o svojoj poeziji, izbjegava bilo kakve mistifikacije, a prije dvije godine u intervjuu za Novosti postavljeno joj je sljedeće pitanje: “Rođeni ste 1992., u jeku krvavog rata na prostoru BiH, a cijelo je vaše odrastanje obilježeno ratnim i postratnim zbivanjima. Jeste li i u kojoj mjeri poetskim jezikom i tekstom uspjeli pripitomiti taj svoj rat?” Ona na to odgovara: “Dugo sam odbijala pisati o ratu. Odbijala sam uopće priznati da je on dio mog iskustva, prvenstveno zato što se gnušam nacionalizma kojemu je rat iz devedesetih utemeljiteljski mit. Odrasla sam u zemlji gdje je kultura sjećanja zapravo kultura ili, bolje rečeno, kult smrti. (...) Umjesto emancipacije i istinskog iscjeljenja, dobijamo mržnju, strah i podozrivost prema drugom. Književnost i umjetnost općenito igraju važnu ulogu u stalnoj proizvodnji užasa. Nisam željela sudjelovati u tome. Onda sam napustila Bosnu, izmjestila se fizički i u jeziku, i sve ono što sam godinama brižljivo potiskivala eruptiralo je na površinu. O ratu sam počela pisati na engleskom. Ta distanca mi je pomogla. Onda bih te pjesme rekonstruirala na ‘našem’, kažem ‘rekonstruirala’ jer mi se čini da ta riječ preciznije opisuje moj proces nego prevesti ili prepje-

vati. Da budem posve iskrena, tih pjesama me i dalje strah. Uvijek je opasno pisati iz traume”.

Selma Asotić: Lekcije o ratu

Nikad se ne završava. Poslije kandila, rafala i generala dolazi intelektualac. Ne nužno tim redoslijedom.

U hotelskim sobama godinama kasnije sanjaš lice iza vrata, pritisak puške na potiljku, sudbinu možda odgođenu, ali neumoljivu

kao oči Marine Cvetajeve. Svaki put je prvi put. Jer tijelo pamti, ali ne nauči ništa. Nikad se ne završava. Neka tuđa imena sad krvare na sienenu, umjesto tvoje zapaljene kuće u kadru jedan čovjek

predaje dijete vojniku. Njegove oči oči su tvog oca ili oca tvog oca, nije ni bitno. Ti si negdje, na nekom trgu sad piješ kapućino, gospođa pored tebe kaže:

Kakav užas. Tvoj prezir pupa prelijep i svet.

Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš na sva mjesta koja nestaju. U supermarketu, među patlidžanima, borovnicama iz Perua u decembru, tvoje zečje srce bježi pred saznanjem da ćemo svi umrijeti.

Na kasi čuješ pedesetpetdolaraišezdeset i sjetiš se čokoladica u šakama Unproforca, plavušana na sličicama za koje kaže da se zovu Backstreet Boys. Tada je počeo, tvoj prelijepi, tvoj sveti prezir prema svakome ko ima nešto za dati. Nikad se ne završava. Ovo bježanje.

Rat ide za tobom i jeca od kostobolje. Čita tekst zabrinutog intelektualca: Moramo spasiti Ameriku od balkanizacije.

Smijete se ti i tvoj rat. Iz vaših usta sipa ruda sumnjivog porijekla. U prolazu govoriš ispeglanim košuljama: Znate li za kruženje kostiju u prirodi. Čovjek je najprije koža i kost, onda samo kost usred bijela dana, kost u zemlji, ispliva za majskih kiša u tvom vrtu, ti tom kosti miješaš čaj, jer tvoj rat razvio je gadan kašalj.

Za praznik puknu vatrometi, ti šmugneš pod stol.

Tijelo pamti, ali ne nauči ništa.

Teško je uvjeriti vlastito tijelo da je preživjelo.

Nikad se ne završava. Poslije kandila, rafala i generala dolazi investitor. Tvoj prezir pupa prelijep i svet. Na Tviteru čitaš kolumnistu Nju Jorkera: Suosjećajnost nije prva stvar koja padne na pamet kad neko kaže Balkan.

Smijete se ti i tvoj rat. Smijete se, temeljito balkanizirani.

Onda se tvoj rat zakašlje i ti ga moraš odvesti u vece. Držiš mu glavu dok povraća, tješiš ga: Uredu je, stari, ja te se još sjećam.

Gadiš se sama sebi dok sjedite, rame uz rame, na hladnim pločicama. Jer ovdje se nema šta drugo raditi, i niko drugi nije tu, samo ti i tvoj rat.

KRITIKA

Dolen PerkinsValdez naglašava da siromašne Afroamerikanke i dalje nemaju ista reproduktivna prava kao bjelkinje iz viših društvenih klasa

Dolen Perkins-Valdez

EUGENIKA U ‘ZEMLJI SLOBODNIH I DOMU HRABRIH’

Roman ‘Primi moju ruku’ fikcionalizira

stvarne događaje, konkretno, inspiriran je sudskim slučajem Relf protiv Weinbergera, u kojem je obitelj djevojčica Minnie Lee i Mary Alice Relf tužila državu zbog njihove sterilizacije. Pisanju romana prethodile su tri godine istraživačkog rada tijekom kojih se autorica podrobno upoznala s pojedinosti vladinih programa usmjerenih na kontrolu reproduktivnih prava žena iz najnižih slojeva društva

Piše:

MIRNA SINDIČIĆ

SABLJO

književna kritičarka

Nadahnuti načelima eugenike koja potiče rađanje djece od zdravih i dobro razvijenih parova te pokušava spriječiti razmnožavanje tjelesno i duševno zaostalih osoba, brojne su države u sastavu Sjedinjenih Američkih Država, još krajem 19. stoljeća, započele s provedbom programa prisilne sterilizacije. Oni su primarno ciljali na zatvorenike te fizički i mentalno hendikepirane osobe, a od 1920-ih godina intenzivnije i na žene afroameričkog podrijetla. Iako se nakon Drugog svjetskoga rata potpora primjeni takvih postupaka smanjila, sve do početka 1980-ih godina u pojedinim su državama nastavili bez privole sterilizirati različite osobe, posebice one obuhvaćene mjerama socijalne skrbi. Tom se temom bavi roman Dolen Perkins-Valdez “Primi moju ruku”, u izvorniku objavljen 2022. godine. Radnja romana “Primi moju ruku’ odvija se u dva razdoblja, 1973. i 2016. godine. Šezdesetsedmogodišnja liječnica pred umirovljenjem Civil Townsend vraća se u rodni Montgomery sa željom da se, kroz susrete s nekoliko osoba, konačno pomiri s traumatičnim događajima iz svoje mladosti. Iz vremenske perspektive sadašnjosti ona svojoj posvojenoj kćeri Anne prepričava ono što se dogodilo davne 1973. godine. Civil, kći jedinica liječnika i slikarice, odrasla u privilegiranoj srednjoj klasi, zapošljava se kao medicinska sestra u Gradskoj klinici za planiranje obitelji. Njezina je zadaća pacijenticama klinike, u pravilu siromašnim Afroamerikankama, dijeliti kontracepcijska sredstva. Prve su joj pacijentice, koje odlazi u njihov dom cijepiti kontracepcijskom injekcijom Depo-Provera, djevojčice Erica i India. Civil upoznaje djevojčice na pragu puberteta, koje u ekstremnom siromaštvu žive s ocem i bakom, te koje kontracepciju primaju i prije uspostave redovitih mjesečnih ciklusa. Dirnuta njihovom situacijom i životnim prilikama, Civil obitelji pomogne pronaći adekvatniji smještaj, ocu posao, a djevojkama da nastave školovanje. No zaokret nabolje uskoro je zaustavljen prisilnom sterilizacijom dviju djevoj-

čica. Ta nepravda potakne Civil da s obitelji, ostalim bolničarkama iz klinike i mladim odvjetnikom Louom podigne sudsku tužbu zbog sterilizacije dviju mladih, siromašnih Afroamerikanki.

Roman “Primi moju ruku” fikcionalizira stvarne događaje, konkretno, inspiriran je sudskim slučajem Relf protiv Weinbergera, u kojem je obitelj djevojčica Minnie Lee i Mary Alice Relf tužila državu zbog njihove sterilizacije. Pisanju romana prethodile su tri godine istraživačkog rada tijekom kojih se autorica podrobno upoznala s pojedinosti vladinih programa usmjerenih na kontrolu reproduktivnih prava žena iz najnižih slojeva društva. U romanu je fikcionalizirala jednu od neistraženih, no iznimno važnih epizoda crnačke povijesti.

Primi moju ruku

Dolen Perkins-Valdez Petrine knjige d.o.o. Prijevod: Ira Martinović

Kao što autorica romana ističe u pogovoru, ova su pitanja još aktualna jer se i danas zatvorenice i tražiteljice azila u SAD-u povremeno steriliziraju.

Dolen Perkins-Valdez u pogovoru također naglašava da siromašne Afroamerikanke i dalje nemaju ista reproduktivna prava kao bjelkinje iz viših društvenih klasa, da su im kontracepcija i mogućnost vršenja pobačaja slabije dostupni te da češće umiru pri porođaju. Na te je teme pisanjem ovoga romana pokušala usmjeriti pozornost javnosti.

Minnie Lee (12) i Mary Alice Relf (14) fotografirane 1973. nakon što su bile prisilno sterilizirane u gradu Montgomeryu u Alabami

Ruski pisci i spisateljice o ratu u Ukrajini

’ONE SEKUNDE KAD JE TAKOZVANI

PREDSJEDNIK PUTIN ZAPOVJEDIO

POČETAK RATA S UKRAJINOM,

RUSIJA JE NESTALA, A MI SMO SVI

ODRASLI RUSKI LJUDI UMRLI’

Ruski su pisci i spisateljice izražavali otvoreno neslaganje s ratom (Lev Rubinštejn, Ljudmila Petruševska), pri čemu su neki Rusiju i napustili (Marija Stepanova, Ljudmila Ulicka, Oksana Timofeeva itd.), neki su izrazili suzdržanu kritiku tzv. Ezopovim jezikom (primjerice, spisateljica Maja Kučerska), neki su se povukli u unutarnju emigraciju i odlučili na šutnju, a neki - treba i to reći - u potpunosti i bez zadrške podržavaju rat (primjerice, Zahar Prilepin)

Piše: DR. SC. DANIJELA LUGARIĆ VUKAS

Nastavak na sljedećoj stranici 

U Sofiji je prošle godine, 25. veljače 2023., održana jedna u nizu debata o budućem razvoju i sudbini Europe. Dok je većina rasprava bila posvećena migrantskim pitanjima, završne riječi iznio je bugarski pisac Georgi Gospodinov, posvetivši ih ratu u Ukrajini. U govoru naslovljenom “Kronostalgija, bitka za europsku prošlost”, Gospodinov navodi da je Europa kontinent s najviše zaliha prošlosti i s najdulje razgrađivanim sjećanjem. Sjećanje i kultura su, prema Gospodinovim riječima, dio imunosnog (drugim riječima: obrambenog) sustava Europe. Tko je imao dovoljno volje i slobodnoga vremena, mogao je poslušati dvosatni razgovor Tuckera Carlsona s Vladimirom Putinom i primijetiti da je Putin odgovor na prvo pitanje, u kojem ga ovaj traži da objasni razloge napada na Ukrajinu, započeo opaskom da će ponuditi minutu kratak pregled povijesti Rusije i Ukrajine. Minuta se, međutim, pretvorila u predavanje dulje od pola sata, tijekom kojega je Putin objašnjenje invazije na Ukrajinu tražio u prošlosti stare Rusije, u događajima koji sežu do 9. stoljeća. To je samo jedan od najrecentnijih primjera koji pokazuju da je u suvremenoj Rusiji povijest objekt intenzivnog prekrajanja i agresivne političke manipulacije. Konačno, još 2014. u Rusiji je uveden “memorijalni zakon” koji je predviđao - kako je isticao i tadašnji ministar kulture Vladimir Medinskij - da su “korisni mitovi” važniji od povijesnih činjenica te da slavna prošlost, kojom se oživljuje ideja sakralne i svemoćne države, na velika vrata ulazi u politički i društveni diskurz suvremene Rusije. Georgi Gospodinov u ranije spomenutom govoru taj je fenomen točno prepoznao, ističući da je ovo u čemu danas živimo bitka za prošlost ili, točnije, za preraspodjelu prošlosti. Prošlost je u suvremenim okolnostima i alibi i resurs, i danas, što ilustrira Putinova lekcija o ruskoj prošlosti, nedostatak perspektive budućnosti populisti i nacionalisti obilato iskorištavaju kako bi, namjesto nesigurne budućnosti, narodu obećali - prošlost. Obećanje prošlosti Putina je dovelo do nulte trijumfalne točke odbrojavanja novije ruske povijesti koja potvrđuje mesijansko poslanstvo tog naroda što bi ga trebala stalno iznova potvrđivati pobjeda Crvene armije nad nacizmom 1945.

KAKVU ULOGU U TAKVOJ POLITICI POVIJESTI MOŽE ODIGRATI KNJIŽEVNOST?

na Kijev - simboličku majku Rusije (jer prema jednoj od verzija ruskog nacionalnog identiteta Moskva je glava Rusije, Sankt-Peterburg srce, a Kijev majka). Povratak Putina na vlast 2012. bio je praćen masovnim demonstracijama, što je osnažilo sustav represije, a od 2020. sustavno se radilo na uništenju horizontalnih spona između države i društva (gušenje nevladinih udruga ili njihovo proglašavanje “inozemnim agentima” ili ekstremističkim organizacijama itd.). Književnost 2010e razotkriva te mehanizme i hegemonijske narative jer pokazuje da neprorađene traume progone ne samo one koji su političke represije osjetili na svojoj koži, nego i njihove potomke, kao i da trijumf pobjede 1945. u svojoj utrobi skriva traumu rata, stradanja, gladovanja i smrti. Trijumf i trauma su - uči nas književnost - međusobno isključivi.

KAKO SU RUSKI PISCI I SPISATELJICE

REAGIRALI NA RAT U UKRAJINI?

Rusiju (ni u tome) ne treba egzotizirati: ruski su pisci i spisateljice izražavali otvoreno neslaganje s ratom (Lev Rubinštejn, Ljudmila Petruševska), pri čemu su neki

Riječima Georgija Gospodinova, spori, ali trajni medij književnosti ipak i ovdje može štogod reći: može odnjegovati otpor i empatiju te - što mi se čini posebno bitnim u vremenima u kojima zatrpavanje i zagušivanje medija stvara poseban tip cenzure - ponuditi alat za prepoznavanje zamjena teza. Književnost je u tim okolnostima vid kulturne ekologije. Da književnost može, riječima Gospodinova, sačuvati osobne priče iz epicentra bola, dokazuje ruska književnost nastala tijekom 2010-ih godina, od kojih su neka djela dostupna i u prijevodu našem čitatelju: primjerice, “Sjećanja, sjećanja” Marije Stepanove, “Granica zaborava” Sergeja Lebedeva, “Pismovnik” Mihaila Šiškina, “Avijatičar” Evgenija Vodolazkina ili “Volgina djeca” i “Zulejha otvara oči” Guzelj Jahine. Naime, upravo je tijekom 2010-ih osnaživana politička kriza koja je eskalirala ratom u Ukrajini 2022. godine. Vrhunac je apsolutizacije vertikalne osovine moći u Rusiji napad na susjednu državu i

Rusiju i napustili (Marija Stepanova, Ljudmila Ulicka, Oksana Timofeeva itd.), neki su izrazili suzdržanu kritiku tzv. Ezopovim jezikom (primjerice, spisateljica Maja Kučerska), neki su se povukli u unutarnju emigraciju i odlučili na šutnju, neki - treba i to reći - u potpunosti i bez zadrške podržavaju rat (primjerice, Zahar Prilepin). Ipak, niz intelektualaca (prije svega se to odnosi na one koji su nakon početka rata napustili Rusiju) uložio je značajnu energiju u samoorganizaciju i povezivanje razasutih proturatnih glasova u zajedničke publikacije dostupne javnosti. Jedan je od primjera dvojezični (na ruskom i engleskom) časopis ROAR (Russian Oppositional Arts Review) u kojem su sabrani različiti tekstovi (književni, esejistički, vizualni itd.) koji čitatelju mogu dati uvid u to kako Rusi vide rat u Ukrajini. Teško da je moguće pronaći bolji zajednički nazivnik tog viđenja od onoga Olega Lekmanova, koji se na početku svojega eseja nadovezuje na riječi filozofa Fjodora Sologuba: “Živa su djeca, samo djeca, mi smo mrtvi, davno smo mrtvi” te ističe da je pjesnička metafora 24. 2. 2022. zaživjela

Zahar Prilepin (stoji) u uniformi proruskih separatista u Ukrajini

kao medicinska dijagnoza, surova konstatacija: “One sekunde kad je takozvani predsjednik Putin zapovjedio početak rata s Ukrajinom, Rusija je nestala, a mi smo svi odrasli ruski ljudi umrli”. Kako se, ipak, vremenski udaljujemo od veljače 2022., primjećuje se manje ili više očekivana tendencija: čak i glasovi onih koji su na početku rata jasno i glasno izražavali svoje stavove sad su ušutjeli. Velikim je dijelom ta šutnja povezana sa strahom: jasno i glasno izražavanje stava u suvremenoj je Rusiji čin transgresije granice zabranjenog koja može - kao što je nedavno posvjedočila smrt Alekseja Navaljnog (koji se u Rusiju i vratio upravo kako bi izvršio taj čin transgresije zabranjenog) - završiti tragično. Kako je istaknula i mlada aktivistkinja Alla Gutnikova, “sad je misliti i ne biti ravnodušan opasno po život”. Također, razni su istraživači ruske kulture, od Aleksandra Etkinda do drugih, već i prije rata postkolonijalnu kritiku primjenjivali u svojim istraživanjima Rusije govoreći da se to društvo može promatrati kroz optiku unutarnje

Razni su istraživači ruske kulture, od Aleksandra

Etkinda do drugih, već i prije rata postkolonijalnu kritiku primjenjivali u svojim istraživanjima

Rusije govoreći da se to društvo može promatrati kroz optiku unutarnje kolonizacije: Rusi su i kolonizatori i oni koji su kolonizirani...

kolonizacije: Rusi su i kolonizatori i oni koji su kolonizirani. Takvu shizofrenu situaciju u kojoj se našao pojedinac može dobro ilustrirati niz primjera, istaknut ću samo jedan: nakon šestomjesečnog perioda tranzicije (do 16. 9. 2022.) građani Ruske Federacije izgubili su mogućnost prijave Europskom sudu za ljudska prava, a isključenje iz Vijeća Europe omogućilo je ruskoj državi da ponovno uvede, recimo, smrtnu kaznu. Možda će takva vrsta pritiska osnažiti onih 20 milijuna Rusa kojima čak ni statistika ne poriče postojanje, a koji ne podržavaju vladajuću garnituru vlasti u Rusiji i koji bi se protiv sustava mogli boriti iznutra (još kad je djelovalo da takva perspektiva postoji): meni se, ipak, čini da ih osuđuje na još dublju, (auto)destruktivniju i uporniju šutnju, ukopanost u spirali nemoći. Ili stihovima pjesme “Ritual” Danijela Dragojevića:

Kada sam se odmah poslije rata našao u Dubrovniku, gledao sam jednog starog Rusa iz Ruskog doma koji je od proljeća do jeseni dolazio oko podne na Banje i s jedne stijene skakao naglavce u more. Bilo je neobično vidjeti bradatog čovjeka koji je iz daljine doputovao, moglo bi se reći bio izbačen u ovaj grad, kako ustrajno godinama skače sa stijene u more. Činilo se da je to neki čudan ritual za daljinu u kojoj se zatekao. Skakao je u dubinu kao u daljinu, miješao daljinu i dubinu, teško disao, malo ne disao, bacao se onamo odakle je bio došao, ulazeći i izlazeći iz mora brojio je dane.

Tako si otprilike - doputovale iz daljine, izbačene u nepoznati im prostor, u ustrajnom skakanju sa stijene u more, u dubinu kao u daljinu, u teškom disanju i zadržavanju daha, u bacanju onamo odakle je došao/došla, u ulaženju i izlaženju iz daljine i dubine - možemo predočiti suvremenog ruskog pisca. Jer taman nakon što se već pomalo ohladila vijest da su s vidljivih mjesta polica moskovskih knjižara na manje vidljivo mjesto sklonjena djela Borisa Akunjina, Dmitrija Bikova, Viktora Vahštajna, Vladimira Kara-Murze, Ljudmile Ulicke te nekolicine drugih pisaca i spisateljica (osim što su knjige sklonjene, zaposlenici knjižara dobili su ciničnu uputu da sa zainteresiranim kupcima ne ulaze u polemike), novu je buru na društvenim mrežama nedavno podigla preporuka o 250 knjiga zabranjenih u Ruskoj Federaciji jer sadrže “LGBTQ propagandu”. Popis koji je sačinila internetska trgovina Megamarket sadrži i neka po ne potpuno jasnim kriterijima optužena književna djela, poput “Netočke Nezvanove” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ili “U potrazi za izgubljenim vremenom” Marcela Prousta. Premda trenutačno ne postoje dokazi da se takva zabrana doista i planira primijeniti u Ruskoj Federaciji, pa joj stoga, barem zasad, ne treba pridavati suviše pozornosti, nekoliko činjenica je neospornih: Grigorij Čhartišvilji (pseudonim: Boris Akunjin), autor i kod nas prevedenih i rado čitanih kriminalističkih romana o Erastu Fandorinu, odnedavno se u Ruskoj Federaciji smatra “inozemnim agentom” kao i Ljudmila Ulicka. A romani koji se i izrijekom bave LGBTQ tematikom, poput “Rane” Oksane Vasjakine (koja bi uskoro u Hrvatskoj trebala ugledati svjetlo dana), već se neko vrijeme ne izlistavaju u pretraživačima OZON-a ili sličnih internetskih trgovina, lociranih u Ruskoj Federaciji. Dok romane Borisa Akunjina potencijalni čitatelj može naručiti jedino nakon potvrde o punoljetnosti. Do sada ne postoje mjerodavni podaci o broju književnih tekstova koji su trebali biti objavljeni u Ruskoj Federaciji, ali su iz izdavačkog plana povučeni zbog - u ovim geopolitičkim okolnostima - nepoćudne tematike. Ipak, iako je već postalo uobičajeno govoriti i pisati o krizi i oslabljenom društvenom i političkom dometu pisane riječi, ovakve zabrane zapravo dokazuju nešto suprotno: da književni tekst i pisana riječ nešto ne znače, tj. da nemaju mogućnost mijenjati izvanknjiževnu stvarnost te utjecati na status i putanje kretanja političkih i društvenih debata, ne bi im se pridavalo toliko pozornosti. Iako je i rusko društvo, barem od perestrojke, slijedilo globalne tendencije i sve više prestajalo biti književnocentričnim, zanimljivo je primijetiti da se u ovim novim okolnostima zapravo osnažuje institucija književnosti te se ispisuje nova stranica dugotrajnog, barem od 9. stoljeća starog, složenog odnosa pisca i vlasti. Postoji li, uostalom, bolja i primamljivija preporuka za čitanje određenog književnog djela od njegove zabrane?

Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ

Njezina posljednja knjiga ‘Kuga’objavljena 2020. - upravo je u prijevodu Igora Buljana izašla na hrvatskom u izdanju nakladničke kuće Fraktura

Nastavak na sljedećoj stranici 

Rusija trenutno nije najbolje mjesto za pisce. Slavna ruska književna tradicija svedena je na nekolicinu imena koja su ostala u zemlji, dok je većina najuglednijih književnika, protiveći se imperijalnom projektu predsjednika Vladimira Putina, potražila utočište u inozemstvu. Jedan od najtiražnijih ruskih pisaca Boris Akunin, koji već godinama živi u Londonu, nedavno je stavljen na popis “stranih agenata i terorista”, a tu bi sudbinu uskoro mogli doživjeti i neki drugi književnici, među njima i prva dama ruske književnosti Ljudmila Ulicka. Rođena 1943. u ratnom izbjeglištvu, Ulicka je odrasla u Moskvi, gdje je diplomirala genetiku i radila u znanstvenom institutu. Priče je počela objavljivati krajem osamdesetih, a najpoznatija je kao autorica hvaljenih romana “Daniel Stein, prevoditelj”, “Zeleni šator” i “Jakovljeve ljestve”, u kojima o slavnoj i tragičnoj prošlosti svoje domovine piše s nostalgijom i lakoćom, uz decentnu dozu ironije i pozamašnu količinu topline. Kao i brojni drugi pripadnici ruske kulturne elite, napustila je zemlju nakon početka ruske invazije na Ukrajinu i danas živi u Berlinu. Ulicka je i prije odlaska iz Rusije aktivno sudjelovala u raznim organizacijama za zaštitu ljudskih prava i promicanje demokracije. Svoj je angažman nastavila i iz berlinskog egzila, kao kad je, primjerice, zajedno s najuglednijim ruskim i bjeloruskim piscima - Sergejem Lebedevom, Mihailom Šiškinom, Svetlanom Aleksijevič i Vladimirom Sorokinom, između ostalih - uputila otvoreni poziv govornicima ruskog diljem svijeta da stanovnicima Rusije svim komunikacijskim sredstvima prenesu činjenice o ruskom ratu u Ukrajini. Njezina posljednja knjiga “Kuga” - objavljena 2020. - upravo je u prijevodu Igora Buljana izašla na hrvatskom u izdanju nakladničke kuće Fraktura. Riječ je zapravo o prilagođenom filmskom scenariju koji je Ulicka napisala 1978. godine kako bi bila primljena na scenarističku radionicu kod uglednog sovjetskog filmaša Valerija Frida. Njezina je molba odbijena; Frid je ustvrdio da ona sve zna i da ju nema čemu podučiti. Ulickin crnohumorni scenarij tematizira istinit događaj, pojavu kuge u Moskvi 1939. godine, u vrijeme dok je još uvijek trajao staljinistički teror. Za sprečavanje širenja epidemije angažirani su pripadnici NKVD-a, čiji je zadatak bio pronaći sve kontakte zaraženih i staviti ih u epidemiološku izolaciju. Dakako, svi oni kojima NKVD pokuca na vrata odmah pomisle da ih čeka neka druga vrsta izolacije i počinju pakirati odjeću za hladnije vrijeme ... Budući da sedamdesetih godina nije bilo izgleda da se prema tom scenariju snimi film, Ulicka je “Kugu” spremila na dno ladice i na nju potpuno zaboravila, sve do izbijanja pandemije covida-19 kad ga je, ponukana dolaskom nove pošasti, odlučila objaviti u proznoj formi. Povodom hrvatskog izdanja “Kuge” ljubazno je pristala na razgovor za BestBook. BestBook: Upravo je objavljen hrvatski prijevod vaše knjige “Kuga”, koja donosi uglavnom nepo-

znatu priču o tome kako je u Rusiji 1939. izbjegnuta epidemija kuge.Taj ste tekst napisali prije četiri desetljeća, a objavili tek nedavno. Zašto? Uvijek mi je bilo puno važnije pisati nego objavljivati. Kad sam taj tekst napisala, činilo mi se da sam već obavila svoj posao i nisam se više htjela zamarati oko objave. Osim toga, “Kuga” nije roman, to je scenarij. Nakon što nisam uspjela pronaći načina da se po scenariju snimi film, stavila sam ga sa strane i potpuno zaboravila na njega na mnogo godina. Međutim, nakon izbijanja pandemije, shvatila sam da je taj scenarij ponovno aktualan i donijeli smo odluku da se objavi.

BestBook: Živite u Berlinu, gdje u egzilu borave i brojni drugi ruski intelektualci koji se kao i vi ne slažu s politikom predsjednikaVladimira Putina. Brojni su Rusi tijekom povijesti, nakon raznih političkih previranja u domovini, odlazili u egzil, u Pariz, Ameriku, London, Berlin ... Je li to tipična sudbina ruske intelektualne elite? Kakva je atmosfera u ruskoj berlinskoj zajednici?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer ne održavam gotovo nikakve veze s tim “brojnim Rusima” koji sada žive u Berlinu. Moj društveni krug su moji njemački prevoditelji i nekoliko mojih starih prijatelja koji već dugi niz godina žive u Berlinu, tako da nemam toplomjer za mjerenje opće atmosfere u ruskoj berlinskoj zajednici. Odlazak iz Rusije, uz sve poteškoće navikavanja na drugačiji način života, za svakoga predstavlja veliki test. Ruska vlada oduvijek je djelovala kao borac protiv kulture i u tome je bila doista prilično uspješna: neki su pripadnici kulturne elite protjerani iz zemlje, neki su zatvoreni, a neki ubijeni. Godine 1922. Lenjin je postupio humanije: organizirao je “filozofski parobrod” na koji je ukrcao značajan dio kulturne elite i iz Rusije je poslao u inozemstvo. Time je svim tim ljudima spasio živote.

BestBook: Imate li vijesti iz domovine? Komunicirate li s ljudima koji žive u Rusiji?

Naravno, stalno sam u komunikaciji sa svojim moskovskim prijateljima. Premda su gotovo svi oni napustili Rusiju, tako da stalno pratim vijesti. Od jutra do mraka. Oni prijatelji koji su ostali u Rusiji kažu mi da još nisu primijetili nikakve promjene, osim poskupljenja proizvoda.

BestBook: Teško je doći do pouzdanih podataka o javnom mnijenju u Rusiji, ali čini se da većina Rusa podržava Putina i njegovu invaziju na Ukrajinu. Je li to točno?

Ne znam odgovor na to pitanje. Ali ne mislim da je tako. Jedno su ulične ankete, a drugo razgovori za obiteljskim stolom. Strah je velika i paralizirajuća sila. U današnjoj totalitarnoj Rusiji teško je vjerovati onome što ljudi govore na ulici - uostalom, oni ili njihovi voljeni mogu biti kažnjeni za “pogrešne” izjave.

BestBook: Što danas pišu ruski književnici u domovini? Uslijed ratne cenzure, postoji li uopće

Putinova pobjeda u ratu s Ukrajinom značila bi poraz takozvanog ‘kolektivnog Zapada’, što je pojam pod kojim ruski tisak i aktualni državni dužnosnici misle na zapadne demokracije, prije svega na SAD, EU i Japan

ruska književnost u posljednje dvije godine?

Ovo pitanje ne treba uputiti meni, nego ruskim izdavačima. Čini se da su svi pisci koje poznajem, osim Sergeja Kaledina, otišli u inozemstvo. Taj se egzodus dogodio točno sto godina nakon deportacije ruskih pisaca u inozemstvo 1922. godine koju sam već spomenula.

BestBook:Vašeg kolegu pisca Borisa Akunina Putinov je režim nedavno proglasio stranim agentom i teroristom. I vi ste se našli na toj listi. Strahujete li za svoju sigurnost? Strahujete li da se nikada više nećete moći vratiti u Rusiju? Upravo sada, nakon jedne gnusne provokacije, u ruskim je medijima protiv mene i mojih knjiga pokrenuta difamacijska kampanja. Iako ni na koji način nisam strana agentica, a pogotovo nisam teroristica. Moja je sudbina u rukama gospoda Boga, kao i sudbina svake osobe. Ne namjeravam zasad ići u Rusiju. I općenito, prekasno je da se bilo čega bojim. Osim Posljednjeg suda.

BestBook: Svi protivnici invazije u Rusiji nalaze se u opasnosti od kaznenog progona. Čuju li se u Rusiji uopće oporbeni glasovi?

Glasovi oporbe se čuju, ali ne dopiru do širokog kruga ljudi, jer je država uspostavila potpunu kontrolu nad medijima i društvenim mrežama, a značajan dio najaktivnijih i najglasnijih protivnika Putinovog režima već je u zatvoru ili protjeran iz zemlje. Općenito, vrijeme je takvo da je bolje šutjeti. No, u Rusiji ima ljudi koji su protiv rata, a takvih je mnogo. To potvrđuju i nevjerojatno dugi redovi tijekom prikupljanja potpisa za nominaciju jedinog kandidata za predsjednika Ruske Federacije koji se zalagao za hitan prekid rata u Ukrajini.

BestBook: Taj rat traje već gotovo dvije godine, a linija fronte već je više od godinu dana gotovo nepromijenjena. Kako vidite budućnost rusko-ukrajinskog sukoba?Vidite li neku mogućnost kompromisa između dvije strane?

Kompromis je neizbježan. Svi ratovi prije ili kasnije završe mirom. U povijesti čovječanstva nije bilo ratova koji bi trajali vječno. Bilo je vrlo dugih ratova, ali i oni su završavali mirom ili primirjem. A svako primirje uvijek je rezultat međusobnog kompromisa. I što se prije postigne primirje između Ukrajine i Rusije, to bolje. Ginu mladi s obje strane, ostaju udovice i siročad. Kad sam ja išla u školu ranih pedesetih godina prošlog stoljeća, pola očeva druge djece u školi poginulo je na frontu. Voljela bih da se tako nešto nikada više ne ponovi.

Upravo sada, nakon jedne gnusne provokacije, u ruskim je medijima protiv mene i mojih knjiga pokrenuta difamacijska kampanja. Iako ni na koji način nisam strana agentica, a pogotovo nisam teroristica

Nastavak na sljedećoj stranici 

Da, postoji značajan broj Rusa koji vole autoritarne vođe. To je tako duboka povijesna tradicija, razvijena tijekom stoljeća ropstva, koje je u Rusiji formalno ukinuto tek 1861. godine

BestBook: Ove godine trebaju se održati predsjednički izbori na kojima će sasvim sigurno pobijediti Putin. Premda ti izbori po svemu sudeći neće biti ni slobodni ni pošteni, čini se da je Putin dovoljno popularan da bi pobijedio čak i da se izbori održavaju prema demokratskim standardima. Znači li to da Rusima odgovaraju autoritarni čelnici?

Da, postoji značajan broj Rusa koji vole autori-

tarne vođe.

To je tako duboka povijesna tradicija, razvijena tijekom stoljeća ropstva, koje je u Rusiji formalno ukinuto tek 1861. godine: želja da se ima “pouzdanog kralja, pod kojim će biti toplo i sigurno”. U zemlji ima još uvijek mnogo ljudi koji štuju Staljina.

BestBook: Može li se današnje stanje u Rusiji usporediti s totalitarizmom u vrijeme Sovjetskog Saveza?

Ne, jer svako vrijeme ima svoju boju i miris. Ovaj miris koji sada možemo osjetiti prilično je opasan.

BestBook: Što bi za svijet mogla značiti Putinova pobjeda u Ukrajini?

Putinova pobjeda u ratu s Ukrajinom značila bi poraz takozvanog “kolektivnog Zapada”, što je pojam pod kojim ruski tisak i aktualni državni dužnosnici misle na zapadne demokracije, prije svega na SAD, EU i Japan. Posljedice takve pobjede su potpuno nepredvidive, ali želim vjerovati da Putin ipak neće pobijediti.

BestBook: Rat je doveo do prekidanja veza - gospodarskih, kulturnih, sportskih, političkih, znanstvenih - Rusije sa Zapadom. Kako bi to dugoročno moglo utjecati na rusko društvo?

Po obrazovanju vi ste znanstvenica. Kako bi, primjerice, ruska izolacija mogla utjecati na razvoj ruske znanosti?

To je ogromna prijetnja za rusko društvo.

Od devedesetih godina prošlog stoljeća mnogi su vrsni znanstvenici počeli napuštati Rusiju, a razlozi za to nisu bili ideološki, već financijski.

U Rusiji se znanost svake godine sve slabije financira, s izuzetkom nekoliko posebnih područja. Suočena s izolacijom koju joj je nametnuo Zapad, Rusija je sada napravila velike korake približavanja zemljama Trećeg svijeta. A što će to Rusiji donijeti, tek ćemo vidjeti.

BestBook: “Kuga” je posljednja knjiga koju ste objavili, prije gotovo četiri godine. Prije toga izašla je vaša zbirka priča “O tijelu duše”, a posljednji roman “Jakovljeve ljestve” datira još iz 2015. Kako to da ste napravili tako dugačku pauzu?

Nisam napravila nikakvu pauzu. Općenito radim vrlo polako. Ali radim. Čemu žuriti?

DOMAĆI ROMANI

koje nećete ispuštati iz ruku, od senzacionalnih prvijenaca do suvremenih klasika

Posjetite nas

GLASOVI UKRAJINE

Ukrajinska je književnost, kao i sve ostale umjetnosti, pogođena ratom. Ako smo ranije govorili o veteranskoj prozi, onda je nakon 24. veljače 2022. godine tema rusko-ukrajinskog rata postala ključan lajtmotiv cijele književnosti. Osvrnemo li se na kvantitativnu komponentu, od 2014. pa do danas ukrajinski autori tiskali su više od tisuću književnih djela. Prije početka rata taj se broj povećavao za oko 120 do 130 izdanja godišnje, a nakon veljače 2022. došlo je do novog pomaka, i to je prirodno

Piše:

DR. SC. DARIYA PAVLEŠEN

Od početka ruskih napada na Ukrajinu, hibridnog rata i aneksije Krima prošlo je deset godina, a od početka velike invazije Rusije na Ukrajinu – dvije godine.Tomu je prethodio virtualni, informacijski rat koji, baš kao i onaj stvarni, traje i danas. Razgovor o stanju ukrajinske kulture, ukrajinskog izdavaštva i književnosti obilježen je neknjiževnim godišnjicama, obilježen je tim strašnim brojkama. Ukrajinska je književnost, kao i sve ostale umjetnosti, pogođena ratom. Ako smo ranije govorili o veteranskoj prozi, onda je nakon 24. veljače 2022. godine tema rusko-ukrajinskog rata postala ključan lajtmotiv cijele književnosti. Osvrnemo li se na kvantitativnu komponentu, od 2014. pa do danas ukrajinski autori tiskali su više od tisuću književnih djela. Prije početka rata taj se broj povećavao za oko 120 do 130 izdanja godišnje, a nakon veljače 2022. došlo je do novog pomaka, i to je prirodno. Sada je rat dotakao sve.

ŠUTNJA

Vrlo se često rasprave o ratnoj književnosti vode oko suprotstavljenih gledišta između onih koji smatraju da knjige treba kovati dok je željezo još vruće i onih koji inzistiraju na vremenskom odmaku, smatrajući da će tek kada se emocije slegnu, a iskustvo u cijelosti bude proživljeno, stvarna slika rata postati istinitijom.“Nijedna riječ nikada neće moći opisati ove strahote. Odnosno, šutnja je najnormalnija reakcija.” KnjiževnikVolodymyr Jermolenko govori o tome da je šutnja prisutna u ukrajinskoj kulturi zato što se o njoj nije smjelo progovarati, zato što nisu preživjeli oni koji su o njoj mogli progovarati, zato što oni koji su preživjeli nisu više mogli stvarati.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Osobito u 20. stoljeću, prepunom patnje i boli, na što se često odgovaralo šutnjom. Možda si ipak moramo dati vremena nakon kojeg će se moći razriješiti dilema može li se bol iskazati riječima i može li se riječ smatrati svetogrdnom. S druge strane, ne možemo šutjeti. Stvaranje književnosti u okolnostima rata istovremeno je i dužnost i svetogrđe. Kako riješiti tu dilemu, veliko je pitanje. Prva reakcija bio je traumatski šok, šutnja. Koliko je trajala? U nekih traje i danas, a u nekih je trajala svega par mjeseci, točno onoliko koliko je trebalo knjižarama da se otvore, uništenim tiskarama i izdavaštvima da ponovno uspostave rad (gdje je to bilo moguće); neki su se književnici isprva pisali kolumne, a su pjesnici prvu ratnu pjesmu objavili na društvenim mrežama. Neki su, ne bi li se vratili književnosti, pisali novinske priloge, poeziju kojom su izražavali emocije, dnevnike u kojima su bilježili događaje. Nakon početka ruske invazije književnicima su često iz inozemstva pristizali upiti da objasne elementarnu nepoznanicu: tko su Ukrajinci. To je bio još jedan način kako izaći iz ponora šutnje. U svojim neknjiževnim tekstovima ukrajinski književnici počeli su opisivati stvarnost i objašnjavati što je Ukrajina. Govoriti o ukrajinskoj civilizaciji i civilizaciji općenito. O tome koliko je ona krhka i nezaštićena i kako se može uništiti u tren oka i kako se upravo sada uništava. Znanstvenica Bogdana Romancova ističe kako je danas iznimno popularna žanrovska književnost: kriminalistički i ljubavni romani ili znanstvena fantastika. Premda bismo takvu književnost mogli okarakterizirati eskapističkom, ona zapravo progovara o ratu, samo na metaforički način. Prisutan je i trend potražnje visoke književnosti iz kojeg se može iščitati čitateljeva želja da uz pomoć književnosti istraži temelj svog identiteta, svoju povijest, da podrobnije shvati što Ukrajince čini onime što jesu; kultura u tom procesu bez sumnje igra vodeću ulogu. Potražnja za ukrajinskom klasikom i ponovljenim izdanjima antologijskih djela doživjela je svoj preporod od 2022. do prve polovice 2023. godine, dok je 2023. godina, prema prodaji knjiga, godina suvremenih ukrajinskih autora.

BOLEST RASTA

umirovljenika prema svom romanu Sive pčele; prema motivima drame Loši putovi Natalke Vorožbyt postavljaju se kazališne predstave, autorica je tim tekstom debitirala kao redateljica, snimivši istoimeni film, izlaze stripovi, npr. Kiborzi, novi oblik kratke dokumentarističke proze predstavlja Rječnik rata Ostapa Slyvyns’kog, pjesnikinja Kateryna Kalytko objavljuje zbirku pjesama Ljudi s glagolima, a Sergij Žadan Skrypnykivku). Na bilo koji dramatičan i traumatičan velik događaj u prvom redu reagiraju poezija i non-fiction. Istovremeno se s pjesništvom pojavljuju i memovi, šale, plakati. I što je karakteristično, nova ratna poezija više nije prožeta osjećajima žaljenja i tuge. Javljaju se sasvim drugi arhetipovi: borba, pobjeda. Poezija je danas brza i emotivna reakcija koja se seli u sferu društvenih mreža. Možemo vidjeti kako pjesnici reagiraju na recentna zbivanja i već drugo jutro možemo čitati njihove pjesme. Zato možemo ustvrditi da se pjesništvo formira doslovce pred našim očima i čini jedan kontinuitet. U non-fictionu umjetnička reportaža vjerojatno je trenutno najzastupljeniji oblik. Dolazi vrijeme promišljanja koja se nadopunjuju fotoreportažama Mstyslava Černova, Jevgenija Maloljetke, što barem djelomično formira sliku o suvremenoj ratnoj Ukrajini u svijetu.

U deset godina objavljeno je više od tisuću knjiga, a među tim knjigama ratne tematike svatko može pronaći nešto za sebe, mnoštvo pjesama, romana, stripova, memoara, žanrovske književnosti, reportaža, dječjih knjiga i fotoalbuma (roman Kći Tamare Gorihe Zernja opisuje prve mjesece okupacije Donecka, ratna tema prisutna je i u modernoj drami, na primjer, Krušno primirje Sergija Žadana o životu nedaleko od prve crte bojišta, Andrej Kurkov napisao je dramu o životu dvoje

Autori su već poznati književnici, volonteri, novinari. Oni su civili, veterani, članovi obitelji ubijenog (s književnim djelima i uspomenama o preminulim). Možemo govoriti o knjigama ljudi koji su izgubili dom, otišli u inozemstvo ili preživjeli okupaciju. Formira se novi tip autora, to su vojnici koji pišu o vlastitom iskustvu. Ratna književnost postala je način za promišljanje, samo psihoterapiju i temelj za buduće istraživače povijesti rata i traume. Potres rađa hiperproduktivnost kada se želi reći više. To je bolest rasta. Upravo tako je prije godinu dana stanje u suvremenoj književnosti okarakterizirala pjesnikinja Galyna Kruk. Radi se o grubom i nasilnom obrezivanju stabla, kada, da bi se održalo postojeće korijenje, dolazi do stvaranja mnogobrojnih novih izbojaka blizu mjesta reza. Tako stablo pokušava uspostaviti ravnoteža između korijena i krošnje. U našem slučaju između tradicije i sadašnjosti, stvarnosti. Čemu takav val književnih djela? Kao odgovor na to može poslužiti popis ubijenih umjetnika koji na svojim stranicama svakodnevno mora ažurirati ukrajinski PEN. Vakuumu od ruskih razaranja i uništavanja suprotstavlja se želja Ukrajinaca za knjigom, jer rat koji se vodi, između ostalog se vodi za sjećanje, kulturu, identitet, za pravo govoriti svojim jezikom.

Čiji ćete glas prvo čuti u inozemstvu? Glas književnika koji su ubijeni ili su nestali u ratu. Onih koji najvjerojatnije nikada i ništa više neće napisati

JEZIK RATA

Književnici i dalje ostaju generatori ideja, samo su sada naučili govoriti o složenim temama služeći se jednostavnim riječima. Djela sve više podsjećaju na početnice, leksikone i enciklopedije bez kojih ne bismo imali temelje, sastoje se od glavnih elemenata koje treba nanovo objašnjavati i opisati kao na početku svijeta, kao poslije apokalipse... Rječnik rata, Abeceda rata. Oleksandr Myhed, književnik, sada vojnik, počeo je pisati roman Vojnik zvan Job. Kronike invazije (engl. naziv – The Language of War) prvog dana ruske invazije na Ukrajinu, 24. veljače 2022. Rad na djelu trajao je 13 mjeseci. Autor je spojio umjetnički žanr s publicistikom. Jednostavnim, novim jezikom objašnjava što je to rat. Kako izgleda knjižna industrija za vrijeme totalne ruske agresije? Autor odgovara: “Umiru književnici, prevoditelji, izdavači. Projektili okupatora uništavaju skladišta izdavaštava, gore knjižnice. Rusi spaljuju ukrajinske knjige i čiste knjižare i biblioteke od neprijateljske literature. Izdavačke kuće obustavljaju svoj rad. Stotine knjiga koje su se trebale pojaviti ove godine neće ugledati svjetlo dana. Generacije autora i autorica neće ući u književnost. Tisuće prisiljenih migranata vjerojatno se više nikada neće baviti književnošću, prevođenjem, umjetnošću, jer sada moraju preživljavati… ili ponovno otkrivati vrijednost svog stvaralačkog rada u ovoj krvlju natopljenoj grimiznoj ratnoj magli. I ako sam ranije bio uvjeren da umjetničko djelo treba sadržavati određene bezvremenske ideje koje bi mu omogućile da prođe kušnju vremena, sada postoji još veći zahtjev – proći kušnju genocida. Ključni koncept koji mi je na umu od prvog dana invazije jest jezik rata. Što radimo s jezikom? Što jezik radi od nas? Jezik je rata izravan, poput zapovijedi koja ne može imati dvosmisleno tumačenje ili koju treba razjasniti. Govorimo jasnije, jednostavnije, kratkim frazama, štedimo jedni drugima vrijeme i zasićujemo razgovor informacijama. Bez plakanja. Bez retoričkih pitanja. Jezik rata tijek je govora u kojem progovara trauma. O traumi se ne može šutjeti. Jezik rata vraćanje je najjednostavnijem sredstvu komunikacije. Jezik rata riječi su kojima se ljudi opraštaju...”

GLASOVI UKRAJINE

Zašto su potrebni književnici? Jer su nepristrani, njihovo mišljenje nije povezano s ideološkim ili bilo kojim drugim odrednicama, oni prikazuju svijet bez filtera. Takvi glasovi Ukrajine potrebni su prije svega samim Ukrajincima, a tek u drugom redu mogu poslužiti kao dodatno sredstvo za prepoznavanje ukrajinske kulture u svijetu. Ali i u tom predstavljanju postoji vrlo neobična diskriminacija. Čiji glas ćete prvo čuti u ratnoj Ukrajini? Glas nekolicine već poznatih suvremenih klasika i glas vojnika, jer se trenutno samo autentično iskustvo s bojišnice smatra vjerodostojnim, to je vrijednost neposrednog svjedočanstva. Važno je da ljudi koji ratuju – a među njima su mnogi književnici koji znaju kako svoje iskustvo odjenuti u vrlo kvalitetnu i snažnu umjetničku poruku – tu poruku reflektiraju tako da bude pristupačna i da bude oblikovana dijaloškim jezikom. Mnoge je književnike koji volontiraju, prikupljaju sredstva i rade sve za svoju zemlju okovala paraliza strašne autocenzure, ne progovaraju jer nisu na prvoj crti bojišta i prešutno smatraju da to ne smiju, ili tvrde, kao književnik Andrij Ljubka početkom rata, da sada nije

vrijeme za književnost. “Gotovo svi pisci bez iznimke danas su nečime zauzeti – bore se, štite, ratuju na informacijskom polju, istovaruju kamione s humanitarnom pomoći, pomažu u preseljenju izbjeglica, vode tečajeve i art terapije za djecu koja su pobjegla iz bombardiranih gradova. Odnosno svi pokušavaju biti korisni, ali se bave svime osim svojim glavnim pozivom – pisanjem pravih umjetničkih djela. Jer nije vrijeme.”

Ako samo živiš u ratnoj Ukrajini, tvoje iskustvo je iskustvo prosječne osobe, ako si među milijunima izbjeglica, imaš još manje prava na vlastiti glas. Sami Ukrajinci u Ukrajini ne primjećuju kako rat podmuklo provodi selekciju te samo pojedincima u uniformi dodjeljuje moralno pravo na književnost. I takva dobrovoljna šutnja još je jedna strašna posljedica rata. Čiji ćete glas prvo čuti u inozemstvu? Glas književnika koji su ubijeni ili su nestali u ratu. Onih koji najvjerojatnije nikada i ništa više neće napisati. I umjetnica, jer žene, za razliku od muškaraca koji su vezani vojnom obavezom, mogu napustiti zemlju, slobodno putuju u inozemstvo stoga češće nastupaju od muškaraca. Tako za međunarodnu javnost ukrajinski glas postaje ženski glas ili glas mrtvog pjesnika. Volodymyr Jermolenko u svom osvrtu na novi roman Jezik rata Oleksandra Myheda govori kako je “ova knjiga, na neki način, naš zajednički glas”. Uz taj zajednički glas nudim vam i jednu pjesmu koja ne predstavlja tako dominantno, pojedinačno iskustvo. Poslije početka velikog rata (upravo tako Ukrajinci imenuju rat od 2022.), u inozemstvu Daria je dugo rušila zid vlastitog zavjeta šutnje i vratila se pisanju. Sama je prevela svoju pjesmu na hrvatski. Čitajući pjesme Darije Lisenko, pjesnikinje i slikarice, povjesničarke umjetnosti, izbjeglice koja trenutno živi u Nizozemskoj, ne osjećam se usamljeno. To je, barem za mene, još jedan glas Ukrajine.

DARIA LISENKO

Sirene

Još jedna probna sirena u Hagu obavještava da je počeo još jedan mjesec i o tome da je danas ponedjeljak.

Sirena zavija tiho i ne remeti mir, zavija milozvučno i kao da se ispričava za prekomjernu buku.

Probna sirena u Hagu ne zavija kao u Zagrebu –glasno i kreštavo, uistinu uznemirujuće.

Probna sirena u Hagu ne zavija kao u Beogradu, gdje ljudi još uvijek izlaze na ulice i gledaju u nebo, a onda se pogledaju i dugo, dugo šute.

Probna sirena u Hagu ne zavija čak ni tako kao što zavija u Kölnu, gdje od sirene glasno kuca srce.

Ova probna sirena zavija tako kako ona može zavijati samo u gradu gdje kao da nikada nije bilo rata.

U međuvremenu na cijelom teritoriju Ukrajine najavljena je još jedna zračna uzbuna, ova sirena je za mene –samo kratki bljesak na ekranu telefona, do crnila tiha –nije probna. 17.11.23

Kad bi Rusija prestala biti agresivna, propala bi

Jurij Andruhovyč

ČAK I AKO OSLOBODIMO OKUPIRANE TERITORIJE - SVE, BEZ IZNIMKERAT NEĆE ZAVRŠITI JER RUSIJA

TAJ STATUS QUO NEĆE PRIZNATI KAO KONAČAN I NASTAVIT ĆE NAS

NAPADATI SA SVOG

TERITORIJA

Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ Fotografije: SANJIN STRUKIĆ/PIXSELL

Pjesnik, romanopisac, esejist, prevoditelj i glazbenik, Andruhovyč je pažnju javnosti privukao još osamdesetih godina kao osnivač alternativne pjesničko-performerske skupine Bu-Ba-Bu. Od tada do danas objavio je niz romana, pjesničkih zbirki i zbirki eseja za koje je osvojio više uglednih domaćih i međunarodnih književnih nagrada. A prije više od tri desetljeća ukrajinski pisac Jurij Andruhovyč objavio je roman ‘Moskovijada’ u kojemu je gotovo proročanski najavio rusku invaziju na Ukrajinu. Roman uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Fraktura

Nastavak na sljedećoj stranici 

Prije više od tri desetljeća ukrajinski pisac Jurij Andruhovyč objavio je roman “Moskovijada” u kojemu je gotovo proročanski najavio rusku invaziju na Ukrajinu. Glavni protagonist tog nadrealnog romana, pjesnik Otto von F., na kraju svog jednodnevnog fantazmagoričnog tumaranja po Moskvi slučajno se nađe na tajnoj zagrobnoj konferenciji ključnih ličnosti ruske imperijalističke povijesti. Dok pokušava utvrditi radi li se o javi ili o snu, Otto von F. s nevjericom sluša uskrsnule duhove Ivana Groznog, Katarine Velike, Suvorova, Lenjina i Feliksa Dzeržinskog kako žustro raspravljaju o tome kako nakon raspada Sovjetskog Saveza obnoviti Rusko Carstvo.

Andruhovyčev roman objavljen je 1993. i tada je možda djelovao kao pretjerivanje. Ipak, invazija koju je prije dvije godine pokrenuo režim Vladimira Putina pokazala je da ukrajinski pisac nije bio daleko od istine. Rođen 1960. u Stanislavu na zapadu Ukrajine - u današnjem Ivano-Frankivsku - Jurij Andruhovyč jedan je od najuglednijih suvremenih ukrajinskih književnika. Pjesnik, romanopisac, esejist, prevoditelj i glazbenik, Andruhovyč je pažnju javnosti privukao još osamdesetih godina kao osnivač alternativne pjesničko-performerske skupine Bu-Ba-Bu. Od tada do danas objavio je niz romana, pjesničkih zbirki i zbirki eseja za koje je osvojio više uglednih domaćih i međunarodnih književnih nagrada. Djela su mu prevedena na dvadesetak jezika. Roman “Moskovijada” ove bi godine trebao biti objavljen i na hrvatskom u izdanju nakladničke

‘egzodusa’ iz ‘ruskog svijeta’. Ali ne mogu zamisliti da danas napišem “Moskovijadu” - takav je tekst mogao napisati samo mlad i neiskusan autor koji je tek počeo učiti što je to proza. Mislim da je osebujna snaga ovog romana u njegovom ‘književnom divljaštvu’. Ne mogu više pisati na taj način. BestBook: Knjigu ste napisali nakon što ste nekoliko mjeseci boravili u Moskvi na književnom institutu Maxim Gorki. Koliko je ‘Moskovijada’ autobiografska? Koliko u Ottu von F. ima vas? Je li i vaš boravak u Moskvi bio tako kaotično-fantazmagoričan?

Ne, ne u tolikoj mjeri! Mi pisci volimo preuveličavati neke trenutke, na primjer opisivati svakodnevnu stvarnost kao horor. Otto von F. je naravno izmišljena ličnost i ne bih rekao da je neka vrsta autoportreta, ali imam neke zajedničke crte s njim. Odnosno - da budem precizniji - imao sam ih prije, u vrijeme kad sam pisao taj roman. Sada sam ipak malo drugačiji.

BestBook: U tom romanu kao da ste anticipirali buduće ukrajinsko-ruske odnose, aludirajući da će Rusija pokušati silom vratiti teritorije koji su nekad bili dijelom Ruskog Carstva i koje smatra svojima. Je li to bilo samo literarno pretjerivanje ili ste doista mislili da će se pojaviti novi ‘Car’ koji će u 21. stoljeću pokretati ratove za teritorij?

I dalje sam optimist u povijesnoj dimenziji. Zapravo sam oduvijek bio optimist i oduvijek sam znao da će ovaj rat biti dug i iscrpljujuć, ali Rusija svejedno ide prema dnu, baš kao i njezini brodovi u Crnom moru

kuće Fraktura, a tim je povodom Andruhovyč ljubazno pristao na razgovor za BestBook. BestBook: Na hrvatskom ove godine treba izaći vaš roman ‘Moskovijada’, izvorno objavljen prije više od 30 godina. Koliko je roman aktualan? Biste li ga pisali u drugom ključu da ga pišete danas, osobito u svjetlu ruske agresije na vašu domovinu?

Nakon prvog ukrajinskog izdanja 1993., ovaj je roman nekoliko puta ponovno objavljen u Ukrajini, a najnovije izdanje pojavilo se 2023. Mnogo je prijevoda i izdanja u inozemstvu. Ako se ne varam, hrvatsko će izdanje biti dvadeseto. Sada čekam svoje primjerke devetnaestog izdanja iz Litve. Rekao bih da je ovo moj najuspješniji roman ako gledamo po broju prijevoda, što znači da je imao i najveći međunarodni odjek. Po mom mišljenju, postoji nešto što se nije promijenilo u protekle 32 godine otkako sam to napisao, nešto što je još uvijek aktualno: duga i krvava agonija ruskog imperijalizma. Još smo uvijek u istom povijesnom trenutku ukrajinskog

Upravo taj aspekt tog romana nije bio pretjeran. Niste trebali biti prorok ili vizionar da biste to vidjeli. To je uvijek postojalo kao realna mogućnost. Ruski politički, ekonomski i vojni pritisak na Ukrajinu bio je konstanta od prvog dana naše neovisnosti. Danas s velikom vjerojatnošću možemo pretpostaviti da je Rusija čitavo vrijeme radila na planovima velike agresije na Ukrajinu, pokušavajući je destabilizirati. Naravno, 1992. godine, dok sam radio na “Moskovijadi”, ruska je država bila preslaba da bi nas napala u punom obimu - kao što su to učinili 30 godina kasnije. Ali oni su marljivo radili na tom ‘projektu budućeg rata’, potpirujući cijelo vrijeme manje sukobe u različitim regijama bivšeg Sovjetskog Saveza.

BestBook: ‘Moskovijada’ je dio trilogije pisane u postmodernističkoj maniri, u kojoj su pisani i romani ‘Rekreacije’, te ‘Perverzija’.Vaša posljednja knjiga ‘Radio noć’ također je pisana u začudnom ključu, kao ‘akustični roman’ ...Tražite li uvijek neku originalnu formu za svoje romane?

Moja tri prva romana koja ste upravo spomenuli nisu prava trilogija, no ipak imaju jednu stvar koja im je zajednička: u središtu je uvijek pjesnik i neki metafizički motiv iskušenja. Protagonisti tih romana su u iskušenju, ali odolijevaju i - u tradicionalnom smislu - ne prodaju dušu. Tražim li uvijek originalnu formu? Da, na samom početku svake nove knjige koju ću napisati moram imati neke atraktivne formalne ideje i one moraju biti u interakciji s ostalim ključnim idejama knjige. Zapravo mi se sviđa tvrdnja da je u umjetnosti i književnosti

forma dio sadržaja. Ne možemo odvojiti formu i sadržaj jedno od drugog, oni su neodvojivi.

BestBook: Kako ukrajinska kultura odgovara na rusku agresiju na Ukrajinu? Koji je trenutno najvažniji izazov za ukrajinske književnike i druge umjetnike? Jednom ste rekli da je ukrajinska književnost tradicionalno previše ozbiljna i patetična. Mijenja li se to?

Nama ukrajinskim piscima danas je najvažnije zapravo isto što i uvijek: pronaći prave riječi. Svatko od nas mora za sebe odlučiti koje su to riječi. Jer, ipak smo jako različiti, nismo vojska - premda se neki od nas sada i bore u vojsci. Ako mogu parafrazirati poznati aforizam, rekao bih: u ratno vrijeme mora se pisati jednako dobro kao u normalno vrijeme, ali malo bolje. Mislim da bi riječi trebale biti preciznije i iskrenije. Što znači da ne možete a da ne budete ozbiljni. Ozbiljno - da, ali patetično – ne. Valjda je ovaj rat dobra prilika da se oporavimo od patetike.

BestBook: Prošle godine ‘Moskovijada’ je postavljena na pozornicu u Pragu. Jeste li vidjeli tu predstavu?

Bio sam u Pragu prošle godine na poziv kazališta Divadlo X10 i pogledao sam dvije izvedbe. Sada se taj vrlo zanimljivi scenski projekt postavlja u Berlinu i Hamburgu gdje će biti na turneji. Jako mi se svidjela češka verzija, to je dosta slobodna interpretacija mog teksta, vrlo duhovita i groteskna.

BestBook: Kakav je trenutno status ruskog jezika u Ukrajini? Pišu li ukrajinski književnici i dalje na ruskom? Je li ukrajinski u međuvremenu postao prvi jezik za Ukrajince?

BestBook: Kako književnost može doprinijeti oblikovanju kulturnog identiteta i povijesne svijesti jednog naroda? Imaju li pisci odgovornost ‘političkih aktivista’ ili mogu biti isključivo umjetnici?

Društveni mediji stvorili su situaciju u kojoj pisci mogu biti politički vrlo značajni i glasni, a da pritom nisu tradicionalni ‘politički aktivisti’. Postoji još jedan pojam - predvodnici javnog mnijenja. Dakle, mnogi moji kolege su takvi kreatori mišljenja javnosti. Neki od njih imaju ogromne zajednice pratitelja na društvenim mrežama. Siguran sam da to nije ukrajinski know-how, to je danas uobičajena stvar za svaku državu. Ono što je specifično ukrajinsko je da su glasovi pisaca/umjetnika koji su postali vojnici i koji se bore na frontu u ukrajinskoj vojsci,

U današnjoj Ukrajini upotreba ruskog jezika se smanjuje. To je logičan proces. Mnogi ljudi koji su cijeli život govorili ruski sada prelaze na ukrajinski, udaljavajući se od ‘agresorskog jezika’. Rade to bez ikakve službene zabrane ili nečeg sličnog, rade to apsolutno slobodno i dobrovoljno. Što se tiče pisaca koji pišu na ruskom, oni su uvijek bili manjina u Ukrajini. Međunarodno poznati Andrej Kurkov nastavlja pisati na ruskom i ukrajinskom jeziku. Njegovi politički stavovi su u potpunosti ukrajinski, a njegove su knjige već dugi niz godina zabranjene u Rusiji. Većina ukrajinskih pisaca koji su inače pisali na ruskom prešli su na ukrajinski - neki od njih od 2014., a posljednji među njima 2022. Naravno, rekao bih da je ukrajinski sada glavni jezik naše zemlje. Sudeći prema nekim nedavnim sociološkim istraživanjima, postotak ljudi koji stalno koriste ukrajinski u svakodnevnom životu je između 70 i 80.

Naravno, 1992. godine, dok sam radio na ‘Moskovijadi’, ruska je država bila preslaba da bi nas napala u punom obimu - kao što su to učinili 30 godina kasnije

mnogo autoritativniji od glasova njihovih kolega koji sjede u pozadini. Ovo je vrijeme kada morate zaslužiti svoje pravo na slobodu govora riskirajući vlastiti život za Ukrajinu ili barem naporno radeći za ukrajinsku pobjedu. U tom slučaju imate apsolutan ‘legitimitet’ za oblikovanje nacionalnog identiteta i svijesti.

BestBook: Režim Vladimira Putina unatoč invaziji na suverenu zemlju - ili baš zbog toga - uživa prilično veliku podršku običnih Rusa. Kako objašnjavate rusku fascinaciju autoritarnim vođama? Zašto demokratske vrijednosti nisu uspjele uhvatiti korijena u Rusiji?

Nastavak na sljedećoj stranici 

Prije svega, ruski režim više nije autoritaran. To je diktatura u kojoj možete završiti u zatvoru na 20 godina samo zbog objave na društvenoj mreži. Ali to je oduvijek prirodno stanje ruske države i bit će tako zauvijek. Ekspanzija, agresija, tiranija. Kad bi Rusija prestala biti agresivna, propala bi. Rezultat ove vječne agresivnosti je veliki teritorij. Ali u isto vrijeme taj je teritorij prevelik da bi se njime uspješno upravljalo. Zato je rusko gospodarstvo enormno ekstenzivno, a infrastruktura vrlo nerazvijena. Rusija je kaotična i potpuno nesređena zemlja. Jedini način da Kremlj drži pod kontrolom ovu teritorijalnu zbrku je rasplamsavanje manjih i većih ‘pobjedničkih ratova’. Ako promotrite cjelokupnu rusku povijest prema kriterijima političkog sustava, primijetit ćete da je Rusija imala samo dva vrlo kratka razdoblja kakve-takve slabašne demokracije: 1917. između veljače i listopada, te u posljednjim mjesecima Sovjetskog Saveza 1990. i 1991. Tijekom ostalih godina i stoljeća Rusija je bila tiranija. Zemlja bez ikakve demokratske tradicije, štoviše - čak i bez demokratskog instinkta.

Radio Noć Jurij

Andruhovyč, Fraktura. Prijevod: Dariya Pavlešen i Ana Dugandžić

BestBook: Od stjecanja neovisnosti 1991. Ukrajina se borila s konsolidacijom vlastitog nacionalnog identiteta - između Rusije i Europske unije - uglavnom podijeljena na proeuropski zapad i proruski istok zemlje. Je li sada, nakon ruske invazije na Ukrajinu taj proces napokon dovršen? Može li se reći da je sada Ukrajina identitetski jedinstvena zemlja?

Naravno. Proces identitetskog objedinjavanja ide puno brže od 2014., nakon Majdana i ‘male’ ruske agresije, a postao je posebno snažan od 2022. i pune ruske agresije. Ipak, mislim da se on ne može nikada konačno dovršiti. U Ukrajini će uvijek postojati neka proruska manjina, kao što postoje proruske manjine u bilo kojoj drugoj zemlji. Ipak, siguran sam da sada u Ukrajini imamo mnogo manje proruski raspoloženih ljudi nego, primjerice, što ih imate vi u Hrvatskoj, a o Srbiji da i ne govorimo.

BestBook: Projektili i dalje padaju na ukrajinske gradove, a linije fronte su gotovo nepromijenjene

već više od godinu dana. Ima li Ukrajina snage za vraćanje svog teritorija vojnom silom? Postoje li uopće druge mogućnosti za završetak rata?

Čak i ako oslobodimo okupirane teritorije - sve, bez iznimke - rat neće završiti jer Rusija taj status quo neće priznati kao konačan i nastavit će nas napadati sa svog teritorija. Jedina je opcija za mogući završetak rata - barem na nekoliko godina - ulazak Ukrajine u NATO. I, naravno, ulazak u Europsku uniju, ali NATO je bitniji. Dakle, općenito vidim tri preduvjeta za mir. Prvo, kraj ruske okupacije - ruska vojska se vraća kući; drugo, članstvo Ukrajine u NATO-u; i treće, članstvo Ukrajine u EU-u.

BestBook: Kako Ukrajinici podnose ovakav rat iscrpljivanja?

Opada li domoljubni duh u zemlji dok traje rat kojemu se ne vidi kraja? Jeste li i dalje optimist?

I dalje sam optimist u povijesnoj dimenziji. Zapravo sam oduvijek bio optimist i oduvijek sam znao da će ovaj rat biti dug i iscrpljujuć, ali Rusija svejedno ide prema dnu, baš kao i njezini brodovi u Crnom moru. Nema promjene u mom viđenju momentuma. Također sam siguran da će se zapadne vojne snage na kraju priključiti našem ratu protiv Rusije, jer im Rusija neće ostaviti mogućnost da izbjegnu sukob. Ali pitali ste me za stanje duha u zemlji a ne moje osobno. Da, Ukrajinci moraju izdržati ovaj rat iscrpljivanja prije svega zato što druge opcije nemaju. ‘Iscrpljivanje’ pod ruskom okupacijom - sa svim mučenjima, ubojstvima, silovanjima i drugim zvjerstvima - još uvijek je puno gora opcija od ‘iscrpljivanja’ u borbi za slobodu.

BestBook: Kad smo zadnji put razgovarali prije godinu dana povodom hrvatskog izdanja romana ‘Radio noć’, rekli ste mi da radite na proznom djelu kojemu će jedna od glavnih tema biti rat. Do kud ste stigli? Radite li na nekim novim projektima?

Nama ukrajinskim piscima danas je najvažnije zapravo isto što i uvijek: pronaći prave riječi. Svatko od nas mora za sebe odlučiti koje su to riječi. Jer, ipak smo jako različiti, nismo vojskapremda se neki od nas sada i bore u vojsci. Ako mogu parafrazirati poznati aforizam, rekao bih: u ratno vrijeme mora se pisati jednako dobro kao u normalno vrijeme, ali malo bolje

Prema tom sam romanu zajedno s poljskim bendom Karbido napravio neku vrstu glazbene radio drame pod naslovom “Radio noć”. U prosincu smo snimili dvije verzije - ukrajinsku i poljsku - a krajem veljače igrali smo je na njemačkom na vrlo prestižnoj pozornici kazališta Berliner Ensemble. Što se tiče prozne knjige na kojoj radim, upravo sam završio jedanaestu priču. Ili poglavlje, tko zna. Mislim da će ih biti ukupno 21, tako da mogu reći da sam stigao do sredine puta. Nadam se da ću je završiti sljedeće godine. Ne žurim - bilo bi bolje da buduća knjiga ne izađe u ratu. Da to bude poslijeratna knjiga.

Nova knjiga Miljenka Jergovića!

Posjetite

U DVIJE GODINE NAVIKLI SMO SE NA

RAT I TRAGEDIJE U UKRAJINI. A TO JE UPRAVO ONO ŠTO JE NAJSTRAŠNIJE

Biti književnikom u ovo vrijeme časno je i izuzetno teško jer književnost danas ne služi za razonodu, ona pomaže i spašava

Piše: ANDRIJ LJUBKA S ukrajinskog prevela: DARIYA PAVLEŠEN

Nastavak na sljedećoj stranici 

Smrt je poprimila obilježja starogrčke tragedije, njome sada upravlja fatum, sudbina, na nju ne možeš utjecati

A gdje ste vi bili tog jutra kada je počeo veliki rat? Evo moje priče… Rat je progovorio tutnjavom udaljenih eksplozija iza prozora, ali nisam u to povjerovao, mislio sam da budan sanjam. Zatim su na drugom katu u kući mojih prijatelja u okolici Kijeva zaškripala vrata nakon čega se začulo lupkanje papuča što su se spuštale niz stube. “Počeo je rat, zatvorili su zračni prostor” – rekla je Katja, domaćica kuće. Zračni prostor spomenula je jer sam za dva sata trebao letjeti u Vilnius na predstavljanje prijevoda svog romana. Njezin još snen glas zvučao je grubo i muški, promuklo kao u pušača. Ali zapravo je to bio zvuk životinjskog straha. Veliki pas stajao je u kuhinji ispred prozora i gledao u tamno nebo, plašljivo je lajao, slušajući zvukove raketa i vojnih zrakoplova.

Svaki će Ukrajinac zauvijek pamtiti tmurno jutro 24. veljače 2022. godine kada je započela totalna invazija. Nekog su probudile eksplozije, nekog uznemireni pozivi rodbine, ali svatko se do najsitnijih detalja prisjeća tog trenutka. To sjećanje prožima cijeli naš život. To zajedničko iskustvo ne samo da nas čini jednim narodom, već nekom vrstom bliže, intimnije zajednice, nekime koga smatrate svojom obitelji. Jer zajedno smo proživjeli taj trenutak.

Nakon toga proživjeli smo još mnogo različitih trenutaka tjeskobe i suza, boli i ljutnje, ali upravo te prve sekunde podsjećaju me na trenutak kad se zaustavi film. Kao u 3D-u, mogu se prisjetiti svih detalja oko sebe: temperature zraka, čaše na stolu koja je ostala od jučerašnjeg druženja, kazaljki na satu iznad vrata, psećeg mirisa u sobi, hladnih pločica na podu. To je bio najvažniji trenutak u mom životu nakon kojeg je sve krenulo nizbrdo, trenutak koji je srušio sve moje planove. Možda ću isto tako snažno i duboko zapamtiti trenutak kada čujem da je rat završio. Naravno, ako ga doživim.

da ti danas projektil pogodi upravo tvoju kuću, padne upravo na kafić u kojem naručuješ kapučino, razruši kolodvor na kojem dočekuješ prijatelje. Od toga se gotovo nemoguće obraniti pa morate to prihvatiti kao svakodnevnu mogućnost. Neka bude volja Božja, kažemo mi, ateisti.

Mnogo je smrti oko nas. U proljeće 2022., kada su u moj grad počeli dovoziti prve ljesove vojnika poginulih na bojištu, svaka se smrt doživljavala kao osobna tragedija. Dok su mrtvačka kola prolazila ulicama, ljudi su na pločnicima padali na koljena, prostirali cvijeće po asfaltu, a na pogrebima su se okupljale mase. Sada na gradskom groblju postoji posebno polje vojnih grobova, nad svakim se od

Andrij Ljubka (1987.), ukrajinski je pjesnik, prozaist, esejist, prevoditelj. Vojnu školu završio je u Mukačevu, ukrajinsku filologiju na Sveučilištu u Užgorodu, a potom i balkanske studije na Sveučilištu u Varšavi. Objavio je tri pjesničke zbirke, dvije knjige kratkih priča, tri knjige eseja, te četiri romana e’Karbid’, ‘Vaš pogled’, ‘Ćo-ćo sam’ i ‘Mali ukrajinski roman’

Od tog događaja prošle su dvije strašne godine. Što se promijenilo u nama i oko nas? Najvažnija promjena jest da smo se navikli na rat, on je (postao) dio našeg života, naše svakodnevice. To je najstrašnija promjena jer smo se aklimatizirali na nešto potpuno nenormalno, jezivo, naučili smo živjeti ne obraćajući na njega pozornost.

Kada se sada u Kijevu oglasi sirena za zračnu opasnost, gotovo nitko ne hita tražiti najbliže sklonište, ljudi bez žurbe nastavljaju obavljati svoje uobičajene poslove. Smrt je poprimila obilježja starogrčke tragedije, njome sada upravlja fatum, sudbina, na nju gotovo da i ne možeš utjecati. Može se dogoditi

njih vijori ukrajinska zastava. Lijes ispraća rodbina, ljudi koji su pokojnika poznavali iz civilnog života, kao i suborci s bojišta; obično je to mala povorka. Ljudi na ulicama zastaju u znak poštovanja, ali više ne plaču i ne kleče. Općenito, lakše im je skrenuti pogled ili otrčati do najbliže trgovine kako bi izbjegli osobni susret sa smrću osobe koja je svojim životom platila naše pravo da živimo u relativno mirnom zaleđu. Nemojte žuriti i osuđivati te ljude, oni nisu ni cinični ni bezdušni. U ove dvije godine bilo je toliko smrti, boli i tuge da su sve suze isplakane, emocije isprane, i premda šok od svake nove tragične vijesti paralizira, on brzo i prolazi.

Jer moramo skupiti svu preostalu snagu i nastaviti živjeti. Od pretjerane količine emocija i proživljenoga lako je poludjeti. I ponekad mi se čini da smo svi

MICHAEL DOROHOVICH

već kolektivno poludjeli. Ne pretjerujem, vjerujte mi. Evo dvije vijesti koje su obilježile današnje jutro. U Harkivu je nakon ruskog granatiranja poginula cijela obitelj, otac, majka i troje djece. Rusi su napali skladište nafte, nakon eksplozije došlo je do curenja goriva koje se slijevalo niz ulicu i zapalilo desetak obiteljskih kuća. To je pravi pakao na zemlji, ljudi su živi izgorjeli. Oca i sina vatra je zatekla u hodniku dok su pokušavali pobjeći. Majka s dvoje djece bila je u kupaonici. Najmlađem sinu Pavlu bilo je sedam mjeseci, majka ga je privijala uz prsa. Uslijed požara dijete je toliko izgorjelo da od njega nije ostalo ništa, ni jedne kosti, samo pepeo. Može li čovjek ostati normalan kada živi u takvoj stvarnosti? I jesam li ja stvarno poludio kad mi je prva pomisao bila da bi bilo bolje da je na njih pala raketa, da su svi umrli u trenu, umjesto zastrašujuće i bolne smrti koja ih je snašla. Druga vijest… ukrajinskog vojnika koji se 31. siječnja vratio iz ruskog zarobljeništva gdje je dvije godine bio ponižavan i mučen, 8. je veljače na raskrižju pregazio kamion. Nakon povratka iz

ma, tako je zarađivao za kruh. U rat je otišao kao dobrovoljac iako u životu nije imao dana vojnog iskustva. Dvaput je ranjen, zimus je preživio borbe za Bahmut. Nakon ranjavanja šalili smo se da poput mačka ima devet života. Ti dodatni životi spasili su ga više puta, ali kada rat traje svaki dan dvije godine bez prestanka, čak ni devet života nije dovoljno. Maksim je poginuo prošle godine, na pogreb su ga donijeli u zatvorenom lijesu, njega, naočitog muškarca, jer tijelo mu je bilo teško osakaćeno. Je li ubojstvo takvog vojnika zločin ili ne?

A sada odgovorimo zajedno na pitanje koje mi često postavljaju u različitim zemljama: “Pišete li trenutno beletristiku?”. Odgovor je očit.

Svakodnevno živimo u vrtlogu takvih priča da se književna fikcija jednostavno predaje pred stvarnošću. Nijedan roman ne može se mjeriti s nizom svakodnevnih priča iz života običnih Ukrajinaca. Ne pišem ništa fikcionalno i općenito ne razmišljam o književnosti kao nečemu imaginarnom, odvojenom od života.

Ukrajinska vojska uglavnom sastoji od civila, od ljudi koji su dobrovoljno odlučili braniti svoju zemlju ili su bili mobilizirani u okviru vojnog roka

zatočeništva na slobodu nije se uspio vidjeti ni sa svojom kćeri, Valerijom Galkinom, koja sada kao izbjeglica živi u Lisabonu. Na svom je Instagramu napisala: “Danas je preminuo moj tata. Nije ga ubio ni rat ni metak ni dvije godine zarobljeništva. Samo je prelazio cestu i udario ga je kamion. To je apsurd. Ne vjerujem da je to stvarnost. Oprosti mi zbog svega. Čekala sam tvoj poziv kao što si mi obećao, ali više ga neću dočekati...” Ovo nisu najstrašnije priče ovoga rata, to su tek dvije vijesti koje su objavljene jutros. Ovako izgleda naša svakodnevica već dvije godine uzastopce, 730 jutara zaredom. Svaki dan umiru civili, bespomoćni, nevini i sasvim obični ljudi koje Rusija ubija u trgovinama, na ulici, u vlastitom domu. Ali ne umiru samo slučajni civili, Rusija svaki dan ubija naše vojnike. Svijet se pomirio s idejom da je smrt vojnika nešto normalno, puka ratna statistika. Ali zar vojnici nisu ljudi, zar ih se može tek tako ubijati napavši na našu zemlju? Tko je i kada odlučio da ubijanje vojnika nije zločin?

Tim više jer se ukrajinska vojska uglavnom sastoji od civila, od ljudi koji su dobrovoljno odlučili braniti svoju zemlju ili su bili mobilizirani u okviru redovitog vojnog roka. Ti ljudi prije invazije nisu prošli redovnu vojnu obuku, radili su kao menadžeri u uredima, vozači gradskih autobusa, pizzamajstori u poznatim restoranima, bili su ljudi poput vas koji čitate ove retke.

Primjerice, moj prijatelj, Maksim Pleša, 32 godine, umjetnik, slobodnjak i hipi. Slikao je portrete ljudi na ulicama, radio na restauraciji fresaka u crkva-

Zašto? Zato što je danas jedina funkcija ukrajinske književnosti da svjedoči, opisuje sudbine, bilježi zločine. Kada sam pisao o Maksimu, njegova mi je obitelj zahvalila što će na taj način sjećanje na njega još malo poživjeti, što će više ljudi saznati o njegovu životu. Književnost postaje vrsta psihoterapije, pomaže nam preživjeti najveće gubitke, pružajući nadu da sve to nije uzalud, da će nas čuti.

Ovo nisu prazne riječi: tijekom rata, u uvjetima duboke ekonomske krize, naklade ukrajinskih knjiga udvostručile su se, a tiskanje i prodaja knjiga jedan je od rijetkih profitabilnih poslova u zemlji. To je paradoks, ali samo na prvi pogled, u vremenima turbulencija i neizvjesnosti ljudima je potrebna knjiga, potražnja za njome porasla je jer govori o ljudima, o onome što je ljudsko i osobno. Biti književnikom u ovo vrijeme časno je i izuzetno teško jer književnost danas ne služi za razonodu, ona pomaže i spašava. Iako predstavlja i određenu opasnost: ako imate veliku “papirnatu” biblioteku u svom stanu, tijekom raketnog udara vaš će dom izgorjeti znatno brže od drugih, vatrogascima će preostati manje vremena da ga spase. No, to se ne može predvidjeti, tijekom dvije godine rata naučili smo se, kako je već rečeno, uzdati u sudbinu i fatum. Navikli smo se na smrt oko sebe i prihvatili mogućnost vlastite iznenadne smrti. Više ne reagiramo tako burno na strašne vijesti, naša emocionalna koža postala je deblja. Ili je postupno odumrla jer sa svakim danom užasa, u koji su se pretvorili naši životi, svi smo mi pomalo i polako umirali. Ono ljudsko i normalno u nama je odumiralo. Svi smo postali žrtve rata. I oni koje je rat ubio, i oni kojima je (zasada) sreća dopustila da prežive.

U dvije godine navikli smo se na rat i tragedije, počeli smo ih smatrati novim normalnim… A to je upravo ono što je najstrašnije.

Saša Filipenko

JA SAM POSLJEDNJE SOVJETSKO DIJETE. U

ŠKOLU SAM KRENUO

1. RUJNA 1991. GODINE,

SAMO NEKOLIKO DANA

NAKON KOLOVOŠKOG

POKUŠAJA DRŽAVNOG

UDARA, KADA JE

SOVJETSKI SAVEZ VEĆ

PRESTAO POSTOJATI

Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ

Jedan od najuglednijih i međunarodno najpoznatijih bjeloruskih pisaca Saša Filipenko. Poput mnogih drugih javnih ličnosti angažiranih u prosvjedima 2020. godine, Filipenko je zbog vlastite sigurnosti te jeseni morao napustiti Bjelorusiju. Ako su intelektualci savjest društva, bjeloruska savjest danas živi izvan zemlje. Njegova su djela prevedeni na desetak jezika. Nakladnička kuća Edicije Božičević objavila je dva njegova najpoznatija

romana: ‘Bivši sin’ te ‘Crveni križ’. Premda su pisci po prirodi sanjari, Filipenko se ne ustručava javno govoriti o aktualnim političkim i društvenim temama

Nastavak na sljedećoj stranici 

‘Povratak u

sam rat u

O

u

sam govorio u svakoj knjizi i u svakom intervjuu. Ali nitko nije htio slušati ni mene niti bilo kog drugog nezavisnog pisca i novinara

Predvidio

Ukrajini

romanu

Ostrog’.

tome

PROFIMEDIA

U kasno ljeto 2020. godine svijet su tjednima obilazile snimke uličnih demonstracija u Bjelorusiji u kojima su deseci tisuća građana prosvjedovali protiv prijevara na predsjedničkim izborima na kojima je Aleksandar Lukašenko osvojio svoj šesti uzastopni predsjednički mandat. Višemjesečni prosvjedi na kraju su ugušeni brutalnom policijskom silom, a brojni protivnici Lukašenkova režima uhićeni su. Među prosvjednicima se od prvoga dana nalazio i jedan od najuglednijih i međunarodno najpoznatijih bjeloruskih pisaca Saša Filipenko. Poput mnogih drugih javnih ličnosti angažiranih u prosvjedima, Filipenko je zbog vlastite sigurnosti te jeseni morao napustiti Bjelorusiju. Ako su intelektualci savjest društva, bjeloruska savjest danas živi izvan zemlje.

Crveni križ Saša Filipenko, Edicije Božičević. Prijevod: Kristijan Poklečki

Saša Filipenko (Minsk, 1984.) bjeloruski je pisac koji piše na ruskom jeziku. Nakon nezavršenog studija glazbe u rodnome gradu, u dobi od 20 godina preselio se u Rusiju, u Sankt Peterburg, gdje je diplomirao književnost. Radio je kao novinar i scenarist, a na tada neovisnoj ruskoj televizijskoj postaji TV Dožd imao je svoj autorski satirični show. Napisao je desetak hvaljenih i nagrađivanih romana, među kojima su neki adaptirani za kazalište. Njegova su djela prevedeni na desetak jezika. Nakladnička kuća Edicije Božičević objavila je dva njegova najpoznatija romana: “Bivši sin” (2023., prijevod Ulla Antalos), te “Crveni križ” (2021., prijevod Kristijan Poklečki). Premda su pisci po prirodi sanjari, Filipenko se ne ustručava javno govoriti o aktualnim političkim i društvenim temama. Glasni kritičar bjeloruskog vladajućeg režima, objavio je niz članaka u vodećim europskim listovima u kojima je pozivao na demokratizaciju zemlje i oslobađanje političkih zatvorenika. Na Muenchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2022. govorio je na panelu zajedno s čelnicom bjeloruske oporbe u egzilu Sviatlanom Tihanovskom.

BestBook: Dugo ste vremena živjeli u Sankt Peterburgu, a posljednjih godina ste u Švicarskoj. U kakvim ste okolnostima došli u tu zemlju? Kakav je život u Baselu? Bio sam prisiljen napustiti Bjelorusiju u listopadu 2020. jer bih inače bio uhićen. Proveo sam neko vrijeme u Sankt Peterburgu, ali kad je Rusija počela izručivati Bjeloruse Minsku, postalo je jasno da ni ja ne mogu ostati u Rusiji. Stoga sam se odlučio preseliti u Švicarsku, gdje sam imao svoje poslovne kontakte - tri moja izdavača su u toj zemlji.

Život ovdje, kao i u svakoj drugoj zemlji, ima svoje prednosti i mane, svoje izazove i užitke. Mirno je, sigurno, ali ovo ipak nije moj dom. Osjećam se kao riba koja je cijeli život živjela u mutnoj vodi, a sad je puštena u netaknutu, prekrasnu fontanu. I to je voda, divna voda, ali nije moja.

BestBook: Jeste li u Bjelorusiji formalno optuženi ili osuđeni za neko kazneno djelo? Što bi se dogodilo kad biste sutra sletjeli na aerodrom u Minsku?

Protiv mene je trenutno pokrenut kazneni postupak i još tri su u tijeku, ali ne znam po kojim sam člancima kazneno gonjen. Bjeloruske vlasti ne obavještavaju ljude poput mene, oni to nazivaju “povjerljivim predmetom istrage”. Kad počne suđenje u odsutnosti, vjerojatno ću saznati po kojim će me sve člancima i na koliko godina teretiti. Kad bih sada došao u Rusiju ili Bjelorusiju, odmah bih bio uhićen na granici. Ako je vjerovati bjeloruskom režimu, razgovarate s vrlo opasnim piscem.

BestBook: Nedostaje li vam domovina? Planirate li se jednoga dana vratiti?

Naravno da bih se želio vratiti. Već sam spomenuo vodu. Minsk je moj dom. Stvarno se želim vratiti. U jednom trenutku shvatiš da ti nedostaju ljudi. Ali u Minsku više nema mojih prijatelja. Svi su oni, kao i ja, napustili zemlju. Imao sam sedam bliskih kolega s kojima sam išao na prosvjede 2020. Svi su otišli iz zemlje i teško je za očekivati da ćemo se svi vratiti isti dan. Minsk je sada grad uspomena. Mislim da, ako se jednoga dana uspijem vratiti, osjećaji će biti složeni i pomiješani.

Bivši sin Saša Filipenko, Edicije Božičević. Prijevod: Ulla Antolos

BestBook: Kontaktirate li sa svojom obitelji u Bjelorusiji? Kakva je sada tamo situacija, tri godine nakon ugušenih demokratskih prosvjeda? Moji se roditelji trenutno nalaze u Bjelorusiji. Oni su taoci. Nemaju mogućnost napuštanja zemlje. Nedavno im je, u sklopu kaznenog progona koji se vodi protiv mene, izvršen pretres doma. Mog oca često ispituju, a nedavno je u zatvoru proveo 13 dana. Represije se nastavljaju, nastavljaju se svakim danom i razočaravajuće je da su ljudi u Europi odavno potpuno zaboravili na Bjelorusiju.

BestBook: Kakva je situacija na književnoj sceni? Što pišu pisci koji su ostali u zemlji? Mogu li se vaše knjige kupiti u Bjelorusiji?

Da, moje knjige mogu se kupiti. Predstave po mojim knjigama su zabranjene, ali knjige možete dobiti, iako ih knjižare ne mogu staviti na

police. Svatko može ući i pitati prodavača ima li moje knjige i on će vam ih donijeti. Tržište knjiga u Bjelorusiji je slomljeno, izdavačke kuće su uništene, pa je teško govoriti o tome što rade pisci koji su ostali u zemlji. Veliki pisci koji su ostali u Bjelorusiji šute. Možda rade na nečemu, ali to je nešto što zasad sigurno nećemo vidjeti.

Svi upadamo u istu zamku, nije bitno gdje se to događa, u Njemačkoj ili u Sjevernoj Koreji. Sovjetski Savez je bio monstruozan projekt, ali ne možete za sve kriviti samo Sovjetski Savez, jer ultradesničarske stranke dižu glas i u Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj...

BestBook: Nedavno je u Berlinu po vašem romanu ‘Kremulator’ postavljena predstava. Dok pišete, imate li na umu moguće ekranizacije svojih djela? Vidite li dok pišete prizore iz svojih romana?

Mislim da vidim. Jako volim kazalište pa ponekad kad napišem neku scenu zamišljam kako bi to moglo izgledati na filmu ili na pozornici. Štoviše, mislim da je moje pisanje pod snažnim utjecajem mog novinarskog i scenarističkog iskustva, kao i dugog rada s arhivskim dokumentima. Volim raditi na granici žanrova, spajati ih.

BestBook: U Hrvatskoj je prošle godine objavljen vaš roman ‘Bivši sin’ u kojemu između ostaloga govorite o tome kako ‘velika povijest’ djeluje na obične ljude. Kako život pod autoritarnim režimom utječe na privatne živote Bjelorusa? Može

Protiv mene je trenutno pokrenut kazneni postupak i još tri su u tijeku, ali ne znam po kojim sam člancima kazneno gonjen. Bjeloruske vlasti ne obavještavaju ljude poput mene, oni to nazivaju ‘povjerljivim predmetom istrage’, kaže nam Filipenko Na fotografiji su demonstranti s karikaturom diktatora Lukašenka i Putina

li se u današnjoj Bjelorusiji naprosto ignorirati vanjske okolnosti i mirno živjeti svoj život u balonu nastanjenom prijateljima i članovima obitelji?

Vjerujem da mnogi upravo tako žive. Često me pitaju kada ću napisati novi roman o Bjelorusiji i uvijek se pitam ima li to ikakvog smisla. Na moju sreću kao autora - a na veliku žalost mene kao građanina - i deset godina nakon što sam ga napisao, “Bivši sin” je i dalje vrlo aktualan. Medicinska koma koju opisujem, koma u koju pada cijela zemlja, vratila se u Bjelorusiju.

BestBook: A kako bi izgledala idealna Bjelorusija koju sanjate?

To bi bila zemlja u kojoj se poštuju osnovne i temeljne vrijednosti, zemlja u kojoj se ljudi međusobno poštuju i u kojoj, konačno, prvi put nakon mnogo desetljeća ne pamtimo imena predsjednika, jer državne institucije rade i imena dužnosnika nisu važna. Bjelorusija mojih snova je slobodna zemlja u kojoj ljudi konačno mogu ostvariti svoje nevjerojatne potencijale.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Ruski je moj materinji jezik, sanjam na njemu. Volim bjeloruski i jako dobro govorim bjeloruski, ali nedovoljno dobro da pišem na njemu. To je kao desna i lijeva noga nogometaša

BestBook: Rođeni ste 1984. godine u Minsku, u Sovjetskom Savezu. Imate li ikakva sjećanja na tu komunističku državu?

Svakako, jer ja sam posljednje sovjetsko dijete. U školu sam krenuo 1. rujna 1991., samo nekoliko dana nakon

volio gledati sprovode velikih zvijezda Sovjetskog

Saveza koje su prenosili na televiziji. Moja baka bi pržila prezle, ja bih sjedio kraj televizora i satima gledao kako sovjetsku nomenklaturu ispraćaju na posljednje putovanje. Zapravo, jako mi nedostaju ta vremena. Nadam se da će uskoro opet krenuti utrke konjskih zaprega u Rusiji i Bjelorusiji.

BestBook: Živjeli ste u Rusiji od 2004. do prije nekoliko godina. Jeste li mogli naslutiti da će se ta zemlja pretvoriti u Putinovu diktaturu?

Pisao sam o tome u svim svojim knjigama. Predvidio sam represije u romanima “Bivši sin” i “Lov”. Predvidio sam rat u Ukrajini u romanu “Povratak u Ostrog”. O tome sam govorio u svakoj knjizi i u svakom intervjuu. Ali nitko nije htio slušati ni mene niti bilo kog drugog nezavisnog pisca i novinara.

BestBook: Jednom ste Ruse, Bjeloruse i Ukrajince opisali kao disfunkcionalnu obitelj. Hoće li nakon ovog rata Ukrajinci ostati dio obitelji?

Tako nešto sigurno više nikada neće biti moguće. Možda će, baš kao i nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji, ljudi nakon nekoliko generacija moći komunicirati bez neprijateljstva, ali više nikada neće biti ni izdaleka poput “obitelji”. Zapravo, ta obitelj nikada nije ni postojala - nametnula ju je Rusija. Ni Bjelorusija ni Ukrajina nisu htjele imati ništa s tim.

BestBook: Sva svoja djela napisali ste na ruskom jeziku. Zašto ne pišete na bjeloruskom? Kakav je vaš odnos prema tom jeziku?

Ruski je moj materinji jezik, sanjam na njemu. Volim bjeloruski i jako dobro govorim bjeloruski, ali nedovoljno dobro da pišem na njemu. To je kao desna i lijeva noga nogometaša. Prilično je neobično nastaviti udarati loptu nogom koja je slabija. Kad radim s prevoditeljicom koja prevodi moje knjige na bjeloruski, shvatim da imam istančaniji osjećaj za ruski, a ona ima istančaniji osjećaj za bjeloruski.

BestBook: Zašto u zemljama poput Bjelorusije i Rusije ne uspijeva liberalna demokracija? Je li to nasljeđe života u Sovjetskom Savezu ili je riječ o nečemu drugome?

Predstave po mojim knjigama su zabranjene, ali knjige možete dobiti, iako ih knjižare ne mogu staviti na police. Svatko može ući i pitati prodavača ima li moje knjige i on će vam ih donijeti. Tržište knjiga u Bjelorusiji je slomljeno, izdavačke kuće su uništene, pa je teško govoriti o tome što rade pisci koji su ostali u zemlji

kolovoškog pokušaja državnog udara, kada je zapravo Sovjetski Savez već prestao postojati. Bilo je to doba moga djetinjstva, tako da imam samo lijepe uspomene. Nisam znao ništa o zemlji u kojoj sam živio, kao što, na primjer, nisam znao ništa o svom djedu, generalu, koji je kao vojnik bio u Mađarskoj pedesetih godina prošlog stoljeća. Tajne svoje obitelji i svoje zemlje ne otkrivate odmah. Sjećam se da sam kao dijete

Zbog istog razloga zbog kojega ne uspijeva u Sjedinjenim Državama, Italiji, Mađarskoj, Slovačkoj, Srbiji i drugim zemljama. Ljudi vjeruju populistima, lažima, propagandi i čvrstoj ruci. Svi upadamo u istu zamku, nije bitno gdje se to događa, u Njemačkoj ili u Sjevernoj Koreji. Sovjetski Savez je bio monstruozan projekt, ali ne možete za sve kriviti samo Sovjetski Savez, jer ultradesničarske stranke dižu glas i u Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj. Svi imamo o čemu razmišljati, ali Rusija i Bjelorusija su ekstremni oblici barbarstva i opće klonulosti društva.

BestBook: Na čemu trenutno radite? Može li se književno stvarati u egzilu, u okruženju savršene Švicarske u kojoj “500 godina vladaju mir i demokracija”?

Kao što je Brodski jednom rekao, sada više radim na sebi. Upravo se približavam svom novom romanu. Imam već dosta baruta u sebi, ali još nema iskre.

ŽENA MAČKA IZ NAŠEG SOKAKA

Što bi dali američki izdavački divovi Marvel ili DC da su osamdesetih imali superjunakinju poput Caroline Connor? Fatalna žena mačka sa smislom za humor, oskudnom odjećom (koja sa svakom sljedećom stranicom postaje još oskudnija) i fantastičnim akcijskim sposobnostima tih godina nije bila plod moždanih vijuga Stana Leeja i olovke Johna Romite Sr. Iako je trčkarala i pentrala se po ulicama i zgradama NewYorka, rodno mjesto bio joj je - Novi Sad, a “roditelji” legende jugoslavenske strip-scene. Kao što piše u autorskoj kućici prve stranice premijerne epizode - “Scenario:Toza Obradović, crtež: Bane Kerac, kafu kuvala: Stanislava Kerac”.Već ta, prva kućica, pokazivala je da, iako je crtež marvelovski, zafrkancija je potpuno domaća. Cat Claw prava je balkanska superheroina. Da je postala dio neke od američkih superherojskih franšiza, možda bismo je danas gledali u nekom filmskom superjunačkom “universeu” ili “multiverseu”. Cat Claw zapravo najviše podsjeća na Marvelova Deadpoola u interpretaciji Ryana Reynoldsa, koji je pomaknuo superherojsku mitologiju u smjeru politički nekorektne komedije, gegova, autoironije i metareferencija. Lako je zamisliti Cat Claw na velikom ekranu. Ali prevesti duh jezika i fraze “zdrobio je pljucu kao princes krofnu”,“ništa čekovi, samo solarno plaćanje” ili “ako me nije strefio šlog” na engleski i amerikanizirati domaće fore bilo bi vrlo teško.

Ipak, Žena mačka iz našeg sokaka imala je bogat međunarodni život. Što na domaćem što na skandinavskom tržištu, Cat Claw proživjela je 44 burne epizode, koje su lani u izdanju zagrebačke Fibre objedinjene u fantastičnom integralu od gotovo 600 stranica. Od toga, na čak 50-ak stranica prostire se veličanstven životni intervju koji je s legendarnim strip-autorom Banetom Kercem vodio jednako legendarni zagrebački strip-sveznadar Darko Macan.

Tvorac Cat Claw ostavio je dubok trag na stripovskoj sceni bivše države još 1970-ih i 1980-ih godina. Na stranicama magazinaYu-stripa i Eks-almanaha bilo se lako zaljubiti u njegove vesterne (serijal “Poručnik Tara”), pustolovnu akciju (“Kobra”), hommage popularnoj ratnoj TV seriji (“Balkan Express”), humoristični strip (“Billy the Pljuc”) i strane junake (“Tarzan” i “Veliki Blek”). Kerčev vizualni stil bilo je lako prepoznati - bio je to Marvel, ali naš Marvel. Nakon izbijanja rata u Hrvatskoj je nestalo novih

Rođena u Novom Sadu, odrasla pred očima stripfanova diljem tadašnje Jugoslavije, Ket Klou bila je superjunakinja o kakvoj su Marvel ili DC mogli samo sanjati. Dobila je i knjigu kakvu zaslužuje, gotovo 600 stranica urnebesnih avantura čuvenog Baneta Kerca

strip-izdanja s ostalih prostora bivše Jugoslavije, pa tako i izVojvodine i Srbije. Kerčevi junaci više nisu živjeli na našim kioscima, ali jesu u zalihama i kolekcijama koje je svaki pasionirani sakupljač imao u svojim sobama, podrumima ili na tavanima. A Kerac je, kako je otkrio Macanu u intervjuu, gurao na domaćem tržištu dok je mogao, pa i u Skandinaviji, a zatim je našao angažman u Americi, i to na priči koju je kreirao ni manje ni više nego pravi Luke Skywalker iz “Ratova zvijezda”.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Piše: IVAN BUČA

Da, glumac Mark Hamill suautor je stripa pod nazivom “Black Pearl”, koji je Bane Kerac, zbog sankcija uvedenih tadašnjoj Miloševićevoj krnjoj Jugoslaviji, za američki Dark Horse crtao pod pseudonimom H. M. Baker. Hamill je godinama kasnije na bivšem Twitteru i javno zahvalio Kercu na radu. No nakon američkih angažmana, koji su postajali sve manje unosni, Bane Kerac na desetak godina nestao je iz svijeta stripa i posvetio se glazbi. Vratio se tek, kako kaže u intervjuu, na poticaj Igora Kordeja nakon susreta na festivalu u Rijeci 2010. godine. U sljedećem desetljeću Kerac je

opet postao redovno ime u domaćim kućnim bibliotekama s novim izdanjima, a zahvaljujući jednoj zafrkanciji s fanovima na online strip-forumu, počeo je crtati Zagora kojeg je namjeravao ponuditi Bonelliju. Nakon mnogih zavrzlama postao je i službeni crtač Duha sa sjekirom za čuvenog talijanskog izdavača. Uz sve te strane angažmane, Cat Claw ipak je serijal koji je privukao najviše Kerčevih fanova, a i njemu samome, može se zaključiti iz Macanova intervjua, ona je najdraže stripovsko dijete. U ovom integralu svi fanovi slobodoumne urnebesne heroine imaju dovoljno materijala da uvijek iznova koračaju kroz njen svijet, pun akcije i humora koji vas tjera da naglas prasnete u smijeh. Rijetki su stripovi koji to mogu.

KAKO MOĆ FUNKCIONIRA U NAŠEM HIPERPOVEZANOM

SVIJETU – I KAKO JE PODREDITI SEBI

Jeremy

Heimans Henry Timms NOVA MOĆ

24,90 €

Što je zajedničko papi Franji i Donaldu Trumpu, a po čemu su slični Lego i ISIS, TedX i Tiffany? Jeremy Heimans i Henry Timms u Novoj moći bave se ovim i mnogim drugim fenomenima suvremenog svijeta, u kojem hiperpovezanost znači veću demokratičnost, ali i gotovo neograničene mogućnosti zloupotrebe. Nova moć knjiga je koja nam pruža novo razumijevanje svijeta i naše uloge u njemu.

U najvećem dijelu ljudske povijesti, pravila moći bila su jasna: moć je trebalo osvojiti, a zatim je ljubomorno čuvati svim sredstvima. To je „stara moć” koja je bila dostupna samo malobrojnima. No u suvremenom svijetu, u kojem su internetske platforme osvojile svijet, mijenja se i paradigma moći: „nova moć” je pristupačna i trebala bi se odlikovati uključivošću. Premda nam se možda čini apstraktnim, borba između stare i nove moći odlučuje o tome tko će vladati, kako ćemo raditi, pa čak i kako razmišljamo i što osjećamo.

MARTINA BIENENFELD

UZ BOK SVJETSKIM GRADOVIMA

ZAGREB

JE

GRAD KOJI KOMBINIRA BOGATU KULTURNU BAŠTINU, DINAMIČNU ATMOSFERU, MNOŠTVO

PARKOVA TE RAZNOLIKU PONUDU

DOGAĐANJA I AKTIVNOSTI

Zagreb je već dugo cjelogodišnja destinacija, živopisan i

uzbudljiv grad koji nudi mnogo toga za istražiti i doživjeti, a kojeg rado posjećuju domaći i strani gosti

Razgovarala: BRUNA ĆORIĆ

Kulturni turizam predstavlja ključan element u suvremenim trendovima razvoja turističkih proizvoda, ističući se kao značajan faktor u poticanju rasta cjelokupnog turističkog sektora. A upravo Zagreb, kao kulturno središte Hrvatske, svojim bogatim kulturnim sadržajem, festivalskim događanjima, izložbama i koncertima, uspješno se pozicionira rame uz rame s ostalim istaknutim kulturnim destinacijama na europskoj karti. To nam potvrđuje i direktorica Turističke zajednice grada Zagreba, Martina Bienenfeld. Razgovarali smo s direktoricom TZGZ-a o interesima za kulturu, kako domaćih tako i stranih turista, ali i o nadolazećim kulturnim sadržajima koji će obogatiti još jednu turističku sezonu u Zagrebu.

BestBook: Kao dugogodišnja direktorica Turističke zajednice grada Zagreba pratite svjetske trendove u kulturnom turizmu. Koje novitete primjećujete? Gdje danas vidite Zagreb na karti kulturnog turizma?

Naša turistička ponuda postaje sve raznovrsnija zahvaljujući mnogobrojnim kulturnim projektima

i manifestacijama koje ne samo da potiču dolazak posjetitelja i produljeni boravak nego u konačnici rezultiraju i povećanom turističkom potrošnjom. U smislu noviteta, primjetno je sveprisutno korištenje digitalnih tehnologija koje otvaraju nove, neiscrpne mogućnosti za očuvanje kulturne baštine i pružaju široku dostupnost kulturnih sadržaja svima, poput chatbotova te aplikacija virtualne stvarnosti (VR) i proširene stvarnosti (AR). U TZGZ-u pratimo trendove, pa tako redovito pružamo informacije kroz sve naše kanale o, primjerice, institucijama u kulturi koje su zatvorene zbog potresa i obnove, dajemo preporuke što posjetiti, a kreirali smo i posebne internetske stranice posvećene isključivo kulturi u Zagrebu. Posebno bih istaknula kako smo, prije dvije godine, predstavili prvu izložbu digitalne umjetnosti u proširenoj stvarnosti u cijeloj jugoistočnoj Europi – 'Art Future' - čime smo stali uz bok gradovima kao što su Berlin, New York, Toronto i Hong Kong, inače svjetskim predvodnicima u digitalnoj umjetnosti.

Kroz integraciju tehnologija kulturne su institucije u mogućnosti pružiti posjetiteljima nova, inovativna iskustva, omogućavajući im praćenje izložbi ili koncerata u stvarnom vremenu. S druge strane, aplikacije poboljšane umjetnom inteligencijom mogu ponuditi pomoć turistima pri putovanjima, poput jezičnih prijevoda u stvarnom vremenu, impresivnih pregleda odredišta putovanja, mogućnosti smještaja i popularnih atrakcija za razgledavanje. BestBook: S kojim biste svjetskim metropolama usporedili kulturni turizam u Zagrebu i zašto? Kulturni sadržaji imaju ključnu ulogu u kreiranju turističke destinacije budući da čak 40 posto putovanja građana Europske unije motiviraju upravo kulturni aspekti. Unatoč čestim usporedbama Zagreba s većim europskim gradovima poput Praga, Beča i Budimpešte, smatram da bi relevantnije usporedbe trebale uključivati gradove slične Zagrebu po veličini, ponudi smještaja i kulturnoj tradiciji. Važno je napomenuti da su Beč, Budimpešta i Prag mnogo veći od Zagreba te su istodobno glavni gradovi država koje nemaju izlaz na more. To utječe na njihovu razvojnu strategiju, čineći ih turističkim adutima svojih zemalja već mnogo godina. Zagreb se, s druge strane, evidentno transformirao te danas predstavlja značajnu destinaciju s obiljem atrakcija. S gotovo milijun i pol dolazaka, Zagreb je prvi po ostvarenim dolascima u Hrvatskoj, a sa zabilježenih dva i pol milijuna noćenja pozicionirao se među deset najuspješnijih turističkih destinacija u Hrvatskoj. Kulturni turizam i naša ponuda, koji su atraktivni tijekom cijele godine, sigurno pridonose tome da se Zagreb ističe kao jedini grad „bez mora“ koji redovito zauzima visoko mjesto na ljestvici hrvatskih odredišta.

posjećujući koncerte klasične glazbe. Također, rado čitam knjige različitih žanrova, pri čemu moj odabir naslova ovisi o trenutačnom raspoloženju, interesima i preporukama. Trenutačno čitam dvije knjige: 'A Perfect Spy', roman Johna le Carréa iz 1986., kombinaciju psihološkog trilera, špijunskog romana i autobiografije, te 'Gentleman in Moscow' Amora Towlesa iz 2016., roman prepun humora i sjajne postave likova upletenih u romantiku, politiku, špijunažu, ali i poeziju. Čitanje za mene predstavlja opuštajuću aktivnost koja omogućava istraživanje različitih perspektiva i proširivanje horizonta. Isto tako, omogućava mi ulazak u svijet uzbudljivih priča, intrigantnih zapleta i živopisnih likova, a s druge strane, uvid u život i perspektive različitih kultura i društava.

BestBook: U kulturnim manifestacijama ne uživaju samo stanovnici Zagreba nego i mnogi posjetitelji iz raznih dijelova svijeta. Postoji li razlika između preferencija domaćih i stranih posjetitelja?

Kulturni turizam i naša ponuda, koji su atraktivni tijekom cijele godine, sigurno pridonose tome da se Zagreb ističe kao jedini grad ‘bez mora’ koji redovito zauzima visoko mjesto na ljestvici hrvatskih odredišta

BestBook: Nedavno smo bili svjedoci velikih redova, i to svih uzrasta, ispred Klovićevih dvora zbog izložbe Ivana Meštrovića. Govori li to da su Zagrepčani željni kulture?

Veseli me vidjeti da, osim 'Orašara', za kojeg se svake godine stvaraju redovi, naši sugrađani prepoznaju i ovako važne i velike kulturne projekte. Osim toga, primjetan je porast broja privatnih muzeja, galerija, kazališta i teatara u gradu, što dodatno potvrđuje ovu paradigmu. Navedeni trend upućuje na to da lokalno stanovništvo cijeni umjetnost i kulturu te je voljno investirati vrijeme i resurse kako bi aktivno sudjelovalo u kulturnim događanjima. Zagrepčani očito prepoznaju važnost očuvanja i promicanja kulturne baštine, potičući time i lokalnu umjetničku scenu.

BestBook: U Zagrebu se organiziraju mnogi festivali i razne umjetničke manifestacije. Što biste rekli, kako prosječan Zagrepčanin danas živi kulturu? Kako Vi živite kulturu u slobodno vrijeme? U usporedbi s drugim svjetskim odredištima, naša je kulturna ponuda pristupačna za svakoga tko želi konzumirati kulturni sadržaj. Zbog toga vjerujem da sugrađani, u tako raznolikoj kulturnoj ponudi, sigurno pronalaze sadržaje sukladne vlastitim afinitetima i interesima. U slobodno vrijeme osobito uživam

Prema našim informacijama, istraživanje turističkih sadržaja Zagreba često uključuje posjete muzejima, izložbama i kazalištima, odražavajući potrebu za dubljim i kulturno obogaćenim iskustvima. Posebno se ističu Muzej prekinutih veza, laureat prestižne nagrade Kenneth Hudson za najinovativniji muzej u Europi 2011., te Muzej iluzija, autentičan zagrebački izvozni proizvod s franšizama u 37 gradova, 25 zemalja i na četiri kontinenta, koji bilježi značajan rast. Drago mi je naglasiti da je Turistička zajednica grada Zagreba pružila podršku otvaranju prvog Muzeja iluzija, prepoznajući vrijednost tog iznimnog projekta. Uz suvremenu kulturnu ponudu Zagreba, turiste posebno privlače lokalna kultura, tradicija te bogata povijest grada, kao i način i stil života Zagrepčana. Ova holistička kombinacija doživljaja pridonosi sveobuhvatnom iskustvu posjetitelja, čineći Zagreb atraktivnom destinacijom koja nadmašuje očekivanja suvremenih putnika.

BestBook: Koje nas kulturne manifestacije očekuju ove godine? Gdje vidite dodatni potencijal za razvoj kulturnog turizma u Zagrebu?

Prvi u nizu značajnih projekata bio nam je šesti po redu Festival svjetla Zagreb, koji je ponovo spojio suvremene svjetlosne tehnologije, umjetničke intervencije i kreativne industrije. Već ozbiljno pripremamo ljetni open air festival Zagreb Classic na Trgu kralja Tomislava. Nadalje, imamo u najavi niz drugih kulturnih događanja, uključujući obilježavanje stote obljetnice rođenja hrvatskih umjetnika Julija Knifera i Ivana Picelja; zatim se ove godine održava Trijenale grafike, a tu je i Međunarodna smotra folklora Zagreb, koja će biti u ljetnom periodu. Vrlo zanimljiv i već tradicionalno rado posjećen

Nastavak na sljedećoj stranici 

događaj su Ljetne večeri scene Amadeo, koji se ove godine vraća u obnovljeni prostor Prirodoslovnog muzeja, na novouređenu i natkrivenu pozornicu muzejskog atrija, uz mnogobrojna iznenađenja povodom svoje 25. obljetnice. Tu su i glazbeni jazz projekti koji od proljeća do jeseni donose razne programe – Zagreb jazz festival, Međunarodni dan jazza, Jazz.hr, Spring etno jazz, Jazz u muzeju - u Muzeju prekinutih veza. Zagrebački solisti također planiraju novo izdanje svojeg projekt Zagrebačko dvorište, kao i Muzej suvremene umjetnosti, koji će u okviru Ljeta u MSU ugostiti domaće i strane izvođače na krovu muzeja. Važno je istaknuti i ostale vrijedne kulturno-turističke manifestacije poput Svečanosti Pasionske baštine, koje su upravo u

poput Stinga, Queens of the Stone Age, Dropkick Murpheysa, Thievery Corporationa, Corey Taylora, Bodycounta, Grace Jones, Brucea Dickinsona, Eda Sheerana i mnogih drugih. A brojne zvijezde očekuju nas i na 16. izdanju INmusic festivala i trećem po redu festivalu elektroničke glazbe Let the Music be Free (LMF). Naravno, ovo je samo dio onog što nas očekuje u sljedećem razdoblju, pa, u tom kontekstu, prepoznajemo potencijal za daljnji razvoj te proširenje projekta i sadržaja kroz suradnju s postojećim i novim partnerima u kulturi, istodobno težeći njihovoj promociji na domaćem i međunarodnom kulturnom tržištu.

BestBook: S obzirom na to da je Zagreb mnogima postao omiljena kulturna destinacija, možete li nam reći kakva su očekivanja od navedenih događaja? Hoće li 'pasti' i neki novi rekord posjećenosti?

Prvi u nizu značajnih projekata bio nam je šesti po redu Festival svjetla Zagreb, koji je ponovo spojio suvremene svjetlosne tehnologije, umjetničke intervencije i kreativne industrije.

tijeku, zatim projekt Ilica Q’Art, kojim umjetnost izlazi na ulicu; tradicionalni ulični festival Cest is d best; Ljetne noći teatra Exit; kulturno-umjetnički projekt Okolo, koji će u kolovozu ponovo ugostiti domaće i strane umjetnike na ulicama Zagreba, a tu su i poznati festivali filma - Zagreb Film Festival, ZagrebDox i Animafest Zagreb. Zagreb je ove godine domaćin i mnogobrojnim svjetskim zvijezdama,

Turistički rezultati prva dva mjeseca ove godine upućuju na iznimno pozitivne trendove za Zagreb, što stvara optimistična očekivanja za cjelokupnu turističku godinu. Naime, zabilježen je značajan porast od 10% u broju dolazaka, s ukupno 127.880 gostiju, u usporedbi s istim razdobljem prethodne godine. Nadalje, evidentiran je rast od 5% u broju ostvarenih noćenja, dosežući ukupno 270.316 noćenja. Ovi izvanredni pokazatelji svjedoče o kontinuiranoj atraktivnosti Zagreba kao cjelogodišnje destinacije, zbog čega očekujemo daljnje pozitivne trendove te, potencijalno, i nove rekorde.

➤ Fotografija prikazuje program Zagreb Classic na Trgu kraljla Tomislava

PLAVUŠA

JOYCE CAROL OATES

Jedna od najcjenjenijih američkih spisateljica današnjice u ovom je romanu hrabro osmislila jednu od najdugovječnijih američkih ikona koju je svijet upoznao kao Marilyn Monroe. Emotivno vrlo snažnim, iznenađujuće intimnim i bogatim glasom, Oates u “Plavuši” donosi upečatljiv i dirljiv portret mitske zvijezde i društva koje ju je stvorilo i iznevjerilo. VORTO PALABRA

EVO ŠTO SU MI RIJEČI UČINILE VOJO ŠINDOLIĆ

Povijesno gledano sve započinje sredinom četrdesetih godina dvadesetog stoljeća u New Yorku gdju su tada živjeli i stvarali Allen Ginsberg, Jack Kerouac, William S. Burroughs, Gregory Corso i drugi koji su izvorni članovi Pjesnika Beat generacije. A knjiga Voje Šindolića pokušaj je rekapitulacije američkog pjesništva posljednjih 70-ak godina. SANDORF

PSIHO ROBERT BLOCH

Apsolutni klasik u žanru psihološkog trilera, “Psiho” nas vodi u skrivene dubine duše i mračne zakutke ljudskoga uma. Roman prati priču Normana Batesa, voditelja motela na osami koji živi s tiranijom vlastite majke i upliće se u niz krvavih događaja. Priča o Normanu Batesu i njegovoj majci postala je jednom od najpoznatijih u povijesti horora i napeti, šokantni film Alfreda Hitchcocka. VORTO PALABRA

Piše: ANTUN PAVEŠKOVIĆ

Fašistima nas je proglasio čovjek koji je rat proveo kao tihi ćato višijevskog režima!

Oleg Mandić napisao je jednu staloženu knjigu raznolika sadržaja u koju je stao cijeli jedan život

Oleg Mandić gotovo je marginalac u hrvatskom javnom životu. Nije medijska vijest ni politička činjenica. Podvojena figura, on istodobno pripada povijesti i neiskorjenjivi je dio sadašnjosti, ovoga trenutka. Ujedno, Oleg Mandić, taj častan čovjek, jedna je od najvećih hrvatskih sramota. Ova tvrdnja ima, naravno, svoj kontekst. Nema naroda u Europi koji se ne prisjeća svojih stvarnih, izmaštanih ili lažnih boraca protiv nacifašizma. U ovu posljednju skupinu spada i osobito živopisna podvrsta koju volim imenovati naknadnim antifašistima. Oni su obično jako skloni moraliziranju. Njihov uzdignuti kažiprst s olimpskih visina moralnog pravovjerja opominje sve nas na pogubu u kojoj se lako možemo zateći ne slijedimo li njihove, formalno gledajući, uistinu besprijekorne etičke imperative. Uzmimo, primjerice, njemačkog nobelovca Güntera Grassa. Rijetko je tko uvjerljivije od njega portretirao zlo i osudu zla. Desetljećima je bio moralna uspravnica, najvertikalnija od svih vertikala. A onda šok! Ogulivši sav luk, u melankoličnom je prisjećanju, na otvoreno zgražanje ljevičarske, indignaciju građanske i beskrajno naslađivanje desničarske

ŽIVOT OBILJEŽEN AUSCHWITZOM OLEG MANDIĆ, FRAKTURA

Europe, otkrio svoju nacističku mladost. Doduše, uz spasonosne izlike: ta dečko je bio mlad, nezreo, pubertetski zaluđen, kasnije se osvijestio, bio je savjest poslijeratne Njemačke, veliki umjetnik, moralna vertikala, kritičar društva... Umjesto želje da bude podmorničar, završio je siroti u SS-Waffenu. Drugi jedan velikan, štoviše socijalist, barem po stranačkoj formaciji, François Mitterrand, implicitno je opravdavao napad na Hrvatsku tvrdnjom da su u Drugom svjetskom ratu Srbi bili antifašisti, a Hrvati fašisti. I ova je moralna vertikala imala svoju brižno prikrivanu horizontalu: fašistima nas je proglasio čovjek koji je rat proveo kao tihi ćato višijevskog režima! U toj kaljuži horizontale postoji nešto još gore: nekolicina hrvatskih U-topističkih revizionista nikako se ne može pomiriti s činjenicom da je njihov narod dao srazmjerno više boraca protivu zla od sunarodnjaka suvremenih profesionalnih moralista. I dok se Titove snage sve do 1944. gotovo nisu uspjele ni pojaviti istočno od Drine, na teritoriju Hrvatske stvorene su 52 brigade, 17 divizija i pet od ukupno 11 korpusa NOV-a, što sve bez kolektivnog pristanka i aktivnog učešća hrvatskog naroda ne bi bilo moguće. No sve se to ima zaboraviti. Kao i Oleg Mandić. Sramo-

ta je svih nas da je ovaj čovjek danas pozvaniji predavač u Italiji nego u vlastitoj domovini. Sramota je da njegova knjiga nije među najprodavanijim naslovima na domaćem tržištu. Sramota je da ne znamo za broj 189488, utetoviran jednome malom dječaku u zloglasnoj tvornici smrti.

Oleg Mandić napisao je jednu staloženu knjigu raznolika sadržaja u koju je stao cijeli jedan život. Ipak, ono ključno, dramatiku zla, on je, doduše, uspio ispričati, ali ne i opisati. Najstrašnije od svega jest što iskazi bivših logoraša često ne djeluju uvjerljivo. O tome se teoretiziralo obilno: takvu razinu raščovječenja, tu dubinu utapanja duše nemoguće je predočiti. Proveo je Mandić u Auschwitzu nepunu godinu dana, dovoljno za groznu istinu: “S dvanaest godina klinci danas slažu Lego kockice, a ja sam u ona druga vremena slagao mrtvace”. S bakom i mamom zadnji je napustio logor u kojem je sunčevo svjetlo zastro i zatro ljudski pepeo iz dimnjaka tvornice groze.

Danas je Mandić realist. Umjesto floskule o obilježavanju zla kako se ono ne bi ponovilo, on govori: “Sastali smo se na ovome mjestu kako bismo utjecali na to da se tako što desi u budućnosti bar jednom manje…”.

Ove mirne riječi strašna su opomena čovjeka koji, za razliku od naraštaja mislilaca, tomističku dvojbu (ako je Bog, kako je moguće zlo, ako je zlo, kako je moguć Bog) nije apstraktno promišljao, nego iskusio. I preživio. Za razliku od ponekih preživjelih, on ne osjeća krivnju jer je živ. Ipak, bio je dijete. A logor mu, paradoksalno, daje snage živjeti, jer se ono najgore u njegovu životu već dogodilo.

On nije profesionalni moralizator. On je moral sam. No nije li tihost njegova glasa ujedno pitanje o kažiprstu revizionizma koji se prijeteći uzdiže nad stidom nas ostalih. Ipak, taj glas je dovoljno snažan da nas ohrabri: da, gospodo, stidimo se jer vi stida nemate!

Od horora uzbekistanske mafije do okrutnih ruskih obavještajaca

Trileri skandinavskih autora kod ljubitelja tog žanra, a i drugih čitatelja, odavno su postali sinonim visoke kvalitete. Zapanjujuće je kako se na tom zahtjevnom tržištu svako malo pojavljuju autori(ce) čije priče potom osvajaju milijune čitatelja diljem svijeta. To, prije svega, postižu originalnim pristupom i jakim glavnim junakinjama ili junacima. To je slučaj i s Christianom Ungeom te njegovom jedinstvenom junakinjom Teklom Berg. Unge je spisatelj i liječnik kojem su iskustva rada u bolnici pomogla da stvori jedinstvenu junakinju, liječnicu koja ima fotografsko pamćenje, koje joj pomaže u radu, no koje joj istodobno stvara probleme jer guta amfetamine kao tic tac bombone kako bi ublažila beskrajni vrtlog lucidnih sjećanja. Nakon što je na hitnom prijmu istodobno spasila život pripadniku motociklističke bande i kronično bolesnom djetetu, Tekla Berg bila je šefica ekipe koja je iz zapaljenog nebodera spašavala ljude. Jedan od njih čudom je ostao živ iako je imao 85 posto opeklina. Policija je uvjerena da je požar nebodera, u kojem su bili deseci ozlijeđenih, bio teroristički napad i da je u njega umiješan teško opečeni zagonetni pacijent, za kojeg Berg s vremenom posumnja da je njezin brat, ovisnik o drogama s kojim je prije nekoliko mjeseci izgubila svaki kontakt. Osim problema s kolegom na poslu u bolnici u Stockholmu, gdje je na specijalizaciji, šefica je imenuje osobom koja će o pacijentu u komi komunicirati s policijom. Tekla polako biva uvučena u zagonetku koja uključuje korumpiranu policiju, vođu uzbekistanske mafije i njezina voljenog brata te FSB-ovce, ruske obavještajce koji

KROZ VATRU I VODU CHRISTIAN UNGE, ZNANJE. PRIJEVOD: EDIN BADIĆ

se financiraju i slanjem heroina u skandinavske zemlje. No korak po korak lucidna liječnica rješava zagonetke i probleme iako joj je život u opasnosti. Pri tome joj pomažu naočiti policajac i kolega kirurg, bivši pripadnik iračkih specijalaca.

“Eksplozivan triler s vrlo neobičnom, posve autentičnom glavnom junakinjom!” – Imran Mahmood

“Uzbudljiv triler koji će vam opasno ubrzati puls!” – Lilja Sigurdardóttir

“Iznimno kriminalističko štivo prepuno uvjerljivih detalja i nezaboravnih likova.” – Literary Review

Ungeov kriminalistički serijal o karizmatičnoj liječnici Tekli Berg (do sada je napisao tri romana) prodan je u više od 150.000 primjeraka i preveden na 12 jezika. Osim beletristike, napisao je memoare o godinama koje je proveo kao liječnik u Africi i Švedskoj.

Piše: VILIM CVOK

KLASICI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI O KRČMI U KOJOJ ŽIVOTARIMO

Kronika dugog propadanja ili

Piše: BORIS RAŠETA

Hrvatski čovjek koji izranja iz kritičke hrvatske literature sitni je račundžija. I ne treba mu to zamjerati - ljudi su često takvi na svim meridijanima i paralelama ovog šarenog planeta. Jedan na tisuću, ili milijun, pretpostavit će svoj privatni, osobni interes, kolektivnom. U naciji, u državi, u korporaciji - ne gleda on opće dobro nego probitak Nastavak na sljedećoj stranici 

U pripovijetki “Nezasitnost i bijeda” Vjenceslav Novak opisuje sudbinu dječaka Đure, sina sirote pralje, udovice nekog Mudrovčića, službenika koji je u gradiću N živio neobuzdano a trošio razulareno, pa umro mlad, ostavivši iza sebe dvije crne sirote. Đuro je bio bistar dječak, predan knjizi, pa je u školi bio najbolji, ali za odlazak u zagrebačku gimnaziju nije imao novca. Vedar i optimističan, uzdao se ipak u netom raspisani natječaj za stipendiju. Bio je najbolji, ta, tko bi je drugi mogao dobiti? Srce mu je prepuklo od žalosti kad je saznao rezultat: dobio ju je sin bogatog majora, osrednji učenik, ali “naš dečko”... Čitajući prošloljetne vijesti s hrvatskih portala, čovjek bi pomislio kako život besramno oponaša Novakove proze. Portal Hercegovina.info objavio je početkom lipnja ljeta Gospodnjeg 2023. (punih 130 godina nakon objave Novakova rukopisa, koji je tiskan 1894. godine) kako je sin bogatog bosanskohercegovačkog tajkuna (podaci nepotrebni; zlatni mladić je samo stvarnosni egzemplar književnog predloška) dobio hrvatsku stipendiju za siromašne studente. Uvjet dodjele bio je da primanja obitelji ne prelaze 289 eura; obitelj je, međutim, posjedovala nekoliko tvrtki i spadala u gornji razred te siromašne države. Mjesec dana kasnije izbio je novi skandal. “Nakon što je u lipnju otkriveno kako je sin hercegovačkog poduzetnika primao stipendiju za studente slabijeg socio-ekonomskog statusa u Hrvatskoj, otkriven je i novi sličan slučaj u BiH”, pisao je Večernji list. “Naime, Hercegovina.info otkrila je kako se sin HDZ-ova ministra gospodarstva u Zapadnoher-

U pripovijetki’Nezasitnost i bijeda’ Vjenceslav Novak (na fotografiji) opisuje sudbinu dječaka Đure, sina sirote pralje, udovice nekog Mudrovčića, službenika koji je u gradiću N živio neobuzdano a trošio razulareno, pa umro mlad, ostavivši iza sebe dvije crne sirote

cegovačkoj županiji i dopredsjednika županijske vlade... također nalazi na istoj listi dobitnika stipendije.”

To su, očito, djeca majora iz Novakove novele. Stipendije koje su dobili otete su nekom današnjem Đuri iz “Nezasitnosti i bijede” - kako taj naslov sjajno pogađa našu takozvanu tranziciju! Matrica koja je funkcionirala prije 130 godina ostala je jednako živa kao i onda kad ju je Novak opisivao u staroj, dobroj, pomalo truloj, nenarodnoj K und K državi. U svim svojim rodovima i vrstama, u rasponu duljem od stoljeća, hrvatska je književnost prepuna sličnih primjera: ona je bolje od sociologije otkrila procese dugog trajanja, ispisala rendgensku sliku na kojoj se vide sve bolesti organizma, trulež “države Danske”. Ovog je ljeta na mnogim komunikacijskim platformama distribuirana “forvarduša” u kojoj piše: “Hrvatska ima 1,3 milijuna ha obradive zemlje, a izvozi 2 milijarde eura poljoprivrednih proizvoda. Nizozemska ima 1,5 milijuna ha obradive zemlje, i izvozi 75 milijardi...” Stvar je izgledala kao tipično hrvatsko pretjerivanje. Nakon kraćeg istraživanja pokazalo se da je istina - mnogo lošija. Hrvatska, doista, godišnje izveze oko dvije milijarde eura vrijedne poljoprivredne proizvode, ali Nizozemska izvozi mnogo više. “Nizozemska je 2021. godine izvezla poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti od 104,7 milijardi eura”, piše u članku nizozemskog Rijksoverheida, u kojem dalje čitamo kako je to povećanje od 9,4 posto u usporedbi s 2020. godinom....” Grupe proizvoda s najvećom vrijednošću izvoza u 2021. su proizvodi ukrasnog bilja (12 milijardi eura), meso (9,1 milijarda eura), mliječni proizvodi i jaja (8,7 milijardi eura), povrće (7,2 milijarde eura) i voće (7 milijardi eura). To će reći da Nizozemska izvozom cvijeća ostvaruje šest puta veću dobit nego mi ukupno. I to na samo mrvicu većoj površini... A Austrija ljeti zaradi 2,5 puta više od cjelogodišnje hrvatske turističke zarade. Zašto?

O tome govori roman Josipa Kozarca “Mrtvi kapitali”. U njemu vidimo gomile pokondirenih “prahadezeovaca”, zgubidana sklonih životu na visokoj nozi, na dug ili nekako drugačije, u gradu, u salonu, dok veliki komadi plodne zemlje ostaju neobrađeni, prepušteni tek idealistima poput junaka Vlatka Lešića, kojeg pisac - za razliku od života - nagrađuje happy endom i poukom o koristi obrade zemlje i antejevskog oslanjanja na nju... Lešić je obrazac nade, čovjek koji spašava zemlju i narod vraćajući povjerenje svima koji su digli ruke od nje i pobjegli u neki tuđi svijet. Kako znamo, naslov je Kozarčeva romana preživio i trijumfirao, a njegovu didaktiku sa svim korisnim poučcima pregazilo je vrijeme - i mentalitet, naš mentalitet koji nadživljava države i režime, carstva, kraljevstva i republike... Hrvatski se narod dugo vodio za himničkim Kranjčevićevim napjevom, u kojem Židovi zazivaju Mojsija da ih izbavi iz ropstva. “… Izvedi narod moj; o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I skini mu sa vjeđa pospanih Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, Što zastire sad oči njegove! Spomeni se da ropstvo nemilo, Ko teško ono stijenje nadgrobno, Na leđima mi tlači bratskijem, I da nam ljeti naši krvnici U utrobama djeci sudiše! O, smiluj se, silni Jehova, Prokuni kletvom krvne silnike I spasi narod moj, o Gospode!”

Sve je naš Mojsije iz Velikog Trgovišća dao narodu - izbavio ga je od ropstva zlopatna; spomenuo se milosti njegove, prokleo je kletvom krvne silnike - ali jednu stvar ipak nije učinio; nije mu skinuo mrenu s očiju jer mu je

i samome koristila. Nije dočekao, smrt ga je spasila, da mu narod, kao u Kranjčevićevoj pjesmi, opet zavapi: “Aj, to je dakle zemlja Hanaan?! I zato si nas vuko pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo srnuti, Da panemo na hladna ognjišta!”

Iza našeg Mojsija ostali su živi sljedbenici i sljedbenici sljedbenika, opisani u pjesmi “Gospodskome Kastoru”. Pjesma - sjećamo se iz školskih klupa - opisuje poslušna psića koji Gazdi maše repom čekajući darove.

Zlatnametoda!Cjelovomtijemshvatisteživot! Mekavasrukauzeukrilo; Cijelaobitelj,odličnakućaiekselenca Uvasjeslavnevidjeladare. Kadvasjekojimajčinmiljenikrazmićennešto Obijesnimprstomšćepozauho, Vistemuodmah,psićuvanredni, gotovo,nježno, Pružilidrugo,repićpodvinuv!

Današnjim rječnikom re čeno, Kranjčević opisuje “žetončiće”, bandićevske i postbandićevske (nema sumnje da se s njima upravo trguje). Čeka ih lijep život, uz malo truda:

Eto,štoznačibiti psetancemodlična gazde!

Najlakšekciljupodvita repa!

Pitomanjuško,cjeluješ petu,al’seizate mirisnopečemasna kobasa!

Važno je samo slijediti vladajući diskurs. Jednom austrijski, drugi put jugoslavenski, treći put suverenistički - s navodnicima ili bez njih. Ono što Kranjčević žigoše satirički podsmješljivo Matoš siječe nožem; ne piše on samo o maloj gospi Mariji i o Ljerki, srcu njegovu, nego i o izdajnicima, Judama - koje primjećuje u velikim skupinama. Stihovi iz “1909” prikladno opisuju današnje stanje duhova, kako na kritičkoj ljevici tako i na kritičkoj desnici. “Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zločinačka jama, Ubijstva mjesto, tamno kao blud”. Sličan je pesimizam 1975. godine iskazivao i Bruno Bušić. “Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak’ nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima, makro lopovima.”

sitni je račundžija. I ne treba mu to zamjerati - ljudi su često takvi na svim meridijanima i paralelama ovog šarenog planeta. Jedan na tisuću, ili milijun, pretpostavit će svoj privatni, osobni interes, kolektivnom. U naciji, u državi, u korporaciji - ne gleda on opće dobro nego svoj probitak. Može li nacionalizam biti pozitivan? Popularni izraelski filozof Harari misli da može - pogledajmo, kaže on, samo solidarnost s kojom jedan čovjek pomaže drugome, nepoznatome, samo zato što su dio iste nacije. Ali filantropija je nadnacionalna. Schindler je bio Nijemac, i nije spašavao Židove, nit Nijemce, nego ljude. Nacionalizam, naprotiv, snažno povezuje grupu - u mržnji. Ništa nije takav eliksir zajedništva kao dobar neprijatelj. “A što ćemo sad, kad barbara više nema”, kaže slavni pjesnik, znajući sjajno da su oni bili “kakvo takvo rješenje”, a možda i

Ilustracija kažnjavanja pijanog seljaka zaključavanjem u svinjac

Hrvatski narod formirao se stoljećima pod tuđinskim vlastima. Ali je - suvereno - stvarao svoja pravila, mimo države, ili nasuprot nje, jer je to bio jedini način opstanka. I šteta je što se u toj egzistenciji nije pojavio neki naš Calvin, ili Luther, neki opaki reformator, koji bi racionalizirao mase, lansirao individualizam i osudio hedonistično i sebično gomilanje kapitala, onako kako su ga protestanti osudili, pa im je - kako je lijepo primijetio Max Weber - iz protestantske etike nenadano izronio duh kapitalizma. Mi smo i dalje ostali sebični, mali kalkulanti, racionalni sa stajališta vlastitog probitka, iracionalni i nezainteresirani kad je riječ o sudbini zemlje. Vlast to podupire jer je i sama takva. Poznajemo gospodu - oni potajno piju vino a javno propovijedaju vodu, kako bi rekao genijalni Heine.

“Navalit će”, kazao je, “...na nas velika ptica grabljivica...”

Citat je poznat, ali apokrifan: čini se da je 1975. ili neke kasnije godine književnik Ante Matić slobodno prepjevao, uglazbio ili ranžirao Bušićeve misli - ali kako god bilo, nema sumnje da su točne.

Hrvatski čovjek koji izranja iz kritičke hrvatske literature

“Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je doktor Werner pred kraj svjetskog rata da raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one smrdljive male štamparije svakog petka njegova je ‘Vaga’ širila svoja krila nad našim blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim ‘Vagama’ u šesnaestini, s jedne strane: srebrni i dragi zvuk zvona što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge: mala unosna trafika kojoj posao iz dana u dan raste, dućan sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija se sve vidljivije upliv na takozvano javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o pokretima, o strankama, o masama, o sveopćem pravu glasa, o izborima, o mandatu, o uspjehu mandata nad mandatima: o lisnici!”

Nastavak na sljedećoj stranici 

Poznata sintaksa takva je da autora, Krležu, jedva da i treba navoditi - citat je iz romana “Na rubu pameti”. Opisuje konjunkturističku narav emancipatorskog našeg pokreta. Bit će da je mislio na Partiju, koja ga je zbog ovog romana ljuto proklela (doduše, zbog drugih pasusa). Pisac je shvaćao da bez moralne, prosvjetiteljske revolucije masa, najširih slojeva, neće biti sreće. Evo kako on to vidi u istom romanu: “Pojavio se jednoga dana u toj dvorišnoj redakciji ‘Vage’ mlad topnički oficir, doputovao je preko Budimpešte direktno s ukrajinske granice, bradat, u prljavom, zgužvanom suknu vojničke, frontaške kabanice, zvečeći ostrugama i teškom konjaničkom sabljetinom, i donio doktoru Werneru svoj, na ratnim iskustvima jednoga intelektualca izgrađeni projekt: Dajte nam hiljadu ljudi, hiljadu karaktera!” “U tom našem blatu kroz koje protječu vode masne i guste kao krvava juha, gdje se sve davi u svojim vlastitim izmetinama, sve naše ideje prilagodiše se sitoj, malograđanskoj stvarnosti: pečeni piceki, prasetina na ražnju, srnetina na lovačku s vrhnjem i brusnicama, šljuke, fazani, jarebice, janjci, purani, rizling, rojička, gemišt, šnapsl, “pe.-ve.-veltanšaung” i u tom sveopćem opijanju, žderanju, gošćenju, u ogovaranju i prepričavanju tuđih poslovnih tajna, u prijateljevanju, u znaku zajedničkog sklapanja poslova, jedan mladi topnički

šolovke - nisu li to naši vlastodršci, kojima je mišolovka hajka na “neprijatelje”, “antihrvate” i slične, dok je pravi cilj - slanina?

“Pazite dobro”, reći će Krleža u “Banketu u Blitvi”, “nikakva politička garnitura u Blitvi neće biti u stanju da se održi i sredi na temelju blitvinskih nacionalističkih formula. Izolirano vegetiranje Beaureagarda ili Belvedera nije drugo do produženje historijskih zločinstava. Isterija, Kurlandija, Koromandija, Blatvija i tako dalje, i sve ono što se danas zbiva u tim takozvanim ‘rodoljubivim’ i ‘naprednim’ glavama blitvo-blatvijske melase, koja se u klasno neizdiferenciranim seljačkim zemljama zove ‘narodna inteligencija’, jeste gnjilež na samrti…” “Stranka Narodnog Napretka nije uopće narodna, ni napredna jer ne predstavlja ni jedne jedine hrvatske političke mačke”, napisat će Krleža, “a po svojoj socijalnoj strukturi, to je najreakcionarnija i najneprogresivnija grupacija političkih hohštaplera, sa mentalitetom najzaostalijeg varmeđijanskog šljivarskog taloga…”

“A Stranka prava postala je bezobrazna karikatura svega što je njen Učitelj ikada zamislio ili izgovorio…”

Tim rečenicama ne treba “ključa”, one su samorazumljive i jasne kao dan.

Važno je samo slijediti vladajući diskurs. Jednom austrijski, drugi put jugoslavenski, treći put suverenistički - s navodnicima ili bez njih.

Primjerice, stihovi iz ‘1909’ Antuna Gustava Matoša prikladno opisuju današnje stanje duhova, kako na kritičkoj ljevici tako i na kritičkoj desnici

oficir traži od doktora Wernera i od ‘Vage’ hiljadu karaktera, jer ako se ta hiljada ne zaputi u mase, ako ta hiljada ne nađe mogućnosti da se ovdje na našoj vlastitoj zemlji prokopaju temelji za sveopću humanističku novogradnju, sve će ostati kao što je bilo, tek će mjesto grofova Khuena ili Tisze ili F. J. l vladati neka nova lica, a hunsko stanje ostat će i dalje u okviru povampirene tatarske, madžarske županije! Okruženi ruljom zbunjene, neobrazovane, sitničave, kratkovidne, ograničene, lukave poluinteligencije, mi trebamo najmanje hiljadu ljudi koji strahuju pred svojom moralnom mišolovkom, da se jednoga dana ne ulove u svom vlastitom protuslovlju u formi bilo kakvog društvenog uspjeha koji će zapravo biti negacija svega onog što nama danas izgleda idealom. Jer ne može nama idealistima biti ideal da postanemo bogati nitkovi koji se tove na slanini svoje vlastite mišolovke: na visokim administrativnim mjestima, na ministarskim foteljama ili po bankovnim ravnateljstvima. To ni u kom slučaju ne smije biti jedini rezultat ovog kriminalnog pokolja, jer takav način narodnog oslobođenja ne bi bio nikakvo oslobođenje! Jedini put koji vodi do izlaza jest put kojim se izgrađuje slobodan, suvremen čovjek...” Ali njega tek treba izgraditi - a gdje je ta tisuća koja će to učiniti?

Bogati nitkovi koji se tove na slanini svoje vlastite mi-

Vratimo se “Nezasitnosti i bijedi” - trajnoj formuli hrvatske socijalne egzistencije. Dobra je Đurina majka, pralja, nekako skucala novac kako bi sinu omogućila školovanje u Zagrebu, ali novca je imala taman toliko da plati najamninu u nekoj bijednoj potleušici s teško bolesnom ženom i mužem koji ju je dvorio; “A sjutradan rastala se u suzama mati sa sinom, ne sluteći u svojoj neukosti da je ostavila dijete ondje gdje žive u zraku mirijade otrovnih klica, od kojih se podliježe preteškoj i smrtnoj bolesti... I bilo bi ga ovo dulje boljelo, da nije u gimnaziji dobio na dar čitavo proljetno odijelo, i da mu nijesu toliki đaci javili: ‘Tvoja je svjedodžba najbolja u čitavoj gimnaziji.’ A stariji i mlađi drugovi gledahu ga radi ovoga prvenstva s nekim udivljenim počitanjem.” To je, međutim, bila zadnja Đurina godina.

Ubrzo je umro.

“Svijet se motao grobljem i plakao svoje i gledao bijednu mater na sinovljevom grobu. I majorica prođe s nekom drugaricom kraj nje. Njezin sin vratio se na praznike zdrav i sa svjedodžbom trećega općega reda. Sad su ga utisnuli u vojnički zavod - bit će časnik.

- Vidite li sirotu mater kolike je nade polagala u jedino dijete, i Bog joj ga je uzeo.

- Žalost je to, velika žalost! - odvrati majorica klimajući glavom, a onda doda otmjenim, nazalnim tonom:

- Ne smijete si opet utvarati da ona bogzna koliko trpi. Ovakva ubogarija naučna je od ranih nogu na svako zlo, pa otvrdne i pretrpjet će vam svega. Valjda je to kod nas koja...

Kad je na nebu planula prva zvijezda i grobljem nastao mir, prene se sirota mati. Sad joj se vratila svijest, a sa sviješću nedogledna njezina tuga i bol. Čas je grlila križ, a onda ukopa prste u vlažnu zemlju, nasloni na grob lice i jecaše tiho i bez nade: ‘Đurica... moja srećo...’”

Sa svojih sedamdesetak objavljenih knjiga, jedan je od najplodnijih suvremenih autora, potpuno predan svom zanatu i po svemu jedinstven unutar književne produkcije

najplodnijih suvremenih autora, potpuno predan svom zanatu i po svemu jedinstven unutar suvremene književne produkcije. I dalje s manjim utjecajem na istu od spomenutog najvećeg mu učenika, kojemu ovaj izbor Švedske akademije vrlo vjerojatno oduzima mogućnost da i sam bude nagrađen. Važna je činjenica i da Fosse piše na manjinskom jeziku nynorsku, odnosno novonorveškom, kojim se služi manje od deset posto stanovništva, kao i to se ne radi o autoru koji piše angažirano – naprotiv, Fosse prema takvom pismu osjeća odbojnost; ne dolazi iz zemlje obilježene ratovima, nije dio potlačenog naroda, ne piše o borbi za prava žena niti manjina, ne piše čak ni o svojim velebnim osobnim borbama, nego o jednoj davno napuštenoj i gotovo posve zanemarenoj temi – preobraćenju na katoličanstvo i popratnim emotivnim stanjima. To je, naravno, daleko pojednostavljeno rečeno i obuhvaća tek zadnju fazu njegova stvaralaštva, ali je u nekoj srži točno i ono je što hrvatski čitatelj može očekivati s obzirom na dostupnost prijevoda na našem tržištu. Prevedene su mu drame “Netko će doći” (Filipid 2010., prev. Munib Delalić) – kako joj tepaju: “beketovska” drama, s kojom se i proslavio kao dramatičar - te “Majka i dijete” (Disput 2012., prev. Dubravko Torjanac), od kojih je potonja upravo uoči objave Nobelove nagrade zaigrala u INK u Puli u režiji Matije Ferlina. Osim toga, nisu ga postavljali u našim kazalištima (izuzev tri predstave kratkog vijeka odigrane pred malobrojnom publikom), što bi se uskoro moglo i promijeniti s obzirom na posvećenost njegova novog hrvatskog izdavača i brzinu kojom njegovi naslovi izlaze i kod nas. U susjednoj je Srbiji odavno prevođen i moguće je pronaći njegova kapitalna djela “Melankoliju” i “Septologiju”, koja odnedavno izlazi i kod nas – nakon što je u travnju prošle godine objavljena novela “Jutro i večer” (u prijevodu Vesne

Salomonsen), nakladnička je kuća Ljevak upravo dan prije velike vijesti o Nobelu objavila prvi dio “Septologije” pod nazivom “Drugo ime” (ponovno Munib Delalić), a nedavno je prevedena i njegova najnovija knjiga “Isijavanje” (prijevod kao i “Jutro i večer” potpisuje Vesna Salomonsen). “Jutro i večer” dvojna je novela, izdvojeni su trenuci rođenja i refleksije na smrtnost, a između se, u to malo stranica smjestio cijeli život ribara Johannesa. Ostario i osamljen, u svojim se posljednjim trenucima zaputi na more, da bi doživio pomirujući, transcendentalan oproštaj sa svojim životom, sa svim onim što mu je bilo blisko: ljubavima i zanosima iz mladosti, pokojnom suprugom, djecom, a ponajviše s također pokojnim prijateljem Peterom – ponajviše zapravo sa samim morem. To ih je more ipak držalo u njihovu čamcu. Fosse taj surov život ribara iz malog mjesta ispisuje izmjenom slika i dijaloga iz kratkih, od suvišnosti osiromašenih replika. Istinski je hibrid proze i drame, vješto, znalački izveden. Da nastoji biti izvan svih trendova, Fosse podcrtava time što odbija mogućnost upisivanja autofikcije u svoja djela, njegova je proza, ističe, odvojena od njegova života.

Bilo je to poprilično iznenađenje, kad je u listopadu prošle godine objavljeno da Nobelova nagrada za književnost ide u ruke norveškom piscu, pjesniku i dramatičaru Jonu Fosseu. Iako ga Norvežani već odavno drže svojim najvažnijim suvremenim piscem (pokraj živoga Knausgårda, koji je i sam u mladosti pohađao radionice pisanja kod Fossea), pa mu je dodijeljena i kraljevska rezidencija u kojoj boravi dio godine, iako je itekako prevođen u svijetu, ime Jona Fossea i njegovi naslovi ipak nisu bili dijelom popularne kulture. Sa svojih sedamdesetak objavljenih knjiga, jedan je od Nastavak na sljedećoj stranici 

“To što razdvaja bio roman ili dramu od proživljenog iskustva, ono je što daje kvalitetu književnosti. To je jedna viša razina istine od samih činjenica. I iz te istine mora proizaći forma. Sva je umjetnost, pa i književnost, po meni pitanje forme. Sadržaj je tu da potpomogne materijalizaciji te forme”, kaže Fosse (razgovor objavljen u magazinu BestBook u svibnju 2023. godine). Pa ipak, teško je posve odvojiti njegovu tematski spektar “Septologije” od osobnog iskustva autora. Liječenje od alkoholizma, povlačenje od društva, priklanjanje životu nalik na monaški nešto je što dijeli sa slikarom Asleom, liječenim alkoholičarom i novopečenim katolikom, čija “druga imena” nose njegova supruga Ales i ribar Asleik u tom ambicioznom književnom pothvatu, dugoj lamentaciji lišenoj klasične narativne strukture i interpunkcije. Njegov junak čak mu i nalikuje, s podužom sijedom kosom povezanom na glavi i rukama crnima od tamne boje (ili tinte, u slučaju Fossea, koji je i svih ovih gotovo tisuću stranica cijele “Septologije” ispisao rukom).

U slučaju “Septologije” (odnosno njezina prva dva dijela) prisutno je ponovno suočavanje sa sjećanjima i smrtnosti, ovdje izvedeno kroz ujedno polifone i unisone glasove; očišta se često neprimjetno smjenjuju, a njegova naklonost kadriranju prizora (što itekako vješto radi u tekstu) sada dobiva i izravan pandan u slikarskom zanatu glavnog junaka. A taj junak posvećeno slika – križ, što drugo. U mraku tog lutanja samim sobom i svojim ličnostima, svjetlo do kojega Asle dolazi, ono svjetlo koje se propinje iznad sve te patnje i nailazi je ono božansko.

Sličan je motiv prisutan i u najnovijem “Isijavanju”. I dok su jutro i večer bile jednostavne i efektne metafore za rođenje i smrt, u “Isijavanju” od toga ostaje tek večer. Teško je govoriti o Fosseovu stvaralaštvu iz pozicije nekoga tko je zbog (ne)dostupnosti prijevoda imao prilike pročitati tek manji dio istoga (zasad), no upravo iz iste pozicije, nemoguće se oteti dojmu da se “Isijavanje”, kako tematski tako i izrazom, naslanja na tu novelu objavljenu u izvorniku još 2000. godine. U tom smislu, tko se odluči na čitanje i “Drugog imena” dobit će jedan širok uvid u njegovu prozu, a ta proza bilo da je sažeta, puna interpunkcije, jasna i ogoljena, ili pak pisana kao neprekidna struja, uvijek je puna nipošto slučajnih, ritmičnih ponavljanja, uvijek odvodi nekamo onkraj stvarnosti i nosi u sebi njegov poetski senzibilitet. No dok je “Jutro i večer” djelovalo kao pažljivo orkestrirana jezična igra u koju je – doduše tek u natruhama – bio upisan i jedan širi socioekonomski kontekst, dok je u također malo stranica i šture riječi bila upisana minuciozno prikazana samoća, u slučaju “Isijavanja” sve je mnogo jednostavnije – i slabije. Ovaj meditativni monolog počinje usred šume, kad kotači automobila staju u dubokom blatu, a glas pripovjedača kreće na lutanje tim mrakom i, jasno vam je već sad, lutanje samim sobom. Fossea se i ne može čitati nego u

Isijavanje Jon Fosse, Naklada

Ljevak. Prijevod: Vesna Salomonsen

dahu i tako je napisana i ova uistinu kratka novela, kao dug, neprekinut, naizust izrečen monolog, izravan, sentimentalan i pomirljiv obračun s prošlosti, sjećanjima; nostalgija na život sam, nježan i tih obračun sa smrti. Objavljujuća bijela svjetlost, pa onda likovi majke i oca koji zabljesnu pred pripovjedačem i vode ga za ruku, već su potrošeni motivi koji djeluju već viđenima čak i u onim najnaivnijim pričama o životu i smrti, božanskoj ruci koja uzima čovjeka i tako dalje i tako dalje… Što onda izdvaja Jona Fossea od svakog onoga kojemu je vjera “spasila život” pa odluči uzeti olovku u ruke i proširiti glas? Izdvaja ga svakako i bespogovorno širina u tom sagledavanju, koju ni svi okviri nekog dogmatizma ne mogu obuzdati; ali prvenstveno jezik, njegov prepoznatljiv i ni s kim usporediv jezik brušen godinama i godinama, na desecima tisuća stranica ispisanih drama, pjesama i proze, koji i dalje ne bi bio takvim da Jon Fosse nema – a bit će božji dar, što bi se u narodu reklo - talent. Rekao mi je jednom prilikom jedan mnogo veći poznavatelj norveške književnosti da smatra kako je Jon Fosse bio izuzetan pisac dok nije otkrio kršćanstvo i od tada ne mogu prestati razmišljati o svim tim stranicama koje kod nas još nisu prevedene, a bilo bi itekako vrijedno čitati kako je stvarao ovaj čovjek prije rečenica poput “Ja stojim u tišini, u potpunoj tišini. Želim potpunu tišinu, želim slušati tišinu. Jer u tišini se može čuti Boga.” (“Isijavanje”, prev. Vesna Salomonsen). “I ako sam ja sam sebe zatvorio, nisam to učinio svojom voljom”, piše Fosse, također u “Isijavanju”. Iskoristit ću ovdje pravo da ponovim svoje riječi iz ranijeg teksta o njegovu “Drugom imenu”: U jednom od razgovora, Fosse tumači katoličanstvo kao vid pobune protiv suvremenog devijantnog svijeta. Kao da on nije nastao upravo na potkama samoga kršćanstva – kao da, uostalom, dogmatizam kao takav, neovisno čiji, ne čini temelj svakog i najkrvavijeg sukoba kojem svjedočimo, kojem Norvežani svjedoče iz svoje sigurne, bogate socijalne države. I nije krimen biti Norvežaninom, niti biti Norvežaninom i katolikom, pa i katolikom i komunistom (tvrdnja koja će, nadam se, biti jasnija u nastavcima “Septologije”). Paradigmu svijeta kasno je mijenjati. Ono što je ipak nužnost umjetnosti preispitivanje je tih dogmi, bilo na društvenoj ili osobnoj razini. Daleko je to od angažmana ili namjere, to je upravo ta borba za nešto malo, sasvim sitno bolji svijet.

I da ovaj put dodam – ono što stoji, činjenica je da se pisanje Jona Fossea ne može ni s kim usporediti, da i svoje beketovske korijene on itekako nadilazi, da romani i novele krnje radnje, a uronjeni u duhovno, ipak ocrtavaju nešto itekako suvremeno, da to otuđenje čovjeka ima svoje mjesto i svoj razlog u ovom trenutku. I zato se nadam baš onim starijim prijevodima, književnim uporištima svakako značajnog pisca. Ako se i ne dogode, uopće ne sumnjam da će i njegove katoličke lamentacije pasti na plodno tlo na hrvatskom tržištu.

VOLIM

PRIPOVIJEDATI O ŽUDNJI, TO JE JEDNA OD MOJIH OPSESIJA

Dobitnik Strege Mario Desiati

Oduvijek sam maštao kako ću napisati roman o razdomljenosti. Uputili su mi tu riječ prvi put kad sam imao 13 godina i nosio ružičastu trenirku, a moji suigrači nosili su tamniju odjeću. Ideja o Razdomljenima nastaje iz kontroverzne riječi Domovina jer na mojem dijalektu Razdomljen nije samo onaj koji odlazi nego, štoviše, onaj koji je izdao općeprihvaćenu ideju, konvenciju koja vlada u zajednici u kojoj živi, kaže nam autor danas već kultne knjige ‘Razdomljeni’

Mario Desiati je sjajan autor, duboko promišljen, upravo onakav kakav književnosti danas treba. Riječi su to ugledne prevoditeljice Sanje Roić, inače razdomljene Puljanke, koje odlično opisuju atmosferu slobode i ljepote umjetnosti kojom je talijanski autor Mario Desiati, dobitnik ugledne nagrade Strega 2022., obilježio 29. Sa(n)jam knjige u Istri - Pulski festival knjiga i autora. Dolazak na pulski sajam, gdje je predstavljen njegov roman “Razdomljeni” - danas već kultna knjiga među generacijom europskih 30-godišnjaka i 40-godišnjaka, a koji je u prijevodu Ane Badurine objavila Naklada OceanMore - bio je povod za naš razgovor.

BestBook: U hrvatskom prijevodu vaš roman “Spatriati” nosi naslov “Razdomljeni”. U hrvatskom jeziku to je novonastala riječ u čijem su korijenu domovina, odnosno dom, i odlazak. U knjizi objašnjavate da je “spatriato particip prošli glagola spatriare, što, prema rječniku znači ekspatrirati, odnosno otići, prisilno navesti nekoga da napusti domovinu”. Međutim, u govoru Martine France, odakle potječu i vaši glavni junaci, ima i druga značenja. O čemu je riječ?

Ta se riječ koristi s negativnim prizvukom. Znači “različit”, pogrešan, budalast. Četrdesetogodišnjak bez obitelji, bez stalnog zaposlenja, bez stalnog mjesta boravka - on je razdomljen. Na taj se način označuje različitost. Oduvijek sam maštao kako ću napisati roman o razdomljenosti. Uputili su mi tu riječ prvi put kad sam imao 13 godina i nosio ružičastu trenirku, a moji suigrači nosili su tamniju odjeću. Dodat ću još da ideja o Razdomljenima nastaje iz kontroverzne riječi Domovina, jer na mojem dijalektu Razdomljen nije samo onaj koji odlazi, nego, štoviše, onaj koji je izdao općeprihvaćenu ideju, konvenciju koja vlada u zajednici u kojoj živi. Kad sam počeo pisati ovaj roman, bio sam “iseljenik”. Odnosno onaj koji je napustio zavičaj, ali sam i dalje djelomice “pogrešan”, razdomljen.

BestBook:Vaš hrvatski izdavač, OceanMore, ističe da ste napisali “roman generacije”, dodajući da je “to roman nestalne, izdomljene, prekarne, prve generacije europskih građana koja u Europi bez granica prekoračuje vlastite granice i okvire društvenih konvencija tražeći svoje mjesto pod sve olovnijim suncem”. To je istaknuo i moj talijanski izdavač, ali ja mislim da su svi romani generacijski. Generacija je skup osoba koje su slične životne dobi, ali i svi ljudi, pa i različite dobi, koji žive u vremenskoj dionici o kojoj je riječ. Neki se stručnjaci slažu da ju je moguće definirati kao period između zrelosti roditelja i zrelosti djece, premda se u vezi s potonjom temom otvara rasprava o tome kad počinje zrelost. Stručnjaci poput Christophera Bollasa, psihoanalitičara koji je napisao izvrsne stranice o pojmu generacija, u značajnom poglavlju svoje studije “Being a character” piše da se zrelost stječe s navršenih 20 godina. U posljednjih 150 godina korištena je vrlo kratka vremenska dionica za oznaku različitih generacijskih mijena. Knjige mogu biti podložne tim vremenskim dionicama, ali mislim da knjige u konačnici ipak pripadaju različitim vremenima, vremenu onoga koji ih piše, onoga koji je protagonist i onoga koji ih čita.

BestBook: U kojoj je mjeri ovoj današnjoj generaciji 20-godišnjaka, 30-godišnjaka egzistencijalno i emotivno teže nego generaciji njihovih roditelja?

Nastavak na sljedećoj stranici 

Razgovarala: ANA MALEJ

Mario Desiati rođen je 1977. u Locorotondu u Apuliji, a odrastao u gradu Martina Franca na jugu Italije. Diplomirao je pravo 2000. godine u Bariju, a potom se zapošljava u odvjetničkom uredu i objavljuje niz eseja o temama iz građanskog prava. U Rim se preselio 2003. te je radio za književni časopis Nuovi Argomenti, čiji je suosnivač bio Alberto Moravia. Istodobno je bio urednik u Arnoldo Mondadori Editore, najvećoj izdavačkoj kući u Italiji. Godine 2003. objavio je svoj prvi roman, “Neppure quando è note”, i do sada je objavio šest romana te zbirku pjesama Le luci gialle della contraerea. Prema njegovom romanu Il paese delle spose infelici snimljen je istoimeni film u režiji Pippa Mezzapesea. Za nakladničku kuću Einaudi objavio je romane “Candore”, “Spatriati”, drugo izdanje romana “Ternitti (2023.) i “Vita precaria e amore eterno” (2023). Za svoj književni opus Desiati je dobio mnoge nagrade, uz ostalo Premio Mondello i Premio Vittorio Bodini, za roman “Spatriati” dobio je nagradu Strega 2022. godine, a bio je finalist ove ugledne nagrade 2011. za roman “Ternitti”. Knjige su mu prevedene na nekoliko svjetskih jezika. Od 2008. godine urednik je izdavačke kuće Fandango, a pisao je članke za dnevne listove La Repubblica I L’Unità.

Ovdje, čini se, nije riječ više samo o generacijskom jazu?

Ne slažem se, prije no teškoće rekao bih da postoje različiti ritmovi između generacija, ali različit ritam ne znači da je nešto teže ili složenije.

BestBook: Za “Razdomljene” ste nagrađeni Stregom, jednom od najuglednijih književnih nagrada.Vaša knjiga ima golemu emancipatorsku ulogu, kultna je među tridesetogodišnjacima u Italiji, Njemačkoj…

Jeste li to očekivali?

Nisam to očekivao. Ali kad je knjiga izašla, glas se proširio i to me donekle pogodilo. Osjećam se prije kao čitatelj nego kao pisac, svakodnevno više čitam tuđe knjige nego što pišem svoje. Pomalo me plaši razmišljanje o “kultnoj knjizi” jer, kad neka knjiga to postane, tad umire pisac.

BestBook: Koliko je vaš roman pomogao u osvještavanju važnih tema poput rodne ravnopravnosti, slobode, neoliberalnog svijeta rada?

To je roman pun zamišljenih, pa i željenih stvari (volim pripovijedati o žudnji, to je jedna od mojih opsesija). Nisam ga napisao zbog tematskih, civilnih ili političkih razloga, no on je dosljedan viziji i snu o slobodi koje sam oduvijek gajio.

BestBook: U romanu na neki način suprotstavljate ukorijenjenost i razdomljenost. Je li uopće moguć bijeg od pritiska društvene sredine, zavičaja, rodnoga kraja, religije…?

U mojem individualnom i osobnom iskustvu nije dovoljno pobjeći, treba prihvatiti i udaljenosti i različitosti. BestBook: Pritisku društvenih normi, koje snažno osjećaju vaši tankoćutni junaci Claudia i Francesco, koji “nisu kao drugi”, suprotstavljate prekrasne krajolike, trave, ljekovito bilje, maslinike, miris limuna i mora Apulije. Prava je to oda zavičaju. Jesu li mirisi, okusi, prostranstva doma, zavičaja ono što najviše nedostaje “razdomljenima” u Milanu, Berlinu, Londonu…?

Mojim Razdomljenima, kao i meni, jer donekle nalikujem na njih, ono što najviše nedostaje u Berlinu, Milanu i Londonu je različit ritam. No to ne znači da su gradovi ubrzaniji, a da je provincija polagana. Ponekad je obrnuto.

BestBook: Krajolik juga Italije, koji žive vaši junaci, iz gotovo idiličnog arkadijskog mijenja se u “malu Kaliforniju”. No stiže i nekretninski biznis, priča postaje opasna. O tome svjedočimo i u Hrvatskoj. Gdje vidite budućnost na tom putu između apartmanizacije i deindustrijalizacije?

Moj idealni jug vezan je za ideju pluralne Apulije, neka mi stručnjaci ne zamjere, maritimne Srednje Europe. To je tranzitna zemlja za različite narode, kulture i vjere. Svaki od njih ostavlja trag, što se vidi u kulturnom i jezičnom odrazu, Apulija je pogranični prostor, njezin oblik nalikuje na most, most koji objedinjuje istok i zapad. Ostali su tragovi Grka, Arapa, Francuza, Nijemaca, pravoslavnih i katoličkih kršćana, ali i židovske, balkanske i romske kulture, a tragovi te izmiješanosti opažaju se i u dijalektima, imamo i jezične manjine provansalskog jezika u mjestima Celle di San Vito i Faetu, kao i salentinski dijalekt griko. Apulija je mediteranska Srednja Europa, no često smo se toga pomalo sramili i stremili nekom “čistom” identitetu, pripadnosti nekim korijenima posve različitim od njezine biti.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Ali od svih mi smo najmanje čisti. Eto, kad bih morao reći nešto o njenoj kulturnoj biografiji, rekao bih da je i ona razdomljena, odnosno nepravilna, nečista, a jednako tako i izmiješana.

BestBook: Romanom odajete počast piscima svojeg zavičaja. U kojoj mjeri su vas oblikovali i utjecali na vaš stvaralački rad?

Ja sam pisac iz Apulije i uvijek su uz mene četiri apulijska romana čije me autorice, osjećam to, štite. To su: “L’ora di tutti” Marije Corti, “La Malapianta” Rine Durante, “Passaggio in Ombra” Mariaterese Di Lascia i ponajviše “Analisi in famiglia” (Analiza u obitelji) Marije Marcone. Vjerujem u apulijsko pripovijedanje kao pripovijedanje s granice koje prihvaća mješavine drugih kultura i drugih jezika koji sa svojim dijalektalnim ostavštinama ulaze u ono što ispisuju njeni autori. BestBook: Italija je zemlja u svjetskim razmjerima poznatih bolnih imigrantskih prizora. Povijest se, kažete u romanu, i stanovnicima Apulije ponavlja. Aktualni prizori kolona izbjeglica prizivaju slike iz 1991., kad su na obale Italije stizali izbjeglice iz Albanije. Kako se Italija danas nosi s imigrantskim valovima, ali i u kojoj je mjeri prisutna emigracija, tj. izdomljavanje? Italija je još zemlja emigracije, zemlja iz koje se odlazi. Kad sam živio u Berlinu, moji njemački prijatelji zadojeni Goetheom pitali su me u čudu: “Kako to da mi čeznemo (njemačka riječ je Sehnsucht) za vašom klimom, vašim krajolicima i vašim limunima, a vi ste ovdje po ovoj hladnoći?!”. Podaci o emigraciji su zapanjujući, svake se godine

Sanjam o slobodnoj zemlji u kojoj će se ljudi moći slobodno šetati ulicama, vjenčavati se, posvajati djecu, razvoditi se, njegovati osobu koju vole neovisno o tome u kakvoj su vezi

100.000 Talijana upiše u registar Talijana u inozemstvu. A 2023. godine gotovo je šest milijuna iseljenih (to su Talijani upisani u vladin registar Talijana u inozemstvu, takozvani AIRE). Procjenjuje se, međutim, da mnogi Talijani nisu uopće registrirani, dakle ima ih mnogo više. To su zapanjujuće brojke. Tema imigracije ponajviše je predmet političke rasprave, u velikim je gradovima društvo već pluralno, što, naravno, sa sobom donosi i sukobe, no trenutno još nisu prisutna onako snažna nesuglasja kao u nekim drugim dijelovima Europe.

BestBook:Vaš junak u Berlinu živi svoje seksualne slobode. Je li je za tu vrstu emancipacije u Italiji nužan bijeg, odlazak?

Rekao bih da je ponajprije potreban bijeg od samog sebe, od osoba koje nas okružuju i od onih koje govore kako nas vole, ili od onih još opasnijih koje govore “to je za tvoje dobro”. Dodajem još nešto u vezi s polemikama o spolnosti u romanu, a to je da je ljudsko biće i njegov spol te, kako je govorila velika Jungova sljedbenica Marie-Louise von Franz, erotske maštarije i imaginarij vode prema spoznavanju duše.

BestBook:Trenutno se u Hrvatskoj desne struje ponovno snažno suprotstavljaju mogućnosti da istospolni parovi posvajaju djecu. Gdje je Italija kad je riječ o pravu pripadnika LGTBQ zajednice danas?

Talijanska politika zlostavlja tu temu jer ljudska prava ne donose glasove i tiču se ponajviše mlade generacije, koja je tek mali dio izbornog tijela. Prema statističkim podacima Eurostata, Italija je najstarija zemlja u Europi, a to se odražava i na razini vlade i politike. Sanjam o slobodnoj zemlji u kojoj će ljudi moći slobodno šetati ulicama, vjenčavati se, posvajati djecu, razvoditi se, njegovati osobu koju vole neovisno o tome u kakvoj su vezi.

Goran Babić ili pjesnik koji je tretiran kao izdajnik

Mi do danas zapravo nismo ni saznali tko je taj čovjek. Pričalo se da su mu, pred odlazak, ili bijeg, nepoznati ljudi noću kucali na prozore i vrata, da je bio zastrašivan. Primao je anonimne prijetnje telefonom. Drugi kažu da je sedamdesetih i osamdesetih provocirao i navlačio ljude na političke zamke koje bi ih kasnije koštale. Treći kažu da je bio najbolji prijatelj Slobodana Praljka i da je u Beograd otišao slučajno, vlakom bez voznog reda...

Piše: BORIS RAŠETA

Možda je šutnja koja prati povratak Gorana Babića u Hrvatsku - gdje mu je prije par mjeseci u izdanju Frakture tiskana knjiga pjesama, na sve načine spektakularno lijepa - zapravo dobar znak. Izašlo je nekoliko prikaza zbirke ‘Živeći s Caligulom’, relativno sramežljivih, ništa posebno. Nije bilo nikakve dževe, ni ‘hosana’ ni “razapni”. Šutnja je naše prirodno agregatno stanje - nismo za, nismo protiv, gledamo svoja posla i ne izdižemo se iznad svog platnog razreda, pa ćemo vidjeti kako će se stvari raspetljati... Uglavnom: nema više hajke na čovjeka koji je tretiran kao izdajnik, kako je davne 1990. godine službeno zaključeno na meritornome mjestu. Što je točno skrivio Goran Babić? Kako kome: skrivio je mnogima štošta, ali ono što je meritum koji ga drži izopćenikom jest činjenica da je jedne noći 1991. na zagrebačkom kolodvoru sjeo u prvi vlak koji je vozio izvan Hrvatske. Vlak je vozio za Beograd. Izgledalo je to kao napuštanje tonućeg broda. Babić je na početku karijere bio pjesnik nacionalne duše, u sredini svojih dana bio je borbeni antinacionalist, da bi pred početak rata otišao u Srbiju. Ispostavilo se, bespovratno. Godinama je bio zabranjen. Zašto je otišao? Objašnjenje je slojevito.

Podrijetlom iz hrvatsko-židovske obitelji, Babić se plašio tragedije, kao i mnogi. Iz židovskog dijela obitelji u prošlom ratu stradalo mu je dvadesetak rođaka. Priče o tome i u socijalizmu su se pripovijedale između četiri zida, tamo gdje ideologije i policije uglavnom nisu imale pristupa. U genijalnoj režiji epizode “Borbena polnoćka” serije “Našeg malog mista”, kamera ide ulicom maloga mista pa ulazi iza prozora socijalističkih domova - u svima se sprema bakalar, slavi se Božić. Babići su tako čuvali predaju o masovnom ubojstvu predaka i svi koji dolaze iz traumatičnih predjela naših zadnjih ratova znaju dobro taj osjećaj: oni ne bi ponovno čekali. Obiteljska predaja i sjećanje na strašnu prošlost mogli su biti jedan motiv. Sjećanje na osobnu prošlost moglo je biti drugi. Vice Vukov, koji je i sam veći dio života bio zabranjen i stigmatiziran, nije vjerovao Babiću. “Požari su, dakle, tema dana” piše Vukov 2001., pa nastavlja: “Svi su uvjereni, iako nitko nema hrabrosti to otvoreno reći, da požare podmeću neprijatelji probuđene Hrvatske! Niz pjesničko-čuvstvenih naslova u Hrvatskom tjedniku posvećeno je toj temi: Plameni jezici ližu Hrvatsku, Hrvatska u požarnoj groznici, Što je ovo ljudi! Otkud toliko požara? Dalmacija gori! Tu je i pjesma Gorana Babića ‘Gori li to Hrvatska?’. Zahvaljujući tim stihovima, mladi pjesnik Babić biva preko noći izbačen u orbitu hrvatskoga domoljublja... Slučaj tog čovjeka indikativan je i poučan. Naime, taj se čovjek, Goran Babić, odmah nakon sloma hrvatskog proljeća - videći da se našao na ‘krivoj’ strani - prometnuo u ekstremna unitarista, neprijatelja svih hrvatskih maspokovaca. Dvadeset godina u Hrvatskoj je gradio karijeru jednog od najdosljednijih

Pjesma ‘Gori li to Hrvatska?’ dio je dokaznog materijala u ovoj priči - ona je morala nastati iz zažarenog hrvatskog srca, nije mogla nastati po algoritmu dnevnih lirskih konjunktura - no ona nije dokaz, tek indicija. Možda se Babić stvarno uplašio Hrvata u sebi nakon 1971. Ovdje se može postaviti i pitanje zašto pjesnik kasnije nije uzeo kartu za Zagreb, ako već nije kupio povratnu? Nastavak na sljedećoj

protivnika hrvatskoga nacionalizma. Konačno, 1991., došao je zbog toga u sukob sa sredinom u kojoj je živio. Vjerojatno je mislio kako stvar opet neće uspjeti! Nije se htio još jednom naći na ‘krivoj strani’. Izbačen iz Društva hrvatskih književnika morao je napustiti Zagreb i Hrvatsku...” Vukov ide i dalje: “No, pođimo u mašti malo unatrag i pretpostavimo da je politika hrvatskog proljeća završila uspjehom? Goran Babić bi se, najvjerojatnije, i danas šetao među nama s reputacijom Hrvata koji je svojevremeno tako lijepo, iskreno i dirljivo pisao kako gori Hrvatska, ‘divna zemlja njegovih praotaca’, i tko zna kakve bi sve društvene uspjehe požnjeo temeljem grlata i neupitnog nacionalizma?! Nikad ne bismo saznali tko je zapravo taj čovjek! Dakle, za mene je prava pouka ovoga slučaja pitanje koje se njime nameće: koliko je danas među nama takvih koji se diče reputacijom domoljuba, a zapravo su trule jabuke razdora!?”.

Mi do danas zapravo nismo ni saznali tko je taj čovjek. Pričalo se da su mu, pred odlazak, ili bijeg, nepoznati ljudi noću kucali na prozore i vrata, da je bio zastrašivan. Primao je anonimne prijetnje telefonom. Drugi kažu da je sedamdesetih i osamdesetih provocirao i navlačio ljude na političke zamke koje bi ih kasnije koštale. Treći kažu da je bio najbolji prijatelj Slobodana Praljka i da je u Beograd otišao slučajno, vlakom bez voznog reda. Nedavno umrli Pero Kvesić, Babićev prijatelj, Jutarnjem je listu iste godine kad i Vukov rekao: “Ja slučajno znam kako se to dogodilo. Te večeri Tuđman je objavio da prekida sve razgovore s Beogradom i nastupila je jedna strašna noć u kojoj je čovjek mogao očekivati samo rat, osobnu katastrofu, smrt. Okolo je bilo svakakvih ljudi, a lista lokalnih neprijatelja započinjala je sa Šuvarovim i nastavljala se s Babićevim imenom. Istina, već sutra su se razgovori s Beogradom nastavili, rat je bio malo odgođen, ali Babić je s obitelji već bio na željezničkom kolodvoru i čekao prvi vlak. U inozemstvo nije mogao jer nije znao strane jezike, u Ljubljanu nije mogao jer je za Slovence bio isto što i za Hrvate. Mogao je u Sarajevo ili u Beograd, a vlak za Beograd bio je prvi”. (Na Šuvara je, podsjetimo, pod nerazjašnjenim okolnostima naletio automobil - Šuvar je preletio preko haube i ostao invalid, a u restoranu Purger jedan ga je osuđeni ratni zločinac ošamario. Antu Markovića nepoznati je čovjek u Teslinoj ulici pljunuo, a Marković je potom otišao u Austriju.)

GORI LI TO HRVATSKA

Oče moj, evo nam cijelo ljeto domaja gori

i strah me je, strah me je veliki da ne plane Liberan naše brdo lijepo povrh Slivna Ravna da mi vatra ne prekrije djedove i nonu Luciju

što bi od mene ostalo oče moj

Ako se plamen popne na naše visoke planine ako ih oganj sažeže

što ćemo djeci ostaviti koju crnu zemlju povrh mora

oče moj, već odavno od nas su odmakla nebesa

Što da učinim, što da učinim

Slivno je mrtvo, otišli su ljudi hoće li pusto izgorjeti

kako da sačuvam groblje

trebam li izbrisati imena

da nas vatra zaobiđe

trebam li im kosti iskopati

što da učinim, što da učinim za njihov pokoj vječiti

Hoće li ih sačuvati sva zemlja sažgana kad ih prekrije pepeo kad ne bude nigdje nikoga

kad se osuši ruka onoga

koji je spalio Liberan

hoće li ikada itko poznati da smo ovdje jednom mi živjeli

“Da je Babić otišao u Sarajevo, mislim da bi u današnjem Zagrebu bio neka vrsta hrvatskog junaka”, zaključio je Kvesić ocjenjujući poput Vukova da je s čudnim, prgavim, svojeglavim pjesnikom moglo biti i ovako i onako (junak - izdajica). No dok Vice Vukov misli da je to stvar pjesnikova karaktera, odnosno računice, Kvesić je mislio da je stvar slučaja.

Pjesma “Gori li to Hrvatska?” dio je dokaznog materijala u ovoj priči - ona je morala nastati iz zažarenog hrvatskog srca, nije mogla nastati po algoritmu dnevnih lirskih konjunktura - no ona nije dokaz, tek indicija. Možda se Babić stvarno uplašio Hrvata u sebi nakon 1971. Ovdje se može postaviti i pitanje zašto pjesnik kasnije nije uzeo kartu za Zagreb, ako već nije kupio povratnu? On sam dao je ovaj odgovor. “Hrvatski je sabor na svom zasjedanju u jesen 1990. godine aklamacijom prihvatio izjavu tadašnjeg HDZ-ova zastupnika Damira Mejovšeka prema kojoj sam ja, po imenu i prezimenu, ‘isprdak ljudskog

roda’ i od te se ocjene nikad nije ogradio niti zamolio za ispriku.

Zašto bih preko toga prešao? Ako ja nisam potreban Hrvatskoj, zašto bi ona ovakva bila potrebna meni?”, reći će Babić.

Treba primijetiti da Babić ne kaže “zašto bi Hrvatska bila potrebna meni”, nego zašto bi “ovakva” Hrvatska “bila potrebna meni”. Ako je domovina otpisala pjesnika, pjesnik nije otpisao domovinu.

Treba li Babić Hrvatskoj i treba li Hrvatska Babiću?

Goran Babić danas je potrebniji Hrvatskoj nego Hrvatska njemu. On se pomirio s tim da će umrijeti tamo gdje su Matoš, Tin ili Petar Gudelj boravili privremeno. Zašto je Babić potreban ovoj zemlji?

Zato što je širina jedina brana pred političkim potonućem u dubinu. Hrvatskoj treba i veličine i veličina. Pogledamo li današnju Srbiju, vidjet ćemo strašnu dominaciju jednog čovjeka koja je, između ostalog, neukusna, pored toga što je politički opasna. Najjača hrvatska brana potonuću, svih ovih godina, bili su mediji, intelektualci, ljudi spremni na javnu upotrebu uma, njena scena, čiju srednju struju dominatno predstavljaju - na užas ognjištara - uglavnom liberali, normalni ljudi koji se ne klanjaju totemima. Malo što ovdje nalikuje srpskim tabloidima, a ako i nalikuje, na debeloj je margini, ne u mainstreamu. Plenkovićeve ideje škopljenja medija, zavrtanja ruke penalizacijom “curenja informacija”, gušenje Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa i sličnih ustanova koje su radile svoj posao, vodi nas u predvorje vučićizacije Hrvatske - a taj film ne bismo rado gledali.

Zato bi povratak Gorana Babića na veća vrata - jasno je da ne može očekivati Slavoluk pobjede - bio ohrabrujući, dobar znak, bolji za državu nego za njega, znak koji značajno nadrasta dimenzije puke lirike. Pozivala je, konačno, Hrvatska i puno gore od njega - Vinka Nikolića, recimo, da spomenemo samo prvo ime koje nam pada na pamet - pa zašto bi onda Babić bio gori? Doglavnik Mile Budak tih je godina, kad je Babić otišao, slavodobitno vraćen, bio je kazališna i književna zvijezda prvog reda. Konačno, čak i da su Babićeve dnevne orijentacije bile političke, njegova je poezija vječna, pa se ovog skromnog Panteona ne bi smjelo odricati. Jedan okrugli stol s, recimo, zagovornicima i protivnicima, jedan debatni klub o Goranu Babiću, pjesniku, piscu, čovjeku i političkoj ličnosti, bio bi korak naprijed. Za veliku slavu, velika kazna: neka se sve propita, na stol iznesu dokazi, bilo bi to, za početak, kakvo takvo rješenje.

PLANETOPIJINI HITOVI

KNJIŽEVNOST OTPORA

Banksyjev mural u razrušenoj Gazi

Nije nimalo inovativno reći da je književnost odraz stvarnosti, svijeta i konteksta u kojem djelo nastaje. Kontekst u kojem nastaje palestinska književnost od sredine 20. stoljeća kontekst je rata, sukoba i izraelske okupacije Palestine. Ovo se ogleda u gotovo svoj književnoj produkciji, bilo onoj koja nastaje u Palestini na okupiranom teritoriju, bilo književnosti raseljenih Palestinaca

Piše: IVANA DRAŽIĆ glavna urednica portala Booksa.hr Nastavak na sljedećoj stranici 

Nerijetko opisivana kao “književnost otpora”, čija je najistaknutija grana upravo “poezija otpora”, književnost je to koja glasno i beskompromisno svjedoči o povezanosti Palestinaca sa svojom zemljom, donosi palestinske priče i sudbine ljudi pod okupacijom, težeći i zagovarajući ideju univerzalne slobode.

U fokusu ovog teksta književnost je koja tematizira višedesetljetni izraelsko-palestinski sukob i izraelsku okupaciju, pisci i spisatelji kojima je kretanje po njihovoj zemlji ograničeno, koji su sukob doživjeli iz prve ruke te koji nam iznova donose palestinsku perspektivu, onu stranu priče koja nam je, nažalost, i danas teže dostupna.

Na početku ovog pregleda stoji Ghassan Kanafani. Rođen u Akki u Palestini 1936. godine, jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih palestinskih i arapskih pisaca, novinar i općenito jedna od najistaknutijih osoba u palestinskom pokretu otpora. Godine 1967. pridružio se Narodnoj fronti za oslobođenje Palestine, prvo s idejama panarapskog nacionalizma, a potom marksizma i palestinske revolucije i otpora, čemu je bio predan do prerane smrti u 37. godini, kad ga je izraelska obavještajna služba Mossad smaknula autobombom u Bejrutu, s njegovom 17-godišnjom nećakinjom. Među objavljenim književnim djelima najviše se ističe kratki roman “Ljudi na suncu”, objavljen 1962. Roman je na bosanski preveo Munir Mujić, a objavljen je 2006. u izdavačkoj kući Connecticum. Izdanje je, treba svakako napomenuti, jedno od samo nekoliko djela palestinske književnosti dostupno u zagrebačkim knjižnicama. “Ljudi na suncu” donose priču o trojici palestinskih izbjeglica, ostarijem Abu Quaisu, mlađemu muškarcu Assadu i najmlađem, 16-godišnjem Marwanu, koji, napuštajući izbjeglički kamp u Iraku 1958. godine, dakle 10 godina nakon Nakbe, u kojoj je nasilno raseljeno više od 750.000 Palestinaca, pokušavaju prijeći iransko-kuvajtsku granicu ne bi li došli do “obećane zemlje” Kuvajta. Nijedan ne posjeduje dokumente, pa se moraju pouzdati u pomoć krijumčara Abula Khaizaurana, koji, uzevši im zadnji novac koji imaju, obećava kamionom ih prevesti preko granice jednog nesnosno vrućeg dana u kolovozu. Bez drugih opcija i stjerani u kut, tri muškarca pristaju sakriti se u cisternu za vodu, gdje naposljetku, u mučnim scenama odbrojavanja svake minute (pre)više, opkoljeni užarenim limom, u tišini pogibaju od vrućine. Došavši u Kuvajt, krijumčar ih odlaže na smetlištu, zapomažući: “Zašto niste zalupali u lim cisterne? Zašto niste pokucali u lim cisterne? Zašto? Zašto? Zašto?” Djelo se najčešće tumači kao kritika odnosa arapskih zemalja prema palestinskom pitanju i problemima palestinskih izbjeglica u godinama nakon nasilnog raseljavanja, koji su, prepušteni sami sebi, u tišini pogibali i pogibaju. Palestinci i Palestinke i danas mučno umiru, znamo razmjere okupacije, vidimo ih na društvenim

mrežama i u live-streamovima, ali i dalje ih ne čujemo, u 2023. gotovo jednako kao 1958.

Knjiga ‘Stanje opsade’ pisana je u vrijeme Druge intifade, za Darwishowa boravka u Ramali, između 2001. i 2002., kad iz prve ruke u kratkim pjesmama, poetskim fragmentima bilježi opsadu i stradanja Palestinaca

Veliki palestinski pjesnik Mahmoud Darwish, rođen je 1941. u Al-Birwi u Palestini, koju je, kad je imao samo sedam godina, izraelska vojska zauzela, a ljude protjerala i raselila pa selo sravnila sa zemljom. Nakon pridruživanja Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji 1973., trajno mu je zabranjen povratak u Palestinu, živio je u Egiptu i Libanonu, a od 1996. do smrti 2008. između Pariza, Ammana i Ramale, gdje je i pokopan. Darwish je najistaknutiji predstavnik palestinske “poezije otpora”, jednog od najvažnijih pjesničkih pravaca unutar arapske književnosti i jednog od najvažnijih oblika antikolonijalnog diskurza. Iako je nedvojbeno najveći palestinski, pa i arapski pjesnik, jedan od najvažnijih pjesnika uopće, dostupnih je prijevoda nesrazmjerno malo. Tako je, primjerice, u samo jednoj zagrebačkoj knjižnici dostupan izbor Darwishove poezije u prijevodu Esada Durakovića, naslova “Otpori: izbor iz poezije” (Kruševac: Bagdala, 1984.). Recentno, u 2022. godini u izdavačkoj kući Buybook u prijevodu na bosanski Mirze Sarajkića objavljena je knjiga “Stanje opsade”, po mnogima vrhunac Darwishova stvaralaštva. Knjiga “Stanje opsade” pisana je u vrijeme Druge intifade, za Darwishowa boravka u Ramali, između 2001. i 2002., kad iz prve ruke u kratkim pjesmama, poetskim fragmentima bilježi opsadu i stradanja Palestinaca. Za Druge

Mahmoud Darwish je najistaknutiji predstavnik palestinske ‘poezije otpora’, jednog od najvažnijih pjesničkih pravaca unutar arapske književnosti

intifade, da podsjetimo, koja je počela 2000. i trajala pet godina, život je izgubilo više od 4000 Palestinaca, a deseci tisuća su ranjeni. Sam Darwish u razgovoru za Guardian rekao je kako je “Stanje opsade” pjesnički dnevnik “koji se odupire okupaciji traženjem ljepote u poetičnosti i prirodi. To je način odupiranja vojnom nasilju kroz poeziju. Pobjeda trajnoga, beskrajnoga, vječnoga nad opsadom i nasiljem.”

“Stanje opsade” otvara se, kako drugačije nego nadom, jer nisu Palestinci izgubili nadu zbog Nakbe 1948., Šestodnevnog rata i Nakse 1967., Prve intifade, Druge intifade, a nada ih, svjedoci smo, ne napušta ni danas, sad, u jeku rata koji je odnio desetke tisuća života: “Ovdje na padinama brežuljaka, prije sumraka/Na kapijama vremena,/Nadomak vrtova slomljenih sjena,/ Činimo sve ono što čine zatočenici,/I ljudi dokoni:/ Gajimo nadu.”

Odzvanja u Darwishovim stihovima Kanafanijeva tišina i napuštenost Palestinaca: “Sami smo, usamljeni do boli,/I da nije lukova duge od samoće bismo skončali”, a upečatljivo ostaje i izravno pjesnikovo obraćanje izraelskom vojniku, ubici: “(Ubici:) Da si se ikad zamislio nad licem svoje žrtve,/Sjetio bi se svoje majke u gasnoj komori,/Odustao bi od logike oružja i promijenio bi mišljenje:/Ovo nije način da povratiš svoj identitet!”

Paralela dva izrazito mračna razdoblja ljudske povijesti, Holokausta i stradanja palestinskog naroda, poziv na suosjećanje i njegov izostanak, stalno je mjesto ovog desetljetnog sukoba. U drugoj se pjesmi, u dojmljivom svjedočanstvu humanosti, vojnicima obraća pozivajući ih na kavu, upozoravajući na ljudsku jednakost obiju strana: “Vi, koji stojite na pragovima, uđite,/Popijte arapsku kafu s nama/(Osjetit ćete da ste bića poput nas)/Vi, koji stojite na pragovima naših kuća,/Napustite naša jutra,/Da se uvjerimo da smo i mi/Ljudska bića poput vas!”

Darwish je do smrti 2008. vjerovao u mir, a svjedoči o tome i ova zbirka, koja nakon stihova ispunjenih stra-

Jednu od globalno najpoznatijih knjiga o izraelskopalestinskom sukobu napisala je Susan Abulhawa, palestinskoamerička spisateljica i aktivistica. Njen roman ‘Svitanja u Jeninu’ u Hrvatskoj je objavljen 2017. u izdavačkoj kući Iris Illyrica u prijevodu Martine Baričević s engleskog

danjima, granatama, zatočenošću i očajem, završava s osam fragmenata o miru, tamo “na padinama brežuljaka” i “na strunama zlatnoga klasja”. Jednu od globalno najpoznatijih knjiga o izraelsko-palestinskom sukobu napisala je Susan Abulhawa, palestinsko-američka spisateljica i aktivistica. Rođena je 1970. u Kuvajtu, od roditelja koji su bili izbjeglice nakon Šestodnevnog rata, a s 13 godina došla je u SAD. Njen roman “Svitanja u Jeninu” u Hrvatskoj je objavljen 2017. u izdavačkoj kući Iris Illyrica u prijevodu Martine Baričević s engleskog. Izvorno objavljen u SAD-u 2006. pod naslovom “The Scar of David”, a zatim reizdan s naslovom “Mornings in Jenin”, roman je doživio golem uspjeh, preveden je na nekoliko desetaka jezika i prodan u milijunima primjeraka, učinivši autoricu jednom od najčitanijih palestinskih autora svih vremena. Roman iz ženske perspektive donosi složenu i potresnu priču o nekoliko generacija iste obitelji, prateći njihova stradanja u vrijeme Nakbe 1948., Šestodnevnog rata, a posebno je potresan njen opis masakra u izbjegličkim logorima Sabri i Šatili u Bejrutu, gdje koristi izravna svjedočanstva i citate novinara Roberta Fiska iz njegove knjige o libanonskom građanskom ratu “Pity the Nation”. Roman se otvara idiličnim obiteljskim scenama u selu Ein Hod u Palestini 1941. godine, čiji su stanovnici, uključujući obitelj Abulheja, morali u vrijeme Nakbe izbjeći u kamp Jenin, nakon čega se izmjenjuju kratka razdoblja ukradenih sretnih trenutaka ljubavi, nježnosti i strasti, s opisima stradanja koji izazivaju grč u želucu. Nastavak na sljedećoj stranici 

Adania Shibli palestinska je autorica rođena 1974. u Palestini, a danas živi između Jeruzalema i Berlina. Shibli je posljednjih mjeseci u fokus javnosti došla zbog skandala na Frankfurtskom sajmu knjiga

Ghassan Kanafani jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih palestinskih i arapskih pisaca, novinar i općenito jedna od najistaknutijih osoba u palestinskom pokretu otpora

Iako ne bez strukturnih i stilskih mana, uključujući zamjerku da je baš sva najteža stradanja palestinskog naroda ispisala u priči jedne obitelji, roman na dojmljiv način pokazuje koliko je snažna ljubav Palestinaca prema njihovoj zemlji, koliko je nepokolebljiva nada i koliko je snažna transgeneracijska trauma, koja ne prestaje ni preseljenjem na drugi kraj svijeta.

Slično kao i kod Darwisha, dojmljiva su autoričina promišljanja o Holokaustu, izostanku suosjećanja sažetom u rečenici da su “Palestinci platili cijenu za židovski Holokaust”. Autorica zbog teme knjige i prikaza isključivo palestinske strane priče nije izbjegla optužbe za antisemitizam, no treba istaknuti da, kad je riječ o neprijatelju, od samog početka knjige jasno je da su to cionisti, nikad Židovi u cijelosti. Također, iako fokusiran na palestinske sudbine, u romanu se pojavljuje nekoliko likova Židova, koji su dostojanstveno portretirani, kao prijatelji i kolege, kao žrtve Holokausta čije nepravedne odluke ljudski možemo razumjeti.

Adania Shibli palestinska je autorica rođena 1974. u Palestini, a danas živi između Jeruzalema i Berlina. Shibli je posljednjih mjeseci u fokus javnosti došla zbog skandala na Frankfurtskom sajmu knjiga, kad je odgođena dodjela nagrade LiBeraturpreis za njen nagrađivani roman “Minor detail”, što je samo jedno od mnogobrojnih otkazivanja palestinskih umjetnica i umjetnika diljem svijeta. Ulomak iz romana, s još nekoliko priča, objavljen je u antologiji levantske književnosti “Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju” 2017. u izdanju Kulturtregera, a roman “Sporedan detalj” u cijelosti je objavljen 2022. u izdavačkoj kući Buybook u prijevodu s arapskog Mirze

Sarajkića. “Sporedan detalj” čine dva dijela: prvi, koji je smješten u 1949. godinu u pustinju Negev, donosi priču, zapravo članak izraelskog novinara o zarobljavanju, silovanju i naposljetku ubojstvu beduinske djevojčice 13. kolovoza od strane izraelskih vojnika, koji su bili zaduženi za “čišćenje” tog područja od palestinskog stanovništva. Ovaj je dio pisan izvještajno, distancirano i bez ikakvog sentimenta, a činjenica da su svi likovi bezimeni daje priči na univerzalnosti. Drugi dio, smješten u sadašnjost, donosi priču o mladoj ženi iz Ramale, koja slučajno saznaje za ovaj slučaj, a zbog jednog “sporednog detalja” postaje njime opsjednuta te kreće na opasno putovanje na mjesto na kojem je djevojčica pogubljena ne bi li otkrila cijelu istinu. Fascinira naviknutost bezimene pripovjedačice na svakodnevni život pod okupacijom, njeno uplašeno, ali stoičko probijanje kroz sve prepreke, izraelske punktove i provjere. Ona se boji da njena manipulacija identitetom, jer se drugačije ne bi mogla kretati po okupiranom teritoriju, ne bude otkrivena, strahuje pred izraelskim vojnicima na kontrolnim točkama, ali strah od vojnika je jedina emocija koju osjeća i koja se tekstom posreduje. U briljantnoj završnici romana Shibli nas podsjeća da se prošlost za Palestince iznova ponavlja i da situacija pedesetak godina nakon Nakbe, kao ni danas, za Palestince nije puno drugačija.

Govoreći o palestinskoj književnosti, svakako treba istaknuti već spomenutu antologiju levantske književnosti “Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju” (Kulturtreger, 2017.), koja sadrži radove suvremenih palestinskih autora/ica

Knjiga ‘Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju’ antologija je suvremene književnosti Levanta (Jordan, Libanon, Palestina, Sirija). Objavljena je u sklopu 13. Booksine Revije malih književnosti, godišnjeg književnog festivala kojeg organiziraju udruga Kulturtreger i književni klub Booksa

Adanije Shibli, Asme Azaizeh i Ale Hlehela, a s obzirom na granice ovog teksta istaknut ćemo poeziju Asme Azaizeh, mlade palestinske autorice koja živi u Haifi. Njena snažna, mahom ispovjedna poezija slobodnog stiha, a nerijetko i u prozi, dojmljivo svjedoči o životu mlađih generacija pod stalnom prijetnjom rata i smrti: “Nemojte mi vjerovati ako vam pričam o ratu, jer ja pričam o krvi dok pijem kavu, o grobovima dok berem cvijeće šafrana na livadi Ben Amer, o ubojicama dok promatram cerekanje svojih prijatelja, o spaljenom kazalištu u Alepu dok stojim pred vama u ovom klimatiziranom kazalištu”. Književnost je odraz konteksta u kojem nastaje, a ogromnoj traumi okupacije i danas se ne nazire kraj. Bilo bi banalno zaključiti ovaj tekst jednostavnom željom za mirom i nekim sretnijim književnim temama. Ipak, ako postoji put do razumijevanja i bar djelomičnog izlječenja desetljetne traume, on se sigurno nalazi i u književnosti. Samo treba čitati.

ULOMAK IZ KNJIGE AMOSA OZA

Amos Oz rođen je u Jeruzalemu 4. svibnja 1939., a preminuo u Tel Avivu, 28. prosinca 2018. godine

POZDRAV FANATICIMA

Amos Oz suvereno, jednostavno, precizno i bez zadrške govori o svojem odnosu prema fanatizmu svake vrste, prema religiji i odnosu sekularnog društva i religioznog te o svom odnosu i stavu prema suživotu Židova i Palestinaca, na malom komadu zemlje koju se voli nazvati svetom. Čitati danas Amosa Oza važnije je nego ikada. Njegove misli ovdje su kao poziv na dijalog — Oz ne želi davati sve odgovore, već prije svega poziva na smirenost, tako nužnu svakome čovjeku. ‘Pozdrav fanaticima’ mala je knjiga velikih mudrosti, knjiga koju je Amos Oz posvetio svojim unucima, a napisao za svakoga od nas. Ulomak donosimo povodom novog izdanja knjige u nakladi izdavačke kuće Fraktura

Nastavak na sljedećoj stranici 

Fanatik neumorno radi na tome da te poboljša i unaprijedi, da ti otvori oči, tako da i ti možeš vidjeti svjetlo. Stoga je fanatik iz tog aspekta altruistično stvorenje bez premca, vrlo nesebičan čovjek: mnogo se više zanima za tebe nego za sebe samog. Danonoćno se trudi spasiti tvoju dušu, osloboditi te iz vlastitog ropstva, izbaviti te iz magle i povesti u smjeru velikog svjetla, jednom i zauvijek spasiti te od pogrešaka i grijeha. I evo, već te grli dok s njega kaplje mješavina svetoga gnjeva i plemenitog maslinova ulja, gotovo se razbolio od silne zabrinutosti za tvoju dobrobit, sav je dobronamjeran u želji da za tvoje dobro promijeni način na koji se moliš (ili ne moliš), na koji glasuješ, ili da te odvikne od pušenja, promijeni ono što jedeš, tvoje preferencije, cijeli tvoj način života koji ti toliko škodi. Sve što fanatik želi jest primiti te u zagrljaj iz kojeg se više nećeš moći osloboditi, smjesta te podići s mjesta na kojem si zaglavio na predivno i uzvišeno mjesto koje se njemu već razotkrilo, i sada on lebdi u tim oblacima, a tako moraš i ti, baš moraš – smjesta pasti na leđa. Sve to za tvoje dobro, naravno. Samo za tvoje dobro.

Pozdrav fanaticima

Amos Oz, Fraktura. Prijevod: Andrea

Weiss Sadeh

Fanatik u svako doba juri da ti se objesi oko vrata i spasi te, jer te silno voli. Voli te bezuvjetnom ljubavi. Ili, baš suprotno, udara te i stišće ti vrat objema rukama da te spasi, jer mu je, na njegovu žalost, postalo jasno da si potpuno, ali baš sto posto nesposoban za spasenje.

Izgubljeni slučaj. I zato, u golemoj tuzi i žalosti, mora te silno mrziti i pobrinuti se da nestaneš s ovog svijeta. (Barem što se topografije tiče, pasti nekom oko vrata i daviti ga objema rukama dvije su vrlo bliske radnje.) Razlog što fanatika mnogo više zanimaš ti od njega samog jest taj što fanatik obično nema nikakvo jastvo, ili ga gotovo uopće nema. Fanatik je sto posto javna osoba. Javna do koštane srži. Nema svoj privatni život. A ako ga i ima, od njega uvijek bježi. Winston Churchill jednom je slikovito opisao fanatika u svojoj rečenici: “Fanatik je čovjek koji ni pod koju cijenu ne mijenja svoje mišljenje, i ni pod koju cijenu ne dopušta promjenu teme.”

Raznorazni vjerski i ideološki ekstremisti u stanju su počiniti užasne nasilne zločine ne samo zbog toga što se gnušaju nevjernika, ili Zapada, ili muslimana, ili ljevičara, ili cionista, ili homoseksualaca. Oni izazivaju krvoprolića uglavnom zato što istog trena žele spasiti svijet. Spasiti čak i same nevjernike. Spasiti ih iz ponora njihova krivokletstva. Sve nas izvesti na pravi put. Odvojiti nas jednom i zauvijek, i to ne samo vatrom i krvlju, od naših trulih vrijednosti. U očima muslimanskog fanatika na primjer materijalizam nije ništa drugo no masovna duševna bolest. Potrošački mentalitet za njega je osobina nižeg stvorenja, životinje. Robovanje raznoraznim gadgetima izgleda mu kao opasni duševni poremećaj. Oslobođenje žena, sloboda raznovrsnih seksualnih prava, obožavanje potrošnih

Al-Kaida (na fotografiji)

je u potpunosti posvećena nastojanju da vas spasi od moralnog srozavanja

predmeta te ovisnost o drogi i pornografiji ne samo da čine Boga vrlo bijesnim nego i uništavaju naše ovisničke živote. Trula demokracija, zavrzlame pluralizma i skandali slobode govora u očima muslimanskog fanatika i u očima ostalih vjerskih fanatika nisu ništa drugo nego iskušenja koja nam vrag postavlja na put kako bismo veličali Božje zakone. Oni, borci-fanatici, nama su poslani od Boga da pročiste ovaj svijet, da nas izbave od svih zaraza koje su se na nas prilijepile. Njihova je što preča obveza najprije otvoriti oči “blagim vjernicima” koji se usuđuju praviti kompromise s

U očima muslimanskog fanatika na primjer materijalizam nije ništa drugo no masovna duševna bolest. Potrošački mentalitet za njega je osobina nižeg stvorenja, životinje. Robovanje raznoraznim gadgetima izgleda mu kao opasni duševni poremećaj. Oslobođenje žena, sloboda raznovrsnih seksualnih prava, obožavanje potrošnih predmeta te ovisnost o drogi i pornografiji ne samo da čine Boga vrlo bijesnim nego i uništavaju naše ovisničke živote

iskvarenom stvarnošću, te tako izdaju Boga i vjeru. U očima muslimanskog vjerskog fanatika, kao i u očima drugih vjerskih fanatika, jedini lijek za sveukupnu boleštinu čovječanstva jest prihvaćanje vjerskih zakona u najstrožoj mogućoj verziji. Osim vjernika-ekstremista postoje i mnogobrojni drugi fanatici koji također teže što prije promijeniti zbunjeno čovječanstvo ne bi li ga spasili od sebe samog, a među njima su mnoge skupine

radikalnih popravljača svijeta i revolucionara koji primjenjuju silu. Fanatik je uvijek duboko uvjeren da nije dovoljno samo zadavati krvave udarce “nevjernicima” i “zastranjelima”. Ti krvavi udarci samo su jedna nesretna, no neizbježna faza na putu da nam svima osvijetle trak do jedne i jedine vjere, i spasenja koje bez nje ne postoji. Ukratko: Isis vas ljubi svom dušom. Al-Kaida je u potpunosti posvećena nastojanju da vas spasi od moralnog srozavanja. Ku-Klux-Klan ili organizacija Lehava* ili Gorštaci** ugrožavaju vlastite živote i žrtvuju se ne zbog sebe, već zbog tebe. Zbog tvojeg spasenja, čak i ako su ti sada oči potpuno zaslijepljene i nisi u stanju razabrati što je za tebe dobro. Oni su Božji poslanici ili širitelji ideje da su tu ne bi li ti dobacili pojas za spašavanje. Ako se izmakneš tom pojasu, bit će prisiljeni ozlijediti te. Sve za tvoje dobro. Na čitavom svijetu nitko te ne voli s većom predanošću i žarom od fanatika. Doći će taj dan kad će se tvoje oči otvoriti, i onda ćeš vidjeti svjetlo i bit ćeš im itekako zahvalan na svemu. Još ćeš ti pasti pred njima na koljena da im zahvališ što su te udaljili od trulog svjetonazora, što su te spasili od sebe samog, jer u očima fanatika on je uvijek tvoj roditelj, a ti si samo buntovno dijete ili zaigrana beba.

* Ekstremistička desničarska religiozna organizacija u Izraelu koja je protiv asimilacije Židova u brakovima s pripadnicima drugih vjeroispovijesti. (op. prev.)

** Organizacija koju danas nazivaju neohasidskom. Njeni članovi žive u napuštenim zdanjima i u prirodi na području Gaze i Šomrona i slijede svoje gurue. (op. prev.)

PROFIMEDIA

KAMENI FENIKSI

Nakon nekoliko desetljeća

svjetionici opet blistaju

Osim građevinske obnove svjetionika, koju je pokrenula splitska tvrtka Plovput, svojevrsna je to obnova pomorskog nasljeđa Republike Hrvatske. Dva svjetionika su obnovljena - Daksa i Vnetak, a Plovput nastavlja s obnovama

Fotografija: PLOVPUT

Na Palagruži, najudaljenijem svjetioniku, još obitava posada

Duž naše obale Jadranskog mora razasuto je 48 svjetioničarskih zgrada koje su gotovo sve redom spomenici kulturne baštine izgrađeni u periodu vladavine Austro-Ugarske, odnosno u periodu od 1818-1899. godine. O ovim biserima našeg mora skrbi splitski Plovput d.o.o. državna tvrtka od posebnog interesa zadužena za izgradnju i održavanje objekata sigurnosti plovidbe. Dok se čeka zakonski okvir i reguliranje daljnjeg gospodarskog korištenja pomorskih svjetionika, Plovput je pokrenuo projekt obnove. Osim građevinske obnove svjetionika, svojevrsna je to obnova pomorskog nasljeđa Republike Hrvatske, s obzirom na to da se izvodi sukladno strogim konzervatorskim propisima, a dinamika obnove je, u skladu s financijskim mogućnostima ove splitske tvrtke, jedan svjetionik godišnje.

DAKSA U DUBROVNIKU

Među tim draguljima jadranske obale izdvaja se pomorski svjetionik Daksa na istoimenom otoku, koji se nalazi na ulazu u dubrovačku luku Gruž. Obnovljen je u okviru ovog projekta, spomenik je kulturne baštine, a nakon gotovo pola stoljeća propadanja ponovno je zasjao u novom ruhu nakon intenzivnih radova na njegovoj rekonstrukciji. Njegova obnova obećava ne samo poboljšanje statusa kulturne baštine nego i turističke ponude Dubrovnika i njegove okolice. Zgrada svjetionika sagrađena je 1872. godine i kontinuirano je služila svojoj svrsi cijelo stoljeće. Potom je napuštena i tijekom sljedećih 50-ak godina potpuno devastirana. Odmah nakon završetka radova na Daksi, krajem 2022. godine, počeli su radovi na obnovi pomorskog svjetionika Vnetak na otoku Unije.

svjetionika ima i gustirnu kapaciteta oko 54 m3, što je krucijalno s obzirom na to da spoj na javnu vodovodnu, kanalizacijsku i električnu mrežu nije dostupan. Bruto površina zgrade svjetionika je oko 84 m2, a sagrađena je na čestici zemlje površine 310 m2. Prilikom izvođenja radova obnove i uređenja provedena je sveobuhvatna sanacija i konzervacija zgrade svjetionika i pomoćnih objekata, u ukupnoj vrijednosti 180.313,68 eura bez PDV-a. Radovi koji su izvedeni obuhvaćaju uklanjanje urušenih krovova, betonskih podova, međukatnih konstrukcija te rahlih dijelova unutarnjih zidova, kao i izvedbu novoga krova s tradicionalnom kupom kanalicom, uređenje kamenih zidova i platoa oko svjetionika, izradu i montažu novih drvenih vrata, prozora, škura itd. Plovput nije samo obnovio zgrade svjetionika nego je zaustavio njihovo daljnje propadanje i osigurao dugoročnu održivost ovih spomenika kulture nulte kategorije, što ovaj projekt čini još značajnijim.

Iz Plovputa poručuju kako se nadaju da će uskoro doći i do donošenja novog Zakona o Plovputu, kojim će se regulirati daljnje gospodarsko korištenje zgrada svjetionika, a sve s ciljem njihova očuvanja i sprečavanja daljnjeg propadanja. Jer, nažalost, svaka zgrada koja je izložena vremenskim uvjetima kakvima su izloženi svjetionici vrlo brzo propada.

Najavljuju i obnovu pomorskog svjetionika Otočić Trstenik (1873.), istočno od otoka Cresa, te obnovu pomorskog svjetionika Peneda (1877.), smještenog na južnom rtu otoka Veliki Brijun.

Svi svjetionici su automatizirani i nadzirani putem sustava daljinskog nadzora, ali na 16 njih još uvijek obitava posada. Svjetioničari su zaposlenici Plovputa. Jedan od svjetionika na kojem još uvijek obitava posada je Palagruža, najveći i najudaljeniji hrvatski svjetionik. Izgrađen je 1875. na istoimenom otoku smještenom gotovo na pola puta između hrvatske i talijanske obale.

INVESTIRANJE U SIGNALIZACIJU NA MORU

Sigurnost plovidbe na Jadranu bila bi nezamisliva bez tvrtke Plovput, koja neprestano investira u izgradnju i održavanje objekata pomorske signalizacije, plovne pu-

Plovput nije samo obnovio zgrade svjetionika nego je zaustavio njihovo propadanje i osigurao dugoročnu održivost spomenika kulture nulte kategorije, što ovaj projekt čini još značajnijim

ZAUSTAVLJENO PROPADANJE

Pomorski svjetionikVnetak, koji je svoj 150. rođendan proslavio 1. rujna 2023. godine, dodaje dodatnu dimenziju zanimljivosti obnove. Kompleks uz zgradu svjetionika sastoji se od ograđenog dvorišta te tri pomoćna objekta, koji su u naravi predstavljali skladišta opreme za rad i održavanje svjetionika, a u okolini je i manja kuhinja za nekadašnje potrebe svjetioničara. Zgrada

tove te u suvremene tehničke sustave u pomorstvu kako bi stalno povećavala razinu sigurnosti plovidbe. Plovput primjenjuje najviše standarde u zaštiti života ljudi i imovine na moru, što dokazuje i sustav ISO9001:2015 koji je tvrtka implementirala kao jamstvo kvalitete isporučenih proizvoda i usluga. Također, Plovput je u ime Republike Hrvatske i član Međunarodne udruge svjetioničarskih službi IALA (International Association of Lighthouse Authorities). Iako Plovputu očuvanje pomorske kulturne baštine nije temeljna djelatnost, niti je za to osnovano, ovo trgovačko društvo svejedno ulaže velike napore i sredstva u očuvanje iste, smatrajući da i na taj način skrbi o javnom interesu Republike Hrvatske.

Moć stripa da likovnim sredstvima ispriča priču očarala me je i pre nego što sam naučio da čitam. Usprkos negodovanju mojih roditelja, upravo su stripovi bili spona koja me je uvela u svet velike literature, ali i druge umjetničke medije

OTSa(n)jam knjige u Istri u bogati popis gostiju 29. izdanja uvrstio je i Geto Ilustratora, likovnog umjetnika i svestranog ilustratora pravog imena Boban Savić, koji je sa zagrebačkim autorom Matijom Pisačićem predstavio film “Pustolovine Glorije Scott - Umorstvo u katedrali”.

BestBook: U Puli ste sa zagrebačkim autorom Matijom Pisačićem predstavili film “Pustolovine Glorije Scott - Umorstvo u katedrali” iz 2020. godine. O kakvom je filmu riječ, koja jeVaša uloga u njegovu nastajanju i kako je nastala ideja o ovoj suradnji?

Pre nekoliko godina producentica Dijana Mladenović predložila mi je da se pridružim autorskom timu koji je uveliko radio na tom filmu. U prvi mah sam oklevao da prihvatim to jer sam već “do guše” bio angažovan na drugom projektu, a igrom slučaja, u kratkom vremenskom roku, dobio sam zanimljive ponude od nekoliko

OTKAD SAM NAŽVRLJAO

SVOJ PRVI DJEČJI CRTEŽ

DO DANAS, PROMIJENIO

SE SVAKI ATOM U MOM

TIJELU. A NI DIPLOMA AKADEMSKOG SLIKARA

NIJE ME SKRENULA IZ SVIJETA STRIPOVA...

Razgovarala: FRANKA ŠTRKALJ

Profesionalni je ilustrator od 1993. godine. Bavi se i stripom, koncept artom i umjetničkom supervizijom u gaming i filmskoj industriji. Živi i radi u Beogradu

klijenata. Dijana se pokazala kao sjajan pregovarač, a presudni faktori da na kraju potpišem ugovor bio je rad Matije Pisačića, koji poznajem od ranije i koji veoma cenim, kao i izuzetno nadahnjujući univerzum u kojem se odvija radnja ovoga filma. “Umorstvo u katedrali” je ekstravagantna, šarmantno cinična, vizuelno raskošna parodija detektivskog žanra. Uživao sam radeći na ilustracijama okruženja. Viktorijanski London koji je trebalo da dočaram nije me obavezivao na striktnu faktografsku verodostojnost dokle god se atmosfera mojih crteža nadovezivala na uvrnutu, pomalo nadrealističnu, ali konzistentnu priču.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Besprekorna komunikacija s Matijom i više nego korektan odnos produkcije i u Zagrebu i u Beogradu uverili su me da nisam pogrešio što sam postao jedan od saučesnika avantura detektivke Glorije Skot.

BestBook: Aktivni ste u raznovrsnim likovnim područjima i koristite se nizom različitih tehnika i medija poput filma, plakata, stripa... Postoji li među njima neki vizualni oblik izražavanja koji vam je po nečemu ipak posebno drag?

U pogledu stvaralačkog procesa, od svih umetničkih medija kojima sam se bavio, najuzbudljiviji mi je strip. To je ujedno i medij kojim sam se do sada verovatno najmanje bavio, ali nadam se da ću to promeniti u najskorije vreme.

BestBook:Vaše ilustracije, između ostalog, odlikuju preciznost crteža i izbrušeni majstorski crtački zanat. Kako se on razvijao od početaka i kako biste usporedili sebe kao ilustratora prije nekoliko desetljeća s onim danas?

Najpre, hvala na laskavoj oceni mog rada. Slikovno pripovedanje je iskonska, bezmalo organsku potrebu čoveka i može se pratiti od samih obzorja naše civilizacije. Moj crtački izraz i danas se razvija na najprirodniji način iz istih onih pobuda koje sam osetio kao dete. Moć stripa da likovnim sredstvima ispriča priču očarala me je i pre nego što sam naučio da čitam. Uprkos negodovanju mojih roditelja, upravo su stripovi bili spona koja me je uvela u svet velike literature, ali i druge umetničke medije. Oduvek sam želeo da se bavim vizuelnim pripovedanjem. Ni diploma akademskog slikara nije me skrenula s tog kursa. Otkad sam nažvrljao svoj prvi dečji crtež do danas, promenio se svaki atom u mom telu. Kao dvadesetogodišnjak nisam umeo da izvedem neke stvari kojima se trenutno bavim, a istovremeno danas više nisam u stanju da ponovim nešto što sam mogao onda. Pa ipak, ako

me išta uverava da sam isti onaj dečak koji je krišom od roditelja sav džeparac trošio na stripove, onda je to crtanje. Imam utisak da čitavog života crtam jedan crtež i nadam se da neću da ga završim u skorije vreme...

BestBook: Upravo je pojam zanata u umjet nosti bio okosnica izložbe posvećene vašem stvaralaštvu u Muzeju primije njene umjetnosti u Beogradu 2021. godine. Iste godine u muzeju u Novom Sadu predstavljena je i retrospektiva Zorana Janjeto va. Znači li to da ilustracija i strip ovih prostora pronalaze svoje mjesto i unutar institu cionalnih okvira i podrške?

Mislite li da je strip proživio svoje zlatno doba ili ga ono tek očekuje?

Zahvaljujući pozivu u Pulu mogao sam konačno da upoznam izvanrednog

Dubravka Matakovića, u čijim stripovima uživam još od srednoškolskih dana, ali i da više drugujem s mojim dragim kolegom i svetskim strip autorom Zora nom Janjetovim. U vreme koje s pravom nazivamo zlatnim dobom stripa, ovaj medij ni izbliza nije bio podržan od institucija kulture kao što je to danas slučaj. Okolnosti su se promenile. Dok Muzej primenjenih umetnosti u Beogradu polako prikuplja kolekciju strip tabli savremenih autora, stanje u izdavaštvu nije tako sjajno. Strip magazini iščezli su s kioska, a luksuzni grafički romani uselili su se u police knjižara. Kod mlađe publike strip polako poprima elitistički karakter svojstven starijim umetničkim medijima. Jedan od fenomena savremenog stripa na ovim prostorima je što nikad nismo imai toliki broj svetski relevantnih strip autora, ali se istovremeno teško može govoriti o domaćoj strip sceni kao što je to bio slučaj u vreme ex YU, jer ovdašnji autori mahom rade za strane izdavače. Još u vreme kad se strip konstituisao kao samosvojni umetnički medij stvorena su prva remek-dela poput “Maloga Nema” Winsora McCaya ili Fosterova “Princa Valianta”. Zahvaljujući takvim ostvarenjima, strip se pozicionirao među “ozbiljne” umetničke discipline i on će tu i da ostane. Stvaralaštvo je starije od institucija. Istinska umetnost, a strip to jeste, ne može da bude nepriznata,

Prateći vaš rad, lako je uočiti i bogatstvo stilova kojima se u ilustraciji koristite. Kako biste ih sami opisali nekome tko se do

Pripadam onoj grupi autora koji svoj likovni rukopis pokušavaju da usaglase s idejom koju žele da izraze. Od tuda potreba da svoj autorski izraz modifikujem iz projekta u projekat. Svaka ilustracija je jedna vrsta vizuelnog iskaza. Naknadna verbalizacija tog iskaza nezahvalan je i pomalo zaludan posao. Dobro je što se slike ne mogu tako lako pretopiti u reči, inače bi napori na polju likovnog stvaralaštva bili izlišni. Ja sam prevashodno vizuelni umetnik. Kad bih imao moć da svoje radove opišem nekome ko ih nije video, bio bih pesnik... Fantastični su prizori česti motiv vaših ilustracija. Kad ste otkrili tu ljubav i gdje pronalazite inspiraciju za osmišljavanje novih začudnih svjetova i bića?

Večito je pitanje da li ljudi dolaze do ideja ili ideje pronalaze ljude. Odgovor ponovo pronalazim u zanatsvu. Iluzija da nadahnuće zaposeda umetnika na način na koji grom pogađa vrhove, u velikoj meri je plod romantičarskih mistifikacija. U novije vreme naučno je utvrđeno da je udar groma dvosmeran proces. Munja se, naime, istovremeno formira i odozgo i odozdo. Ono što pojedine autore preporučuje da budu “pogođeni” uzvišenom idejom je visoki nivo zanatstva u okviru matičnog medija. Ne zaboravimo

Zahvaljujući pozivu na Sajam u Pulu upoznao sam izvanrednog Dubravka Matakovića, u čijim stripovima uživam još od srednoškolskih dana

da i sam izraz umetnost upućuje na glagol umeti. Uzbuđuje me mogućnost da uz pomoć crteža dočaram i drugima predstavim izmaštani svet. Naš um je neiscrpno izvorište ideja, ali bez zanatski utemeljenog umeća da ideju oblikujemo na način koji je razumljiv većini, nemamo prava da tvrdimo da imamo ideju, nego samo varljivu slutnju da smo nešto značajno želeli da kažemo. U tom smislu, zanatsko umeće drugo je ime za nadahnuće.

BestBook: Koje su, prema vašemu mišljenju, posebnosti stripa koje ga čine nezamjenjivim likovno-književnim medijem koji i u suvremenom digitalnom obliku okuplja mnoštvo ljubitelja?

Složena, multimedijalna struktura stripa čini ga bliskim nečemu što je Richard Wagner u svojim esejima nazivao “gezamtkustverk”, sveukupnom umetničkom delu koje objedinjuje sve druge vidove umetničkog izražavanja. Čak i tehnička ograničenja stripa, kao što su odsustvo zvuka i pokreta, ne samo da ne umanjuju njegove ekspresivne potencijale, nego su poslužila kao dodatni podsticaj za iznalaženje novih, potpuno autentičnih izražajnih sredstava. Umesto autorskog tima kakvim se odlikuje produkcija filma, strip je delo jednog ili dvojice autora što predstavlja poseban stvaralački izazov. O univerzalnom umeću strip autora slikovito govori otvoreno pismo čuvenog italijanskog reditelja Federica Fellinija, u kojem je iskazao zadivljenost radom ništa manje slavnog francuskog strip umetnika Jeana Girauda. Fellini završava pismo konstatacijom da Girauda nikad neće pozvati na suradnju jer šta bi pored tako svestranog autora njemu preostalo da radi. Ovo pismo nije samo kopliment jednom od najznačajnijih autora u istoriji stripa, nego i priznanje stripu kao mediju koji omogućava umetniku da se istovremeno iskaže na velikom broju različitih keativnih polja. Ipak, ideji stripa kao sveukupnog umetničkog dela treba pristupati veoma uslovno. Strip nije hibrid književnosti i i likovnih umetnosti, nego samosvojni umetnički medij. Česte polemike oko toga da li je kod stripa važnija priča ili crtež udaljavaju nas od nečega što vidim kao suštinu ovoga medija, a to je upravo ukidanje granice između slikovne i literarne naracije, a ne njeno potenciranje... Iako se moj likovni izraz zasniva na tradicionalnim tehnikama, spadam u ljubitelje stripa koji su oberučke prihvatili elektronsku revoluciju. Mogućnost da u džepu nosim čitavu biblioteku pohranjenu na fleš memoriji uzbuđuje me jednako kao i miris tek odštampanog, tvrdo ukoričenog strip albuma. Elektronska izdanja stripova i knjiga podsećaju nas da uprkos našem kolekcionarskom fetišizmu duh umetnosti nije materijalan. Upravo radi čitanja digitalnih stripova nabavio sam najveći tablet koji se za pare može kupiti, a jedan od monitora na mom radnom stolu pozicioniran je uspravno.

je ne pridajem previše značaja polu, starosti ili regionu iz kojeg autori dolaze, već sam prvenstveno usredsređen na kvalitet dela. Danas nema prevše autora koji još mogu da me uzbude na način na koji se to dešavalo u mladalačkom dobu. Tu ulogu u mom slučaju preuzele su umetničke discipline u koje sam manje umešan kao autor, a to su teatar i muzika.

BestBook: Kad biste mogli realizirati neku ilustratorsku suradnju iz snova, o kakvom bi projektu bilo riječ i zašto?

Svojevremeno sam bio jako blizu da se nešto takvo dogodi kad je (sad nažalost pokojni) reditelj Uroš Stojanović bio na korak da režira nastavak “Čarobnjaka iz Oza”. Pozvao me je iz Holllywooda u velikom uzbuđenju i za taj projekat uradio sam nacrt glavnih karaktera te u osnovnim crtama postavio vizuelni koncept. Nažalost, sve to se dešavalo u vreme velikog “lokauta” koji su inicirali holivudski scenaristi, a kao rezultat toga ukinuti su mnogi odobreni projekti. Čuo sam govorkanja da se u Srbiji priprema ekranizacija bajke “Baš Čelik”. Ukoliko se neka produkcija prihvati takvog posla, mislim da bi bilo vrlo neodgovorno da me ne pozovu na saradnju jer verujem da bih kao koncept artist u takvom projektu mogao da dam svoj maksimum. Takođe, postoje velika književna dela koja se retko ili nikad ne ilustruju i za to postoji valjan razlog. Vizuelizacija literarnih motiva lako može da ugrozi njihovu univerzalnost i višeznačnost. U idealnom slučaju, ilustrator ne bi trebalo da ponavlja nešto što je u knizi već opisano, nego da stvara autentično umetničko delo koje svojim značenjem ne napušta orbitu literarnog predloška. Da parafraziram Clausewitzevu izjavu o ratu: “Ilustracija je nastavak literature likovnim sredstvima”... Maštam da ilustrujem nekoliko knjiga koje su obeležile moj doživljaj takozvane stvarnosti, ali neću da navodim naslove jer se bojim da bi to loše uticalo na motivaciju da to jednom zaista i ostvarim.

BestBook: Kakvim se crtačkim aktivnostima trenutno bavite i imate li neke jasne planove za buduće projekte?

BestBook: Pratite li mlade regionalne ilustratore i postoje li neki koji su vam posebno zapeli za oko? Zatekli ste me ovim pitanjem i bojim se da će moj odgovor biti razočaravajući. Kao ljubitelj stripa i ilustraci-

Planova ima toliko da se bojim da neću stići da ih za života ostvarim. U svojoj beležnici napravio sam redosled realizacije po principu prioriteta, pa dokle stignem. Nevolja je što se stvaralački proces odvija relativno sporo, a lista vremenom postaje sve duža...

Charles Bukowski

PIJANI BIJESNI PJESNIK

OMILJEN ZA IMITIRANJE KOD

MANJE TALENTIRANIH

Zagrebački VBZ uskoro objavljuje zbirku pjesama ‘O ljubavi’ Charlesa Bukowskog. Riječ je o tematskoj zbirci u kojoj su objavljene ljubavne pjesme iz njegove zaostavštine. VBZ je već ranije, 2021. godine, objavio sličnu zbirku, ‘Oluju za žive i mrtve’, u kojoj su objavljene izabrane, nedovršene pjesme ovog autora. Urednik oba ova izdanja je Abel Debritto, koji se danas smatra jednim od najboljih poznavatelja pjesničkog opusa Charlesa Bukowskog

Piše: JOSIP MLAKIĆ

Nastavak na sljedećoj stranici 

Fotografije korištene za tekst su iz dokumentarca ‘You Never Had It: An Evening With Bukowski’

Charles Bukowski, američki pjesnik i prozaist rođen je 1920. godine u Njemačkoj, u Adernachu. Njegov otac, podrijetlom iz njemačke imigrantske obitelji, bio je pripadnik američke okupacijske vojske. Bukowski je, prema vlastitim riječima, bio dijete “američkog vojnika i njemačke kurve”, iako se on u nekim svojim pismima nazivao Poljakom. Navodno zbog toga što je njegova obitelj najprije stigla u Njemačku iz Poljske, odakle je njegov djed po ocu u drugoj polovici 19. stoljeća emigrirao u Ameriku. U trećoj godini dolazi s roditeljima u Los Angeles, gdje je uz prekide, koji su se svodili na periode pijančevanja i skitanja diljem Amerike, proveo veći dio života, živeći uglavnom u mračnim i zapuštenim dijelovima grada. Iako je s pisanjem započeo rano, Bukowski je prvu priču objavio u 24. godini, a poezijom, po kojoj je ostao upamćen, ozbiljnije se počeo baviti u dobi od 35 godina. Od tada pa do smrti u San Pedru, 1994. godine, objavio je više tisuća pjesama, nekoliko velikih zbirki kratkih priča i nekoliko romana. Ukupno je objavio više od 45 knjiga, a taj broj je, nakon što su objavljena neka djela iz njegove zaostavštine, prešao brojku od 60 objavljenih knjiga, što je zapravo u kontradikciji s njegovim načinom života, odnosno s uvriježenom percepcijom o ovom piscu. Prema njegovu scenariju, u kojemu je koristio autobiografske detalje iz svoga života, švicarski redatelj Barbet Schroeder snimio je 1987. godine film “Barfly” (“Barska mušica”), u kojem je Bukowskog glumio Mickey Rourke, jedan

Priča o Bukowskom, barem na ovim prostorima, neodvojiva je od jednog fenomena vezanog uz ime ovoga pisca. Riječ je o brojnim oponašateljima i sljedbenicima. Taj fenomen traje od osamdesetih. Međutim, u većini slučajeva riječ je o površnim i nedarovitim piscima, koje su, pretpostavljam, zavarali prividna lakoća kojom je Bukowski pisao i njegov nekonvencionalni način života, obilježen alkoholom i burnim ljubavnim vezama

od najpoznatijih filmskih “samodestruktivaca”. Važno je, također, naglasiti da su većina pjesama i priča ovog autora napisani u prvom licu, iz perspektive Hanka Chinaskog, njegova razbarušenog alter-ega. Priča o Charlesu Bukowskom, barem na ovim prostorima, neodvojiva je od jednog fenomena vezanog uz ime ovoga pisca. Riječ je o brojnim oponašateljima i sljedbenicima. Taj fenomen traje od osamdesetih, od vremena kad su objavljeni prvi prijevodi njegovih priča, “Bludni sin” i “Zabilješke starog pokvarenjaka”. Međutim, u većini slučajeva riječ je o površnim i nedarovitim piscima, koje su, pretpostavljam, zavarali prividna lakoća kojom je Bukowski pisao i njegov nekonvencionalni način života, obilježen alkoholom i burnim ljubavnim vezama. Također, rekao bih, slični fenomeni imaju određene veze s “teorijom velikih brojeva”, po čemu su jedino mogući u velikim kulturama, poput američke, te svako njihovo nekritičko presađivanje u male kulture djeluje u najmanju ruku poprilično otužno. Ako bih morao

izdvojiti nekoga iz cijele te male vojske pisaca i “pisaca”, koji su se u dobroj mjeri približili ovom piscu, a u nekim ga segmentima, barem iz moje perspektive, čak i nadmašili, padaju mi na pamet tek dvojica njih, iako nisam siguran je li se ijedan od njih dvojice ikad pozivao na Bukowskog. Riječ je o čudesnom sarajevskom kratkopričašu Dariju Džamonji i svestranom Robertu Rokliceru, hrvatskom pjesniku, glumcu, scenaristu, dramaturgu, te filmskom, književnom i kazališnom kritičaru, rođenom 1970. godine u Vukovaru. Roklicer je bio dragovoljac Domovinskog rata, u kojem je bio čak dva puta ranjavan. Prvi put na ratištu, u Posavini, kad je bio pogođen dum-dum metkom u trbuh, a drugi put u Zagrebu, kad su Martićeve jedinice granatirale Zagreb. Tragično je preminuo 2018. godine. (Osim što je bio sjajan pisac, Roklicer je bio izvrstan i kao glumac.) Ono što je zajedničko Bukowskom, Rokliceru i Džamonji je nevjerojatna doza samodestrukcije koja je obilježila njihove biografije, a koju su na sjajan način prenijeli u svoja djela. Primjerice, jedna Roklicerova zbirka priča, koja je strašna, tragična i očaravajuća u isto vrijeme, zove se “Kako se ubiti”, a uglavnom se zasniva na autobiografskim detaljima. (Zanimljivo je kako su se u Bosni i Hercegovini nakon Džamonjine smrti, kao i u slučaju Charlesa Bukowskog, pojavili brojni njegovi oponašatelji, s rezultatima sličnim onima koje sam spomenuo ranije: riječ je o bezvrijednoj i lošoj literaturi koja se utapa u moru alkohola i dramatičnih gesti.) Na nadgrobnom spomeniku Charlesa Bukowskog stoji epitaf “Ne pokušavaj”, koji je uzet iz jedne njegove pjesme. Namijenjen je, između ostalih, i njegovim oponašateljima. Bukowski je to objasnio u jednom svom pismu iz 1963. godine, govoreći kako ne treba pisati na silu i zbrzano: “Netko me na jednom od ovih mjesta upitao: ‘Što radiš? Kako pišeš, stvaraš?’ Ne pokušavaš, rekao sam im. To je vrlo važno: ne pokušavati, bilo za Cadillac, stvaranje ili besmrtnost. Čekaš, a ako se ništa ne dogodi, čekaš još malo. To je kao buba visoko na zidu. Čekaš da ti dođe. Kad se dovoljno približi, ispružiš ruku, udariš je i ubiješ. Ili, ako ti se sviđa kako izgleda, napraviš od nje kućnog ljubimca”.

Iako je na ovim prostorima prvenstveno poznat po svojim pričama, Bukowski je svoj status u svijetu, koji je podsjećao na status prgave rock-zvijezde, stekao uglavnom čitanjima svojih pjesama uživo, pred publikom, koja su kasnije objavljivana na gramofonskim pločama. Ta čitanja bila su legendarna, koja neki opisuju kao događaj u kojemu se “pijani bijesni pjesnik borio s pijanom i razularenom gomilom”. Godine 1972., na primjer, Joe Wolberg, upravitelj City Lights Booksa u San Franciscu, unajmio je dvoranu i doveo Bukowskog da čita svoje pjesme. City Lights je snimao taj događaj i objavio ga u obliku gramofonske ploče koja je reizdana osam godina kasnije. Zagrebački VBZ objavio je, u prijevodu Gorana Glamuzine, zbirku pjesama “O ljubavi” Charlesa Bukowskog. Riječ je o tematskoj zbirci u kojoj su objavljene ljubavne pjesme iz njegove zaostavštine.

VBZ je već ranije, 2021. godine, objavio sličnu zbirku, “Oluju za žive i mrtve”, u kojoj su objavljene izabrane, nedovršene pjesme ovog autora. Urednik oba ova izdanja je Abel Debritto, koji se danas smatra jednim od najboljih poznavatelja pjesničkog opusa Charlesa Bukowskog. Riječ je o pjesmama koje je Bukowski svojevremeno objavljivao u odavno ugašenim i minornim književnim časopisima, što je, opet, usko povezano s odnosom književne kritike prema djelu ovoga pisca. Jedan je književni kritičar svojevremeno opisao fikciju Charlesa Bukowskog kao “detaljan prikaz određene zabranjene muške fantazije: nesputani neženja, ljigav, antisocijalan i krajnje slobodan”, što je Bukowski svjesno naglašavao razularenim javnim čitanjem poezije i grubim, nekonvencionalnim ponašanjem. Suodnos književne kritike i Charlesa Bukowskog može se iščitati i iz jedne izjave ovoga pisca: “Kad neku moju pjesmu prihvati časopis koji objavljuje takozvanu kvalitetnu poeziju, smjesta se zapitam gdje sam to pogriješio”. U pjesama okupljenima u zbirci “O ljubavi” možemo vidjeti onog starog, dobro poznatog Bukowskog iz njegove proze i poezije, ali i jednog drugog, atipičnog Bukowskog. U pjesmi “Plava ptica”, pisac kao da želi reći kako je njegova javna percepcija lažna, odnosno da je svjesno iskonstruirana: “Ima jedna plava ptica u mom srcu koja/želi van/ali ja sam pretvrd za nju,/kažem joj, ostani unutra, ne dam/nikome da te/vidi”. Krleža je jednom poeziju nazvao “uzvišenom instrumentacijom stvarnosti”. Može li se u tom kontekstu promatrati poezija Charlesa Bukowskog, pogotovo stoga što je riječ o piscu koji svakim svojim retkom ili pjesmom ruši uvriježene konvencije, što pogotovo dolazi do izražaja u jednoj takvoj književnoj temi kao što je ljubav? Može, rekao bih, s tim da bismo prije toga morali razlučiti što je u poetskom svijetu Charlesa Bukowskog zapravo “uzvišeno”. Ponekad su to banalne sitnice: u pjesmama Chrlesa Bukowskog ne postoji jasna granica između “uzvišenog” i “uniženog”. Najbolji primjer je pjesma “Ljubav”: “Vidio sam stare parove/kako sjede u stolicama za ljuljanje/jedno naspram drugog/čestitaju im i slavi ih se/zato što su skupa 50 ili 60/godina (...) kako su predivni/u svojoj velikoj i neprekinutoj/ljubavi/ samo oni/zapravo znaju/ali nam ne mogu reći/da od njihova prvog/su-

Na nadgrobnom spomeniku Charlesa Bukowskog stoji epitaf ‘Ne pokušavaj’, koji je uzet iz jedne njegove pjesme. Namijenjen je, između ostalih, i njegovim oponašateljima

sreta/nadalje/to nije značilo/puno više/nego/čekanje na smrt/sada...”. Druga važna značajka poezije ovoga pisca predstavlja suodnos proznog i lirskog u njegovoj poeziji. U jednoj svojoj marginaliji Ivan Lovrenović piše: “Proza bez poezije u sebi, poezija bez proznoga ideala u sebi - teško mogu biti ozbiljna književnost. Izvorno, poeziji pripada povlašteno mjesto u čovjekovoj sposobnosti da svojim činjenjem privede u postojanje nešto čega prije njegovoga čina nije bilo, niti je bilo zamislivo da ga može biti. Sve je to u poeziji moguće zato što ona otkriva nepoznate mogućnosti poznatoga jezika, a to je valjda najveća i najvažnija avantura ljudskoga duha”. Kad govorimo o “proznom idealu” u pjesmama Charlesa Bukowskog, možemo njegove pjesme iz ove zbirke ugrubo podijeliti u dvije kategorije: na pjesme koje su zapravo svojevrsne priče “razlomljene” u stihove i pjesme u kojima se prozno nenametljivo pretapa u lirsko, pokazujući tako kako je to zapravo dvosmjeran proces koji je ponajprije obilježen autorskim senzibilitetom. Tipičan primjer iz prve kategorije je pjesma “Tuširanje”, koja kao da je uzeta iz neke zbirke kratkih priča, iz “Zabilješki starog pokvarenjaka”, na primjer: “Volimo se tuširati poslije/(volim vreliju vodu od nje)/i njeno je lice uvijek mekano i spokojno/i ona će mene prvog oprati/nasapunat će mi jaja/podignuti jaja/stisnuti ih...”. Ipak, meni su iz ove zbirke zapravo najbolje one pjesme koje govore o smrti, i tu se ponovno možemo vratiti na kategoriju “uzvišenog” iz perspektive Charlesa Bukowskog, u kojoj su ljubav i smrt neraskidivo povezani. Prva od tih pjesama, “Kušam pepeo tvoje smrti”, na zanimljiv način ruši još jednu Krležinu “konvenciju”, onu po kojoj “poezija raste od zemlje prema nebu, a ne obratno”. U toj pjesmi poezija poput korijenja urasta u zemlju: “Cvjetovi se tresu/ iznenada voda/niz moj rukav,/iznenada voda/hladna i čista/kao snijeg/dok se mačevi/oštrih stabljika/zabijaju/u tvoje grudi/i slatko divlje/kamenje/spušta se/i/zatvara nas unutra”. Bez ikakve dileme, Bukowski je veliki pjesnik. Za one koji još pomalo sumnjaju u to, navest ću dio iz meni najbolje pjesme iz zbirke, iz pjesme “Carson McCullers”: “Umrla je od alkoholizma/umotana u deku/na ležaljci/prekooceanskog/kruzera/sve njezine knjige o/zastrašujućoj samoći/ sve njezine knjige o/okrutnosti/ljubavnika koji ne voli/to je bilo sve što je ostalo/od nje”.

Oluja za žive i mrtve

Charles Bukowski, V.B:Z. Prijevod: Damir Šodan

PROFIMEDIA

A NAGRADU

Dobitnik Frica osim novčane svote osvaja i skulpturu, žiroskop, rad kolektiva Đ 24 koji je osmislio i vizual Nagrade

Piše:

ALEN GALOVIĆ

Ivana Šojat nova je dobitnica nagrade Fric za fikcijsku prozu, za roman “Sama”. U romanu, kroz priču o Mirni, ženi u 38. godini života, prevoditeljici koju okolina, a posebice roditelji, ne razumiju i ne odobravaju njezinu rastavu, progovara o transgeneracijskoj traumi i otvara žensku perspektivu.

Nagradu Fric utemeljila su 24sata i tjednik Express, a Ivani Šojat dodijeljena je u prosincu 2023., pod pokroviteljstvom Barcaffea, u Državnom arhivu u Zagrebu. Za sedmo izdanje ovog natječaja konkurirale su knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj od 1. srpnja 2022. do 30. lipnja 2023. godine.

Za neupućene valja naglasiti da o nagrađenim knjigama ne odlučuju organizatori ove nagrade nego žiri predvođen predsjednicom, teatrologinjom Natašom Govedić, a u kojem su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, dramaturginja Dubravka Vrgoč, kritičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas, odvjetnik Čedo Prodanović i povjesničar Hrvoje Klasić.

U ovogodišnje finale plasiralo se šest naslova: “Peleov priručnik” Dragana Juraka, “Mirovanje” Dunje Matić, “Gracija od čempresa” Želimira Periša, “Brod za Issu”

(“Kao pas”, “Mjesečari”, “Ruke Azazelove” i “Emet”), osam romana (“Šamšiel”, “Unterstadt”, “Ničiji sinovi”, “Jom Kipur”, “Ezan”, “Štajga ili put u maglu”, “Sama” i “Rogus”) te roman za mlade “Zmajevi koji ne lete”, kao i slikovnice “Heliot, zmaj gnjezdaš” i “Selina i mrakovi”, koja uskoro izlazi u prijevodu na kineski jezik.

Prije no što je osvojila Frica, za njen su roman “Sama” recenzenti napisali da je to “izrazito oštar i društveno kritičan tekst koji nastoji otvoriti žensku perspektivu kada su u pitanju teme poput sretnog zajedništva i izvanbračnih odnosa, iskrenosti, pritiska majčinstva, samoće i straha od usamljenosti. Uz pojedine autobiografske elemente, Ivana Šojat u ovom romanu bez ustezanja progovara o nekim od najčešćih strahova kod ljudi srednjih godina”.

Za djelo koje govori o Mirni, ženi u 38. godini života, prevoditeljici koju okolina, a posebice roditelji, ne razumije i ne odobrava njezinu rastavu, sama je autorica u intervjuu rekla:

“Roman govori o Mirni, ženi koja odustaje od standardnog scenarija koji već predugo kroji ženske sudbine na našim prostorima i ženskim bićima nalaže nezaobilazan niz ‘udaja - majčinstvo - očuvanje braka po svaku cijenu’ kako bi si ta ženska bića zajamčila status ‘poštene žene’ u društvu. Mirna se razvodi nakon što muža uhvati u preljubu.

Nastavak na sljedećoj stranici 

FRIC DOBIVA...

Nagradu Fric utemeljila su 24sata i tjednik Express prije sedam godina, a Ivani Šojat dodijeljena je u prosincu 2023., pod pokroviteljstvom Barcaffea, u Državnom arhivu u Zagrebu

Roberta Perišića, “Ljeta s Marijom” Olje Savičević Ivančević i pobjednički roman “Sama” Ivane Šojat. Nagrada nosi ime po nadimku književnika Miroslava Krleže, a upravo je s njegovim protagonistkinjama žiri povukao paralelu govoreći o junakinji romana “Sama”.

- Zahvaljujem žiriju što je u mojem romanu, koji naizgled izgleda pitko, prepoznao svu dubinu traume. Ovo je roman koji je inicijalno trebao biti za djecu i mlade i trebao je biti priča o djevojčici koja pati od anoreksije, ali onda sam rekla urednici da me pusti da pišem iz srca i tako je nastalo to djelo. Drago mi je da je žiri prepoznao da sam se cijela dala u njega - otkrila je Šojat te dodala kako je ovo roman s najviše autobiografskih elemenata.

Ivana Šojat je pjesnikinja, esejistica, prozaistica i romansijerka, iza sebe ima 21 ukoričenih naslova: pet zbirki poezije (“Hiperbole”, “Uznesenja”, “Utvare”, “Sofija plaštevima mete samoću” i “Ljudi ne znaju šutjeti”), zbirku eseja “I past će sve maske”, četiri zbirke novela

Prethodno odlučuje i da neće biti majka. Te dvije njezine sudbonosne odluke navlače na nju gnjev roditelja, koji su stava kako žena bez djece nije ostvarena žena. Roman je sraz tradicionalnog (zapravo mizoginog) i pravičnog, uvid u duboko nepravedan odnos prema ženi kao ljudskom biću, priča o raspuštenici, ‘nedovoljno dobroj i nedostojnoj poštovanja’”. Ivana Šojat je, prije no što će osvojiti Frica, o romanu “Sama” za tjednik Express rekla: - ‘Sama’ je moj najosobniji roman dosad, roman koji je trebao biti namijenjen mladima, no koji je prerastao u trenutak suočavanja s istinom. (Pre)dugo sam samu sebe uvjeravala kako ništa što mi se događa nije posljedica činjenice da sam žena, a onda sam na papiru, riječima, počela oslikavati Mirnu koja je po gotovo svemu izvan okvira koji se (ne samo u nas) nameće ženi ako želi biti prihvaćena. Kroz različite situacije koje Mirna u ovom romanu proživljava kao žena koja nije supruga i majka, a samim tim i kraljica, postajala sam sve svjesnija mučnih situacija kroz koje sam i sama prošla, gnušanja i prezira koje i dan-danas trpim kao ‘raspuštenica’ i ‘polovnjača’. Dugo mi je trebalo, no konačno sam bolno osvijestila tegobni patrijarhat unutar kojeg je izuzetno teško biti misleća žena s ambicijom, patrijarhat koji je pojmovima kao što su ambicija, karijera, seksualnost, pravo na vlastito tijelo, pravo na vlastiti stav i mišljenje dodijelio različita značenja, ovisno o spolu. Ponašanja koja se kod muškaraca podrazumijevaju žene bacaju na stup srama. Ženska inačica bonvivana je banalna kurva. Svedene, srozane na titulu ‘slabijeg spola’, žene gotovo šutke životare prema diktatu uvriježenih tradicija. Mirna mi je trebala da se osvijestim. I bolna mi je bila, bolna u nužnosti da se spoznam. Konačno, bez zadrške i uljepšavanja”.

Roman otvara referencijom na priču biblijskog Lazara. Malo je ranije Ivana Šojat to ovako objasnila:

“Vjerujem u život, u imanentnost života koji se onkraj onoga što nazivamo smrću nastavlja u drugom obliku. Priča o Lazaru uvijek me intrigirala. U biblijskoj je priči Lazar već četiri dana u grobu kad ga Isus vraća iz mrtvih. Lazar se već raspada, vonja, trune. Većina ljudi

u tome vidi čudo. S pravom: to i jest čudo, ali meni tu nešto nedostaje. Pripovjedač ne nastavlja priču. Nemamo pojma što se zatim događalo s Lazarom koji se iz onostranog, iz ‘Abrahamova naručja’, vratio u tijelo načeto propadanjem. Zašto Lazar ne priča o tom onostranom u kojemu je četiri dana boravio? Zašto ne podiže svoj glas protiv razapinjanja Čovjeka koji ga je uskrsnuo? Je li bio sretan zbog ‘ponovnog pokušaja’ života? Konačno: je li se u Lazarovo tijelo vratio Lazar ili? I da: Lazara nitko ne pita želi li živjeti. Uvijek polazimo od pretpostavke da je život bolji od smrti. Kao da je riječ o istim kategorijama. U kvantnoj fizici smo uvijek, i to višestruko, živi”.

Do sada su dobitnici nagrade Fric bili: za sezonu 2016/17. Damir Karakaš za roman “Sjećanje šume”, 2017/18. Jurica Pavičić za roman “Crvena voda”, 2018/19. Darko Cvijetić za roman “Schindlerov lift”, 2019/20. Marko Gregur za roman “Vošicki”, 2020/21. Damir Uzunović za roman “Ja sam” i 2021/22. Miljenko Jergović za zbirku priča “Trojica za Kartal”.

Zanimljivo je da su gotovo sva nagrađena djela nakon Frica pobrala i druge značajne nagrade u zemlji, ali i u inozemstvu. Jergović je za “Trojicu za Kartal” dobio nagradu Andrićevih dana u Travniku, Karakaš je za “Sjećanje šume” kasnije dobio talijansku književnu nagradu Premio ITAS del Libro di montagna te Kočićevo pero u Banjoj Luci. Potonju je nagradu osvojio i Cvijetić za svoj “Schindlerov lift”, a više je nagrada za najbolju knjigu u Francuskoj osvojila Pavičićeva “Crvena voda”. Osim što je taj roman, osim Fricom, u Hrvatskoj ovjenčan Đalskim, u Francuskoj je prijevod osvojio prestižnu nagradu Grand Prix de Littérature Policière za najbolji strani krimić (tu su nagradu ranije dobivali Patricia Highsmith, Stanisław Lem, Mary Higgins Clark, Elmore Leonard, P. D. James), dobio je ranije i nagradu Le Point du Polar européen na festivalu Quais du polar u Lyonu te nagradu francuskog mjesečnika za kulturu Transfuge, također za najbolji strani krimić. Uzunović je za roman “Ja sam” dobio nagradu Društva pisaca BiH, a Gregur je za roman “Vošicki”, osim Frica, osvojio državnu nagradu “Vladimir Nazor” za 2020.

KNJIGE LAUREATA NAGRADE FRIC

KERUBIN

Roman prati priču patologa Tomice, kojeg misterij smrti tijela opsjeda od djetinjstva, zbog priče roditelja o njegovoj smrti koja se 'trebala' dogoditi odmah po rođenju. On tijelo promatra kao stroj koji se vremenom pohaba, pa prestane 'raditi', ili stroj kojemu se dogodi neka 'sistemska greška' zbog koje zakaže. Tomica ima čudne snove koji postaju sve morbidniji, pa počinje istraživati njihovo počelo, poruku. Istodobno pratimo i put kerubina Šamšiela koji u želji da konačno upozna Čovjeka kreće na reinkarnacijski put od stabla hrasta, preko životinja, do čovjeka, nekoliko generacija ljudi u kojima biva i žrtva i krvnik. Tijekom cijelog romana životi Tomice i Šamšiela se isprepleću onkraj svjesnosti. Sve do posljednjeg trena

Piše: IVANA ŠOJAT

Nastavak na sljedećoj stranici 

“Trebao si umrijeti,” govorili su mi. Najčešće su prigodom mojih rođendana voljeli pompoznim glasom spominjati tu moju smrt koja je trebala doći, uslijediti odmah nakon rođenja. Uvijek bi netko izgovorio tu rečenicu koja se samo u prvi mah doimala trivijalno, zbog koje sam si isprva, u djetinjstvu pripisivao čudnovatost dok bih uvijek iznova slušao cijelu priču o toj mojoj smrti koja je trebala uslijediti, ali nije.

“Krv ti se počela raspadati,” najčešće bi započela mama koja bi pritom, između riječi zabrinuto stiskala usta i kimala glavom kao da tom grimasom, tim ritmičkim kretanjem glave želi naglasiti težinu, ozbiljnost tog mog prevladanog stanja krvi u raspadanju. Priču o mojoj smrti koja se trebala dogoditi uvijek bi, nakon detaljnog opisivanja svojih duševnih stanja nad djetetom žute kože, žutih bjeloočnica, žutog svega, završavala sklapanjem ruku u molitveni stav i izjavom kako ja sad ne bih sjedio tu gdje sjedim, da nije bilo doktora Fuštera koji mi je zamijenio krv. Tad bi se u priču uključio otac koji bi uvijek ponavljao tijekom godina precizno uvježbani pokret: zavrtanje desnog rukava na košulji, majici, džemperu, desnog rukava bilo čega što mu u tom trenutku nije dopuštalo pristup pregibu desne ruke u laktu. Kažiprstom lijeve ruke bi zatim upro u ad hoc pronađenu žilu, uzdahnuo i rekao: “Vadili su mi krv i davali je tebi,” rekao bi zatim stari mučeničkim glasom. Kao da se nikad nije oporavio od tog isisavanja životne tekućine iz svojih vena u svrhu opstruiranja smrti koja me je trebala zaskočiti. U ranijoj fazi djetinjstva sam tijekom te prirodne rođendanske priče uvijek zamišljao igricu Bubble shooter koja mi je u glavi onu moju krv koja se raspadala pretvarala u šarene balone koji se rasprskavaju i smiješio se. Bilo mi je, koliko se sjećam, zapravo smiješno zamišljati svoje maleno tijelo dojenčeta kao poprište rasprskavanja balona, kao zvučnik iz kojega se čuje onaj praskav, frenetičan zvuk balona u praskanju. Tek sam poslije, znatno kasnije počeo promišljati o svemu. Ne sjećam se više kojim redom. Ne sjećam se, naime, je li mi prvo za uho zapelo ono “Trebao si umrijeti,” “Trebao”, ili činjenica da se zapravo tijelo moje majke na mene i moju krv okomilo zbog činjenice da sam igrom slučaja naslijedio očevu krvnu grupu i očev rezus faktor oprečan majčinom. Možda sam čak ovo drugo spoznao prvo. Možda me je zapravo prva zaboljela činjenica da me majka krenula ubijati kao strano tijelo. Vjerojatno negdje u osmom razredu osnovne škole, kad smo učili o ljudskom tijelu, o krvim grupama. Vjerojatno sam tad shvatio razlog te smrti koja se trebala dogoditi, no koju sam izbjegao. Teško da sam tad uopće razmišljao o načinu kako je moja majka rođendanski prigodno uvijek započinjala tu moju priču o pobjedi života nad smrću. Kako bilo da bilo, dugo sam šutio o toj mojoj znanstvenoj spoznaji o srazu rezus faktora majke i oca još u njezinoj utrobi. Dugo sam šutio, prešućivao činjenicu da znam da sam još zapravo tamo, “ispod njezina srca,” kako je voljela naglašavati u priči o svojoj trudnoći, počeo umirati. Dugo sam puštao neka nastavljaju s pričom u koju bi uvijek pripovjedački uskakala baka Marija koja bi cijelu dramatiku mog preživljavala začinila teološkom prispodobom koja je uključivala najniži red anđela, odnosno anđele čuvare.

“Nije anđeo čuvar dao da naš Tomica umre!” povikala

bi baka izmijenjenim, rubno muškim glasom. Uspravila bi se tad na svome stolcu, kasnije u naslonjaču, podignula kažiprst u zrak kao zlokobnu opomenu smrti ili kao da će njime locirati to biće, entitet, to nešto što je, bila je uvjerena, bilo dodijeljeno baš meni da me čuva. “Zašto onda umiru djeca?” usudio sam se pitati prigodom mog dvanaestog ili trinaestog rođendana. Djevojčica iz mog razreda nekoliko dana ranije je, tijekom nedjeljnog ručka, umrla od puknuća aneurizme, odnosno zato što joj je “puknula žilica u mozgu,” kako su nam tad objasnili.

Nastupila je tišina kojoj ni dan-danas ne znam uzrok. Jesu li se svi ušutjeli zato što su se upinjali pronaći opravdanje zašto djeca umiru usprkos anđelima čuvarima? Ili ih je osupnulo spominjanje smrti koje se nisu “trebale” dogoditi, nego su se dogodile?

Baka se nakašljala, sjećam se. Glas joj je bio slabašan i hrapav kad je izustila: “Čudni su putovi Gospodnji.”

Iz nekog razloga sam tad zamislio Boga kako nepredvidivo vrluda šumama i gustišima, pustopoljinama i močvarama. Doista mi se taj prizor ukazao pred očima. Vidio sam Boga s gumenim čizmama na nogama, bradatog čovjeka duge kose, u samtanim hlačama i zelenoj jakni poput one koju susjed Jakov odijeva kad biciklom odlazi na pecanje.

Htio sam baku pitati i je li Bog poput onog anđela na slici koju mi je darovala za jedan Božić. Na slici je anđeo s ogromnim krilima, ženskastog lica, sav kao obasjan nekako modrim, hladnim svjetlom, anđeo koji dijete vodi preko drvenog, u luk izvijenog mosta. Posvuda oko anđela i djeteta je mrak. Htio sam je pitati tumara li i Bog po mraku, preko mostova, ali nisam. Šutio sam. Šutjeli smo svi.

Valjda zbog tišine koja je prerastala u opću nelagodu, mama je žustro pljesnula dlanovima i pohitala po tortu. Brže-bolje je popalila svjećice koje su se u hladnjaku hladile zajedno s tortom. Zbog te hladnoće koja se oko torte širila baš kao i miris salate od krastavaca, u misli mi se poput strijele, nečeg oštrog zabola slika djevojčice iz mog razreda, Maje, na odru. I Maja je bila u hladnjaku prije nego što će je položiti u lijes, u otvoreni lijes pokraj kojega je, u mrtvačnici polagano, u mimohodu prošla cijela škola, sve užasnute oči nas koji smo s Majom išli u razred, koji smo je sad gledali nepomičnu i žutu, s brazgotinom na sljepoočnici.

“Udarila je glavom o rub stola dok je padala,” čuo sam, siguran sam da smo svi čuli razrednicu koja je to pokušala šaptom reći učiteljici iz engleskog jezika. Zamišljao sam to, taj pad, taj udarac dok sam se trudio ne plakati. Nisam to spominjao svojima. Bio mi je rođendan. Iako sam u nosu naprasno ponovno osjetio onaj miris, vonj iz mrtvačnice, ono nešto čudno što nije bilo od cvijeća, šutio sam kao zaliven. Bilo je vruće.

Na moj rođendan je uvijek bilo vruće, pa je mama ponekad znala reći i: “Zašto si se morao roditi baš u ljeto?”

Izgovorila bi to kao šalu, odmahnula rukom te si otrla znoj s čela. Objašnjavala bi zatim da to veli zbog kolača koji se tope na tolikoj vrućini. Kolači i mrtve djevojčice ne trpe vrućinu. Htio sam to reći. Nisam.

Mama je hitro upaljačem palila one svjećice koje su na torti stršale poput dikobrazovih bodlji.

“Hajde, Tomice, puši!” veselo je vikala mama. “Puši, sve ih pogasi, poželi nešto!”

I svi su zapljeskali. I sve je praskalo. Pucketav zvuk rasprskavanja potpuno je poremetio tišinu. Pomislio sam kako uvijek nešto prestaje rasprskavanjem krvi, žile ili zraka pod dlanovima.

Poslušao sam mamu i pogasio sve svjećice. Ne sjećam se više što sam poželio. Bicikl, romobil ili nove kopačke. Sjećam se da sam udisao dim koji se poput sivog oblaka nadvio nad tortom od čokolade koja se topila od vrućine i caklila. Udisao sam miris dima koji se lijepio preko onog vonja iz mrtvačnice i oslobađao me slika. Svi su hvalili tortu. Mama me pitala želim li malo šlaga preko torte. Rekao sam da neću, pa smo u tišini samo jeli. Baki se čokolada lijepila za gornje nepce, zapravo za gornji dio zubala, pa je mljackala.

Vani je netko toptao, trčao kao da na nogama ima teške, gumene čizme koje su mu prevelike, koje pri svakom koraku pokušavaju kliznuti s noge, pa na tlo padaju i prije stopala. Na pamet mi je pao Bog koji ima čudne putove.

“Mislim da sam vidio anđela,” rekao sam odjednom i samoga sebe iznenadio.

Svi su me u čudu pogledali. Svi su bili ozbiljni, osim bake koja se nasmiješila i pitala me gdje sam vidio anđela.

“Davno je to bilo,” odmahnuo sam rukom olizujući si gornju usnicu. “Bile su mi tri ili četiri godine, ne

“Nisam,” rekao sam, no nisam rekao da sam jednako tako imao dojam da me ta svjetlost pita vidim li je, baš kao što sam prešutio i da sam tad kimnuo glavom. Stari je otišao u dnevnu sobu, a mama je baki i meni ponovno ispričala tradicionalnu priču o tome kako me rodila koju smo svi već znali, no koju smo uvijek slušali kao da je čujemo prvi put.

Tu priču o trudovima koji su trajali cijeli dan, o vrućini i žeđi, o bolovima i meni koji sam bio kržljav uvijek je okončavala uzdahom i rečenicom: “Trebao si umrijeti.”

Ta mi je rečenica tog dana osobito teško pala. Baka je teško pala dva dana prije Božića. Nisam čuo kad je pala. Probudio sam se tek kad je iz mraka, odnekud iz mraka stana do mene doprlo komešanje, mamin usplahireni glas i tatino vikanje. Znao sam da se dogodilo nešto strašno. Davno sam naučio da stari viče kad se najviše boji. Zato se nisam usudio izaći iz sobe. Zato je mama došla k meni u sobu kad su baku već odvezli kolima hitne pomoći.

U bijeloj spavaćici, kao duh, kao ona avet iz bunara, mama je zastala na vratima moje sobe.

“Baka je slomila kuk,” rekla je i zaplakala.

Plakala je sljedeća dva dana i ponavljala: “O, Bože, samo da bude dobro, samo da bude dobro.” Pitao sam se čuje li ju taj Bog koji tumara šumama, šikarama, koji hoda po drvenim mostovima i močvarama, kroz mrak.

Uspravila bi se tad na svome stolcu, kasnije u naslonjaču, podignula kažiprst u zrak kao zlokobnu opomenu smrti ili kao da će njime locirati to biće, entitet, to nešto što je, bila je uvjerena, bilo dodijeljeno baš meni da me čuva

znam više.”

“Nisi nam nikad spominjao,” rekla je mama. Stari nije rekao ništa razgovjetno. Samo je promrmljao da bulaznim. Baka ga je prostrijelila pogledom. Svejedno sam osjetio nelagodu zbog koje sam im prilično tihim glasom koji je zvučao kao da se gušim tortom objasnio da sam sam bio u svojoj sobi i igrao se s autićima kad se pojavio anđeo. “Već je padao mrak i vrata su se sama od sebe otvorila,” rekao sam. “Mislim, malo su se otvorila…”

“Odškrinula?” upitala je mama. Kimnuo sam glavom. “Kako je izgledao?” baka je zvučala nestrpljivo. Nisam znao što bih joj rekao, pa sam se nakašljao i popio malo malinovca.

“Pa, nikako,” slegnuo sam ramenima.

“Kako nikako?”

“Nije izgledao kao anđeo s one slike,” zamahnuo sam rukom prema svojoj sobi u pokušaju da objasnim koja mi je slika na umu. “Bila je to samo svjetlost. Jaka, stvarno jaka, plava, svjetlo-plava svjetlost.”

Šutjeli su i gledali me. Stari je ustao i nervozno otišao do hladnjaka gunđajući da mu je torta preslatka i da mora popiti pivo. Više me nije slušao, nije slušao kako nespretno objašnjavam da sam imao osjećaj da me ta svjetlost gleda.

“Jesi se uplašio?” upitala je baka.

Pomislio sam da ju je možda i čuo na Badnjak, kad se baka probudila iz narkoze.

Kad su nam konačno dopustili da je vidimo, baka mi je pružila ruku, a ja sam kao budala samo stajao korak od njezina kreveta i gledao je misleći kako je samo napola tu, s nama, kako je napola nema. I nisam imao hrabrosti pružiti joj ruku sve dok me mama nije pogurnula prema njoj i rekla:

“Hajde, Tomice, pozdravi baku.”

“Sve će biti u redu,” rekla je baka jedva čujnim glasom u bolničkoj sobi koja je zaudarala na mokraću, u kojoj su ležale još dvije sive starice.

Ništa više nije bilo u redu. Svi smo to znali. Svi smo o tome šutjeli.

Baka je šutjela o svojoj nemoći. Mama je šutjela o svojoj tuzi. Stari je šutio o svome bijesu koji nisam shvaćao, a koji je prštao poput celofana u rukama koje ga gužvaju.

Ja sam šutio o snovima koji su postajali sve čudniji od trenutka kad se baka vratila kući.

Sjeo bih pokraj kreveta iz kojeg baka više nije mogla ustati. Ušao bih u njezinu sobu u koju se vratila, udahnuo kao da ću zaustiti, pa odustao od svakog pokušaja da joj prepričavam te snove u kojima se sve miješalo, ispremještalo, snove u kojima kroz mrak koračam s oblakom modrog svjetla, u kojima mi glas iz tog oblaka objašnjava tajne koje jutrom zaboravljam.

Nisam baki htio reći da je sanjam mrtvu, da gorko plačem u tim snovima u kojima uvijek pada snijeg, siv, prašnjav i usporen. Iako sam znao da ljudi vjeruju kako produžavamo život onome kog sanjamo mrtvog.

Nastavak na sljedećoj stranici

Ja u to nisam vjerovao. Osjećao sam da ne mogu vjerovati u to. Zato što sam osjećao da je baka odustala. Baka je odustala od svega.

Patronažna sestra joj je svakodnevno dolazila mijenjati pelene, prati je. Mama ju je hranila, presvlačila joj spavaćice, poslije tiho plakala u kuhinji.

“Sve češće priča o djetinjstvu,” čuo sam kako mama govori starom koji je šutio. Možda je kimao glavom na te njezine riječi. Ne znam. Samo sam ih čuo, nisam ih mogao vidjeti. “Kažu da se ljudi prije smrti vraćaju daleko u prošlost, u djetinjstvo.”

“Tko to kaže?”

“Ljudi tako govore.” “Glupost.”

“Dok sam bila mala, još je bilo vila po šumama,” pričala mi je baka. “Noću bi izlazile na livade, primicale se selima, čak ulazile u sela, u štale,” slušao sam je i gledao joj oči koje su se čudno caklile dok bi mi kazivala o vremenu prije nego što će, kao djevojka, preseliti u grad kako bi se školovala. Smiješio sam se tim njezinim očima koje su me podsjećale na oči djevojčica na školskim priredbama. “Ujutro bi konjima grive i repovi bili ispleteni u pletenice,” smiješila se baka dok je govorila o strahu što bi ga ujutro osjećali, ujutro nakon noći punog mjeseca. Objašnjavala mi je zatim kako po gljivama i drukčijoj travi čovjek može znati gdje su vile plesale u kolu.

“A anđela nije bilo?” upitao sam je, a ona je zastala i zagledala se u neku točku iznad moje glave, u zid na kojemu ničeg nije bilo.

Okrenuo sam se, pogledao zid i naježio se od spoznaje da baka vidi nešto čega nema ili nešto što ja iz nekog razloga ne vidim.

“Ne, nije bilo anđela,” odgovorila je baka glasom koji u prvi mah nisam prepoznao. Obuzeo me strah od kojega sam mogao samo pobjeći. “Što ti je?” upitala me mama kad sam došao u kuhinju.

Oči su joj bile razrogačene od čuđenja.

“Baka čudno priča,” rekao sam. Prešutio sam sve ostalo, onaj čudan osjećaj što sam ga imao, dojam da se baka vraća unatrag, do polazišne točke, do ničega, nečega prije trenutka kad će se roditi. Prešutio sam pitanje koje je povlačila ta spoznaja: što smo bili prije nego što ćemo biti? I: što ćemo biti kad nas ne bude?

Premda sam tad još vjerovao u onaj “bolji svijet”, u ono “nebo” za pokojnike kojim su se na pogrebima tješili neutješni, bakin skori odlazak u meni je budio nelagodu.

Prešutio sam i da znam da je gotovo. Osjećao sam da je gotovo.

Mama vidno nije znala što bi mi rekla. Mislim da je u glavi vagala što dječak mojih godina uopće može razumjeti. Naposljetku je samo nekako žalobnim glasom promrsila kako baka trpi jake bolove i da zato nije “sva svoja”.

“Ima je samo pola,” ishitreno sam rekao. Živo se sjećam majčina pogleda kojim je u prestrašenom čudu dočekala tu moju izjavu. Kao da je i sama osjećala da je tomu tako, da je baka od pada samo napola ovdje, kao da je ta spoznaja mojom izjavom dobila potvrdu, utjelovljenje.

“Glupost,” samo je rekla kao da od sebe tjera crnu mačku. Nije me pitala kako to mislim. Ništa me nije pitala. U kuhinji se nakon toga čula samo voda koja

je prštala po sudovima koje je moja majka frenetično prala dok je čudnim grimasama na licu gradila ustave i brane protiv suza.

“Idi baki poželjeti laku noć,” rekla mi je mama ni ne pogledavši me. Zureći u lonac iz kojega smo za ručak grabili rižu, glasom koji je zvučao stiješnjeno, kao da se jedva provukao kroz uzan tjesnac, naložila mi je neka učinim ono što je u meni budilo jezu.

Zbog tog nečeg zgrčenog i zapravo molećivog, učinio sam što mi je rekla.

Naslonjena na dva velika jastuka, baka je u krevetu zapravo napola sjedila i zurila u strop.

“Treba da se rodite nanovo, odozgor,” rekla je ni ne pogledavši me. “Ne znam, sinko, gdje je to odozgor.”

“Ne znam,” promucao sam. Nije me čula.

“Vrata su se otvorila i to dolazi,” umorno je izustila gotovo ni ne pomičući usta. “Slavici sam rekla gdje je ona haljina, za ukop,” trnci su me prolazili dok je po prvi put preda mnom izgovorila ime moje majke, svoje kćerke koja je za nas, među nama inače uvijek bila moja mama.

“Bako, nemoj,” rekao sam.

“Čekaju me,” izjavila je neočekivano jakim glasom, uzdahnula i utihnula. Poželio sam joj laku noć, nevoljko joj prišao i poljubio joj čelo. Nije rekla ništa, nije me ni pokušala poljubiti.

U svojoj sobi sam jedno vrijeme zurio u onu sliku anđela čuvara s djetetom i drvenim mostom, a onda mi se u misli vratio prizor Majina pogreba. Njezini roditelji koji se uplakani posljednji put saginju nad lijesom i ljube čelo djevojčici žute kože, s brazgotinom na sljepoočnici. A zatim poklopac, jecaj. A onda ono “nikad više”. Zatvorena kutija i svijet oko nje. I tu su i nisu.

Teško sam te noći usnuo. Usred noći me je probudilo zapravo ništa. Nije bilo nikakva zvuka, nikakva treska, komešanja ili vike. Samo sam se probudio i osjetio da je zavladala veća tišina.

Ustao sam iz kreveta i na prstima izašao na predsoblje. Tata je tiho hrkao, u daljini je brujao teretni vlak ili zrakoplov.

Prišao sam vratima bakine sobe. Prvo sam ih htio otvoriti, no od čudne jeze nisam mogao pomaknuti ruke. Zato sam se spustio u čučanj i oko prislonio uz ključanicu.

Vidio sam baku koja je nepomično ležala, zapravo napola sjedina na svome krevetu i veliku modru svjetlost eliptičnog oblika koja je lebdjela pokraj njezina kreveta.

“Baka je otišla,” prostrujalo mi je kroz glavu dok sam zurio u onu svjetlost koja je tiho brujala, pucketala poput trafo-stanice.

Ne znam kako sam poslije ponovno zaspao. Zapravo ne znam zašto sam nakon onog što sam vidio u bakinoj sobi osjetio olakšanje, nekakvo blaženstvo iz kojeg me je rano ujutro probudila mama.

“Bake više nema,” rekla mi je mama s vrata kroz plač. Izgledala je kao da je dugo trčala kroz kišu i šumu. Izgledala je izudarano, izmučeno.

Još omamljen od sna iz kojega sam samo napola koraknuo u stvarnost u kojoj je mama na mojim vratima govorila kako bake više nema, samo sam uzdahnuo, mislim da sam se čak nasmiješio kad sam rekao: “Rodit će se ponovo.”

ČUDESNE SLIKOVNICE KOBIJA YAMADE

Predivno ilustrirane osnažujuće priče o neograničenom potencijalu koji se nalazi u svakom djetetu

Čapek je, također, tijekom Prvog svjetskog rata napisao jedanaest priča kojima se svrstao u osnivače moderne bajke

Piše: JOSIP MLAKIĆ

Karel Čapek, najznačajniji češki pisac prve polovice 20. stoljeća, rođen je 1890. Umro je u Pragu 1938. godine. Završio je filozofiju, a školovao se u Brnu, Pragu, Berlinu i Parizu. Prve književne radove objavljivao je s bratom Josefom. Riječ je o knjigama za djecu. Čapek je, također, tijekom Prvog svjetskog rata napisao 11 priča, kojima se svrstao u osnivače moderne bajke. U svojim bajkama koristio je češke narodne motive. Ovaj segment Čapekova stvaralaštva najviše je dolazio do izražaja u bivšoj Jugoslaviji, gdje je ovaj autor doživljavan prvenstveno kao dječji pisac. Drugi važan segment Čapekova stvaralaštva je znanstveno-fantastična literatura, iako Čapek po svemu spada u skupinu onih pisaca koji su stvarali na marginama ovoga žanra. Zanimljivo je ovdje napraviti usporedbu između Stanislawa Lema i Karela Čapeka, dvojice pisaca koji se smatraju rodonačelnicima ZF literature u istočnoeuropskim zemljama. Dok je Stanislaw Lem punokrvni žanrovski pisac, Čapek je u tom segmentu puno sličniji piscima poput Georgea Orwella ili talijanskog pisca Dine Buzzatija. Ili, što je možda i najpreciznija usporedba, američkom piscu Kurtu Vonnegutu. Njegov možda najpoznatiji ZF roman “Rat

KAREL ČAPEK

ILI RAT NA BALKANU U KOJEM SU ROBOTI USMRTILI 800 TISUĆA LJUDI

Zagrebački izdavač Petrine knjige objavio je nedavno, u prijevodu Katice Ivanković, zbirku Čapekovih kratkih priča ‘Pripovijetke iz jednog i drugog džepa’ što nas je potaknulo da se prisjetimo i drugih klasika najznačajnijeg češkog pisca prve polovice 20. stoljeća

ljudi i daždevnjaka” iz 1936. godine u suštini je alegorija čija je radnja smještena u neko nedefinirano vrijeme u budućnosti, a nadahnuta je prvenstveno prijetnjom koja se nadvila nad Europu dolaskom Hitlera na vlast. Za razliku od glavnih tokova svjetske ZF literature, gdje je prevladavao svojevrsni eskapizam, kod Lema i Čapeka, kao i kod njihovih ruskih “nastavljača”, prvenstveno kod braće Arkadija i Borisa Strugackog, zamjetan je izražen društveni angažman, a to je opet usko povezano s pitanjima sloboda u tom dijelu svijeta. Gotova svaka biografska jedinica o Karelu Čapeku započinje podatkom da je ovaj pisac autor izraza robot. Spomenuo ga je prvi put u svojoj drami “R.U.R.” iz 1920. godine, kojom je stekao svjetsku slavu. Riječ robot, po iskazu samog Čapeka, skovao je njegov brat Josef. Nastavak na sljedećoj stranici 

R.U.R. je kratica za “Rossumovi univerzalní roboti”. Drama je premijerno izvedena u Pragu 1921. godine. Ovdje je zapravo riječ o androidima, koji imaju nervni sustav i ni po čemu se naizgled ne razlikuju od ljudi, osim što, kako to kaže ravnatelj R.U.R.-a, “nemaju dušu”, iako su u brojnim uprizorenjima drame roboti prikazivani pomalo stereotipno, kao ljudi u limenim oklopima. Radnja drame odvija se na neimenovanom otoku na kojem tvrtka “Rossumovi univerzalni roboti” masovno proizvodi robote. Započinje u trenutku kad na otok dolazi Helena Glory, kći predsjednika države, koja je aktivistkinja koja se bori za prava robota. Drugi čin se odvija desetak godina kasnije, kad se roboti, njih oko 500 milijuna, okreću protiv ljudi, a to dovodi do uništenja ljudske civilizacije, ali i robotske, jer se roboti, čiji je vijek trajanja oko 25 godina, ne mogu reproducirati bez ljudske pomoći. (U drami se spominje i krvavi “Rat na Balkanu”, u kojem su roboti usmrtili 800 tisuća ljudi.) Na jednome mjestu Helena pita Harryja Domina, generalnog direktora R.U.R.-a, nakon što joj je ovaj rekao kako su njihovi roboti savršeniji od ljudi: “Ali zar čovjek nije Božje djelo?”, na što joj Domin odgovara: “Bog nema pojma o modernoj tehnici”. Na jednom drugom mjestu u drami tehnički direktor Fabry kaže kako priroda ne

Gotova svaka biografska jedinica o Karelu Čapeku započinje podatkom da je ovaj pisac autor izraza robot. Spomenuo ga je prvi put u svojoj drami ‘R.U.R.’ iz 1920. godine, kojom je stekao svjetsku slavu. Riječ robot, po iskazu samog Čapeka, skovao je njegov brat Josef. R.U.R. je kratica za ‘Rossumovi univerzalní roboti’. Drama je premijerno izvedena u Pragu 1921. godine. Na fotografiji je drama u BBC-jevoj adaptaciji

može držati korak sa suvremenom proizvodnjom. “S tehničkog stanovišta, cijelo djetinjstvo je sušta besmislica”, kaže Fabry. Jedan od likova iz drame, Aktivist, sluteći kraj čovječanstva kaže: “Rossum je imao na umu samo svoje bezbožne izume, a mladi svoje milijarde. A i tvoji dioničari samo misle na to, sanjaju samo o dividendama. Njihove dividende će i uništiti čovječanstvo”. Čapekova priča o robotima prva je ispričana priča u povijesti književnosti o razvoju znanosti koji se u jednom trenutku pretvorio u prijetnju po čovječanstvo. Priča o Rossumu i njegovu izumu zapravo je priča o Oppenheimeru i brojnim drugim znanstvenicima koji su se u jednom trenutku odlučili igrati Boga.

Čapek je u svojoj drami jasno naznačio i osnovni problem robotike,

R. U. R. Karel Čapek, Hangar 7.

Prijevod: Adisa Zuberović

koji je dvadesetak godina kasnije u jednoj svojoj priči do kraja definirao ZF pisac Isaac Asimov, kao set pravila poznatijih pod nazivom “Tri zakona robotike”, pri čemu je ključno prvo: “Robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi”. Čapek spominje pravilo po kojemu se svaki robot koji predstavlja prijetnju za ljude mora uništiti: najprije ga se “secira”, da bi zatim njegovi ostaci bili uništeni u posebnim drobilicama. Čapekov roman “Rat ljudi i daždevnjaka” satirična je alegorijska priča o trgovini crnim robljem i dolasku Hitlera na vlast. Radnja se zasniva na otkriću neobičnih bića koja žive u jednom zaljevu oko otoka u blizini Sumatre. Riječ je o inteligentnim čovjekolikim daždevnjacima koji žive u plitkim vodama mora i oceana, a izgledom podsjećaju na goleme daždevnjake veličine “desetogodišnjeg djeteta”. Ubrzo po otkriću počinje divlja trgovina daždevnjacima koji se koriste u svjetskim lukama kao robovska radna snaga. Brojne su aluzije u ovom romanu na Hitlera i njemački nacizam. Nekoliko godina nakon naseljavanja prvih kolonija daždevnjaka na Sjevernom i Baltičkom moru, jedan njemački “znanstvenik” utvrdio je da su ti daždevnjaci, pod utjecajem sredine u koju su se naselili, poprimili obilježja više daždevnjačke rase: njemački daždevnjaci su “neosporno superiorni u odnosu na sve ostale Salamandere”, nešto su svjetliji, koračaju uspravnije te imaju užu i dužu lubanju. Upravo ti daždevnjaci otpočinju rat protiv ljudi. Riječ je o neravnopravnom ratu u kojemu su ljudi u podređenom položaju, jer je populacija daždevnjaka u međuvremenu narasla na više od dvadeset milijardi jedinki i trebao im je novi “životni prostor”. Njihov vođa, Chief Salamander, “veliki Osvajač, tehničar i vojnik, Džingis-kan daždevnjački i rušilac kontinenata”, zapravo je čovjek: Andreas Schultze, koji je tijekom Prvog svjetskog rata bio narednik. Daždevnjaci imaju i svoj “Mein Kampf”. Riječ je o djelu “Untergang der Menschheit” (“Pad čovječanstva”), koje je napisao “njemački filozof” Wolf Meinert. Čapek je i iznimno duhovit pripovjedač. Izdvojit ću u tom smislu jedan odlomak iz romana “Rat ljudi i daždevnjaka”, koji se odvija u vrijeme kad su daždevnjaci odsjekli Veliku Britaniju od ostatka svijeta: “Samo su djeca dobivala dnevno komadić kruha i nekoliko žlica čaja ili mlijeka; britanski narod je to s besprimjernom hrabrošću podnosio, pa i onda kad je pao toliko nisko da je pojeo sve svoje trkačke konje. Princ od Walesa je vlastitom rukom zaorao prvu brazdu na igralištu Royal Golf kluba da bi tamo za londonska sirotišta uzgajali mrkvu. Na teniskim igralištima u Wimbledonu posađen je krumpir, na trkalištu u Ascotu bila je zasađena pšenica”. (UNESCO je 2013. godine preveo ovaj roman na engleski jezik, u sklopu projekta prevođenja stranih djela svjetske književnosti od velike vrijednosti.) Zagrebački izdavač Petrine knjige objavio je nedavno, u prijevodu Katice Ivanković, zbirku

Pripovijetke iz jednog i drugog džepa Karel Čapek, Petrine knjige. Prijevod: Katica Ivanković

Čapekovih kratkih priča “Pripovijetke iz jednog i drugog džepa”. Riječ je o važnom izdavačkom pothvatu preko kojega je moguće steći uvid i u ovaj, pomalo zanemareni segment Čapekova stvaralaštva. Riječ je zapravo o dvije zbirke priča koje su objavljene u jednom svesku: “Pripovijetke iz jednog džepa”, izvorno objavljene 1928., i “Pripovijetke iz drugog džepa”, objavljene godinu dana kasnije. Za ove dvije zbirke Čapek je 1929. godine dobio češku državnu nagradu. Zbirku čini četrdesetak kratkih priča s elementima fantastike i groteske napisanih po uzoru na Čehova. Glavni junaci priča uglavnom su ljudi s društvene margine, oni mali, beznačajni čehovljevski karakteri smješteni u sličan, čehovljevski milje: seljaci, obični građani, činovnici, prosjaci, gatare, vidovnjaci, kolekcionari i kradljivci kaktusa, književnici, glumci, policajci, novinari, poštari, kriminalci... Većinu priča “post festum” pripovijeda neimenovani pripovjedač, tako da većina njih podsjeća na anegdote s jakom poantom koje su počesto i studija prepoznatljivih ljudskih karaktera i sudbina. Više priča ima kriminalistički zaplet, poput priče “Ukradeni kaktus” i “Plava krizantema”, koje su po mojemu mišljenju najbolje priče u zbirci. Međutim, to ni u kojem slučaju nisu tipične žanrovske priče, jer su njegovi policajci, ili detektivi, zapravo bezlični činovnici koji rutinski i bezvoljno rade svoj posao. S druge strane su, poput kradljivca kaktusa, ljudi opsesivni u svojim zločinima i “zločinima”. Čapek na ovaj način daje dubinski uvid u ljudsku psihu. Njegove junake najčešće pokreće nagon za nekakvom vlastitom, imaginarnom pravdom. Vrijedi naglasiti da Čapek o svojim likovima pripovijeda s beskrajnom empatijom, svjestan njihovih ograničenja i ljudskih slabosti općenito. Kao i u svojim romanima i u drami “R.U.R.”, Čapek je iznimno duhovit i u svojim pričama, i to je, uz empatiju prema likovima, najvažnija poveznica između njegovih romana i priča. Tako u priči “Ukradeni kaktus” pripovjedač na jednome mjestu kaže: “Kad od ta dva gospodina nisam ništa doznao, popeo sam se na jedan lijepi javor u našem parku i razmišljao. Vjerujte mi, najbolje se razmišlja u krošnji drveta; tu je čovjek nekako slobodniji, pomalo se tu ljulja i sve vidi s višeg stajališta; smatram da bi filozofi trebali živjeti na drveću kao žune”. U istoj priči kradljivac kaktusa, muškarac, prizna pripovjedaču kako ih je krao iz botaničkog vrta jednog kolekcionara preodjeven u staru ženu. “Čovječe, pitam ga sav u čudu, zašto baš žensku odjeću? Zato što, zapišti on, znate, te starije žene zapravo nitko ne zamjećuje...” Cijeli je niz sličnih, “nevidljivih” likova u Čapekovoj knjizi. Po uplitanju fantastike i groteske u realističko tkivo priča, ova zbirka neodoljivo podsjeća na remek-djelo Dine Buzzatija, na zbirku priča “Prodavaonica tajni”. Riječ je, dakle, o zbirci priča koja i danas, gotovo cijelo jedno stoljeće nakon nastanka, djeluju svježe i uvjerljivo, baš poput Čehovljevih priča, što je iz moje perspektive jedan od najvećih komplimenata koji mogu dati.

Borivoj Radaković

ČINJENICA JE DA NISAM LEZBIJKA, NO TKO KAŽE DA

O TOME STVARNO NIŠTA NE ZNAM?

Razgovarala: MIA MITROVIĆ

Borivoj Radaković promijenio je spol. Doduše, nakratko, za potrebe pisanja romana ‘Divno nam je s nama’ (V.B.Z.) Napisan je u prvom licu iz ženske perspektive, a prati tragičnu ljubavnu priču dvije lezbijke kroz koju glasno odzvanja kritika svakog rata te vapaj za mirom i nenasiljem. Uz spol, Boro je nedavno promijenio i kvart u kojem stanuje pa sam s njim o književnosti, životu, osamdesetima, Dinamu, seksu i svemu ostalom popričala u jednom kafiću na platou Volovčice

Nastavak na sljedećoj stranici 

Hoćeš li uspjeti snimiti zvuk? Bučno je ovdje, zabrinuto me pitao na početku razgovora prisjetivši se zgode kad je u Rimu intervjuirao slavnog Barryja Gifforda. Kad je sjeo za pisaću mašinu da ga natipka, ispričao mi je, čuo se svaki zvuk iz kafića osim Giffordova glasa, no u našem slučaju razgovor je snimljen bez teškoća.

BestBook: Preselili ste nedavno u novi kvart. Kako se snalazite na Pešći?

Da, prije nekoliko mjeseci doselio sam na Volovčicu, no ja sam tamo, kako je Drago Diklić pjevao, ‘postal i ostal Trnjan’. Ne osjećam se baš kao čovjek s Peščenice, ovdje mi je malo kao da živim u spavaonici. U Trnju sam stanovao u zgradi koja se zvala Titanik, a sad stanujem u zgradi koja se zove Banana pa možda tu ima neke simbolike. Nema više Željka Malnara kojemu sam se uvijek obraćao s ‘vaša ekscelencijo’. Dani na Peščenici drukčije bi mi izgledali da je Malnar živ.

BestBook: Posljednji puta kad smo pričali za Express, objavili ste roman ‘Što će biti s nama’, koji ste pisali sedam godina. Od tada je prošlo osam, a u tom ste periodu napisali tri knjige, dva romana i zbirku priča. Otkud val inspiracije?

U ovom trenutku života osjećam jaku potrebu za pisanjem. Već sam u novom romanu i nadam se da ću ga iduće godine završiti. Osjećam užitak u tekstu, kao što je jednom rekao Roland Barthes i, eto, baš uživam pišući i čitajući. Čitam možda više nego što sam prije čitao. Svaki život ima faze, u nekim fazama nisam mogao pročitati knjigu nikako. Počnem, bacim, a sad ih gutam, svaki dan nova knjiga. Jednako tako i sjedim, pišem, razmišljam o tome što ću pisati...

BestBook: A što čitate?

od nekoliko stranica. Zanimaju me veće forme. Što sad da kažemo? Je li ‘Smrt u Veneciji’ novela ili roman, je li Camusov ‘Stranac’ novela ili roman? Ima takvih djela za koja je teško reći jesu li romani ili novele. E, ta me forma zanima pa pišem roman koji će biti tri novele koje se mogu čitati samostalno, ali imaju poveznicu.

BestBook: Kakvu?

Prva je o dječaku koji ima sposobnost da vidi što će biti. Svi su oko njega zaprepašteni, ali on tu sposobnost gubi u pubertetu. Druga je on u srednjoj dobi, čovjek koji traži svoj put, ne zna gdje ga naći, zbivaju mu se sretne i nesretne ljubavi i okolnosti. Treći je o njemu kao vremešnom čeljadetu, starcu ili ambiciozno gledajući iz mog aspekta, još-ne-starcu, koji o prošlosti ne želi ništa znati, ničega se ne želi sjećati, zanima ga budućnost i što bi u toj budućnosti htio i mogao napraviti. U te tri priče i ja razmišljam o životu.

Momentalno čitam Roberta Perišića, no i razne naslove, od Meše Selimovića do Zorana Ferića i Borisa Perića, apsolvirao sam Nenada Rizvanovića..., ma sve! Informiram se i o suvremenoj domaćoj produkciji. Imam i još jedan poseban motiv, posjedujem silno mnogo knjiga, preselio sam se pa su neke još po podu i nikako da ih sredim pa mi stalno izranjaju naslovi koje sam davno kupio, a sad ih čitam.

BestBook: Zvuči autobiografski...

Ma ne! Autobiografske elemente imam kao i svaki pisac, ali tu neće biti ništa što sam ja proživio. Ticat će se triju faza života, mladosti, zrelosti i još veće zrelosti. Kamo s nama, što da radimo, možemo li planirati... Dječak zna što će biti, ali ne može planirati, ovaj srednji ne zna što će biti, a ne može niti planirati jer mu sve propadne, život se odvija drugačije nego što bi htio, a ovom trećem se sve već dogodilo, no želi nešto napraviti pa ulazi u akcije vezane samo uz umjetnost. Oduvijek sam htio pisati o čovjeku koji organizira recitatorski zbor i sad napokon pišem o njemu i o zboru koji se sastaje, svađa, otpadaju članovi... A kamo će to ići, ne znam još, jer sam na početku.

BestBook: Nedavno je izašao vaš novi roman ‘Divno nam je s nama’. Zanimljive su korice... Htio sam da budu bordo boje, da djeluje malo barokno. Meni se dopada.

BestBook: Otkud ideja da napišete roman o lezbijkama?

Sve je naopako. Mnoge stvari koje smo izborili 60-ih i 70-ih najedanput se moraju izboriti ponovno, a to će potrajati. Ušli smo u fazu novog puritanizma koji je stravičan

BestBook: Najavljujete nam i novi roman?

U ovoj fazi života zanima me novela jer je zamrla u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Malo je tome krivo i prevođenje engleskih pojmova pa se izgubio pojam pripovijesti, pripovijetke, priče, novela je također nestala, sve to smo zamijenili pojmom kratke priče, short story. Ali short story ne znači baš kratka priča, short story je zapravo novela, ima i do 70 i 90 stranica. Kod nas se short story sveo na najdoslovnije kratku priču

Ne znam odgovoriti na to pitanje. Čitav moj život sve knjige koje sam pročitao, svi ljudi koje sam upoznao, sve to čini mene i iz toga pišem. Povod za roman mi je bio to što jedan izdavač svake godine raspisuje natječaj za roman u rukopisu. Prije nekoliko godina sam se natjecao, prepoznali su da sam to ja pa su mi rekli da ne mogu dobiti nagradu jer sam prijatelj kuće i ispalo bi da je namještaljka. I nisam dobio nagradu, ali kasnije je taj roman nagrađen u Društvu pisaca - nagrada Janko Polić Kamov (roman “Hoćemo li sutra u kino”, op.a.).

Ove godine je raspisan novi natječaj i odlučio sam se prijaviti, ali tako da nitko ne zna da sam to ja. Predstavio sam se kao žena, pisao sam kao žena, u prvom licu, i poslao. Odmah sam ispao. A da sam i slučajno dobio nagradu, ne bih otkrivao da sam to ja, nego bi komunikacija išla preko autorske agencije. Nastojao bih prikriti koliko mogu, bilo bi baš zabavno. Htio sam vidjeti kako je biti netko drugi, promijenio sam i spol, kao i jezik, što sam često činio kroz svoju karijeru, ali bilo mi je važno

napisati roman kao da sam žena. BestBook: Znači, da ste žena bili biste lezbijka? Jeste li time ostvarili vašu davnu želju iz romana ‘Sjaj epohe’ gdje ste, parafraziramo, napisali kako biste voljeli biti lezbijka jer one pišu najbolju poeziju? Činjenica je da nisam lezbijka, no tko kaže da o tome ništa ne znam? Naprotiv! Čitao sam lezbijke, prevodio ih, družio se s njima... A i pisac sam. Ako ja kao pisac ne mogu biti lezbijka, tko bi onda mogao pisati science fiction? A i Perišić kojeg čitam nije živio u Sirakuzi prije 2000 godina pa piše o tome! Naravno, jer pisac to može pa sam tako i ja mogao pisati o nekome tko nisam. Nedavno sam preveo roman ‘Poslije Sapfo’ Amerikanke Selby Wynn Schwartz, koja piše o svestranim, politički svjesnim ženama s kraja 19. i početka 20. stoljeća u Italiji, Francuskoj i Engleskoj. Gotovo sve one su bile sapfistice, kako je tad glasio uvriježeni termin za lezbijke, i sve su bile pacifistkinje. To su moje sestre! I ja sam pacifist, čak i u vrijeme kad je kod nas bio rat, bio sam s grupacijom žena koje vole žene i u njima sam vidio najsrodnije duše. Nisu bile za rat, kao ni ja, pa mislim da sam i to uspio provući kroz roman. I sad je rat, i baš kao i ja, lezbijke imaju loše mišljenje o svim ratnicimaod Rusa do Ukrajinaca, Amerikanaca...

BestBook: Roman djeluje kao da ga je napisala mlada, talentirana žena u kasnim dvadesetima. Čini se da ste pogodili zeitgeist generacije Z, kojoj je u fokusu

Opće stanje svijesti i obrazovanosti je takvo da su ljudi neuki, poluučeni, krivo shvaćaju... Barem je 17 puta Putin otkako je počeo rat u Ukrajini sasvim ozbiljno obolio ili umro. I što da sad mislim o tome? Prvi put kad sam to pročitao mislio sam da je stvarno na samrti. Sutradan umire od neke druge bolesti pa treće... Svijet je prepun laži, nekad namjernih, nekad nenamjernih...

pitanje identiteta, osobito seksualnog. Koliko vam je taj Gen Z svijet blizak s obzirom na to da pripadate generaciji baby boomera? Nadam se da sam pogodio. Družim se s ljudima i čitam. Prije mnogo godina sam napravio antologiju lezbijske poezije na engleskom jeziku. Probrao sam Engleskinje, Amerikanke, Kanađanke, Australke, velika imena od Gig Ryan i Joan Larkin do Adriane Rich. Jedna od autorica me strašno potresla, crnkinja je i žrtva rasizma, a uz sve to i lezbijka pa je i tu žrtva jer se nad lezbijkama mnogi postavljaju nadmoćno i diskriminatorski. Ta njena poezija bila mi je bolna, pa sam htio da jedna od mojih junakinja romana bude Srpkinja, žena kojoj nerado daju da pripada. A njena je partnerica iz Vukovara, ostala je bez stopala, hendikepirana. I jedna i druga žele promijeniti svoj status, ostavljaju obitelj, i nalaze jedna u drugoj razumijevanje, utočište, potpora su jedna drugoj, žive ljubav u divnom smislu, zato se roman i zove ‘Divno nam je s nama’. Zamku postavlja život ili smrt, ne znam tko je tu kriv, život ili smrt...

BestBook: Kakve su reakcije u LGBT zajednici na roman? Ima li kritika?

Do sada su izišle četiri vrlo pohvalne kritike. Pozvao sam Noru Verde da mi govori na promociji. Ona mi je dvostruka kolegica, diplomirala je kroatistiku, a ja jugoslavistiku što je isti studij i kolegica mi je kao spisateljica. Nažalost, nije se bavila književnom stranom mojega romana, nego su je zanimali moji motivi pa me korila zašto sam se upustio u to. Iako, doživio sam od nje i veliku pohvalu. Rekla je da su erotski momenti izuzetno dobro opisani. E, tu sam zaista bio veseo.

BestBook: Pisali ste i objavljivali s 20, 30, 50 i 70 godina. Ima li razlike?

Nastavak na sljedećoj stranici

Nisam o tome razmišljao, osim što sad imam neki pojačani poriv u navalu da pišem. Prije sam bio spor, radio sam na tome da dugo pišem knjige koje se moraju brzo čitati. I ova se knjiga pročita u jednu noć. Volim brzinu, kad na svakoj stranici bude pet senzacija koje vuku dalje. Roman ‘Što će biti s nama’ napisao sam u rimama, a tu je i svaka nova rima pokretačka senzacija.

BestBook: Distopijski roman u stihovima koji spominjete bio je pomalo proročki. Što mislite, živimo li danas u nekoj vrsti distopije?

Da. Više ni sami ne znamo što će biti s nama niti što s nama jest. Živimo u moru lažnih vijesti koje i nisu uvijek plasirane kao namjerna laž. Opće stanje svijesti i obrazovanosti je takvo da su ljudi neuki, poluučeni, krivo shvaćaju... Barem je 17 puta Putin otkako je počeo rat u Ukrajini sasvim ozbiljno obolio ili umro. I što da sad mislim o tome? Prvi put kad sam to pročitao mislio sam da je stvarno na samrti. Sutradan umire od neke druge bolesti pa treće... Svijet je prepun laži, nekad namjernih, nekad nenamjernih... Tom se suprotstaviti je nemoguće, a još gore je sve to prihvaćati pa ne vjerujem ničemu, što mi nije teško jer nisam nikad ni u što ni vjerovao.

BestBook: Po ‘vjeroispovijesti’ ste dakle ateist?

Potpuni. Možda čak nisam ni ateist, jer ateizam je samo suprotan teizmu, a ja sam sasvim izvan toga. Ne vjerujem u Boga niti u ikakve više sile, osobito u religijskom smislu, to mi je degutantno.

BestBook:Vratimo se malo u osamdesete kojima ste posvetili roman ‘Sjaj epohe’, koji vas je proslavio. Čini nam se da, za razliku od mnogih slavnih protagonista ere, ne živite na slavi iz starih dana. Zašto?

Istina, neki zaglave u vremenu, no ja sam nastavio raditi. Moj je projekt od početka da svaka nova knjiga mora biti drugačija od prethodne što je pogon koji me tjera dalje. Po svojoj sam želji osamdesetih često odlazio u London, sa svojom lovom, nikad me nitko nije zvao ni slao, nisam nikad osvojio dva tjedna Londona za dvije osobe. Vuklo me. Kroz vrijeme sam tamo stekao mnoge prijatelje, i jednu sliku svijeta koju ovdje možda ne bih stekao. Ta jedna neprekidna mijena, to me oduvijek fasciniralo.

BestBook: Kako je izgledao vaš London osamdesetih? Uvijek sam brojio funte i penije u džepu, nikad se nisam vraćao pun nove garderobe, ali kupovao sam knjige, odlazio na književne večeri pa sam tamo upoznavao mnoge današnje prijatelje i poznanike. Imao sam ekskluzive i upadao na mjesta gdje je teško bilo upasti. Dogodilo mi se jednom da sam imao dogovor s Billom Drummondom, koji je nešto ranije s KLF-om bio svjetski number one, no istovremeno u zapadnom Londonu je nastupao Howard Devoto, kojega silno cijenim. Morao sam odlučiti pa sam se otišao vidjeti s Drummondom. Devota nikad poslije nisam upoznao. Cijenio sam ga još od grupe Magazine. Bilo je takvih dana da sam bio nesretan što se toliko toga događa istovremeno. A bilo je i dana kad sam bio bez prebijenog penija i patio jer se život zbivao oko mene, a ja goljo nisam mao pristup. Radio sam svašta u Londonu, prao posuđe, radio na crno...

BestBook: A Zagreb osamdesetih? Gdje vam je bila baza?

Pero Kvesić je imao jednu gadnu boljku koju imam i ja, bio je žestoki pušač. Do zadnjega je pušio, a godinama se borio. Jednom je u toj svojoj borbi, a godina je 1993., preko nekih svojih veza pronašao ženu u Banjoj Luci koja spravlja neke cigarete koje pomažu u odvikavanju. I dobio ih je on, cijelu šteku. Kojim kanalima, bog će znati. Jednom smo negdje sjedili i ponudio mi je to uz riječi: ‘Stari, probaj, ovo je divno, ne osjetiš razliku’. Očajne su bile

Mali Kavkaz, Zvečka, Blato, to je bio logičan put, tamo su se svi susretali, nalazili. I razna druga mjesta poput vrlo važnog Kulušića...

BestBook: Koji je najbolji koncert koji ste poslušali u starom Kulušiću?

Bilo ih je puno, ali silno dobar je bio Film kad su promovirali ‘Zonu sumraka’. Uh, kako je to bila dobra svirka! Jaka, moćna, teška, čvrsta... Baš su bili jaki.

BestBook: A s kim ste se družili najviše?

Radio sam u novinama pa je moj krug bila ta široka ekipa pisaca i novinara. Bili smo mladi, zujali po gradu bez para, negdje bismo završili.

BestBook: Sve nas je potresla smrt vašeg kolege Pere Kvesića. Po čemu ćete ga pamtiti?

Pero je imao jednu gadnu boljku koju imam i ja, bio je žestoki pušač.

Nastavak na sljedećoj stranici

Snažne rijeci, snažne žene

Novi ženski glasovi u izdanju V.B.Z.-a

NJEZINO TIJELO I DRUGI STRANCI

Carmen Maria Machado

Revolucionarna knjiga priča koja je već dosegla kultni status.

U PONEDJELJAK ĆE NAS VOLJETI

Najat El Hachmi

Fascinantna priča marokanske spisateljice o prijateljstvu, hrabrosti i borbi dviju žena.

Knjige potražite u svim knjižarama i na www.vbz.hr.

IZINA BALADA

Magda Szabó

Remek-djelo iz pera klasične autorice mađarske književnosti 20. stoljeća.

MREŽA ŠAPATA

Chandler Baker

Provokativan, uznemirujuć, ali i iznenađujuće zabavan triler koji izvanredno oslikava svijet u kojem živimo.

Do zadnjega je pušio, a godinama se borio. Jednom je u toj svojoj borbi, a godina je 1993., preko nekih svojih veza pronašao ženu u Banjoj Luci koja spravlja neke cigarete koje pomažu u odvikavanju. I dobio ih je on, cijelu šteku. Kojim kanalima, bog će znati. Jednom smo negdje sjedili i ponudio mi je to uz riječi: ‘Stari, probaj, ovo je divno, ne osjetiš razliku’. Očajne su bile, nekakve travuljine u kojima duhana nije bilo ni u tragovima. Baba je nešto sklepala, vjerujem da nije bilo otrovno, ali nije bilo ni dobro, pa je i on na kraju od njih odustao. Vodio je veliku borbu s pušenjem. Dragi, veliki, Pero Kvesić, prvi pravi veliki urbani pisac u hrvatskoj književnosti i svi mi koji smo došli poslije njega, svi mu dugujemo. To je neoborivo i neosporno.

BestBook: Romantiziraju li te previše te vaše osamdesete? Kako godine prolaze, čini se da sve više postaju neka vrsta mitskog doba... Ne dopadaju mi se uspomene kao takve, a o njima non-stop slušamo. A ovim mlađima, nije mi jasno što će im naše uspomene? Kad odem u Beograd, Tuzlu, Mostar, Skoplje, na radiju po kafićima svira ta muzika, bez nacionalnih podjela, kompletan paket osamdesetih se vrti i svi uživaju. Ali ja nisam pobornik uspomena! Nije mi odbojno, ali dajte cure i dečki, sad je na vama red, dajte nešto novo, neke nove uspomene.

BestBook: Na izvedbe su dolazili i Bad Blue Boysi. Bilo je to, čini nam se, prvi i zadnji put da je BBB kao navijačka skupina došao u kazalište... Bili su fenomenalna publika. Premijera je bila isključivo za Boyse, oko 600 ulaznica. Tadašnji ravnatelj Kerempuha, Duško Ljuština, kasnije mi je ispričao da nakon predstave nije bilo ni papirića na podu ni zalijepljene kaugume - disciplinirano su pratili predstavu. BestBook: Boysi su, kažete, bili kao antička publika? Zapravo, da. I uživali su u predstavi o sebi. Kulise su oni napravili. U to vrijeme simboli Dinama su bili zabranjeni, morala je biti Croatia, kako je veliki predsjednik htio, no oni su donijeli svoje šalove i ostalo, donirali ih za predstavu. Suradnja je bila sjajna u svakom segmentu. Bilo je to nešto nadnaravno.

BestBook: S antikom se BBB povezuje i danas, nažalost, zbog nereda u Ateni. Biste li mogli napraviti predstavu o suvremenim navijačima i kako bi ona izgledala?

Sve bi bilo drugačije jer sve se promijenilo. Ljudi su novi, novi su odnosi i radije ne bih o tome govorio. Zvali su me da se obnovi, da se novo napiše, ali odbio sam.

BestBook: Gradili ste legendu o navijačkoj skupini čija je slava danas Herostratova.

Kad sam na TV-u vidio kako idu atenskom ulicom kao falanga, zgrozio sam se. To više nije navijanje, tu je nogomet samo povod za nasilje.

Bilo je i dana kad sam bio bez prebijenog penija i patio jer se život zbivao oko mene, a ja goljo nisam mao pristup. Radio sam svašta u

Londonu, prao posuđe, radio na crno...

BestBook: Nakon sjaja epohe dobrodošli smo u plavi pakao. Drama koja je obilježila vaše i naše devedesete nastala je na inicijativu jednog glumca? Zove se Goran Grgić i zauvijek ću mu ostati zahvalan i zauvijek ću mu se diviti jer je veliki glumac i divan čovjek. Čitao je svojevremeno moj monolog BBB-a u romanu ‘Sjaj epohe’ pa ga je predložio Petru Večeku da vidi što bi se od njega moglo napraviti. Veček i ja smo se našli, dakle, na Goranovu inicijativu i iz toga je krenula naša dobra suradnja u kojoj smo uspješno postavili četiri komada, a Goran je igrao u tri. I ne samo što je igrao, nego je kao izrazito duhovit bio i poticajan te ubacivao rečenice koje nisam ja napisao. Njegove rečenice s proba uvrstio sam (uz njegov pristanak, dakako) u konačan tekst i bile su dragocjene, sjajne.

BestBook: Bila je to velika predstava, jedna od najvažnijih u epohi. Jeste li očekivali takvu senzaciju? Nismo. Večernjak joj je nakon premijere posvetio prve tri stranice i naslovnicu. Sve je bilo gotovo antički. A po antičkim principima sam i pisaojedinstvo mjesta, vremena i radnje - a onda se zbilo i četvrto, jedinstvo publike i scene. Sva je publika sve znala, kao što su i u antičkom teatru svi znali, na primjer, mit o Edipu, pa ga je sad još i gledala. Ovdje je publika znala sve o Dinamu, nasilnoj promjeni imena... Bilo je čudesno, s čudesnim glumcima.

BestBook: Razgovarali smo o lezbijkama, Dinamu, osamdesetima, književnosti... Ostao nam je još samo seks. Hajde, skinimo se.

BestBook: Jednom ste rekli da pišete o erotici kako biste pomogli društvu da se oslobodi. Međutim, o seksu pišete 50 godina... I nisam nikoga oslobodio.

BestBook: Što je pošlo po zlu?

Sve je naopako. Mnoge stvari koje smo izborili 60-ih i 70-ih najedanput se moraju izboriti ponovno, a to će potrajati. Ušli smo u fazu novog puritanizma koji je stravičan. Gledao sam nedavno jedan film s Jennifer Lawrence koja se kupa s dečkom u moru i ukradu joj na obali odjeću. Ona izlazi gola među ljude. Ništa se tu ne vidi, no čitao sam da je dobila pisma u kojima je zbog tog prizora kude i posramljuju. U radnji odgovara, ona izlazi samopouzdano, odlučno, bori se za svoju stvar... Bojim se da smo jako zaglibili i mislim da je danas zbog toga pisanje o seksualnosti još veći izazov pa zato to i radim. Još se ne mogu snaći zašto se vraćamo. Strašno me nervira i to što se u novinskim tekstovima takozvane proste riječi pišu sa zvjezdicama. Čak kuja pišu kao ku* a. Nema seks nego se*s! I u novinama! A s druge strane, koriste se banalne uzrečice u naslovima, poput jebeni auto. Kakva je to važna izjava da se disciplinirano citira u naslovu? A i to je kolonijalni prijevod s engleskog. Počeli smo psovati na engleski način. Užasavam se toga i stidim. Da sada nastavim govoriti o tome, izgovorio bih mnogo prostih riječi.

BestBook: Na koje bismo morali staviti zvjezdice... Da, na stranici bi se prostrla cijela galaksija.

DUBRAVKA UGREŠIĆ (1949. - 2023.)

Sve češće pišem nekrologe. I ljudi koje ispraćam sve su mi bliži. Uglavnom su to velikani nacionalne kulture, što će reći da sam se malo propeo na medijskom proplanku, ali i približio kaznenom prostoru. Stari se, rade se bilance, analizira se prošlost, ali čovjeku to i ne pada tako teško kad vidi kako svijet, nakon duge bonace, ponovno vrije. Samo mu bude žao djece, onih koji dolaze. Iz dubina društva izbijaju zlokobni vrtlozi. Kao pred Prvi svjetski rat, državnici se natječu u ratnim izjavama, to su plitki ljudi, mjesečari, kraljevi banalnosti, aparatčici. Nema na cijelom planetu više od dvije, tri figure koje će ostati upamćene. I svi lažu. Zaklinju se u vrijednosti, europske, kršćanske, humanističke, ruske, pravoslavne, bogonosačke, demokratske - a zapravo grabe moć, zemlju, utjecaj... I oni naizgled najpobožniji zapravo žive kao okorjeli ateisti. Oni hoće sad i hoće sve, a onda, na onom svijetu - ah, tad će se valjda bog, ako ga ima, pokazati milostivim. A ako ga nema, sve je bilo opravdano, uživali smo u životu, jednokratno, neponovljivo, šteta je što nismo griješili više... Da je svoju knjigu, veliku, klasičnu “Kulturu laži” Dubravka Ugrešić nazvala “Civilizacija laži”, ne bi pogriješila. Uopće, davala je u svojim nefikcijskim tekstovima opake, pronicljive opise stanja, opise od one vrste koje nikako ne

U čast legendama

Sve češće pišem nekrologe. I ljudi koje ispraćam sve su mi bliži. Uglavnom su to velikani nacionalne kulture, što će reći da sam se malo propeo na medijskom proplanku, ali i približio kaznenom prostoru

Piše: BORIS RAŠETA

volite čuti. To su često bile dijagnoze terminalne truleži jednoga na smrt bolesna društva ili jedne civilizacije koja je, danas to vidimo, na zalasku. Od vrha do dna, od elite do rulje, od Zagreba do Beograda, nalazila je ono što nas tako metodično i nezaustavljivo gura prema dnu. Sjećam se da su me neki od njenih tekstova pogodili poput munje - djelovali su kao bljesak, eksplozija svjetlosti. Iz njih je isijavala velika energija. Fascinirali su stilom, znanjem i pameću. Takve je dojmove na mene ostavljala lektira nevelike skupine pisaca - nije mi teško nabrojiti njihova imena, to su Spinoza, Zweig, Zinovjev, Kiš, Pekić, Krleža, J. St. Mill, Marx, veliki autori, stilisti, i takav je dojam ostavljala i Dubravka Ugrešić. Nakon njenih tekstova znao sam da mi je mjesto u publici. “Palindromska priča”, izvan svake sumnje genijalan esej o riječima koje se čitaju jednako s obje strane - O, Jugo, o Gujo - oduševio me kao malo što, a onda kasnije i mnogi drugi. Obično ljudi koji pišu tako eruditne tekstove ne barataju dobro pučkim jezikom, ali njoj je i to išlo. Scenarij koji je napisala s Rajkom Grlićem vrvi sjajnim citatima - godinama sam ponavljao rečenicu koju Bogdan Diklić u krevetu izgovara držeći nogu Gorice Popović: “Vidiš, to je jedna lepa noga, mislim, ne noga kao noga, nego kulturološki”. Ili dijalog pokojnog Mladena Raukara s, ne znam više kim - Cintijom Ašperger?: “A je l’ istina da Rade Šerbedžija puno pije?” “Ma svi ti glumci puno piju”. “A je l’ istina da je Rade Šerbedžija Srbin?” “Je, draga moja, ali čist dobar glumac, ne.” Ili monolog Trokrilnog, koji je ušao u narodnu predaju: “Sad ću da te karam, karaću te bez prestanka, tri sata, ma, karaću te dok ti se ne vrati tetka iz Bosanskog Novog”...

Bile su to divne parodije naših nacionalnih mitova. Ako su bile parodije - teško je znati, danas djeluju odveć realistično. Nije nikad nametala priče o svojim knjigama. Znam samo da se jako začudila kad je shvatila da nikad nisam čuo za babu Jagu. “Za književnost treba imati posebnu vrstu tvrdoglavosti i vjere koja uvijek ide s manjkom samopouzdanja. S umjetnicima i piscima možete najlakše manipulirati. Oni se mogu praviti važni, ali pravi umjetnik je užasno ranjiv i nesiguran, jer on proizvodi nešto što je teško vrednovati. To je toliko nesigurna, shizofrena pozicija u kojoj vi ovisite o milosti tog konzumenta, čitatelja ili gledatelja. Ja sam srela nobelovca koji nije bio siguran je li njegova pjesma dobra!”, rekla je jednom. I sama je, koju godinu pred smrt, bila u krugu kandidata za Nobela, to nas je izvijestio New York Times, ali nikad je nisam čuo da se hvali ili pretenciozno govori o svojim djelima - neću reći knjigama, jer knjiga je sve, a djelo je ono što ima težinu i osim fizičke.

Nisam siguran da je njen egzil započeo onda kad se službeno, u biografijama i enciklopedijskim jedinicama, kaže da je započeo. Njena je književna slava, isprva ne lokalnog, nego regionalnog, jugoslavenskog karaktera - a na veliku je scenu iskoračila blistavo, NIN-ovom nagradom, kao prva žena laureat, djelovala izazovno na “usku varoš, uske

ljude”. U dvije godine imala je cijelu žetvu najjačih priznanja - dobila je nagradu Večernjih novosti “Meša Selimović” 1988., pa iste godine “Ksavera Šandora Gjalskog”, spomenutu NIN-ovu nagradu, koja je značila skoro pa besmrtnost - a onda je iduće godine dobila i Nagradu Grada Zagreba. Time je sigurno iritirala kolege, naročito muške. Treba preživjeti u tom zvjerinjaku, sajmu taštine. U trenucima kad je Jugoslavija počela pucati po šavovima, bila je ostracirana: suviše je stršila i suviše malo krila svoje stavove, a bila isuviše nadarena, da bi prošla nekažnjeno. Razlikovala se po stavovima koji su svakoga dana bili u sve oštrijem raskoraku s novim vrijednostima sredine. Uz ljubomoru kolega, hajci na nju pridonijelo je i njeno etnički šareno, svakako nepodobno podrijetlo. Među rijetkima je koji se nisu izmirili s društvom koje joj je to priredilo. “Kultura laži može se čitati i kao analiza srpskog nacionalizma”, rekla je jednom pa dodala: “I svakog drugog nacionalizma. Razlike su zanemarive. Ja, dakle, naprosto stojim na drugoj strani. I u tom smislu nema izglađivanja nesporazuma. To je kao da, na primjer, pitate Židove da li su izgladili nesporazum oko onih logora u vrijeme nacizma. Nacionalizam u cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije bio nesporazum. Bio je to politički izbor. Moj politički izbor bio je na suprotnoj strani”.

“Narod voli gadove. Zato ih i bira za svoje predstavnike. Gadovi su tu da bi se običan birač pri pogledu na njih sam osjećao boljim. Za taj divan osjećaj spreman je da nosi gada na leđima, kao samog vraga u narodnim pričama. Narod ne voli odlikaše, štrebere. S njima se osjeća manji i inferiorniji. Nedavno sam čitala intervju s jednim velikim i poznatim izdavačem koji uskoro odlazi u penziju, i svoju karijeru završava s gorkom spoznajom da većina ljudi zapravo voli loše knjige. I protiv toga se baš ništa ne može. Tako je, valjda, i s političarima. Narod voli i bira one loše. I to je ljepota demokracije. Nitko ne može reći da su se gadovi nametnuli narodu. Ne, narod ih je izabrao. Narod ima pravo da ih zbaci s vlasti. Ali, gle paradoksa, ne zbacuje ih”, pisala je. Dubravka je mrtva. Sad će sve ono što je za njena života ubadalo kao trn biti zaboravljeno, po staroj kulturnoj matrici naše sredine. Nema trna, ostat će samo ruža. Taj su put prošli i Krleža (koji je devedesetih odbacivan i pljuvan - akademik Domljan tvrdio je da će biti zaboravljen) i Smoje, i Ćopić. Djelo će početi govoriti snagom samog jezika, neugodna prtljaga prošlosti bit će zbačena, ostavljena na nekoj od stanica povijesti. Pisala je protiv nacionalizma? Koga briga. Naša je, velika je, i mi smo s njom malo veći. Nakon nekog vremena počet će književna beatifikacija, jednoga dana možda uđe i u nacionalni književni kanon. Šteta je, naravno, što to nije išlo za života, ali da jest, ona bi ostala bez dijela svojih tema. Ona bi bila veselija, mi bismo bili pametniji. Ali nije išlo. Kako bi rekao Krleža nakon karmina za Matoša: “Plač na proljetnoj kiši za jednim perom koje se slomilo, a do kojeg nam nije bilo stalo dok je pisalo živo”. Nastavak na sljedećoj stranici 

DANIJEL DRAGOJEVIĆ (1934. - 2024.)

Zadnjih desetljeća je ustrajno šutio, dizao zid oko sebe, odbijao komunicirati s javnošću. Pisao je pjesme, koje bi onda objavio u jednom jedinom izdanju - nije dopuštao pretiske i nove naklade. Ako danas tražite knjige njegovih pjesama u internet-prodaji, nećete ih naći - uz svaki naslov piše “nema na zalihi” ili “nedostupno”, što je za knjige pjesama čudo neviđeno u Hrvatskoj. Možete ih naći na Njuškalu - ako ste spremni platiti visoku cijenu. “Izmišljotine” se daju naći po 150 eura, “Razdoblje karbona” & “Kasno ljeto” po 240, “Hodanje uz prugu” po 300 eura. Poezija skupa kao zlato - nije li to senzacija u zemlji Hrvata, gdje se ispisuje sve više riječi koje vrijede sve manje, a visoku konjunkturu uživaju uglavnom kuharice i chic-lit!? Sve su te njegove mušice utjecala na snaženje mita o Dragojeviću, premda je sasvim jasno da ih nije forsirao zbog toga, nego zato što je takva bila njegova priroda, bio je čuđenje u svijetu.

Danijel Dragojević bio je pjesnik koji je otmjeno, elegantno, svakodnevni život uspijevao kristalizirati u dragocjeni, duhoviti stih. “Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu pitala me Melita Roko jeste li primijetili kako neki za vrijeme predstave ne gledaju drugo nego mrak oko sebe”, kaže u pjesmi “Tama”, pa nastavlja: “Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća što je sjedila daleko od mene, inače bi doznala da sam jedan od tih.

Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena, kad se svjetla ugase i tišina pokaže dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama, kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?”. Teško je reći je li ikad ijedan pjesnik kod nas bio zasipan takvim laudama. Od živih mu se lirika primakao samo Petar Gudelj. Opisivan je kao “najveći”, “najveći živući”, “briljantan” i “jedinstven”. Nije davao intervjue, zadnjih godina nije se dao čak ni fotografirati. Ali uspomene ljudi koji su s njim radili i družili se više su nego ugodne. “Od svake osobe s kojom surađujem na knjizi uvijek nešto naučim, a ovo je naprosto bio najveći privilegij - biti s njim, jednostavno razgovarati o poeziji s čovjekom koji je 24 sata dnevno uštekan u jezik i književnost”, rekao je pjesnik i urednik Roman Simić, kojega je “i kao pisca i kao čitatelja i kao čovjeka zauvijek obilježilo kratko spajanje na Dragojevićevu mrežu asocijacija, znanja, podataka, knjiga, tekstova i interpretacija”. “Od tog trenutka sve se promijenilo, i taj je susret značajno utjecao na svako moje daljnje susretanje s knjigama, poezijom, prozom. Sa svijetom”, rekao je Simić. “Danijel Dragojević za mene je jedno veliko čudo”, rekao je o njemu Rade Šerbedžija i dodao: “Nikad nije pristajao na kompromise i zakone kojima su se naši životi ograničavali. Dane je bio najelegantniji disident u vrijeme socijalizma, a u ovo, novo vrijeme uglavnom je šutio i pustio pone-

Rekla bih da je poezija Danijela Dragojevića savršena kuća, otkako sam u nju ušla, vraćam se svako malo’ rekla je pjesnikinja Monika Herceg i dodala: ‘To je kuća u kojoj vrijeme prestaje linearno teći, ona je utjeha i pitanje, koliko i odgovor. Dragojević je stalni suputnik...’

kad da njegovi stihovi imenuju tu našu stvarnost i da joj se nadmoćno rugaju. Joj što vam zavidim, uspjeli ste postati stranac u vlastitoj zemlji”. Ova je zadnja rečenica, “uspjeli ste postati stranac u vlastitoj zemlji”, školski primjer suptilne, bernhardovske inteligencije u baratanju riječima - Dragojević se u oblikovanju apsurdnog primicao austrijskim genijima, Bernhardu i Wittgensteinu, dok je u popularnoj kulturi čvrsto zaživjela njegova - apokrifna? - doskočica o Miroslavu Krleži koji je bio “pisac od glave do četrdeset pete”. “Rekla bih da je poezija Danijela Dragojevića savršena kuća, otkako sam u nju ušla, vraćam se svako malo” rekla je pjesnikinja Monika Herceg i dodala: “To je kuća u kojoj vrijeme prestaje linearno teći, ona je utjeha i pitanje, koliko i odgovor. Čitam Dragojevića, neprestano, on je kao stalni suputnik i ta su njegova utočišta, pjesme koje se i dalje pišu, u svima nama, jedinstvena i dragocjena”. Ona Dragojevića doživljava kao pjesnika koji dublje od ikoga vidi svijet, a ipak ga neprestano propituje. “Pritom su sve pjesme Dragojevićeve kao neprestano čuđenje i oduševljenje tim istim svijetom. Uvijek je u toj poeziji prisutno dijete, radoznalo kako djeca samo znaju biti, koje pjesmom traži spoznaju. Savršena kuća, da. Rekla bih da je to za mene poezija Danijela Dragojevića”, kaže Monika Herceg. Danijel Dragojević rodio se 28. siječnja 1934. godine u Veloj Luci na Korčuli. Gimnaziju je završio u Dubrovniku, a povijest umjetnosti u Zagrebu. Poezijom se prvi put javio 1956. u splitskom časopisu Mogućnosti. Dugogodišnji urednik autorskih emisija na III. programu Hrvatskog radija: “Bibliovizor”, “Poezija naglas” i “Dnevnici i pisma”. Dobitnik je Goranove nagrade 2005. za knjigu “Žamor”, nagrade “Vladimir Nazor” 1981., Zmajeve nagrade 1981. za knjigu “Razdoblje karbona”, nagrade “Branko Miljković” za knjigu “Prirodopis” 1974. godine i drugih. Nagrade je, na kraju, u trajnom udaljavanju od buke prestao primati. Godine 2019. odbio je nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo, što bi malo tko učinio...

Za kraj evo njegove pjesme “Mrak”, koja danas zvuči testamentarno.

“U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak, odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo, a na drugim mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače, kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.”