BestBook_012022

BEST BOOK

OSTAVŠTINA VELIKOG

MAESTRA S GVOZDA

Povodom 40. godišnjice smrti Miroslava Krleže, Nemec, Rašeta, Pančić i Bogišić analiziraju njegov status u hrvatskoj kulturi

TOP HRVATSKE KNJIGE OD NEOVISNOSTI DO DANAS

Donosimo detaljnu listu svih koji su u anketi sudjelovali, prvog takvog izbora u suvremenoj Hrvatskoj

ESEJ

POBJEDNIKAFRICAI NEOBJAVLJENI ODLOMCI IZ NJIHOVIH ROMANA

Damir Karakaš, Darko Cvijetić, Jurica Pavičić i Marko Gregur ekskluzivno nam donose svoje još neobjavljene rukopise

ESEJI,INTERVJUI,TEME, KRITIKE,KRATKA PRIČA...

Pišemo o klasicima Stanisława Lema, poeziji Wisławe Szymborske i Bukowskog. Razgovaramo sa Slavenkom Drakulić...

Ja nisam

čovjek, ja sam dinamit!

njegove misli

Piše: MILJENKO

JERGOVIĆ

književnik

Dobre knjige čitamo da bismo živjeli. Živimo da bismo čitali

Prije trideset godina, u siječnju 1992., na kioscima na Jelačić placu mogli ste kupiti sedam hrvatskih dnevnih novina. U svakoj od tih novina postojao je tjedni kulturni prilog na osam do šesnaest stranica. Mimo tog priloga, sve te novine imale su zaposlene književne i umjetničke kritičare, koji bi za tjedna objavljivali kritike aktualnih književnih i umjetničkih dijela. Takvo je bilo stanje nultoga dana, nulte godine hrvatske državne samostalnosti. Trideset godina kasnije BestBook je jedini zaostatak vremena kad su u hrvatskim novinama izlazili kulturni prilozi i kad su se u tim novinama mogle naći kritike i prikazi bilo koje hrvatske knjige, bez obzira na to u kakvim je odnosima novinsko uredništvo s njezinim autorom. BestBook zametak je i klica jedne kulturne autonomije. Nju čine čitatelji i njihovi pisci. Pred sobom, o tridesetoj godišnjici hrvatske samostalnosti, imate specijalno izdanje BestBooka, u kojem smo nastojali predstaviti ono što BestBook danas jest, ali i ono što je danas hrvatska književnost, u doticajima s vlastitom tradicijom, s bliskim jezicima i književnostima, i sa svijetom. Ovo je knjiški magazin za sve koji će tijekom 2022. nekoga upitati: A što to čitaš? U ovom magazinu pisali su, i za BestBook pišu, oni koji to pitanje postavljaju i koji na njega bezbroj puta u godini odgovaraju. Za njih književnost jedna je stvarnost, jedan život, jedan jezik. Tim jezikom se, u onom društvenom životu, koji svi zajedno živimo, i koji svatko za sebe živi, stvarnost tumači i objašnjava. Dobre knjige čitamo da bismo živjeli. Živimo da bismo čitali.

SADRŽAJ

Jedan od najpoznatijih teoretičara znanstvene fantastike ima tri nova hrvatska prijevoda Genij Stanislawa Lema

Novak o tragičnom stanju stvari 46

Svjedoci smo tužnog debakla ljevice. Oni su uvjereni da je srce ljevice politička korektnost!

24

Esej Monike Herceg o pjesničkim počecima

Kad sam prvi put susrela poeziju, nije se dogodilo ništa neočekivano

Eurokaz - festival koji je promijenio scenu 112

Festival čiji su pomaci nekima bili pretenciozni i nerazumljivi nema ni uobičajenu, slavljeničku monografiju

‘Nacije, bogovi, korporacijesve su to kolektivne iluzije’

’Najpoznatiji javni intelektualac 21. stoljeća’, Yuval Noah Harari, pokrenuo je grafički roman prema ‘Sapiensu’

Ovo je jedan od najboljih strip serijala svih vremena. Ne vjerujete? Pa, Lokotar će vam objasniti zašto ‘Arapin budućnosti’ je neizbježan strip 88

Nobelovka Svetlana Aleksijevič o karijeri 118

Strašno mi je zanimljivo kako je narod lako prihvaćao komunističke ideje

Čolović o mentalnom ratnom stanju 102

Situacijajeočajna,alinijeozbiljna. TakojenapitanjeostanjuuArmeniji nekadodgovaraoradioErevan. MoglobiseistorećiizaSrbiju

Ulomakizneobjavljenog romana M. Blažević 156

Lirski natopljen mikrokozmos proze Magdalene Blažević spaja elemente horora, bajke i folklora

1

Splitska umjetnica Tisja Kljaković Braić fenomenalno je ilustrirala naslovnicu magazina Za naslovnicu zahvaljujemo Tisji

182

Kabil o političkoj i kulturnoj menažeriji

Već odavno smo krivo srasli i perverzno se zaglavili u vlastitoj autoviktimizaciji

GLAVNI UREDNIK: MILJENKO JERGOVIĆ, IZVRŠNI UREDNIK: IGOR VIKIĆ, ART DIREKTOR: KRISTIJAN ZINAJA, GRAFIČKA UREDNICA: PETRA PESTIĆ, SURADNICI: KREŠIMIR NEMEC, BORIS RAŠETA, TEOFIL PANČIĆ, VLAHO BOGIŠIĆ, MONIKA HERCEG, IVANA ŠOJAT, JOSIP MLAKIĆ, VANJA KULAŠ, MERITA ARSLANI, DARKO VLAHOVIĆ, ANĐELA VIDOVIĆ, FRANJO NAGULOV, DENIS DERK, IVANA PRKAČIN, ANTUN PAVEŠKOVIĆ, PETRA MIOČIĆ MANDIĆ, DUBRAVKA BOGUTOVAC, KRUNO LOKOTAR, RUŽICA AŠČIĆ, EMIR IMAMOVIĆ PIRKE, ALEN GALOVIĆ, DAVOR LUGARIĆ, GORAN VOJNOVIĆ, EMIRAT ASIPI, GEA VLAHOVIĆ, ASIJA BAKIĆ, RAIF OKIĆ, JAGNA POGAČNIK, NINA OŽEGOVIĆ, SANJA BAKOVIĆ, ŽELIMIR PERIŠ, JASNA RADULOVIĆ, MARTINA VIDAIĆ, ANAMARIA DUKŠI, JELENA M. MUŠČET, GLAVNI UREDNIK EXPRESSA: IGOR ALBORGHETTI, REDAKCIJA: tel. 01/6069-500, fax. 01/6069-660, e-mail: redakcija@24sata.hr, OGLAŠAVANJE: MARCELA RUKAVINA (direktorica) tel. 01/6069-411, fax. 01/6069-600, e-mail: oglasi@24sata.hr, www.24sata.biz, MARKETING: ANTE FRANOTOVIĆ (direktor), e-mail: marketing@24sata.hr, DIREKTORICA TISKANIH MEDIJA: MAJA PECOTIĆ, GLAVNI UREDNIK 24SATA: GORAN GAVRANOVIĆ, FOTO I VIDEO AGENCIJA: PIXELL MEDIA D.O.O, www.pixsell.hr, IZDAVAČ: 24sata d.o.o. OREŠKOVIĆEVA 6H/1, 10 010 ZAGREB, OIB: 78093047651, TISKARE: TISKARA ZAGREB d.o.o. i TISKARA VJESNIK d.o.o., PRETPLATA: Info telefon: 01/24-24-244 UPRAVA 24SATA: ZORAN TURKOVIĆ, GORAN GAVRANOVIĆ

KTURA BOLJA RATURA

ŠTO NAM JE OSTALO OD MAESTRA S GVOZDA?

Krleža za hrvatsku kulturu nikad nije bio ‘samo’ pisac sa svojim vrlinama i manama: on je ispunjavao i golem izvanliterarni prostor. S malo pretjerivanja moglo bi se reći da je to ponekad bio prostor cjelokupne hrvatske kulture

Piše: KREŠIMIR NEMEC

Nastavak na sljedećoj stranici 

Mural Miroslava Krleže na zgradi u istoimenoj ulici u Karlovcu. Mural je napravio likovni umjetnik Leonard Lesić

Prije četrdeset godina, 29. prosinca 1981., umro je u Zagrebu Miroslav Krleža. Bio je to očekivani završetak duge, teške, dvotjedne agonije. Slikar JosipVaništa napravio je nekoliko dojmljivih crteža bolesnoga Krleže na samrti. Pisac se panično bojao da ne doživi sudbinu Ive Andrića ili Josipa Broza Tita: da završi u bolnici i da ga tamo održavaju na životu uz pomoć aparata. No upravo se to dogodilo! Bolnički konzilij izdavao je tih dana medijima priopćenja o zdravstvenom stanju velikoga pisca iz kojih je bilo jasno da se zavjesa polako spušta i da je kraj sve bliži: teška upala pluća, pogoršanje stanja kardiovaskularnog sustava i bubrega, zatajivanje vitalnih funkcija. Javnost je tako već bila pripremljena za smrt “najvećeg jugoslavenskog pisca”, a isto tako i komunistička vlast, obezglavljena i posve dezorijentirana nakon Titove smrti godinu i pol dana ranije (4. 5. 1980.). Dan nakon Krležine smrti Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske i Predsjedništvo CK SKH izdalo je šturo priopćenje u kojem stoji da “smrt Miroslava Krleže naše društvo i naša zajednica proživljuju kao gubitak nenadoknadive ljudske vrijednosti. Savez komunista Jugoslavije gubi istaknutog borca i člana Partije od njezina osnivanja”. Ipak, Savez komunista imao je s tim svojim “istaknutim borcem” i vrlo neugodna iskustva: u tzv. “sukobu na ljevici”, koji se vukao više od dva desetljeća. Nasuprot doktrinarnim komunistima, koji su slijedili pravovjernu staljinističko-ždanovljevsku socrealističku direktivu (M. Đilas, R. Zogović, J. Popović), Krleža je tražio slobodu u umjetnosti i umjetnički angažman koji neće ići na štetu estetike. Partijskim dogmatima zadao je niz bolnih udaraca koji nikad nisu bili do kraja zaboravljeni. Stoga je čak i “umjereni”Vladimir Bakarić u svom nekrologu Krleži posve neprimjereno i deplasirano iz čitava piščeva života istaknuo upravo tu epizodu: “Mi smo imali i s njim jedan nesporazum, jedan prekid suradnje negdje 1939. godine, koji je uzrokovan time što je on podcijenio snagu narodnih masa i težnju, potencijalnu težnju tih masa za osvajanjem slobode. Nije vidio perspektivu, perspektivu pobjede i zbog toga se ponašao malo drugačije nego što smo mi željeli” (Vjesnik, 30. 12. 1981.). Dušan Dragosavac, u tom trenutku generalni sekretar CK SKJ, u svom je nekrologu Krležu prikazao kao nekakva tvrdolinijaša koji je budno bdio nad

čistoćom Partije. Tako je, piše Dragosavac, Krleža tijekom Hrvatskoga proljeća 1971.godine, zabrinut zbog rastućih nacionalističkih i klerikalnih tendencija, tvrdio da se na partijski brod “ukrcala banda koja hoće da ga potopi” i da tu bandu treba “baciti s broda” (Vjesnik, 30. 12. 1981). Ipak, Partija je na sebe preuzela organizaciju Krležina pogreba. U Hrvatskoj je 30. 12. proglašen Danom žalosti (usput: možemo li zamisliti da bi danas zbog smrti nekoga pisca bio proglašen Dan žalosti?!), dok je pokop - zbog novogodišnjega slavlja - pomaknut na 4. siječnja 1982. Taj dan ujutro katafalk s lijesom bio je izložen u palači Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Poslije podne istoga dana odvijao se pogreb po strogom protokolu. Formiran je Odbor za pogreb u kojem je bilo 76 osoba, od toga samo 17 pisaca iz cijele Jugoslavije (osam iz Hrvatske), dok su ostali bili uglavnom “društveno-politički radnici”. Pogreb na Mirogoju bio je sramotan, pravi vojnički, s lafetom i plotunima te s grotesknom funebralnom ceremonijom u režiji partijskog posttitoističkog konzilija. Pucana su tri plotuna iz vojničkih pušaka u čast čovjeka koji se grozio oružja i koji je, na stranicama kultne novelističke zbirke “Hrvatski bog Mars”, napisao možda najpotresnije antiratne stranice u hrvatskoj književnosti. Iza Krležina lijesa nije bilo rodbine: pisac nije imao djece, dok je supruga Bela umrla u travnju 1981. Svjedoci govore da u pogrebnoj koloni nitko nije ni zaplakao. Fotografski eksperimentator i konceptualni umjetnik Željko Jerman izveo je tad poznati “antikomemorativni” performans snimajući pompozni Krležin pogreb fotoaparatom u kojem nije bilo filma. Kasnije je “počastio” pisca riječima koje su bile na samom rubu (građanske) korektnosti. Krleža je po Jermanu bio “čista štetočina”, “udvorica i malograđanin” i “prijatelj najvećeg diktatora na ovim prostorima”. Politički govori nad otvorenim grobom, koje su održali Jakov Blažević i Cvijetin Mijatović, bili su ispod svake civilizacijske razine, a otužan skup spasio je od potpune blamaže tek pjesnik Jure Kaštelan s nekoliko toplih oproštajnih riječi “velikom bratu svih nas koji držimo pero u ruci”. Procjene o broju ljudi koji su nazočili Krležinu pogrebu prilično se razilaze: službeni novinski izvještaji govore o desetak tisuća, no svjedoci - primjerice Predrag Matvejević - tvrde da ih nije bilo više od tri-četiri tisuće. Samo za usporedbu: dan nakon Krleže umro je

Pucana su tri plotuna iz vojničkih pušaka u čast čovjeka koji se grozio oružja i koji je, na stranicama kultne novelističke zbirke ‘Hrvatski bog Mars’, napisao možda najpotresnije antiratne stranice u hrvatskoj književnost

kardinal Franjo Šeper i na njegovu je posljednjem ispraćaju bilo sto tisuća ljudi. Krleža je gotovo tri desetljeća imao poseban, nedodirljiv status ne samo u Hrvatskoj, nego i u čitavoj Jugoslaviji. Bio je zaštićen od bilo kakve ozbiljne kritike neprobojnom mrežom: režimom kojem je pripadao, institucijama, častima, položajima. Bilo se teško, katkad gotovo i nemoguće, oduprijeti njegovu moćnom utjecaju. Afirmacija i idolatrija podrazumijevale su se kao condicio sine qua non “kritičke” prakse. Formiralo se, a postupno i jasno profiliralo, krležijanstvo kao svojevrsni nacionalni kult izrastao na discipliniranju i straho/poštovanju, što je jedinstveni kulturni fenomen, nezabilježen u našoj intelektualnoj povijesti. Stanko Lasić, ponajbolji poznavalac Krležina

djela, s pravom je pisao o nelagodi svakoga poštovatelja ili proučavatelja Krležina stvaralaštva kad se nađe “pred mitom ili kipom oko koga vlada ili šutnja ili tamjan”. Stoga je bilo logično da će piščeva smrt označiti i kraj prinudnoga kritičkoga “lovostaja”: počelo je propitivanje naličja “spomeničkog lica” i obračun s krležijanskim kultom. Budući da se moralo dugo čekati na taj “pravi” trenutak, obračun je bio oštar i brutalan. Ljudi se još nisu ni vratili s Mirogoja, a već je započela demontaža Krležina “lika i djela”. S procesom dekanonizacije “boga s Gvozda” započeo je dotadašnji uvjereni krležijanac, kritičar Igor Mandić. Odmah poslije piščeve smrti on je počeo objavljivati seriju feljtona u beogradskom visokonakladnom tisku (Duga, Zum Reporter). Feljtoni objavljivani tijekom 1982. godine okupljeni su kasnije - 1988. - u knjizi indikativna naslova “Zbogom, dragi Krleža”. Čitana na pozadini četrdesetogodišnje ortodoksne krležofilske tradicije, Mandićeva knjiga invektiva protiv svog duhovnog oca predstavljala je prvorazrednu provokaciju izazvavši u javnosti kulturološki šok i nevjericu. Kritičar je imao potrebu napisati svoju varijantu “Hrvatske književne laži” u kojoj će glavni akter biti upravo Krleža - i kao hrvatski intelektualni simbol i, po Mandiću, u svakom pogledu precijenjeni pisac. Baveći se konačnim “svođenjem računa”, Krležinim “nasljedstvom” i “galopirajućom adoracijom”, ali i piščevom “poratnom lojalnošću” i “manipuliranjem vlastitom ličnošću”, Mandić piše da je operetno krležijanstvo, koje je deformiralo našu kritičku svijest, postalo moda koja se nužno morala otrcati kao i svaka druga moda: “Provesti čitav svoj duhovni i intelektualni život pod pritiskom jedne ličnosti i njena opusa, to se napokon pokazalo kao mora. Sličnoga primjera nema nigdje u kulturnom svijetu, a nama se tek danas otvaraju oči, tek sad odbacujemo pelene koje su nam nasilno navlačili, držeći nas u duhovnome ropstvu”. U svojim pamfletima “Zbogom, dragi Krleža” autor se dotaknuo i neuralgične točke Krležine biografije: prijateljstva s Josipom Brozom Titom i ideološkoga duhovnog ropstva koje je priječilo vidik prema “horizontima zrelog pluralizma”. Mandić spominje piščeva ljetovanja s maršalom na Brijunima, čime je Krleža dezavuirao svoje razorne napade na “predratnu gospodu”, a ističe i “ode” koje je godinama pisao štiteći karizmu i identitet svojeg obožavanog rukovodioca. Kao svojevrsna “točka na i” dolazi moralna optužba Krležinih adoranata: oni koji su, iako obaviješteni, disciplinirano šutjeli (slijedeći primjer svoga idola - “proroka koji je šutio”), po Mandiću su “jednako odgovorni za sva prešućena zla, kao i oni koji su ih počinili”. Udar na Krležu došao je i s lijeve strane dovevši tako do novih raskola.Već nekoliko dana nakon Krležine smrti tiskan je u beogradskoj Književnosti “Dijalektički antibarbarus”, polemički spis objavljen u Pečatu 1939., čije je pretiskivanje Krleža za života izričito zabranio. Politički prijepori koje je taj tekst svojedobno izazvao ponovno su aktualizirani, a u rasprave su se uključili Zorica Stipetić, Milovan Đilas,Vasilije Kalezić iVlado Mađarević. S procesom Krležine demitologizacije započeo je i Stanko Lasić u knjizi “Krleža - kronologija života i rada” (1982.), čiji je izlazak sâm pisac snagom svoga autoriteta pokušao spriječiti. Tek pojavom te knjige narušeno je “bolesno jednoglasje” koje je do tada dominiralo u pisanju o Krleži kao “bogomdanom geniju”. Lasić je kasnije, u voluminoznoj “Krležologiji ili povijesti kritičke misli o Miroslavu Krleži” (1989. - 1993.), skrupulozno opisao sve glavne linije naše krležologije. Podvukavši crtu ispod kritičke recepcije Krležina djela u razdoblju od 1914. do 1990. godine, autor je pokušao postići “optimalnu sintezu svih krajnosti”, ali i osloboditi i sebe i nas stega jednog opterećujućeg mita. Neki su ljudi jedva dočekali priliku da mogu poniziti Krležu. Posebnu pozornost u žutom tisku izazvao je Zvonimir Kulundžić knjigom

“Tajne i kompleksi Miroslava Krleže” (1988.). Težišta su njegova djela neka proturječna mjesta iz Krležine biografije, na prvome mjestu problem paternaliteta, tj. sumnja da je Miroslav Krleža stariji pravi piščev otac. Na temelju pronađenih dokumenata, grafološke analize tekstova i usporedbe nekih fotografija, Kulundžić (pomalo olako) zaključuje da je Krležin biološki otac zagrebački kanonik Ivan Hangi (1847. - 1919.). Takav zaključak, stvoren na temelju metodološke iluzije o izravnom odnosu između piščeva života i djela, Kulundžić uzima zdravo za gotovo i potom ga promatra kao “ključ” za razumijevanje dijelova Krležina opusa, tj. djela u kojima se tematizira traganje za vlastitim identitetom, mržnja između oca i sina te zatrovana obiteljska krv (“Vražji otok”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Gospoda Glembajevi”). U kontekstu skidanja Krležine “kultne aureole” treba spomenuti i radikalni istup Radovana Ivšića, i to baš na manifestaciji “Krležini dani” u Osijeku 2001. godine. U svojem predavanju “Krleža izdaleka” Ivšić je izrekao i onu, danas često citiranu, tezu: “Krleža je najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi”. Poljski slavist/kroatist JanWierzbicki, autor monografije o Krleži, točno je prorekao da je Krleža tako golema pojava da će morati doći do jednog razdoblja u kojem će se hrvatska književnost pokušavati “osloboditi” od Krleže ili ga čak zaboraviti. To se i dogodilo. Početkom devedesetih godina, kad je stvorena hrvatska država, Krležin je status postao neodređen: ideološka desnica i vladajući desni centar iskazivali su prema njemu - kao glavnom predstavniku naše lijeve misli - otvoreni animozitet (pa je tako čak i jedna ministrica prosvjete dala u tjedniku Glorija izjavu kako je Krleža “sve obezvrijedio, od Boga pa nadalje”). No zaboravila ga je i naša intelektualna ljevica, koja mu puno toga duguje. Tako su se barem u negiranju ili zaboravu Krleže post mortem ujedinile hrvatska ljevica i desnica. U dosadašnjoj plodnoj recepciji književnog djela Miroslava Krleže rijetka su bila razdoblja u kojima se o njemu mogao razviti smireni kritički govor, govor lišen ideoloških presija, predrasuda, predumišljaja i stereotipa.

Nastavak na sljedećoj stranici 

MARKO LUKUNIĆ/PIXSELL

Od prvog objavljenog djela, drame “Legenda” (1914.), pa do danas, izazivao je radikalne polarizacije, “za” i “protiv”, često bez pravih argumenata za jedan ili za drugi stav. Štoviše, stječe se dojam da je i sâm Krleža svojim djelom i stavovima privlačio polarizacije i ekstreme, jasno i nedvosmisleno opredjeljenje: ili-ili, gotovo bez ikakvih nijansi. Jer Krleža je bio strastveni polemičar, otvarao je fronte na svim stranama: polemizirao je s hrvatskim klerikalnim i nacionalističkim krugovima, s predstavnicima liberalne inteligencije, ali isto tako i sa svojim ideološkim drugovima na književnoj ljevici. Udarao je, ali je i primao udarce. Stekao je brojne protivnike negirajući ili obezvređujući hrvatsku književnu tradiciju. Ružno je pisao i o piscima od kojih je nesumnjivo puno naučio: Gjalskom,Vojnoviću, Matošu. No istodobno, ili paralelno, stekao je i mnogo poštovatelja i poklonika, čak i fanatičnih sljedbenika, adoranata, hagiografa i oponašatelja. Tako su se tijekom vremena formirala dva tabora, dva jasno profilirana kritička stava: krležofilija i krležofobija, što je u praksi značilo fascinacija i odbijanje, apologetika i kontestacija, panegiričari i pamfletisti, obožavatelji i protivnici. Nije mi poznat ni jedan sličan primjer u drugim nacionalnim književnostima da se ocjene o jednom piscu kreću u tako ekstremnim amplitudama - od adoracije do potpune negacije. Isto tako, potpuno je nezamislivo da bi, primjerice, Nijemci rekli za svoga Thomasa Manna da je “najveća katastrofa” koja im se mogla dogoditi, ili da bi Francuzi svoga Marcela Prousta nazvali “čistom štetočinom” Ali Hrvati vole ponižavati svoje velikane. Kakav je danas Krležin položaj u hrvatskoj kulturi? Moglo bi se reći da je on pomalo shizofren: kontroverze ne prestaju nego, naprotiv, Krleža nastavlja i prekogrobno dijeliti hrvatsku intelektualnu javnost. Kao argument za takvu ocjenu može poslužiti i sljedeći primjer. U listopadu 2003. godine kulturna rubrika jednoga našeg dnevnog lista organizirala je anketu u kojoj je sudjelovalo pedeset pisaca, kritičara i književnih znanstvenika. Svaki od njih trebao je sastaviti dvije književne top ljestvice: na prvoj je trebao izdvojiti pet najboljih, a na drugoj pet najprecjenjenijih hrvatskih pisaca. Indikativno je da se tom prigodom Miroslav Krleža “okitio” dvostrukim odličjem - osvojio je “zlatnu medalju” u utrci za najboljega i srebrnu u kategoriji najprecjenjenijega hrvatskog pisca. Četrdeset godina nakon smrti Miroslav Krleža je, paradoksalno, postao veličina koja opterećuje i izaziva - frojdovski rečeno - nelagodu u hrvatskoj kulturi. Prevelik je za nju i kao da je postao remetilački čimbenik. Možda doista treba proći nekoliko generacija da bi se poništile sve opterećujuće ideološke naslage, obziri i predrasude koje su se u međuvremenu nataložile oko Krležina imena. U društvu i kulturi zbivaju se procesi koji Krležinu djelu nikako ne idu u prilog. Umjetnost/književnost ima općenito nisko mjesto na društvenoj ljestvici vrijednosti, a glas pisca gubi se u zaglušujućoj medijskoj buci. U razdoblju opće relativizacije svjedoci smo tektonskih poremećaja i posvemašnjeg urušavanja samoga književnog kanona, a Krleža je u hrvatskoj književnosti jedan od njegovih stupova.Vrijednosne ljestvice i mjerila pucaju po šavovima: hijerarhija je dokinuta, u bespućima interneta i sveopće komercijalizacije svi glasovi postaju jednako važni ili - točnije rečeno - nevažni. Estetske kategorije koje su nekad bile bitne u tvorbi kanona, kao što su inovativnost, poetička izvrsnost, sublimnost, inventivnost i sl., gurnute su u drugi plan, dok su na cijeni neki drugi parametri: senzaci-

onalnost, spektakularnost, efekt, pomodnost.Vladajuće “društvo spektakla” obilježeno je i srozavanjem obrazovnog sustava, pojednostavljivanjem lektire, redukcijom relevantnih tekstova, a time i slabljenjem estetske rasudne moći. Dostojevski je tobože mladima “pretežak”, “Ana Karenjina” preopsežna, Proustov filigranski rad danas djeluje anakrono. Zatire se polako i vlastita tradicija: što će nam “Judita”, “Smrt Smail-age Čengića”...? Desilo se upravo ono o čemu je pisao Bruno Schulz u “Traktatu o manekenima”: “Otvoreno priznajemo: nećemo nastojati na trajnosti niti na solidnosti izvedbe, naše će tvorbe biti odnekud provizorne, izrađene u jedan mah. Demijurg je uživao u profinjenim, savršenim, složenim materijalima - mi dajemo prvenstvo boflu. Naprosto nas nosi, oduševljava jeftinoća, tričavost, bezvrijednost materijala”. I Krležino djelo izravna je žrtva tih procesa. Njegova erudicija, naglašeni intelektualizam, ali i semantička slojevitost njegovih djela nisu osobiti mamac mladoj publici. Pred golemim Krležinim opusom vlada kolektivna zbunjenost. U vrijeme digitalizacije, interneta, brzine, poetike fragmenta, SMS-a i bloga, u vrijeme procvata literature lakih rješenja - sve je manje onih koji imaju strpljenja čitati njegove teške neobarokne rečenice koje ponekad zapremaju

Potpuno je nezamislivo da bi, primjerice, Nijemci rekli za svoga

Thomasa Manna da je ‘najveća katastrofa’ koja im se mogla dogoditi ili da bi Francuzi svoga Marcela Prousta nazvali ‘čistom štetočinom’. Ali Hrvati vole ponižavati svoje velikane

pola stranice ili eruditske pasaže enciklopedijske širine. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da je njegovo djelo aktualnije nego ikad. Njegova dramska djela opet su na pozornicama i čine okosnicu nacionalnog repertoara. U nekim je djelima gotovo proročki naslutio u kojem će pravcu ići naša zbilja: “Zastave”, “Banket u Blitvi”, “Leda”. Sjetimo se, primjerice, slučaja Agrokor i pada dinastije Todorić. Zadnji prizori u drami “Gospoda Glembajevi” anticipiraju nedavnu (i još nezavršenu) sapunicu oko Agrokora: pad cijene dionica, potraživanja vjerovnika sa svih strana, bankrot, opća pomutnja, telefoni, panika. Sve se začudno poklopilo, samo devedeset godina kasnije! Krleža za hrvatsku kulturu nikad nije bio “samo” pisac sa svojim vrlinama i manama: on je ispunjavao i golem izvanliterarni prostor. S malo pretjerivanja moglo bi se reći da je to ponekad bio prostor cjelokupne hrvatske kulture. Gotovo pola stoljeća bio je ne samo neporecivi književni arbitar, nego i ključni akter u svim važnijim kulturnim, društvenim, ideološkim i političkim događanjima u nas. Krleža je bio i intelektualac s formativnim utjecajem za brojne pojedince, pa i čitave naraštaje. Mnoge je svojim djelom i politički usmjerio: o tome nema zbora. No ti naraštaji polako izumiru. Krležino djelo nalazi se danas, u recepcijskom smislu, na svojevrsnoj prekretnici. Čekaju se nove, objektivne kritičke provjere i čitanja. Nema sumnje da će s vremenom sve izvanliterarne komponente koje su se nataložile oko njegova lika i djela ipak oslabiti. Tko još danas zna za Danteovu opredijeljenost u sukobima između gibelina i gvelfa ili za politička vrludanjaVictora Hugoa, Malrauxa, pa čak i Borgesa? Kontekst političke povijesti bit će za buduće generacije sve manje važan, samo je pitanje koliko će za to trebati proći vremena i hoće li tad uopće više biti zanimanja za Krležu.

‘Što mi vrijedi kad mi je Krleža više puta rekao da ništa nisam naučio iz njegovih knjiga!

I od njega! Očito je imao pravo’

Piše: BORIS RAŠETA

Današnji hrvatski političari mogli bi kolektivno potpisati gornju Krležinu rečenicu, koja je upućena Tuđmanu. Ali oni se i ne bave Krležom. Vidi se to po njihovim rječnicima koji su sivi, dosadni, nemaštoviti - oni su upravo onakvi kakvi su bili rječnici socijalističkih političara. Iz njih je zjapila praznina

Nastavak na sljedećoj stranici 

Franjo Tuđman u društvu Bele i

Miroslava Krleže u slovenskom Tržiču

krajem 1960-ih

Pročitao sam 28 knjiga. Obnovio sam svu lektiru, pročitao ‘Deset krvavih godina’ Miroslava Krleže... Sad bih mogao opet ponovno maturirati, rekao je

Milan Bandić nakon izlaska iz Remetinca. Lektira mu - kako znamo – nije puno pomogla.

Miroslav Krleža - kojega je Zoran Milanović s punim pravom proglasio jednim od četiri najveća Hrvata 20. stoljećabio je u bliskom dodiru s legijom političara, kao i oni s njim. Ali Krležina pamet nije se previše primala na hrvatskom političkom tlu. Pisac je bio suviše trezven, pribran, odveć neraspoložen prema mitovima, da bi njegovi napisi mogli poslužiti kao politički vodič kroz našu galaksiju. Prvi Krležin doživotni, veliki politički suputnik s piscem se upoznao u zagrebačkoj pivnici Kutnjak negdje 1920. godine. Ta je gostiona u Ilici 49, gdje je i danas Dom obrtnika, nekoć bila kultno mjesto okupljanja zagrebačkih ljevičara. Tad anonimni bravar, Josip Broz, Krleži je iskazao divljenje, koje nije prestalo do kraja života.Već tad ga je čitao i činio je to do poslednjeg daha. Ali Miroslav Krleža bio je, u vrijednosnom, ne u religijskom smislu, neka vrst luterana, protestanta, čovjeka koji misli racionalno i svrsishodno pragmatično - što ni jedna naša vlast nije običavala. U nekoliko navrata, krajem sedamdesetih, Čengiću je vrlo žučljivo napomenuo kako bi “napokon trebalo prekinuti s kultom kozaračkog kola” “Ima masa elemenata od kojih je sazdano ovo stanje koje se zove nacionalna svijest među ovim nacijama, i to će dvije hiljade i osamdeset druge izgledati isto tako kao što izgleda

Gupcu”, rekao je Čengić. “Taj spomenik je još radilište, neću to gledati”, rekao je mrzovoljno Krleža. “Sama ideja da se gradi spomenik, prema mojemu mišljenju, ordinarni je promašaj. Bilo bi sto puta pametnije da su i one grdne pare od dvije ili ne znam kolike milijarde što su date za film o Gupcu utrošene za jednu veliku i lijepu bolnicu u Gupčevu kraju, koja bi nosila njegovo ime. I zato mi, molimVas, nemojte spominjati tu Gornju Stubicu...”, objasnio je.

Bolnice, tvornice, škole, sveučilišta, ceste, mostovi, a ne spomenici, filmovi, ili filmovi kao spomenici - protiv tog mentaliteta Krleža je brundao onda, kao što bi - da je živ - brundao i danas, ali borio se protiv njega, “po crti oportuniteta” - ne bi. Tito je bio Krležin prijatelj, ali ne i praktični krležijanac. Politika ima svoje putanje i zakonitosti, literatura, naročito ona humanistička, pa bila i revolucionarna, svoje. Miroslav Krleža bio je nerealizirani Luther, Calvin, Zwingli, među ovim narodima - ali nije imao crkvu preko koje bi njegove ideje zaživjele među narodom. Partija to nije bila. Ona je sebi radila spomenike, svojim vođama ikone - a protestantizam ikone ne trpi.

I s drugim najvećim Hrvatom s Milanovićeve liste Krleža je bio intimus. Bio je to Franjo Tuđman. U Tuđmanovu dnevniku, pisanom olovnih sedamdesetih, pod nadnevkom 17. svibnja 1973. (bio je četvrtak) čitamo zabilješku: “Sinoć od 21 do 23 sata kod Krleže. Razgovor o svemu i svačemu”, a onda i konstataciju - “Ne dva, nego mnoštvo svjetova...” Tuđman time hoće reći da njih dvojica, najblaže rečeno, nisu istomišljenici.

Gdje se Tuđman i Krleža nisu slagali?

Tuđman je Krleži došao u predvečerje zimskog ledenog dana. Pisac je bio vrlo susretljiv, ponudio je generala Courvoisierom i kavom. Imao je Mercedes i šofera, tajnika, bio je - unatoč povremenih nesporazuma s Partijom - miljenik režima

danas, ako se u to ne dira”, rekao je Krleža. “Ponavljam uporno: S kultom kozaračkog kola se to stanje ne može mijenjati! Takve legende mitološkog karaktera nisu dovoljne da prekriju i prevladaju ono drugo što se zove srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski mentalitet i grčko-hrvatsko-latinski raskol i, ako hoćete, respektive, i islamski ili latinsko-grčki.” Što je “kozaračko kolo”? Pod tim pojmom pisac je podrazumijevao širi kompleks vrijednosti. “Kolo” je političko forsiranje “narodnog jedinstva” koje ne uvažava razlike, ali “Kolo” je i solunaštvo, lažna svjedočenja za boračke mirovine, nacionalna samozavaravanja o vlastitoj veličini, mahnito dizanje spomenika u svim oblicima, od kamena do celuloida. Ne možemo suditi o tome hoće li 2082. sve izgledati kao što je izgledalo 1975., ali ove, 2021./2022. godine, sve izgleda baš tako, nepromijenjeno. Odlazeće smo godine dobili pet tisuća “novih” branitelja, a Spomenik domovini, drugi po redu, dočekao je prvi rođendan. Spomenika je sve više, a domovine sve manje, kao i njenih ljudi - demograf Anđelko Akrap kaže da u domovini trenutačno živi 3,8 milijuna duša. U Krležino doba bilo ih je 4,7 milijuna. Razlozi pada su isti kao i onda. Kad ga je jednoga dana Čengić pozvao na izlet, pisac ga je zapitao: “A kamo i što ćemo tamo raditi?”.

“Idemo u Gornju Stubicu, da vidimo spomenik što se radi Matiji

“Nisu nam drugi krivi, nego mi, Hrvati, sami sebi”, piše Tuđman i u tome se očito slaže s Krležom, no na to dodaje: “Ali ocjene tko su ti, posve su nam različite...”.

Iz dijaloga koji je prepričao vide se njihove pozicije.

- Da ste mene čitali kako treba, vi biste još i danas bili na Gornjem gradu i direktor Instituta, i sve drugo što ide s time - rekao mu je Krleža (možemo zamisliti da mu je sugerirao više taktičnosti, “po crti oportuniteta”. Ne jurišati glavom kroz zid).

- Ne, kako god vas čitao, to nisam mogao. Da bih se održao usprkos svoj toj politici, to je bilo nemoguće, jer ja sâm za to nisam imao nikakve pretpostavke koje takvoj politici trebaju! Moja moralno-karakterna i intelektualna svojstva i moje težnje posve su druge - odgovorio mu je Tuđman. Krleža je na to podviknuo:

- Onda se niste trebali baviti politikom!

- I nisam želio! U revoluciju sam otišao zbog ideala, a kasnije sam bježao iz politike u znanost i jedino tu sam želio raditi... Tuđman dalje piše kako Krleža “...dobiva prijeteća pisma: najviše iz Zagreba. Prijete mu kao izdajici hrvatstva (čak i smrću) zato što u ovim vremenima tiska svoje stvari uVjesniku i po drugim novinama. Razgovarat će ponovno o mom slučaju. Rekoh mu što misli sud...”.

Godinu dana kasnije opet se sureću. Bio je ponedjeljak, 18. veljače 1974., a Tuđman je Krleži došao u predvečerje zimskog ledenog dana. Pisac je bio vrlo susretljiv, ponudio je generala Courvoisierom i kavom. Imao je Mercedes i šofera, tajnika, bio je - unatoč povremenih nesporazuma s Partijom - miljenik režima.Veteran lenjinizma, nesuđeni srpski (jugoslavenski) dobrovoljac, čovjek koji je u šumu skrenuo tisuće intelektualaca - kao Aristotelov bog, “nepokretni pokretač” - postao je realpolitičar.

Nakon rata samo je jednom, obazrivo, prešao crtu - potpisao je Deklaraciju o jeziku - pa je, kompromisno, napustio Centralni komitet. Takvu je taktiku sigurno preporučivao i Tuđmanu. Strahovao je od postitovske budućnosti i povratka u šovinizam, odnosno “kampanilizam” - ograničavanje na vidik koji se pruža sa seoskog zvonika. U dvosatnom razgovoru Krleža je rekao Tuđmanu kako strahuje od budućosti. “Ne znate kako je lijepo! Med i mlijeko teče! Ne možete ni zamisliti kako može biti. Imam crne slutnje!”, rekao je (a njegove su se slutnje u cijelosti pokazale točnima, dijelom i zahvaljujući Tuđmanu). Sustav u kojemu je živio, kao i državu, podržavao je do kraja života iako je bolje od svih uočavao njegove slabe strane i njegove traumatične točke. Neki lingvist tih je dana - saznajemo iz Tuđmanova dnevnika - rekao kako JBT (Tito) nije ništa učinio za Hrvate. Krleža je bio zgrožen tom ocjenom. Krleža se pita “od čega, kakvih je komponenata satkan taj hrvatski inteligent?! Hrvatska politika i ne može biti drugačija. Za nj (Krležu) je Tito također produkt hrvatske politike. Vodi pragmatističku politiku jer inače ne može. Svi narodi od Baltika do Jadrana u istom su položaju. A što se zatvora tičeuvijek ih je bilo. I ljudi umiru u njima”. “Znam tu njegovu partituru napamet”, piše Tuđman. “Zaokružen ‘filozofski’ pogled - krležijanski. Nešto je i sâm, ako ne i dosta o tome pisao; a kuda - tome je također nešto kumovao, a prosudbu valja tek dati. Političar je samo onaj tko taj posao uspješno obavlja, tj. tko se održava na vlasti bez obzira na sve”, zaključuje general. Četiri godine potom, između njega i Miroslava Krleže nema kontakta, a onda dolazi novogodišnja čestitka. Naslovljena je na “poštovanu gospođu Ančicu Tuđman”. Čestitika je napisana bekonačno šarmantno, rekli bismo - ljupko.

pozdravljaju s najboljem željom za 1978. / Krleževi.”

“Napisao je to vlastitom rukom Miroslav Krleža! Zbog davnašnjih simpatija i ove čestitke okrstismo tu čestitku ljubavnim pismom Ankici. A riječ je, zapravo, o načinu održavanja veze i odnosa s proskribiranim generalom i povjesničarom, ‘glavnim ideologom hrvatskog nacionalističkog pokreta’, tj. sa svojim bivšim prijateljem, dijelom i sa svojim duhovnim sinom, koji je, međutim, bio dosljedniji u konsekvencijama svoje spoznaje, u rušenju starih i stvaranju novih mostova...

Ako se ne varam, nije nam pismeno čestitao od 1967. - poslije mog istjerivanja iz Instituta i iz SKH. Od tada su nam i odnosi bili formalni, mogao bih reći hladni nakon dugogodišnjeg prijateljstva, da bi me onda 1972. spasio desetogodišnje robije...

Što ga je sad pobudilo na to, a nije to učinio, jamačno u novogodišnjoj vrevi, već promišljeno, očito?!

Vjerojatno više razloga ne toliko osobne, koliko povijesno-kulturne naravi!

Iz istih, dotično sličnih razloga valja prihvatiti igru vraćanja prijateljstva. Zaključismo da je čestitka takva da obvezuje da mu se javimo, i to jasno Ankica, pa je nazvala telefonom.

Njihova domaćica reče da je gospodin u krevetu pa je Ankica razgovarala s Belom. Bio je to dug i srdačan razgovor; zanimala se za sve članove obitelji, a za Krležu reče da se kreće samo s dva štapa (koljena), da je prekasno počeo s terapijom, ali da mu je ipak bolje, da bi trebao ići u Igalo, ali da im se ne ide... Ponedjeljak, 11. svibnja 1981. Krleža; u teškom je stanju. Navodno treba biti prebačen u bolnicu. Zna se da govori: Tuđman jest tvrdoglavi Zagorec, ali to što rade s njim je čisti besmisao, jer on se zauzima za povijesne istine, pa ako se njemu sudi, koga onda ne bi treblo suditi... Potvrđuje se njegov pozitivan odnos prema mojem pismu. Onako kako sam i očekivao.”

Prvi Krležin veliki politički suputnik s piscem se upoznao u zagrebačkoj pivnici Kutnjak negdje 1920. Ta je gostiona u Ilici 49, gdje je i danas Dom obrtnika. Tad anonimni bravar, Josip Broz, Krleži je iskazao divljenje, koje nije prestalo do kraja života

U utorak, 24. kolovoza 1982. Tuđman piše: “SlikarVaništa piše sjećanja o razgovorima s Krležom. Potvrđuje da je rekao o mom suđenju da je to suđenje hrvatskom narodu. (Svijet, 1264, 23. 8. 1982.)

“Sve Tuđmane, Tuđmanke i Tuđmanove sa šarmantnom generalicom na čelu, znači sve sinove i snahe i unučad i zetove, u jednu riječ, sve članove obitelji Franje Tuđmana srdačno

Koliko je rat protiv Hrvatske bio usmjeren upravo na bitne odrednice hrvatstva, a to znači i na njegov kulturni identitet, toliko se i taj kulturni identitet pokazao nadmoćnim i sastavnim dijelom samoodređenja. Pa i pobjede. Nastavak na sljedećoj stranici 

Tito i Krleža igraju šah

Krleža mi je tad rekao: ‘Tuđman, dok se vi niste vratili u Zagreb, nisu se sastala tri Hrvata koja bi razgovarala o hrvatskim problemima’.

Krleža je bio složena ličnost. Bio je u intelektualnom smislu revolucionaran duh, ali u praksi pomalo legitimist. Znao je da kad se ostvare svi ideali revolucije, da bivaju suprotni od onoga što se mislilo. I nije vjerovao u mogućnost izbavljenja hrvatstva. Ja sam, međutim, davno došao do spoznaje da se u starčevićanskom smislu treba vratiti hrvatstvu. Krleža je na svoj način zapravo do posljednjeg momenta ostao zdvojan… Bio je najradikalniji Hrvat, ali s druge strane isto je tako mislio da se jednom pametnom politikom iz, kako je govorio, te melase, južnoslavenske melase, može stvoriti jedna velika nacija. Nije shvatio tu civilizacijsku razliku. Nije shvatio zato što je uz sebe uvijek imao ponekog Srbina koji je bio Europejac. Na kraju, činjenica je da je prihvatio stvaranje Jugoslavenske enciklopedije, bio je to također pokušaj objedinjavanja. Ja sam, međutim, došao do spoznaje da je to uzaludan posao. On je izbačen iz CK, ali je ostao osobni prijatelj Tita i direktor Leksikografskog zavoda, a ja nisam mogao ostati ne samo u Institutu, nego ni na Sveučilištu. Tog trenutka to se naše prijateljstvo ohladilo. Kad su me 1972. godine uhitili, nisam mu se obraćao i jednoga se dana sam pojavio kod moje supruge, pitao što sam, tražio optužnicu, zvao odvjetnika i konačno otišao kod Tita, obrazložio mu stvar, a Tito mu je rekao: ‘Tuđmanu ne pakovati’... Tuđman i Krleža bili su na jednom kolosijeku, gdje se dvije šine nikad ne susreću. Mislili su često slično, katkad i podudarno; u neke je bitke – npr. oko broja mrtvih u JasenovcuTuđman išao uz Krležinu potporu, ako već ne i na njegov nagovor, ali Krleža je nakon rata djelovao “po crti oportuniteta”, bio je legitimist, konfederalist, Jugoslaven i Hrvat, ili bolje, Hrvat i Jugoslaven... Pred kraj života Krleža je, u razgovoru s Enesom Čengićem, žučljivo napomenuo kako je Tuđman bio opsjednut time da je “sporazum između Cvetkovića i Mačeka 1939. bio pozitivan za hrvatski narod”. “Savjetovao sam mu da se umjesto time bavi historijatom hrvatskog NOB-a i otporom koji je hrvatski narod pružio okupatoru i Paveliću, ali on to nije uvažio”, rekao je pisac svom biografu. Odnos prema BiH kasnije će se pokazati ključnom razdjelnicom Tuđmana i kompletne opozicije. Krleža je, očito, znao kuda smjera Tuđmanova politika. Tuđman se kao predsjednik često oslanjao na Krležu, koristio katkad njegov rječnik (“ki bi da bi” je pisac posudio od naroda - ki bi pak da bi, dva su osla (ovna) u grabi), ali je, kao i Tito, bio podalje od njegova svjetonazora. Politički pragmatizam, lijevi ili desni, ne ide uz krležijanstvo iako je Krleža išao uz političke pragmatike.VelimirVisković jednom je, ratnih godina, napisao kako bi Krleža, da je živ, bio mudri Tuđmanov savjetnik, što se ne čini sasvim nemogućim – iako je Boris Buden zaključio kako je Tuđman bio sam svoj savjetnik i sam svoj intelektualac, što se ne čini ništa manje plauzibilnim. “Što mi vrijedi kad mi je Krleža više puta rekao da ništa nisam naučio iz njegovih knjiga! I od njega!”, napisat će Tuđman pa dodati: “U šali, ali očito imao je pravo”. Današnji hrvatski političari mogli bi kolektivno potpisati gornju Krležinu rečenicu. Ali oni se i ne bave Krležom.Vidi se to po njihovim rječnicima koji su sivi, dosadni, nemaštoviti - oni su upravo onakvi kakvi su bili rječnici socijalističkih političara. Iz njih je zjapila praznina i sve dok se nije pojavio Ante Marković, bili su ubitačno šablonski. Todo Kurtović, Sinan Hasani, Dušan

Dragosavac, čak iVladimir Bakarić, krili su se u rječniku sastavljenu od sivila. Marković je prvi, promovirajući konvertibilni dinar, u jugoslavenskoj skupštini rekao - sijajući od zadovoljstva i samopouzdanja - “ja vam nudim znoj i suze; krv neka vam nude drugi” - oslonio se na Churchilla i uveo u politički jezik normalnost, jezgrovitost, plastičnost, metaforiku. Nažalost, plebiscitarno je odbačen i u Beogradu i u Zagrebu. Postkrležijancima više nije bilo stalo do dijalektike, balansiranja, “federiranja federacije”, nagodbi, oportuniteta - išlo se na sve ili ništa. Tuđman je kao predsjednik zadržao ponešto krležijanskih crta, u formi, ne u sadržaju, sačuvao je poštovanje za Tita, ali njegov je predsjednik Sabora, Žarko Domljan, meritorno ocijenio kako će Krleža za jedno desetljeće biti zaboravljen... A danas je zaboravljen on, Domljan, dok Krleža igra na sve strane - iako se manje čita. Ovo je vrijeme slike, inscenacije, performansa pa debele knjige više nisu u modi. Zoran Milanović, štovatelj Krleže, do neke je mjere piščevo naslijeđe ugradio u svoj opus. Milanović je jedini hrvatski političar koji drži do rječnika, njegove su metafore bujne - katkad prebujne - a njegova retorika nije retorika aparatčika. Milanović čita, transponira, ugrađuje svoje lektire u svoj rječnik - u kojemu jednoga dana slušamo o Harariju, drugoga dana o Milanu Stojadinoviću, trećega o Johnsonovu Churchillu. “Milanović je naprosto rječitiji od njih. Obrazovaniji je, bolje govori od svih njih. Kad kaže da Plenković ‘riga vatru kao plameni jazavac’, on uspijeva nešto što baš i ne uspijevaju drugi hrvatski političari. Aktivno se služi hr-

I ovo danas izgleda kao zlatno doba nad sutrašnjicom u koju nas vode takvi sivi likovi koji nisu pročitali mnoge knjige, nego samo jednu

vatskim jezikom, vlada stilskim figurama, stvara žive govorničke slike, osvaja njima publiku i uništava svoje protivnike. Prvi put u posljednjih trideset godina govor i govorništvo imaju neku ulogu u hrvatskoj politici. Od nastupnog govora, u kojem je uspijevao odigrati hrvatskog Obamu (‘Ovo je zemlja za sve nas’), preko plamenog jazavca, do konstatacije, savršeno ispravne, humane i nadasve patriotske, da bi kupovao cjepiva i od čečenske mafije, Zoran Milanović ne samo da je nadgovorio svoje retorički i govornički nejake oponente, nego je nadgovorio i ukupnu njihovu vrlo respektabilnu poslugu”, napisat će Miljenko Jergović. “Zašto mi se to sviđa”, pita se Jergović i odgovara: “Zato što u ovoj stvari pobjeđuju načitanost, dubinsko obrazovanje, znatiželja. Dok ih Milanović efektno nadlajava, u Plenkovićevoj ili Jandrokovićevoj zblanutosti, u njihovoj plitkoj zlobi, u njihovim očima - rekao bi Karakaš - vide se sve one knjige koje u životu nisu pročitali”. Još da nađe mjeru - po crti oportuniteta - između “čovjeka bez treće rečenice” iz mladosti i “čovjeka s rečenicom viška” iz zrele dobi, sreći i veselju ne bi bilo kraja ni konca. A državnika koji bi Krležine racionalističke metode ugradio u državnu politiku, ionako nikad nećemo vidjeti.

“Ne znate kako je lijepo! Med i mlijeko teče! Ne možete ni zamisliti kako može biti. Imam crne slutnje”, rekao bi pisac prije četrdeset godina. I ovo danas izgleda kao zlatno doba nad sutrašnjicom u koju nas vode takvi sivi likovi koji nisu pročitali mnoge knjige, nego samo jednu.

Nastavak na stranici 16

KRLEŽA NIKADA NEĆE BITI PISAC U MODI,

ni za političku upotrebu nije se pokazao baš jako pogodnim. Ni ljevica ne zna što bi s njim. Krleža ne ide dobro ni uz politički korektne hipstere kao što moćno i teško crveno vino ne ide uz instagramski zbigecane samoborske kremšnitice,itunemapomoći...

Piše: TEOFIL PANČIĆ

Tako je nezamislivo davno bio taj dvadeset i deveti prosinac godine 1981. kada je umro

Miroslav Krleža; ili ne, možda je bolje ovako: kao da je jučer bio taj dan, 29. prosinac godine tisuću devetsto osamdeset i prve, kada je umro

Miroslav Krleža. Umro je u Zagrebu, a možda je umro i Zagrebu, teško je to sada reći, a ni tada nije bilo ništa lakše. Meni je, recimo, umro tek navečer, a do tada sam mislio da je umro nekome drugom. Krleža je, dakle, gledano odavdje, iz ove vrtače XXI. stoljeća, umro tek jučer i još zapravo ne znamo što bismo s njim (kao oni veseljaci s Harryjem, kod Hitchocka), ali se toga dana kada je umro mnogima činilo da je umro već odavno, i bit će da su se iznenadili da je sve do toga dana bio živ, tamo na Gvozdu, gdje ljudska noga kročila nije. Čak ni ona noga - ili: osobito ona – koja bi okrznula Gvozd na usponu ka Jabuci.

Jer taj je Zagreb iz 1981. živio vrhunac novovalne euforije, prašili su Haustor, Azra i Film, čitao se Davor Slamnig (oca će njegovog okriti tek oni koji uistinu postanu i ostanu čitatelji), i zapravo je tom Zagrebu i jedno Bijelo dugme bilo težak anakronizam, a nekmoli taj gromovnik sa Gvozda, za kojeg se vjerovalo da je elektricitet svih svojih gromova istrošio puno prije nego smo se mi i rodili. Ili je taj “Zagreb” koji spominjem zapravo bio samo jedan neveliki mjehur između Zvečke i Kaveza, SC-a i SKUC-a, Kulušića i Lapa, Poleta i SL-a? Jedna zgodna, udobna izvanpovijesna kutijica, koju će prvom prigodom razbiti ručerde novih, budućih, a tako starih i tako već viđenih aktera povijesti kao loše beskonačnosti? Na kojoj će nas krivini, hop, presresti mrgodni maestro s Gvozda, onih posljednjih prosinačkih dana po mnogo čemu prevratne (a da mi tada o tome baš ništa nismo znali) 1981. godine sahranjen onako državno i ceremonijalno, kako se već u nas sahranjuju oni za koje se procijeni da su već dovoljno dugo mrtvi, i da bi u tom svom svojstvu mogli biti od neke koristi. Odakle taj, tako možda tragično a možda tek smiješno pogrešan dojam nekih suvremenika njegove smrti da je togadanaumrlo tek tijelo čovjeka čije je djelo, čija je misao, čije su naposljetku ideje i haj’mo reći ideologija, tek muzealna vrijednost? O našoj tadašnjoj sadašnjosti Krleža kao da nije imao što reći, a nije ni pokušavao, a ono o čemu je umio i znao govoriti nama je izgledalo kao nepovratno mrtva povijest puna neuskrsljivih leševa, od feudalizma i kapitalizma (pa i staljinizma, uostalom), do crno-žute i karađorđevske monarhije, endehazije i uopće sve te bagaže iz kostimiranih teve serija koje ionako nismo gledali, jer u to je vrijeme u Kinoteci igrao neki važan Chabrol ili Antonioni.

stupovi društva? Novac kao mjera svega? Gospoda ugledni intelektualci, fiškali, liječnici i pjesnici, kao pokorne sluge tog novca, na kojem još ima tragova krvi? Veleštovani i skrušeno pobožni pater familiasi našeg gornjeg svijeta kao ordinarne barabe i svinje loše prikrivene provincijskom imitacijom otmjenih manira i prostačkom travestijom luksuza?

To su bili glavni stanovnici Krležinog svijeta, kao i poneki neurastenični slobodni radikal koji ih se gadio i koji im se nastojao suprotstavljati, uglavnom ne znajući kako i nemajući čime. Dobro, nije da je u našoj aktualnoj stvarnosti nedostajalo takvih njuški, ali u sasvim drukčijoj ambalaži, i sa bar donekle drugačijim manifestacijama svoje svinjske naravi, a i kanibalske prirode samoga poretka. A Krleža je, kvragu, figurirao kao jedan od ideatora i kreatora, mada ne i praktičnih provoditelja tog poretka, pa kako ćeš se onda baš njemu obratiti za savjet kako s tim poretkom izaći nakraj?

Zato je, povrh svega, Miroslav Krleža tog 29. prosinca 1981. umro daleko nakon svoga života, da bi se već od dana njegove službene smrti ta razlika smanjivala i smanjivala sve dok se posve ne poništi, a onda je Krleža bogme i oživio, ne tamo na Gvozdu – gdje možda nikada i nije bio baš pretjerano živ – koliko na scenama naših kazališta i između korica svojih romana, pripovijedaka i eseja, odakle nam je govorio sve ono što nisu smjeli, mogli ili znali naši suvremenici, a koje smo najednom počeli prepoznavati u svim tim Domaćinskim, Silberbrantima i ostalim pompoznim huljama novoga doba.

Varalice i ubojice pravile su nove države ili obnavljale stare; varalice i ubojice postale su vlasnicima prvo svega u čemu radimo, potom svega u čemu živimo, napokon i svega što pijemo, jedemo i udišemo. Osim što ove aktualne, u nekom tužno-ironičnom smislu riječi postpovijesne varalice i ubojice nisu vodile dugačke dispute na agrameriziranom hohdojču punom latinskih citata, nego su se mumlajući bavile masnim paprčnjacima. Njihov je Krleža Ante Tomić, što o Tomiću ne govori baš ništa loše, nego samo pokazuje kako se glembajevština u međuvremenu, hm, demokratizirala, to jest, emancipirala od vlastite nekadašnje težnje da odmakne bespovratno dalje od inicijalne, otvoreno raz-

Krleža je, dakle, gledano odavdje, iz ove vrtače XXI. stoljeća, umro tek jučer i još zapravo ne znamo što bismo s njim (kao oni veseljaci s Harryjem, kod Hitchocka)

bojničke faze, sve dok se na ovu, zatomljenu i zaključanu iza sedam brava dogovorne i lukrativne šutnje, posve ne zaboravi. Sada se, naprotiv, s ponosom ističe da se od razbojništva krenulo, ali pošto je razbojništvo bilo domoljubne naravi, da je to onda posve u redu. A i da je nadoknada za to, u novcima, vilama, trofejnim snašama i drugim pokretnim i nepokretnim dobrima posve zaslužena.

Velikaši koji gaze starice na ulici? Ubojice i varalice kao

Nastavak na sljedećoj stranici 

Da li bi to Krležu neugodno iznenadilo? Teško je u to povjerovati. Vjerojatno bi, kao stari dijalektičar, samo rekao da su u pogrešnom vlaku sve postaje nužno pogrešne.

I što je onda, napokon, s Krležom danas? Čita li ga se, shvaća li ga se, na kraju krajeva? Da, i to točno onoliko koliko imamo kapaciteta za to. Krleža nikada neće biti pisac u modi, jer nije od toga štofa ni njegova književnost niti su njegove ideje o životu i svijetu dovoljno podložne instantnim prepakiranjima za brzu i laku potrošnju.

A ni za političku upotrebu nije se Krleža, onaj što ga je ukopalo pred ludi i nezaboravni doček 1982. godine u zemlji zbratimljenih samoupravljača, pokazao baš jako pogodnim. Najprije su ga se “umjereni domoljubi” dočepali nadajući se tko zna čemu, ali njihova je malograđanska po-etika posve suprotna svemu što je Krleža bio, što je značio i (o)zračio. I zato su svi pokušaji da se najvećega hrvatskog pisca nasilu pohrvati ostali jalovi. Jer on je bio Hrvat samo onako, onoliko i ondje kako, koliko i gdje je to bilo ljudski pristojno. A isto je toliko i tako i tada bio i Jugoslavenom, ili bilo čime drugim iznadosobnim. U Srbiji su, recimo, novi književni nacionalisti stavili Crnjanskoga (donekle i kao idealtipskog anti-Krležu) na svoju

zastavu, što se površno gledano možda čini logičnim, mada je zapravo groteskno, jer nije on bio ni upola toliki nacionalist koliko su oni beznadežni pisci. Nešto mi govori da bi ih prgavi Banaćanin kočijaški ispsovao i potjerao štapom po leđima. No, izgleda da ni ljevica ne zna što bi s Krležom; nikada, uostalom, nije niti znala, još od davnoga idejnog rata s “tri ovna” pa do danas. Ni tu se nije puno toga promijenilo. Krleža ne ide dobro ni uz politički korektne hipstere kao što moćno i teško crveno vino ne ide uz instagramski zbigecane samoborske kremšnitice, i tu nema pomoći. I tako, eto, zatvaramo jedan četverodesetljetni krug. Za mene je ta povijest započela u večer nakon njegove smrti, kada sam, kao nadobudni šesnaestogodišnjak, zapravo slučajno – ako je išta slučajno – odgledao TV adaptaciju “Na rubu pameti”, i... raspametio se. I tada sam shvatio da je Krleža i živio i umro meni, a ne nekome drugome, dalekom i stranom. I što sam još shvatio? Da “i mjesečina može biti pogled na svijet”, ali da se taj pogled ponajčešće plaća samoćom, uz bubotke sa svih strana. Ali i da tko jednom dobro odmjeri tu mjesečinu, više nikada neće poželjeti imati ništa drugo.

KRLEŽINE OPORUKE

Nerijetko sam se i sam za proteklih tridesetak godina, otkad sam stručno, a onda i osobno uronjen u njegov svijet, posebno nakon što sam se poput doktora Đorđevića nad samim Krležom među prvima zatekao nad kutijama njegove pisane ostavštine, dobrim dijelom pohranjene u nacionalnoj knjižnici, pitao jesam li štogod propustio time što ga nisam sreo, a to se, da mi je tad bilo važnom vjerojatno moglo dogoditi

Kad je u blagdansko, božićno vrijeme prije četrdeset godina u bolnici milosrdnih sestara, koja se u čast liječnika i partizana Mladena Stojanovića tad zvala njegovim imenom, u zagrebačkojVinogradskoj ulici umro Miroslav Krleža, malo se toga promijenilo u zanimanju javnosti za život, a onda i smrt tog znamenitog pisca, ali i društvene figure koja se za života, kroz predodžbu zajednice, usjekla u iskustvo gotovo svakog pojedinca, zašla u razgovore oko bučnih stolova, ali i tihih, konspirativnih provjera takozvanog stanja stvari. Dapače, nakon fame o tome tko je Krleža doista bio, odakle dolazi i je li zbilja mislio to što govori, uslijedile su fabule o samrtnom odru i tko se sve ondje zatekao, oporuci i ostavštini, sprovodu uz vojničke počasti, a ne lirski stručak vrijesa za pjesnika, o tome zašto se oficijelno žalovalo tek u Hrvatskoj, a ne i u drugim republikama, iako je i za kulturnu emancipaciju nekih od njih, ako ne i za svaku ponaosob, uključujući pokrajine, učinio kao malo tko iz njihovih matičnih sredina i institucija. Krležinim odlaskomVinogradska bolnica utvrdila je svoj simbolički status posljednje adrese zanimljivih i važnih književnih sudbina - odande su, prije Krleže, na Mirogoj prešli Matoš i Tin Ujević, a nakon njega ispod čempresa u sjeni komiškoga Svetoga Mikule otišao i Ranko Marinković, nad čijom se smrću, kao pokazat će se netočnom viješću, Krleža na ulici rasplakao, u doba kad se meštar Melkiora Tresića suočio oči u oko s Kiklopom talijanskog fašizma. Dok se dakle Krleža spremao na drugu obalu, uz njegovu se samrtnu postelju zatekao i tad tridesetogodišnji liječnikVeljko Đorđević. U to su doba specijalizanti psihijatrije dijelili vještine s neurolozima pa kako je mladi doktor po sudu mentora imao sigurne, reklo bi se zlatne ruke, konzilij je poslao upravo njega neka punktira Krležinu kralježnicu. Iz tog se neobičnog i neočekivanog susreta, zahvaljujući Đorđevićevu odličnom zapisu, koji iz suprotnog kuta slijedi trag Krležinih medicinskih marginalija, čita jedinstven egzistencijalni sažetak, pa i o tome da s važnim ljudima koji su zašli u naše živote, a da ih nismo sreli, nije drukčije od bližnjih za koje nam se čini da s njima provodimo blagdane, pri čemu onda nije neumjesno ni to da nas ne zanimaju samo njihovi junaci, u tekstu ili odljevu, nego i oni sami.

Piše: VLAHO BOGIŠIĆ

Nastavak na stranici 20

Obiteljski album Miroslava i Bele Krleže

DAVOR PUKLAVEC/PIXSELL

Gregor von Rezzori

Roman u pet priča

Gregor von Rezzori

Krleža je, čini se, Đorđevića uspio uvjeriti kako se doista može umrijeti od tuge, štoviše da tuga može izazvati bolne senzacije, takvu fizičku bol kojoj nema lijeka. Iste je godine, naime, u proljeće, za uskršnjih blagdana umrla Krležina supruga Bela. Krleža joj je tjeskobu posljednjih bolničkih dana pokušavao razblažiti svakodnevnim pismima koja su, pored reminiscencija i očekivanja da se vrati, sadržavala i elemente svakodnevice, poput čestitara i pisanica, života koji se drži običnih orijentira, a ne tek viših ciljeva. Belinom smrću ta se ravnoteža u njegovu životnom, kičmenom stupu, smatrao je, fatalno poremetila, pa svom sugovorniku mirno, ali odlučno povjerava kako ne vidi smisla u

Čim je Hitler doista došao u Zagreb, zatvoren je Belin otac. Nije doduše bio Židov, ali jest Srbin i jest u bliskom rodu s poduzetnikom kojega je novi poredak odmah ritualno smaknuo u Gospiću

dodatnim potvrdama tog stanja, a što bi ih drugom vrstom punktiranja mogli dobiti. Na što pritom misli zapisao je znatno ranije, u lipnju 1965., u jednoj od svojih “oporuka”, što su premda “razbacane u raznim varijantama i pisane u raznim prilikama” opstale kao čvrsta podloga stanja na koje se referira: “Opraštajući se, osjećam kako nikad nisam dovoljno jasno izgovorio kako mi je Bela bila od prvoga dana dobar i odani drug i prijatelj. (Ne samo na drugarstvo u soc. Žargonu, nego na sve ono što se zbivalo od jeseni 1917. do danas, još od prvog rata pa sve do ovog ludila prije 25 godina.) Izdržati sve ono nije bilo ni lako ni jednostavno, a bilo je i takvih situacija kad osim Nje nisam imao nikoga. Hvala”. Krleža je povremeno svojim memoarskim bilješkama, ponekad i sugovornicima koji bi to pribilježili, povjeravao osjećaj da je po vlastitom sudu odveć često, a da bi se to moglo uzeti kao “normalno” ostajao “sam”, da osim Bele uza sebe nije vidio “nikoga”. Premda bi se takav njegov dojam moglo potvrditi prema nizu kritičnih situacija, javnih prijepora u kojima se uvijek iznova zaticao otkad mu je prva dramska premijera zabranjena dok se publika spremala u kazalište, pa do zagovaranja prava na narodno ime jezika kojim govori pedeset godina kasnije, Krleža je čitava života, gdje god se zatekao, bio u živim krugovima: bila je povlastica sjesti za njegov kavanski stol, čuvao mu se stolac i kad se znalo da neće stići, njihov je dom na više zagrebačkih adresa s pravom doživljavan kao društveni salon, još od djetinjstva je slavio imendane i godove, a sprovode je doista izbjegavao. Vjerojatno mu se stoga i dogodilo da je na ispraćaj Mate Ujevića, s kojim je projektirao velike enciklopedije, zakasnio, pa se zbog nelagode po povratku u ured pola u šali, pola u zbilji obrušio na tajnicu. Njegov će lirski subjekt, dok ga još nisu obuzimale oporučne misli, posredovati kako više i opuštenije razgovara s “mrtvima nego sa živima”, ali to nikako ne znači da je svoju “samoću” prakticirao daleko od ljudi. Naprotiv, teško je zamisliti, a kamoli pronaći takav korespondencijski i razgovorni raspon: privlačnost sa suvremenicima bila je uzajamna, druga je stvar jesu li, koliko i kad simpatije i naklonost bili uzvraćani, suzdržani ili zagušeni šumovima neurotičnog društvenog propuha. Nerijetko sam se i sam za proteklih tridesetak godina, otkad sam stručno, a onda i osobno uronjen u njegov svijet, posebno nakon što sam se poput doktora Đorđevića nad samim Krležom među prvima zatekao nad kutijama njegove pisane ostavštine, dobrim

dijelom pohranjene u nacionalnoj knjižnici, pitao jesam li štogod propustio time što ga nisam sreo, a to se, da mi je tad bilo važno, vjerojatno moglo dogoditi. Krleža je, kad sam potkraj sedamdesetih došao na književne studije u Zagreb, još itekako konferirao, doduše samo na Gvozdu, nije više silazio u ured u Matičinoj palači, gdje je Leksikografski zavod još dugo poslije njega bio podstanar i gdje su mu i studenti, ponekad i nenajavljeno, znali banuti na vrata. I u našim su se brucoškim seminarima znale razmatrati mogućnosti takvog hipotetičkog “razgovora” s Krležom, ali me, ipak mi je drago da je tome tako, nisu privlačile. Jer da jesu, možda bih ga doista sreo: u moje su konavosko djetinjstvo zalazile istaknute figure Krležina unutrašnjeg kruga, spomenut ću Marijana Matkovića i Juru Kaštelana, a između dubrovačkih poveznica izdvojiti Mladena Kuzmanovića i profesora Iva Padovana. Padovan će doskora na svojoj klinici u Vinogradskoj skrbiti o Krleži na odlasku, a Kaštelan govoriti nad pjesnikovim odrom, netom prije nego što bude prenesen u na brzu ruku sazdanu grobnicu, za koju je također vezana mala domobranska historija. Za razliku od Krleže koji kao dvadesetogodišnjak nije skupio snage javiti se Matošu, moj je izbor dakako daleko profaniji: Krleža je već tad dobro znao tko je njemu Matoš, a ja, premda sam ga čitao, svoga, a ne tek općega, zajedničkoga Krležu tad još nisam sreo. Dosljedno tome, nisam ni kuloarski, odnosno seminarski sudjelovao u karminama, koje su se ubrzo razlile javnim prostorom nakon sprovoda na kojem nas je, tako mi se čini, bilo baš mnogo i bili smo tihi. Upravo tihi, a ne zdvojni u duhu toga doba. Sve i ako nije tako, drago mi je da se toga tako sjećam. A to što ga nisam sreo pokazalo mi se važnim i s obzirom na paragraf spomenute Krležine oporuke koji se odnosi (i) na mene: “Molim Belu da uz pomoć Malinara poduzme metodički da se spali sve što ima bilo kakav intiman karakter / pisma, zapisi o pojedinim licima, etc. /, jer sama pomisao da indiskretne ruke čeprkaju po džepovima pokojnika oduvijek me je uznemiravala zbog pomanjkanja ukusa. Nismo toliko interesantni!”. Bez obzira na to što je samom Krleži u tom istom zapisu jasno da je takvo “spaljivanje” želja “jalova”, koju mu “nitko živ neće htjeti ispuniti”, a i da je takvo što zbilja htio, bio bi i učinio, ne “obmanjujući se da još ima vremena”, delikatnost pristupa osobnim dokumentima, sadržajima i relacijama zbilja je povezana s boljim običajima, pa kad se takvu čemu, za što je veliko pitanje je li tek “posao”, pristupa ostaje dvojba o obzirima te je možda bolje zadržati barem privid distance. U konačnoj, formaliziranoj oporučnoj “volji” Krleža je taj problem pokušao prevladati, ublažiti dvadesetogodišnjom odgodom pristupa vlastitoj građi. U onom njezinu dijelu koji je sad, nakon četrdeset godina, a i to je bio rok odgode o kojem je razmišljao, vidljiv (jer postoje i segmenti za koje je razložno pretpostaviti da su izmaknuli oporučnoj strategiji!), uz doista delikatne detalje na koje se nabasa, zatvaraju se mnoge od fama koje su o Krležinima više ili manje javno pothranjivane za života. Ponajprije o njihovu životnom stilu, tobože bližem glembajevskoj komociji nego socijalnom angažmanu na kojem je inzistirao. Krležini su, postalo je to bankovno razvidno, sve do svojih šezdesetih godina teško sastavljali kraj s krajem. Ne treba utoliko isključiti kad je riječ o svojevrsnoj Krležinoj opsesiji oporukama ni to da je od rane dobi upravo ta, “nasljedna” linija bila važna u održanju građanske osnove kojom su raspolagali. Kad, primjerice, kao dječak odlazi s roditeljima na grob očeve prve žene, u bilješci će to povezati s kuhinjskom vitrinom koju su od nje naslijedili - sam je do kraja

života čuvao ormar vlastite majke, koji je ona donijela u miraz, pa se i sad čuva u muzejskoj zbirci na Gvozdu, dok je posebna nasljedna priča ostavina tete koja je živjela u stanu sa zaštićenim stanarskim pravom unutar zagrebačkog donjogradskog kompleksa velepoduzetničke obitelji Severin. Krležini su zbilja tom ostavinskom osnovom dobili pravu zagrebačku adresu, ali su fantazije o vrijednostima koje su im pritom pripale teško spojive s okolnostima u kojima su živjeli, uključujući održavanje tog stana, zbog čega su se iz njega najposlije i odselili. S tim Krležinim zagrebačkim selidbama povezan je i posve uzgredan detalj koji će on također spomenuti u oporuci, to da, a bio je pritom u pravu, nikad, protivno očekivanju za erudita tog formata, nije došao u priliku strukturirati vlastitu biblioteku, barem ne kao reprezentativnu, a ne virtualnu cjelinu. U tom je smislu i bolje da se onim što se zrcali kao pozadina svezaka u policama na Gvozdu nitko ne bavi, jer bi mimo konteksta zaključci mogli biti neugodni. Krleža je odgovornost za tu okolnost pripisivao šefu zagrebačke policije koja je doista rastresla prvi bibliotečni postav u spomenutom stanu, ali će prije biti da uslijed tolikih selidbi održavati vlastitu kućnu biblioteku nije bio ne samo prioritet, nego ni moguće. S

druge bi se strane moglo reći da je Krleža čitava života promatrao svijet i kroz prozor alternativnih adresa. Još kao dječak, nakon proslave imendana koji je dijelio s ocem, a pada u sredinu srpnja, zatekao se u situaciji za koju mu se činilo da je može riješiti tek tako da otputuje. I otputovao je, i to na gotovo pet godina, koje provodi u habsburškim vojnim zavodima. Napustit će ih tako da preko Pariza, a čini se i Libije, pa Soluna, što je moralo trajati prilično dugo, ode u Skoplje, gdje se pokušao pridružiti srpskoj vojsci. Ni dok je kao mobilizirani kadet u Prvom svjetskom ratu uglavnom u Zagrebu, ne izostaju višemjesečni boravci na bojištu ili u pozadinskoj bazi u Lovranu. Čim sklopi brak s Belom provest će godinu dana u selu Duga Rijeka u ludbreškim šumama, nominalno kao suprug učiteljice, a zapravo je učiteljica uglavnom izbivala, na bolovanjima ili dopustima, dok je mladi pisac zaokupljen ambijentom te svojim dramaturškim i filozofskim osnovama.Već sredinom dvadesetih zaputit će se gotovo na pola godine u sovjetsku Rusiju. Onda će početkom tridesetih provesti punu godinu u srednjoj Europi i Parizu. Netom kad se vrati, otputovat će u Beograd, pokušavajući ondje izdavati časopis, a zbroji li se taj boravak s onim što će desetak godina kasnije uslijediti kao svojevrsni šestomjesečni azil nakon rata, i na toj se poziciji dođe do pune godine boravka. Krležini su, osim

toga, trajno održavali ladanjsku, kulturu odmora. U predratno doba bila su to ljeta u dubrovačkom kraju, obično u Mlinima. Ondje su se njihovi prijatelji Dobrovići ljeti gotovo udomaćili, što se precizno zrcali iz slike koju je, kad ga je Krleža k njima poslao, stekao Ferenc Fejto: “Dobrović stanuje u pitoresknoj vodenici, preko dvorišta žubori potočić siromašan vodom i u malim kaskadama i u buku propada u gusto raslinje, među masline, oleandre, čemprese i groteskne agave... Uđem kroz širom otvorena vrata, halo, vičem, no nitko mi ne odgovara, nigdje žive duše. S lijeve strane primijetim zavojite stube, riskiram povredu privatnosti stambenoga prostora, krenem po njima, pokucam na vrata i uđem. Sa slamarice se iskobelja gorostasan čovjek u gaćama, rakuštrane kose, zarastao u dlake, pametnih i nemirnih očiju. Kažem mu tko me je uputio na njega i zamolim neka se ne ljuti što sam ga omeo u popodnevnoj siesti. Srdačno mi zdrobi šaku, obuče neku košulju i siđemo na dvorište... Mlini su sjajno mjesto za umirovljene ili suspendirane revolucionare, klima je tu uvijek blaža i ugodnija nego u Dubrovniku, jer uvijek puše neki vjetrić. Ovdje bi bilo lijepo skriti se od svijeta, no šteta što se čovjek ni tu ne može posve pritajiti, kao što to nigdje sasvim ne uspijeva, jer iz kartaške časti ili iz navike naprosto mora sudjelovati u društvenoj igri, imao za nju volju ili ne”. Krležini su pak takvo “sjajno mjesto” za “umirovljene revolucionare” poslije rata pronašli u Šent Jurju, ponad Tržiča.Vila Bistrica bila je u šumi, kao i mnoge Krležine adrese, od Duge Rijeke do Gvozda, pa je tako i s onom prijelomnom, a jedva vidljivom, zagrebačkom, u Zelengaju. Za različitih prigoda, kad se Hitler već posve približio, Krleža se žestio na svoje prijatelje židovskoga podrijetla - Severinove, pa Alexandrove, Irinu i Boža, a i svoju prvu fatalnu ljubav, Editu Reiner, s kojom se poslije sprijateljila i Bela - zašto ne uteknu. Sam će se ubrzo suočiti s time da otići nije ni jednoznačno, a ni jednostavno, te koliko je pritom važno unutrašnje utočište. Čim je Hitler doista došao u Zagreb, zatvoren je Belin otac. Nije doduše bio Židov, ali jest Srbin i jest u bliskom rodu s poduzetnikom kojega je novi poredak odmah ritualno smaknuo u Gospiću. Belinu je majku tad u svom sanatoriju u Zelengaju zbrinuo doktorVranešić, Krležin partner u dugim predratnim stvarnim i metaforičkim šetnjama, do Samobora i Kupinca.Vranešić će ondje, u zelengajskoj šumi, u nekoliko navrata čuvati i Krležu. Profesor Padovan, u to doba student medicine, koji bi “šetao” gore od Ilice do sanatorija kao živa poveznica tih zamršenih svjetova, pričao mi je o sjenama koje bi, bez da se osvrne, osjećao u potiljku. Kad doktor Đorđević četrdeset godina kasnije uđe u sobu Padovanova “sanatorija”, u njoj će uz Krležino uzglavlje sjediti doktor za kojega će se pokazati da jeVranešić. Doktor KrešimirVranešić bio je sin ĐuraVranešića, koji je Krležu sačuvao u šumi, a bez da je čamcem prešao u drugu šumu, gdje ga se čekalo. U jednoj od tih upravo zagrebačkih šuma, poput one u Dotrščini, koja je progutala Augusta Cesarca, nestao je i ĐuroVranešić, od ruke tih koji Krležu nisu dočekali. Krleži se činilo da seVranešiću to stoga i dogodilo. Kad više nije bilo Bele kojoj bi “ostavio” i taj teret, neka s njim postupi kako najbolje zna i umije, Krleža je jedinu od stvarnih vrijednosnica s kojima je oporučno operirao, svoje autorsko pravo, povjerio doktoru Vranešiću. Kao da se u sobu u Zelengaju vratio na izlazni peron, kao da je život završio ondje, a ne uVinogradskoj, obvezujući onoga kome bi do njega doista stalo da se umjesto muzejom na Gvozdu prošeće šumskim labirintom iz njegove, koliko znamo, prve oporuke, kad se (1939.) vidio “ostavljen u grobu trećega razreda, preko kojega preraste trava”.

Obiteljski album Miroslava i Bele Krleže

Minute otkucavaju do apokalipse

Ne, ‘Težina snijega’ Christiana Guaya-Poliquina nije roman o razornoj snazi prirode niti nekakvo mambo-džambo ekološko lamentiranje i dociranje

Dvoje slučajnih suputnika pokušavaju preživjeti okrutnu zimu u neimenovanom selu u neimenovanoj zemlji. Okovani bjelinom snijega, nestankom struje i zlim slutnjama o onome što se dogodilo tom vanjskom svijetu. Ne, “Težina snijega” nije roman o razornoj snazi prirode niti nekakvo mambo-džambo ekološko lamentiranje i dociranje. Taj roman neprestano skače s romana o intimnoj drami dvojice ljudi zarobljenih i osuđenih jedan na drugoga, distopijskog romana apokalipse, psihološke krimi drame, romana preživljavanja sve do hommagea Jacku Londonu i njegovim pričama i romanima o Aljasci.

Istovremeno, “Težina snijega” odbija biti bilo što od toga, ne želi se identificirati, svrstati niti krenuti jednim putem, birajući sve te puteve odjednom i ne slijedeći nijedan dovoljno dugo.

Neprestano odbijanje da da jednu jedinu informaciju više, uključujući i ime onoga koji priču pripovijeda, za kojega znamo tek da je automehaničarev sin koji je davno otišao iz sela, budi u čitatelju dodatnu klaustrofobiju, osjećaj zarobljenosti i nemoći pod težinom snijega. Upravo to odbijanje da kaže išta više od onoga što mora i snaga da prešuti sve ono što može prešutjeti čini neodoljivu ljepotu i snagu ovoga romana. Iako, nije riječ o jeftinom triku u kojem se čitatelju prepušta da popuni praznine, čitatelju se ne dozvoljava da skrene s puta priče, ne dozvoljava mu se da se oslobodi okova priče. Upravo kao što je ledena, blještavo bijela tišina okovala junake romana, ne dozvoljavajući im ni da na trenutak pomisle na išta drugo osim na to kako preživjeti. Automehaničarev sin, koji je na povratku u selo iz

kojeg je davno otišao teško stradao u prometnoj nesreći, baš uoči nestanka struje i potpune izolacije, smješten je u napuštenu kuću, nešto izvan sela, s nepoznatim, vitalnim, starcem, koji je također zalutao u selo. On će se brinuti za mladića (uvjetno rečeno, jer ne možemo pogoditi niti koliko tko ima godina), a zauzvrat će ih selo prehranjivati dok zima ne prođe. Ili barem dok ne dođe struja.

Njih dvojica su višestruko izolirani, odvojeni su od vanjskog svijeta iz kojeg dolaze tek zle slutnje da je doživio nekakvu apokalipsu, prevrat, užas, odvojeni su i od samog sela, a odvojeni su i jedan od drugoga, međusobno ovisni, a istovremeno stranci koji se odbijaju uistinu upoznati. Užas koji je doživio vanjski svijet, a koji se tek može naslutiti, ponavlja se i u mikrokozmosu samog sela u kojem polako nestaju zalihe, a s njima solidarnost, red, zakon, pa i najobičnija ljudska pristojnost. Sve dok, kako se čini, svaka kuća ne postane otok sam za sebe, zameten i zarobljen zidovima nagomilanog snijega. Ono što se događa u selu doznaje se tek kroz razgovore s rijetkim posjetiteljima, kroz promatranje, kratke izvidnice i sve je nejasno i nedefinirano, više lebdi kao zla slutnja, nego kao stvarni događaj. “Težina snijega” u svim tim manjkovima opisa i događaja neprestano dobiva na zamahu, kao da je nedostatak ikakve akcije zamašnjak akcije same. Sve prešućene stvari o pripovjedaču, o njegovu sudrugu u nevolji i o likovima iz samoga sela, umjesto da ih učine plošnima, daju im dodatne slojeve karaktera. Grube rečenice, protkane tek ponekim lirskim opisom snijega, pogađaju točno u metu, negdje u trbuh. Roman koji se isplati pročitati više puta.

TEŽINA SNIJEGA

CHRISTIAN GUAY-POLIQUIN, HENA COM PRIJEVOD: DALIBOR JOLER

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

MONIKA HERCEG

Fotoni, krave, poezija

Fotografije: SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Kad sam prvi put susrela poeziju, onako kako jedno dijete susretne pjesmu (rimovanu pjesmu o jeseni koju mi nije moguće prizvati), nije se dogodilo ništa neočekivano. Zaigrana pjesma pitala me je jesam li možda i ja za takvu vrstu igre te sam uskoro počela pisati mnogo pjesama u rimi. Kasnije, susrele smo se poezija i ja na neki drugačiji način, a ona je tad imala i drugo lice...

Nastavak na sljedećoj stranici 

Ako nekad stanemo ispred dana koji se počinje kotrljati iz šume prema nama, i pustimo sebi da osjetimo sunce koje se do nas probija kroz stabla, sasvim je moguće da će nas s fotonima kojima treba nešto više od osam minuta da dođu do nas od Sunca okupati i jedna sasvim neočekivana poezija. Poezija, poput čestica svjetla, bez mase, vjerujem i danas, putuje brzinom svjetlosti. Fizika će odgovorno tvrditi da samo svjetlost putuje tom najvećom poznatom brzinom u svemiru. Ja ću tome uvijek dodati i poeziju. Ako nekad sjednemo kraj mora i tako ostanemo dovoljno dugo da nam disanje postane mirno poput površine u koju gledamo, sasvim je moguće da će nas s tim mirom potopiti kroz čestice slanog zraka i poezija. Postoje ljudi koji mi tvrde kako ne razumiju poeziju, ali nerijetko ih vidim kako razumiju ljepotu. Između ta dva pojma, za mene, ne postoji ponor, nego jednoznačnost.Vidjeti poeziju i čitati je iz onoga što je dostupno očima, ušima i dodiru daleko je veće od poezije koja preživi do pretvorbe u riječi. Dok gledam u zvjezdano nebo i razmišljam o tome koliko je iza vidljivih zvijezda naše galaksije dubokog i nevidljivog svemira, suštinski praznog i hladnog, i koliko u našim akcijama i reakcijama neprestano topline, čak i kad nismo to spremni ni vidjeti ni priznati, mislim o poeziji. Dok gledam gore, misleći o tome kako smo napokon pokazali da i naša supermasivna crna rupa, mašina centra naše galaksije i dalje proždire, nemajući pojma što je crna rupa zapravo u svom fizičkom obliku i vjerujući u jednadžbe koje bismo jednako tako mogli proglasiti poezijom koja prevodi dinamiku svemira na ono što možemo pojmiti, složiti povezati, mislim o poeziji.

Kad sam prvi put susrela poeziju, onako kako jedno dijete susretne pjesmu (rimovanu pjesmu o jeseni koju mi nije moguće prizvati), nije se dogodilo ništa neočekivano. Zaigrana pjesma pitala me je jesam li možda i ja za takvu vrstu igre te sam uskoro počela pisati mnogo pjesama u rimi. Kasnije, susrele smo se poezija i ja na neki drugačiji način, a ona je tad imala i drugo lice, lice Tina Ujevića i pamtim trenutak u kojem tad, s 14 godina, učim njegove pjesme napamet i znam ih mnoge i danas. Činilo mi se da jedino Tin razumije moju tinejdžersku (najveću, jer kako drugačije u toj dobi) patnju. Ujevića sam čitala mnogo. U školskoj knjižnici nije bilo mnogo knjiga poezije s kojima se moglo razgovarati. Seoska škola, malena knjižnica koja je opskrbljivala lektirom. Ipak, događalo se tad ono što je znalo spasiti stvar, dobila bih tu i tamo knjigu, a nekad i zbirku pjesama na natjecanjima (to su bile i prve knjige koje sam ikad imala doma) i tako su u moj život ušli i neki drugi pjesnici, poput Cesarića. Mogli bismo dugo razgovarati o tome kakva je koja poezija, ali ja i danas znam Cesarićev Povratak napamet. Objasniti koliko je nekome koga zove poezija značilo imati jednu zaista živu knjigu pjesama vjerojatno je nemoguće. Dugo smo bili u izbjeglištvu, a kad smo se napokon zaista i vratili na selo, knjiga nije bila predmet koji se može pojesti ili obući i samim je time bila nepotrebna. Moja mama i

danas ima poteškoća s čitanjem, nikad nam nitko nije čitao prije spavanja niti smo imali slikovnice. Prve sam knjige doma nosila da pišem lektiru i morala sam ih čuvati (što je izazivalo strah pa sam se gotovo bojala i dirati ih osim da pročitam to što sam jednom trebala) da ih slučajno ne oštetim jer druge ne bismo imali od čega kupiti da vratimo u školu. Ipak, postoji i jedna suluda istina o mojoj gotovo nepismenoj mami, ona je oduvijek pisala - stihove. U jedan rokovnik, plave boje, koji je davno dobila upisivala je rimovane pjesme. Nisam znala da je to što mama čuva u rokovniku poezija dok i sama nisam propisala. Jednom me je škola poslala na radionice pisanja i tamo upoznajem prijateljicu s kojom ću se dopisivati poslije godinama. Slat ćemo jedna drugoj duga pisma, najviše poeziju, a ona će meni kopirati i slati u tim pismima tad najdražeg njenog pjesnika za kojeg ću ja čuti prvi put - Pabla Nerudu. Upisala sam nakon seoske osnovne i srednju školu u Petrinji i zaljubila se silovito te godine. Prve velike zaljubljenosti sjećam se i danas možda baš radi poezije - pisala sam mahnito te mjesece ljubavne pjesme kao da ne postoji sutra i možda tad, prvi put, shvatila koliko mi poezija zaista znači kad mapiram vlastita unutrašnja stanja. Te sam godine, u prvom srednje, kupila na malom školskom buvljaku dvije knjige poezije (prve knjige koje sam ikad kupila) za nekoliko kuna (knjižnica je imala otpis), Paula Eluarda i AnđelkaVuletića. Sjećam se i jedne anegdote. Kod mene na selo dolaze cure iz razreda učiti matematiku, sve se napijemo rakije, kućnim telefonom zovemo sve naše ljubavi (dok moj brat na drugom telefonu prisluškuje). Poslije, ja pijana sjedim i pišem, one mi se smiju, ja vičem ozbiljno da pišem poeziju, ljubavnu poeziju. Poslije, kad imamo ovce, čuvam ih uvijek čitanjem. One travu, ja poeziju. Sjećam se kako tad puno čitam Préverta kojeg sam, isto tako, dobila nekad na nekom natjecanju kasnije. Imali smo bezbrižno školovanje u kojem smo voljeli jedni druge, zaista se snažno već tad zaljubljivali i voljeli poeziju. Zaražena već prije Nerudom uz pomoć prijateljice koja mi je stalno slala te kopirane Nerudine sonete, samo sam tu zarazu prenijela dalje. Sjećam se, prijateljica iz razreda bi posudila knjigu, mi bismo je dilali po razredu, promišljali naše zaljubljenosti i pratili Nerudu u njegovoj. Onda bismo piskarale u neku zajedničku bilježnicu. Išli bismo van, pili, provodili tu pijanu zaboravnu mladost i čitali poeziju. Dilali smo ljubavne pjesme po razredu jedna drugoj. Čitali ih na pauzama dok smo poskrivećki pušili u parku pored škole. Ponekad smo ih čitali i jedni drugima. Sjećam se jednog izlaska. Pijemo na sad već nepostojećem Petrinjskom placu. Jedna druga prijateljica i ja, ona starija godinu dana od mene (obje pišemo), čitamo tu večer jedna drugoj na papirima pjesme koje smo napisale. Polijevam se vinom, nespretna kakva sam bila i ostala. Ljeto je. Majica, bijela majica koju sam obukla poslije je neupotrebljiva i cijelu se noć smijem tome kako nosim tu golemu mrlju. S poezijom. Nosimo poeziju jedna druge doma. Kad mi je otac umro, ta prijateljica dolazi do mene i donosi mi pjesmu, za mene. Još čuvam njene pjesme, koje mi je donijela tad, prije više od petnaest godina. Tih dana kad je više bilo dna u danu nego ičega drugoga, poezija je spašavala. Dok pišem ovaj tekst javljam se prijateljici s kojom dijelim ime, Moniki, s kojom sam dijelila razred, prijateljstvo i cimerstvo prve godine faksa, kojoj sam nosila sve što sam pisala i koja vjerojatno ima najveću zalihu mojih pjesama koje ja nikad nisam sačuvala. Razmišljam kako i sad, dok pišem o toj našoj mladosti, kad se sjećam te bezbrižnosti, shvaćam koliko smo sretni bili što smo imali poeziju. Ona i ja smo išle tad kroz mnoge blogove, tražile pjesme ljudi koji su pisali, tražili nama bitne stihove i rečenice. Internet je tek došao kad smo bile u srednjoj školi.

Nastavak na stranici 28 

Karl Ove Knausgård

Moja

borba 1-6 (prev. Anja Majnarić)

“Genijalna knjiga, rekao bih, kada bi ta riječ još nešto značila. Jebena knjiga.“

Miljenko Jergović, Jutarnji list

str. 284, 150 kn

“Monumentalan književni događaj 21. stoljeća.“

The Guardian

“Važna knjiga, književno postignuće vrijedno obožavanja i primjer književne vokacije.“

El País

“Neobjašnjivo iskren zapis trijumfa i banalnosti njegova vlastita života.“

Telegraph

str. 496, 169 knstr. 368, 149 kn

“Nešto najveličanstvenije od književnosti kakva se trenutačno piše!“

Juli Zeh

str. 416, 160 knstr. 528, 179 kn

“Karl Ove Knausgård jedan je od najradikalnijih autora današnjice.”

Die Welt

str. 944, 290 kn

www.oceanmore.hr

info@oceanmore.hr prodaja@oceanmore.hr +385 1 3041854

I mi smo ga koristili da nađemo poeziju, usred jednog maloga grada za koji se tad čak činilo da će možda zaista u jednom trenutku zaživjeti. Kad mi je umro otac, da olakšamo mojom mami, živjela sam kod jedne profesorice u stanu, Gordane Šelendić, i ta cijela godina bila je valjda poezija, od svog ludila do traženja. Kopala sam tad po njenim knjigama, svakodnevno, pisala, pričala s njom o tom pisanju. Gordana mi nije predavala hrvatski, ali je vodila dramsku i literarnu. Jednom mi je donijela časopis Poeziju.Tražili smo pjesme koje bismo kolažirali u predstavu. Fascinacije tim časopisom sjećam se i danas, kad sam dio njegova uredništva. S druge strane, Ines, također prijateljica iz razreda, pisala je kao i ja, piše i danas i mnogo pričamo još o poeziji. Donosimo jedna drugoj pjesme, osim što i moju Moniku (koja je valjda ultimativna skupljačica poezije) stalno natrpavamo tim papirima. Ines i ja čitamo jedna drugoj, ona mi pod nos stavlja Baudelairea i Kamova. Još jedna prijateljica živjela je u drugom selu i tamo sam, u prvom srednjem najviše, često boravila. Ona u moje selo, ja u njeno. Prija nije bila zagrižena za poeziju, nimalo, ali već tad su nam bile jasne stvari poput prijateljstva i da je malo toga s prijateljstvom vezano za ljubav prema poeziji. Imala je divnog susjeda (o kojem ne znam ništa danas, zapravo), studenta veterine i njegovu sestru koji su imali zidove oblijepljene pjesmama, ponajviše pjesmama Slavka Mihalića, kojeg je on obožavao. Otišli bismo do njih, slušali jazz (prvi moj susret s jazzom bio je upravo na tom seoskom imanju), čitali pjesme koje pišemo (student veterine i ja, jer je i on pisao), ponekad popili i koje pivo, slušali Billie Holiday, u koju se tad nepovratno zaljubljujem, pa čitali Slavka Mihalića. Nakon toga bismo išli čuvati njihove krave. Ništa nije nikad bliže bilo meni od toga da poezija egzistira u nama, čak i dok idemo kroz Malu Goricu i hodamo za kravama. Dok ovo pišem, uzimam i otvaram sabrane Mihalićeve pjesme koje sam kupila na Interliberu tijekom školskog posjeta jedne od sljedećih godina školovanja. Tad sam napisala posvetu sama sebi, podsjetnik je bolje reći. Napisala sam si da ne zaboravim poeziju. Kad sam došla u Zagreb, pamtim dane kad sam razgovarala s poezijom jače nego sve dane studiranja. Mogla bih reći u tančine kad sam koju pjesmu (a bilo ih je malo tih godina) napisala i što sam osjećala. Pamtim i da sam morala, da bih imala jedan tjedan što jesti, prodati neke knjige koje sam imala, među njima i sabrane pjesme Tina Ujevića, koje mi je poklonio neki

momak s kojim sam tijekom srednje hodala. Sjećam se kako moj Tin odlazi uz stepenice malog antikvarijata, a ja obećajem da ću ga vratiti, kad-tad. Onda se ponovno dogodi neko bitno prijateljstvo. Možda i malena zaljubljenost, kako to bude ponekad s intenzivnim prijateljstvima. A usred svega, i usred fizike, pojavi se čarobni Borges, njegova poezija, priče koje je za mene teško bilo ne smatrati poezijom i čudesno otkriće prijatelja fizičara s kojim mogu dijeliti i taj drugi dio ljubavi. Prema pjesnikinjama nije bilo pravde u mom odrastanju. Kao i do fizičarki, do njih sam dolazila sama, ali na kraju smo se ipak upoznavale i upoznale. Sjećam se te jedne pjesme, one svima poznate Vesne Parun, u čitanci i činjenice da sam bila tako ojađena što ništa osim tog malog spomena nikad poslije Vesnino nisam uspjela pronaći. Barem ne u Petrinji. Nosila sam tuVesninu pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke blizu sebe kao što sam nosila neke cijele knjige. Sjećam se prve trudnoće, straha koji osjećam, otoka gdje smo tad i kako namačem noge u moru čitajući poeziju Andriane Škunce. Netom prije odlaska tražila sam je na preporuku prijatelja pjesnika Gorana Čolakhodžića i pronašla u jednom antikvarijatu. Rana je jesen, ali otok i dalje vjeruje u ljeto, a Adina poezija čini da i ja vjerujem u to ljeto, kao i u nešto iskonsko u nama što je nemoguće pokriti ili sakriti, naš korijen koji zaista moramo ne samo pustiti da ruje koliko duboko želi pod nama, nego i da bude ono što treba biti. Ada me tad uči kako da volim ono što sam ostavila iza i sretna sam jer sam sad, godinama nakon toga, upoznala i postala urednica njenih sabranih pjesama. Opet, moji prijatelji tad, neki novootkriveni, uronjeniji u svijet poezije, nose mi neprestano poeziju. Prilazi mi tako poezija Sylvie Plath, prilazi mi Marija Andrijašević, Olja Savičević Ivančević. Sylvia mi donosi tsunami snage i okomitosti, Marija Andrijašević zbirkom Davide, svašta su mi radili, udara me ispod rebara i dere se na mene (a to pamtim i danas, i to ponavljam sama sebi često) da ne vrijedi pisati ako ne udara, Olja Savičević Ivančević nakon toga Kućnim pravilima i Mamasafarijem pokazuje mi da je toplina i dalje prisutna, da je ljubav prisutna čak i ako postoji tuga. Često mi prijatelji kažu da ne razumiju oni tu poeziju, iako bih za mnoge od njih odgovorno mogla tvrditi da su veći pjesnici od pjesnika. Jer suštinski između poezije i ljepote, poezije i čuda nema razlike. Oni su pjesnici jer vjeruju u stvari koje rade, mnogi od

Prema pjesnikinjama nije bilo pravde u mom odrastanju. Kao i do fizičarki, do njih sam dolazila sama, ali na kraju smo se ipak upoznavale i upoznale

njih predani znanstvenici, edukatori, profesori, učitelji, jer vole predano i snažno, jer nekim dijelom sebe vjeruju da je moguće promijeniti svijet onim što rade. Sanja Baković će u jednoj pjesmi napisati: moji prijatelji ne znaju da su oni poezija. I upravo tako, cijeli moj život moji prijatelji bili su zaista ta poezija oko mene, mimo svih knjiga koje su prilazile. I prijatelji koji su već nekako otišli svojim putevima, i oni koji su ostali i dalje ovdje, i oni koji su stizali s godinama. Odvažim se pa im često i poklanjam zbirke pjesama Olje Savičević Ivančević, Thomasa Tranströmera, zbirke Alena Brleka, MarkaTomaša, Danijela Dragojevića i mnogih kojih se sad neću odmah sjetiti. Oni će vazda tvrditi da ih neće razumjeti, a onda će me ponekad upitati, dobro Monika, a o čemu je zapravo ona jedna pjesma.

HOD PO RUBU

Piše: IVANA ŠOJAT

Fotografija: IGOR KRALJ

Ivan Vidak u romanu ‘Radio Siga’ maestralno, iz pozicije autsajdera, kroz naraciju o životu malena mjesta smještenog ‘Bogu iz nogu’ u huda vremena prije i tijekom strašnog Drugog svjetskog rata, ali i tijekom godina poraća, godina ‘svođenja računa’ pripovijeda priču o Ravnici koja je na vlastitoj koži i životu onih koji je oru iskusila (i još kuša) paradoks različitosti u krvi koja u mirna vremena gradi i bogati iskustvom, a u zla vremena tjera na obračune

Ibez biografske identifikacije, već nakon kratkog zarona u prvo poglavlje prvogVidakova romana, “Radio Siga”, znali bismo da se rodio i stasavao u nekom okrajku Panonije. Osobito ako se držimo logički utemeljene presumpcije da najuvjerljivije pišemo o onome što nam se iskustvom zavuklo pod kožu, ugradilo u genom. Nije stoga nimalo začuđujuće u Ivanovoj biografskoj bilješci pročitati da se rodio u Somboru te da je spisateljsko pero kirurški izoštrio na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Donekle zbunjuje jedino godina rođenja (1981.) pisca koji je u svijet proznog izričaja koraknuo odmah zrelo i stilski besprijekorno 2016., zbirkom priča “Ugljik na suncu”, i odmah, iz prve, ušao u finale nagrade “Edo Budiša”. Ne bez vraga, međutim, jer odličan pisac se ne postaje nekom štreberskom 18 19 kombinatorikom. Osobito ako vrijedi Binetova tvrdnja iznesena u romanu “Sedma funkcija jezika”, koja jeziku kao građi literature pridodaje sedmu, magijsku, stvarateljsku funkciju. A i prisjećanje je stvaranje – ponovno podizanje onog što se urušilo.Vidak se prisjeća zrelo, iznova gradi iskusno. Nije zato bez vraga smutljivcu ili sumnjivcu razotkrivanjem lakonski priprijetiti uzrečicom: “Čitam te kao otvorenu knjigu”. Ljudi su doista poput knjiga. I žanrovski, i sadržajno, i tijekom, i pripovjednim glasom, i zanimljivošću, i plitkošću ili dubinom, i koricama kojima se sadržaj ne može obraniti. Samo su, međutim, dobre (dapače, odlične) knjige poput ljudi. Jer samo ponajbolji pisci znaju knjigu sazdati od svega onog što jest čovjek u okolnostima koje i jesu i nisu samo njegove, zagrepsti sve stratuse, ponuditi ih čitatelju u sveukupnosti kao kutljačom pošteno zagrabljenu turšiju. Oni uvijek zapravo hrabro balansiraju kao pelivani, hode po porubima patetike kao po štriku razapetom između vlastitih iskustvenih polazišta i nečeg općeg, ljudskog, povijesnog ili stvarnosnog. Život je zapravo beskrajno patetičan. Do melankolije, one panonske koja izvire iz svake

pore sjajneVidakove naracije, iz svake slike nastale potezom verbalne kičice romana “Radio Siga”, koji plijeni pažnju, uvlači čitatelja u sebe kao jarka svjetlost koja u Baranji,Vojvodini i Slavoniji samo u ranu zoru ili na izdisaju sutona nebo konačno odvoji od zemlje, pa čovjek barem na tren zna gdje je.Vidak oslikava duh kao krajolik i obratno, ali ne u maniri ruskog realizma koji opise tegli kao parnjača beskrajnu kompoziciju teretnih vagona strujom svijesti kao tračnicama. On vješto umeće krajobrazne detalje malenog mjesta Sige, pa lukavo kao da čitatelju pušta neka si sam zamišlja prostor u kojemu se kopilan Kalmar premetnuo u dobošara, premda zapravo subliminalno u sva čula utiskuje sve što Panoniju čini neizdrživo lijepom, plodnom, melankoličnom, sav klorofil bilja koje buja uz Dunav, prašinu koja se za ljetnih žega kovitla u izmaglicu, sve one kuće s ganjcima, dvorišta s bunarima i puteljcima od cigle, birtije po kojima rakija ubija one koji nisu umrli od poljskih radova ili kakve boleštine, uvijek premladi i uvijek duboko tužni. Na prvi pogled banalna priča o usudom na nesreću osuđenog Kalmana Gubice za kojeg se jedino izvjesno zna da je potekao iz utrobe majke Marte, kojemu je otac samo pretpostavkom mađarski disident (akter revolucije Béle Kuna) Lajoš Koroši koji je u Jugoslaviju nakon prvog svjetskog sraza pobjegao kao u predah prije konačnog spasenja u uvijek i svima obećanoj Americi samo je na prvi pogled banalna. Kroz priču o Kalmanu, seoskom siročetu, IvanVidak maestralno, iz pozicije autsajdera, kroz naraciju o životu malena mjesta smještenog “Bogu iz nogu” u huda vremena prije i tijekom strašnog Drugog svjetskog rata, ali i tijekom godina poraća, godina “svođenja računa” pripovijeda priču o Ravnici koja je na vlastitoj koži i životu onih koji je oru iskusila (i još kuša) paradoks različitosti u krvi koja u mirna vremena gradi i bogati iskustvom, a u zla vremena tjera na obračune. Bez imalo meni tako mrskog, a tako prečestog dociranja u domaćoj književnosti,Vidak nam poput mentalnih krijesnica, kao ovlaš i kao slučajno dobacuje rečenice koje poslije kopkaju, o kojima se promišlja, rečenice poput one: “Uvijek je tužno upoznati sebe”. On prpošno, poput derana poslužuje negdašnju, mrku stvarnost o ljudima koji su morali dirinčiti da bi preživjeli, majkama koje su uvarcima od maka djecu pretvarale u ovisnike o opijumu, o ljudima koji su umirali mladi od autodestrukcije ili napora da se preživi, o Glasu što ga Kalman nakon udara groma čuje, glasu koji za Kalmana ima oči, pa ga tjera u stid onako kako to savjest (ako je imamo) čini ako je nismo zatukli. I sjajan je tajVidak koji u trpkost zbilje umeće najistančaniji humor, iskre koje nas spašavaju od potonuća u tmasti mrak. On hoda po rubu. Bez oklijevanja. U metež ubacuje psa Tozu, koji ne slijedi čovjeka nego bicikl, kojem, eto, nije važno tko bicikl kotrlja niz ravnicu. Samo bicikl. A to je istodobno i tako surovo, morbidno i… istinito. U sva vremena. Nakon čitanja (i uživanja u njemu) romana “Radio Siga”, koji je zapravo klovićevski precizan prikaz “velikoga svijeta” i njegovih kaosa u minijaturi panonskog ruralnog toponima, preostaje žarka nada da ćeVidak ustrajati u književnom porivu te suvremenu hrvatsku književnost oplemeniti novim svojim djelima. Zbog sebe, zbog nas, zbog čardi koje padaju u zaborav, zbog tuga kojih se ne pristajemo sjećati pod izlikom da želimo ostati normalni. Zbog svijeta što ga zapravo pamtimo u slikama, u orgazmičkim bljeskovima. Zbog svih Kalmana koje je grom udario u jednu, a izašao na drugu glavu.

RADIO SIGA

IVAN VIDAK, SANDORF

„Britka, živahna

„Uzbudljiva i fascinantna knjiga“

Frankfurter

Allgemeine Zeitung

„Proročka knjiga“ Paris Match

„Napeto i inteligentno napisano“

Neue Zürcher Zeitung

Povijest europskog romana, tvrdi Milan Kundera u svom eseju ‘Umjetnost romana’, započinje sa Cervantesovim ‘Don Quijoteom’. Dakle, europski roman, ‘prezreno nasljeđe Cervantesovo’, nastao je na temeljima jedne parodije. Roman ‘Futurološki kongres’ i zbirku pripovjedaka ‘Zvjezdani dnevnici’ Stanislawa Lema možemo promatrati u sličnom kontekstu, kao prvorazrednu parodiju znanstvenofantastične literature

Nastavak na sljedećoj stranici 

Piše: JOSIP MLAKIĆ

Fotografije: GULIVER IMAGES

Kad je 1988. godine David Zucker snimio prvi dio svojih “Golih pištolja”, u kojemu je glavnu ulogu igrao Leslie Nielsen, bila je to prvorazredna filmska subverzija koja je parodirala i ismijavala špijunske trilere, ponajprije serijal o Jamesu Bondu. Zuckerov serijal je vrlo brzo postao unosna franšiza i pretvorio se u parodiju parodije koja je otišla u najprizemniji humor, što je na neki način zasjenilo važnost tog filma. Međutim, taj film je pokrenuo cijeli jedan žanr, bez obzira na to što je potonuo u glib vlastite banalnosti i ugasio se sam od sebe. Sličnu subverziju napravio je 1999. godine Spike Lee s filmovima o serijskim ubojicama, sa svojim filmom “Ljeto kad je ubijao Sam” (“Summer of Sam”). Lee je napravio nešto gotovo nezamislivo: snimio je film o Davidu Berkowitzu, Samovu sinu, jednom od najpoznatijih serijskih ubojici u povijesti, a koji je u žanrovskom smislu najbliži komediji. Povijest europskog romana, tvrdi Milan Kundera u svom eseju “Umjetnost romana”, započinje sa Cervantesovim “Don Quijoteom”. Dakle, europski roman, “prezreno nasljeđe Cervantesovo”, nastao je na temeljima jedne

parodije. Roman “Futurološki kongres” i zbirku pripovjedaka “Zvjezdani dnevnici” Stanislawa Lema možemo promatrati u sličnom kontekstu, kao prvorazrednu parodiju znanstvenofantastične literature. Obje knjige objavio je nakladnik Hangar 7, specijaliziran za ZF literaturu, u izvrsnom prijevodu Adriana Cvitkovića. Svatko tko je pročitao barem jednu Lemovu knjigu dobro zna koliko je teško prevoditi Lema, zbog brojnih kovanica i osebujnog jezika koji koristi. Stanislaw Lem, poljski književnik, filozof i satiričar, rođen

je u Lavovu 1921. godine, a umro je 2006. u Krakovu. Jedan je od najpoznatijih teoretičara znanstvene fantastike i najprevođeniji poljski pisac. Lani, kad se slavila stota obljetnica njegova rođenja, u Poljskoj je proglašena “Godinom Stanislawa Lema”. Kad se spomene njegovo ime, prva asocijacija koja nam padne na pamet je njegov roman “Solaris” iz 1961. godine, jedan od najvažnijih romana 20. stoljeća, prema kojemu je AndrejTarkovski snimio 1972. godine istoimeni film. Po mojemu mišljenju, uz “Andreja Rubljova”, ovo je ponajbolji film velikog ruskog redatelja. Ovaj film je 2002. doživio svoj holivudski remake, u režiji Stevena Soderbergha. Lem, navodno, nije bio zadovoljan nijednom od ove dvije adaptacije. Lem je i inače bio jako kritičan prema svemu. Primjerice, 1973. godine bio je primljen za počasnog člana Američkog udruženja pisaca znanstvene fantastike (Science FictionWriters of America). No nakon njegove kritike američke ZF književnosti, udruga je tri godine kasnije oduzela Lemu počasno članstvo. Kasnije su mu nudili redovno članstvo, što je Lem odbio. ”Solaris” je po mnogo čemu inovativan roman, prvenstveno po uvođenju motiva kolektivne memorije, oličene u oceanu na planetu Solaris. Radi se o kolektivnom biću koje upravlja ljudskom prošlošću i sjećanjima te predstavlja možda najsumorniji distopijski roman uopće. Prema ovome motivu vjerojatno je kreiran i Borg, najzanimljiviji fikcionalni fenomen iz ZF franšize “Zvjezdane staze”. Ono što povezuje “Futurološki kongres” i “Zvjezdane dnevnike” je glavni lik IjonTichy, jedan od najprepoznatljivijih Lemovih junaka. U “Futurološkom kongresu”Tichy stiže u Kostarikanu, zemlju s najvišom stopom “demografskog prirasta”, što predstavlja najveću prijetnju civilizaciji. Futurolozi se i sastaju tu da bi pronašli kakvo-takvo rješenje demografske eksplozije na planetu. Futurolozi su smješteni u megahotelu Hilton, dok na ulicama kostarikanske prijestolnice započinju nasilni prosvjedi. U svijetu vladaju glad i bijeda. Civilizacija je pred raspadom. Ponašanje stanovništva vladajući reguliraju raznim drogama i psihostimulansima koji iskrivljuju percepciju stvarnosti. Lem takav društveni sistem naziva “kemokracijom”. Ovaj roman ima mnogo dodirnih točaka s distopijskim društvom iz “Matrixa”, filmske trilogije braćeWachovski. Sigurno nije slučajno to da su autori “Matrixa” poljskog podrijetla, jer se tu u njihovim filmovima vidi nesumnjiv utjecaj Stanislawa Lema na zastrašujući svijet koji su stvorili. S tom razlikom što je kod njih taj svijet virtualan, digitalan, dok je onaj u Lemovu romanu posredovan psihostimulansima. Lemov utjecaj vidljiv je i na “Vodiču kroz galaksiju za autostopere” Douglasa Adamsa, kultnom romanu ZF književnosti, čiji glavni lik Arthur Dent neodoljivo podsjeća na IjonaTichyja. Lem je beskrajno duhovit pisac i po tome je usporediv s KurtomVonnegutom, još jednim piscem kojega mnogi smještaju u nišu ZF romana, iako on po mojemu mišljenju tamo ne pripada. ”Futurološki kongres” je zapravo duža ZF pripovijest koja je prvi put objavljena 1971. godine u Lemovoj zbirci pripovjedaka “Nesanica”.Tekst se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu saznajemo što se zbiva prvog dana kongresa, dok drugi dio započinje u “neposrednoj budućnosti”, 2039. godine, u kojoj je Tichy odmrznut iz duboke hibernacije.To je također iluzija:Tichy se zapravo budi 2098. godine u prenapučenom svijetu u kojemu živi oko 100 milijardi ljudi. Njegov um to percipira kao 2039. godinu, kao i to da na planetu živi mnogo manje ljudi.To je svijet umjetno stvorenog blagostanja, posredovanog psihostimulansima, u kojemu svatko tko to želi može dobiti Nobelovu nagradu, i to preko Ureda za registraciju samoproglašenih kandidata za Nobelovu nagradu, ili kupiti za mizernu svotu “originalna djela” Rembrandta ili Matissea.To je svijet u kojemu nema knjiga, što je

neka vrsta kanona distopijske književnosti. Posebna vrijednost je Lemov jezik, brojne kovanice preko kojih toliko živo doživljavamo apsurdnu stvarnost koju opisuje.Tichy se s novim svijetom u kojem se zatekao upoznaje preko posljednjeg izdanjaWebsterova rječnika. Primjerice, izraz haharik opisuje robota huligana, koji je izopačen uslijed kvara ili pogrešnog rukovanja. Kemokracija se pretvorila u farmakokraciju. Postoji i mjerna jedinica tugometar: “Jedan tugometar je tuga koju osjeća ‘pater familias’ kad mu šesteročlanu obitelj smaknu pred očima”. Ovo je samo jedan mali djelić Lemove imaginacije, i to izražen preko jezika. Područje ljudske zbilje smanjuje se zastrašujućom brzinom, dok je percipirana stvarnost zapravo jedna velika halucinacija i zbog toga nisu moguće nikakve revolucije i prevrati.Vladar novog svijeta je George Symington koji pri kraju romana uvjeravaTichyja da je “farmakokracija” jedina nada u opstanak ljudske rase, sve dok se ne pronađe rješenje demografske eksplozije. “Dajemo civilizaciji narkozu jer u suprotnom ne bi opstala”, kaže Symington na jednome mjestu. “Kad nema kruha - ima narkoze!”

”Zvjezdani dnevnici” su zbirka pripovjedaka sastavljena od četrnaest priča, a radi se o zvjezdanim putovanjima IjonaTichyja. IjonTichy je u vrijeme “izdavanja” “Dnevnika” odavno mrtav te predstavlja jednu od “najvažnijih ličnosti” u povijesti ljudske civilizacije, poput barona Münchhausena ili Lemuela Gullivera. Tichy je legendarna ličnost, mnogi sumnjaju u njegovo postojanje, i

Stanislaw Lem, poljski književnik, filozof i satiričar, rođen je u Lavovu 1921. godine, a umro je 2006. u Krakovu. Jedan je od najpoznatijih teoretičara znanstvene fantastike i najprevođeniji poljski pisac. Ova godina, u kojoj se slavila stota obljetnica njegova rođenja, u Poljskoj je proglašena ‘Godinom Stanislawa Lema’

tu dolazi do izražaja i Lemova autoironičnost: “U tisku se mogu pronaći navodi u kojima se tvrdi da jeTichyju navodno netko pomagao, pa čak da nije ni postojao, a da je njegova djela stvorio pak uređaj pod nazivom Lem”. Lemove priče su iznimno duhovite, ali autor kroz njih neprestano provlači jaku društvenu kritiku. Na svojim zvjezdanim putovanjimaTichy se susreće s brojnim tuđinskim civilizacijama, obično superiornim onim ljudskima, koje su stvorili ili roboti ili inteligentna bića. Kako izgleda ljudska civilizacija, na najbolji način govori opis Zemljana iz vizure jedne superiornije galaktičke civilizacije prilikom primanja Zemljana u neku vrstu galaktičke Europske unije, što u suštini predstavlja prvorazrednu društvenu kritiku: “Sukladno prihvaćenoj sistematici koja se primjenjuje u našoj Galaktici, abnormalne pojave obuhvaća tip Aberrantia (Manijaci), koji se dijele na podtipove Debilitales (Kreteni) i Antisapientinales (Nerazumnici). U ovaj potonji podtip ubrajaju se Canaliacaea (Gnjusovi) i Necroludentia (Nekrofili). Među Nekrofilima razlikujemo redom vrstu Patricidiaceae (Ocoubojice), Matriphagideae (Majkojedači) i Lasciviaceae (Žgadija ili Gamad)”.

Lijepe mu se opasne i posve oprečne etikete, od prodžihadista do antimuslimana. Gdje ustvari treba tražiti korijen političkih prijepora oko Pulitzerom nagrađenog autora Ayada Akhtara?

neizbježno potiče na dubinsko promišljanje te na kraju i trajno pomiče kut gledanja. Čitajući za boravka u Rimu Leopardijeve “Pjesme”, Akhtar je odlučio napisati fikcionalizirani esej o Americi na rubu raspada. Tako je u osam cjelina organiziranih prema naslovima Tolstojevih sabranih djela raspisao ključne točke američke suvremene povijesti, od 9/11 do Trumpove pobjede, od kuljajuće islamofobije do ekonomske krize. Netko je slikovito primijetio da u tom romanu promatramo kako se američki san promeće u televizijski reality košmar, i doista, knjiga neosporne dokumentarne vrijednosti ponajviše je bespoštedno razotkrivajuća obiteljska saga, a onda i intimna pripovijest o kompleksnom odnosu oca, useljenika iz Pakistana, i njegova sina Amerikanca, koji se silno vole i kad se nimalo ne razumiju. Svojom aktualnom, živom i uznemirujućom prozom o egzilu i drugosti, o asimilaciji i religiji uvući će nas Akhtar u najdublju privatnost pojedinaca koji najčešće bezuspješno pokušavaju savladati shizofreni raspon od društvene inferiornosti do naizgledne superiornosti i tako ukrug, i tako unedogled,

DOMOVINSKE ELEGIJE

Piše:

VANJA

KULAŠ

Američki ga mediji idolatriziraju, kritičari potežu usporedbe s Rushdiejem i Ginsbergom, a predviđaju mu i još jednog Pulitzera. Istodobno, njegovo djelovanje polarizira javnost, lijepe mu se opasne i posve oprečne etikete, od prodžihadista do antimuslimana. Gdje ustvari treba tražiti korijen političkih prijepora oko književne zvijezde Ayada Akhtara? Za početak nekoliko bio(biblio)grafskih podataka: njujorški dramatičar, prozaist i scenarist pakistanskog podrijetla, rođen 1970., aktualni predsjednik američkog PEN-a i dobitnik Pulitzerove nagrade za dramu “Osramoćeni” (Disgraced) za 2013. godinu. “Domovinske elegije” (Homeland Elegies) njegov su drugi roman, nakon hvaljene i prevođene “coming of age” romansirane autobiografije “Američki derviš” (American Dervish) iz 2012. o odrastanju sina pakistanskih imigranata u Milwaukeeju. Izvorno objavljene 2020., “Domovinske elegije” spoj su memoarske i fikcijske proze, a - možemo to odmah reći - u pitanju je intrigantna i uspjela autofikcija koja nenametljivo educira o odabranoj sociopolitičkoj tematici, a kao takva

sve do vlastite smrti, pa i onkraj nje, prenoseći to svoje trpljenje na nasljednike. Riječ je tu očito o transgeneracijskoj nesreći, o ljudima koji se teško mire s činjenicom da su djecu prisiljeni podizati u kulturi koja nije njihova, potom i o toj djeci koja iako rođena u Americi nisu (sasvim) Amerikanci, nego na prvi pogled nijansom kože i fizionomijom, a kasnije i imenom u dokumentima kojim “pravi” Amerikanci lome jezik. Ljudi kojima pristiglim iz drugačijeg kulturnog konteksta samopouzdanje daje varljiv zaključak da su uspjeli shvatiti kako funkcionira ta “zemlja mogućnosti”, koja ih nikad neće u potpunosti prihvatiti, kao i svijest da se iscufana sintagma američkog sna odnosi, evo, i na njih. Svojom aktualnom, živom i uznemirujućom prozom o egzilu i drugosti, o asimilaciji i religiji uvući će nas Akhtar u najdublju privatnost pojedinaca koji najčešće bezuspješno pokušavaju savladati shizofreni raspon od društvene inferiornosti do naizgledne superiornosti i tako ukrug, i tako unedogled, sve do vlastite smrti, pa i onkraj nje, prenoseći to svoje trpljenje na nasljednike. Riječ je tu očito o transgeneracijskoj nesreći, o ljudima koji se teško mire s činjenicom da su djecu prisiljeni podizati u kulturi koja nije njihova, potom i o toj djeci koja iako rođena u Americi nisu (sasvim) Amerikanci, nego na prvi pogled nijansom kože i fizionomijom, a kasnije i imenom u dokumentima kojim “pravi” Amerikanci lome jezik. Ljudi kojima pristiglim iz drugačijeg kulturnog konteksta samopouzdanje daje varljiv zaključak da su uspjeli shvatiti kako funkcionira ta “zemlja

mogućnosti”, koja ih nikad neće u potpunosti prihvatiti, kao i svijest da se iscufana sintagma američkog sna odnosi, evo, i na njih. U fokusu nam je u svakom smislu uspješna, visoko obrazovana i dobrostojeća useljenička obitelj, te u drugom planu njihovi rođaci i najbliži prijatelji. Sin, ovdje ja-pripovjedač, priznati je dramski pisac i Akhtarov alter-ego, dok su mu roditelji liječnici. Majku, doduše, upoznajemo kao emocionalno izranjavanu i nerealiziranu, a kasnije i neizlječivo bolesnu, a otac je zato cijenjeni kardiolog specijaliziran za rijedak sindrom. Kao takav će, na vrhuncu karijere, upoznati Trumpa, koji mu je neko vrijeme zahvalan pacijent, i dječački se naivno vezati za njega, puno kasnije čak, u odsudnom trenutku, za njega i glasati, nesposoban artikulirano objasniti tu svoju odluku. Narator će očev postupak racionalizirati ovako: “Mislim da je želio znati gdje su granice. U Americi možeš imati bilo što, zar ne? Čak i predsjednički mandat? Ako ga se neki idiot kao Trump može domoći, zašto ne bi mogao i ti? Čak iako to ne želiš? Napokon, ni taj idiot očigledno to nije želio. Samo je želio znati da to može imati”. Sin se ne nosi najbolje sa sporadičnom roditeljskom političkom dezorijentiranošću, jer svojevremeno je u čudu slušao i majku kako, istina,

zaljubljena, a u zreloj se dobi iznenada okrenuo ortodoksnom islamu i skončao kao Al-Kaidin špijun. O sestrični, modernoj curi, koja mu je kao klincu imponirala, da bi samo odjednom osvanula s hidžabom. O benefitima ugovorenih brakova koji ponekad i završe u velikoj ljubavi i obiteljskom skladu. Piše zatim o više ili manje zadovoljavajućem balansiranju između američkog i muslimanskog identiteta, između romantičnog njegovanja tradicije i paničnog zatiranja obiteljskog nasljeđa, između prosvjećenosti i fundamentalizma. Piše o podvojenosti između dubinskog osjećaja nepripadanja i privilegije druge šanse ne samo kod imigranata, nego i kod prve generacije Amerikanaca. Sve navedeno lako je zapaljiv mišung koji kod mnogih od njih, kako se vidi u Akhtarovu tekstu, može u osjetljivim politič-

OD 9/11 DO TRUMPOVE POBJEDE, OD KULJAJUĆE

ISLAMOFOBIJE PA DO EKONOMSKE KRIZE...

prije fatalnog rujna 2001., ustvrđuje da je Bin Laden čovjek na mjestu. Ayad Akhtar intenzivno se i kritički zaokuplja svojim etničkim i religijskim identitetom koji je, kako priznaje, godinama negirao, a sve iz potrebe da se ne razlikuje, da se uklopi, da bude tabula rasa, naprosto običan američki tip neopterećen svojim muslimanskim podrijetlom. U svom romanu prikazuje dinamiku unutar muslimanskih zajednica u Americi izlažući egzistencije članova svoje obitelji te, naravno, epizode iz vlastitog života, često rubne i neugodne. Služeći se autentičnom iskustvenošću njemu bliskih pojedinaca, koji potječu iz različitih, ali mahom prosječnih i ni po čemu problematičnih prilika, iz sekularnih imigrantskih obitelji ili pak obitelji običajnih vjernika, opisuje slučajeve onih među njima koji su se neočekivano prepustili radikalizmu. Iz krajnje ranjive pozicije Akhtar detaljno piše o tome zašto se onima koji zapitkuju o njegovu podrijetlu predstavlja kao Indijac. Naime, dok Pakistan asocira na terorizam, asocijacije na Indiju puno su benignije, od jarkih boja i pikantnih jela do joga šorceva i razigranosti Bollywooda. Piše i o nadrealnoj atmosferi na ulicama grada neposredno nakon rušenja tornjeva, gdje su se unezvjereni prolaznici spontano okupljali u neformalne grupe podrške, ali i o sumnjičavim pogledima i verbalnim napadima kojima je bio izložen kad se u tom kaosu, potresen kao i svi oko njega, našao u redu za darivanje krvi. Piše također o očevu najboljem prijatelju, isto liječniku, u kojega je njegova majka tijekom studija bila nesretno

ELEGIJE

AKHTAR AYAD, BUYBOOK. PRIJEVOD: DANKO JEŠIĆ

kim trenucima dovesti do najbizarnijih opredjeljenja, pa i postupaka s dalekosežnim posljedicama. Akhtar u svojoj opsežnoj i iznad svega izrazito samoizlažućoj prozi analitički rastvara američku suvremenu povijest, hrabro i problemski razmišlja o Americi u kojoj se, iako (pre)poznat i ostvaren, nerijetko osjeća nesigurno, neuklopljeno, nepozvano. On tu niže razmišljanja o zemlji u kojoj je rođen, a s obzirom na to da je u domovini svojih roditelja stranac koji jedva govori jezik, i jedinoj koju, barem formalno, može smatrati svojom.

“Domovinske elegije” čitaju se u aktivnom bilježenju, a zaklapaju s rojem pitanja za autora jer niz vrlo privatnih priča koje na tih 340 stranica nalazimo otvara brojne rukavce i povlači na razgovor o nečemu globalno važnom, ali nama ovdje dalekom, za što do ovog književnog otkrića možda i nismo pokazivali znatniji interes.

Akhtar se intenzivno i kritički zaokuplja svojim etničkim i religijskim identitetom

DOMOVINSKE

WENN/PIXSELL, DREAMSTIME

ZABORAV U NAS JE FIZIKALNI ZAKON, I TO VEOMA PROST

Vojna, crtani roman ili istina o našem ratu

Goran Duplančić u ‘Vojni’ crta i pripovijeda priču iz perspektive Splićanina, koji se kao de-setar JNA zatekao u kasarni, u ljubljanskom Šentvidu, kada je 25. lipnja 1991. Slovenija proglasila samostalnost. Ustvari, što je zanimljivo, Duplančić se u ‘Vojni’ uopće ni ne bavi načinom na koji se ‘skinuo’ i na koji je u posljednji trenutak umakao iz zajednice koja se pretvarala u kolektivno čudovište, koje će probaviti svu tu nedužnu djecu, prije nego što ozbiljno navali na narode kojih se odreklo i na zemlju koju je prezrelo. ‘Vojna’ je priča o tome kako se pojedinac, i pojedinci, opiru vlastitoj transformaciji u čudovišta

Piše: MILJENKO JERGOVIĆ

Crteži: GORAN DUPLANČIĆ

Nastavak na sljedećoj stranici 

Goran Duplančić Splićanin je, radi u Zavodu za teorijsku fiziku Instituta Ruđer Bošković. Doktorirao je s temom “Ekskluzivne dvofotonske anihilacije na par nabijenih pseudoskalarnih mezona u formalizmu perturbativne kvantne kromodinamike”. Od ovih trinaest riječi pouzdano razumijem dvije: na i u. Ali nismo ovdje da se hvalimo svojom neobaviještenošću, neobrazovanošću, manjkom interesa, kao i izvjesnom tupošću. Na kraju, ako već vrijeđamo ljude koji ništa ne čitaju, nemaju pojma o književnosti i materinjim jezikom služe se pasivno, onda bismo trebali znati da ni fizika nije nešto o čemu je dobro ne imati pojma. Ali Duplančićeve smo kompetencije naveli samo zbog dojma, također skandaloznog, da je njegovo bavljenje teorijskom fizikom ipak ćerdanje talenta. Da je ovdje prosvijećene diktature, Goran Duplančić bi se bavio isključivo stripom i pripovijedanjem priča. Što bi, vjerojatno, bilo pogrešno. Jer možda je čovjeku, da bi crtao stripove i pričao priče, doista potrebno da se veći dio vremena bavi teorijskom fizikom.

Crtani roman “Vojna” objavio je početkom ljeta Josip Sršen, u svojoj izdavačkoj kućici Barbatus. Album od 270 stranica, manjeg formata, donosi priču o događajima od kojih u danima njegova izlaska upravo protječe trideset godina. S političkog stanovišta, te sa stanovišta zvanične kulture, koja svoje krajnje ishodište nalazi u lokalnim akademijama nauka i njihovim razredima za književnost, ti su događaji vrlo temeljito zaboravljeni, prepravljeni, krivotvoreni i u kolektivnom sjećanju preinačeni. Običan svijet ih je po nalogu elite zaboravio, jer je naprosto lakše zaboravljati. Zaborav u nas je fizikalni zakon, i to veoma prost, poput sile teže. Zaboravlja se kao što ispuštena čaša pada. Isti su događaji, međutim, od formativne važnosti za posljednju jugosla-

vensku generaciju mladića, koji su te 1991. imali između osamnaest i dvadeset i sedam godina, i zatekli su se na služenju JNA, ili su predstavljali prvi borbeni ešalon svih upravo nastajućih armija.

Goran Duplančić u “Vojni” crta i pripovijeda priču iz perspektive Splićanina, koji se kao desetar JNA zatekao u kasarni, u ljubljanskom Šentvidu, kada je 25. lipnja 1991. Slovenija proglasila samostalnost. U tom trenutku, kojeg vojnici nisu na pravi način bili ni svjesni, jer su se nalazili u medijskoj blokadi, nije im bilo dopušteno da gledaju televiziju i čitaju novine, dogodio se suštinski etički i pravnopolitički preobražaj tih mladića. Većina ih se pretvorila u agresore, a manjina u domaće izdajnike. Prethodno se u njihovim glavama nije dogodilo ništa. Bili su isti kao i pri dolasku u vojsku, samo mnogo, mnogo uplašeniji. Premda je riječ o velikoj temi, jednoj od najvećih književnih tema našega vijeka, nije o njoj u ovih tridesetak godina bilo ni dobrih romana, ni vrijednih priča. Tek, možda, poneka olaka filmska komedija, koja je više trebala detematizirati samu temu, demagnetizirati se i osloboditi nas njezine težine, nego što je imala katarzičnu funkciju. Ljudima je zabranjeno misliti da su ikada u političkom smislu bili Jugoslaveni, i da se dogodio taj jedan dan, taj trenutak, taj veliki preobražaj u kojem su od jednog postali nešto drugo. Goran Duplančić u svom stripu na krajnje ozbiljan, te prema činjenicama i osjećajima krajnje odgovoran način govori upravo o tom preobražaju.

Čovjek je iz jednog razloga došao u vojsku, stigao je postati desetar i ponijeti značku primjernog vojnika, i to u elitnoj, politički i obavještajno strogo kontroliranoj jedinici vojne policije, da bi ga neki sasvim drugi razlozi vodili prema izlasku iz te vojske. Ustvari, što je zanimljivo, Duplančić se u “Vojni” uopće ni ne bavi načinom na koji se “skinuo” i na koji je u posljednji trenutak umakao iz zajednice koja se pretvarala u kolektivno čudovište, koje će probaviti svu tu nedužnu djecu, prije nego što ozbiljno navali na narode kojih se odreklo i na zemlju koju je prezrelo. “Vojna” je priča o tome kako se pojedinac, i pojedinci, opiru vlastitoj transformaciji u čudovišta. Evo govora što ga desetar Duplančić drži vojsci nakon što se načulo da je Slovenija

proglasila samostalnost, te nakon što su Slovenci vojsci zatvorili struju i vodu: “Jasno van je da smo se našli u govnima. Ljubljana je proglasila samostalnost. Beogradu se to nije svidilo i sad izgleda da imamo nas s jedne strane i slovenske teritorijalce s druge. Neman pojma šta se točno događa i ne vidin kako bi to uspija doznat, a nisan siguran ni da iko u kasarni to zna. Iskreno, zaboli me ona stvar i za Sloveniju i sve skupa. Oću se vratit doma u jednon komadu. A virujen i vi. S obziron na situaciju, uvodimo pravila. Pravilo prvo i najvažnije: pazite na sebe i jedan na drugoga. Pravilo drugo: čuvajte kasarnu, osim ako to nije u suprotnosti s prvin pravilon. Pravilo treće: branite narode i narodnosti, tekovine revolucije, bratstvo i jedinstvo, osim ako to nije u suprotnosti s prvin i drugin pravilon.” Vojska odgovara: “Jasno, druže desetaru!” Desetar: “A, u pičku materinu! Čuvajte jedan drugoga, a ostalo ko jebe! Je l’ sad jasno!” I to je zapravo to, to je u tom trenutku sva buduća teorijska fizika Gorana Duplančića. Malo kad i malo što me je od sve sile romana, dokumentarnih filmova i knjiga, komedija i tragedija, usmeno ispričanih priča, umjetničkih i neumjetničkih djela svake vrste, tako odistinski ganulo kao Duplančićeva “Vojna”. Osim što je priča ispripovijedana na pravi način, učinjeno je to bez krivotvorenja i laganja. Autoru je uspjelo da rekreira emociju jednoga davno prošlog vremena, te da iz priče isključi baš svaku naknadnu pamet. Pritom, kao nitko njegov i naš, on je o sebi rekao cijelu istinu. A sve to je učinio u crtačkoj maniri koja, da tako kažem, ide iz kontre. Likovi su blago karikirani, crtež je izrazito rudimentaran, često podsjeća na skicu, na storyboard nekog budućeg stripa ili filma. Kažem: podsjeća! Ali naravno da ovo nije skica, nego nešto mnogo, mno-

go ozbiljnije. “Vojna” je savršeno raskadrirana, iza ovih crteža stoje visoka stripovska, crtačka i čitateljska kultura, vrlo razvijena autorska samosvijest i iskustvo nekoga tko možda i nije nacrtao stotinu crtanih romana, ali ovaj crta upravo kao da mu je sto prvi. U povijesti, inače bogatoj, raznovrsnoj i plodnoj, hrvatskoga i jugoslavenskog stripa relativno je malo pravih crtanih romana, a još manje je velikih autobiografskih priča (što još, osim Helene Klakočar?), političkih, dnevno-povijesnih, angažiranih… Oni koji u nas od stripa žive, gotovo u pravilu ne crtaju stripove o sebi, svome životu i svijetu koji ih okružuje. Izuzetak je, opet možda, Aleksandar Zograf, ali živi li Zograf od stripa? Osim toga, on uglavnom crta kratke priče, a ne romane. U “Vojni” opisan je nevjerojatan niz različitih aspekata slovenskog rata, kao i opsade kasarni JNA, te onoga što se zbivalo u tim kasarnama. Opisan je, i to na vrlo surov i otvoren način, raspad prividne nacionalne idile jugoslavenstva. Duplančić ništa nije prešutio ni zatajio, a kao da je nekim čudom sve moglo stati u njegovu, inače vrlo dramatičnu i brzu priču. Spojio je temeljitost i sveobuhvatnost, s brzinom izmjene slika i prizora. U njegovoj skicoznosti, u dojmu gotovo usmene izmjene slika (jednom ću vam ispričati što bi to bila usmena slika!), golemi

Duplančić se u ‘Vojni’ uopće ni ne bavi načinom na koji se ‘skinuo’ i na koji je u posljednji trenutak umakao iz zajednice koja se pretvarala u kolektivno čudovište, koje će probaviti svu tu nedužnu djecu

GORAN DUPLANČIĆ, BARBATUS

je, doista golemi talent. Čovjek kao da u svojoj glavi vidi cijeli strip i prije nego što ga je nacrtao. Rat je naša velika zajednička tema. A u romanima, filmovima i stripovima koji se bave ratom, kao i uostalom u historiografskim knjigama o ratu, postoji nešto dobro, čega inače nema u umjetnosti te u umjetničkoj i književnoj kritici. Postoji ugrađen unutarnji, inherentni i sveprisutni estetski prosuditelj. Ako knjiga koja se bavi ratom, ako roman, ako historiografski tekst ili strip mogu s razumijevanjem i odobravanje biti pročitani samo s jedne strane zamišljene linije fronte, ako su drugoj strani nerazumljivi, iritantni i inervantni na posve drukčiji način nego prvoj strani, tada knjiga, roman ili strip zapravo ne valjaju ništa, a historiografski tekst lažno i tendenciozno interpretira događaje. Svako estetsko djelo na temu naših ratova jednako se ogleda i zrcali s obje strane zamišljene fronte. I svaki historiografski tekst važeći je na obje strane. Ne postoje dvije istine o jednom ratu, ali uvijek postoje dvije laži. Goran Duplančić nacrtao je knjigu koja se u dlaku s istim osjećajima može čitati u svim zemljama iz kojih su prije trideset godina bili vojnici u kasarni u Šentvidu. Desetar je, istina, bio iz Splita. Ovo je njegov strip.

VOJNA

OD DRAGOSTI

MARGARET ATWOOD

O svojim pjesmama sabranim pod naslovom Od dragosti Margaret Atwood zapisuje: “Rukom su pisane ove pjesme, ostavljane u ladici, pretipkavane, dorađivane. Te su pjesme bile napisane između 2008. i 2019. Tijekom tih jedanaest godina stvari su postajale mračnije na svijetu. Također, ja sam starjela. Umirale su mi vrlo bliske osobe. Poezija se bavi onim što je srž ljudskoga postojanja: život, smrt, obnova...”

INSTITUT

STEPHEN KING

U obiteljskoj kući u predgrađu Minneapolisa nepoznati provalnici ubijaju roditelje dvanaestogodišnjeg Lukea Ellisa, a njega omamljuju i odvode u nepoznatom smjeru. Cijela operacija traje manje od dvije minute. Luke će se probuditi u Institutu, u sobi koja izgleda posve jednako kao njegova soba, osim što nema prozor. S druge strane njegovih vrata nalaze se sobe koje skrivaju neku drugu, posebno nadarenu djecu...

NE PLAČI, DUŠO BORIVOJ RADAKOVIĆ

Knjiga funkcionira kao svojevrsni epilog – o našem svakidašnjem, običnom ludilu, što ponekad doseže strašne proporcije i posljedice.

To su priče o nerazumijevanju i komunikacijskim šumovima koji premrežuju naše živote, o žudnjama, strahovima i strastima. Priče koje iskrivljuju naše karaktere, o pokušajima da se pronađe smisao i neka vrsta užitka u svakidašnjem tavorenju.

Piše: MERITA ARSLANI

Neodoljivo uznemirujuća hipnotička, realistično bizarna zbirka kratkih priča

Zvjerstvo, zlostavljanje djece, depresija, slomljeno srce... To su neke od tema kojima se Naja Marie Aidt bavi u svojoj zbirci od 15 kratkih priča “Pavijan”. Iako zbirka nije pretjerano duga, broj stranica je taman da ugodno popunite vikend. Naja Marie Aidt se potrudila iznijeti impresivan broj različitih stilova pisanja, kao i tema u kojima ćete beskrajno uživati. Premda se priče razlikuju po svemu, jedna je postavka vrlo jasna - kroz priče uglavnom prolaze slike ljudi koji se pokušavaju boriti sa svim svojim manama i nedostacima. Nekoliko njezinih priča vrti se oko obitelji ili, bolje rečeno, razdvojenih ljudi koji su povezani krvlju ili tek nekakvim okolnostima. Priče “Nedjelja” i “Vožnja autom” su upravo takve, obje se vrte oko obiteljskih i ljudskih odnosa, koji su toliko očajni da likovi ne uspijevaju dogovoriti čak ni jedan običan vikend. Priče iz ove zbirke su kratke, ali vrlo precizne. Kod Naje Marie Aidt nema suvišnih rečenica i stil joj zapravo nalikuje kao kod pisaca krimića, jer priče su joj vrlo napete, kao da čitate neki skandinavski triler, a ne priče iz svakodnevnog života. Ima, naravno, i bizarnih priča, poput “Zelena tama velikog drveća”, priče o muškarcu koji se teško miri sa svojim životom i njegovim susretom sa ženom, koja ga

NAJA MARIE AIDT, SANDORF. PRIJEVOD: ĐURĐICA ŽLEBAČIĆ SORENSEN

nikako ne pušta. Malo veći bizar je “Prekid”, malo duža priča u kojoj pratimo muškarca koji u domu ima neočekivanoga gosta, te priča “Zvjezdano nebo”, također bizarna storija o paru u potrazi sa strašću. Zadnja priča, “Ubod komarca”, na neki način ujedinjuje većinu tema koje je Naja Marie Aidt istraživala u ostalim pričama. “Ubod komarca” još je jedna duža priča, koja počinje seksom za jednu noć, a potom muškarca koji je bio u tom odnosu prikazuje kako mu odjednom sve kreće nizbrdo, njegovo zdravlje se pogoršava zastrašujuće brzo, dok mu ljudi oko njega nikako ne mogu pomoći. Kako priča odmiče, tako vidimo njegove prijatelje i obitelj kako su u nedoumici koliko još toga mogu izdržati i pitaju se jesu li obavezni baš ići do kraja... U priči “Rana”, Naja Marie Aidt bavi se pitanjem roda i pratimo putnika u stranom hotelu koji pokušava izbjeći da se dozna da je u vezi s puno starijom Engleskinjom. Priča “Torben i Maria” će vas vjerojatno najviše uznemiriti. Radi se o majci koja bestijalno zlostavlja i tuče svoje dijete, a Naja Marie Aidt se nasiljem bavi i u priči “Slatkiši”. Naja Marie Aidt je rođena 24. prosinca 1963. na Grenlandu. Prvu zbirku pjesama objavljuje 1991. godine. Poznata po svojem minimalističkom stilu, do danas je objavila jedanaest zbirki poezije, jedan roman, tri zbirke priča te nekoliko filmskih scenarija, dječjih knjiga i radiodrama.

PAVIJAN

NO VA K

Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ

Fotografije: TONE STOJKO/ SANJAM KNJIGE.HR

SVJEDOCI SMO TUŽNOG DEBAKLA LJEVICE. UVJERENI SU DA JE SRCE LJEVICE POLITIČKA KOREKTNOST, PA VIŠE PAZE NA RIJEČI NEGO NA NUŽNOST AKCIJE. A KAKO SU I S RIJEČIMA OČAJNO PRAZNI I DOSADNI, BOLJE BI BILO DA RIJEČI OSTAVE PJESNICIMA I IZAĐU NA ULICE

Kad netko na početku 21. stoljeća odluči napisati ep, taj netko mora biti sazdan od posebnog materijala. U vrijeme u kojem su i novinski članci postali preopširno štivo za većinu ljudi, ep od 44.000 tisuće stihova na 2300 stranica teško da svom autoru može donijeti slavu, čitanost ili materijalnu dobit – prije će naići na zbunjene poglede i podizanje obrva. Ipak, netko se prihvatio i tog posla, a taj netko je Boris A. Novak (1953.), autor “Vrata nepovrata”, jednog od najdužih epova suvremene svjetske književnosti, u kojem taj nagrađivani slovenski pjesnik, dramatičar i prevoditelj donosi kroniku svoje istaknute ljevičarske obitelji u kontekstu burnih povijesnih događanja u Sloveniji i na širem južnoslavenskom prostoru u 20. stoljeću

Nastavak na sljedećoj stranici 

Profesor komparativne književnosti i literarne teorije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, Novak je, između ostaloga, prevodio s okcitanskog i flamanskog, dobitnik je više nagrada - među kojima i najuglednije slovenske Prešernove nagrade - potpredsjednik je Međunarodnog PEN-a, izvanredni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član HAZU-a, autor niza knjiga pjesama prevođenih na desetak svjetskih jezika. Njegov opus magnum ipak su ‘Vrata nepovrata’, epos u tri knjige: ‘Zemljovidi nostalgije’ (2014.), ‘Vrijeme očeva’ (2015.) i ‘Obitavališta duša’ (2017.). U sjajnom hrvatskom prijevodu Božidara Brezinščaka Bagole, posljednju knjigu trilogije nedavno je objavila izdavačka kuća ‘Fraktura’, a tim smo povodom porazgovarali s autorom, koji nije samo pjesnik već i istaknuti društveno angažirani intelektualac. Novak se osamdesetih uključio u borbu za reformiranje jednostranačkog komunističkog poretka, početkom devedesetih organizirao je humanitarne akcije za izbjeglice iz bivše Jugoslavije, javno se zauzimao za pisce u opkoljenom Sarajevu i za desetke tisuća ‘izbrisanih’ slovenskih građana, a u posljednje vrijeme, tri desetljeća kasnije, sudjelovao je na ‘biciklističkim’ prosvjedima ispred slovenskog parlamenta protiv autoritarne politike aktualne slovenske vlade. U međuvremenu je redovito istupao u javnosti zalažući se za sve ideje koje je smatrao naprednima i pravednima, uvijek se suprotstavljajući onima koji su na poziciji moći. U jednom od svojih posljednjih javnih angažmana, Novak je, potresen tragičnom sudbinom desetogodišnje invalidne gluhonijeme kurdske djevojčice Rahime koja se sredinom prosinca utopila prilikom ilegalnog prelaska slovensko-hrvatske granice na rijeci Dragonji, napisao baladu ‘Kralj slobode’ uz koju je priložio posebno oštru kritiku slovenskih vlasti. »Ogorčen sam zbog neljudskog, rasističkog i protuzakonitog odnosa koji vladajuća slovenska politika provodi na državnim granicama ... Majka je nemoćnu djevojčicu nosila na ramenima, ali joj je prilikom prijelaza Dragonje pala u ledenu vodu ... predsjednik Republike Slovenije i Ombudsman za ljudska prava šokantnim cinizmom i ledenim mirom javno su objelodanili tu tragediju ... nisu bili sposobni ni za minimalnu pristojnost i pijetet. Da su to napravili baš na međunarodni Dan ljudskih prava, svjedoči o potpunoj odsutnosti suosjećanja, a između ostalog i o ogavnom oportunizmu te nesposobnosti i gluposti ... izjave ne sadrže ni riječi žalosti, nego samo manipulantsko hvalisanje dobrom suradnjom slovenske i hrvatske policije pri traženju leša nesretne djevojčice. Tu uljepšavajuću retoriku i sakrivanje činjenica nažalost je slijedila i većina slovenskih medija, što je znak da su mnogi novinari oportunistički popustili diktatorskom diktatu vlade. Da slovenska Rimokatolička crkva u svetom adventskom vremenu šuti o suvremenom ponavljanju proganjanja biblijskih izbjeglica Josipa i trudne Marije, dokazuje da se radi o polit-financijskoj instituciji koja s vjerom nema nikakve veze. Da li bi bilo drugačije da žrtva nije bila muslimanka? To nije učenje Krista Spasitelja, Bog vas ne voli. SRAMVAS BILO, SVEĆENICI SLOVENSKE KATOLIČKE CRKVE! SRAMVAS BILO, OPREZNI NOVINARI! SRAMVAS BILO, OMBUDSMANE LJUDSKIH PRAVA! SRAMVAS BILO,VLADO REPUBLIKE SLOVENIJE! SRAM VAS BILO, PREDSJEDNIČE REPUBLIKE SLOVENIJE! SRAMVAS BILO!«, napisao je.

Boris A. Novak doista je sazdan od posebnog materijala. BestBook: U vrijeme kada ljudi, osobito mladi ljudi, sve manje čitaju i obične knjige, vi na 2300 stranica napišete ep. Zašto ste se odlučili za takvu arhaičnu formu? Kome je vaš epos namijenjen?

OBITAVALIŠTA DUŠA

BORIS A. NOVAK, FRAKTURA

PRIJEVOD: BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA

U pravu ste: danas se malo čita. Ali to ne znači da ljudima nisu potrebne pripovijesti koje bi im objasnile tko su, odakle dolaze i kamo idu. U tamnom pravremenu naši preci su slušali epove, okupljeni oko vatre; i vatra i priče su ih održavale na životu. Sa svojim epom ja sam se vratio ka prapočetku pjesničke riječi, još prije izuma pisma i abecede, kada su se priče prenosile oralno, s koljena na koljeno, a ritam je baš zbog toga imao ključnu ulogu. Starogrčka riječ za pripovijest je epos. Neki kritičari su mi predbacivali da taj podnaslov ‘Vrata nepovrata’ zvuči umjetno napuhano i da bih se morao zadovoljiti uobičajenim izrazom ep. A ja sam pomoću originalne starogrčke riječi htio samo naglasiti da se radi o – pripovijesti. Da znam pisati prozu, ‘Vrata nepovrata’ bi bila roman, odnosno, romaneskna trilogija. Pošto ne znam, bio sam prisiljen pripovijedati povijest svoje obitelji na jedini način koji znam – stihovima. E tu sam se suočio s nezgodnim problemom da u posljednjim stoljećima u svjetskoj književnosti - a da o slovenskoj uopće ne govorim - nije bilo tekstova na koje bih se mogao nasloniti. Zato sam se u potrazi za odgovorima na naratološka i kompozicijska pitanja mogao obraćati samo starim majstorima, prije svega Danteu, koji u epu i nastupa, a i Homeru,Vergiliju, Miltonu i drugima. Suprotno samohvali nekih slovenskih povjesničara književnosti, ne može biti nikakve dvojbe da slovenska književnost nema epsku tradiciju; pored vrhunske lirike bogata je slovenska riznica epskih pjesama i balada, ali tu nema epa. Borba Slovenaca za svoj jezični i etnički identitet od prosvjetiteljstva na dalje dešavala se većinom kroz lirsku poeziju. Tek je povijest 20. stoljeća dala Slovencima materijal za ep; tu umjetničku zadaću ja sam ispunio i time dao Slovencima ep. Ali ‘Vrata nepovrata’ su suvremeni ep koji je strukturom, specifikom pjesničkih i narativnih postupaka te vrijednosnim sistemom daleko od herojske epike antike i srednjeg vijeka. Jedna od ključnih razlika između ‘Vrata nepovrata’ i starih epova je i u prebacivanju akcenta s herojstva muškaraca (koje je ionako većinom mit) na herojstvo žena, djece i starijih, ranjivih ljudi. BestBook: Koliko ste dugo pisali ‘Vrata nepovrata’? Koja je

Boris A. Novak u naručju majke Anice

bila vaša motivacija da ustrajete na tom golemom poslu? Ep sam počeo pisati 1992. godine, nakon smrti svog oca Ante Novaka koji me je svojim pričama o junačkoj i tragičnoj (što je jedno te isto) povijesti obitelji Novak doslovno programirao za taj pothvat. Ali tada još nisam bio zreo za tako kompleksan i ambiciozan projekt. Poslije majčine smrti 2008. godine ponovo sam uzeo ep u ruke i nisam ga više ispuštao iz ruku, ili točnije – ep mene više nije ispuštao iz ruku, ili iz kandži. Emocionalni impuls za pisanje tog epa je, dakle, žalovanje. Jedna od najboljih riječi za ‘žalovanje’ u svjetskim jezicima je njemački izraz – ‘Trauerarbeit’, rad žalosti, u stvari emocionalno crnčenje koje traje godinama i nikada se ne završava. Dijalog s mrtvima stalno traje, a pošto se radi o jedinoj činjenici koju više ne možemo promijeniti, popraviti, obavezuje nas još više i dublje nego odnosi sa svima bližnjima koji su živi i kod kojih zbog toga imamo ponekad iluziju da imamo još uvijek vremena da određene stvari popravimo, sredimo, izrečemo, iščistimo. Ep sam veoma intenzivno pisao deset godina, ali uzimajući u obzir i sve tekstove koje sam napisao prije početka rada na epu i kasnije ih uključio u novu cjelinu, rekao bih ‘od oka’ da sam za ‘Vrata nepovrata’ dao 15 ili čak 20 godina života. Pjesnička ludost.Vratiti svojim dragim mrtvima dostojanstvo sjećanja i imena bio je osnovni motiv za nastanak ‘Vrata nepovrata’. Tu se moj ep nadovezuje na veliku epsku tradiciju pradavnih vremena. Pisanje ovog epa bio je najveći umjetnički, emocionalni, intelektualni i fizički napor u mom životu. BestBook: Ep je najstarija forma pričanja priča, a epske priče važne su za identitet nacija: jeste li pišući ep i to imali na umu? Cijeni li slovenska javnost to što ste napisali 44 tisuće stihova eposa ‘Vrata nepovrata’? Smatraju li vas Slovenci zaslužnim nacionalnim pjesnikom? Moj ep govori o slovenskoj povijesti, ali to nije nacionalni ep u tradicionalnom smislu nacionalne romantike. Osim toga Slovenci nisu jedina tema, a Slovenija nije jedini topos mog epa. Predstavit ću vam svoj emocionalni zemljovid.Važan topos je za mene Beograd, moj zavičaj; kuća s vrtom gdje smo živjeli je za mene izgubljeni raj. Kasnije je tamo živjela nažalost pokojna dramaturginja Borka Pavićević, osnivačica Centra za kulturnu dekontaminaciju; kada nas je neki švedski novinar za vrijeme rata intervjuirao provokativno pitajući kakav je odnos između Borke i mene, »zaraćenih intelektualaca«, ja sam odgovorio: »Pa, znate što, Borka i ja živimo u istoj kući, ali u različitom vremenu«, što sam kasnije upotrijebio kao refren njoj posvećene pjesme.Važan topos je Žalna, selo moje majke u Dolenjskoj.Važan topos je Maribor, grad obitelji Novak.Važna je Dalmacija u kojoj se rodio moj otac i većina obitelji Novak u njegovoj generaciji, kao djeca Antona Novaka, austrougarskog oficira, slavenofila i pobunjenika protiv austrougarskih vlasti krajem Prvog svjetskog rata, mada je bio oženjen Njemicom, Leopoldinom, koja je bila neosporna matrijarhinja roda.Važni toposi su za mene Rijeka i Opatija gdje je živjela moja teta Mimi i gdje sam najradije provodio ljeta.Važan topos je za mene Samobor gdje je živjela teta Pepca i gdje sada živi moj bratić Amir Hamzić, atomski fizičar, sa svojom obitelji.Važan, divan topos je za mene Dubrovnik, s mnogim sentimentalnim sjećanjima.Važni toposi su Sarajevo i Mostar, odakle su moje bosanske tete Nuri Hadžić, kćeri suautora prvih bosanskih romana, inače suca i teologa mekog islama Osmana Nuri Hadžića i Almase Sokolović, potomkinje velikog vezira Otomanskog carstva Mehmed paše Sokolovića.

Ja, dakle, među rođacima pored Slovenaca imam Hrvate, Srbe, Bosance (Bošnjake), Nijemce, Austrijance, Židove, Amerikance i Irce, prisutne su različite religije, kršćanska (katolička i pravoslavna), židovska i islam, a da o fanatičnim ateistima i ne govorim. U Americi imam mnogo više rođaka nego u Sloveniji. Vezan sam za francusku kulturu, prevodio sam s deset jezika,

Ep sam počeo pisati 1992. godine, nakon smrti svog oca Ante Novaka (dolje), koji me svojim pričama o junačkoj i tragičnoj (što je jedno te isto) povijesti obitelji Novak doslovno programirao za taj pothvat

između ostalog i provansalske trubadure s okcitanskoga. Tko sam, dakle, ja? Ja sam svi ti ljudi, sve te duše, svi ti jezici, sve te kulture. Ja sam – bez lažne skromnosti – majstor slovenskog jezika, ali moram priznati da živim dublje u slovenskom jeziku nego u Sloveniji. Seoba obitelji iz Beograda u Ljubljanu bila je traumatična za mojih osjetljivih 14 godina. Slovenci me nisu dobro primili, i ja sam se godinama i desetljećima svesrdno trudio da im poezijom (a Slovencima je poezija uvijek puno značila) dokažem da sam njihov, da sam – naš. Kao što sam jasno doživio u posljednje dvije godine, nije mi uspjelo.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Važna je Dalmacija, u kojoj se rodio moj otac i većina obitelji Novak u njegovoj generaciji, kao djeca Antona Novaka, austrougarskog oficira, slavenofila i pobunjenika protiv austrougarskih vlasti krajem Prvog svjetskog rata, mada je bio oženjen Njemicom, Leopoldinom, koja je bila neosporna matrijarhinja roda

Ili, točnije: ja sam dobitnik Prešernove nagrade za životni opus na području poezije i izvanredni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, ali moji Slovenci viču na mene na ulicama da sam parazit, profiter i pridošlica i da moram nestati iz ‘dežele’ i otići kući, u Beograd ili Bosnu. Na mene su vikali čak i u redu za cijepljenje, ali – to moram priznati – tada me nisu tjerali u Beograd i Bosnu, nego pred slovenski parlament gdje sam u posljednje dvije godine na biciklističkim prosvjedima petkom često čitao protestne pjesme. Prvu među njima, ‘Sloboda je glagol’, pročitao sam točno 50 godina nakon svog prvog govora na studentskim demonstracijama.

BestBook: Prevoditelj treće knjige vašeg epa na hrvatski Božidar Brezinščak Bagola bez sumnje je odradio vrlo zahtjevan posao. Jeste li surađivali na prijevodu i jeste li zadovoljni konačnim rezultatom? Kako je došlo do toga da se prvo objavi prijevod treće knjige? Je li u planu objavljivanje prve i druge knjige na hrvatskome?

Svaka čast Božidaru Brezinščaku Bagoli za izvanredno prevodilačko dostignuće. Za mene je od najveće važnosti da ‘Obitavališta duša’ u njegovom prijevodu na hrvatskom zvuče lijepo i prirodno. Nas dvojica smo intenzivno surađivali u procesu prevođenja: Božo mi je svoj prijevod slao po dijelovima, a ja sam mu komentirao prijevod, čestitao mu za odlična rješenja, a i upozoravao na neke probleme; mislim da sam mu prilično pomogao i na razini zvučnosti i različitih pjesničkih oblika koje sam upotrijebio u epu. Suradnja je tekla veoma dobro i plodno; obojica smo s njom tako zadovoljna da se nadamo da će se nastaviti prevođenjem prve dvije knjige. Razumijem da izgleda čudno da objavljivanje te pjesničke trilogije počinje trećim, posljednjim dijelom. To je posljedica prethodnog dogovora o prevođenju, prema kojem bi prvu i drugu knjigu ‘Vrata nepovrata’ trebao prevesti drugi prevoditelj koji iz opravdanih razloga nije mogao obaviti taj posao. Ako bude sve sa srećom, Božo će u drugoj rundi prevesti drugu knjigu, ‘Vrijeme očeva’, i na kraju prvu, ‘Zemljovide nostalgije’.

BestBook:Tijekom pisanja epske trilogije morali ste riješiti i brojne formalne poetske probleme s kojima ste se suočavali? Godinama sam pokušavao pisati ep u metrički pravilnim formama i stihovima, ali sam osjećao da zvuče suviše papirnato,

hladno. Onda sam postao svjestan da naš današnji osjećaj za vrijeme ne podnosi takvu pravilnost i strogost, da je za današnji glazbeni i pjesnički ritam pored stabilne kičme potrebna i elastičnost, varijabilnost, širok registar upotrijebljenih modela. Čvrsta i dinamična mašina danteovske ‘terza rime’ omogućila mi je i širok manevarski prostor za ples različitih koraka. Strogog ritma i načina rimovanja držim se u lirskim fragmentima, a u narativnim pasažama oslobađam formu, jedanaesterac produžim u trinaesterac, petnaesterac, pa čak i sedamnaesterac; čiste rime zamijenim asonancama, a trojno ponavljanje rima smekšam s manje geometrijski pravilnim i spontanijim ritmovima. Osnovni jambski impuls prelije se u trohejski, daktilski (heksametri) ili amfibraški, ponekad i u slobodni stih. Ritam stihova počeo sam prilagođavati različitim temama i situacijama, individualnim karakterima likova i kulturnom kontekstu različitih povijesnih razdoblja. Stroga forma nekadašnjih epova bila je nužna zbog mnemotehničkih razloga (samo tako su pjesnici, odnosno, izvođači mogli zapamtiti tisuće stihova), ali ne odgovara današnjem načinu recepcije svijeta, zato ritam i zvučanje stihova stalno mijenjam: ja sam jazz pjesnik, igram se s tradicionalnim metričkim uzorcima, sinkopiram ih i moderniziram, ponekad ih mijenjam do nespoznatljivosti, da bih im potom opet dozvolio da se vrate svojoj izvornoj prirodi koja onda zazvuči iznenađujuće svježe.

BestBook: Kad u epu iznosite priče o stvarnim ljudimapoput svojih roditelja, članova obitelji i drugih ljudi koje ste osobno poznavali - jeste li vjerni činjenicama ili si dopuštate

Glazbenik Leo Novak

umjetničku slobodu?

Oduševila me analiza Marcela Detienna ‘Pronalazak mitologije’, u kojoj autor tvrdi da su herojske mitove i prve epove (u starogrčkom jeziku obje riječi imaju značenje pripovijesti) stvarali unuci, pripadnici treće generacije, posljednji koji su još bili u dodiru s herojima te je njihova zadaća bila da sačuvaju za budućnost herojsku povijest svojih predaka. Takvo je i moje iskustvo. Kao dijete bio sam sposoban sate i sate sjediti na podu i slušati priče svojih roditelja, rođaka i obiteljskih prijatelja. U velikoj mjeri bile su mi, doduše, nerazumljive, ali pohranio sam ih na tvrdi disk memorije. Odatle sam ih za vrijeme pisanja ponovno dozivao u sjećanje. Za vrijeme istraživačkog rada, na primjer u Arhivu Slovenije, uspostavilo se da je većina svjedočenja koje sam zapamtio bila iznenađujuće vjerodostojna i precizna. Od mladenačkih godina nadalje provodio sam duge noćne sate u razgovoru s ocem; često smo se smijali, ali i prepirali. Poslije njegove smrti te sam razgovore obnovio za vrijeme pisanja epa. Otac me svojim pričama doslovce programirao da zapišem tragične sudbine većine članova obitelji. S jednakom pozornošću i zahvalnošću ja sam kao dijete slušao, doslovce upijao priče svoje majke i ostalih rođaka; pedeset godina kasnije to mi je dijete diktiralo ono što je čulo, kako bih što vjernije mogao sve to zapisati. Dramska koncentracija zahtijevala je nužne zahvate u povijesnu istinu (npr. sjedinjavanje više povijesnih osoba u jedan jedini dramski lik), dok je lirska koncentracija izraza omogućila »unutarnji«, čuvstveni pogled, ali nije u većini slučajeva bila u stanju zahvatiti širu društvenu, povijesnu panoramu. U epu upotrebljavam uglavnom vjerodostojna imena, što je u literaturi riskantan postupak. Kad sam u dramskoj kronici ‘Vojnici povijesti’ prvi put literarno obradio oca i obitelj Novak, on se takvom postupku najoštrije protivio, pa čak ga i zabranio, i to argumentima na njemačkom, na jeziku svoje majke, naše dobre none, Leopoldine Schwarz, i jeziku filozofije, koju je pored pedagogije i njemačkog jezika studi-

paradoksalan osjećaj da ta imena isijavaju posebnu energiju, tako da sam se uvijek iznova vraćao tom postupku. No, bez obzira na upotrebljavanje vjerodostojnih imena, za vrijeme pisanja uvijek sam bio svjestan da je moje pisanje interpretacija. ‘Vrata nepovrata’ imaju mnoga vrata. Moj glas u epu je rascijepljen na stotine glasova, tako da ne artikuliram samo muški pogled, već i način doživljavanja slabijih, žena, djece i starijih osoba. Najautentičniji i najpouzdaniji je moj glas u dječjim situacijama.

Važan topos je za mene Beograd, moj zavičaj; kuća s vrtom, gdje smo živjeli, za mene je izgubljeni raj. Kasnije je tamo živjela, nažalost pokojna, dramaturginja Borka Pavićević, osnivačica Centra za kulturnu dekontaminaciju; kad nas je neki švedski novinar u vrijeme rata intervjuirao provokativno pitajući kakav je odnos između Borke i mene, ‘zaraćenih intelektualaca’, ja sam odgovorio: ‘Pa, znate što, Borka i ja živimo u istoj kući, ali u različitom vremenu’, što sam poslije upotrijebio kao refren pjesme posvećene njoj

Hrabra je bila moja nona, koja se tijekom susreta sa sinom Leom (lijevo) u gestapovskoj mučionici najprije pretvarala da ga ne poznaje, a kad je postalo očigledno da znaju koga muče, počela je vikati na gestapovce: ‘Što ste to učinili s mojim sinom, da ga majka više ne prepoznaje?’

rao, točnije: na jeziku fenomenologije svog profesora Franceta Vebera, koji je Anti uvijek ‘poklanjao’ ocjene. Otac, stari ljevičar, govorio mi je: »Zapamti već jednom, u umjetnosti nije važna ‘Wirklichkeit’, nego ‘dichterischeWahrheit’« (ne stvarnost, nego pjesnička istina). Međutim, pišući ‘Vrata nepovrata’ ja sam imao

BestBook: Mnogi od članova vaše obitelji, koje spominjete i u eposu, doživjeli su tragičnu sudbinu, a svima je zajednička bila osobna hrabrost i duhovni integritet. Hrabra je bila moja nona Leopoldina, koja se za vrijeme susreta sa sinom Leom u gestapovskoj mučionici najprije pretvarala da ga ne poznaje, a kad je postalo očigledno da znaju koga muče, počela je vikati na gestapovce: »Što ste to učinili s mojim sinom, da ga majka više ne prepoznaje?!« Nona koja je izgubila sedmoro svoje djece i unuka. Nona koja je bila duboko pobožna, ali je na samrti, kada joj je ostatak obitelji, sastavljen od samih ateista, ponudio da zovu svećenika kako bi ona mogla moliti Boga za oprost grijeha, vikala na njih: »Ja? Zar ja da tražim od Boga oprost?! Naprotiv, Bog mora od mene tražiti oprost! On je ubio sedmoro moje djece, sedam mojih života! Ja nisam kriva pred Bogom – Bog je kriv preda mnom!« Hrabra je bila moja teta Mara Čepič, u čijem stanu je bio centar ilegalne organizacije u okupiranom Mariboru, koju su mučili u nazočnosti troje djece, prva Slovenka u njemačkom koncentracijskom logoru Ravensbrück.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Zatim moj bratić Maks Čepič kojeg su mučili pred majkom i poslali ga u logor Mauthausen, odakle je pobjegao u partizane, gdje su ga drugovi mučili i ubili pod optužbom suradnje s Gestapom. Hrabre su bile moje tri bosanske tete Nuri Hadžić, međunarodno slavna operna diva Bahrija, pravnica Nadžida, osuđena na devet godina Golog otoka, i etnologinja Rabija, tri gracije koje su odigrale značajnu ulogu u povijesti feminizma u nekadašnjoj Jugoslaviji, npr. kod opismenjavanja žena, ali i kod umjetničkog odgajanja dječaka koji je kasnije postao pjesnik i sada odgovara na ovo pitanje.

BestBook:Uvijek ste bili društveno aktivni:pamtimo između ostaloga i vaš angažman za“izbrisane”.Čini se da taj vaš aktivizam izvire iz unutarnje etičke potrebe,no,imaju li pjesnici društvenu odgovornost? Smiju li pisci,kao savjest društva, ostati u svojemu izoliranom balonu?

Ne bih htio moralizirati u odgovoru na ovo osjetljivo pitanje. Moj etički i društveni angažman koji traje, eto, već više od 50 godina – pola stoljeća, pa dosta je, bogami – stvar je moje lične odluke. Postoje veliki pjesnici koji ne osjećaju tu potrebu; neki od njih izriču istinu svijeta i povijesti bez pjesničke artikulacije društvenih problema. Neka ostanu u svom balonu, u svojoj bjelokosnoj kuli –drago mi je da ne moraju baš svi pjesnici crnčiti na demonstracijama. Ali ne volim one koji iz opreznosti ne dolaze na demonstracije. Postoje i loši pjesnici koju pišu angažiranu poeziju. A postoji, hvala bogu, i kategorija gdje se te dvije vrijednosti prepliću i nadam se da joj pripadam i ja. Moja poezija, koja je u velikoj mjeri napisana u različitim oblicima klasične poezije, veoma je daleko od pojednostavljene predstave o tome što je angažirani pjesnik. Imam i jedan sonet s naslovom ‘Bjelokosna kula’, gdje između ostalog kažem (u lijepom prijevodu Luke Paljetka): »Na kuli čekam znakove glasnice./(…) Otud se dobro vidi; darom ptice/prvi ću spazit rulju, kad zatúle./Imaju stvari mirno, grozno lice.«Treba biti oprezan i pri ocjenjivanju što jest a što nije društveno kritična, angažirana poezija. Najveću snagu emocionalne animacije za otpor i borbu imaju lirske pjesme, između ostalog ljubavne.Velika opasnost je također u tome da težina etičkih pitanja i opravdanost društvenih zahtjeva postanu zamjena za umjetničku kvalitetu.To nije jedno i isto. Usprkos svoj opravdanosti, politička logika može lako ubiti poeziju. Zato kod tih tema jako pazim da ne zapadnem o političku retoriku ili revolucionarnu pozu, nego intenzivno radim na jeziku kako bih te društvene probleme artikulirao na pjesnički relevantan i svjež način te s neophodnom egzistencijalnom dubinom. U posljednjim desetljećima postmodernizam je uz mnoge pozitivne stvari, kao što je ponovno otkrivanje književne povijesti, uz opravdanu kritiku modernizma bacio u smeće i društveni angažman koji je bio karakterističan za velik dio avangarde. U suvremenoj slovenskoj poeziji to se manifestira izrazitom ‘privatnošću’ pjesničke dikcije mnogih pjesnika; koncentracija na ljepotu svakidašnjih, malih stvari i uživanje ljepote trenutka završila je kod njih u opsesivnom zatvaranju pred etičkim problemima vremena, društvenim konfliktima, čak i pred patnjom drugih ljudi.To je žalosno. Ali moram biti iskren i kritizirati i samog sebe. Ja sam skupo platio i još plaćam svoje angažmane.Valuta kojom se plaća za te angažmane je najskuplja i plaća se na nivou osobnog, intimnog života. Nisam ponosan na to što sam zbog svojih angažmana ostavio na cjedilu neke od svojih najbližih ljudskih bića. Ali na umjetničkom planu angažmani donose i neprocjenjivo životno iskustvo koje mnoge oprezne kolege nemaju, što im se vidi i u poeziji, da o romanima i ne govorim. Mene je saslušavao vojni sud JNA zbog suprotstavljanja sadističkim oficirima, i UDBA kao glavnog i odgovornog urednika Nove revije, također zbog kritike političkih ambicija Armije. U ime Međunarodnog PEN-a organizirao sam humanitarnu pomoć za izbjeglice iz bivše Jugoslavije i književnike u opsjednutom Sara-

jevu koje sam i posjetio zajedno s kolegama, romanopiscem Dragom Jančarom, pjesnikom Nikom Grafenauerom i nažalost prije nekoliko mjeseci preminulim bosansko-slovenskim pjesnikom Josipom Ostijem – tom smo prilikom gledali u kalašnjikove koje su u nas uperili srpski mladići s još uvijek dječjim izrazom na licima. Borio sam se za prava »izbrisanih« i bio zbog toga dvaput i fizički napadnut. Ja i sada javno čitam svoje protestne pjesme, što ima za posljedicu prijetnje i vrijeđanja koje protiv mene sistematično organizira janšistička propaganda. Zbog čitanja protestnih pjesama pred parlamentom pokušali su me kazniti, ali je kaznu spriječila odluka Ustavnog suda da izražavanje kritičkih stavova spada među ustavno garantirana prava. Mislio sam da će me inkriminirati zbog soneta u kojem napadam političare i koji ima naslov Izdajice s početnim slovom P, a završava stihom – »Pizdajice, pizdajice, pizdajice …«, ali su za to pokušali iskoristiti neke druge pjesme koje sam čitao pred parlamentom 27. travnja 2021., na praznik Otpora kada je prije 80 godina bila formirana Osvobodilna fronta protiv okupacije Slovenije.

BestBook:Prije trideset godina svjedočili smo narodnim revolucijama kojima su svrgnuti komunistički režimi u srednjoj Europi.Danas u toj regiji,prije svega u Mađarskoj i Poljskoj,ali i u drugim zemljama,uključujući Sloveniju i Hrvatsku,jačaju antidemokratske,antiliberalne ideje i politike.Je li riječ o nasljeđu komunizma?

Moj je otac bio komunist, samog sebe je nazivao «prakomunistom«. Prije Drugog svjetskog rata bio je dvadeset tri puta u zatvoru, što je svojevrstan rekord; kao partizanski komandant i komesar bio je dvaput osuđen na smrt od strane Glavnog štaba slovenske partizanske vojske i Centralnog komiteta slovenske Komunističke partije. Jednom zato što je za vrijeme »kočevske ofenzive« ljeti

Mama Anica, brat Jerko i Boris A. Novak u Opatiji

1942. godine, kada je 90.000 talijanskih vojnika opkolilo Kočevski Rog i glavninu slovenskih partizanskih snaga, Ante bio jedini komandant koji se borio: svoje borce Prvog bataljona Kočevskog odreda vodio je u napad, usprkos pogrešnom naređenju Glavnog štaba da se svi povuku – dakle, pobjegnu – kako znaju i umiju.Toj šačici partizana uspjelo je probiti obruč i spasiti jezgru slovenske partizanske vojske, Glavni štab i Centralni komitet … koji su se Anti zahvalili tako da su ga osudili na smrt, tobože zbog insubordinacije, a u stvari zbog toga jer je njegova briljantna i uspješna borba jasno pokazala da je naređenje Glavnog štaba bilo glupost i kukavičluk. Njegov brat, komesar Mirko (Fric) Novak, bio je likvidiran po nalogu istih, a ista sudbina zadesila je i nećaka, mog bratića Maksa Čepiča, također komesara, kojeg su vlastiti drugovi pekli na žeravici do smrti. Ja sam, htio to ili ne, nasljednik komunizma.Vjerujem da je komunizam potekao iz emancipatorskih načela prosvjetiteljstva i vjerujem da su mnogi komunisti žrtvovali svoje živote iz najboljih humanističkih ideala. Izvan svake sumnje, bili su okosnica oslobodilačkog pokreta i partizanske vojske koja se uspješno i s mnogim žrtvama borila protiv fašističkog okupatora. Ali isto tako, istina je da su u ime komunizma počinjeni mnogi i strašni zločini. Ja sam se za vrijeme prijašnjeg režima svim snagama angažirao za njegovo rušenje. U najopasnijim situacijama pomagao mi je otac, stari zatvorenik s bogatim iskustvima: zatamnio je prozore, upalio svijeću, stavio radio na glas, raspitivao se o zdravlju moje djece, a istovremeno mi na tanke listiće papira pisao instrukcije koje je odmah palio na svijeći. U mladosti su me duboko mučili masakri koje je komunistička vlast počinila krajem Drugog svjetskog rata i kasnije. Otišao sam na masovnu grobnicu na Kočevskom Rogu i tamo sam kleknuo. Komunistički zločini jedna su od glavnih tema mog epa ‘Vrata nepovrata’, što posebno vrijedi za drugu knjigu, ‘Vrijeme očeva’. Sada, nakon što sam to napisao, mogu mirne savjesti reći da sam kao dijete komunista obavio svoju moralnu dužnost i osudio zločine koji su bili počinjeni u ime komunizma. Političari koji se danas bore protiv komunizma, kojeg više nigdje nema ni od korova, većinom su baš oni koji su bili članovi Komunističke partije iz karijernih i oportunističkih razloga. Nema što, dobro su tada izučili zanat diktatorske vlasti što danas korisno upotrebljavaju za ugnjetavanje svih koji misle drugačije, uključujući i nas koji smo se u vrijeme komunizma borili protiv njega. Ali paradoksalno je da oni koji su bili svojevremeno članovi Partije i protiv kojih smo se tada borili, nas danas psuju kao ‘komunjare’, a svoj sveti rat nazivaju ‘antikomunizmom’. Janša je tu karikaturalni primjer.

sistema. Kada mu nije uspjelo postati predsjednikom slovenskog Saveza omladine, on se sredinom 80-tih godina ukrcao na tadašnji društveno-kritični pokret koji je bio veoma jak. Kao novinar Mladine bio je 1988. godine uhapšen zajedno s dvojicom svojih novinarskih kolega i oficirom JNA, a suđenje pred vojnim sudom na tadašnjem srpskohrvatskom jeziku do te je mjere iritiralo Slovence da su se konačno okrenuli od Jugoslavije; tek tada se probila ideja o nužnosti samostalnosti Slovenije koja prije toga nije imala velikog odjeka u Sloveniji. Ja sam bio među prvima koji su prosvjedovali protiv njegovog hapšenja. Moj prvi konflikt s Janšom dogodio se na jesen 1991. godine, u vrijeme kada je samostalna Slovenija slavila odlazak posljednjih vojnika JNA sa svog teritorija. U ruke mi je došao tajni zakon kojim je Janša kao ministar obrane dao prava vojnoj policiji i sudu nad civilima (za uhićenje, ulazak u stan bez sudskog naloga itd.) – samo tri godine nakon što je sam bio žrtva vojnog suda JNA. Kao tadašnji predsjednik PEN centra Slovenije predložio sam Upravnom odboru da usvojimo protestnu izjavu protiv tog kršenja demokratskih prava, ali su kolege odbile moj prijedlog. Zato sam protest pod naslovom ‘No pasarán!’ napisao i potpisao sam, kao građanin. Janša se tada jako razljutio i javno mi prijetio. Bila je to prva polemika u samostalnoj Sloveniji. Atmosfera u društvu bila je zbog uspješne odbrane protiv agresije Jugoslovenske »narodne« armije trijumfalistička, a zbog moje kritike Janše neki poznanici su me prestali pozdravljati, a drugi su prelazili na drugu stranu ulice čim bi me vidjeli. Od tada on je moj zakleti neprijatelj, često me napada, čak i takvim nakaznim lažima da sam genetski određen nasljednik ubojica. Od proglašenja samostalnosti Slovenije naovamo, Janša vodi radikalno antidemokratsku i autokratsku politiku. Položaja predsjednika slovenske vlade prvi se puta domogao 2004. godine, nakon oštre rasističke kampanje, usmjerene protiv takozvanih »izbrisanih«. Kao što danas znamo, a tada zbog tajnosti te diskriminacije nismo znali, radilo se o grupi od

Moj je otac bio komunist, sebe je nazivao ‘prakomunistom’. Prije Drugog svjetskog rata bio je 23 puta u zatvoru, što je svojevrstan rekord; kao partizanski komandant i komesar bio je dvaput osuđen na smrt od strane Glavnog štaba slovenske partizanske vojske i Centralnoga komiteta slovenske Komunističke partije

BestBook:Kad ste već spomenuli aktualnog premijera,zajedno s njim ste krajem osamdesetih rušili tadašnji jednostranački režim.Tada ste s Janezom Janšom dijelili stavove o demokraciji i ljudskim pravima,a danas ste na suprotnim stranama. Kako to objašnjavate?Vi ste opet u oporbi protiv vlasti,a on je na čelu te vlasti.Jesu li razlike među vama bile vidljive i prije nekoliko desetljeća?

Janšina društveno-kritična disidentska faza bila je samo kratko razdoblje u nizu njegovih mnogo dužih autoritarnih uloga. Svoju političku karijeru počeo je kao funkcioner Saveza omladine s ultrapartijskim stavovima. Ta partijska škola je njegovo osnovno obrazovanje, koje je završio diplomom iz »obrambenih nauka«, jednog od pravovjernih studijskih programa tadašnjeg političkog

25.671 stanovnika Slovenije, uglavnom rodom iz drugih republika nekadašnje Jugoslavije, kojima je novonastala samostalna država u veljači 1992. godine tajnim zakonom vlade, u kojoj je ministar obrane bio baš Janša, oduzela sva prava. U eseju ‘Izbris – etničko čišćenje à la slovène’, napisao sam da se to masovno kršenje ljudskih prava dogodilo »bez mazanja ruku tako prljavom i ljepljivom tekućinom kao što je krv, isključivo administrativnim dekretom brisanja imena iz registra stalnog boravišta.

Slovenski način etničkog čišćenja bio je potpuno higijenski čist.«

BestBook: Aktualna Janšina vlada je s druge strane normalizirala odnose s Hrvatskom.Više od deset godina Slovenija i Hrvatska vodile su niz sporova a odnosi su povremeno bili vrlo napeti.U zadnje vrijeme kao da vlada idila. Nastavak na sljedećoj stranici 

Je li to zasluga Janeza Janše?

Sjećam se i vremena kada je Janšina stranka sistematično sabotirala postizanje sporazuma s Hrvatskom i nije isključeno da će se to ponoviti, ako mu politički zatreba. On je uski i bornirani nacionalist, a njegova rasistička politika temelji se na jedinom još preostalom osloncu slovenskog nacionalizma – a to je tobožnja »superiornost« nad drugim južnoslavenskim narodima. Ono što je najsmješnije je njegova aktivna promocija takozvane »venetske teorije«, po kojoj Slovenci nisu Slaveni, negoVeneti koji tobože u subalpskom prostoru i u središtu Europe žive još od kamenog doba. Najradikalniji slovenski nacionalisti, dakle, tvrde da oni uopće nisu Slovenci, što s druge strane opravdava kolaboraciju s njemačkim, talijanskim i mađarskim okupatorima u Drugom svjetskom ratu, a u ovom trenutku sramotno Janšino služenje Orbanu. Ta teorija, na koju su tako ponosni, u stvari je simptom njihovog kompleksa inferiornosti: ti deklarativno ponosni Slovenci se u stvari stide što su Slovenci.

BestBook: Dolazite iz istaknute obitelji u kojoj se puno članova u prošlosti borilo za ljevičarske ideje. Izgleda da je danas, u radikalno promijenjenom svijetu, ljevica izgubila svoju tradicionalnu društvenu ulogu promoviranja društvene pravednosti i jačanja radničkih prava. Kako bi se danas ljevica trebala pozicionirati? Koji bi trebali biti njezini prioriteti? Postoji li još uopće ljevica?

Na žalost, svjedoci smo žalosnog debakla ljevice, više manje svuda po svijetu. Baš sada, kad bi ljevica morala nastupiti i boriti se za ljudska prava i demokratske odnose, mnoge ljevičarske stranke i grupe po svijetu igraju prljavu ulogu oportunističkog unovčavanja vlastitih interesa, a suvremena digitalna kultura tako je zavela mnoge ljevičare da misle da su svojim potpisom na elektronskim protestima već obavili svoju dužnost. Mnogi ljevičari su, također, uvjereni da je srce ljevice politička korektnost pa više paze na riječi nego na nužnost akcije. A pošto su i s riječima očajno prazni i dosadni, bolje bi bilo da riječi ostave pjesnicima i konačno ponovo izađu na ulice.

BestBook: Rekli ste da je vaš otac Ante sebe nazivao prakomunistom,a tako ga nazivate i u epu.On je do kraja života vjerovao u ideale,u izgradnju boljeg,pravednijeg društva.U međuvremenu su nastupila cinična vremena u kojima se čini da je svaki pokušaj radikalnog društvenog preustroja osuđen na propast.Ipak,može li se društvo promijeniti? Kakvo bi bilo idealno društvo Borisa A.Novaka?

Jedna od osnovnih tema epa ‘Vrata nepovrata’ je povijest ljevičarskog pokreta, tragični razvoj komunizma od opravdane kritike i ideala do diktature i zločina. Nadam se da sam tim epom podigao spomenik svom ocu i drugim prakomunistima. Na vaše pitanje nažalost ne mogu odgovoriti optimistično. Bio bih veoma zadovoljan ako nam uspije spasiti i održati Europsku uniju koja je, uza sve svoje probleme, najbolji prostor na ovom planetu, gdje se čovjekova prava u osnovi poštuju, većina ljudi pristojno živi, a taj naš »stari svijet« je i velika riznica kulture i umjetnosti. Svakome je jasno da je Europa najsretniji među svim nesretnim prostorima ovog našeg jedinog svijeta, što je i razlog da ovamo dolaze tolike izbjeglice iz ratovima i konfliktima ugroženih država i regija. Mi, žitelji bivših socijalističkih zemalja, živimo mnogo bolje nego prije, ali stalno pokušavamo dobiti subvencije, infantilno se predstavljajući kao vječite žrtve povijesti. Da bivše komunističke države, uključujući i Sloveniju, ugrožavaju Europsku uniju, nezahvalno je, opasno, glupo i ogavno.

BestBook: Danas je Slovenija bogata,visokorazvijena zemlja koja se,kako se čini,zauvijek izvukla iz balkanskog kaosa punog još uvijek neriješenih sukoba.Je li Slovenija izlaskom iz

Jugoslavije ipak nešto izgubila?

Žao mi je da je Jugoslavija dopustila da nepoštivanje međusobnih razlika ode toliko daleko. Najveće bogatstvo Jugoslavije bile su upravo kulturne, jezične, religiozne i druge razlike. Na kraju ‘Vremena očeva’, kada pišem o raspadu Jugoslavije (i o paralelnom umiranju svog oca 1991. godine), upotrijebio sam i metaforu da raspad Jugoslavije osjećam kao – u medicinskom smislu – »fantomsku bol«: udova više nema, amputirani su, ali me još uvijek bole. Tako ja osjećam prostore nekadašnje zajedničke države. Samostalnost je Sloveniji u prvoj fazi donijela ekonomsku stabilnost i mnogo viši standard života, a sada se samostalnost mijenja u opasnu klopku provincijalnosti. Janša i banda njegovih opasnih glupaka vode Sloveniju u strašnu izolaciju i potencijalno opasan položaj. U vrijeme raspada Austro-Ugarske, Slovenija je imala rezervu – Jugoslaviju. U vrijeme raspada Jugoslavije Slovenija je i drugi put imala rezervu, čak i najbolju moguću – Europsku uniju. Ako dođe do raspada Europske unije, Slovenija više neće imati nikakvu rezervu. Zato je aktivno sudjelovanje Janše u rušenju Europske unije glupost, potpuno suprotna vitalnim interesima Slovenije.

BestBook: U Hrvatskoj, kao i u još nekim zemljama, puno više protivnika cijepljenja ima na desnici, osobito na krajnjoj desnici, koja to opravdava borbom za “slobodu”. Je li to slučaj i u Sloveniji?

Bogami, ja u Sloveniji znam i ljevičare i čak neke veoma pametne ljude koji su antivakseri. Depresivno.

Jean-Baptiste Del Amo Carstvo životinja (prev. Željka Somun)

Veličanstven roman o okrutnosti i nasilju koje proizlazi iz bezočne eksploatacije životinja i prirode

392. str. 160 kn

Frédéric Beigbeder: Čovjek koji plače od smijeha (prev. Ita Kovač)

Britka satira o zastranjenjima suvremenog društva iz pera nenadmašnog Frédérica Beigbedera

264. str. 149 kn

Sándor Jászberényi

Najljepša noć duše (prev. Xenia Detoni)

Tvrda proza koja izaziva vrtoglavicu… majstorski primjer kako ispripovijedati ratnu priču

256. str. 140 kn

Robert Seethaler

Posljednji stavak (prev. Željka Gorički)

Maestralan komad o glazbeniku Gustavu Mahleru, jezično i ambijentalno savršeno komponiran.

80 str. 90 kn

Philippe Lançon: Zakrpan (prev. Željka Somun)

Nevjerojatno svjedočanstvo, jednako fascinantno i zastrašujuće.

488 str. 199 kn

Annie Ernaux: Godine (prev. Vlatka Valentić)

Čitati Annie Ernaux jest šok, iskustvo, a prije svega – važno je.

220 str. 140 kn

ŠUTJETI TREBA ŠUTJETI NA SAV GLAS

Piše: FRANJO

NAGULOV

U”TheWellWrought Urn” iz 1947., američki književni kritičar Cleanth Brooks piše o herezi parafraze u poetskom iskazu, jer je forma neodvojiva od sadržaja. Što je, međutim, s poigravanjem parafrazom? Potpada li ono pod literarnu herezu ili herezu civilizacijske dijakronije? Najvažnije od svega: imamo li pravo na literarnu herezu gledati kao na poetički isplativu činjenicu? Ako je suditi po zbirci “Ponornice”, novom pjesničkom naslovu književnika, književnoga kritičara i stilističara Krešimira Bagića (1962.), odgovor je, osobito na potonji upit, potvrdan. Ako je dakle suditi prema rukopisu čiji subjekt, kako stoji u šestom tekstu (što je, parafraziranjem sofista i skeptika Gorgije Leontinca, dijelom potvrđeno i u osmom), odbija vjerovati u “lekcije iz povijesti”.To se odbijanje u devetom tekstu (jednom od tekstova pisanih u formi dijaloga) proširuje i na skepticizam prema angažiranoj književnosti, premda je semantički, barem prividno, istom suprotstavljen četrdeset i treći tekst, zapis kojim je dana kritika prema patriotskom parolaštvu. Osamdeset i treći tekst, međutim, ostavlja otvorenom mogućnost opredijeljenosti za estetiku kao angažman po sebi.Tekstovi su rukopisa numerirani arapskim rednim brojevima, s tim da je manji dio teksta i naslovljen. Interpunkcijski je inventar minimalan. Odstupanje od pravopisnoga kanona primarno se odnosi na izostanak korištenja velikog početnog slova. Zbirka broji ukupno stotinu i pet tekstova u rasponu od minijatura do pjesničkih proza (katkad na granici kratke priče), a uvodna minijatura čitatelja uvodi u stanje egzistencijalnoga ruba koji se očituje šutnjom/ravnodušjem, asocijativno na tragu završne scene filma “Torinski konj” BéleTarra iz 2011. Posrijedi je, rekao bih, slika odustajanja od svakog otpora, prihvaćanja egzistencije kao ograničene činjenice generalno neovisne o djelovanju njenih “obnašatelja”: sivo nebo/krovovi pod nebom/ljudi pod krovovima/šute.Ta je slika poduprta programatskom ironijom drugoga teksta, oksimoronom koji, s obzirom na aktualnu zbilju, ne mora nužno biti tako shvaćen (šutjeti/treba šutjeti/na sav glas).Tu nipošto nije izostaviti tekst “šutnja” (dramska igra u četiri slike), paradramski komad koji bismo, s obzirom na šutnju historijski mahom značajnih likova, također slobodnom asocijacijom dovesti mogli u vezu s Cageovom epohalnom “kompozicijom” 4’33’’, premda tolika sloboda u interpretaciji konzumente kritičkoga metateksta može zasmetati. Intertekstualnost, citatnost i autocitatnost bitnim su karakteristikama rukopisa. U petom tekstu tako imamo citat JankaTomića, autora “Hrvatske stilistike” iz 1875., u sedmom Severa, u osmom Aristofana i sl. Kao izvrstan primjer autocitatnosti navodim pjesničku prozu/kratku priču naslovljenu “paralalam”, prethodno objavljenu 2017. uVečernjem listu, a u sklopu natječaja “Ranko Marinković” (izvorno, dakako, objavljenu pod naslovom “Paralalam”). Figure su ponavljanja, dijelom izuzev u pjesničkim prozama, razmjerno učestale, uključujući i simploku (sedamnaesti i šezdeset i treći tekst, primjerice), kao i ponavljanje strofe na početku i kraju pjesme (treći, šesti ili npr. devedeset i šesti tekst). Nanosi metafore nisu odveć gusti. Katkad, kao u devetnaestom tekstu, svjedočimo i sinkretističkom opisu (“pred tamnom odorom

PONORNICE KREŠIMIR BAGIĆ, MEANDARMEDIA

zvuka”). Jedan je od provodnih motiva onaj mladoga lingvista (tekstovi 10., 23., 82., 95., 102.) iz kojega proizlaze refleksije o jeziku i njegovim prirodama ili, jednako tako, o jezicima i njihovoj prirodi. Dvadeset i osmi tekst, onaj u kojem se susreću subjekt i slavni njemačko-francuski nadrealist Jean Arp (1886. - 1966.), takoreći reflektira čežnju za povratkom modernističkom kanonu na koji ovdašnja mlada pjesnička elita, bit ću drzak, uglavnom samozadovoljno žmiri (“dugo, neoprostivo ga dugo nisam vidio!”). Katkad je, kao u trideset i drugom tekstu, uočljiva onomatopeja. Neki su tekstovi rimovani, bilo u natruhama (kao u završnicama tekstova 29., 36., 55. i 60.), bilo dosljednom provedbom (“u šturcu, rudar u mračnom rudniku, sonet od žileta, ima li quoruma za sonet”, sedamdeset i sedmi tekst i sl.). Eksperimentiranje sonetom uočljivo je u više navrata, bilo da je riječ o podređenosti grafostilističkoj osjetljivosti kao u tekstu pečat (sonet), bila da je posrijedi redukcija jezičnoga materijala u korist ritma i auditivne senzacije, a po uzoru na sličnu intervenciju Raymonda Queneaua (1903. - 1976.), s tim što je ovaj put intervenirano u Matoševe sonete “1909.” i “Prkos”.Tek uzgred, grafostilistički su osjetljivi tekstovi: 20., 25., 45., 46., 47., 48., 52., spomenuti pečat (sonet) i dr. Uz pedeset i peti je tekst priložena (ili dopisana) i ilustracija ptičje glave.Tekst “Stvarnost”, pak, intermedijalni je zapis realiziran kolažiranjem, precrtavanjem i dopisivanjem. Ujedno je posrijedi jedan od tekstova među čijim je motivima i nogomet: ovaj put legendarni Kolumbijac CarlosValderama, kao u tekstu “olujni pampero” Leo Messi, čiji ponavljani datum rođenja sugerira, semantički barem, motivsku ravnopravnost, ako ne i pretpostavljenost u odnosu na druge provodne motive. Sreća je i ujedno prokletstvo postmodernizma, književni protusvijet kojim, rame uz rame, mogu donedavni napadač Barcelone i Miroslav Krleža, najveći pisac južnoslavenskih književnosti dvadesetoga vijeka. A sreća je, no ne i prokletstvo, s obzirom na prirodu rukopisa, subjektovo obraćanje mediju vlastite egzistencije vidljivo iz naslovnog vokativa (pjesmo): statiku šutnje zamjenjuje dinamizam tišine, uz reminiscentni spomen šimićevske plave boje vječnosti/smrti/ništavila. Dojma sam da je inzistiranje na grafičkim intervencijama, čestom kolažiranju, intertekstualnosti, citatnim dionicama i potpunoj koncepcijskoj i konceptualnoj relaksiranosti rezultirala, srećom rijetko, zalihostima koje nisu narušile ukupni postčitateljski dojam. Onaj koji potvrđuje poznato autorovo umijeće naznačeno supotpisivanjem goranovske zbirke “Svako je slovo kurva” (s Borisom Gregorićem, 1989.). Usprkos intervju koji je krajem listopada autor dao za portal Moderna vremena, a u kojem tvrdi kako se, kad je pjesnik, ne uzda u pomoć kritičara i profesora Bagića, nisam posve siguran da je tome tako. Što je dobro. Naime, rezultat je “prešućenih šaputanja” poetička elokvencija koja, za razliku od sve predvidivije dominantne mladoautorske hipermetaforičnosti, čitatelja obvezuje na korespondenciju s metatekstom, čega je rezultat učenje biti čitateljem, ali i biti pjesnikom, umreženim sa svim informacijskim ponornicama svijeta koje, upravo infodemiji zahvaljujući, tonu kroz krhko tlo suvremenosti nespremno za bujajuće korijenje radikalizama svih vrsta. Na što bi se subjekt pjesme prisega, namjerno stote u zbirci, nadovezao ciničnim izuzećem iz strukturnih podjela koje se, gle čuda, tiču i domaće književnosti: ne broje me navijači/ni hadepe ni dehaka.

rešimir Bagić

Zbirka ‘Ponornice’ Krešimira Bagića broji ukupno stotinu i pet tekstova u rasponu od minijatura do pjesničkih proza (katkad na granici kratke priče), a uvodna minijatura čitatelja uvodi u stanje egzistencijalnoga ruba koji se očituje šutnjom/ravnodušjem, asocijativno na tragu završne scene filma ‘Torinski konj’ Béle Tarra iz 2011.

Eurokaz

DRSKI FESTIVAL KOJI JE PROMIJENIO I DEMOKRATIZIRAO

Od prvog Eurokaza održanog od 3. do 22. srpnja 1987. u sklopu kulturnog programa Univerzijade ne prestaju njegovi odjeci. Riječ je o borbi za autorstvo i opstanak, ponajprije u uvjetima kontinuiranog seljakanja i smanjivanja financijskih sredstava, stalnih nerijetko ideoloških prijepora. Festival čiji su pomaci nekima bili pretenciozni i nerazumljivi nema ni uobičajenu, slavljeničku monografiju

Nastavak na sljedećoj stranici 

Uneodgovorenom pismu koje su tadašnjoj ministrici kulture Andrei Zlatar Violić uputili Gordana Vnuk, Branko Brezovec i Anja Maksić Japundžić dovitljivo se citira Bismarckova: ‘’Mudrujte koliko hoćete, ali budite poslušni.’’ Ona jasno ukazuje na svu pustoš našeg kulturnog prostora ne samo otkad više gotovo i nema prostora za umjetničke

rizike te propulzivnost, nego i otkad je umjetnik, prisjetimo se predloženih izmjena Zakona o autorskim pravima, potencijalno izgubio omanju kućicu u šumi slova i članaka. Višestruko simboličan naziv opsežne monografije našeg mogli bismo reći najdrskijeg festivala, ‘’Eurokaz: trošenje vremena’’ (Biblioteka Eurokaz 004, Zagreb: 2021) pod uredništvom Gordane Vnuk ujedno odražava jednu od programskih sintagmi, ali i aluziju na sporost pokreta Roberta Wilsona te promišljanje vremenitosti u visinama Mannove ‘’Čarobne gore’’ obuhvaćajući neke od novina s kojima će se susretati festivalska publika od 1987. do 2013. tijekom 338 različitih predstava – novo kazalište, nova kritika, ikonoklazam, vertikalni multikulturalizam, kontekst postmainstreama i dr. Od prvog Eurokaza održanog od 3. do 22. srpnja 1987. u sklopu kulturnog programa Univerzijade ne prestaju njegovi odjeci. Riječ je o borbi za autorstvo i opstanak, ponajprije u uvjetima kontinuiranog seljakanja i smanjivanja financijskih sredstava, stalnih nerijetko ideoloških prijepora. Festival čiji su pomaci nekima bili pretenciozni i nerazumljivi nema ni uobičajenu, slavljeničku monografiju. Sastavljena u osam poglavlja, obogaćena esejima, citatima i prepuštanja čitatelju slaganja mozaika bez imalo šećernog ukrašavanja rasvjetljuje kontekst domaćeg kazališta unutar kojeg se na prijelazu iz socijalizam u kapitalizam paradoksalno, a opet donekle predvidljivo, ne želi ploviti na valu divlje suvremenosti, nego se panično zatvara. Agata Juniku će tako s pravom u poglavlju ‘’Kreativna nostalgija’’ ustvrditi da je razmišljanje izvan okvira i rizik bio glavnim adutom festivala. Anegdotalno će također zapisati kako se na izvedbe čekalo dugo u noć te dolazilo doma pred jutro. Takva otvorenost festivala i nimalo hinjena zanesenost iz današnje perspektive djeluju kao najbolji tulumi koje ste zabunom propustili.

Suosnivači Vnuk i Brezovec koje osim Eurokaza povezuje i kazališna družina Coccolemocco, kojom se na Danima Hvarskog kazališta 2020. iscrpno bavila Mira Muhoberac, već na samim početcima razbijaju klaustrofobiju i marginalnost domaće scene na prijelazu u devedesete. Nakon što je izblijedio sjaj Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta, na eksperimentalnom valu te u tradiciji IFSK-a (Internacionalnog festivala studentskog kazališta) te Dana mladog teatra u Zagrebu (1974.– 1977.) i Dubrovniku (1980. – 1982.) izrasta festival koji će programski prema riječima Dalibora Foretića bježati od ideologije kao vrag od tamjana. Gostuju buduće zvijezde, španjolska La Fura Dels Baus i perjanica flamanskog vala Rosas s Anne Teresa De Keersmaeker. Kritika će ih dočekati na nož. Ne slijede se prethodnici u smislu mastodonta poput BITEF-a, gradi se vlastiti put i predviđa koji će to trendovi vladati europskim kazalištima idućih godina. Repertoar se nije slagao po današnjem konceptu zamornih i financijski iscrpnih turneja, nego prema mogućim pomacima, vlastitom znanju i instinktu. U dvadeset sedam festivalskih godina hrvatska je publika imala priliku vidjeti neka od najpropulzivnijih imena suvremenog kazališta od Jana Fabrea, Roberta Wilsona, Romea Castelluccija (Socìetas Raffaello Sanzio), Goat Island, Angelice Liddell, The Wooster Group. Godine 2001. gostovao je i berlinski Schaubühne, vodile su se tribine poput Eurokazova Saloona u podrumu gdje je Igor Ružić okupio gotovo sve koji odlučuju o kulturnoj politici u Hrvata. Bio je to, iz polarizacijske fotelje u kojoj već dugo sjedimo, rijetko viđen događaj. Neka od pitanja postavljena na tim tribina-

NIKOLA ČUTUK/PIXSELL

‘Saloma’ u režiji Branka Brezovca 2021.

ma itekako su aktualna i danas, poput ‘’Koga odgaja ADU (18 godina poslije)’’, mučne rasprave ne tako davne 2004. ili rasprava o novoj kritici na festivalskih početcima. Od domaćih i njemu bliskih snaga bilo dijelom festivala ili njegove produkcije gledali smo Dragana Živadinova, Tomaža Pandura, Vitu Taufera. Branka Brezovca, Bobu Jelčića i Natašu Rajković, Kugla glumište, BADco., Labin Art Express, Via Negativu, Dalibora Martinisa, Damira Bartola Indoša, Montažstroj i mnoge druge. Pratili smo promjene te početke Anice Tomić i Jelene Kovačić (Theatre des Femmes), ali i Marine Petković Liker. U šarolikim off programima bilo je mjesta za Marina Carića, Ivicu Jakšića Puka i sisačku Dasku. Kazalište nije bilo ni rubno ni malograđanski nakinđureno, nego promatrano iz svih kutova.

stranicama jedan kritičar ustvrditi to i je bila bit Eurokaza – strast, kad gledamo dobro ili neizdrživa dosada, kad gledamo loše. Vrijednost pogreške, ali i aura vremena kad je izvan tehno usamljenosti poruka koja se slala bilo s improvizirane pozornice Mirogoja ili starinske patine HNK-a bila uistinu važna.

EUROKAZ: TROŠENJE VREMENA: 1987.- 2013

GORDANA VNUK, EUROKAZ

Iščitavajući preko četiristo stranica monografije teško je ne uočiti koliko je kazališnih kritičara različitih ispunjavalo prostor tada brojnijih tiskovnih medija. Primjerice, Marija Grgičević, Dalibor Foretić, Boris Senker, Hrvoje Ivanković, Sanja Nikčević, Helena Braut, Dubravka Vrgoč, Ivica Buljan, Želimir Ciglar, Nataša Govedić, Jasen Boko, Iva Gruić, Igor Ružić, Tajana Gašparović, Katarina Kolega itd. Jednako tako teško je ne uočiti koliko se i sam medijski leksik promijenio kad je bilo uobičajeno na stranicama dnevnih novina navesti kako je voditeljica festivala ‘’militantna spišulja’’, a organizatori ‘’trovači, manijaci, homoseksualci, umni i tjelesni degenerici’’, a sama predstava je ‘’uvreda za pornografiju’’ gdje je ‘’analni otvor pravi javni trg.’’ No kako će negdje na razasutim

Danas kazalište raspršeno na partikularne festivale i zarobljeno unutar vlastitih uskih okvira gubi moć koju je nekad zasigurno imalo – da bude ne nužno znak prepoznavanja, nego i najbliža umjetnost dodiru. U eri sve manjih nepoznanica ne može i ne smije biti isključivo puka razbibriga, nego poziv na suočavanje. Monografija ‘’Eurokaz: trošenje vremena’’ nije vrijedna isključivo zato što sadržava objašnjenja strujanja i poetika ili što njezin polemički karakter fino ironizira prazne retoričke fraze koje nam odašilju PR službe silno inovativnih festivala. Ona je tu da nas podsjeti koliko je teško biti prvi, krčiti put i koliko sama recepcija bolno kasni.

Premda će se Vnuk na nekoliko mjesta obrecnuti na kazališnu kritiku za koju će reći kako se koristi pretencioznom kritičarskom topografijom te da je u njezinom slučaju najmanje važan ukus, ona ipak poziva na raspravu sa željom stalnog plesa na ivici nesigurnosti. Eurokaz je zasigurno u jednoj mjeri promijenio našu scenu. Uostalom, iz njegove kabanice izašli su Festival svjetskog kazališta, Festival novog cirkusa, Queer Zagreb Festival i Perforacije. Pokazao je da se može imati vlastiti, a ne državni ili gradski festival. No za konkretniju promjenu učmale paradigme hrvatskih kazališta potrebno je mnogo više od jednog drskog festivala koji je demokratizirao našu scenu.

Predstava ‘Kamp’ 2009.

Piše: DENIS DERK

S LITERATUROM JE KAO I U TURIZMU. PROMET JE VELIK, A ZARADA MALA

Utrideset godina hrvatske samostalnosti, hrvatska književnost prošla je nekoliko faza, ali i pokazala zavidnu vitalnost. Prva faza, ratne i postratne devedesete godine, prošle su u prilično sivim tonovima. Promjena političkog sustava i rat koji je uzdrmao cijelu zemlju, doveli su do velike jagme za novo-starim pravopisima, a tih su godina pokrenute i novine za kulturu poput Vijenca Matice hrvatske, Hrvatskog slova, a onda i Zareza koji se u međuvremenu ugasio. Protiv snažne i pristojno dotirane državotvorne književne struje uporno je plivao Feral, okupljajući opozicijske intelektualce, razbijajući ideološku literarnu monolitnost koja je ‘šaptom pala’ 2000. godine. Ipak, u devedesetima su objavljene dvije iznimno važne knjige o ratu i to “Kratki izlet” Ratka Cvetnića u izdanju Ceresa i “91,6 Mhz glasom protiv topova” Alenke Mirković u izdanju Algoritma. Obje biografske, do danas su ostale na samom vrhu hrvatske novije literarne produkcije. Tu je i nezaobilazna zbirka pripovijedaka Miljenka Jergovića “Sarajevski Marlboro” koju je 1994. objavio Durieux. Tom je knjigom naviješten iznimno važan opus najprevođenijeg suvremenog hrvatskog pisca. Osobno, najdraža mi je Jergovićeva pomalo andersenovska knjiga “Srda pjeva u sumrak na Duhove”. Prelaskom u novi milenij, hrvatska književnost temeljito mijenja imidž, a tu se nije radilo samo o površnom šminkanju ili trendovskoj frizuri. Sive boje naglo su se zašarenile. Nove glasove kao da je predvodio Zoran Ferić zbirkom priča “Anđeo u ofsajdu” iz 2000. godine. Taj se provokativni autor građanskog imidža kasnije potvrđuje čitavim nizom romana, od kojih bi trebalo istaknuti recentno “Putujuće kazalište”. 2000. godine prvi roman “Kad magle stanu” objavljuje i Josip Mlakić koji stoički ostaje vjeran svom bosanskom zavičaju iz kojega ostavlja duboke tragove i u žanrovskoj, što ratnoj, što kriminalističkoj literaturi, ali i na filmu. Upravo ta prekretnička 2000. godina nagovještava i znatniju afirmaciju autorica i to napose u prozi. Za njihovu predvodnicu mogli bi imenovati Dašu Drndić, rijetko britku spisateljicu vrhunskog stila i europskih dometa. Iako je pisala i u devedesetima i to često s autobiografske emigrantske pozicije, romanom “Totenwande” iz 2000. započinje niz izbrušenih romana povijesne tematike. Niz koji prekida bolest i to u trenucima njene intenzivne međunarodne afirmacije koja je do tada bila rezervirana za Dubravku Ugrešić koja je hrvatska književnica s najvećim međunarodnim ugledom i Slavenku Drakulić. Hrvatskom prozom na kraju prve dekade 21. stoljeća ovladale su i autorice poput Ivane Šojat čiji je roman “Unterstadt” s velikim uspjehom zaživio i na sceni, ali i Nade Gašić čiji je roman “Voda, paučina” jedan od najbolje napisanih hrvatskih romana posljednjih desetljeća. Ipak, apsolutni književni fenomen tih godina je zagrebački novinar sa splitskom adresom Renato Baretić čiji je romaneskni prvijenac “Osmi povjerenik” iz 2003. osvojio pet zvučnih domaćih literarnih nagrada, te ostvario i tržišni uspjeh jer je prodan u 20.000 primjeraka. Dobio je filmsku, ali i kazališne inačice, a

autora promentuo u prvorazredno ime domaće literature, što je batina s dva kraja. Prije Baretića desio se FAK. Festival alternativne književnosti odlično se uklopio u nove, alternativne trendove u hrvatskom društvu, pa je u svibnju 2000. godine, u spretnoj organizacijskoj kuhinji Nenada Rizvanovića, Borivoja Radakovića, Krune Lokotara i Hrvoja Osvadića u Osijeku okupio Krešimira Pintarića, Tatjanu Gromaču, Antu Tomića, Tarika Kulenovića, Dragu Orlića, Zorana Ferića, Zoricu Radaković, Edu Popovića, Đermana Senjanovića i Borisa Marunu. Kasnije je FAK bacio sidro i u Zagrebu, pridruživali su mu se i novi pisci (među njima i klasici Ivo Brešan i Goran Tribuson). Festival alternativne književnosti prerastao je u Festival A književnosti, da bi naglo umuknuo, ostavljajući trajni trag u hrvatskoj književnosti koja je pokazala da zna komunicirati i s mlađom publikom u stilu glazbenih bendova. Iako se govorilo da bi Hrvatska 2002. trebala biti zemlja gost u Frankfurtu, država nije odriješila kesu, pa smo se zadovoljili utješnom nagradom u Leipzigu 2008. godine. I taj je međunarodni pomak u domaćoj javnosti dočekan na nož. Valja tu spomenuti i raskol u Društvu hrvatskih književnika koje je zbog mizoginog i neutemeljenog napada na Sibilu Petlevski dobilo konkurenciju u Hrvatskom društvu pisaca, osnovanom 2002. godine. Druga dekada 21. stoljeća prolazi u znaku jakih individualnosti, bez kolektivnih proplamsaja. Godine su to kada naklonost publike s pravom dobiva međimurski autor Kristian Novak antologijskim romanom “Črna mati zemla” iako mu je tematski zanimljiv i roman “Ciganin, ali najljepši”. Odlične, koncentrirane i guste tekstove pišu Slađana Bukovac, Dorta Jagić, Ivana Sajko, Robert Perišić,

HRVAT

VNOSTI

Piše: IVANA PRKAČIN

Prije točno 20 godina iz Norveške je potekla inicijativa da stotinjak najvažnijih svjetskih književnika bira najznačajnije i najutjecajnije knjige svih vremena. Više od polovice pisaca iz 54 države dalo je svoj glas znamenitom Don Quijotu Miguela de Cervantesa. Mnogi su se pitali: Zašto tako puno pisaca smatra da je baš Bistri vitez Don Quijote od Manche baš najvažnija knjiga, da je priča o vitezu koji luta na mršavoj kobili ispravljajući nepravde značajniji od Shakespeareovih, Homerovih ili Tolstojevih djela? Mnogi su odgovorili istim argumentima: davna storija

Mihaela Gašpar i Damir Karakaš. Julijana Adamović zadivljuje romanom “Divlje guske”, kojem izmiču nagrade, ali ne i naklonost publike. Iskusni dramatičar čije drame hrvatska kazališta uporno izbjegavaju Slobodan Šnajder romanom “Doba mjedi” ubrojio se među vodeće prozaike ne samo hrvatske, nego i europske književnosti. Tu su i Milko Valent, Ivan Lovrenović, Željko Ivanković, Viktor Ivančić, Želimir Periš, Robert Međurečan, Neven Ušumović, Olja Savičević Ivančević, Zoran Žmirić, Marinko Koščec, Zoran Malkoč, Marko Gregur, Ivica Prtenjača, Jurica Pavičić, Ivana Bodrožić, Nebojša Lujanović... Velike naklade i prijevode ima i Vedrana Rudan pretvarajući svoje pero u snažno oružje protiv muške literarne dominacije, ne bojeći se niti vulgarnosti ni karikaturalizacije međuljudskih i društvenih odnosa. Kroz čitavo to vrijeme Hrvatska se može dičiti pjesnicima u rasponu od Danijela Dragojevića (čije se zbirke prodaju kao alva), Petra Gudelja i Branka Maleša, preko Andriane Škunce, Sonje Manojlović, Anke Žagar, Božice Jelušić i Gordane Benić pa do Martine Vidaić i Monike Herceg. Iznimno je jaka

konkurencija i na polju književnosti za djecu, čije su prvakinje Sanja Polak i Sanja Pilić. Lijepi je broj i pisaca hrvatskog porijekla koji djeluju u inozemstvu, poput Josipa Novakovića (bio je i u užem izboru za međunarodnog Bookera), Velibora Čolića (objavljuje ga Gallimard), Ivana Vladislavića, Marice Bodrožić, Jagode Marinić, Ottesse Moshfegh... Duga je i lista istaknutih dramatičara, kao što su to Ivan Vidić, Mate Matišić, Tena Štivičić, Ivor Martinić, Tomislav Zajec, prerano zašutjela Lada Kaštelan... Cijelo to vrijeme uspješne karijere postojano nastavljaju Ivan Aralica, Pavao Pavličić, Luko Paljetak, Feđa Šehović, Hrvoje Hitrec, Alojz Majetić, Branislav Glumac, Enes Kišević, Veljko Barbieri, Miro Gavran... Trenutno se oporavlja i knjižarska mreža, država u literaturu ulaže pristojne novce, bujaju festivali i sajmovi (i to koroni uprkos). Iako se broj ukupno objavljenih knjiga statistički smanjuje, godišnja produkcija romana, zbirki kratkih priča ili poezije je kvantitativno bogata, što se, na žalost, ne može reći i za kvalitetu. S literaturom je kao i u turizmu. Promet je velik, a zarada mala.

30 GODINA

ATSKE KNJIŽE

VNOSTI

Prije točno 20 godina iz Norveške je potekla inicijativa da stotinjak najvažnijih svjetskih književnika bira najznačajnije i najutjecajnije knjige svih vremena. Odlučili smo nešto slično sada pokušati učiniti s hrvatskim knjigama, ali onima objavljenima od neovisnosti do danas. Nismo anketirali pisce, autore čija bi se djela i mogla naći na listi, ali jesmo mnoge koji čitaju, koji su upućeni na književnost svojom profesijom... Donosimo detaljnu listu svih koji su anketi sudjelovali i njihova izbora, prvog takvog u suvremenoj Hrvatskoj

o vječnom sukobu između ideala i stvarnosti naprosto je presudna za sliku suvremene književnosti, za naše poimanje literature i romana.

O tome su odlučivali Doris Lessing i Salman Rushdie, Nadine Gordimer, Wole Soyinka, Seamus Heaney, Carlos Fuentes, Norman Mailer, na primjer, a Isabel Allende odbila je poziv da sudjeluje u anketi. Dok je Don Quijote dobio najviše glasova, Dostojevski je bio najzastupljeniji pisac s četiri djela (Zločin i kazna, Idiot, Braća Karamazovi i Bjesovi), a bilo je zanimljivo i da su uvrštena samo tri Shakespearova djela (Hamlet, Kralj Lear i Otelo).

Na kraju, kad je sličan izbor ponovljen u Hrvatskoj, domaći pisci su opet golemom većinom glasova birali isto djelo (valja spomenuti da je svjetska vijest o izboru tada

već bila objavljena, pa su mnogi anketirani u Hrvatskoj znali kako su glasali svjetski pisci).

Odlučili smo nešto slično sada pokušati učiniti s hrvatskim knjigama, ali onima objavljenima od neovisnosti do danas (u jednoj ranijoj anketi o najboljem hrvatskom romanu, provedeno prije 12 godina, uvjerljivo je izabran Kiklop Ranka Marinkovića, iza njega su slijedili Mirisi, zlato i tamjan Slobodona Novaka te Krležin Povratak Filipa Latinovicza). Ovaj put nismo anketirali pisce, autore čija bi se djela i mogla naći na listi, ali jesmo mnoge koji čitaju, koji su upućeni na književnost svojom profesijom... Donosimo detaljnu listu svih koji su anketi sudjelovali i njihova izbora, prvog takvog u suvremenoj Hrvatskoj. Nastavak na sljedećoj stranici 

DUBRAVKA BOGUTUVAC

Miljenko Jergović

WILIMOWSKI

Danijel Dragojević

NEGDJE

Julijana Adamović

DIVLJE GUSKE

Drago Glamuzina MESARI

Boris Dežulović

PJESME IZ LORE

Đorđe Matić

TAJNEVEZE

TOMISLAVBRLEK

Ranko Marinković

NEVER MORE: ROMAN FUGA

Magdalena Blažević

SVETKOVINA

Miljenko Jergović

DOBOŠI NOĆI: STUDIJA

MarkoTomaš

NEMOJ ME BUDITI

Drago Glamuzina

TRI

Vladimir Biti

POJMOVNIK SUVREMENE

KNJIŽEVNE I KULTURNE

TEORIJE

SEIDSERDAREVIĆ

Miljenko Jergović

SARAJEVSKI MARLBORO

Olja Savičević Ivančević

ADIO KAUBOJU

Mirko Kovač

GRAD U ZRCALU

Daša Drndić

SONNENSCHEIN

Danijel Dragojević

NEGDJE

Slavko Goldstein

1941. GODINA KOJA SE VRAĆA

ANDROKRSTULOVIĆ

OPARA

Gordana Benić

BALADA O NEIZRECIVOM

Renato Baretić

OSMI POVJERENIK

Miro Gavran

SVAŠTA U MOJOJ GLAVI

Julijana Matanović I NA POČETKU I NA KRAJU

BIJAŠE KAVA

Miro Gavran

KRSTITELJ

Ivan Supek

TRAGOVI DUHA KROZ

DIVLJINU

MAGDALENAVODOPIJA

Miljenko Jergović

SARAJEVSKI MARLBORO

Mirko Kovač

GRAD U ZRCALU

Evelina Rudan

SMILJKO I JA SI MAHNEMO

Kristian Novak

ČRNA MATI ZEMLA

Daša Drndić BELLADONNA

Slavko Goldstein

1941. GODINA KOJA SE VRAĆA

ČEDOPRODANOVIĆ

Mirko Kovač

VRIJEME KOJE SE UDALJAVA

Dubravka Ugrešić

MUZEJ BEZUVJETNE PREDAJE

Miljenko Jergović

OTAC

Damir Uzunović

JA SAM

Zoran Ferić

PUTUJUĆE KAZALIŠTE

Slavko Goldstein

1941. GODINA KOJA SE VRAĆA

VINKOBREŠIĆ

Renato Baretić

OSMI POVJERENIK

Kristian Novak

ČRNA MATI ZEMLA

Ivana Šojat

UNTERSTADT

Josip Mlakić

NAVRBASUTEKIJA

Sven Adam Ewin

ZMIJSKI CAR

Stanko Lasić

AUTOBIOGRAFSKI

ZAPISI

DENISDERK

Kristian Novak

ČRNA MATI ZEMLA

Daša Drndić

SONNENSCHEIN

Slobodan Šnajder

DOBA MJEDI

Danijel Dragojević

ZVJEZDARNICA

Julijana Adamović

DIVLJE GUSKE

Alenka Mirković

GLASOM PROTIV

TOPOVA

URŠARAUKAR

Danijel Dragojević

ŽAMOR

Daša Drndić

SONNENSCHEIN

Ivana Sajko

RIO BAR

Goran Ferčec

O ŽIVOTU RADNICE KRAJEM DVADESETOG STOLJEĆA

Ivana Bodrožić

SINOVI, KĆERI

Slavko Goldstein

1941. GODINA KOJA SE VRAĆA

ZORANGROZDANOV

Miljenko Jergović

SARAJEVSKI MARLBORO

Slobodan Šnajder

DOMA MJEDI

Boris Dežulović

CHRISTKIND

Viktor Ivančić

RADNICI I SELJACI

Daša Drndić

LEICA FORMAT

Dejan Jović

RAT I MIT

IVICABULJAN

Olja Savičević Ivančević

ADIO, KAUBOJU

Dubravka Ugrešić

BABA JAGA JE SNIJELA JAJE

Kristian Novak

CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI

Miljenko Jergović

ROD

Damir Karakaš OKRETIŠTE

Ivo Goldstein JASENOVAC

ELVISBOŠNJAK

Daša Drndić

SONNENSCHEIN

Danijel Dragojević

KASNO LJETO

Renato Baretić

OSMI POVJERENIK

Bekim Sejranović

NIGDJE, NIOTKUDA

Kristian Novak

ČRNA MATI ZEMLA

Dejan Jović RAT I MIT

MLADENTARBUK

Miljenko Jergović

SARAJEVSKI MARLBORO

Sibila Petlevski

VRIJEME LAŽI,TABU I, BILO

NAM JETAKO LIJEPO,TABU II, STANJE SUMRAKA,TABU III

Slobodan Šnajder

IZABRANA DJELA

Mate Matišić

LJUDI ODVOSKA

JANKORAKOŠ

Boris Dežulović CHRISTKIND / PJESME IZ LORE

Kristian Novak

CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI

Miljenko jergović OTAC

Renato Baretić

OSMI POVJERENIK

Zoran Ferić

ANĐEO U OFSAJDU

Boris Pavelić

SMIJEH SLOBODE

Ivo Goldstein JASENOVAC

NINAOŽEGOVIĆ

Daša Drndić SONNENSCHEIN

Slavenka Drakulić

KAO DA ME NEMA

Ivana Sajko

RIO BAR

Olja Savičević Ivančević ADIO, KAUBOJU

Ivana Šojat UNTERSTADT

Dubravka Ugrešić KULTURA LAŽI

SINIŠALABROVIĆ

Nenad Stipanić

ODLIČNO JE BAVITI SE KRIMINALOM

Robert Perišić

MOŽEŠ PLJUNUTI ONOGA

TKO BUDE PITAO ZA NAS

Olja Savičević Ivančević ADIO, KAUBOJU

Ivica Prtenjača

UZIMAJ SVE ŠTOTE SMIRUJE

Daša Drndić LEICA FORMAT

Predrag Lucić, Boris Dežulović

ANTOLOGIJA SUVREMENE HRVATSKE GLUPOSTI

SNJEŽANAPINTARIĆ

Nedeljko Fabrio

Viktor Žmegač

OD BACHA DO BAUHAUSA

KOSTADINKA VELKOVSKA

Kristian Novak

ČRNA MATI ZEMLA

Slavko Goldstein

1941. GODINA KOJA SE VRAĆA

ZRINKAPOSAVEC

Branko Čegec

ZAPISI IZ PUSTOG JEZIKA

Julijana Adamović DIVLJE GUSKE

MARINBUKVIĆ

Kristian Novak

ČRNA MATI ZEMLA I CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI

Vedrana Rudan

KAD JE ŽENA KURVA / KAD JE MUŠKARAC PEDER

IVANAGALIĆ

Miljenko Jergović SARAJEVSKI MARLBORO

AnteTomić

ČUDO U POSKOKOVOJ

DRAGI

GORDANAGADŽIĆ

Kristian Novak

ČRNA MATI ZEMLA

Slavko Goldstein

1941. GODINA KOJA SE VRAĆA

GORANNAVOJEC

Renato Baretić

OSMI POVJERENIK

Ivo Brešan

ISPOVIJEDI NEKARAKTERNOG ČOVJEKA

Igor Mandić

SEBI POD KOŽU, NEHOTIČNA AUTOBIOGRAFIJA

IVANARUSHIDIAT

Kristian Novak

ČRNA MATI ZEMLA

BORISKUK

Predrag Matvejević

MEDITERANSKI BREVIJAR

Miljenko Jergović

SARAJEVSKI MARLBORO

NIKŠAKUŠELJ

Ivana lovrić Jović

VIDI KAKO LOKRUM PERE

ZUBE

Vitomir Belaj

HOD KROZ GODINU

PAULAORLIĆ

Daša Drndić

SONNENSCHEIN

Vera Horvat Pintarić

KRITIKE I ESEJI 1952.-2002.

LJUBOMIRPUŠKARIĆ

Kristian Novak

ČRNA MATI ZEMLA

MARKORAKAR

Renato Baretić

OSMI POVJERENIK

Tvrtko Jakovina

TRENUCI KATARZE:

PRIJELOMNI DOGAĐAJI XX.

STOLJEĆA

Kroz odgovore izdvojila su se dva naslova. U beletristici je to knjiga ‘Sarajevski

Marlboro’’ Miljenka Jergovića, a u publicistici se glasovima kao najznačajnija izdvojila knjiga Slavka Goldsteina ‘1941. Godina koja se vraća’

DRAGO

UTJEŠANOVIĆ

Bekim Sejranović

LJEPŠI KRAJ

Snježana Kordić

JEZIK I NACIONALIZAM

ANAVILENICA

Kristian Novak

ČRNA MATI ZEMLA

Boris Dežulović

JEBO SAD HILJADU DINARA

JADRANKASLOKOVIĆ

Kristian Novak

ČRNA MATI ZEMLA

Ivo Goldstein

JASENOVAC

VELJKOMIJEVIĆ

Miljenko Jergović

SARAJEVSKI MARLBORO

Renato Baretić

OSMI POVJERENIK

Zvonimir Berković

PISMA IZ DILETANTIJE

IVOGOLDSTEIN

Miljenko Jergović

SARAJEVSKI MARLBORO

Slavko Goldstein

1941. GODINA KOJA SE VRAĆA

ALEKSANDARSTANKOVIĆ

Slobodan Šnajder

DOBA MJEDI

Davor Rostuhar

LJUBAV

ZORANGROZDANOV

Miljenko Jergović

SARAJEVSKI MARLBORO

Dejan Jović RAT I MIT

ČEDOMIRVIŠNJIĆ

Simo Mraović

KONSTANTIN

BOGOBOJAZNI

Slavko Goldstein

1941. GODINA KOJA SE VRAĆA

BUGAMARIJAŠIMIĆ

Vitomira Lončar

KAZALIŠNATRANZICIJA U HRVATSKOJ

ENESVEJZOVIĆ

Kristian Novak

CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI

RobertTorre

IMA LI ŽIVOTA PRIJE SMRTI

DUBAVKAVRGOČ

Kristian Novak

CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI

Tena Štivičić

TRI ZIME

SANJABAKOVIĆ

Olja Savičević

ADIO KAUBOJU

Dorta Jagić

VEĆE OD KUĆE

Nastavak na sljedećoj stranici 

Tri književna desetljeća nemoguće je racionalno sažeti jer je vrijeme u kojemu su pojave romana Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka ili drama Iva Brešana pa zbirki Daniela Dragojevića bili kulturni događaji prvog reda odavno prošlo. Prvo, danas je neizmjerno lako tiskati knjigu. Kvalitetu je ubila tiskarska hiperprodukcija. Njoj zdesna je odsuće ozbiljne kritičke misli. Urednička poduzetnost izmišlja imena tamo gdje nema ni pismenosti, a kamoli talenta

SVE U SVEMU, KNJIŽEVNOST NAM JE KAO I DRŽAVA

Za mene tri desetljeća suvremene hrvatske književnosti počinju ranih devedesetih “otkrivanjem” dotad praktično zabranjenih autora. Primjerice, tek tad smo saznali za jedno od najvećih hrvatskih pjesničkih imena, Borisa Marunu, u javni je prostor vraćeno dotad proskribirano ime velikoga književnika Mile Budaka. Kao i obično u nas, i ovaj početak uskoro se pretvorio u tipično hrvatsku grotesku pa se Budaka, vrsna prozna pisca, uskoro htjelo rehabilitirati ne tek povratkom u nacionalni književni kanon, nego se posezalo i za njegovom političkom pozicijom, nimalo poželjnom, nipošto uzoritom. Kao ni nekadašnji čuvari šutnje, tako ni novi uskrisitelji uopće nisu marili za književni opus. Prvima je bilo važno jedino to da je u pitanju ratni zločinac, drugima samo to da ga se pod svaku cijenu rehabilitira kao političara, makar se time ovjerovio i zločin kao politika.Tako smo dočekali devedesete kao rubnu zonu dvaju pustinja šutnje. Kerubin Šegvić, Milivoj Magdić,Vinko Nikolić, Filip Lukas, Nada Kesterčanek, Antun Bonifačić, Ivo Lendić, Zvonimir Katalenić, Dušan Žanko, Lucijan Kordić, Alija Horić,ViktorVida, Rajmund Kupareo, samo su neka imena programirana zaborava. Zna li itko uopće da Sveučilište Navarra dodjeljuje Nagradu Luka Brajnović, po imenu pjesnika, publicista, novinara, španjolskog sveučilišnog profesora svjetske književnosti i novinarske deontologije? Suvišno pitanje: nitko više ni ne zna tko je Brajnović ni što je deontologija. U današnje doba govoriti o moralnoj odgovornosti spram vlastite struke, a o tome poučava deontologija, malo je zastarjelo, kaj ne? Ipak, meni osobno ova riječ ponekad ne da spavati već malo više od trideset godina zbog jedne druge žrtve hrvatskog boga Silentiuma. Ljeta gospodnjeg 1990. izišao je i mahom prešućen jedan od najboljih romana novije hrvatske književnosti - “Slavuji i šišmiši” Mirka Božića. Jednostavno, ime autora pojavilo se u krivom

vremenu. Odnosno, u tom je vremenu bilo krivo ime. Ali kako god, tužno je. Prvo, nije li strašno odreći se pripadnika jednog od najsnažnijih antifašističkih pokreta u Europi? Drugo, da je Mirko Božić bio i na “krivoj” strani (ili “pravoj” - tko bi se uostalom snašao u tom hrvatskom kockanju s istinom?), bi li to bio razlog da ga veličamo ili prešućujemo?Treće, i najvažnije, kad ćemo konačno postati ono što se lažno prikazujemo - Europljani, dio uljuđena svijeta? Naime, ta uljuđena strana kugle zemaljske odavno je naučila razlikovati estetsku vrijednost od političke konjunkture, ali i privatne osobnosti stvaraoca. Umjetnost je okrutna - ma kako dobar čovjek bili, ako nemate dara, ona milosti nema. No jednako je nemilosrdna dijeleći darovitost onima koji je po svom ljudskom profilu nikad ne bi zaslužili. U hrvatskom slučaju najokrutnija spram poštenih i darovitih. Nasreću, postoje čuvari pamćenja u koje spada i moja malenkost: Božićev sam roman, čim se pojavio, ishvalio u jednom kratkom jutarnjem osvrtu na prvom programu Hrvatskoga radija.Važnije je da ga je pohvalio čovjek dijametralno različitih stavova Božiću, Dubravko Jelčić. Ipak, ni ove (rijetke, ali argumentirane) pohvale nisu ovom vrsnom djelu pomogle da dospije tamo gdje spada - do književne publike. Nije mu pomogla ni briljantno obrazložena književnopovijesna rehabilitacija u trećoj knjizi o povijesti hrvatskog romana Krešimira Nemeca. Mirko Božić, nekad lektirni pisac, izbačen je iz lektire, a pritom se, osim spomenuta romana koji nikad nije ni ušao u zabran hrvatskoga licemjerja, zaboravilo na njegova djela urbane tematike i sadržaja, prožeta snažnim senzibilitetom vrsnog poznavatelja glazbe (i školovana glazbenika!). Uvijek se kao argument protu- raju nesretne neisplakane kurlanijade koje, uosta- lom, i nisu nimalo loše pisane. Na kraju, što je više skrivio Mirko Božić - to što je bio partizan ili što je bio dobar pisac!? Nadam se da na nekoj zvijezdi, skupa s Miroslavom Feldmanom i svim ostalim novozaboravljenim hrvatskim književnicima, sa smiješkom sažaljenja gleda ovu

našu književnu zbilju.Tri književna desetljeća nemoguće je racionalno sažeti jer je vrijeme u kojemu su pojave romana Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka ili drama Iva Brešana pa zbirki Daniela Dragojevića bili kulturni događaji prvog reda odavno prošlo. Prvo, danas je neizmjerno lako tiskati knjigu. Kvalitetu je ubila tiskarska hiperprodukcija. Njoj zdesna je odsuće ozbiljne kritičke misli. Urednička poduzetnost izmišlja imena tamo gdje

Gotovac, ali ni najuspješniji marketing neće od ove makulature uspjeti napraviti ni solidnu literaturu. Kao što premalo marketinga nezasluženo odmaže Milinoviću,Velniću, Đuretiću. Zrcalo izokrenutih vrijednosti dva su djela nepravedna statusa. S jedne strane, Marica Bodrožić koja romanom “Stol od trešnjevine” njemačkoj publici uspješno prodaje ideološko smeće o pogubnosti nacionalizma, loše, parolaško štivo dobrodošlo tamošnjoj

KAOTIČNA

nema ni pismenosti, a kamoli talenta. Izuzmemo li odranije afirmirane pisce, kao Aralicu, Novaka, Fabrija, Drakulićku, Pavličića, Brešana, Ugrešićku,Tribusona, Marinkovića, Šehovića, Horvatića, Paljetka, Brešana i ine, u zadnjih je trideset godina malo uistinu bitnih imena. Spomenuti su nastavili dobro poznatim stazama, Marinković je, nažalost, zaključio svoj opus lošim romanom, a Brešan, umoran od redateljskih eksperimenata, okrenuo se pisanju romana čija stilska razina bitno zaostaje za njegovim sjajnim dramama. Obratno, Slobodan Šnajder, tvorac niza autističnih dramskih uradaka, u devedesetima i novom stoljeću osvanuo je kao sjajan prozni pisac. U tom rašomonu puno (samo)zvanih, malo je odabranih. Ali i među njima je (novine su ipak ograničene prostorom) nužno napraviti izbor, a svaki je izbor nepravda. U svakom slučaju, mnoge će supernove zgasnuti u mraku književnopovijesna ništavila. Primjerice, tko će još danas “popušiti” pseudonim Marinela? Nažalost, poneki će pamtiti Peru Budaka i požaliti što nije zašutio na vrijeme, nego se 2005. pojavio trima romanima (“Hugo”, “Doktor Raif”, “Kočija”) za koje bih njegovim štovateljima toplo preporučio da ih preskoče. Koga uopće preporučiti za čitanje? U svakom slučaju vrsna, već otprije poznata romanopisca, istančana stilista Edu Popovića i možda najznačajnije ime hrvatske “poslijeratne” proze - Ratka Cvetnića. “Kratak izlet” i “Polusan” djela su koja Cvetnića, bez obzira na to što još napisao ili nenapisao, svrstavaju u klasike hrvatske suvremene proze.Tu je i najuvjerljiviji predstavnik FAK naraštaja Zoran Ferić. AnteTomić postao je preko noći književna zvijezda prije svega zahvaljujući sjajnu osjećaju za dijalog. Mlakić, Ivana Bodrožić, Igor Štiks kao književna otkrića, uz njih promašaji poput Šalkovića i Glamuzine, solidni i vrlo pismeni Baretić i Ivica Ivanišević ili osrednji, ali s nepogrešivim osjećajem za marketing Perišić. Kad je riječ o samopromociji, spomenuti je Julijanu Matanović koja je uspješno spojila karijeru sveučilišne nastavnice te romansiranje i romantiziranje vlastite biografije. Slično je u svojim romanima pokušala i ugledna teatrologinja Mani

javnosti (tema: “Njemačka i njeni ustaše” - pa da nema ustašoida, jadni bi Nijemci ostali jedini krivi za svjetske pokolje!), s druge neopravdano zaboravljeni Šime Storić i njegov roman “Sprovod kozjom stazom”, uvjerljiva, topla, sjajno ispričana priča o ljudskosti i ljubavi srpsko-hrvatskoj koje ni krvavi derneci ne mogu ugušiti.Dva su imena suvremene književne scene jednima sporna, drugima nesporna, ali bi i jedni i drugi o njihovim dosezima mogli uglavnom maštati. U prozi Miljenko Jergović, u vrhunskoj publicistici Predrag Matvejević. Jergovića ne poznajem, nasreću, jer je optimalan odnos pisca i kritičara potpuna stranost, ali mi je poznanstvo s Matvejevićem bilo dragocjeno da bolje shvatim vrhunske vrijednosti njegove literature: teško bi se našlo ljudi različitijih od nas dvojice, a još teže takvu dvojicu spojiti u dugim, iskrenim i tolerantnim razgovorima, uglavnom za kavicom u hotelu Dubrovnik. Provokativni Jergović bio bi probavljiviji mnogima da je manje dobar književnik. Peđa Matvejević dobrodošao bi mnogima čiji doseg ne prelazi Sutlu i Drinu, da nema svjetsku recepciju koju ima te da je bio manje etičan, a više hrvatski (ujutro ustaša, u podne partizan, navečer tvrdi liberal). Hrvatsko dramsko pismo u proteklim je desetljećima dalo niz kvalitetnih imena. Poseban je problem komediograf Miro Gavran čiji su žanrovski okviri često krležijanski ozbiljnim Hrvatima nerijetko sumnjivi, jer je u Hrvatskoj smijeh ili vulgaran ili nemušt. Njegov je status sličan između dva svjetska rata međunarodno afirmiranome Milanu Begoviću - zbunjeno mu odobravaju, potajno ga preziru. Od ostalih, uz Štivičićku,Vidića te dvojicu svestranih kazalištaraca, Šovagovića i Bošnjaka, značajno je ime Matišić, koji je svoj sjajan opus ukaljao sramotnim cipelarenjem mrtvih u grotesknom hitu “Ljudi od voska”. Pjesništvo? Osim autora kojima sam bio i urednikom, slabo sam pratio, ali mislim da će se do dosega Dragojevića mnogi još dugo mučiti, većina uzalud. Sve u svemu, književnost nam je kao i država - kaotična. Možda prvoj fali jedan Milanović, jer se Fric već podosta dugo hladi na Mirogoju, a i u “arkadama”. Drugoj je primjereniji Igor Ocat.

Kulturni turizam nova je grana u vrhu svjetskih turističkih trendova i strategija razvoja turizma u budućnosti. On nudi novu perspektivu gradovima i sredinama u promociji sadržaja i privlačenju turista, ali i motivaciji lokalnog stanovništva kroz osvještavanje pojma kulture kao važnog segmenta svijesti o društveno odgovornom ponašanju. Riječ je o specifičnom obliku turizma koji karakteriziraju putovanja motivirana upoznavanjem kulturnih atrakcija i sudjelovanjem na različitim događajima – koncertima, predstavama, filmskim projekcijama, art radionicama, umjetničkim projektima s jakom porukom društveno odgovornog ponašanja, a jedan od gradova koji se može pohvaliti svim nabrojenim je Zagreb, trenutno jedan od rastućih kulturnih središta srednje Europe. Kulturna događanja u Zagrebu među perjanicama su hrvatske metropole, i to tijekom svih godišnjih doba, a prema planovima Turističke zajednice grada Zagreba, kultura će dominirati gradom i u 2022. godini. Kroz različite projekte, baš kao i prošle godine, stavit će naglasak na mnogobrojna događanja, ali i na baštinu. Zagreb svoju kulturu predstavlja na ulicama, trgovima, u parkovima i institucijama, kroz niz festivala i vrhunskih izložbi te se tako svrstava na važno mjesto na svjetskoj karti kulturnog turizma. S obzirom na planirana događanja, Zagreb će mnogima biti omiljena destinacija i u 2022. godini. Kultura u Zagrebu traje cijelu godinu, a svako godišnje doba nosi svoje čari.

EUROPSKA ZIMSKA

DESTINACIJA NO. 1

Već poznati Advent koji je tri puta zaredom proglašen najboljim u Europi, nastavljen je i ove zime. U skladu s epidemiološkim mjerama, bogat kulturni program na različitim lokacijama omogućio je građanima da osjete duh Božića, a u okviru Adventa otvorene su brojne izložbe i održano je više od 120

koncerata u kazalištima i na otvorenom.

ZA LJUBITELJE MUZEJA I VINA

Zima u Zagrebu završava s dva vrhunska događaja. Prvi je Noć muzeja, koja će se održati 28. siječnja, a koliko je ova manifestacija omiljena, dokazuje i podatak da u prosjeku u jednoj noći muzeje u Zagrebu posjeti i više od 300.000 ljudi. Krajem veljače za sve ljubitelje vrhunskog vina tu je Vinart Grand Tasting, bogat program radionica i degustacija, na kojem će se predstaviti najuspješniji hrvatski vinari, ali i oni iz susjednih zemalja. Upoznavanje različitih vinskih regija, otkrivanje izvanrednih vina, promocija kvalitete, networking i poticanje kulture pijenja vina glavni su aduti ovoga gastro događanja. Radionice se organiziraju 25. i 26. veljače. te 1. i 2. ožujka 2022. u hotelu Dubrovnik u Zagrebu, a sajam i promenadno kušanje bit će za vikend 4. i 5. ožujka 2022. u Laubi. U ovom periodu svakako vrijedi posjetiti i izložbu Slavka Kopača koja je postavljena u Meštrovićevom paviljonu.

PROLJEĆE POČINJE FESTIVALOM SVJETLA

Bogat kulturni program pravi zamah očekuje u proljeće. Tijekom Festivala svjetla Zagreb, glavni grad Hrvatske će postati pozornica spektakularnih svjetlosnih predstava u kojima se svjetlosnim instalacijama na raznim lokacijama u gradu dočarava umjetnička vizija. Umjetnici svjetla upotrebljavaju grad kao slikarsko platno, njegove zgrade i spomenike, noćno nebo, šetališta i trgove. Svjetlom stvaraju inovativnu umjetnost, a festival su mnogi okarakterizirali kao događaj dobrih emocija i lijepih prizora zbog kojeg je svijet oko nas barem na trenutak potpuno drugačiji, šareniji, bolji i blještaviji. Festival svjetla Zagreb u organizaciji TZGZ-a najavljuje proljeće i vabi na uživanje na otvorenom u proljetnim večerima.

Nastavak na sljedećoj stranici

LJETO JE U GRADU I TRAJE...

Tisuće ljudi već godinama ciljano provode ljeto u Zagrebu zbog bogatoga glazbenog i umjetničkog programa. U tom periodu grad je bilježio i ogroman porast turista s Dalekog istoka i SAD-a jer vrvi kulturnim programima, a događanja će i u 2022. biti za svačiji ukus. Tako će lipanj za sve ljubitelje dobre glazbe donijeti i vrhunski festival - od 20. do 23. lipnja bit će organiziran jedan od najboljih glazbenih događaja u regiji, festival INmusic, a u bogatom programu, koji će trajati četiri dana, svirat će bendovi The Killers, Beck, Nick Cave & The Bad Seeds, Deftones, White Lies, Fontaines D.C., Royal Blood, Gogol Bordello, IDLES, Hinds, Amadou & Mariam, Kasabian, Sleaford Mods, Dry Cleaning, The Comet Is Coming, Tamikrest... Svakako ne propustite i dva druga glazbena festivala, LMF i We love sound.

TRI MJESECA ODLIČNE ZABAVE

Ljeto u Zagrebu nastavit će se u zagrebačkom Ribnjaku, u kojem će ponovno trajati jedna od omiljenih kulturnih zagrebačkih manifestacija, Art park. Najpoznatiji gradski park pretvorit će se opet u mjesto svih vrsta umjetnosti, ležernih ljetnih druženja i dobre atmosfere, ugostit će mnoge umjetnike iz Hrvatske i svijeta, koji će ovo mjesto učiniti umjetničkom galerijom na otvorenom. Građani i turisti tijekom Art parka mogu uživati u mnogobrojnim radionicama, odlaziti na projekcije filmova, sudjelovati u turnirima u stolnom tenisu i glazbenim večerima, a poštujući epidemiološke standarde, organizirat će se i popularna Dvorišta.

Svoja će vrata otvoriti osmi put zaredom, a iako u smanjenom obliku, Dvorišta će ponovno biti mjesto urbane ljetne zabave u gornjogradskim ulicama. Koliko je ovo atraktivan projekt, dokazuje i podatak da je jedan od najvećih južnokorejskih portala, Naver, proglasio upravo Dvorišta najboljim iskustvom u Zagrebu, a britanski BBC Travel posvetio mu je cijelu jednu emisiju. Dvorišta su osvojila i nagradu za najkreativniji te najinovativniji projekt u hrvatskom turizmu. Uz kina na otvorenom i mnoga druga glazbena događanja, Zagrepčane na ljeto očekuje još jedan multimedijalni međunarodni ulični festival, Cest is d best, čije je prvo izdanje bilo 1997. godine. Za one najmlađe u tom su festivalu predviđene razne likovne i dramske radionice, igraonice, cirkuske i performerske točke, a u kolovozu ponovno starta i projekt Okolo (Around), čija je zadaća osvanuti s umjetničkim iznenađenjima koja uljepšavaju (u)lice grada, stvaraju atmosferu

optimizma u ovim izazovnim vremenima i pozivaju građane da kroz umjetnost ponovno otkriju svoj grad. U tom projektu umjetnici će svakodnevno uljepšavati glavni grad, a Okolo će još jednom oživiti skrivene kutke Zagreba.

PUN POGODAK JESENI –ARTUPUNKTURA

Projekt Turističke zajednice grada Zagreba i partnera koji mnogi s razlogom iščekuju, Artupunktura, i ove će godine biti organiziran početkom jeseni. Taj jedinstveni kulturni spektakl objedinjuje razna umjetnička događanja u Zagrebu, koja kroz nekoliko projekata revitaliziraju grad i bude njegovu vitalnu energiju zajedničkim umjetničkim djelovanjem.

Okosnica Artupunkture je događanje Art&Grad – Umjetnost se oglasila, u kojem je, na mjestu jumbo i city light plakata, prošle godine postavljeno više od 300 reprodukcija umjetničkih djela

najznačajnijih hrvatskih umjetnika. Velesajam će tradicionalno ugostiti i Interliber, najposjećeniji sajam knjiga u Hrvatskoj, a kraj jeseni rezerviran je za ljubitelje filma jer je tad Zagreb Film Festival.

Tu je i niz cjelogodišnjih projekata u realizaciji TZGZ-a koji su u 2021. napravljeni s ciljem promoviranja društveno odgovornog ponašanja poputa Uličnog triptiha, programu izložbi art umjetnika koji su iskoristili ulične panele kao živo slikarsko platno, a ulicu kao privremeni umjetnički atelje. Postav Uličnog triptiha mijenjao se u ciklusima i predstavljao je kulturološki odgovor na grafitni vandalizam.

U tom kontekstu treba spomenuti i projekt Pimp My Pump, čiji je cilj bio osvijestiti da su mnoge gradske pumpe za vodu još u funkciji, a voda iz njih pitka. Projekt je promovirao ideju da građani mogu boce napuniti svježom vodom iz pumpe i tako smanjiti utjecaj plastike na okoliš. Svakako treba spomenuti i projekt zagrebačka Glazbena doba koji je nastao u suradnji sa Zagrebačkim solistima, a kojim se simbolično obilježava početak svakog novog godišnjeg doba u gradu.

Zagreb će u 2022. godini biti domaćin i velikim svjetskim zvijezdama, očekuje nas koncert Stinga i Celine Dion, a tu su još Maluma, Iron Madein, The Cure, Skunk Anansie, Pixies, Franz Ferdinand, Dead Can Dance, Dream Theater, Zucchero, Simple Minds, Whitesnake, Kiss, Bullet For My Valentine, Gojira, The Mission, EODM, Kodo i još brojni drugi izvođači.

Bogata kultura Zagreba i neposredne okolice prezentira se i kroz kampanju Around Zagreb, a sve detalje turističke ponude možete potražiti na službenim stranicama infozagreb.hr i na njihovim profilima na društvenim mrežama.

Piše:

PETRA MIOČIĆ MANDIĆ

Memoari iz doba sumraka čovječanstva

’Morali smo to učiniti, a činili smo iz uvjerenja da je svaki fašistički režim smrtonosan i kao takav mora naići na otpor.’ To, zapravo, i jest poruka memoara Lise Fittko

Zar je bolje odvažiti se nego odvagati?, upitala je 1919. desetogodišnja Elisabeth Eckstein svojeg oca. Krucijalno životno pitanje s nehajnošću postavljeno iz dječjih usta potaknuto je promjenom u jednom naslovu - časopis koji je Isak Eckstein godinama uređivao, 1919. naglo je od jednostavneVage postao poziv Odvaži se. Očev odgovor kako za odvažnost postoji vrijeme djevojčicu je samo dodatno zbunio i zapitala se kako će znati kad to vrijeme dođe. Nenamjerno i posve nesvjesno, svoj će život uskoro bez i najmanje natruhe namjere pretvoriti u poučak o odvažnosti. Hitlerov dolazak na vlast u siječnju 1933. je 24-godišnja Lisa dočekala kao pripadnica lijevo orijentirane intelektualne mladeži, a nakon što Fuhrer stane zatirati disidentske prosvjede i marševe, nacizmu će se opirati sitnim gestama, odbijajući na pozdrav režimu visoko podignuti desnu ruku, zbog čega je i ukorena, i štampanjem proturežimskih pamfleta. Od samog je početka uspona nacizma, naime, bila dijelom skupine njemačkih intelektualaca s misijom osvješćivanja svijeta o užasima skrivenim unutar granica te zemlje. Istraživala je, pratila i izvještavala, nerijetko se, skrivajući rukopise u bluzi do prebacivanja na sigurno mjesto gdje ih je mogla pretipkati, izlagala pogibelji i cijelo se vrijeme nadala, kako će pedesetak godina kasnije zapisati u memoarskoj prozi “Moj put preko Pireneja”, da je revna Europa spremna odgovoriti na njihov poziv. Zabluda o “svijetu koji će reagirati” najstarije je, ali i najfragilnije ratno vjerovanje - reagirala je samo nacistička vlast i svojim djelovanjem

MOJ PUT PREKO PIRINEJA

LISA FITTKO, TIM PRESS

PRIJEVOD: NADEŽDA ČAČINOVIČ

Lisu i njezine istomišljenike prisilila na dobrovoljan egzil. Neki predviđeni “samo” za ispitivanje, drugi, poput njezina budućeg supruga Hansa Fittka, zbog svojeg aktivističkog djelovanja, suočeni sa smrtnom presudom raspršili su se Europom, a Fittko je tek po dolasku u Pariz osvijestila punu težinu bivanja njemačkom državljankom. U Njemačkoj obilježeni kao izdajice i neprijatelji režima, u Francuskoj su i drugim europskim zemljama svom antifašističkom određenju unatoč određeni kao petokolonaši, spavači spremni aktivirati se u pravom trenutku, neprijateljski migranti i kao takvi morali su ponijeti dio kolektivne krivnje za zločin koji nije bio njihov i dijeljenog njemačkog srama. Francuska ih vlada iz straha uskoro internira u logore, Lisa završava u ženskom logoru u Gursu iz kojeg, zahvaljujući lažnim dokumentima, uspijeva pobjeći, a sa sobom vodi i novostečene prijateljice, žene s kojima je dijelila logorašku sudbinu. Među njima najpoznatije je ime filozofkinje Hanne Arendt, koju će, kasnije, preko Pireneja prevesti u barem djelomičnu sigurnost Španjolske i Portugala. Jer put preko Pireneja iz naslova knjige nije samo Lisin. I nije samo jedan. Po bijegu iz logora, 1940., doista se pripremala za samostalno poduzimanje tog zadatka (njezin suprug trebao je do Španjolske stići morskim putem jer su svi za borbu sposobni muškarci na granicama bivali uhićeni), no smjestivši se u pograničnome mjestu u podnožju planinskog masiva, uskoro je primila prvu skupinu ljudi i suprugovo pismo s molbom da im pomogne. Socijalistički orijentiran gradonačelnik dao joj je

mapu planina s ucrtanom stazom, a ona je put prevalila jednom. I nakon toga to nastavila činiti dva do tri puta tjedno, najprije samostalno, a potom uz pomoć supruga koji se nije uspio domoći španjolske obale. Postali su saveznici američkog ERC-a (Emergency Rescue Centrea) te svojim hrabrim i nesebičnim, ponavljajućim činom spasili živote stotina ljudi. Najpoznatiji među njima možda je onaj za čije spašavanje, unatoč uspjehu operacije prelaska planine, nisu uspjeli učiniti dovoljno. Bio je to njemački filozof i marksistički teoretičarWalter Benjamin koji je na Lisina vrata zakucao posljednjeg mjeseca svojeg života, u rujnu 1940., moleći pomoć i zaklon za sebe i aktovku u kojoj se, kako je joj je rekao, nalazio njegov posljednji rukopis. “Ova je torba najvažnije što imam. Ne smijem je izgubiti. Rukopis mora biti spašen, to je važnije i od mene samog”, navodno je ustvrdio. I bili su na korak od sigurnosti, i on i rukopis, a onda je španjolska vlada odbila vize kojima su pokušali ući u zemlju. Sljedećeg jutra, 27. rujna 1940., Benjamina su pronašli mrtvog u sobi broj 4 na drugom katu Hotela de Francia, ubio se popivši kapsule morfija koje je nosio sa sobom. Kako je, po smrti autora, nestao i njegov rukopis, i danas su glasna nagađanja o tome je li si Benjamin doista sam oduzeo život, no Fittko je bila uvjerena da čovjek načeta zdravlja nije mogao podnijeti još jedno razočaranje i neizvjesnost. Da je pričekao samo nekoliko dana, jer ta je odredba ubrzo ukinuta, rasplet bi sigurno bio bitno drugačiji. Ovako pričaWaltera Benjamina ostaje kao ogledni primjer onoga što se u Drugom svjetskom ratu događalo kao još jedna tragedija svakog pojedinca, zakulisne birokratske igre na kojima su se mnogi službenici useljeničkih ureda obogatili i zbog kojih su mnogi migranti platili životom. Primjera radi, navodno je počasni panamski konzul vizu za ulazak u svoju zemlju naplaćivao u salami. Naposljetku, taman kad se obruč oko njih počeo stezati, a stupica polako zatvarati, bračni par Fittko i sam je prešao preko planinskog masiva i zaputio se u slobodu. Američki novinarVarian Fry, blizak im suradnik na projektu prebacivanja migranata, osigurao im je karte za put na Kubu.Tad nisu znali niti gdje se ta zemlja nalazi i morali su je potražiti na karti, ali poslužila im je kao relativno sigurno utočište i postaja na putu do Chicaga, grada u kojem će provesti ostatak svojih života. “Je li to hrabrost? Ljudi me stalno zapitkuju što mi je dalo hrabrost”, rekla je Fittko već u poodmakloj dobi. “Morali smo to učiniti, a činili smo iz uvjerenja da je svaki fašistički režim smrtonosan i kao takav mora naići na otpor.”To, zapravo, i jest poruka memoara Lise Fittko.

Yuval Noah Harari

Nacije, bogovi, korporacije, novac, ideologije - sve su to kolektivne iluzije

’Najpoznatiji javni intelektualac 21. stoljeća’, kojega citiraju vodeći svjetski državnici, ekonomisti i znanstvenici, pokrenuo je grafički roman prema ‘Sapiensu’, a to je povod za razgovor s autorom

Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ, Fotografije: SANJIN STRUKIĆ/PIXSELL

Uranu jesen 2011. godine, tad slabo poznati 35-godišnji profesor povijesti s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu Yuval Noah Harari objavio je na hebrejskom jeziku knjigu u kojoj je okupio dvadesetak predavanja koja je održao tijekom prethodne školske godine na dodiplomskom kolegiju Uvod u svjetsku povijest. Iako to baš i nije uobičajeno za knjigu s povijesnom tematikom - makar pisanu pristupačnim i lako razumljivim jezikom - “Kratka povijest čovječanstva” odmah je postala bestseler u Izraelu. Studija o evolucijskoj povijesti razvoja Homo sapiensa kroz četiri “revolucije” - kognitivnu, agrarnu, ujediniteljsku i znanstvenu - napisana kao svojevrsni “bildungsroman čovječanstva”, sjajno se uklopila u novootkriveni interes suvremenog čitatelja, wannabe intelektualca, za znanstveno-popularnu literaturu koja najnovije znanstvene spoznaje prezentira kroz širi filozofsko-povijesno-moralni kontekst. Ipak, trebale su proći još tri godine da knjiga izraelskog povjesničara doživi i svoje englesko izdanje pod naslovom “Sapiens”, što joj je omogućilo da izađe na međunarodnu pozornicu. U međuvremenu je “Sapiens” preveden na više od 65 jezika i prodan u 21 milijun primjeraka diljem svijeta, a Harari je postao globalna intelektualna zvijezda, “najpoznatiji javni intelektualac 21. stoljeća”, kojega citiraju vodeći svjetski državnici, poduzetnici, ekonomisti i znanstvenici. Pošto je napisao još dvije knjige koje su se također prodale u milijunskim nakladama - “Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice” i “21 lekcija za 21. stoljeće” - Harari je pokrenuo projekt izdavanja grafičkog romana prema “Sapiensu”, čiji je prvi dio, “Sapiens: Rođenje čovječanstva”, nedavno objavljen na hrvatskom jeziku u prijevodu Igora Rendića i izdanju Fokusa. Tim smo povodom razgovarali s autorom, koji je ljubazno našao prostora za čitatelje BestBooka u svojem pretrpanom rasporedu. BestBook: Nedavno je u Hrvatskoj objavljen prvi dio grafičkog romana temeljenog na vašoj slavnoj knjizi‘Sapiens:Kratka povijest čovječanstva’. Otkud ideja za grafički roman? Kako ste došli do svojih suautora DavidaVandermeulena i Daniela Casanavea? Možete li opisati kako je izgledala vaša suradnja na knjizi? Ovaj je projekt od početka zamišljen kao jedna široka suradnja. Daniel i David su dvojica čudesnih stripaša i bila je to njihova ideja pretvoriti ‘Sapiensa’ u grafički roman - meni tako nešto nikad ne bi palo na pamet. Pa ja crtam kao petogodišnjak! No poslali su mi neke primjere svojega rada i naprosto sam se zaljubio u stil i ilustracije. Od toga smo trenutka počeli raditi zajedno i bio je to najzabavniji projekt na kojemu sam ikad radio. Kreativni je proces, međutim, bio prilično kompleksan. Za početak, morali smo smisliti kako apstraktne ideje i teorijepretvoritiufikcionalninarativsizmišljenimlikovima.Prijelaz s teksta na slike tražio je od nas da odgovorimo na puno novih i teških pitanja. Jer, dok riječi mogu ostati apstraktne, slike moraju biti konkretne. Na primjer, znamo da su neki drevni sapiensi imali seksualne odnose s neandertalcima. Izraženo riječima, taj podatak može ostati na apstraktnoj razini: ‘Sapiensi su imali seksualne odnose s neandertalcima’. Ali kad to želite nacrtati, morate biti konkretni. Hoćete li nacrtati muškog sapiensa s neandertalskom ženom? Ženu sapiensa s neandertalcem? Možda gay par? A koje im je boje koža? Sapiensi su došli iz Afrike dok su neandertalci bili domicilni u Europi. Znači li to da su sapiensi imali tamnu kožu, a neandertalcisvijetlu?Uobičnojpovijesnojknjizi,akoneželiteulaziti u takva teška pitanja, možete ih naprosto izbjeći. U grafičkom

romanu prisiljeni ste pozabaviti se njima. Kad smo odredili pripovjednuliniju,Davidjepočeoskiciratidijaloge.Jasamodgovaraosa svojim uredničkim opaskama i dodacima, a Daniel bi potom počeo crtati crno-bijele ilustracije. Budući da njih dvojica ne govore engleski, imali smo dvije uredničke ekipe koje su koordinirale svu korespondenciju, zajedno s prevoditeljem koji je pazio da sve kulturne reference ostanu maksimalno univerzalne. Ali čak i uz sve te komplikacije, njihove bi me skice svaki put od srca nasmijale, jersuneprekidnosmišljalinoveludoduhoviteidejekakopredočiti ključne koncepte ‘Sapiensa’. Naposljetku smo se odlučili potpuno odmaknuti od akademskih konvencija i eksperimentirati s različitim pristupima pripovijedanju priče o ljudskoj vrsti. Tako susret sapiensa i neandertalca opisujemo referirajući se na remek-djela moderne umjetnosti. Suprotno tome, otkriće vatre predstavljeno je kroz priglupu reklamu. Neki ključni prijelomni trenuci ljudske evolucije zamišljeni su kao televizijski reality show. Pojava religije slijedi konvencije akcijskih blockbustera o superherojima. A izumiranje mamuta i drugih velikih životinja pripovijedano je u žanru detektivskog ‘whodunnit’ filma, u kompletu s policajcem koji odlučno slijedi trag najvećih ekoloških serijskih ubojica u povijesti ovoga planeta.

SAPIENS: ROĐENJE ČOVJEČANSTVA YUVAL NOAH HARARI, DAVID VANDERMEULEN I DANIEL CASANAVE, FOKUS, PRIJEVOD: IGOR RENDIĆ

BestBook: U grafičkom romanu primijenjen je jedan sasvim drugačiji narativni pristup u odnosu na knjigu.Kome je strip namijenjen?

Našjeciljbiodoprijetidoljudikojiobičnonečitaju znanstvene knjige, kakva je primjerice “Sapiens”. Idealni čitatelji ovoga grafičkog romana su ljudi koji će možda odmah zaspati na satu povijesti, ali koji svejedno žele razumjeti zbog čega su njihove živote odredili svi oni odavno mrtvi ljudi.

BestBook: Kad se očekuje da će biti dovršena sva četiri dijela knjige?

U planu je ukupno četiri ili pet knjiga serijala, koje će izlaziti tijekom sljedećih nekoliko godina. Upravo smo završili s drugim dijelom pod nazivom ‘Temelji civilizacije’, koji nas odvodi 12 tisuća godina unazad, u vrijeme poljodjelske revolucije, i pripovijeda priču o tome kako su ljudi od nomada postali sjedioci te počeli sve teže i teže raditi, a da im život zauzvrat nije postao ništa bolji.

BestBook: Hoćemo li možda dobiti i grafički roman po vašoj knjizi‘Homo Deus’?

Zasad nema planova da i ‘Homo Deus’ bude pretvoren u grafički roman, iako nam je strašan gušt raditi u tom formatu. Želimo sagraditi most između znanstvene kule od bjelokosti i šire javnosti, a grafički romani mogu poslužiti kao izvrstan alat za to. Povezivanje šire javnosti s najnovijim znanstvenim postignućima danas je važnije nego ikad, jer su danas veze između znanosti i politike čvršće nego ikad - političke debate sve se više oslanjaju na znanstvene spoznaje. Svjedočili smo već tome kad je riječ o klimatskim promjenama, danas to vidimo s epidemiologijom, a isto ćemo sve više vidjeti u budućnosti, sa stvarima kao što su umjetna inteligencija i bioinženjering.

BestBook: Knjigakojavasjelansiralameđuglobalnonajpoznatije javne intelektualce 21. stoljeća, ‘Sapiens’, prvi je put objavljena prije točno deset godina. U njoj nije bilo nekih revolucionarnih novih otkrića, a dio znanstvene zajednice čak je bio vrlo kritičan prema nekim njezinim tezama. Ipak, knjiga je i danas vrloutjecajna,čitanaismatraseklasikom‘velikepovijesti’.Sodmakom od deset godina, možete li reći u čemu je tajna njezina uspjeha?

Kao povjesničar, itekako sam svjestan snage priče. Kad objavljuju svoja nova otkrića u časopisima namijenjenim znanstvenoj zajed-

nici, znanstvenici obično koriste specijalizirani jezik, jednadžbe i statistike. Jednako tako, kad se pokušaju uključiti u javne rasprave o temama kao što su klimatske promjene ili umjetna inteligencija, često im baš ne uspijeva angažirati javnost jer misle da je dovoljno ljude bombardirati činjenicama, što je način na koji funkcionira samaznanstvenazajednica.Aliujavnojarenitonaprostonefunkcionira. Mislim da je ‘Sapiens’ bio toliko uspješan jer je odgovorio na realnu potrebu za pričom koja najnovija znanstvena otkrića o povijesti čovječanstva čini univerzalno razumljivima. Ali također sam pokušao pomoći ljudima da dobiju širu sliku iz nove perspektive. Mi danas živimo u globalnom svijetu, no većina škola i knjiga i dalje govori samo o lokalnoj povijesti određene zemlje ili kulture. Danas vašu sudbinu oblikuju političke odluke Pekinga, tehnološke inovacije inženjera u San Franciscu i ekološki otisak tvornica u Indiji. Kako biste razumjeli svoju budućnost, morate razumjeti povijest čitavoga svijeta i izazove s kojima se suočava čitavo čovječanstvo. To je ono što moje knjige nastoje pružiti.

BeBestBook: Nedavno ste izjavili da vas je knjiga Rutgera Bregmana ‘Ljudski rod: Povijest čovječnosti’ natjerala da iz sasvim drugog kuta vidite čovječanstvo.Što ste time mislili? Jesu li ljudi intrinzično dobri?

Doista se divim Rutgerovoj knjizi, on jasno dokazuje da je sposobnost suradnje pomogla našoj vrsti da se raširi diljem planeta. Prilično uvjerljivo pokazuje da je većina ljudi dobra i prijateljski nastrojena, i da je druželjubivost ključna osobina koja je pomogla sapiensima da prežive i napreduju. U tom smislu, njegova je knjiga utjecala na način na koji razmišljam o ljudskoj prirodi. No dok je druželjubivost oduvijek bila ključna kvaliteta za lakše ostvarivanje suradnje u manjim skupinama sapiensa, ona ne objašnjava kako je došlo do suradnje širih razmjera na razini čitavih naroda i carstava. Naposljetku, i čimpanze su jako druželjubive, pa opet ne grade carstva. Suradnjaširihrazmjeraneovisisamoodruželjubivosti, nego radije o jedinstvenoj ljudskoj sposobnosti izmišljanja i vjerovanja u fikcionalne narative o stvarima kao što su bogovi, nacije i novac. Nikad vam ne bi uspjelo uvjeriti milijun čimpanzi da surađuju tako da im obećate da će, nakon što umru, otići u raj za čimpanze i dobiti puno banana. Ni jedna čimpanza nikad ne bi povjerovala u takvu priču, što je i razlogzaštočimpanzenemogustvaratinacijeicarstva.Ljudivjeruju u takve priče i zato mi gradimo nacije i carstva. U osnovi, slažem se s tvrdnjom knjige ‘Ljudski rod’ da zlo nije inherentno ljudskoj prirodi i da su ljudi kao pojedinci općenito ljubazni i druželjubivi. Ali također mislim da na određenoj razini društvenih kompleksnosti mnogo ljubaznih i druželjubivih pojedinaca ponekad počne raditi užasne stvari, kao što su rat i genocid. Ako mnogo ljubaznih pojedinaca povjeruje u neki fikcionalni narativ o tome da Židovi ili gayevi komplotiraju kako bi uništili čovječanstvo - ti druželjubivi ljudi lako mogu postati masovni ubojice. To je jedan od velikih paradoksa povijesti. Skloni smo sve naciste zamišljati kao okrutne demone - ali ljudi koji su glasali za Hitlera su većinom bili simpatični ljudi koji su voljeli svoju djecu, igrali nogomet s prijateljima i slavili rođendane. Upravo je to jedan od razloga zašto bi se moglo dogoditi da ljudi ponovno glasuju za nekoga kao što je Hitler. Ljudi misle da je zlo ružno, no kad pogledaju u ogledalo - tamo nikad neće vidjeti nešto ružno. Nikad im ne bi palo na pamet da su možda oni ti koji čine zlodjela. Samima sebi svi mi uvijek izgledamo simpatično i druželjubivo.

mogle biti najslabije točke te knjige?

Otkad sam napisao ‘Sapiensa’, već su se u međuvremenu pojavili mnogi novi detalji i preokreti u priči o čovječanstvu, jer znanost nikad ne miruje. Svake godine događaju se nova otkrića. Na primjer, tad smo imali samo nekoliko provizornih pokazatelja da su se sapiensi i neandertalci međusobno miješali. Danas imamo obilje dokaza da je to doista bilo tako. Otkrili smo i da su se sapiensi miješali s drugim ljudskim vrstama, kao što su denisovci. Kad je ‘Sapiens’ objavljen, prve kosti denisovaca tek su bile identificirane. Danas znamo da neki moderni ljudi imaju DNK denisovaca! Na taj se način ljudsko obiteljsko stablo nastavlja neprekidno zapetljavati. Pisanje grafičkog romana bila je prilika da se prenesu ta rastuća saznanja. No iako ta nova otkrića čine ljudsku priču zanimljivijom, ona ne mijenjaju ključan argument iznesen u ‘Sapiensu’, a taj je da je Homo sapiens životinja koja priča priče. Mi izmišljamo priče o bogovima, nacijama i korporacijama - i te su priče temelj naših društava i izvor smisla naših života do te mjere da smo često spremni zbog njih ubiti ili poginuti. To nije ponašanje kakvo ćete vidjeti kod čimpanzi, vukova ili bilo koje druge društvene vrste. Samo se ljudi međusobno ubijaju zbog fikcije, a moj je argument taj da ako doista želite razumjeti povijest ljudskog roda, onda te priče morate ozbiljno shvatiti. Nije dovoljno samo promatrati ekonomske ili demografske čimbenike. Uzmite, na primjer, Prvi svjetski rat. Zbog čega su zaratile Njemačka i Velika Britanija? Svakako ne jer nisu imale dovoljno zemlje ili hrane - godine 1914. zemlje je bilo toliko da su se mogle sagraditi kuće za sve Nijem-

Danas vašu sudbinu oblikuju političke odluke Pekinga, tehnološke inovacije inženjera u San Franciscu i ekološki otisak tvornica u Indiji

ce i sve Britance te dovoljno hrane da se svi oni prehrane. Međutim, oni se nisu mogli složiti oko zajedničke priče u koju bi mogli vjerovati i jedni i drugi - i tako su zaratili. Danas između Britanije i Njemačke vlada mir, ali ne zato što su te zemlje proširile svoje teritorije, dapače, danas imaju puno manje teritorija nego što su imale 1914. Ne, među njima vlada mir jer danas imaju zajednički narativ u koji vjeruje većina Britanaca i većina Nijemaca. Buda je već prije više tisuća godina tvrdio da ljudska bića žive u svijetu iluzija.To je itekako točno. Nacije, bogovi, korporacije, novac, ideologije - sve su to kolektivne iluzije koje ljudi stvaraju i u koje vjeruju te koje dominiraju ljudskom poviješću.Ta se povijest s vremenom može mijenjati u detaljima, ali njezina središnja činjenica ostaje nepromijenjena.

BestBook: Dogodila se dugoočekivana promjena u Bijeloj kući, a novi predsjednik Joe Biden je, kako se čini, pokrenuo niz reformi kojima je cilj poništiti unilateralizam i izolacionizam njegova prethodnika Donalda Trumpa. Očekujete li da će SAD ponovno postati jedina svjetska supersila, globalni lider koji je sposoban nametnuti planetarnu suradnju u pitanjima poput slobodne trgovine i borbe protiv klimatskih promjena? Je li SAD uopće sposoban sačuvati svoj status supersile?

BestBook: Znanstvene paradigme podložne su promjenama kad se pojave nova otkrića i nove teorije. Očekujete li da bi se mogle promijeniti i znanstveno potvrđene činjenice oko kojih ste vi izgradili svoj narativ u ‘Sapiensu’? Koje bi u tom smislu

Nadam se da će se Bidenova administracija pokazati spremnijom surađivati s drugim nacijama nego što je to bilaTrumpova. Postoje neki obećavajući znaci da je upravo to slučaj. Ja svakako nisam nikakav stručnjak po pitanju američke politike, ali vidim neke trendove koji su isto tako vidljivi i drugdje u svijetu. A

Nastavak na sljedećoj stranici

jedan od tih trendova - možda će mnogi biti iznenađeni što to govorim - slom je nacionalizma. Ta moja tvrdnja suprotna je većini komentara koji upozoravaju na to kako diljem svijeta svjedočimo obnovi nacionalizma. Ali nacionalizam zapravo nije mržnja prema strancima ili prema manjinama - nacionalizam je ljubav prema sunarodnjacima i solidarizacija s njima. Nacionalizam se ne ispoljava progonom manjina, nego poštenim plaćanjem poreza kako bi drugi ljudi u vašoj zemlji mogli imati dobru zdravstvenu skrb i obrazovanje. Nažalost, diljem svijeta svjedočimo kolapsu te vrste nacionalne solidarnosti. A mnogi državni čelnici koji sebe predstavljaju kao nacionaliste - kao što je to činio Donald Trump - zapravo su antinacionalisti koji čine sve što je u njihovoj moći kako bi uništili nacionalnu zajednicu i spone nacionalne solidarnosti. Trump je neprekidno imao puna usta mržnje prema strancima i manjinama, ali je izbjegavao plaćati poreze. Prema jednom izvješću, tijekom prve godine svojeg predsjedničkog mandata platio je ukupno 750 dolara poreza na dohodak. 750 dolara! Tip je multimilijunaš i predsjednik - i on izbjegava plaćati poreze! Čini se da je u Sjedinjenim Američkim Državama došlo do točke kad se mnogi Amerikanci puno više boje jedni drugih, nego što su se ikad bojali Kineza ili Rusa. To je dio problema koji je iznjedrio Trumpa. Ne uspije li prevladati taj problem i razviti istinsku nacionalnu solidarnost, SAD će i dalje biti u velikom problemu. Jedna stvar koju možemo reći u korist SAD-a je da su demokracije općenito fleksibilne i bolje funkcioniraju dugoročno. Neki se s time ne slažu i misle da autokracije poput Kine funkcioniraju bolje. Naglašavaju kako diktator može donositi i provoditi odluke brže od demokratske vlade. To je svakako istina. Diktator može djelovati brže jer ne mora pristajati na kompromis kako bi postigao konsenzus. Ali što ako diktator donese pogrešnu odluku? Nitko nije savršen. Graditi sistem temeljen na pretpostavci da nikad neće pogriješiti je recept za nesreću. Prije ili kasnije dogodit će se pogreška i, ako se sustav ne može autokorigirati, rezultirat će katastrofom. Autoritarni sistemi obično teže uspijevaju identificirati i korigirati svoje vlastite pogreške. U mnogim slučajevima, autoritarni čelnik odbit će priznati pogrešku, za koju će naprosto okriviti ‘vanjske neprijatelje’ ili ‘domaće izdajice’, i još će tvrditi kako mora dobiti još veće ovlasti kako bi se mogao suprotstaviti tim neprijateljima i izdajicama. Tako, umjesto da ispravi svoju pogrešku, autoritarni je sustav multiplicira. Suprotno tome, demokratski sustavi spremnije identificiraju i priznaju svoje pogreške jer, čak i ako jedan čelnik odbije priznati da je pogriješio, postoje drugi moćni pojedinci ili organizacije koji mu mogu na to ukazati i sugerirati bolji pristup. A ako čelnik i dalje odbija pristati na promjenu, narod ga može zamijeniti. Zato demokracije dugoročno funkcioniraju puno bolje i zato su prosperitetne zemlje svijeta u kojima vlada mir, gdje ljudi uživaju najveće slobode i najviše životne standarde - mahom demokracije. Mislim da je SAD pred velikom unutarnjom promjenom, no zadrži li svoje demokratske institucije i demokratski duh, bit će u stanju prevladati taj izazov. Sad kad je to rečeno, ne mislim da SAD - a u tom smislu, ni jedna druga pojedinačna zemlja - može riješiti globalne probleme s kojima se trenutačno suočavamo. Potrebno nam je više suradnje, a Europa u tome mora odigrati važnu ulogu. Europljani mogu svoju sudbinu uzeti u vlastite ruke. No jedini način da to naprave je gradeći snažnu Europsku uniju. Ako SAD ili Kina ne preuzmu vodeću ulogu u suzbijanju klimatskih promjena, nema ničega što pojedinačna zemlja poput Hrvatske može učiniti po tom pitanju. Međutim, 27 europskih zemalja zajedničkim djelovanjem može kontrirati drugim silama poput SAD-a ili Kine, pa čak i preuzeti ulogu globalnog predvodnika.

BestBook: Na početku pandemije korona virusa u ožujku 2020. objavilistečlanakuFinancialTimesuukojemusteiznijeliključne dileme s kojima se suočavamo: privatnost ili zdravlje, nacio-

nalni izolacionizam ili globalna solidarnost. Kako biste danas, više od godinu i pol nakon izbijanja zaraze, ocijenili odgovor čovječanstva na ovu krizu bez presedana? Jesmo li kao vrsta pokazali da možemo surađivati na globalnoj razini?

Sažimajući dosadašnju krizu, mogli bismo reći da je rezultirala izvanrednim znanstvenim uspjehom i golemim političkim neuspjehom. U znanstvenim istraživanjima ovo je bila prijelomna godina za suradnju. Znanstvenici zaposleni u različitim laboratorijima diljem svijeta virus su brzo identificirali, pronašli načine da zaustave njegovo širenje i stvorili nekoliko visoko učinkovitih cjepiva. Mnoga od ključnih znanstvenih izvješća o korona virusu zajednički su napisali znanstvenici koji žive na različitim kontinentima. Ti znanstvenici nam nisu samo dali alate nužne kako bismo ovu pandemiju stavili pod kontrolu, nego su nam također pokazali model za uspješnu globalnu suradnju i kako ona može izgledati. Na političkoj fronti, pred nama je još dug put. Mi još nemamo globalni plan kako bismo osigurali da cjepiva budu brzo isporučena diljem svijeta. Također, još nemamo globalni plan za rješavanje gospodarske krize koju pandemija izaziva u mnogim zemljama. Ekonomske će se posljedice još dugo osjećati, a nekim zemljama prijeti kompletan gospodarski slom. Dogodi li se to u dovoljno širokim razmjerima, kaos, nasilje i migrantski valovi koji će iz toga proizaći dodatno će destabilizirati čitav svijet.

BestBook: Jesu li na krizu bolje odgovorile demokracije ili autokracije?

Što se tiče toga koji je politički sustav najbolje odgovorio na ovu krizu, nekoliko se zemalja s pandemijom suočilo doista zadivljujuće dobro, a da pritom nisu odbacile svoje demokratske vrijednosti niti žrtvovale slobode i ljudska prava svojih građana. Primjeri su u rasponu od Novog Zelanda do Tajvana. Točno je da autoritarni režimi uglavnom uživaju jednu veliku prednost u razdobljima kriza: u stanju su donositi brze odluke i nemilosrdno ih provoditi. To je zato što sve važne odluke donosi samo jedna osoba - ne mora se savjetovati s mnogo ljudi ili postizati kompromise s njima. No u kriznim vremenima autoritarni režimi pate i od nekoliko golemih nedostataka. Prvo, kao što sam već spomenuo, autoritarni su režimi puno slabiji u prepoznavanju i ispravljanju vlastitih pogrešaka. A svi griješe. Neke su autokratske vlade potpuno pogrešno pristupile krizi, a nisu ni priznale da su pogriješile. Suprotno tome, u demokraciji, čak i ako predsjednik odbija priznati da je pogriješio, postoje drugi moćni ljudi ili institucije - među kojima i slobodni mediji - koji mogu tu pogrešku razotkriti i nametnuti alternativno rješenje. Vidjeli smo, na primjer u SAD-u i Brazilu, da su, kad je predsjednik usvojio pogrešnu politiku, postojali, nasreću, kongresmeni, guverneri i gradonačelnici koji su imali slobodu iskušati nešto drugo. U konačnici, glasači suTrumpa uklonili iz Bijele kuće. Drugo, autoritarni režimi sami sebe hendikepiraju time što ograničavaju slobodan protok informacija. Moćni čelnici često kažnjavaju podređene koji se s njima ne slažu ili koji im donose loše vijesti, pa ovi postaju paranoični i skrivaju ključne informacije od svojih nadređenih. U demokraciji, suprotno tome, čak i ako dužnosnici tako nešto i pokušaju napraviti, informaciju će vjerojatno objaviti nezavisni novinari.Treća velika prednost demokracije nad autoritarnimrežimimajedajeumnogimslučajevima,uključujući izvanredne situacije, dobro informirano i motivirano stanovništvo puno učinkovitije od neinformiranog i nadziranog stanovništva. Pretpostavimo da želite milijune ljudi navesti da svaki dan peru ruke sapunom. Jedan način kako tome možete pristupiti je da postavite policajca ili možda kameru u svakiWC i kaznite sve one koji ne operu ruke. Drugi je način naučiti ljude da postoje virusi i bakterije, objasniti im da sapun može ukloniti ili ubiti te patogene organizme, i onda naprosto imati povjerenja da će sami odlučiti kako će se ponašati. Što mislite, koja je metoda učinkovitija?

Srednja Europa d.o.o.

Trg Ivana Meštrovića 9 10020 Zagreb

Tel. 01 66 87 055

Knjige iz hrvatske i europske povijesti, filologije i etnologije.

Autorica: Bojana Schubert Ilustrator: grgo Petrov

Kaju

Studenti Sveučilišta u Zagrebu (1874-1914)

Tihana Luetić

JEDINSTVENO, ZAČUDNO, LYNCHOVSKI, A OPET TAKO BUGARSKI I TAKO RADIČKOVSKI

Piše:

DUBRAVKA

BOGUTOVAC

Knjiga “Okrutno raspoloženje”

Jordana Radičkova je priča koja ima nešto lynchovsko u sebi, samo što u slučaju Radičkova David Lynch snima svoju seriju u bugarskom Twin Peaksu, imenom Čerkazki, a pripovjedač priče nije specijalni agent David Cooper, nego neko čudno stvorenje, ne baš ljudsko - možda bismo ga najbliže mogli opisati kao biće slično dinosauru - koje je bilo tu puno prije nas, svakako. Osjećaj čitanja ovih priča sličan je snu u kojem bi vam taj dinosaur objašnjavao pojave svijeta. Te su pojave raznovrsne, čudnovate, raskošne, obilne, proturječne, ozbiljne, tragične i smiješne. One počinju verbljudom, a završavaju okrutnim raspoloženjem. Jordan Radičkov neka je vrsta bugarskoga Márqueza. To u praksi djeluje puno začudnije nego što se na prvi pogled čini. Sve što znamo o magičnom realizmu ovdje je stavljeno u bizarni kontekst bugarskog sela, folklora, magijskih vjerovanja, predaja, čaranja, rituala, predodžbi

Jordan Radičkov neka je vrsta bugarskoga Márqueza. To u praksi djeluje puno začudnije nego što se na prvi pogled čini. Sve što znamo o magičnom realizmu ovdje je stavljeno u bizarni kontekst bugarskog sela, folklora, magijskih vjerovanja, predaja, čaranja, rituala, predodžbi i kolektivnog djelovanja

i kolektivnog djelovanja. Radičkov je za svoje pisanje dva puta bio nominiran za Nobelovu nagradu (1980. i 2001.), koju, kao što znamo, ipak nikad nije dobio. Ali zato se u Bugarskoj od prošle godine dodjeljuje nacionalna nagrada za književnost “Jordan Radičkov” za najbolju knjigu kratke proze. Pisao je prozu, dramu, putopise i scenarije. Snažno je utjecao na razvoj bugarske proze nakon poetike socrealizma. Kao što ističe Ivica Baković u pogovoru hrvatskog izdanja “Okrutnog raspoloženja”: “Budi nevjerojatan!” nije samo pozdrav nevjerojatnih Radičkovljevih likova u

selu Čerkazkiju, nego je riječ ujedno i o pozivu na originalnost i odmak od očekivanog - na pobunu protiv propisanog. To je pozdrav koji je Radičkov uputio bugarskoj knji- ževnosti sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je trebalo imati hrabrosti biti nevjerojatan. “Okrutno raspoloženje” raskida sa socijalistič- kim realizmom i uspostavlja novi obrazac u kontekstu općih mjesta bugarske književnosti: predstavljanja sela, seoskog života i folklora.Selo i seljaci kod Radičkova nikako nisu idilično prikazani - važeća pravila se podrivaju, a tradicija preispituje, te se uvode inovacije koje će dati novi smjer bugarskoj prozi. U očima kritike Radičkov je proglašavan piscem groteske, apsurda, magijskog realizma, “bugarskim Gogoljem”, “bugarskim Kafkom”, spomenutim “bugarskim Márquezom”, no on je onkraj svih tih kategorija i odrednica, prije svega svoj, jedinstven, originalan, začudan i nevjerojatan

OKRUTNO RASPOLOŽENJE

JORDAN RADIČKOV, DISPUT. PRIJEVOD: ANA VASUNG

pripovijedanju. Možda je to verbljud. A ne samo deva, kako kažu neki izvori. Priče koje slijede demonstriraju tehniku ponavljanja kao tehniku kompozicije. Ponavljaju se riječi, sintagme, rečenice, ulomci, likovi. Priče govore o širokom spektru tema. Pričaju o nadi, o uzaludnim nastojanjima, o ustrajnosti, o tradiciji koja se prenosi s generacije na generaciju: primjerice, Radičkov postavlja temu sadnje stabla koje će se sigurno osušiti, jer - što bi se drugo radilo? Ove priče donose unutarnji svijet jedne patke, njezine misaone procese, teme Drugoga i drugosti, začudne subjekte poput bibinog lica, koje je, kao verbljud, istovremeno više stvari; nejasno je, kao bibino lice. Slično verbljudu, i bibino lice je zagonetka koja u sebi nosi ključ ili barem nagovještaj otkrića tajne vlastitog postojanja. Priče su kod Radičkova uvijek pomalo nejasne, neprozirne i pune ponavljanja, čime se sugerira važnost

- u skladu s geslom i pozdravom vlastitih junaka. Knjiga “Okrutno raspoloženje” otvara se pričom “Verbljud”. Što je to verbljud? Odgovor na to pitanje ključ je Radičkovljeve poetike. Verbljud može biti biće, stvar ili pojava. Verbljud je imenica koja u sebi ima glagol, verb. Verbljud je i metafora i metonimija i sinegdoha istodobno. Čega? Boga, vremena, promjene. Ova priča, kao i svaka priča uostalom, govori na odre- đenoj razini o pripovijedanju i pisanju - o perpetuiranju pisanja, o transformativnoj moći pisma i pripovijedanja. Riječ je o pripovijedanju o

rituala pripovijedanja i nadmoć priče nad logikom. Radičkov pripovijeda o relativnosti istine i percepcije, o svemirskom letu, o svjedočenju i istini, o povezanosti pojava, mikro i makro društvenih razina, o kauzalnosti, pa čak i o svojevrsnom crnjanskijevskom sumatraizmu fenomena, o nacionalizmu i ksenofobiji, predrasudama i stereotipima, tragovima buha, savjesti, gnjevu Božjem, političkoj satiri i dolasku proljeća, ratu i lakoći duha te okrutnom raspoloženju, koje prožima sve što je ispripovijedano u vidu posebne atmosfere, jedinstvene, začudne, lynchovske, a opet tako bugarske i tako radičkovljevske. Posebna neobičnost i vrijednost Radičkovljeva modela pripovijedanja sastoji se u postupku koji pomno gradi svaku njegovu priču: glavni motiv uvijek ima u sebi neki samorazgradivi princip, koji se aktivira obično pred kraj priče i razara je do temelja. To je petlja koja je rekurzivna i samouspostavna. Nešto kao verbljud i bibino lice. To je metafora pisanja. Ovu sjajnu knjigu, u izvrsnom prijevodu Ane Vasung, treba pročitati i prigrliti njezin iskošeni pogled na svijet u kojem su pojave i imenice i glagoli, jer se tad počinje događati obilje kakvo samo jezik može stvoriti.

Radičkov je za svoje pisanje dva puta bio nominiran za Nobelovu nagradu

Veliki bosanski roman njemačke književnosti

Piše:

MILJENKO JERGOVIĆ

Fotografije: GULIVER IMAGES

Saša Stanišić u romanu ‘Porijeklo’ vrlo pomno opisuje svoju izbjegličku priču, svoje postajanje

Nijemcem. Piše o svim onim gotovo formativnim poniženjima, koja su veći dio njegove generacije, te općenito veći dio tog našega nesrođenog gastarbajterskog i emigrantskog svijeta, okrenula prema zavičajnim klubovima, dijasporstvu i dijasporenju, te idiotskome i slinavom romantiziranju južnoslavenskih pradomovina. Njemu se takvo što nije dogodilo

Najslavniju čašu južnoslavenskih književnosti opisao je Ivo Andrić, u jednoj od svojih fratarskih priča, u onoj u kojoj su i riječi “ovdje se dram radosti dušom plaća”.Ta je čaša bila ljepša od drugih čaša. Ali priča o njoj karakteristična je za jedan svijet, govoreći o čaši, Andrić govori o Bosni. U romanu “Porijeklo”, čiji je prijevod izašao u zaprešićkoj Frakturi, prvih dana prosinca kužne 2020, pojavljuje se, u sasvim sporednoj ulozi, kao jedva vidljiva rekvizita na pozornici, u višegradskom stanu Stanišićeve bake, jedna okrhnuta čaša. Bila je takva i prije rata, preživjela je rat, okrhnuta je i kada izgnana porodica poslije rata dolazi u posjet, pa kad Saša prigovori baki, upita je zašto tu čašu više jednom ne baci, ona mu govori – šta joj fali, pij s druge strane! I kada nje u stanu više nema, kada dementna boravi u staračkom domu u Rogatici, on se vraća: “Ne znam stan bez bake. Sjedim na njezinom kauču. Na njemu deka, roza i čista i stara. Pijem vodu iz okrhnute čaše. Posvuda fotografije: lice djeda Pere, očevo lice, stričevo lice, majčino lice, moje lice i lice moga sina. Ne znam više što ću ovdje. Legnem u osam i čekam san.” Andrićeva čaša bila je incidentna, drukčija, čaša kakve nema. Stanišićeva je čaša ona koja je zavazda tu, čaša s kojom se susreo svatko tko se u to vrijeme rodio u toj zemlji, kod bake, kod tetke, kod nene, kod sebe kući, i pio iz nje s druge strane. Kada o toj čaši piše, Saša Stanišić piše o nečemu što nam je poznato i blisko, piše o estetskom korelativu naših razbaštinjenih i bazbosnjenih života i duša, i sasvim je malo vjerojatno, zapravo je nevjerojatno, da će itko tko ovu knjigu pročita do kraja razumjeti, da će jasno i do tančina razabrati priču o čaši, ako nije otamo. Ne, nije to parabola o vječnom siromaštvu, o štedljivosti i o nebacanju.Ta okrhnuta čaša je cijeli jedan život. Uostalom, nije li oduvijek bila okrhnuta, nije li preživjela sve ratove i nadživjela ukućane, i nije li baš to potvrda da je nije trebalo baciti? Saša Stanišić njemački je pisac, a “Porijeklo” je, pod naslovom “Herkunft”, nagrađeno s Deutscher Buchpreis, kao najbolja prozna knjiga objavljena na njemačkom jeziku u 2019. godini. Čitajući je u prijevodu – koji je inače doslovno genijalan, i o kojem će tek biti riječi – mi gubimo mnogo toga iz izvornika. Premda ne piše pjesme, Stanišić je pjesnik, on je pisac jezika, a ono najsupstancijalnije u jeziku nemoguće je prevesti. Kao što je nemoguće ijednom Nijemcu – a možda već i Hrvatu? – razumjeti okrhnutu čašu. Stanišić ne piše s mišlju o tome da bi ga netko trebao razumjeti, on piše iz neusporedivo dubljih razloga, on nije prosjak ni božjak na književnome polju, gospodstven i elegantan, on piše preko spoznajnih i iskustvenih granica svojih čitatelja. Nastavak na sljedećoj stranici 

Uostalom, kada bi pisao da ga razumiju, osim što bi izdao književnost i sebe u književnosti, uopće ne bi bio u stanju opisati svoj nemogući slučaj. Ne radi se o tome što je po ocu i očevima Srbin, a po majci i majčinima Bošnjak, ili, kada je o ovoj knjizi riječ, bosanski musliman, nego o tome što on bivajući i jedno i drugo biva netko sa čijom se sudbinom i pričom ne mogu do kraja suglasiti ni jedni ni drugi. U njegovom iskustvu su njihova iskustva, ali u njihovom iskustvu baš nimalo nema njega. Ali detalji tog svijeta, pojedinosti, sitni inventar, okrhnuta čaša, e u tome se savršeno prepoznaju.To smo doista mi, i to je naš jučerašnji svijet. Ali kako to izgleda kada taj svijet biva ispisan njemačkim jezikom? Svaki jezik velik je onoliko koliko je široko i obuhvatno iskustvo koje je njime obuhvaćeno. Njemački jezik sa Stanišićem je toliko velik i širok da u njega stane iskustvo okrhnute čaše, a onda i cijeli jedan život, skupa s progonstvom iz tog života proisteklim, te nizom vrlo složenih podataka o rodu i podrijetlu. Rodu i porijeklu. U taj jezik sa Stanišićem staje i kompliciran, vrlo delikatan proces transformacije jednog dječaka iz svjesnog Jugoslavena i podrazumijevajućeg Bosanca u Nijemca, u kome će, kao i u njegovom njemačkom jeziku, ostati u nekom čudnom obliku da žive i taj Bosanac i onaj Jugoslaven. Ali kako to već biva sa složenim i kompliciranim identitetima, što je u njemu više pripadanja, to je veće njegovo nepripadanje i njegova samoća. ”Herkunft”, kao ni “Porijeklo” gotovo da i ne može imati čitatelja koji bi ovaj roman s punim razumijevanjem pročitao. Jer gotovo da i nema čovjeka koji bi uz poznavanje oba jezika poznavao cjelinu Stanišićeva svijeta, onoga jugoslavenskog i bosanskog, srpskoga i bošnjačkog, i onoga izbjegličkog, migrantskog, pa njemačkog, i koji bi, bez ikakvog odricanja i prikrivanja, bio sve ono što Stanišić jest, i osjećao sve ono što Stanišić osjeća. Isaac Bashevis Singerrekao je da bi pisao na jidišu čak i ako bi ostao posljednji živi govornik svoga jezika.To što bi ga drugi čitali u prijevodu, ili što ga nikako ne bi čitali, nije njegova stvar, niti to na bio koji način može utjecati na to kojim će jezikom pisati. Stanišić je, zapravo, takav pisac. “Porijeklo” je napisano bez obaziranja na prag čitateljeva razumijevanja. Da je drukčije postupao, Saša Stanišić ili bi ostao bez sebe i svoga podrijetla, ili bi ostao bez jezika, ili bi, što je najvjerojatnije, ostao i bez jednog i bez drugog. Za razliku od tolikih drugih postjugoslavenskih i emigrantskih pisaca iz naših zemalja, koji svoju književnost grade unutar uskih okvira koji su im zadani i unutar kaveza identiteta u koje su zatvoreni, Stanišić sam stvara svoje okvire i definira identitete. I pritom se uzrujava. Na više mjesta u “Porijeklu” varira rečenicu, koja je ovako ispisana na 156. stranici: “Da je porijeklo slučajnost stalno sam ponavljao, čak i kad me nisu pitali.” A lagao je kad bi ga po vlakovima, pri slučajnim susretima, u druženjima po Njemačkoj pitali tko je i što je. Nema smisla nego lagati. Istina, ako se uopće i može izreći, toliko je kompleksna da nije mogla stati ni u ovaj roman, lijep, moćan i veličanstven, u ovaj posljednji roman posljednjega jugoslavenskog naraštaja, posljednjeg djetinjstva u Bosni, prvog i posljednjeg Stanišićeva života. Umjesto istine o svome porijeklu, onoga što bi se o tome konačno, umjesto tačke na kraju svih rečenica, moglo reći, Stanišić furiozno finale svoje knjige, naslova “Zmajska utvrda”, ispisuje kao niz narativnih čvorova, s alternativnim završecima, koji se na kraju pretvaraju u svojevrsni identitetsko-emocionalni labirint. Da, porijeklo jest slučajnost, ali od te slučajnosti je poteklo sve drugo, uključujući tu našu vječnu nesnađenost u životu i nesposobnost da o sebi kažemo nešto što bi netko mogao razumjeti. S

time se unaprijed valja pomiriti, pogotovu što bez tog paradoksa u porijeklu nema ni nas u književnosti. “Stojim pod stablom spoznaje, a korijeni stabla u grobu su mojih predaka, i u granju ne sikću zmije niti ikakvi simboli. Ono jednostavno cvjeta.”

PORIJEKLO

SAŠA STANIŠIĆ, FRAKTURA.

PRIJEVOD: SAŠA STANIŠIĆ

Saša Stanišić u romanu vrlo precizno ispisuje svoju donekle tipičnu bosansku izbjegličku priču. Godina je 1992, proljeće, njemu je četrnaest, po ocu je Srbin, po majci Musliman, uVišegradu, mjestu na kojem će uslijediti jedno od najkrvavijih i najmračnijih etničkih čišćena u Bosni. Otac ih šalje preko Drine, pa u Njemačku, dok se sve ne smiri. Ali ništa se nikad neće smiriti, pa i on za njima stiže nekoliko mjeseci kasnije. IzVišegrada su protjerani i majčini roditelji, a u gradu ostaje baka po ocu, koja je središnji lik Sašina života i njegova romana. Roditelji, inače fakultetski obrazovani ljudi, bivši socijalistički samoupravljači, intelektualci, na pragu su četrdesetih, i u Njemačkoj rade teške fizičke poslove. U toj će zemlji ostati dok u Bosni ne zavlada mir, i ne stvore se uvjeti za masovni povratak.Tada bivaju protjerani iz Njemačke, i završavaju na Floridi. Saša uspijeva ostati u Njemačkoj, zahvaljujući jednom imigracijskom službeniku, koji je pokazao razumijevanje koje je nadilazilo njegove činovničke obaveze. (Taj čovjek svojim je potpisom omogućio stvaranje velikoga njemačkog pisca.) Stanišić vrlo pomno opisuje svoju izbjegličku priču, svoje postajanje Nijemcem. Piše o svim onim gotovo formativnim poniženjima, koja su veći dio njegove generacije, te općenito veći dio tog našega nesrođenog gastarbajterskog i emigrantskog svijeta, okrenula prema zavičajnim klubovima, dijasporstvu i dijasporenju, te idiotskome i slinavom romantiziranju južnoslavenskih pradomovina. Njemu se takvo što nije dogodilo. Ali ne zato što je bio čvršći od svoje generacije, nego upravo suprotno, zato što je bio mnogo nježniji, s jačom imaginacijom, koja mu je rastvarala svijet pred očima i činila mogućim taj čudesni sinhronicitet života i identiteta u kojima je živio. Majčino podrijetlo u njegovom je slučaju šifra za progonstvo. Saša Stanišić je grubo, ali i precizno rečeno, protjeran kao Musliman. I džaba mu to što je bio Jugoslaven, kao što je – da upotrijebimo tu krajnju usporedbu – tisućama i stotinama tisuća Židova džaba bilo što su u vlastitim srcima i glavama prethodno bili Nijemci. Iz činjenice što je prognan kao Musliman, i što je upravo tu sudbinu podijelio najveći dio njegove obitelji, posve prirodno će proizaći i odnos prema ratu i krivcima za rat. Istodobno, međutim, uVišegradu ostala je mitska baka, očeva majka i najsnažnija figura u obitelji. Svi drugi su nježni i meki, sve druge mijesi i definira velika povijest, koja ih je kao prokletstvo zadesila. Otac polomi leđa na švapskom irgetu, i uglavnom skriva kako mu je, laže da mu je bolje nego što jest. A majka, nekad školska profesorica, koja je učila djecu, predavala im zapravo – marksizam… Njezin otac, Sašin djed, šuti, ne govori, peca na njemačkim rijekama i potocima, ako ga netko povede. A nena? Nena isto tako. Neki pomiren, žalostan, svijet, svi osim te veličanstvene višegradske bake, očeve majke, koju Saša opisuje kao mafijaškog kuma, ona sve može, ona je od svega jača, ona je čuvarica svijeta koji je nemoguće sačuvati. Čuvarica one okrhnute čaše. Središnji dio romana, onaj najstrašniji, ovom čitatelju, a možda i svakom drugom čitatelju najbolniji, vezan je za te mučne povratke uVišegrad, dok baka boluje, zaboravlja, postaje dementna… Ustvari, u Stanišićevom doživljaju, u divnoj mekoći njegova teksta, uopće to nije ni tako mučno, ni tako užasno. On se tiho uvlači u ono od čega bih ja bježao, on ispisuje čistu deriviranu nježnost od onog od čega sam ja u “Rodu” ispisivao i užas, i gađenje prema bližnjima i prema rodu i porodu. Naši životi i sudbine, istina je, nisu isti, razlikuju se i naša podrijetla,

ali isti su gradovi u koje se vraćamo da bi umirali skupa s onima koji u naše ime tu još trebaju umrijeti, ista je ta savršena pustoš svijeta u kojem svaka stvar ima svoje metafizičko značenje. A metafizika je u ovom slučaju teža od olova, i svaka stvar nadilazi svoju prostu fizičku pojavnost. Ili, kako to Saša Stanišić piše: “U ovome gradu ni papriku ne možeš pojesti bez uspomene u fusnoti.” ”Porijeklo” je prevela Anda Bukvić. Da bi to učinila, morala je hrvatski jezik osloboditi iz višedesetljetnoga ropstva, u koje su ga zatočili talibani pravopisne norme, skupa s lokalnim književnim antitalentima i kukavicama, kojima ni ta talibanska norma nikad nije bila naročito uska. Njemački Saše Stanišića nije se mogao ni smio prevoditi na normativistički hrvatski, nego na onaj drugi hrvatski, u kojem osim što postoji živo sjećanje na Bosnu, žive i svi drugi štokavski jezici, uključujući i srpski, bosanski i srpskohrvatski (onaj jezik koji je Saša Stanišić učio u školi, a iz kojeg je zatim svoj svijet iselio u njemački). To je Andi Bukvić bilo jasno, i preveliko je bilo njeno poštovanje prema piscu ovoga romana, i prema književnosti samoj, da bi se ogriješila o jezičnu delikatnost svijeta o kojemu ova knjiga govori. Jezik na koji je prevodila morala je slobodno kreirati, i to je hrabro učinila. Jezična i pravopisna rješenja u romanu morala su ostati nedosljedna, i ona je na to pristala. Na sebe je preuzela odgovornost pisca, i tu se vidjelo da ona svoj jezik naprosto poznaje, da poznaje njegov govor i sociolingvističke aspekte pojedinih riječi i rečeničnih sklopova. Umišljam to, možda, ali Anda Bukvić je s granice, iz Metkovića, pa je možda i iz toga proistekla njezina sloboda u premetanju riječi, krijumčarenju s jedne na drugu stranu te strašne i neporecive granične crte. Ovaj naš veliki njemački roman prevela je u velikom stilu, na način koji nadilazi standarde književnih i izdavačkih sezona. Ne tiče se to samo nestandardnih riječi i fraza, ponajmanje njih, Anda Bukvić Stanišićevu je knjigu prevela tako kao da je na njezinom jeziku i napisana. Ona u svom jeziku virtuozno pronađe prostor za frazu koja se u njemu čini nemogućom. Recimo, “bezsezonje aerodromskih čekaonica”. Ili ovo: “Prabaka Rumša dolazila je iz mnogočlane porodice, koju je desetkovao Prvi svjetski rat. Možda je upravo zbog svojih izginulih ona, koja je preživjela, postala tako snalažljiva, duhovita i pjesmo-

Središnji dio romana, onaj najstrašniji, ovom čitatelju, a možda i svakom drugom čitatelju najbolniji, vezan je za te mučne povratke u Višegrad, dok baka boluje, zaboravlja, postaje dementna… Ustvari, u Stanišićevom doživljaju, u divnoj mekoći njegova teksta, uopće to nije ni tako mučno, ni tako užasno

vita.” Pjesmovita, osluhnite tu riječ, evo je, ona zahvaljujući Andi Bukvić postoji!

”Porijeklo” je nesumnjivi književni događaj 2020. u Hrvatskoj, a onda i u svim onim zemljama u kojima će se prijevod Ande Bukvić čitati. (Ovaj se čitatelj nada da će Saša Stanišić nepotrebnim oglasiti dalje prevođenje svog romana u Srbiji i Bosni… Ovo je, naime, kanonski prijevod.) Knjiga je to jednoga neočekivanog talenta i imaginacije, kakvih je uvijek i u svim vremenima malo, a zadesiše se, eto, u čovjeku takve životne sudbine i priče. Njega nije rat učinio piscem, nije ga piscem učinio ni njegov identitetski mrtvi čvor, jer bi Saša Stanišić bio pisac i da je odrastao u svili i kadifi, ili da mu je bilo živjeti u nekom socijalističkomVišegradu, punom bratstva i

Majčino podrijetlo u njegovom je slučaju šifra za progonstvo. Saša Stanišić je grubo, ali i precizno rečeno, protjeran kao Musliman. I džaba mu to što je bio Jugoslaven

jedinstva, prije bi se moglo reći da je čudo što je sve talent u stanju podnijeti, a da se ne raspadne i ne raspe. Majka svoju dementnu svekrvu, za koju se sad brine, izvodi u grad na kavu.Tjeskobna je, plaši se grada iz kojeg je protjerana, ne želi se miriti s njim, tu je, a ne bi htjela biti tu. Plaši se da bi joj se netko mogao obratiti. “U kafiću Intermezzo majka svekrvi naručuje espresso, a sebi čaj. Uz čaj dobiva krišku limuna u malenoj cjedaljki. Konobar se obraća majci. Nije li mu ona prije sto godina predavala politiku? Iskreno mu je drago što je vidi. Razgovaraju. Kako ide i to. Majka se smiješi. Kad on opet dođe do njezina stola, majka hvali cjedaljku za limun. Što je to zgodno! Sljedeći put konobar donosi cjedaljku za limun, zamotanu u salvetu. Hoće je skrivećki darovati majci. Majka to nikako ne može uzeti. Ali dajte, molim vas, morate, molim vas, drugarice profesorice. Majka plati, zagrli svoga učenika. Majka pospremi malu cjedaljku za limun.” Eto, takva je to knjiga. Na svakoj božjoj stranici.

Piše: IGOR ALBORGHETTI

Ako je u Puli bila glava Kriegsmarine u Boki je bilo njezino srce

Iz građe koja je pedantno predstavljena u monografiji ‘Werk, austrougarske tvrđave u Crnoj Gori’, potvrđuje se snaga i organiziranost Austro-Ugarske. I tehnička superiornost bečkih inženjera, koji su u Crnoj Gori stvorili kompaktan, praktičan i tad najmoderniji obrambeni bedem u Europi

Drugo, prošireno izdanje monografije “Werk, austrougarske tvrđave u Crnoj Gori”, očekivana je i dobrodošla dopuna originalnog izdanja iz 2012. Iako se monografija autora Radojice Raše Pavičevića u Hrvatskoj ne može kupiti (a nije to baš lako ni u susjednoj Crnoj Gori), njezina važnost, originalnost i zanimljivost svakako zaslužuju ovaj kraći prikaz u BestBooku. Ideja autora Pavičevića, umirovljenog potpukovnika Vojske SCG iz Herceg Novog (dio profesionalne karijere proveo je na Brijunima i u

Puli), bila je jednostavna, ali neviđeno zahtjevna. Cjelovit prikaz ogromnog fortifikacijskog sustava K.u.K carstva koji su godinama gradili i razvijali u Crnoj Gori. S epicentrom u Boki kotorskoj, jedinstvenom fjordu na jadranskoj obali, gdje su se stoljećima susretale različite kulture i narodi. Ako je gore, na hrvatskom sjeveru, u Puli, bila glava Kriegsmarine, u Boki je bilo njezino srce. Nakon više od stoljeća niz sačuvanih utvrda, kako je to rekao Pavičević, snagom i ljepotom oduzima dah i zato nije mogao zanemariti njihovu arhitektonsku i vojnu dimenziju iako je primarni cilj bila identifikacija austrougarskih utvrda. Monografija ima gotovo 500 stranica i složena je zapravo u dvije cjeline. Prvo je vrlo detaljno obrazložen povijesni kontekst, a u drugom dijelu predstavljeni su fortifikacijska infrastruktura i ostali objekti koje je gradila austrougarska vojska, ali i drugi, sve do završetka Prvog svjetskog rata. Iz građe koja je pedantno predstavlje-

na u monografiji potvrđuje se snaga i organiziranost Austro-Ugarske. I tehnička superiornost bečkih inženjera, koji su u Crnoj Gori stvorili kompaktan, praktičan i tad najmoderniji obrambeni bedem u Europi. Na koji lokalci baš i nisu gledali sa simpatijama.

Da ne bi bilo zabune, o čemu govori i Pavičević, razvoj ovog fortifikacijskog sustava je iznimno dug. Od 1797. do 1805., pa od 1814. do 1914. Dio bogatih materijala za ovu slojevitu monografiju prikupljen je od drugih autora te iz dubokih arhiva Beča, Graza, Berlina, Beograda… Od mnoštva odličnih i pitko napisanih Pavičevićevih prikaza ističe se priča o Crkvicama, najvećem logoru austrougarske vojske u ovom dijelu Europe, u kojem je bilo smješteno 10.000 vojnika koji su kontrolirali obližnju granicu carstva i male kraljevine Crne Gore. Pravi grad, u

bezvodnom zaleđu Boke kotorske, gdje se prije 100 godina igrao tenis, prikazivali filmovi u kinu, održavale kazališne predstave i skijalo na uređenim stazama.

Od svega toga danas se mogu prepoznati tek obrisi nekih zgrada. I veće države, s puno više potencijala, nemaju ovakve monografije, pa je time djelo Radojice Raše Pavičevića “Werk, austrougarske tvrđave u Crnoj Gori” posebno važno za tu zemlju, ali i šire. I Hrvatska bi od Pavičevića mogla nešto naučiti.

WERK : AUSTRO-UGARSKE TVRDAVE U CRNOJ GORI RADOJICA RAŠO PAVIĆEVIĆ, NOVA POBJEDA

ARAPIN

BUDUĆ

Piše:

KRUNO

LOKOTAR

Ovo je jedan od najboljih strip serijala svih vremena, koji iz perspektive kraja prošlog stoljeća kao da već lagano najavljuje ono što nismo slutili: nerazumijevanje civilizacija, muslimansku radikalizaciju, strah od drugačijih koji također stvara radikalizaciju, poremećaj globalnih geostrateških odnosa koji Europa još ne razumije...

ARAPIN ĆNOSTI

Nastavak na sljedećoj stranici 

Peti dio serijala “Arapin budućnosti” nabavljiv je kod nas od proljeća, a dobra vijest je ta da su i prethodni dijelovi dostupni preko weba izdavača. Za sve ljubitelje ovoga serijala loša vijest je da će šesti dio biti i zadnji, tako je barem najavio The Autor, Riad Sattouf, koji, osim što crta genijalne romane, piše scenarije, režira i glumi. Nekad je i surađivao s redakcijom Charlie Hebdoa, što je fakat koji uvijek treba spomenuti, spomenica i jamstvo kvalitete.

Budući da peti dio serijala počinje od 26. poglavlja, da se i autor odlučio za kratki osvrt na prethodnih 746 stranica stripa, koji s ovih 176 dostiže impresivnih 922 stranice, red je reći da ovaj dio serijala govori o patnjama mladoga Riada u njegovim pubertetskim godinama, od 14. do 16., a znamo koje sve protuberance i turbulencije bića to podrazumijeva i za one koji žive mirnim životom u stabilnim, netraumatiziranim, ekonomski ugodnim i većinskim obiteljima, sve za razliku od našeg junaka. Jer Riad je, hajmo redom, po svescima... Prva dva sveska “Arapina budućnosti” su autobiografska priča o odrastanju od 1978. do 1985., u dva autoritarna režima, kojih se danas vjerojatno s nostalgijom prisjeća većina njihovih žitelja, Gadafijevoj Libiji i Siriji Hafeza el Sadata, ispričana iz perspektive djeteta, sina oca Sirijca, francuskog studenta sa sorbonskim doktoratom iz povijesti i majke Francuskinje. Riad Sattouf pripovijeda kroz niz scena iz života svoje sirijsko-francuske obitelji i porodice. Otac, sveučilišni profesor, prvo se zapošljava u Libiji, a poslije u Siriji, gdje se seli u svoje rodno selo, Ter Maaleh blizu Homsa. Riad odrasta s pasivnom majkom i dominantnim ocem koji prolazi emancipacijsku regresiju, baš kao i niz naših studenata koji se po povratku u rodni kraj vraćaju tradicionalnom. Od

vatrenog pobornika francuskih revolucionarnih ideja i liberalizma postaje konzervativni sunit panarabist, koji ipak vjeruje u neke tekovine prosvjetiteljstva, pa svoga sina želi odškolovati za doktora (medicine) kako bi postao “Arapin budućnosti”. Radi se dakle o odrastanju djeteta široko otvorenih očiju i o zatvaranju širokih horizonata njegova spontano idoliziranog oca koji postaje autoritarna osoba i mačist impresioniran oružjem. Pasivna majka stoički podnosi suprugovu demodernizaciju, ali jasno je da brak ide svom kraju, posebice kad ovaj stane na stranu rodbine koja je rođaku, udovicu, “ubila zbog časti”, to jest zbog njezine postbračne trudnoće. Sirijsko školstvo kojemu Riad na očevo inzistiranje biva izručen iako tek natuca arapski je militarizirano - tu se himna jutrom ori, a Kur’an citira bez razumijevanja, učiteljica, sadistica u minici i marami na dnevnoj bazi šiba djecu po dlanovima. Nadalje, državne službe su korumpirane, šverc caruje u općoj bijedi, društvo je histerično antisemitizirano, svjetovi muškaraca i žena razdvojeni (žene jedu ostatke muške hrane), odnos prema životinjama - životinjski: sa psićem se igra nogomet, da bi nakon toga završio na vilama kao zastava. Riadov likovni talent je rano primijećen, ali uskoro ga je autor sam potisnuo: dovoljno se izdvajao obiteljskim podrijetlom i plavom kosom - zbog koje su ga sirijski vršnjaci proglašavali Židovom - da bi si priuštio još i taj teret različitosti. Djeca ipak žele biti poput svojih vršnjaka, priželjkuju da su im i roditelji slični drugim roditeljima, proces individuacije i individualizacije dolazi tek s pubertetom, a često i nikad ili samo privremeno. Treći dio kreće 1985. godine, kad sedmogodišnji Riad s roditeljima i mlađim bratomYahyahom živi u sirijskom selu Ter Malehu, ima dužu, lagano kovrčavu blond-smeđu kosu, miriši na šampon od kamilice iz Francuske, savršeno je čist i na leđima tegli već šestu kartonsku školsku torbu. Iz ove majstorije, koju ne prenosim u cijelosti, a kakvima strip vrvi, jasno je da uz takvo anđeosko biće s mirisom kamilice ne ide baš kartonska torba, koja je signal konteksta u koji se, po svemu sudeći, ovaj momčić teško uklapa, premda to želi, jer tako je lakše, i o tome će uglavnom govoriti ovaj dio serijala: o želji da se bude kao drugi, o prirodnoj želji djeteta da se ne razlikuje i ne trpi posljedice različitosti, o djetetu koje čekaju različite inicijacije, od pokušaja ramazanskog posta nadalje, da bi bilo koliko-toliko prihvaćeno među vršnjacima. Djeca su okrutna, ne zaboravimo to, posebno kad se okrutnost sistemski razvija. Obitelj dotle škripi kao razdrndana zaprežna kola na makadamu, majka se nalazi na rubu depresije u kojoj slaže puzzle od 5000 komada s motivom Saint-Maloa, grada svojih predaka. Za muža je već odavno vežu samo djeca. Kulturološke i civilizacijske razlike dramatično su velike i teško premostive za kronično osamljenu, pa i najotvoreniju i najfleksibilniju osobu. Drugi od mnogih neprebrojivih motiva i kompleksa kojih se Sattouf dotiče, jer ovo je bildungsroman na turneji po Bliskom istoku u (anti)kolonijalno doba, uloga je žene u reproduciranju patrijarhata. Pri tome je to za ženu posebno ponižavajući tip

ARAPIN BUDUĆNOSTI

RIAD SATTOUF, FIBRA. PRIJEVOD:ŽELJKA SOMUN

patrijarhata, u kojemu stožernu ulogu (nema sumnje utjeranu u kosti) ima matrijarh, ženska glava obitelji, baka. Budući da Riadov otac ne odgaja djecu u vjerskom duhu, a i sam oscilira oko pitanja svakodnevne vjerske prakse, njegova ga majka emotivno ucjenjuje time što ga optužuje da će zbog njega završiti u paklu. U trenu pobune otac proklinje i nju i vjeru, na što ova pada u nesvijest i zamalo umire. Jedini način da se stvar izgladi je da Riad bude obrezan.

Treba istaknuti, svjesni da ćemo obilje koje ovaj strip nudi ionako prešutjeti u ovom ograničenom prostoru, i eskalirajući odnos Riadova oca prema svemu francuskom, kao i podijeljen prema Saudijskoj Arabiji koju smatra primitivnom i vjerski zatucanom, ali njezin materijalizam poželjnim, uključujući i robovlasništvo, ako je to cijena komfora. Naime, strip završava pozivom koji prima da predaje na sveučilištu u Rijadu, “rajskom vrtu”, za 6000 $ mjesečno.

Godina je 1988., dio serijala četvrti, Riad ima 10 godina i u svom nomadskom životu trenutačno se s majkom i dvojicom braće skućio u Francuskoj, u Cap Fréhelu, Bretanja, jer majka nije pristala s ocem otići u Saudijsku Arabiju, gdje on trenutačno predaje. Majčini razlozi su jasni: diskriminacija žena, vjerska rigidnost. Očev motiv je novac, ali i dalje konvergiranje prema arapskom svijetu i političkoj sunitskoj radikalizaciji. Novca zarađuje toliko, barem tako tvrdi, da će uskoro moći biti rentijeri, no ostatak obitelji to ne osjeća, jer vrlo su škrte njegove uplate, pa se, jer je majka nezaposlena, oslanjaju o pomoć bake i djeda. Središnji motivi ovoga sveska su odsutni otac, Riadov ulazak u pubertet i borba za homogenizaciju njegova heterogenog identiteta, koju, kako to već biva, vode drugi. Otac nije stalno odsutan, ali je to uglavnom, preciznije, samo je telefonski prisutan, u točno određeno doba, kad ga se treba nazvati nakon što nakratko, najavno, kao u horor filmovima, zazvoni telefon, e da bi izdao zapovijedi i ispitao kako stvari teku, a ključno je pitanje upućeno Riadu uvijek isto: učiš li dobro? S druge, majčine strane, očekivanja su slična, malo ipak komotnija - i baka ga potiče na učenje jer se živi u društvima i razdoblju ili barem u vjeri da je obrazovanje povezano s naknadnim uspjehom u životu, da je to odricanje koje ima smisla i dolazi na naplatu, na što možemo kad pogledamo oko sebe tek nostalgično uzdahnuti. Kad se otac i fizički pojavi, a voli to prirediti kao iznenađenje, ispada da je bolje da je odsutan, jer u obitelj, do koje mu je iznad svega stalo, i to kao do primarne ćelije društva za discipliniranje i lijevanje identiteta, unosi samo zbrku i nemir.

Obitelj u dva navrata ipak iz Francuske odlazi u Siriju, jednom zbog bolesti očeve majke, Riadove bake, kad se boravak pretvori u neku vrstu zatočeništva i kad Riad opet završi u sirijskoj školi, unatoč tome što je arapski već zaboravio, baš kao što i njegov otac sve slabije govori francuski. Priča o zlostavljanju drugačijeg u sirijskoj školi i na ulici, na kojoj se Riad zadržava tek koliko je nužno, tad se ponavlja, s tim što postaje sve okrutnija, jer ga je rodbina u međuvremenu “oklevetala” kao Židova. Oni s kojima je koliko-toliko blizak bio kao dijete, bratići, također su poodrasli, prisilno sazreli kao kupus, prerano oteti prirodi kao prekooceanska banana. Riadova osamljenost, ta pista za uzlet mašte, koja je obilježila francusku fazu, u sirijskoj je zamijenjena izolacijom koja život znači. Otac je, ispostavlja se, u međuvremenu otišao na hadž i postao

radikalan vjernik. Tako je konačno zadobio i ugled u rodnom selu, pomogla mu je i činjenica što radi u Saudijskoj Arabiji, baš kao što sorbonski doktorat tamo nikoga ne impresionira, dapače. Kako je za njega ključno pitanje Riadova identiteta, a onda i braće mu, otac čini sve što smije, jer Bog u konačnici odlučuje o tome kad će Riad otkriti čari Kur’ana. No kako očeva uvjerenja postaju sve radikalnija, od “saudijskog” odnosa prema ženama, životinjama (šutira “prljavog psa”, obiteljskog ljubimca Komarca, impresioniran je time što saudijski princ iz dokolice na pikniku u svom vrtu ubija al-assada, lava...) do nacija i rasa: oslonjen o svoju titulu doktora i pogonjen antisemitizmom osporava holokaust i od europskih nacija simpatizira samo Nijemce, tako mu je zadaća sve teža. Ukratko, on postaje vjerski radikal, konzervativac i revizionist s akademskim autoritetom. Istodobno, Riad otkriva seksualnost u kakofoniji osjećaja i informacija. Zaljubljuje se u likove iz TV serija, pa u Cindy Crawford, onda svoju predivnu rođaku Qamar, koja je, ne svojom krivnjom, nego odgojem ciljanim kao navođena raketa, ekstremizirana muslimanka. U snove mu dolaze sve ljepotice i paklene

Sirijsko školstvo kojemu Riad na očevo inzistiranje biva izručen iako tek natuca arapski, je militarizirano; tu se himna jutrom ori, a Kur’an citira bez razumijevanja, učiteljica, sadistica u minici i marami na dnevnoj bazi šiba djecu po dlanovima

muke zbog tih snova, a istodobno još vjeruje u Djeda Mraza. Drugi problem djeteta koje ubrzano raste u mladića je to što njegova ljepota, koja mu je doduše u Siriji samo bila problem, nestaje: stekao je tikove, nova frizura ga je učinila muževnijim, ali ružnijim, no prištevi ga zato nisu zaobišli, a glas nikako da mu mutira, pa sve skupa živi kao nekakav kentaur izvana i iznutra, kao dječak kojemu je hitno potrebna defragmentizacija. Pomoći bi tradicionalno u tom košmaru trebao istospolni roditelj.

na sljedećoj stranici 

Nastavak

Riad Sattouf pripovijeda kroz niz scena iz života svoje sirijskofrancuske obitelji i porodice

U novoj francuskoj epizodi otac se vraća u obitelj, u pozadini su politički razlozi zbog kojih je postao neomiljen na Bliskom istoku, dolazi kao pokajnik i na usluzi ženi i djeci u kućnim poslovima, a svoj znanstveni autoritet stavlja na ulog oduševljenjem za iračku invaziju Kuvajta i podrškom Sadamu Huseinu. No sve njegove političke prognoze pokretanjem Pustinjske oluje padaju u pijesak pustinje i tu nestaje i njegov znanstveni autoritet. Zato se pokajništvo pokazuje manipulativnim jer otac kriomice odvodi najmlađeg brata Fadija sa sobom u Siriju. Sattoufovo umijeće je stostruko ili, ako hoćete crtački gledano, storuko, no prije svega se radi o odličnim narativnim lukovima u kojima se likovi razvijaju. Scenu po scenu, logično i trajno, sile divergencija nadjačavaju sile koherencije u obitelji. Ako je očev narativni luk najveći, otprije zakotrljan, samo s kojom epizodnom kvaziretardacijom, i predvidiv, pod utjecajem okoliša i probuđene nostalgije na koju se kalemi tradicija, opet je dan tako uvjerljivo, da je u kombinaciji s novim ideološkim okruženjem i manjkavim karakterom stvorena živost i punina lika. Riadov narativni luk je prvenstveno dan biološki i kroz kulturnu zbrku koja dolazi iz odgojno-obiteljskog mitraljeskog gnijezda. Majčin je dan primarno kroz sinergiju majčinsko-obiteljskih osjećaja i dužnosti, jer ona želi očuvati obitelj, ali se kao nezaposlena nije sposobna ekonomski emancipirati od oca, a svemu tome još kumuju i zdravstveni problemi, tako da ona ostaje sve pasivniji lik, u trajnom pokušaju promjene. Samo različitost ovih motiva, bioloških, zdravstvenih, ekonomskih, socijalnih, političkih, psiholoških... u gradnji tri glavna lika pokazuje dubinu zahvata u likove, a bogami i u totalitet dinamičnih društvenih konteksta. Peti dio se bavi obiteljskom situacijom nakon Fadijeve otmice, koja je to de facto, no ne i de iure, jer Riadovi roditelji nisu razvedeni, i Riadovim ubrzanim sazrijevanjem. Ono prvo znači da je majka psihički loše i sve gore, da klizi prema iracionalizmu, utjehu traži kod vidovnjakinja koje nalikuju na debele američke ljubiteljice sapunica i čokoladnih bombona - neka realistički opišemo barem jedan karikaturalan lik iz galerije - i mistika katoličanstva, pa će tako završiti i u Lourdesu. Francuska država u doba Mitterranda je manje-više bespomoćna u slučaju “otmice”, posebno prema Siriji koju birokrat državnog ureda telefonski opisuje kao kombinaciju mafijaške države i kamenog doba. Stan u kojem Riad odrasta polako se pretvara u Fadijev mauzolej, vijesti iz Sirije su oskudne i stižu na sve gorem francuskom

jeziku koji je otac Abdel zaboravio, a svode se na to da je Fadi odlično, najbolji učenik i musliman: otac još uporno zahtijeva da se cijela obitelj doseli za njima. Riad ima dovoljno posla noseći se sa svojim dvojnim identitetom, tražeći novi, vanjski i unutarnji, o čemu se govori toplo i autoironično. Skrajnut malo od najpopularnijih trendova i tipova razreda, više nesiguran nego ugrožen, ali ipak prigrljen u mini zajednici onih koji čitaju i pokazuju sklonost umjetnosti, te onaj koji se izdvaja odličnim crtanjem, kartu za širu prihvaćenost kupuje uklapanjem u generacijsku multimedijsku lektiru. Zanimljiva je to literatura i tako prirodna: u prvom se redu budi interes za mistiku i spiritizam - tu se uspostavlja paralela, ili bolje okomica, njegova sazrijevanja i majčine intelektualne degradacije iz očaja - zatravljen je duhovima i demonima H. P. Lovecrafta, pa spiritizmom Allana Kardeca. Produljit će se taj interes za duhovnost prema čitanju drugih mitova, pa ćemo vidjeti i kako doživljava priču o Luciferu, Lilit i Adamu i Evi, da bi shvatio da je “temeljnim religijskim mitovima zajednička točka mržnja prema seksualnoj slobodi, kao i dominantni položaj muškarca nad ženom, patrijarhat”. Zbog oba razloga pati: seksualno je sve zainteresiraniji, prvo za kolegice iz razreda, a onda se objektiv seksualnog interesa hipnotički širi. Zbog patrijarhata u koji se njegov otac cementirao je pak došlo do raspada obitelji: njegov otac i dalje vjeruje da on treba biti liječnik, čitati Kur’an i nikako se zaljubiti u Francuskinju. Religije mu očito ne daju nadu.

Drugi impuls su stripovi Moebiusa, Bilala i, kod nas daleko najmanje poznatog, Druilleta, koji otvaraju novu beskonačnost, jer do tada je čitao samo Tintina. Treći je, naravno, glazba: na njegovim majicama su legitimacijski istaknuti Nirvana i Slayer.

To su sve generacijske krilatice i zapravo slabo formiraju individualni identitet. E pa za razliku od svojih vršnjaka, on se vršnjačkih arapskih bandi koje se pojave tu i tamo boji i istovremeno stidi, baš kao što prikriva i obiteljsku sramotu, činjenicu da mu je brat otet: pogledi sažaljenja njegovih profesora su nova dimenzija njegova stida i skrivanja. Ovaj dio serijala je skromniji po broju događaja zato što su uglavnom internalizirani. Prisustvujemo mnogim dijalozima koji se odvijaju u samom Riadu, obično su obojeni u crveno u kontrastu s dominantnom plavom bojom. Često situacije u kojima se nalazi mjeri kroz oči i stavove svojih arapskih bratića ili oca, sanja ne baš ugodne snove ili mašta o mogućim solucijama situacija, uglavnom na stidljivo testosteronski pogon. U svakom slučaju, mozak mu ne miruje pred izazovima, slika svijeta je osjetljiva i dubinska, to je podcrtano i Riadovom osjetljivošću na mirise: žuđena ekscentrična Anaïck je lavanda i znoj, njezina seksi mama cvjetni buke.

Na kraju stripa pojavit će se konačno i otac, uznemiren svime što Zapad jest do mjere da se za njega može osjetiti i sažaljenje. Padaju tu razna obećanja, u tome je otac majstor, a što će se dalje dogoditi, ponajprije s Fadijem, za to ćemo se morati strpjeti.

“Arapin budućnosti” je jedan od najboljih strip serijala svih vremena, koji iz perspektive kraja prošlog stoljeća kao da već lagano najavljuje ono što nismo slutili: nerazumijevanje civilizacija, muslimansku radikalizaciju, strah od drugačijih koji također stvara radikalizaciju, poremećaj globalnih geostrateških odnosa koji Europa još ne razumije...

TOLIKO MU

JE BILO STALO

DA DOVRŠI

POSLJEDNJU

PREOSTALU SCENU

IZ ‘HINKERMANNA’

DA JE PROPUSTIO

BIJEG IZ ZATVORA S

JEDNIM KOLEGOM

ZATVORENIKOM,

KOJI JE USPIO POBJEĆI

AUTOBIOGRAFIJA

PJESNIKA, REVOLUCIONARA I NAJUSPJEŠNIJEG

NJEMAČKOG

EKSPRESIONISTIČKOG DRAMATIČARA

POKRIVA NJEGOV

ŽIVOT OD RANOG

DJETINJSTVA PA

SVE DO IZLASKA IZ

ZATVORA NAKON

PETOGODIŠNJE

KAZNE

Piše: RUŽICA AŠČIĆ

Trinaest mjeseci provodim na ratištu.Velika osjećanja su otupjela, velike riječi postale male, rat svakodnevica, služba na ratištu dnevni posao, smrt bagatela, svi mi zajedno kotačići stroja koji se valja naprijed, nitko ne zna kamo, koji se valja unatrag, nitko ne zna zašto, riječi su njemačkog pjesnika, revolucionara i najuspješnijeg njemačkog ekspresionističkog dramatičara Ernsta Tollera, o njegovu sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu. Tollerova autobiografija “Jedna mladost u Njemačkoj” (DAF, prijevodVesna Vuković) pokriva njegov život od ranog djetinjstva i odrastanja u imućnoj židovskoj obitelji pa sve do izlaska iz zatvora nakon petogodišnje kazne zbog revolucionarnog djelovanja. Autobiografija ne pokriva Tollerov život u emigraciji od 1925., kad je pobjegao iz zemlje, pa do 1939., kad je u hotelskoj sobi u New Yorku izvršio samoubojstvo. Također ima vrlo malo govora o njegovom pisanju, tek toliko da je neke od svojih najpoznatijih drama pisao u zatvoru: “Masu-čovjeka”, “Borce protiv strojeva”,

sa. Uhićen je 1919. godine te osuđen na pet godina zatvora. “Rat je od mene”, piše dalje, “napravio protivnika rata. Shvatio sam da je rat zla kob Europe, kuga čovječanstva, sramota našega stoljeća.” Dodaje potom da nijedan narod nije slobodan ako nije slobodan i njegov susjed, dok političari svoje interese zovu idealima. Iako su zapisi s ratišta najupečatljiviji, najviše prostora u autobiografiji posvetio je upravo svome revolucionarnom djelovanju, koje je zbog povijesne distance u nekim trenucima teško pratiti. Ono što je kod Tollera isprva bio nacionalistički zanos, želja mladića da doživi adrenalin rata, pretvorit će se u razočaranje, a onda u gorljivu borbu za radnička prava, u kojoj će puno njegovih drugova stradati, a on se tjednima skrivati po stanovima poznanika, u jednom trenutku se čak maskirajući u starca.Vlast je za njime bila raspisala tjeralicu zbog veleizdaje vrijednu 10.000 maraka, koja je bila izvješena po gradskim stupovima, tako da su za njime tragali i oni koji su ga poznavali i potpuni stranci. “Kamo da odem?”, pita se u jednom trenutku. “Strijeljanja, zlostavljanja, uhićenja zastrašila su i one najhrabrije.” Neki muškarci su stradali samo zato što su izgledali poput

TOLLER

Autobiografija kojoj se nema što dodati niti oduzeti

“Hinkermanna”. Toliko mu je bilo stalo da dovrši posljednju preostalu scenu iz “Hinkermanna” da je propustio bijeg iz zatvora s jednim kolegom zatvorenikom koji je uspio pobjeći. U rat protiv Francuza Toller je otišao svojevoljno, i to u prve linije, gdje je iz blizine svjedočio smrti svojih ratnih drugova. Na jednome mjestu piše: “Saznali smo tko viče. Jedan od naših, visi na bodljikavoj žici, nitko ga ne može spasiti, dvojica su već pokušala, pogodili su ih. Sin neke majke očajnički se opire smrti. Dovraga, on diže preveliku buku, poludjet ćemo ako još bude dugo vikao. Smrt mu trećeg dana začepi usta.” Kasnije je u Münchenu nastavio studij, gdje je osnovao studentsku organizaciju te se pridružio Socijalističkoj demokratskoj stranci te postao vođa revolucionarnog bavarskog pokreta. Čak je šest dana bio predsjednik Bavarske sovjetske republike, prije nego što je čelništvo preuzeo komunist Eugen Levine, koji će biti uhićen i smaknut. Sve prije Levina Prvu Republiku savjeta vlast u Berlinu držala je pobunom, dok se s njegovim dolaskom smatralo da je počela veleizdaja države, što je odmazdu učinilo još okrutnijom. Tek kad je postao socijalist, piše Toller, zaoštrio mu se pogled na socijalnu strukturu društva, na uvjetovanost rata, na odnos kapitala i rada, na historijsko značenje radničke klase. Otac mu je u to vrijeme već bio pokojni, no majka ne može shvatiti da se netko tko dolazi iz građanske obitelji okrenuo borbi za prava radnika. No Toller ima potrebu širiti svoje pacifističke stavove, zauzimati se za društvo bez kla-

JEDNA MLADOST U NJEMAČKOJ

ERNST TOLLER,DAF.

PRIJEVOD: VESNA VUKOVIĆ

njega. Međutim, oni koji su ga skrivali ni u jednome momentu nisu ga odali, iako je policija pretresala sve moguće stanove, naposljetku ga pronašavši. U Tollerovoj autobiografiji razvidno je njegovo sazrijevanje, od mladog i besposlenog avanturista, mladića koji sanjari o ravnopravnom društvu, pa do muškarca koji je vidio previše nepotrebnog stradanja. Čitatelj će se baš zbog lakoće s kojom ljudi odlaze u smrt osjetiti jedno stoljeće udaljeno od toga svijeta. Oni koji umru gotovo da ne osjećaju žaljenje za svojim životom, kao da će se uspjeti vratiti jednom kad umru. Zanimljiv je pasus u kojem Toller prepričava priču jednoga od svojih drugova, kojeg čak dva metka nisu uspjela usmrtiti. Jedan se odbio o etui za cigarete, a drugi mu nije probio nego okrznuo čelo, no ostao je ležati i pretvarati se da je mrtav. Kad su ga vojnici odvezli na groblje među drugim mrtvima, svećenik je primijetio da se miče. I tako je preživio. Tollerovo preživljavanje također je svojevrsno čudo, no razočaranje dolaskom nacista na vlast postalo je preveliko (uspostavu Trećeg Reicha dočekao je u Švicarskoj). Autobiografiji se doista nema što dodati ili oduzeti. Ne samo što je opsežan uvod u život i djelo Ernsta Tollera, koji je upravo zbog svoje crvene prošlosti bio neprevođen na Zapadu desetlje- ćima nakon svoje smrti, pristupačan je prikaz propalog pokušaja uvođenja socijalizma u Njemačku. Osim ove autobiografije, Tollerove drame “Hinkermann”, “Preobrazba” i “Masa-čovjek” dostupne su u izdanju Ex librisa i prijevodu Borisa Perića.

10 DANA U TRAVNJU

KNJIGA JE POTVRDA DA JE PAVELIĆ NDH DOBIO NA LUTRIJI

Piše: EMIR IMAMOVIĆ

PIRKE

Koristeći se različitim izvorima, od autobiografskih zapisa i svjedočanstava, preko relevantnih dokumenata, pa do dnevnih listova iz tog vremena, balansirajući, dakle, između ozbiljne građe, novinskih arhiva i gotovo trivijalnih zapisa iz crnih kronika, Gavranović i Rašeta zapravo potvrđuju, uz ostalo, točnost tvrdnje da je Ante Pavelić državu dobio na lutriji – ‘povijest je’ zbilja ‘tog desetog travnja nalikovala na rulet’ - i to zahvaljujući dopunskom broju

Nastavak na sljedećoj stranici

Povijest je tog, desetog travnja – akteri naše priče to ne znaju –nalikovala na rulet. Igralo se na crveno i crno, na puno brojeva, s ulozima koji su dosezali dotad neviđene visine. Na stolu su se vrtjele sudbine država, naroda i ideologija, životi pojedinaca i njihovih obitelji, a kuglica je hirovito skakala s polja na polje..., pišu na početku epiloga knjige “Deset dana u travnju: Kronika krvavog ruleta koji je zauvijek promijenio Hrvatsku” (24sata, travanj 2021.) Goran Gavranović i Boris Rašeta. Dva dugogodišnja novinarska udarnika s nemalom bibliografijom – samo

je Rašeta u proteklim godinama napisao omanju biblioteku povijesno-publicističkih naslova – znaju da je od dobrog teksta poput njihova ipak važniji dobar početak. Mogli su, drukčije rečeno, Gavranović i Rašeta umjesto u epilog, u prolog staviti rečenicu: “Povijest je tog, desetog travnja – akteri naše priče to ne znaju – nalikovala na rulet”, ali, eto, nisu jer ova knjiga od 280 stranica ima bolji, za ovu vrstu literature neuobičajen početak. Kao u kazališnoj drami ili, malo rjeđe, natječajnoj dokumentaciji za, recimo, HAVC ili HTV, poslije naslova slijede “dramatis personae”, likovi u drami, samo što su to ovog puta stvarne, povijesne ličnosti, predstavljene kratko, precizno i za čitatelja zavodljivo. “Slavko Kvaternik: Operetni austrougarski časnik, teatralni umirovljeni pukovnik, ustaša. Skriven na tavanu prijatelja Šenoe, smišlja proglašenje NDH ‘u ime Poglavnika’ da bi već 1942. morao u emigraciju zbog neslaganja s Pavelićem. Volio je jutarnju rakijicu i bio ponosan na maršalsku sjekiricu”, pišu Gavranović i Rašeta o čovjeku koji je, dok je Ante Pavelić isprobavao uniformu kod jednog talijanskoga krojača, objavio osnivanje države čije je kratko trajanje ostavilo itekako dugoročne posljedice. Lakše je pronaći dobru priču, posebice u našoj živahnoj prošlosti, nego način na koji se ona najbolje može ispričati. U zemlji u kojoj se na saborskom aktualnom satu najnormalnije razgovara o događajima iz Drugog svjetskog rata, revizionizam cvjeta, a o povijesti su spremni raspravljati bukvalno svi, pisanje još jedne knjige o događajima iz 1941. – ili 1945., svejedno je – podrazumijeva izlaganje riziku od kakofonije mišljenja te posljedično utapanje u niz djela čiji se sadržaj komentira bez prethodnog čitanja. Oni koji znaju proizvoditi izuzetno čitane vijesti i novine u eri u kojoj je dostupnije više informacija nego što ima vremena za njihovo praćenje, očigledno znaju i kako uvući čitatelja u knjigu o temi o kojoj se govori često, ali uglavnom tako da emocije nadglasavaju činjenice, dok se nji-

Slavko Kvaternik (lijevo), operetni austrougarski časnik, teatralni umirovljeni pukovnik, ustaša. Skriven na tavanu prijatelja Šenoe, smišlja proglašenje NDH ‘u ime Poglavnika’

Susret Benita Mussolinija i Ante Pavelića

ma, tim činjenicama, služi kao da su na švedskom stolu: što je ostrašćenost veća, to je samoposluživanje selektivnije. Povijest je, ma kako je mi doživljavali, ipak znanost i kao takva i kao ozbiljna, za razliku od mitova, slabo se prima kod narodnih masa. Opet, jedini način da se s mitom obračuna jest onaj znanstveni i hladni, što ne podrazumijeva i isto takvo pisanje – zakučasto i lišeno stila. Ono što je beogradski antropolog Ivan Čolović učinio kosovskom mitu knjigom “Smrt na Kosovu polju”, to su Gavranović i Rašeta napravili s onim o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, prema kojem, kao što to reče dr. Franjo Tuđman, “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”. Koristeći se različitim izvorima, od autobiografskih zapisa i svjedočanstava, preko relevantnih dokumenata, pa do dnevnih listova iz tog vremena, balansirajući, dakle, između ozbiljne građe, novinskih arhiva i gotovo trivijalnih zapisa iz crnih kronika, autori zapravo potvrđuju, uz ostalo, točnost tvrdnje zagrebačkog režisera Tomislava Fiketa da je Ante Pavelić državu dobio na lutriji – “povijest je” zbilja “tog desetog travnja nalikovala na rulet” - i to zahvaljujući dopunskom broju, te da je jedini smisao njegove nakaradne tvorevine bio da ustaše, poslije dugogodišnje opće uzaludnosti vlastitog postojanja, imaju čime vladati tamaneći redom protivnike: Židove, Srbe, komuniste, kao i vlastite prethodnike i, po potrebi, ponekog sljedbenika.Televizijske serije su društveni romani 21. stoljeća, što, naravno, ne znači da se tematski moraju ograničavati na posljednjih dvadesetak godina, sasvim suprotno: distanca, tehnologija, produkcijske mogućnosti i vrijeme koje format nudi idealni su upravo za priče o prošlosti kojima se znanost može baviti koliko god hoće, samo što ne može dobaciti koliko bi trebalo. Tko ne razumije, neka pogleda “Babylon Berlin”, “Peaky Blinders” ili barem “Senke nad Balkanom”. Ma može, eto, i “Aleksandra od Jugoslavije”, samo nije neophodno, posebice za već kontaminirane nerazblaženim užasima poput “Duge mračne noći” ili “Generala”. Osim što su napisali vrijednu i zanimljivu knjigu, Gavranović i Rašeta su obavili posao koji bi ozbiljni producenti u ozbiljnim društvima morali itekako ozbiljno platiti. Pročitali su - kako kaže jedan od junaka iz romana “Meho” sjajnog hercegovačkog pisca Almina Kaplana - garažu knjiga, prelistali stare novine, kronološki posložili događaje od kraja ožujka do sredine travnja 1941., precizno opisali svakodnevni život i, da ponovimo, definirali likove, kako one glavne tako i itekako zanimljive sporedne, poput, recimo, Josipa Kopića, čovjeka koji je točno predvidio trenutak vlastite smrti, ili gospođe čija je sklonost i ukusu i posljedicama alkohola umalo sravnila Zagreb sa zemljom. Svega, dakle, ima na tih 280 stranica knjige “Deset dana u travnju: Kronika krvavog ruleta koji je zauvijek promijenio Hrvatsku”: zanimljivih likova kojima se, jer su takvi, a prema definiciji Johna Forda, mora već nešto događati, izvanrednih replika – “Vidite li vi među ovim ljudima Britance?”, kaže čuvar jugoslavenskog prijestolja nakon što mu Maček predloži uvođenje britanskog tipa monarhije i poslije nabrajanja imena jugoslavenskih ministara i generala čija je pamet ograničena kao balkon - pa sve do već praktički napisanih scena poput, recimo, onih s napunjenim pištoljem kao darom za Mačeka, slučajnim upadom dvoje komunista u stan gospođe antifašističkih stavova ili Pavelićeva ogledanja u krojačkom salonu u Italiji, gdje mu probu nove odore kvari

10 DANA U TRAVNJU BORIS RAŠETA I GORAN GAVRANOVIĆ, 24SATA

Kvaternikov proglas osmišljen na tavanu na kojem je ocvali vojskovođa čekao da povijest obavi posao za ustaše! Nikad nećemo znati što bi bilo da Dušan Simović nije izvršio puč, da jeVladko Maček prihvatio njemačku ponudu pa Banovinu Hrvatsku izveo iz Jugoslavije i sebe doveo na vlast, da u Beogradu nije bilo previše ratobornih i premalo svjesnih stvarnosti, da se Rim i Berlin nisu nekako nagodili o Paveliću i da, što je ipak najvažnije, drug Tito nije, prvo, digao “čeličnu guzicu” – zahvaljujući kojoj je mogao beskrajno sastančiti – pa onda i ustanak, ne dopuštajući povijesti da ga čini objektom te sudjelujući u njoj kao subjekt. Goran Gavranović i Boris Rašeta su ozbiljni ljudi i ne bave se nagađanjima. Oni su napisali knjigu o tome kako je, u kakvom ruletu i s kakvim sve akterima, nastala NDH – država koja je postojala samo četiri godine, a ostavila posljedice za cijelo stoljeće, kako kratko i krvavo prošlo, tako i ovo 21. Tekst o debitantskom romanu manje poznatog autora s prijelaza stoljeća ugledni je kritičar naslovio s: “Kad porastem, biću film”. Knjiga “Deset dana u travnju: Kronika krvavog ruleta koji je zauvijek promijenio Hrvatsku”, ne mora više rasti, dovoljno je velika, ali društvo mora. Kad ono sazre, “Deset dana u travnju” bit će i velika TV serija.

Zagreb, 10.travnja 1941.

Regent i namjesnik Kraljevine Jugoslavije Pavle Karađorđević i Vladko Maček

Piše: ALEN GALOVIĆ

Erri De Luca ili oglasi za ljubavnike i svakog

ožalošćenog

Lirskom je rečenicom veliki Erri opisao i svoj doživljaj rušenja mostarskog Staroga mosta, NATO-ovo bombardiranje Beograda...

Veliki pisci u drugim jezicima često imaju i velike prevoditelje, velike urednike, pa i promicatelje koji njihovim djelima u novim kontekstima mogu dati i nova značenja, osnažiti ih u novom izrazu, učiniti bliskijima ili jasnijima. 8 9 Kad se u Hrvatskoj govori o djelu Prima Levija, autora nekih od najvažnijih knjiga o Holokaustu i svjedoka užasa Auschwitza, ne može se zaobići ime prevoditelja s talijanskogaTvrtka Klarića. Levijem se bavi već četiri desetljeća (preveo je “Sh’ma”, pjesme s uporednim tekstom izvornika 1992., pa roman “Zar je to čovjek” 1993., zbirku tekstova “Traganje za korijenima - osobna antologija” 2007., knjigu eseja “Utopljenici i spašeni” 2017.). Kad su ga pitali što ga je na početku privuklo tom autoru, rekao je: - Jedno je sigurno: već kod prvog čitanja privukla me Levijeva iskrena zapitanost i začudnost pred zlom koje ljudsko biće čini drugom ljudskom biću, dakle ne licemjerno katoličko ‘praštanje’ u ime ‘viših ideala’. Pojednostavljeno rečeno - odsutnost potrebe da se naciste sotonizira, što ih istodobno ne ekskulpira ni amnestira... NoTvrtko Klarić je posljednjih godina svoju prevoditeljsku, uredničku, ali i izdavačku energiju usmjerio na još jednog talijanskog pisca, Errija De Lucu. Pišući o prvoj zbirci poezije Errija De Luce na francuskom jeziku, u velikom Gallimardu su ga usporedili upravo s Levijem: “De Lucina poezija, nošena njegovim

POTKOŽNE TETOVAŽE

ERRI DE LUCA, FELSINA. PRIJEVOD: TVRTKO KLARIĆ

predanim humanizmom, bliska svojom trijeznošću i čvrstom jasnoćom s onom Prima Levija, na primjer, također nalazi svoju svrhu, poput njegova djela u prozi, u evociranju rata, ljubavi, izgubljene slobode, domovine Italije, ali ne isključuje izražavanje sreće zbog života u takvim osjećajima”. Sad jeTvrtko Klarić poduzeo pravi izdavački, urednički i prevoditeljski pothvat objavivši prvu knjigu Errijeve poezije na hrvatskom jeziku, naslovljenu “Potkožne tetovaže”. Erri De Luca je klasik suvremene talijanske književnosti, Miljenko Jergović ga je nazvao “istinskim intelektualnim čuvarem europskog i čovječanskog zajedniš- tva”, ne propustivši u svom eseju o tom piscu dometnuti kako je Erri zapravo “fizički radnik”: “I to onaj bosanskog tipa. Dugo je radio kao zidar, bauštelac s talijanskog juga, jer je, naravno, Napolitanac. Irgetio (crnčio, op. ur.) je i zidario po sjevernoj Italiji, u Francuskoj, a bogme i po Africi. Fizičkim poslovima bavio se i u Fiatovoj tvornici uTorinu. Bio je pomoćni radnik na torinskom aerodromu.Također, Erri De Luca je profesionalni vozač kamiona.To je, dakle, ono što se o njemu treba na početku reći”. Pisao je Erri od ranih godina svog života, ali knjige dugo nije objavljivao. Rođen je 1950. u Napulju, a kao 18-godišnjak otišao je u Rim i priključio se ljevičarskom pokretu Lotta Continua, putovao je Afrikom i Francuskom. Prvi roman objavio je 1989., u dobi od gotovo četrdeset godina, ali od tada nije prestao objavlji-

vati pa u pedesetak naslova potpisuje i romane, pripovijetke, priče, zabilješke, oglede i kazališne tekstove. Sve je to prožeto lirsko-mističnim tonovima, naglašene su tu i socijalne note te jasno označene ideološke boje. Lirskom je rečenicom Erri opisao i svoj doživljaj rušenja mostarskog Staroga mosta, NATO-ovo bombardiranje Beograda, kojemu je i osobno svjedočio, dopisivao se godinama s bosanskim pjesnikom Izetom Sarajlićem (preminuo je Sarajlić 2002., a tu je korespondenciju u knjizi “Bratska pisma” preveo upravoTvrtko Klarić), stihove je posvetio i Anti Zemljaru, još jednom pokojnom pjesniku i piscu koji je pune četiri godine bio zatočen na Golom otoku, u pjesmi “Ratne rijeke” piše o Dunavu, Savi, Drini, Neretvi, Miljacki i Bosni, Errijeva je poezija prožeta duhovnim i stvarnim angažmanom, ali bez ikakve ostrašćenosti. Baš kako Erri De Luca i živi, baš kako i sam opisuje u tekstu “Poput kapî”, što ga je pisao za stranicu svoje zaklade, aTvrtko Klarić preveo prije dvije godine: “Osluškujem raznolikost pričâ, promatranja prirode, tehnikâ, lijekova, ritualâ, vjerovanja, divim se pojedinostima. Raskrile li se pore za čuđenje, nezaobilazan uvjet koji prethodi pitanjima i objašnjenjima. U pojedincima mogu prepoznati krivnje, mane, zlobe, kakve zatječem i u sebi samom”. U svom pogovoru knjizi Errijeve poezije, Hrvoje Jurić je tom osjećaju prepoznavanja krivnje kakvu Erri zatječe i u sebi samom dao ime - bezpredrasudnost.To je, kako kaže Jurić, sklonost “drugačijem i različitom, te vještini spajanja i pomirenja”. Zaključuje Jurić na kraju da iz toga “nekako logič- no proistječe njegov humanitarni, humanistički i ljudski angažman, ali i njegova književnost. Isti je to Erri, uvijek zauzet za druge (jer “netko drugi postoji uvijek”, kaže on), a posebno za one čiji je glas nečujan ili ušutkan. Postaneš li, barem donekle, netko drugi, mo- žeš tom nečujnom ili ušutkanom drugom dati glas - svojim glasom njegov glas. A Erri upravo to čini, i u svojoj poeziji”. Planinarenje, Biblija, radnički i građanski aktivizam, ekologija, sve to obuhvaća duh ovoga pisca i sve je vidljivo i u njegovim stihovima. Erri ne bježi od stvarnosti, ne sklanja se i ne izmiče svakidašnjici, on nije pjesnik koji motri svijet s Olimpa i Parnasa, pa će tako u posljednjoj pjesmi ove knjige pogledati u oči i pandemiji koja opsjeda planet, pjevati ironično o suzama koje su kužne i koje šire zarazu: “Onaj tko plače morat će suze dati na analizu”, govori stih pjesme koja završava riječima: “Jecaji će biti prigušeni./ Oglas za ljubavnike/ i svakog ožalošćenog:/ danas od ponoći u skrovitost je ušlo ganuće”.

Č

IVAN OLOVIĆ

SITUACIJA JE OČAJNA,

ALI NIJE OZBILJNA.

TAKO JE NA PITANJE O STANJU U ARMENIJI

NEKAD ODGOVARAO

ČUVENI RADIO EREVAN.

MOGLO BI SE ISTO REĆI

ZA SITUACIJU U SRBIJI

Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ

Fotografije: SAŠA ZINAJA/NFOTO, TONE STOJKO

Politički antropolog, etnolog, angažirani intelektualac, a prije svega izdavač, prije točno 50 godina pokrenuo je Biblioteku XX vek, što je i više nego dovoljan povod za razgovor

Nastavak na sljedećoj stranici 

BPOLA VEKA XX VEKA

DUBRAVKA STOJANOVIĆ, BIBLIOTEKE XX VEK

iblioteka XX vek u svjetskim je razmjerima rijedak, a možda i jedinstven slučaj: otkad je 1971. u toj beogradskoj ediciji objavljena prva knjiga – “Uvod u permanentno obrazovanje” Paula Lengranda – na njezinu se čelu nalazi isti čovjek. Politički antropolog, etnolog, angažirani intelektualac, a prije svega izdavač, Ivan Čolović (1938.) prije točno 50 godina pokrenuo je biblioteku koju uređuje i danas, a kojoj je od 1989., u promijenjenim društveno-političkim okolnostima, i formalni nakladnik. Dobro poznata svima koji su sedamdesetih, a osobito osamdesetih godina studirali humanističke znanosti u bivšoj Jugoslaviji, Biblioteka XX vek objavljivala je, i objavljuje, znanstvena i esejistička djela koja se bave društvom i kulturom, s ciljem da javnosti predstavi najvažnije domaće i strane autore i njihove ideje, najnovije trendove u području humanističkih interdisciplinarnih istraživanja, te da, kako je Čolović jednom napisao, “ponudi ključeve za razumijevanje svijeta u kojemu živimo”. Publika Biblioteke XX vek nikad nije bila masovna, ali je uvijek bila probrana, baš kao i autori čija su djela u biblioteci objavljivana: Marija Todorova, Roland Barthes, Edward Said, Clifford Geertz, Claude Levi-Strauss, Eric Hobsbawm... Povodom okrugle obljetnice - i nakon više od 250 objavljenih knjiga - u sklopu biblioteke objavljen je zbornik eseja “Pola veka XX veka”, u kojemu je dvadesetak autora, redovitih suradnika edicije, opisalo svoj osobni odnos s bibliotekom. Obljetnička knjiga predstavljena je na ovogodišnjem Sa(n)jmu knjiga u Puli, a tim smo povodom razgovarali s tim legendarnim srbijanskim izdavačem i javnim intelektualcem. Čolović je za svoj rad dobio mnoga formalna priznanja, uključujući Herderovu nagradu, počasni doktoratVaršavskog sveučilišta i orden viteza

utakmici, i ja razmišljam samo o sljedećoj knjizi. Da, u nekim stvarima Biblioteka XX vek sve vrijeme je ostala ista. Isti je format, isti su dizajner i urednik, isto mjesto u kulturi i na tržištu - nezavisno i marginalno. Također, ostao je nepromijenjen osnovni tematski okvir biblioteke: misao o čovjeku, društvu i kulturi. Ali u tom okviru nametali su se novi pristupi, nove ideje, novi koncepti, novi autori. Nekad nismo mogli bez izraza ‘struktura’, danas ne možemo bez ‘diskursa’ i ‘narativa’. Semiologiju je zamijenila imagologija, strukturalnu analizu dekonstrukcija itd. S druge strane, ratovi devedesetih u Jugoslaviji učinili su

Među intelektualcima u Srbiji koji ustaju protiv Vučića najviše ima onih koji ga smatraju nedovoljno čvrstim nacionalistom, koji ga optužuju da je spreman priznati neovisno Kosovo. Vučić je mogao samo poželjeti da ima takve kritičare

ponovno aktualnim koncepte nacionalnog identiteta, etničkih granica i etničkih sukoba. Sve ove promjene mogu se pratiti i u knjigama objavljenim u Biblioteci XX vek. Dakle, i ova serija se mijenja i - nadam se da to neće zvučati pretenciozno - pomaže da se promjene shvate.

BestBook: Biblioteku ste nazvali XX vek.Znači li to da niste očekivali da će ona doživjeti i 21.stoljeće? S kojim ste ambicijama pokrenuli biblioteku? Jeste li imali neki strani ili domaći uzor dok ste je osmišljavali?

Legije časti, te još mnogo više neformalnih – Teofil Pančić je, primjerice, o njegovu izdavačkom pothvatu napisao: “Pogledajte ličnu biblioteku bilo koga tko govori i piše na našem jeziku, i ako u njoj ne pronađete knjige ‘XX veka’, bit će vam jasno da s tom osobom nešto fundamentalno nije u redu, i da će to prije ili kasnije isplivati na površinu na najgori mogući način”.

BestBook: Ove godine obilježavate 50 godina otkad je objavljena prva knjiga u vašoj Biblioteci XX vek.Jeste li se te davne 1971.nadali da će vaša biblioteka postojati i 2021.godine i da ćete i dalje biti njezin urednik? Svijet se od tada jako promijenio,a biblioteka je,kako se čini,ostala ista. I za mene je iznenađenje što ova edicija traje već pola vijeka. Ona je ustvari uvijek živjela od danas do sutra. Nikad nisam imao dugoročne planove s njom. Kao oni sportaši koji na početku nekog natjecanja kažu da razmišljaju samo o sljedećoj

U pravu ste, i ime ove edicije pokazuje da s njom nisam imao dalekosežne planove. Ovo ime je prije pola vijeka bilo sinonim za suvremenost, modernost, a danas ono funkcionira samo kao ime ove moje edicije i ja ga zato ne moram promijeniti. Dakle, nisam očekivao da će Biblioteka XX vek potrajati duže od vijeka po kojem se zove, niti duže od drugih edicija društvene i humanističke literature u Jugoslaviji. A bilo ih je nekoliko izvanrednih. Moj domaći uzor bio je serijal ‘Sazvežđa’, koji je u Nolitu još 1963. godine pokrenuo Miloš Stambolić. U svoje najveće uspjehe ubrajam što je u toj ediciji objavljen moj prijevod jednog izbora tekstova Rolanda Barthesa (‘Književnost, mitologija, semiologija’, 1971.), a zatim i moja knjiga ‘Divlja književnost’ (1985.). Od stranih uzora najvažniji je bio Gallimardov serijal ‘Idées’. Nekoliko knjiga tog serijala dao sam akademskom slikaru Ivanu Mesneru i on je prema tim uzorcima smislio dizajn Biblioteke XX vek. U početku su na koricama bili njegovi originalni crteži, a danas, razumije se, on radi dizajn na kompjutoru.

BestBook: U prva dva desetljeća postojanja biblioteka je bila okrenuta publici i javnosti cijele Jugoslavije.Kako je biblioteka preživjela krvave godine raspada Jugoslavije? Kome se danas ona obraća,cijelom području bivše države? Kupuju li se knjige iz biblioteke u postjugoslavenskim zemljama? Dvije su stvari pomogle da preživimo devedesete. Najprije, ponudili smo knjige koje su pomagale ljudima da razumiju što se događa, da shvate devedesete. Dakle, knjige o ratu, nacionalizmu, etnicitetu, nacionalnom identitetu, nacionalnim mitovima. Nisu se svi požurili to čitati, ali bilo ih je dovoljno da nastavimo, dovoljno da povjerujem kako ima smisla usred rata objavljivati ozbiljnu humanističku literaturu. I drugo, imali smo podršku nekih stranih zaklada, prije svega Sorosevog Fonda za otvoreno

društvo. Pokazalo se da naša izdanja i u vrijeme rata i poslije raspada Jugoslavije nalaze zainteresirane čitatelje i izvan Srbije. Naših knjiga skoro da i nema u klasičnim ili, može se i tako reći, u zemaljskim knjižarama u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, ali ih ima u online knjižarama, dakle u virtualnim ili nebeskim knjižarama. O tome svjedoče Facebook na stranici Biblioteke XX vek, lajkovi, komentari, poruke nam stižu sa svih strana postjugoslavenskog prostora. I, da kažem i to: Prema svemu sudeći, riječ je o novom fenomenu. Eto, većina naših današnjih čitatelja su mladi ljudi. Za njih Biblioteka XX vek nije jugonostalgija ili bratstvo i jedinstvo nego jedna točka, jedan otok, jedna kota u novom postjugoslavenskom prostoru, prostoru koji su formirale izbjeglice iz zatvorenih i zato nepodnošljivo zagušljivih prostora nacionalističkih kultura.

BestBook: Gledajući s odmakom na posljednjih 50 godina, u kojem je razdoblju Biblioteka XX vek bila najutjecajnija,

Tu je, najprije, Krleža, kojemu me je na ‘podvorenje’ u Leksikografski zavod odveo profesor Mate Lončar kad smo 1972. godine pripremali izdanje Krležinih leksikografskih marginalija pod naslovom ‘99 varijacija’. Redali su se susreti s Edgarom Morinom, Tzvetanom Todorovim, Albertom B. Lordom, Marijom Todorovom, Thomasom Hyllandom Eriksenom... Ne mogu ih ovdje sve spomenuti. Naučio sam ponešto od svakog od njih. Ali su za mene i moj rad još važniji bili suradnja i prijateljstvo s ovdašnjim intelektualcima, a to su sve bile u stručnom i etičkom smislu ličnosti prvog reda. Spomenut ću samo jednog, lingvista Ranka Bugarskog, s kojim surađujem i prijateljujem već skoro 50 godina. Njegovi kritički eseji i studije o jeziku i nacionalizmu čine jednu od okosnica programa ove edicije. Zato volim kazati da, ako bih morao promijeniti ime Biblioteke XX vek, novo ime bi bilo ‘Biblioteka Ranko Bugarski’.

najvažnija?

Teško mi je to reći. Biblioteka XX vek uvijek je bila na granici, a često i preko granice ideološki korektne literature. Kad o tome razmišljam danas, poslije toliko vremena, čini mi se da je važnost ove moje edicije upravo u tome što je svjedočila o tome što ima izvan ideološkog mainstreama, s one strane ideološke korektnosti. I, razumije se, ideološka korektnost tijekom proteklih desetljeća se mijenjala, a danas je nešto suprotno od korektnosti od prije 40 ili 50 godina. Na primjer, kad je BIGZ sredinom 1970-ih objavio novo izdanje Frazerove ‘Zlatne grane’, kao posebno izdanje Biblioteke XX vek, list Politika nije htio objaviti oglas kojim smo ponudili ovu knjigu, s obrazloženjem da ne želi reklamirati jednu ‘studiju magije i religije’, kako glasi podnaslov knjige. A danas ste u zoni pune ideološke korektnosti tek ako objavljujete knjige svetaca, popova i drugih stručnjaka za magiju i religiju.

BestBook: Surađivali ste s nekima od važnijih jugoslavenskih i svjetskih intelektualaca.Tko je na vas ostavio najveći dojam u intelektualnom smislu,od koga ste najviše naučili?Tko vam je privatno bio najbliži?

Zaista, upoznao sam mnoge izuzetne ljude. To je ono najvrednije što mi je dao život s Bibliotekom XX vek. Mogu ovom prilikom spomenuti nekoliko svjetski poznatih imena.

Express: Koja je najvažnija knjiga koju ste objavili?

Prva: ‘Uvod u permanentno obrazovanje’ Paula Lengranda. Od nje je sve počelo i u duhu tog naslova nastavljeno. Kad god sam htio stati i od izdavaštva dignuti ruke, Lengrand bi me podsjetio: rekosmo li permanentno?

Express: Kako ste pomirivali posao u biblioteci i pisanje? Jeste li ponosniji na svoj izdavački ili na svoj znanstveni rad?

Sve je to u osnovi isti posao, bar za mene, bar onako kako ja radim. U mojim knjigama osjeća se utjecaj literature koju objavljujem u Biblioteci XX vek, a vidi se također da za objavljivanje biram knjige koje korespondiraju s mojim osobnim interesima. Posebno se trudim da moje knjige zasluže da ih objavim s knjigama drugih autora. Nema protekcije, nema nepotizma!

BestBook: Kako biblioteka preživljava u ovim antiintelektualnim vremenima? Jeste li se prilagodili digitalnom dobu?

Oprostite, ali vremena nikad nisu prointelektualna. Uvijek dominiraju predrasude, klišeji, stereotipi, mitovi, glasine. Ali točno je da oni danas za raspamećivanje koriste izuzetno moćna sredstva i medije digitalnog doba. To nameće potrebu da se s tim suočimo, da od toga ne bježimo, da vidimo o čemu se radi i da se pritom čuvamo moralističkog i pseudohumanističkog lamentiranja u stilu ‘O tempora, o mores’. Jer sredstva digitalnog doba mogu biti i u službi humanističkih vrijednosti. Ona mogu biti u službi slobode i nezavisnosti. Zahvaljujući internetu, Biblioteka XX vek u oglašavanju i promoviranju svojih izdanja ne ovisi o dobroj volji drugih medija. BestBook:Već više od sedam godina AleksandarVučić ima u Srbiji gotovo neograničenu vlast,koju neki strani mediji uspoređuju s autoritarnim režimima,primjerice režimom Viktora Orbana.Kako biste opisali atmosferu u današnjoj Srbiji? Postoji li politička alternativa aktualnoj vlasti? U Mađarskoj se vide neki pokušaji jedinstvenog nastupa oporbe na izborima sljedeće godine.Kakva je situacija u Srbiji? Situacija je očajna, ali nije ozbiljna. Tako je na pitanje o stanju u Armeniji nekad odgovarao čuveni Radio Erevan. Moglo bi se isto reći za situaciju u Srbiji. Mučan utisak ostavlja svakodnevni ljutiti govor vlasti, to jestVučića i njegovih dublera, AleksandraVulina, Ane Brnabić itd. Nastavak na sljedećoj stranici 

Neprekidna bujica riječi, prijetnji, obećanja, obračuna s opozicijom, s rijetkim nezavisnim medijima. I, kako bi rekao Shakespeareov Polonije, u toj zaglušujućoj logoreji ima nekog sistema, njen cilj je da se ispuni javni prostor, tako da nitko drugi ne može doći do riječi. Zato logoreja vlasti ne smije stati. Ali nije to lako postići, govoriti svakog dana, sve vrijeme, na svakome mjestu, o svemu. Vučić je odavno rekao sve najgore, sve najluđe, sve najmučnije i najstrašnije, pa se posljednjih godina ponavlja, postaje dosadan. Nedavno je pokušao privući pažnju javnosti pokazujući na televiziji osakaćena ljudska tijela, ali i to je djelovalo kao nešto od Vučića očekivano, rutinsko, mučno, ali neozbiljno.

BestBook:U tom smislu,postoji li danas oporbaVučićevu režimu u medijima,među intelektualcima,kulturnom elitom? Postoji li prostor za drugačije mišljenje? Kako intelektualna Srbija gleda na AleksandraVučića?

Među intelektualcima u Srbiji koji ustaju protivVučića najviše ima onih koji ga smatraju nedovoljno čvrstim nacionalistom, koji

znaju o tamošnjim Albancima. Ustvari, za srpski nacionalizam kosovski Albanci ne postoje ili, točnije rečeno, oni su za srpske nacionaliste divlje pleme sišlo s planine, više prirodan fenomen nego narod u pravom smislu. A to znači da se iza odbijanja srpske politike da prizna neovisnost Kosova krije odbijanje da se prizna tamošnji albanski narod.

BestBook:Diljem regije u posljednje vrijeme svjedočimo novim političkim napetostima;spomenimo samo najnovije aktivnosti Milorada Dodika na izdvajanju Republike Srpske iz BiH,odnosno nedavne nerede u Crnoj Gori.Nama iz Hrvatske čini se da se ponavlja povijest s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina.Trebamo li strahovati od novih ratova na zapadnom Balkanu?

Nema ponavljanja i vraćanja ratne prošlosti, mi i dalje živimo u njoj. Ili, točnije rečeno, naše političke elite drže nas već 30 godina u mentalnom ratnom stanju. Na to neprolazno ratno stanje već smo se naviknuli, kao što se danas postupno navikavamo na život s koronom

ga optužuju da je spreman priznati neovisno Kosovo.Vučić je mogao samo poželjeti da ima takve kritičare, jer mu oni pomažu da se predstavi kao umjereni europski desničar i nacionalist s ljudskim likom. Pored toga, može kazati da mu je temu obrane Kosova nametnula opozicija, a ne da je on sam na toj temi zasnovao svoju politiku. Mnogo manje ima intelektualaca koji kritiziraju režim s građanskih, antinacionalističkih pozicija. Njihov prostor je sasvim uzak, mada tu ima nekoliko važnih novina (Danas,Vreme, NIN, Novi magazin) i web portala, među kojima se ističe Peščanik. Ipak, ova opozicija je opasnija zaVučićev režim jer nudi pravu alternativu, alternativu koja se zalaže za političku i uopće javnu brigu o srpskom društvu i državi, bez etničkog i klerikalnog nacionalizma i bez autoritarnih vođa. Takvu alternativu, primjerice, predlaže – u članku u Danasu od 1. studenog novinar Milojko Pantić kad kaže: ‘Srbija je velika i bez Kosova’.

BestBook:Vječita kriza na Kosovu posebna je priča.Pisali ste o Kosovu i o kosovskome mitu,dobro poznajete stanje u tom području,koje se prije samo nekoliko tjedana našlo na rubu oružanog sukoba.Iz hrvatske perspektive,čini se da je Kosovo zauvijek izgubljeno za Srbiju,barem u smislu reintegracije cijelog područja te bivše srbijanske pokrajine,koju su u međuvremenu priznale Sjedinjene Države i većina najvažnijih država EU.Slažete li se s tom ocjenom? Ako je doista tako,hoće li ikad Srbija priznati tu realnost?

Za srpski nacionalizam mnogo je važnije da se sačuva kosovski mit nego pokrajina Kosovo u sastavu Srbije. Kad je poslije rata 1912. Srbiji pripalo Kosovo, to je bilo proslavljeno kao ispunjenje kosovskog zavjeta i imalo više ideološki nego politički, ekonomski ili vojni značaj. A kosovski mit ne traži da se zna tko i kako živi u ‘južnoj srpskoj pokrajini’. Uostalom, u kosovskome mitu nema Albanaca, ima samo Srba i Turaka. U skladu s tim, nacionalno obrazovanje u Srbiji i danas traži da se napamet znaju deseterci o Kosovskom boju, ali ne obavezuje ni đake ni profesore da išta

Neću reći ništa novo ako primijetim da smo mi na zapadnom Balkanu i dalje u ratu, u mentalnom ratu. I to je rat svih protiv sviju. Nacionalističke elite u svakoj susjednoj državi i, što je još gore, u svakom narodu različitom od njihovog, vide neprijatelja, prijetnju opstanku nacije, famoznog nacionalnog identiteta. A u ime tog identiteta, tog precijenjenog i opasnog fantoma, počeli su ratovi devedesetih. Dakle, nema ponavljanja i vraćanja ratne prošlosti, mi i dalje živimo u njoj. Ili, točnije rečeno, naše političke elite drže nas već 30 godina u mentalnom ratnom stanju. Na to neprolazno ratno stanje već smo se naviknuli, kao što se danas postupno navikavamo na život s koronom.

BestBook:Prije deset godina objavljena je knjiga Dubravke Stojanović‘Noga u vratima’,u kojoj autorica donosi političku povijest Biblioteke XX vek,dok je upravo objavljena knjiga‘Pola veka XX veka’zapravo zbornik u kojem je okupljen niz osobnih,intimnih eseja raznih autora o vašoj biblioteci.Kako ste birali autore i koja je bila ideja knjige ‘Pola veka XX veka’? Za kraj,kako vidite biblioteku u sljedećih deset godina?

Lista autora i prijatelja Biblioteke XX vek kojima smo se Dubravka i ja obratili s molbom da napišu prilog za ovu knjigu bila je mnogo duža. Ali cijelu stvar pokrenuli smo dosta kasno, tek prošlog ljeta, tako da su neki od predviđenih autora opravdano izostali. Trebam li kazati s kakvim sam emocijama pročitao pristigle tekstove? Kako se ono kaže: pohvale koje obvezuju.Vidim što me čeka sljedeće godine jer imam nekoliko knjiga u pripremi, a što dolazi poslije toga, o tome radije ne bih.

17.01.-06.02.

DINA

FRANK HERBERT

“Dina” je prva knjiga najslavnije sage znanstvene fantastike. Slijedilo ju je još pet, danas sve već kultnih, knjiga o fascinantno zamišljenoj budućnosti čovječanstva razasutog po mnoštvu planeta diljem Galaktike. “Dina”, zajedno s nastavcima, zasigurno najveći SF ep svih vremena, kozmička epopeja o dobru i zlu, puna pustolovina, izdaja, misticizma, ekologije i političkih intriga, od feudalnog društva iz daleke budućnosti do ideje o uzgoju čovjeka nadnaravnih, gotovo božanskih moći.

NJEMAČKA FANTAZIJA

PHILIPPE CLAUDEL

Philippe Claudel već prepoznatljivim stilom i nenametljivom a zastrašujućom metaforikom ispisuje ovaj kratki roman (ili zbirku povezanih priča) u kojem se tematiziraju zvjerstva koja su ljudi u stanju počiniti, kako nemar i nečinjenje vode do zla te kako se ljudi nose (ili ne nose) s krivnjom iz prošlosti koja je duboko utkana u svaku sferu sadašnjosti. Njemačka fantazija još je jedan stilski tour-de-force sjajnog Philippea Claudela i njegovi će poklonici zasigurno uživati.

IMPERIJ

RYSZARD KAPUŚCIŃSKIW

”Imperij”, maestralna knjiga najvećega poljskog književnog putopisca 20. stoljeća Ryszarda Kapuścińskog o raspadu Sovjetskog Saveza, kombinira sjećanja iz djetinjstva s beskompromisnim novinarstvom. “Imperij” započinje opisom sovjetske okupacije autorova rodnog grada u istočnoj Poljskoj 1939., a kulminira, 50 godina kasnije, putovanjem dugim više od 6000 kilometara koje ga vodi od Kremlja do napuštenog gulaga Kolima...

Imao je buran život, ali je ostao netaknut

‘Još

otkad sam bio dijete, razdoblje svog života mjerio sam glazbenim instrumentima, a ne mjesecima ili godinama’

Jedan od opisa Davea Grohla jest da se radi o “najljubaznijim čovjeku u rocku, zahvaljujući njegovu prizemljenom i bezbrižnom karakteru”. Bio je u Nirvani na vrhuncu, od 1990. do 1994. godine. Kasnije je osnovao Foo Fighterse, a nedavno je o tome izdao i knjigu, zove se “Pripovjedač”. Ili kako su pompozno najavili: - Rockmark predstavlja još jednu autobiografiju iz rock svijeta koja je, nakon autobiografija Brucea Dickinsona, Keitha Richardsa i Brucea Springsteena, privukla svjetsku pažnju: Pripovjedač - priče o životu i glazbi Davea Grohla! Već po samoj najavi, autobiografija frontmena Foo Fightersa zasjela je na drugo mjesto najpoželjnijih knjiga na Amazonu, a osim u Hrvatskoj prevedena je u dvadesetak zemalja diljem svijeta i taj broj još raste. Ogolio se Grohl u knjizi, pripovijeda o svemu otvoreno, a vidi se da posebno mjesto u njegovu srcu, razumljivo, imaju njegove kćeri. U “Pripovjedaču” Grohl se prisjeća brojnih anegdota i pustolovina iz obiteljskog i profesionalnog života: od djetinjstva u predgrađuWashingtona D.C. i tad suludog sna kako će jednog dana postati rock zvijezda, sve do njegova ispunjenja. Kroz gotovo 400 stranica obogaćenih brojnim fotografijama (većina ih je iz osobne arhive), Grohl nam prepričava kako je kao 18-godišnjak pošao na turneju sa Screamom, podsjeća nas na slavne trenutke Nirvane i Foo Fightersa, te opisuje kakav je odnos imao s Kurtom Cobainom i koliko ga je njegova smrt pogodila. Dave Grohl je

PRIPOVJEDAČ: PRIČE O ŽIVOTU I

GLAZBI, DAVE GROHL, ROCKMARK.

PRIJEVOD: REBEKA VUJASINOVIĆ

u knjizi iskren, kako sam kaže u najavi: “Začudo, pamćenje mi je ostalo relativno netaknuto. Još otkad sam bio dijete, razdoblje svog života mjerio sam glazbenim instrumentima, a ne mjesecima ili godinama”. I u knjizi se to prepoznaje, ta sjećanja, a posebno odnos prema važnim mu ljudima.Vidljivo je da ima poseban odnos prema kćerima, vidi se to i na početku knjige: - Ispred mene je stajala moja osmogodišnja kći Harper, zureći u mene svojim krupnim smeđim očima poput Cindy Lou Eho iz ‘Kako je Grinch ukrao Božić’, nervozno držeći par mojih špranjavih palica u malenim rukama. Moje srednje dijete, moje mini ja, moja kći koja mi fizički najviše nalikuje - piše u startu Grohl. Između velikih tema Grohl provlači oduševljenje (koje se i ne trudi sakriti) što je upoznao, družio se i/ili svirao s Iggyjem Popom, Joan Jett, Little Richardom, Paulom McCartneyjem, Tomom Pettyjem, bendom AC/DC i mnogim drugima. Mimo glazbenih priča, upoznajemo ga i kao obiteljskog čovjeka, tatu koji je doslovce spreman proputovati pola svijeta i 16 vremenskih zona u 40 sati kako ne bi razočarao kćeri. Na osebujan način Grohl progovara o svojoj karijeri, rječnikom koji nema dvojbi. Imao je buran život, vrijedan pisane riječi, a nasreću, kako sam kaže, “sjećanje je relativno netaknuto”. I dobro je da je tako, jer u knjizi je iznio svjedočanstva koja će jednog dana biti dio povijesti. A nije isključeno da će oni koji će pročitati ovu knjigu drugačije slušati Grohlovu muziku.

Piše: DAVOR LUGARIĆ

+

DANAS JE DAN ZA VAŠ ŽIVOTNI PLAN!

Mirovina je kao šuma. Da biste u njoj uživali, drveće morate zasaditi mnogo ranije.

Ulaganje u mirovinu dugoročan je proces, danas štedimo da bismo jednog dana mogli uživati u plodovima rada.

Educirajte se i donesite prave financijske odluke za svoj životni plan. Uplanirajte vrijeme i za čitanje jer i to nas obogaćuje.

Pročitajte više na www.mirovinskifondovi.hr

MOJA PULA

Piše: GORAN VOJNOVIĆ

Fotografije: SREČKO NIIKETIĆ/ PIXSELL

Dok sam se spremao da napišem ovaj tekst, bratić mi je poslao vijest da se nakon 70 godina zatvara rock klub Uljanik. I pomislio sam da pulski sajam knjiga već dvadeset i sedam godina umjetnim disanjem održava na životu grad kojemu jedan za drugim otkazuju vitalni organi

Nastavak na sljedećoj stranici 

Zabava ili posao?, pitanje je koje mi obično postavlja supruga ali i pitanje koje mi se samo nameće kada dobijem poziv na sajam knjiga ili književni festival. Nakon rođenja sinova bio sam prisiljen svoja literarna putovanja podijeliti na ona neophodna i ona druga koja ću od sada pa nadalje otkazivati zbog porodičnih obaveza. Na posao i na zabavu, dakle. Postao sam naime potrebniji vlastitom domaćinstvu nego svom rumunjskom izdavaču ili divnom literarnom društvu iz ćoška užičke kafane. Znam, sajamske, festivalske i druge promocije knjiga dio su moga posla, ali da se ne lažemo, od većine njih pisac ima vrlo malo opipljive koristi koja bi opravdala na njih potrošeno vrijeme. Nas, pisce sa ovih prostora, rijetko u goste zovu Nijemci, češće oni koji mogu ponuditi tek hotelsku sobu i fino druženje. Što je meni osobno primamljivije od par stotina njemačkih eura, ali je iz nekog razloga zbog tih par stotina eura lakše na par dana ostaviti suprugu i dvoje male djece nego zbog druženja sa kolegama. Tako sam, rekoh, podijelio književne događaje u dvije kategorije, na njemačke i na one druge, one uobičajene, one naše, besplatne, one za dušu, one koje mogu pričekati da djeca odrastu. Ostala je samo Pula koju nisam mogao svrstati u prvu, a bogami ni u drugu kategoriju. Jer je to bila Pula, moja Pula, i jer je pulski Sa(n)jam knjige bio nešto što se nipošto ne može svrstati u posao ili zabavu. Teško je to objasniti, znam, pokušavao sam bezbroj puta, a rijetko uspijevao. Nagovarao sam ljude u Sloveniji da idu u Pulu, govorio im da to nije samo sajam i da nije samo festival, da to nisu samo gomile knjiga, da ima tamo Bore i Predraga i kad Bore i Predraga tamo nema, da ima biske i duhanskog dima, da u Puli na jesen ima zraka koji miriše na kraj priče Tko me shvatio, shvatio me, a tko nije, njemu ni bog ni stožer ne mogu pomoći. Ove sam jeseni bio zatrpan poslom, novembar je u Sloveniji radni mjesec, a još sam pristao da idem u Beč, na tamošnji sajam. Jer je to bio posao, čak vrlo solidno plaćen posao. I pristao sam da skoknem u Pulu. Da u subotu uvečer govorim o monografiji Tone Stojka, a u nedjelju o knjizi Sergeja Trifunovića Stovarište. ”To nije zabava, to je Pula,” objašnjavao sam supruzi koja nije shvaćala odakle mi vremena, volje i snage još i za to. Kao da nije dosta što se vozikam svakog dana u Trst na kazališne probe, a svake druge večeri na drugi kraj Slovenije, gdje u nekoj

kino dvorani malobrojni hrabri ljudi gledaju moj novi film.

“To je Pula,” govorio sam kao da tom rečenicom završavam petnaestominutnu argumentaciju, a moja se draga, misleći bogznašto, pretvarala da me shvaća. Ili me, što je vjerojatnije, u tom trenutku toliko nije shvaćala da je odustala i od pokušaja da me shvati.

”Plaćaju li te?” pitala je naposlijetku. “Valjda plaćaju, ne znam,” odgovorio sam joj i otišao.

U Puli sve je počelo zagrljajima. Nedugo pred početak sajma prebolio sam covid, a pošto sam još od ljeta bio naoružan dvjema dozama cjepiva, stekao sam takozvani hibridni imunitet i malo more antitijela, te, uz bitcoin, najvrijednije valute našeg vremena. Mogao sam, dakle, što nisam već više od godinu dana, posve opušteno grliti ljude bez da netko moj zagrljaj protumači kao pokušaj ubojstva. Tako sam po dolasku posve opušteno zagrlio čak i Milana Rakovca, krajnje rijedak i neizmjerno dragocjen primjerak živuće istarske kulturne baštine, a odmah potom i Irenu Urbič i Nevena Ušumovića, pa Magdu i Pirketa, pa tetku Goranu i Ester i Ninu i Ivu … Samo se Andrej Nikolaidis uplašio mog zagrljaja rekavši mi: “Stani budalo, ako si ti prebolio covid, ja nisam!” Sve je bilo kao nekada osim što nismo bili u Domu armije iliti Domu hrvatskih branitelja, već u prostorima nekadašnje Trikotaže, koja je prije desetak godina kao ukradeni Mercedes preko noći razmontirana u nekoj lokalnoj garaži pa rasprodana po dijelovima. Nije ni Dom armije u privatizaciji za Puležane i njihovu kulturu povoljnije završio, samo je stožer presudio da se virus po toj staroj, austrougarskoj zgradi širi brže nego po socijalističkim tvorničkim halama. I priznajem, nelagodno sam se osjećao u Trikotaži, nedostajao mi je Dom armije, jer dom je dom i na ništa sem na dom ja nisam bio spreman. Ali dan-dva ranije otkazan je, drugi put zaredom, ljubljanski sajam knjiga pa mi se nije činilo spodobnim žaliti se zbog lokacije pulskog sajma. Bolje vrabec v roki kot golob na strehi, rekli bi Slovenci, s kojima sam se prvi dan sajma ponajviše družio.

Premalo je naučno istražen fenomen da su Slovenci van Slovenije divni, druželjubivi i srdačni ljudi, čak i kada je riječ o piscima. Ne znam zašto Slovenija negativno utiče na Slovence ali da mogu, ja Slovencima ne bih dozvolio da borave u deželi duže od mjesec dana u komadu. Zapravo, Slovenci bi trebali u Sloveniju navraćati tek da zaliju cvijeće i objave zbirku poezije, a sve svoje socijalne interakcije bi morali obavljati van granica matične države. Ovoga smo puta Slovenci bili tako dobro raspoloženi da smo u subotu navečer, kada smo krenuli govoriti o fotografijama Toneta Stojka i o groznom političkom i inom stanju u Sloveniji, publiku zapravo nehotice uvjeravali da je nama dobro i da oni ne trebaju brinuti za nas. Jer zaista, kako kukati nakon što prijepodne slušaš Ivana Ćolovića, poslijepodne Andreja Nikolaidisa, a u međuvremenu sa hrvatskim kolegama razgovaraš o hajci na Borisa Dežulovića i o predsjedniku države koji slijedeći logiku ‘što na drumu to na umu’ postaje trumpiji od Trumpa pa kao drumski razbojnik udara čas po Srebrenici, čas po obitelji Zec. Kao Slovenac ti se možeš zapravo tek sjetiti riječi Ahmeda Burića koji je prije godinu dana zapisao: Blago vama Slovencima, vama je Janez Janša prolazan problem. Zato smo se te večeri složili samo da je Tone Stojko genije, sedamdeset četverogodišnjak koji je davne 68’ fotografirao proteste pa poželio otići u Vijetnam i završiti kao većina ratnih fotografa, ali srećom nije otišao pa je 91’ snimio kako Janeza Janšu odvode u zatvor, a 21’ kako policija odvodi u zatvor ljude koji protestiraju protiv vlade Janeza Janše.

Nastavak na stranici 114 

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

str. 448 149 kn

NAGRADA

TPORTAL ZA

NAJBOLJI ROMAN2020.

“Ovo je veliki, vještičji, emancipatorski, revolucionaran roman, koji nas štiti od budale u nama i od budala oko nas” Miljenko Jergović

“Najčudesnija žena ikad izmaštana u knjigama.”

Davor Špišić, Telegram

Damir Karakaš: Proslava

str. 120 120 kn

NAGRADA

TPORTAL ZA

NAJBOLJI ROMAN 2019.

“Proslava je remek-djelo dosadašnjega Karakaševa opusa, događaj u suvremenoj hrvatskoj književnosti.“

Strahimir Primorac, Vijenac

“Mračno opojno štivo ličkog literarng čarobnjaka“

Marinko Krmpotić, Novi list

10 % popusta na web-shopu i besplatna dostava za narudžbe iznad 250 kuna za Hrvatsku

www.oceanmore.hr info@oceanmore.hr, prodaja@oceanmore.hr, +385 1 3041854

Putovali smo vremenom gledajući Tonetove fotografije, ali nismo našli odgovor na pitanje što nam se to točno u proteklih 50 godina desilo da smo postali ovakvi bešćutnici i sebičnjaci kakvi smo danas. Nakon razgovora i još jedne runde zagrljaja Tone, Boris A. Novak i ja otišli smo na večeru u restoran Allighieri, separiravši se tamo kao pravi Slovenci i od sinana i od ivana te za svojim stolom na miru popričali o našim prolaznim problemima. Bar nam tamo nitko nije mogao dobaciti da je nama Slovencima dobro pa smo nas trojica dan završili uvjereni u skorašnji kraj svijeta. Ili barem Slovenije. Drugi dan moga boravka počeo je doručkom. U Shipyard pubu –pivnici koja se otvorila kada se zatvorilo brodogradilište pa sad tamo možete piti pivo i maštati o izgubljenoj pulskoj prošlosti – služili su Sofiju Andruhovič i Aljošu Pužara. Bilo je zgodno, ali nije to bilo to. Kada se u Domu armije doručkovalo Boru Ćosića ili Claudia Magrisa, to je bilo nešto zaista posebno. A ovaj Shipyard kao da je pretovaren u Pulu iz nekog drugog svijeta, pomalo nestvaran, kao scenografija postavljena na ruševinama bivšeg grada. Grada koji se pretvorio u spomenik. Dok sam se kasnije tog dana preko Monte Zara spuštao prema moru, pomislio sam da je Pula zrcalo u kom se oslikavaju države. Pomislite, veliki i važan grad, vojna luka za vrijeme Austrougarske monarhije, pred prvi svjetski rat veći i od Zagreba, potom živahan obalni grad, jedan od centara urbane kulture za vrijeme Jugoslavije, a na kraju jedan otužni primorski gradić, zdepasto apartmansko naselje u samostalnoj Hrvatskoj. Priča propasti Pule u zadnjih sto godina je zapravo priča

propasti jednog mnogo šireg prostora. Ponekad mi se čini da je u Puli ostao još samo sajam i dobri ljudi na njemu. Ili su to ludi ljudi. Teško je, sve teže činiti distinkciju između dobrote i ludosti, mada je nedjeljna večer bez dvojbe pripala ludosti. Odnosno Sergeju Trifunoviću kog njegovi kolege od milja nazivaju ludi Sergej. S razlogom.

Nema tko Sergeja ne voli, njega i njegovu ludost, nema tko se ne divi njegovim talentima, ali kada mi je Vladislav Bajac predložio da sudjelujem na promociji njegove knjige, dvojio sam. Ne zato što je Sergej čovjek brojnih mana, grobar, Hercegovac pa još i glumac, već zbog toga što sam se u prošlim godinama u Sloveniji načitao (auto)biografija slavnih ličnosti koje nisu bile dorasle talentima svojih glavnih junaka. Srećom, Sergejeva je knjiga nešto drugo, ona je literatura, knjiga mnogo bliža meni vrlo dragom Amarcordu Namika Kabila nego ukoričenoj slavnoj prošlosti koja je dobila svoju cijenu. Ali i nakon čitanja Stovarišta nisam pristao baš lakog srca. Jer stati zajedno sa Sergejem na binu, to je kao istrčati na nogometni teren sa Leom Messijem. Mada bi i Leu lakše oteo loptu nego Sergeju fokus publike. Sa moje lijeve strane se te večeri Pirke preznojavao trudeći se da razgovor zadrži u kakvoj takvoj blizini knjige, dok je sa moje desne strane Vlada Bajac uz mnoge prekide sastavio nekoliko Vlade Bajca vrijednih misli. A ja sam sjedio između njih dvojice i u jednom trenutku uspio sam reći da je Sergej napisao odličnu zbirku narativnih selfija i da je glavni lik te knjige koji se zove Sergej Trifunović neodoljivo šarmantan jer nosi u sebi onu djetinjastu očaranost vlastitim kazališnim, filmskih i muzičkim idolima. Sumnjam da me tko čuo, jer su svi blejali u Sergeja, pa neka to barem ovdje bude zabilježeno. Da bar na taj način opravdam svoj honorar. Odmah nakon završetka razgovora morao sam se vratiti u Ljubljanu, a Sergeja prepustiti njegovim demonima i pulskim gradonačelnicima, pa na žalost ne znam kako je ta noć završila. Ni kako je završio sajam. Obogaćen višegodišnjim iskustvom nisam želio znati što će se dešavati na pulskom sajmu kada mene tamo više ne bude. Suviše bi boljelo saznati tko će sve tamo biti i što će se sve izdešavati. Stoga nisam gledao program sajma, nije me zanimalo koji je Mladen Dolar bio u Puli i koji je Damir

Ponekad mi se čini da je u Puli ostao još samo sajam i dobri ljudi na njemu. Ili su to ludi ljudi. Teško je, sve teže činiti distinkciju između dobrote i ludosti

Karakaš tamo nešto. Ali otkako je sajam na internetu, ne mogu ne znati što se na sajmu dešava jer mi mama uporno puni inbox linkovima razgovora koje bi trebalo preslušati, naročito Ivicu Ivaniševića i prije svega Renata Baretića i barem Mirjanu Dugandžiju tako se sajam za mene ipak nastavlja iako sam ja već odavno u Ljubljani i iako se, dok Aljoša Pužar doručkuje sa Juricom Pavičićem, vozim u Trst. Ili to ipak nije bilo to. Jer dok sam se spremao da napišem ovaj tekst, bratić mi je poslao vijest da se nakon 70 godina zatvara rock klub Uljanik. I pomislio sam da pulski sajam knjiga već dvadeset i sedam godina umjetnim disanjem održava na životu grad kojemu jedan za drugim otkazuju vitalni organi. A da je zatvaranjem Uljanika iz njega isparilo ono malo duše, onih dvadeset i jedan gram. I da sajam samo upuhava zrak u mrtvo tijelo.

Oleg i Nikola dolaze u zabačen i devastiran gradić N. i bude nadu...

EMIRAT ASIPI

Država nije tu da vas štiti! Barem tako tvrdi Barclay

Profesor Harold Barclay specijalizirao se u teorijama koje uključuju rušenje

države i kako bi društvo funkcioniralo bez vlasti... Ukratko - anarhistički klasik

Ovu knjigu sam slučajno primijetio na stolu urednika kulture u redakciji u popodnevnom dežurstvu. U masi knjiga ova mala bijela knjiga sa zelenom mrljom nije estetski pretjerano prihvatljiva, a i naslov knjige “Država” zvuči poput neke dosadne birokratske knjiga koja opisuje funkcioniranje neke države u dosadnom već znanom okviru. Pročitavši ime autora, nešto mi zvoni u glavi, poznat mi je, ali nikako da ga smjestim zašto ga poznajem, zašto mi je ovaj autor toliko poznat? Ne da mi vrag mira, uzmem knjigu i počnem je listati, vidim prijevod odradila Biljana Romić, koju sam imao prilike upoznati na dodjeljivanju Expressove književne nagrade Fric. U sebi sam pomislio: “Biljana je uvijek prevodila odlične knjige, mora da je i ova dobra”. Ali još me kopkalo otkud znam za ovog autora i zašto mi toliko zvoni u glavi. U tom trenutku, kao i svaki mladi čovjek, posegnem za svemogućim Googleom i upišem ga u tražilicu. Nažalost, nema baš previše podataka o autoru, pogotovo ne na hrvatskom jeziku. Nakon malo poduljeg skrolanja po internetu sjetih se zašto sam čuo za tog autora, to jest sjetih se rasprave koja se odvijala u mojim studentskim danima u prostorijama Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U vrijeme sukoba između mojeg matičnog fakulteta i Sveučilišta, odnosno rektora Borasa, vrijeme koje se provodilo na fakultetu je doslovno bilo od jutra pa do kasne večeri, naravno u to se uključuju i predavanja. Osim smišljanja strategija i poluge kako se izboriti za sekularnost Sveučilišta, kako odbiti štetne ugovore s Katoličko bogoslovnim fakultetom, kad je padala večer, posezale su se i “teže” teme, dolazilo je do ideoloških razgovora i rasprave o tome koji je sustav idealan i koji je sustav najpogodniji za čovjeka. Koji je to sustav koji bi najmanje ograničavao djelovanje čovjeka, je li pogodno poticanje individualnosti ili kolektivnosti, je li demokracija ona finalna razina drštva za koju se kaže da nije savršena, ali je najbolje moguća. I uvijek, ali baš uvijek bismo se na kraju dotaknuli

anarhizma. Ruku na srce, do tada nisam bio dubinski upoznat s anarhizmom i njegovim značajkama. Uvijek sam bio u konstruktu, tako sam odgojen i u takvim sam se krugovima i kretao, a sad sam imao prilike se upoznati i s onima koji misle da je anarhizam ono pravo. I tu se nekoliko mojih kolega dotaknulo upravo Harolda Barclaya i njegova viđenje države.Tu sam saznao da se njegova istraživanja temelje na ruralnim društvima modernog Egipta i sjevernog arapskog Sudana, kao i na političkoj antropologiji te antropologiji religije.Također je općenito prihvaćen kao istaknuti pisac u anarhističkoj teoriji, specijaliziravši se u teorijama koje uključuju rušenje države i kako bi društvo funkcioniralo bez vlasti. I upravo profesor Barclay u ovoj knjizi kroz četiri poglavlja opisuje gledišta države. Njegova teorija odbacuje državu kao neizbježno despotsku tvorevinu u svojem temelju.Također, kroz knjigu argumentirano prikazuje kako država nije dobroćudna ustanova koja nastoji osigurati raznolikosti neophodnih službi.To uključuje škole, knjižnice, zaštitu od lopova, kanalizaciju, promet, obranu, kakvoću hrane... Sukobljava tezu da sve to bez države ne bismo mogli imati. Problematizira kako ljudi se revno i voljno pokoravaju takvoj državi, posebice institucijama. U ogledu se bavi i raznim čimbenicima koji su nužan uvjet za tvorbu države, a tu je posebice stavio naglasak na razvoj hijerarhije, odnosno razlike u načinu kako se dolazi na vlast i bogatstva. U prvom poglavlju autor nas uvodi u samu tematiku objašnjavajući što je točno država kroz društvo, zakone, moć, autoritet, ali i društvene sankcije.Tu naglašava kako su društvo i život savršeno mogući bez države jer ne trebamo državu da bismo postigli red i poredak. U dru-

DRŽAVA

HAROLD BARCLAY, DAF.

PRIJEVOD: BILJANA ROMIĆ

gom poglavlju se govori o različitim vrstama država i njihovoj klasifikaciji, pa tu piše o anomalnim, dvojakim ili marginalnim državama. Na ono što se posebno stavlja naglasak su tipovi državnih uređenja od drevnih naroda pa do suvremenog doba, a posebice pojašnjava i problematiku propasti država, kao jednom normalnom procesu, posebice u brzom razvoju tehnologije. U trećem poglavlju problematizira se samo podrijetlo države.Tu se posebice naglašava samo stanovništvo države, ali i način rada, te što je posebice zanimljivo i vlasništvo te njihove mogućnosti rada i u anarhiji.Tu se spominje i trgovina, ali i ideologija koju autor opisuje kroz marksističku interpretaciju. U posljednjem poglavlju piše o modernoj državi i njezinoj budućnosti. Kao ogledne primjere je uzeo Sjedinjene Američke Države,Veliku Britaniju i Kanadu.Tu je autor do kraja ogolio sustave i krhost tih država, odnosno kritiku kako su institucije u tim državama na staklenim nogama te da cijelo društvo može funkcionirati i bez tih okvira koji su postavljeni.Treba naglasiti da je anarhizam prvenstveno metoda i životna filozofija koja za cilj ima stvaranje potpuno slobodnog društva, društva ravnopravnosti, suradnje, nenasilja, društva blagostanja, dakle anarhije.Već ovdje je vidljiva očita razlika između onoga što anarhizam stvarno predstavlja i onoga kako ga se želi prikazati. Dakle, anarhizam je metoda, dok je anarhija cilj. No način na koji treba doći do toga je iznimno težak i, budimo iskreni, previše romantiziran. Da bi se do anarhije stiglo treba velika razina odgovornosti, a poznato je da kod ljudi upravo ta karakteristika je na vrlo klimavim nogama. Stoga, želja autora da se može postići funkcioniranje države i u anarhiji bez okvira te države u ovom se truntku čini nemogućim. Posebice jer su ljudi bića koja vole prebaciti odgovornost na druge te si ne žele natovariti te brige na svoja leđa. Anarhizam odbacuje sve oblike autoriteta koji su nužno represivni i samim time ne dopuštaju osobnu slobodu niti propitivanje tih autoriteta. No znači li to da će upravo odbacivanje autoriteta dovesti do sukoba i eventualnog nasilja, to je teško procijeniti, ali sigurno da bi se to postiglo, čovjek treba biti miroljubive prirode, a znajući filozofiju da rat pokreće sve, teško je pretpostaviti da je to u svijetu moguće.

3. IZDANJE

Ferrante je obilježila i 2021.

Obziran, a odvažan, precizan, a neodređen ovaj roman boli poput reza, liječi poput melema.

La Repubblica

Ovaj je roman toliko profinjen –gotovo proziran – čini se kao da će samo odlebdjeti, a na kraju ga nije nimalo lako izbaciti iz sjećanja.

The Boston Globe

SVETLANA ALEKSIJEVIČ

Razgovarala:

GEA VLAHOVIĆ

Fotografije: SANDRA

ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Ja sam povjesničarka duše

Nastavak na sljedećoj stranici 

Svaka je književnost na neki način potraga za temeljnom životnom istinom, potraga za onim nečim teško dohvatljivim i teško shvatljivim što najbolje opisuje stvarnost iskustva ljudskoga života. Razni su pisci do te istine pokušavali doći na najrazličitije moguće načine, a bjeloruska novinarka, esejistica i književnica Svetlana Aleksijevič, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2015. godine, u svojim je knjigama ponudila svoje viđenje istine o čovjeku na posve originalan, a opet gotovo banalno jednostavan način. Od svoje prve knjige o iskustvima sovjetskih žena u Drugom svjetskom ratu “Rat nema žensko lice”, objavljene 1985. godine nakon što je po dolasku Mihaila Gorbačova na vlast u Sovjetskom Savezu nastupila politika glasnosti, Aleksijevič je dopustila da u njezinim knjigama o velikim i tragičnim povijesnim događajima - a takvih nije manjkalo na području njezine šire domovine - umjesto nje govore svjedoci tih događaja. “Tražila sam literarnu metodu koja bi bila najpribližnija moguća aproksimacija stvarnog života. Zanima me povijest kroz priču svjedoka i sudionika kojega nitko nije primijetio. Ja sam povjesničarka duše. S jedne strane istražujem konkretna čovjeka koji je živio u konkretnom vremenu i sudjelovao u konkretnim događajima, a s druge sam strane dužna promatrati vječna čovjeka u njemu”, napisala je Aleksijevič. Pošto je njezina prva knjiga prodana u više od dva milijuna primjeraka, objavila je niz dokumentarističkih knjiga u kojima se između ostaloga bavila postkomunističkom tranzicijom u SSSR-u, černobilskom katastrofom te iskustvima sovjetskih vojnika u Afganistanu. Dakako, usmeni iskazi svjedoka samo su dio čarolije njezine literature - veliku umjetnost Svetlane Aleksijevič čine preostali sastojci njezina književna prosedea: u njezinim knjigama patnje dobivaju kozmičku dimenziju, a krugovi pakla kroz koje su prošli njezini protagonisti jukstaponirani su lirskim jezikom koji sugerira bezvremenost njihova iskustva. Aleksijevič snažno suosjeća sa svojim junacima, ona svakome od njih pristupa kao da je neizmjerno vrijedan, ona ih smatra gotovo važnijima od velikih povijesnih događaja u kojima su sudjelovali. Odnosno, njezinim vlastitim riječima: “Nastojim veliku povijest umanjiti do razine čovjeka kako bih barem nešto shvatila. U tom prostoru, nevelikom i prikladnijem za promatranje - u prostoru jedne ljudske duše - sve je još nerazumljivije, još nepredvidljivije. Postoji samo jedan putzavoljeti čovjeka. Shvatiti ga kroz ljubav.” Nakon izbijanja bjeloruske demokratske revolucije u kolovozu 2020., pošto je “posljednji europski diktator” Aleksandar Lukašenko na lažiranim izborima osvojio i šesti uzastopni mandat, danas 73-godišnja Aleksijevič pridružila se oporbenomVijeću za koordinaciju mirne tranzicije vlasti. Nekoliko mjeseci kasnije, uslijed žestoke represije vladajućeg režima, bila je prisiljena napustiti domovinu i otići u politički egzil u Berlin, gdje i danas živi. Na hrvatskom su u izdanju Edicija Božičević dosad objavljene tri njezine ‘usmene povijesti’, knjige “Rat nema žensko lice” (prijevod Kristijan Poklečki), “Rabljeno doba, kraj crvenog čovjeka” (prijevod Fikret Cacan) i “Černobilska molitva (kronika budućnosti)” (prijevod Dariya Pavlešen i Domagoj Kliček), a uskoro bi isti nakladnik trebao objaviti i “Dječake od cinka”. Lani je u Zagrebu sudjelovala na Festivalu svjetske književnosti nakladnika Frakture.

BestBook:Najpoznatiji ste po svojim dokumentarnim romanima u kojima iznosite svjedočanstva brojnih očevidaca gotovo novinarskom metodom.Da li možda pripremate knjigu,“usmenu povijest”aktualne bjeloruske revolucije? Da, upravo pišem knjigu o tome. Imam veliki stol u svojem berlinskom stanu i za njim sjedim, pišem i plačem. I još uvijek pokušavam shvatiti zašto naša revolucija nije uspjela.Ta knjiga zapravo još i nije knjiga, to je moja bol. Želim svijetu ispričati pravu istinu o tim ljudima koji žive u mojoj zemlji i koji su doživjeli i

još uvijek proživljavaju duboku traumu. Jedna od mojih junakinja prije revolucije nije voljela čitati knjige poput djela Pasternaka ili Solženjicina, a sada se čini da mi živimo u knjigama Solženjicina. Stotinu tisuća ljudi bilo je primorano pobjeći, 30 tisuća ljudi je u zatvorima, a dvoje članovaVijeća za koordinaciju koji nisu htjeli napustiti zemlju upravo su neki dan osuđeni na dugačke zatvorske kazne, Maša Kolesnikova na 11 a Maxim Znak na 10 godina zatvora. Jako sporo pišem, za svaku mi knjigu treba četiri do sedam godina, tako da nisam sigurna kad će izaći, ali moram reći da se s ovom knjigom jako žurim tako da se nadam da ću je završiti uskoro. Nemam još ni naslov, ali ja i inače dugo tražim naslov. Od naslova tražim da stvara neku dojmljivu sliku, kao što bi bila slika onih dječaka kako ih odvoze, slika tog žestokog režima i nasilja. Predodžba nečeg iz čega se ne možemo iščupati. BestBook:Pišete na ruskom,jeste li ikada nešto napisali na bjeloruskom?

Pišem na ruskom zato što sam 40 godina svoje spisateljske karijere posvetila pisanju tzv. crvene utopije, odnosno, utopije o sovjetskom čovjeku. A on je govorio ruski jezik toga vremena i u Rusiji i uTadžikistanu i u Ukrajini i u Bjelorusiji, i zato ja pišem na ruskom. Naravno, istina je i da od dvadesetih godina prošloga stoljeća, kada je Staljin poubijao bjelorusku inteligenciju, bjeloruski jezik u institucionaliziranom smislu ne postoji. Moj je zadatak da dokumentiram ono što vidim, da pišem ono što jest i da razgovaram s ljudima, a oni svi pričaju na ruskom. Kad bih to prevodila na bjeloruski, bio bi to neki oblik iskrivljavanja osjećaja. Drugi problem bjeloruskog jezika je taj što Lukašenko vodi snažnu rusifikacijsku politiku.Tako da naprosto vlada ruski jezik. Čak se i na selu govori taj neki hibridni jezik. Moja unuka u školi ima pet sati engleskog i dva sata bjeloruskog, kao da je to strani jezik.

BestBook:Jača li nakon revolucije uloga bjeloruskog jezika kao simbola slobode?

Točno je da se upravo to događa. Za vrijeme trajanja prosvjeda ljudi su hodali u bjeloruskim nacionalnim nošnjama pa je Lukašenko dao zatvoriti sve trgovine koje su prodavale odjeću s nacionalnim simbolima, kao i njihove vlasnike. Isto tako, jedno vrijeme je nastao boom tečajeva bjeloruskog jezika. Ali ista sudbina zatekla je i njih: zatvaraju se i nestaju.Tako da uistinu jezik postaje nacionalno blago.

BestBook:Posljednjih godina u zemljama bivšeg SSSR-a raste podrška Staljinu.Kako to objašnjavate?

U devedesetim godinama prošloga stoljeća, Staljina je podržavalo oko 18 posto ljudi. Sada se ta brojka popela na više od 30 posto i to je, po meni, posljedica Putinove propagande, koja je učinila svoje. Kritički stav prema Staljinu osobito je ojačao u vrijeme Gorbačova i Jeljcina, kada je zemlja bila siromašna i više nije bila takav div. Međutim, sada se opet gradi narativ o tome da Rusija mora ponovo postati velika, pri čemu se ljudima podmeće stav da je to neostvarivo bez čvrste ruke, da je Rusiji potreban jedan veliki vođa, i da svi mi živimo okruženi neprijateljima.Takav je identičan narativ koristio i Staljin – i tako se mi opet vraćamo na njegovu varijantu povijesti. Nije dopušteno imati drugačije mišljenje o ratu ili gulazima, i nisam previše sigurna da bi mi danas bilo dopušteno napisati knjigu kao što je “Rat nema žensko lice”. Sve se vraća na ono kako je bilo prije. Očito je da Lukašenku nedostaje jedan takav povijesni simbol kakav je u Rusiji Staljin; čak je izmislio jednu liniju obrane koja uopće nije postojala, da su Bjelorusi zapravo pružali otpor Hitleru.Tvrdi da spomenik Dzeržinskom nije bio legalno uklonjen i sad radi na tome da ga se ponovo postavi. U vrijeme dok sam pisala knjigu “Rabljeno doba”, često sam odlazila prijateljima u Moskvu i sjećam se da me tada strašno čudilo što se puno govorilo o Staljinu; govorila sam im kako mi se čini da bi se moglo ponovno vratiti ono vrijeme, da će opet biti cinkanja, da

će se sav taj užas vratiti, ali njima se to tada činilo nezamislivim. Ispostavilo se da smo mi kao nekakva intelektualna elita živjeli pod staklenim zvonom, gdje smo sami sebi pričali priče o državi, politici i narodu, a narod je za to vrijeme tamo vani mislio sasvim nešto drugo.

BestBook:U jednom ste intervjuu kazali kako je bjeloruski mentalitet oblikovala zatvorska kultura sovjetske ere.Dokazuje li revolucija da je došlo do promjene?

To se odnosi na cijelo područje bivšeg SSSR-a i zapravo se cijeli taj mentalitet može opisati kao igra riječi između “bardaka” i “barake”. Bardak je metež, zbrka, kaos, a baraka je objekt u koncentracijskom logoru. I Putin i Lukašenko postaju čudni; kod obojice se razvija psihologija bunkera.

BestBook:Od početka ste se uključili u prosvjede protiv Lukašenka kao članica oporbenogVijeća za koordinaciju prijenosa vlasti.Kako se odvijala bjeloruska demokratska revolucija?

uopće nisu mogle pojmiti da je narod doista pokrenuo revoluciju, i to tako naglo. Ali, vrlo su brzo došle k sebi; mirna revolucija nije imala šanse, odjednom je ulice preplavila ratna tehnika kakvu nisam nikad ranije vidjela. Po tome je bilo odmah jasno da se vlada sprema za sukob s narodom. A onda su počela uhićenja, postalo je vrlo opasno hodati ulicom. Ljudi se i danas boje ne samo izaći na ulicu, nego i iz vlastita dvorišta. Nas sada prozivaju zašto nismo pozvali na oružani ustanak, ali ja i dalje smatram da smo ispravno postupili.

BestBook:Međunarodno ste najpoznatija protivnica Lukašenkova režima.Bojite li se za svoju sigurnost? Članovi oporbe imaju saznanja da Lukašenko ima neke svoje odrede čiji je cilj neutralizacija dužnosnika i članovaVijeća koji se nalaze u inozemstvu. No, ja o tome uopće u ovome trenutku ne želim razmišljati, jer smatram da se oni ljudi koji su ostali u Bjelorusiji nalaze u daleko većoj opasnosti od mene. Svi su moji prijatelji bili uhićivani; neki su uspjeli pobjeći, neki su bili u zatvoru, čak i sad dok razgovaramo, ne mogu vjerovati da je tako nešto moguće, da se doista događa. Potpuno sam zaprepaštena.

BestBook:Gdje trenutno živite i očekujete li da ćete se uskoro moći vratiti?

Sada živim u Berlinu, njemačka vlada pružila mi je utočište, i ne znam kad ću se vratiti u Minsk, samo znam da jako želim ići kući. Kad bih živjela 200 godina, imala bih vremena čekati da vidim što će dalje biti s Lukašenkom i Putinom. Ovako, grozno mi je biti u inozemstvu. Prvi put sam to nekako hrabro podnosila, ali sad već želim ići kući. Međutim, tamo mi ne bi dali da napišem ovu knjigu.

BestBook:Kakvu budućnost prognozirate Lukašenkovu režimu? Ima li on šanse za opstanak samo zahvaljujući potpori Putinove vlade,ili je revolucija pokrenula lavinu nakon koje nema natrag? Jeste li ipak iole optimistični?

Klonim se prognoza naprosto zato što je u ovakvom kaosu sve moguće. Nitko ne zna koliko bi sve ovo moglo trajati, hoće li se možda urušiti za pola godine, ili se nastaviti godinama. Ali u jedno sam sigurna, nema povratka na staro. Ni Putin ni Lukašenko ne mogu zaustaviti vrijeme. Mi sada živimo među tenkovima, bombama, koji nas poput nekakvih dinosaura drže pod svojom vlašću. Ali čovječanstvo se kreće u jednom smjeru koji je ljudskiji i

Mi sada živimo među tenkovima, bombama, koji nas poput nekakvih dinosaura drže pod svojom vlašću. Ali čovječanstvo se kreće u jednom smjeru koji je ljudskiji i osjećajniji

Svi smo mi mislili da mora doći do promjena, ali nitko nije očekivao da će se to dogoditi tako brzo; mislili smo da ćemo dugo čekati promjene. Intelektualna elita čak je u jednom trenutku zapala u malodušje, kad se činilo da se narod neće mobilizirati. A onda je odjednom pola milijuna ljudi izašlo na ulice.Vijeće za koordinaciju kojega sam bila članica nije htjelo krv i nasilje, željeli smo pobijediti na miran način, bez prolijevanja krvi. Ljudi su na te prosvjede išli lijepo sređeni, kao da idu na neku proslavu; nikome nije padalo na pamet da puca ili baca Molotovljeve koktele. Smatrali smo da u 21. stoljeću trebaju postojati drugačiji oblici pobune i neslaganja a bilo nam je jasno da bi oružani sukobi odnijeli mnogo života, i to mladih života, krvoproliće je trebalo svakako izbjeći.Vlasti su ispočetka bile zbunjene; kao da

osjećajniji. Schweitzer je govorio da čak i cvijet ima nekakav oblik svijesti, koji je dragocjen i kojega treba čuvati. Ljudi možda više nisu na ulicama, ali otpor im je ostao u glavama. Mislim da je to za sada možda i najvažnija posljedica revolucije, to što se stvorila ta neka nova svijest u narodu, novo shvaćanje vrijednosti života. Lukašenko živi u nekakvom drugom svijetu, on uopće ne shvaća ovaj svijet. Dogodila se pobjeda morala, i vjerujem da se moj narod više neće vratiti u prethodno stanje.

BestBook:Oduvijek ste kao autorica jasno izražavali svoje stavove,zbog čega ste proveli desetljeća u emigraciji,zatvarali su vas, protiv vas pokretali postupke,zabranjivali vam knjige.

Nastavak na sljedećoj stranici 

PREVELI: FIKRET CACAN, KRISTIJAN POKLEČKI, DARIYA PAVLEŠEN I DOMAGOJ KLIČEK. EDICIJE

BOŽIČEVIĆ

Jeste li ikada posustali,doveli u pitanje taj idealizam koji vas neprestano dovodi u opasnost,je li za vas ikada bio moguć neki drugačiji put?

Uvijek postoji drugi put. Uvijek se može prestati. Uvijek mogu odlučiti da mi je dosta i reći – to je to, stara sam, umorna i više ne želim. Mogu naprosto završiti i reći, kao što je rekao gruzijski filozof Mamardašvili, da je čovjek stoka kakve nema među drugim životinjama.

BestBook: I danas postoje mnogi koji se naprosto ne mogu pomiriti s odvajanjem od Rusije, a koji su pretpostavljam najgorljiviji pristaše Lukašenkova režima. Gubite li ikada vjeru u ljude, jeste li ikada razočarani? Kako ne postati ciničan u takvome okruženju?

Nema tu mjesta cinizmu. Razočaranju možda da, ali kod mene se događa upravo suprotno: za mene je ovo vrijeme kada se zaljubljujem u svoj narod. U Minsku živim na osmom katu zgrade pokraj rijeke, odmah uz glavnu cestu kojom su prolazile prosvjedne povorke, tako da sam svaki dan mogla vidjeti ljude kako marširaju, sa svim onim zastavama. Nisam mogla vjerovati da je to moj narod. Nisam se mogla u taj narod ne zaljubiti! Promatrajući sva ta lica, shvatila sam da nije poanta u tome da se svrgne vlast, da se preuzme vlast; ti su ljudi izašli u potragu za gutljajem svježeg zraka, za daškom slobode.Vidjela sam tu svježinu na njima. To me inspirira.

vremeno, ta je knjiga neka vrsta nastavka moga rada na enciklopediji “crvenog čovjeka”, koji očito i dalje živi i nastavlja ispisivati taj tekst. Kad sam pisala o njemu devedesetih činilo mi se da je on umro i da ga više nema, ali sada mi se čini da je to bilo prilično naivno od mene.

BestBook: Osjećate li ikakvu nostalgiju za sovjetskim vremenima?

Imate li ikakve pozitivne osjećaje prema tome dobu, kakav je vaš emotivni odnos prema vašoj sovjetskoj prošlosti?

Moji su junaci jako nostalgični, ali ja previše znam da bih bila nostalgična. Ipak sam 40 godina pisala povijest velike utopije komunizma, i naslušala se prave istine o tome što se uistinu događalo. A ta istina teško može ikoga opčarati. Jedino zbog čega mi možda može biti žao, čega danas više nema, jest ta jedna solidarnost jednakih; mi smo tada svi bili jednaki, odnosno, bili smo jednako siromašni, nije bilo tog nekakvog merkantilističkog odnosa prema novcu. Jer sama ideja socijalizma u svojoj je srži pozitivna; njezini fragmenti danas žive u Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj, i to su vrlo vjerojatno ideje budućnosti. Moj tata, koji je bio seoski učitelj, tvrdio je da je ideja dobra, ali da ju je Staljin pokvario. On je bio komunist do kraja. Strašno mi je zanimljivo kako je narod lako prihvaćao te ideje, kako se idealizam lako primao. BestBook:Jedina ste bjeloruska Nobelovka.Osjećate li da ste svojim djelovanjem uspjeli nešto doista promijeniti,pomaknuti neke planine?

Moj tata, koji je bio seoski učitelj, tvrdio je da je ideja dobra, ali da ju je Staljin pokvario. On je bio komunist do kraja. Strašno mi je zanimljivo kako je narod lako prihvaćao te ideje, kako se idealizam lako primao

BestBook: Hoće li to biti vaš pristup u knjizi koju pišete? Želim se otrgnuti od kulture patnje, od pisanja o patnji u naturalističkom smislu nabrajanja i bilježenja suhih činjenica. Ono što ja želim jest proniknuti u to otkuda su došli i kako su nastali ti ljudi koji tuku i zatvaraju svoje susjede, ljude s kojima su donedavno sjedili u kafiću ili u autobusu, kako je došlo do toga da si navuku na glavu balaklave i postanu to što su postali. Isto tako, bitno mi je zabilježiti one trenutke zbunjenosti i rastresenosti, kada ljudi još nisu shvaćali što se događa i što će se tek dogoditi. Sada su se najednom svi oni našli izolirani, sami na vjetrometini – tim je ljudima potrebno vratiti nadu. Isto-

S novcem od nagrade pokrenula sam žensku izdavačku kuću i intelektualni klub “Svetlana Aleksijevič poziva”, gdje sam pozivala istaknute svjetske intelektualce i mislioce da razgovaraju s našom intelektualnom scenom, kako ne bi ostala provincijalna. Klub nastavlja djelovati online; nastojimo da emisije budu emitirane u živo, a onda ih stavljamo naYouTube i imaju u prosjeku oko 10 tisuća pregleda. Sljedeći će gost biti američki povjesničar Timothy Snyder, vodeći stručnjak za povijest Istočne Europe koji se bavi tiranijom. Nedavno je gostovao bugarski politolog Ivan Krastev. On smatra da prostori nekadašnjih socijalističkih zemalja danas doživljavaju ovakve poraze zato što nismo krenuli stvarati neku novu kulturu iz temelja, nego smo samo oponašali Ameriku i druge zapadne sile. Krastev tvrdi da je naša kultura, kultura imitacije, i da je ta kultura doživjela poraz.

ŽENSKO TIJELO, ŽENSKA MUDROST

ENCIKLOPEDIJA ŽENSKOG

ZDRAVLJA ZA SVA VREMENA

Obnovljeno i prošireno izdanje najobuhvatnije knjige o ženskom zdravlju na 1200 stranica donosi najnovije podatake, istraživanja, načine liječenja i preporuke. Žensko tijelo, ženska mudrost predstavlja suvremenu medicinu u najboljem smislu, pomirujući i nadopunjujući međusobno nove tehnologije s prirodnim remedijama i zadivljujućom sposobnosti našeg tijela za iscjeljenje.

Knjigu možete kupiti u knjižari Planetopija, Ilica 68 i webshopu www.planetopija.hr

O tome je raspravljao s ruskom sociologinjom Ekaterinom Schulman, koja se ne slaže s njegovim viđenjem. BestBook:Slažete li se vi s Krastevljevom teorijom o kulturi imitacije?

Da, smatram da je to nešto o čemu svakako vrijedi promisliti. Krastev tu ideju dalje razrađuje u svojoj knjizi “The Light that Failed: A Reckoning”, koju je napisao zajedno s Amerikancem Stephenom Holmesom. Pokazuje se da u devedesetima, kada smo svi bili na ulicama i vikali “sloboda!”, “sloboda!”, nitko uopće nije razumio što to zapravo znači; kao da smo svi samo imitirali ono što smo vidjeli kod drugih ali nismo istinski razumjeli što je to. Nabacivali smo se riječima kao što je “demokracija”, ali te riječi nisu bile ispunjene stvarnim smislom; naprosto smo baratali tuđim izrazima, riječima koje smo čuli da govore u Americi; one kod nas nisu bile doista zaživjele, jer nisu imale našu vlastitu povijesnu poputbinu, nisu u sebi nosile naša povijesna sjećanja, bile su to naprosto tuđe riječi. To se može primijeniti na ovo što sada radi Putin, koji ponovo gradi neku varijantu Sovjetskog Saveza. Zamislite da je Sovjetski Savez bio kao jedan logor iz kojega su nakratko pustili ljude na slobodu. Ali samim time što je izašao na slobodu, čovjek ne zna ništa više nego što je ranije znao: on ne zna ništa drugo osim onoga što je već i prije znao, ne zna

stvoriti nešto drugo. I tako on za svoj račun ponovo stvara neku varijantu logora. Jedna od meni najdojmljivijih scena Šalamova, kad je pisao o gulagu, je scena kad se svi oni izgladnjeli i bolesni ljudi okupljaju na hladnoći i razgovaraju – o čemu? O komunizmu! Jer oni zapravo i ne znaju ni za što drugo. I kad idu na strijeljanje, umiru sa Staljinovim imenom na usnama.

BestBook:Dakle,ideja slobode u zemljama koje su bile iza Željezne zavjese razlikuje se od one na Zapadu.Što je potrebno da se to promijeni?

Sloboda je jedan jako dug put, put koji tek treba prijeći. To je nešto što se ne može uvesti iz inozemstva, kao što se može uvesti švicarska čokolada. To je put kojim moramo sami proći, a nama se tada činilo da će to biti već sutra.

BestBook:Mnogi tvrde da je danas književnost izgubila svoju nekadašnju ulogu poluge promjene.Slažete li se s tom dijagnozom? Ako je tako,kako to da vi ustrajete? Često mi se i samoj čini da su riječi izgubile vjerodostojnost, da su izgubile naboj. Ali to možda samo znači da moramo tražiti neke druge riječi. To mi je pitanje upravo sada jako aktualno, s pisanjem ove knjige. Možda bi, da nema književnosti, čovjek bio još gori, još strašniji.

BestBook:Putin ne želi izgubiti Bjelorusiju,bez borbe je predati Europi.Kakva je trenutna pozicija Bjelorusije? Što očekujete da će se dogoditi? Koju ključnu prepreku Bjelorusija

mora prevladati da bi konačno krenula dalje?

Prvi korak treba napraviti Europa, koja treba pokazati jaku političku volju. No, Europa je vrlo oprezna i boji se Putina. Izvjesno je da konačnu odluku ipak mora donijeti bjeloruski narod i izaći na ulice. No, kad će se to dogoditi, nitko ne zna. Jer, oko sto tisuća najobrazovanijih, najzanimljivijih ljudi koji su aktivno sudjelovali u revoluciji, bili su prisiljeni napustiti zemlju.

BestBook:Kolika je stvarna moć i popularnost oporbe?Tko su ljudi koji podržavaju Lukašenka?

Bez obzira na to što je oko sedam tisuća ljudi protjerano, pet je tisuća ljudi već prošlo kroz zatvor, a mnogi su morali pobjeći, meni se čini da Lukašenka istinski podržava maksimalno 15-17 posto ljudi, a svi ostali su ili protiv ili su ravnodušni. I sada se zapravo vodi rat upravo za te ravnodušne ljude, za tu sivu zonu. Dakle, s jedne strane je Lukašenko, s druge oporba. I jedni i drugi ih nastoje uvjeriti da je to rat za njihovu zemlju. Lukašenko, pošto njemu u glavi nije ništa drugo osim vlasti, naprosto vodi zločinačku politiku: huška jedan dio naroda protiv drugog i to sad već graniči s građanskim ratom. To je ono čega se najviše bojim. Tim više što čitavo vrijeme nad nama visi Rusija, koja pruža potpunu podršku Lukašenku i u bilo kojem trenutku mu može pružiti bilo kakvu pomoć, i to ne samo financijsku. Postoje sankcije, ali Lukašenko zna da će mu Putin pogasiti sve požare. No, dođe li do pooštravanja tih sankcija, pitanje je koliko će to Putin moći servisirati, a onda bi se moglo dogoditi bilo što.

BestBook:Što Zapad može učiniti da pomogne Bjelorusiji?

Kako vidite Bjelorusiju kao dio Europe? Gdje je njezino mjesto danas?

Zapad bi trebao biti malo čvršći u svojoj politici prema Lukašenku. Recimo, bili su zabranili nadlijetanje zrakoplova iznad bjeloruskog teritorija, a sada se to svako malo ponovno dopušta naprosto zato što su razni poslovni interesi važniji od ideje demokracije. Ja bih naravno htjela da Bjelorusija bude što bliže Europi, da bude bliže Poljskoj, i da u tome nađe spas, da se što više udalji od Rusije, koja ima svoje vlastite velike probleme. BestBook: Čitav život živite svoju sadašnjost uhvaćeni u mrežu turbulentne,krvave povijesti.Kako čovjek u takvim okolnostima zadrži osjećaj za ono što jest a što nije moralno? Kako ste vi uspjeli očuvati svoju dušu,svoje vrijednosti, svoju cjelovitost?

Mislim da me u tom smislu zaštititi može jedino dobrohotnost, dobrota prema drugima, jer ja još uvijek nisam prestala voljeti ljude.Vjerujem da je tome pridonijela sredina u kojoj sam odrasla, dobrohotna seoska sredina – moji su roditelji bili već četvrta generacija seoskih učitelja, moj je otac bio ravnatelj škole. Pa moje bake, jedna Ukrajinka, druga napola Ukrajinka a napola Bjeloruskinja. Sve su to bili dobri ljudi.Ta me sredina oblikovala, to je kvasac kulture iz koje sam iznikla. Dakle, s jedne strane povezanost sa zemljom i sa seljacima, a s druge povezanost s kulturom.To čovjeku daje određenu čvrstinu, stabilnost u životu. Uistinu vjerujem u vrijednosti ideja istine, slobode i pravde, u njihovu održivost. Kao što kaže Harari, potekli smo iz životinjskog svijeta - zar bismo se sada trebali u njega vraćati? Ruski filozof Nikolaj Fjodorov govorio je o budućnosti u kojoj će ljudi razumjeti jezik životinja i ptica; jako mi se sviđa maštati o tome, bila bi to jedna lijepa budućnost. Dostojevski je imao princip da svatko mora “vrištati svoju istinu”. Što se tiče te iskrenosti, smatram da čovjek mora uvijek biti iskren. Tako i ja, iako imam Nobelovu nagradu, i dalje moram nastupati iskreno. Općenito nemam nekakav poseban odnos prema počastima; primila sam na desetke nagrada, ali to nekako kao da ne djeluje na mene. Jer svaka nova knjiga počinje od novog lista praznog papira i od kakve su ti koristi sve nagrade kad sjedneš i suočiš se s njim?Treba sjesti i opet ispočetka, samo raditi i raditi.

FEMINIZAM NE MOŽE

Piše:

ASJA

BAKIĆ

Knjiga “Djevojka, žena, drugo” bri tanske autorice Bernardine Evaristo nagrađena je Bookerom još 2019. godine, ali se o njoj i dalje nastavlja pričati kao da je iz štampe izašla upravo sad. Interes javnosti ne jenjava. Razlog tome je vrlo jednostavan: knjiga je doista remek-djelo. Uz “Normalne ljude” (Fraktura, 2020.) Sally Rooney i “Marxa i lutku” (Sandorf, 2019.) Maryam Madjidi, “Djevojka, žena, drugo” najbolji je roman koji sam pročitala unatrag nekoliko mjeseci. Mislim da bismo sve tri knjige mogli opisati kao suvremene klasike, ne zbog njihove popularnosti, čitanosti ili nagrada, nego stoga što se bave “teškim” temama na zabavan, a nimalo banalan način. Mnogi su probali, a rijetki uspjeli zadržati lakoću jezika dok pišu o “ozbiljnim” temama, jer život često optereti prozu nezgrapnim rečenicama od kojih nam se, dok ih čitamo, zamanta u glavi. Stil je sve, pogotovo kad govorimo o obimnijim romanima poput ovoga. Postoje, naravno, oni koji se rado bave nečitljivim, ali većina publike nema takve mazohističke aspiracije. Književnici stoga uvijek hodaju po rubu, između želje da ugode drugima, budu čitani, i želje da se dotaknu složenih tema od kojih ljudi danas bježe glavom bez obzira. Evaristo je napisala skoro četiristo stranica mješovitim stilom: roman je oplemenila dramskim i pjesničkim trenucima, ali čitatelji svejedno neće imati nikakve dvojbe oko romaneskne prirode teksta, bez obzira na mala slova na početku rečenica ili na grafički prijelom kakav obično vidimo u zbirkama poezije. Autorica pjesničke i dramaturške elemente koristi da intervenira u narativnost, da razbije kolote- činu proze i ne dopusti nam da knjigu čitamo mehanički, kao bilo koji drugi roman. Stihovi su tu, ali u ponešto izmijenjenom svojstvu: oni su tek drugačije oblikovane prozne rečenice. Ponekad, umjesto laganog pjesničkog pada u tišinu na kraju pojedinih poglavlja, autorica poentira gotovo dokumentaristički, grubo nas vraćajući na zemlju rečenicama kao utezima. Njezino stilsko meandriranje čini ovaj roman pravom poslasticom jer nisu svi književnici koji žele da ih shvatimo ozbiljno spremni formalno eksperimentirati s našom pažnjom, izlažući nas rečenicama-stihovima poput: “boljelo je, boljeloboljeloboljeloboljeloboljelo”. Književna kritika obično se uhvati za takve rečenice u tekstu i odmah ga proglasi “eksperimentalnim”, čime dijelu publike signalizira da ovo nije knjiga za njih jer je “čudna”. Po mojem sudu, međutim, Evaristo je novi Puškin, a njezin roman “Djevojka, žena, drugo” na tragu je onoga što je “Jevgenij Onjegin” - intenzivno čitalačko iskustvo koje traži da budemo otvoreni autorskim intervencijama na koje nismo možda uvijek navikli. Kako god, Evaristo svoj pjesnički genij upreže u prozni tekst i to je ono što po meni njezin roman izdiže iznad prosjeka. Književnica, međutim, nije stala samo na stilskim inovacijama proznog teksta. Njezin sadržaj također zaslužuje gromoglasan aplauz. Izuzmemo li “Epilog”, bez kojeg bih osobno knjigu voljela još više, “Djevojka, žena, drugo” roman je posložen tako da se likovi

I NE SMIJE BITI

IZGOVOR ZA RASIZAM ...

Evaristo je novi Puškin, a njezin roman

‘Djevojka, žena, drugo’ na tragu je onoga što je ‘Jevgenij Onjegin’ - intenzivno čitalačko iskustvo koje traži da budemo otvoreni autorskim intervencijama na koje nismo možda uvijek navikli. Kako god, ona svoj pjesnički genij upreže u prozni tekst i to je ono što po meni njezin roman izdiže iznad prosjeka. Ne pristaje na pojednostavljivanje, ne pristaje na ‘britanski’, zapadnjački pogled. Složenost ne prestaje kad napustimo granice Zapadnog Rimskog Carstva. Afrika nije jedna država, nego kontinent. To što netko misli da je svaka osoba koja dolazi s afričkog kontinenta ista, ne znači da je to doista tako. Niti su sve lezbijke isto glasačko tijelo. Neznanje je pojednostavljivanje. Protiv tog banaliziranja Bernardine Evaristo se romanom vrlo elokventno i srčano bori

...’DJEVOJKA,ŽENA, DRUGO’GOVORI UPRAVOOTOME

u njemu dodiruju taman koliko treba, odnosno onako kako se dodiruju stvarni ljudi: ponekad samo lagano, u prolazu i nehajno, a ponekad vrlo prisno. Ponekad odmah, a katkad s odgodom od nekoliko desetljeća. Evaristo savršeno tempira čitateljska poniranja u osobnu povijest pojedinih junakinja, u njihove biografije i, vrlo često, traume. Likovi se grade relacijski, pa onda kad čitamo o jednom, odjednom

počinjemo shvaćati i neki drugi, koji samo naizgled s njim nema nikakve veze. Britanska autorica nijedno ime, nijedan incident ne spominje uzalud. Sve je uklopljeno do u detalj. “Djevojka, žena, drugo” u svojem središtu ima premijeru dramskog komada “Posljednja Amazonka iz Dahomeja”, redateljice čijim likom roman Bernardine Evaristo počinje. Svako poglavlje u knjizi čine po tri lika koja su čvrsto međusobno povezana. Ponekad rodbinskim vezama, katkad prijateljstvom, a nekad poznanstvom. Nema, dakle, redateljice Amme bez njezine kćeri Yazz i prijateljice Dominique, niti ima Yazz bez odnosa njezine majke Amme s prijateljicom Dominique, i sve tako, ukrug. Tri lika čine jedno poglavlje jer Evaristo želi da jednu osobu osmotrimo iz više rakursa. Priča jedne osobe, dakle, nije dovoljna da bismo stekli potpuni dojam o njoj. Treba nam mnoštvo kako bismo bolje razumjeli pojedinca, odnosno treba nam društvo da bismo razumjeli radnju romana. Kad je, na primjer, rasizam u fokusu, Evaristo ne ostaje tek na deklarativnoj razini, isto kao što ulazi duboko u karakter lika, spisateljica ulazi i u karakter i naslijeđe rasizma u suvremenom britanskom društvu. Kontekstualno, autorica objašnjava da nije isto tepa li lik bjelkinje svojim unučićima “majmunčići” i naziva li bjelkinja tuđu djecu majmunima samo zato što su crna. Evaristo, međutim, ne staje tu, nego i taj lik rasistkinje rastače na društvene obrasce koji su je takvom učinili. Ona ne svaljuje krivicu na pojedinca, nego na britanski imperijalizam. “Djevojka, žena, drugo” je čedo intersekcionalnog feminizma: siromaštvo, nasilje, rasizam - sve to dolazi u paketu. Osoba može biti feministkinja, a da

DJEVOJKA, ŽENA, DRUGO

BERNARDINE EVARISTO, PROFIL.

PRIJEVOD: DAVORKA HERCEG-LOCKHART

Kad je, na primjer, rasizam u fokusu, Evaristo ne ostaje tek na deklarativnoj razini, isto kao što ulazi duboko u karakter lika, spisateljica ulazi i u karakter i naslijeđe rasizma u suvremenom britanskom društvu. Portret književnice Bernardine Evaristo napravila je Kristin Rawcliffe

bude rasistkinja. Žena može biti diskriminirana, a istovremeno diskriminirati druge, može glasati za torijevce, a biti pripadnica manjine. Iskustva se isprepliću, ali se nikad ne poklapaju u potpunosti. Ista situacija sagledana iz više uglova pokazuje složenost društva i probleme koji nastaju kad protuslovlja nastojimo riješiti političkom i pripovjednom uravnilovkom. Evaristo ne pristaje na pojednostavljivanje, ne pristaje na “britanski”, zapadnjački pogled: “Waris je znala na što Nenet misli, Egipćani su svisoka gledali na Somalce”. Složenost ne prestaje kad napustimo granice Zapadnog Rimskog Carstva. Afrika nije jedna država, nego kontinent. To što netko misli da je svaka osoba koja dolazi s afričkog kontinenta ista, ne znači da je to doista tako. Niti su sve lezbijke isto glasačko tijelo. Neznanje je pojednostavljivanje. Protiv tog banaliziranja Bernardine Evaristo se svojim romanom vrlo elokventno i srčano bori. Zbog toga mislim da joj je učinjena velika nepravda kad su Bookera istovremeno dodijelili i njoj i Margaret Atwood koja je, po mojem skromnom sudu, precijenjena autorica. Mislim da bi joj Atwood trebala vratiti novac koji su morale na kraju podijeliti. Odluka žirija da nagradu dodijele objema odraz je cinizma koji Britanci često prodaju pod inkluzivnost i toleranciju jer Atwood već ima i dovoljno ugleda i dovoljno para. Booker joj uopće nije bio potreban. Dati nagradu njoj značilo je samo jedno: oduzeti dio nagrade onome tko taj prestiž i taj novac nema, a nije li to, ako zavirimo dublje, također prepoznatljiva karakteristika rasizma? Feminizam ne može i ne smije biti izgovor za rasizam. “Djevojka, žena, drugo” govori upravo o tome.

BASARIN

SARIN

Piše: MILJENKO JERGOVIĆ

Čovjek po Basari nije od naročito dobrog materijala sačinjen, ali ljudi u ovom dijelu svijeta trećerazredni su među ljudima, a Srbi među njima su najgori. Jedna je to od opsesivnih tema u romanu ‘Kontraendorfin’, koji s prethodnim, naslova ‘Andrićeva lestvica užasa’, čini duologiju, a s ranijih još pet svojevrsno romaneskno sedmoknjižje krležinske retorske siline

Žlijezde naroda jugoistočne Europe, kaže Basara da kaže Canguilhem, Georges Canguilhem, luče kontraendorfin, hormon nesreće i smutnje, iz čega onda proizlaze “jad, beda, čemerna istorija tih naroda”, koji, dakle, nisu posljedica “vekovnog ropstva i nepravde”, kako to misle najmudrije, a ustvari najbudalastije njihove glave, nego su naprosto proistekli iz hormonalnog poremećaja. Najgori i najizopačeniji, pak, narod iz tog dijela svijeta su Srbi. Basara uglavnom o njima i piše. Ako se drugih katkad spomene, najčešće Hrvata, onda je to samo da se naglasi srpska premoć u posljedicama lučenja kontraendorfina. Čovjek po Basari nije od naročito dobrog materijala sačinjen, ali ljudi u ovom dijelu svijeta trećerazredni su među ljudima, a Srbi među njima su najgori. Jedna je to od opsesivnih tema u romanu “Kontraendorfin”, koji s prethodnim, naslova “Andrićeva lestvica užasa”, čini duologiju, a s ranijih još pet svojevrsno romaneskno sedmoknjižje krležinske retorske siline, koju bi ovaj njegov čitatelj sad nazvao – Moj obračun na svima. Nakon što je prethodno već bio razmontirao Vuka Stefanovića Karadžića, te njegovu ulogu u ojezičenju i razjezičenju Srba (i ostalih naroda čiji su jezici isti ili zajednički sa srpskim), u zadnjih je sedam romana nastavio, komad po komad, glavu po glavu, mit po mit, da rastavlja sve ono od čega je načinjen srpski nacionalni stroj, te da, nakon što mašineriju rasklopi, zlobno i pun mračnog veselja, miješa dijelove, tako da ih više nitko nikad ne sastavi. Pritom, u tom poslu koji za njega nije niti najmanje zabavan – jer odistinski i veliki pisci, a Basara jedan je od najvećih što su ga naši jezici i narodi imali nakon velikog klanja u Drugome svjetskom ratu, ne zabavljaju se dok pišu – ali je urnebesno zabavan, duhovit i avangardistički šašav za njegove čitatelje, on stvara veliku romanesknu građevinu, koja je bez presedana u našim književnim povijestima, i kakvih je malo i u mnogo ozbiljnijim kulturama i književnostima. On tim romanima ne stvara novi nacionalni mit, ne stvara državu, kao što su to pisci, bolji ili slabiji, znali raditi, nego on romanima razara nacionalni mit i iz temelja razara državu, koja je na tom mitu sazidana. Basara čini ono što su činili Sex Pistolsi, samo na neusporedivo darovitiji, umjetnički superiorniji i uvjerljiviji način. On je prvi – i jedini – panker srpske i južnoslaven-

ske književnosti, a njegovi romani su poput srčanog udara koji se preživljava, poput nekontroliranog pogo plesa, koji raznosi sve oblike hijerarhijskog ustroja unutar zajednice. Jedina hijerarhija za njega je Bog. A Boga među narodima jugoistočne Europe dokazano nema.

KONTRAENDORFIN

SVETISLAV BASARA, 24SATA

U većini od sedam svojih posljednjih romana, pa tako i u “Kontraendorfinu”, on preuzima impostaciju glasa i prividnu vanjsku konstrukciju romanesknog teksta od Thomasa Bernharda. Bernhardovo je, bezbeli, i ono kaže Basara da kaže Canguilhem, što će se u različitim varijacijama ponoviti na stotine puta u romanu. Naravno, to je samo mala posveta velikom unereditelju vlastitog gnijezda. A samu impostaciju on uzima od Bernharda na način na koji se u glazbenoj tradiciji simfonijski oblici preuzimaju od prethodnika. Ali ono čime Basara ispunjava formu, kao ni ono što izgovara tako bernhardovski impostiranim glasom, s velikim Austrijancem nema više veze. Za razliku od njega, Basara je kvazidokumentarist, borhesovski mistifikator i demistifikator, sklon beketovskom siromaštvu jasnoće. I još: Basara je prema Srbiji i srpstvu mnogo okrutniji nego što je Bernhard prema Austriji i austrijanstvu. Čak i katolištvo će bolje proći u Bernharda, nego što pravoslavlje prolazi u Basare. Ovo je posebno zanimljivo i uzbudljivo zbog činjenice što u Basarinom svijetu, u svijetu njegovih romana, Boga nesumnjivo ima. I nije to pitanje građanskog deklariranja vlastite religioznosti. Nije Basara Alemka Markotić, pa da mu se na to svode duhovne potrebe.

Što je stvarnost u “Kontraendorfinu” i tko su likovi u romanima Svetislava Basare? Ovo su pitanja kojim bi se trebali baviti ozbiljni čitatelji njegovih knjiga, a naročito oni koji i sami imaju ambicija da budu pisci, ili ih se, čak, u njihovim sredinama smatra piscima. Stvarnost je ona koja jest, svakodnevna, dnevnopolitička, načinjena od vrlo friške prošlosti, ali i tradicionalno povijesna, vezana za Drugi svjetski rat, i onih godinu dvije, od koliko se još sastoji ukupna stvarna povijest ovdašnjih naroda i narodnosti. Na taj hiperrealistični, dnevnonovinski svijet nadovezuju se fantastika i divlja imaginacija, te činjenica da je u književnom tekstu moguće sve ono što pisac želi da bude moguće. A zatim, pak, slijedi ludizam balkanske psovke, te rasklapanje i razmontiravanje ginekološke i urološke mitologije i mitomanije, na kojoj je sazdana kafanska duhovnost toga svijeta. Koja, pak, nema veze s duhovnim potrebama Alemke Markotić, ali nije ni daleko od njih. Basara u “Kontraendorfinu” u duhovnom i u idejnom smislu obuhvati nevjerojatno širok luk, između skatologije i teologije. Likovi ne samo da često nose imena stvarnih osoba, nego preuzimaju i njihove naravi, biografije, djela i nedjela. “Kontraendorfin” je, tako, kao i “Andrićeva lestvica užasa”, prije svega onog već opisanog, i zastrašujuća i ogađujuća biografija Ive Andrića. O, kako je samo strašno opisan njegov samrtni čas! I kako je samo opisivan Andrićev život u Beogradu, i njegovo postajanje Srbinom, sa svim moralnim, emocijalnim i ljudskim posrnućima, toliko i tako hiperboliziranim, dovedenim do groteske, da bi se u Basaru sad namah morao zaljubiti svaki bošnjačko-mu-

slimanski šovinist, andrićomrzac, gubice vazda iscerene, spremne da se naruga velikom piscu i svemu onom što u njemu kršćansko i hrišćansko jest! “Biti, naime, za vreme rata u Andrićevoj blizini bio je jedini (koliko toliko) pouzdan znak da nećeš biti streljan, jer u poluprečniku od 1500 metara oko Andrića nije moglo (niti smelo) biti nikakvih ratnih operacija, nikakvih streljanja, nikakvih puškaranja, čak ni kafanskih tuča – to je poštovala i nemačka Komanda za jugoistok – eto, uzgred, zašto je Andrić, sa terase svog brloga u Prizrenskoj mogao hladnokrvno posmatrati kako se po ostatku prestolnice rasprskavaju razorne bombe, masovno ubijajući muškarce, žene i decu, koje Đilas još nije stigao da postrelja.” A o streljanjima kada je već riječ, tu će svoga neopreznog i plitkog čitatelja, čitatelja bez sluha, književnog dara i pameti, te samim tim i bez morala, jer što bi bio čovjek bez sluha, književnog dara i pameti, nego čovjek bez morala, najgore skandalizirati kada u jednom trenutku, baš komentirajući Đilasova ratna streljanja, započne s dugim, mračnim i zastrašujuće preciznim elaboracijama krivnje i nevinosti, prema kojima streljani bivaju jednako krivi kao i streljači. Relativizacija zločina? Ni govora. Književnost. I to velika. S najviših moralnih načela ispisivana. Ali ostanimo pri Andriću: “U tadašnjem okupiranom Beogradu svi su mrtvi, utamničeni, izgladneli, ako ne i nešto gore, samo su Tihi, Prle i Andrić hiperaktivni.” Ako se sjećate, a sjećate se, jer ako se ne sjećate za čije babe zdravlje čitate ovaj tekst, Andrić je sva tri svoja romana napisao

upravo u okupiranom Beogradu. Za Tihog i Prleta znate što su radili. Ali evo još nečega nad čime mogu, ne shvaćajući ništa, onanirati bošnjački koliko i hrvatski nacionalisti: “tvrdim da je rat u Hrvatskoj, Bosni, a i šire, bio Andrićevo maslo, da je, nadalje, masovno socijalnacističko ludilo izlučevina Andrićevih knjiga natopljenih mešavinom prčetine i kontraendorfina, neka vrsta parapsihološkog Sarajevskog atentata (i u Sarajevskom atentatu ima Andrićevog masla i mastila) a da su pravi uzroci ratnih sukoba i krvoprolića na prostorima bivše Jugoslavije bili Andrić, Andrićeva zadužbina, Na Drini ćuprija, Travnička hronika i takozvane bosanske priče. Tim redosledom. Spočetka sam se odupirao navali gnusnih pomisli dubinskog negativiteta, govorio sam samom sebi – uzaludno, kao da govorim tebi – da je Andrić, uprkos svim svojim manama, ipak nešto najvrednije i najduhovnije što se ispililo iz brloga naših nakota, podastirao sam sebi neoborive dokaze da je Andrić temelj naše kakve-takve realnosti, dospevao, štaviše, na samu ivicu ubeđenosti, da bih se već sledećeg trenutka sunovratio u kaljugu u kojoj bih uvek zaticao Andrića kako pod ćepenkom, ispod čkijavog fenjera, pognut nad grnčarskim kolom, ogrnut raskošnim ambasadorskim mundirom, sa drvenim nanulama na nogama i belim rukavicama na ispucalim šakama, pravi zemljane nokšire prepune govana, potom ih brižljivo gleđoše i virtuozno šara narodnim mudrostima i motivima sve dok laicima ne zaliče na žrtvene pehare.”

Ali ako sad pomislite da su “Andrićeva lestvica užasa” i “Kontraendorfin” romani pisani protiv Ive Andrića, uzalud vam je bilo čitati. Ništa niste shvatili! Premda ću reći da Basara kaže i ovo: “gde god Andrić nešto započne da piše, tu ubrzo usledi krvoproliće.” A onda i ovo: “Sam si mi jednom rekao da ti je Andrić rekao – a ja se zadivih kad čuh šta je rekao – da u civilizovanom svetu najpre izbije rat, pa se posle rata pišu ratni romani, a da se kod nas najpre – po narudžbini – napišu ratni romani, pa se onda rat vodi – po romanu.” Samo da je ovu rečenicu u “Kontraendorfinu” napisao, pa je pripisao Andriću, Basara bi za nas učinio više nego Sex Pistolsi što su učinili, birvaktile. Svetislav Basara u kolektivni je imaginarij velike juž-

Što je stvarnost u ‘Kontraendorfinu’ i tko su likovi u romanima Svetislava Basare? Ovo su pitanja kojim bi se trebali baviti ozbiljni čitatelji njegovih knjiga, a naročito oni koji i sami imaju ambicija da budu pisci

noslavenske kulture ušao prije već skoro četiri desetljeća, romanom “Fama o biciklistima”. Jedna je to od najvažnijih proznih knjiga posljednje mladosti u Jugoslaviji. U ratu, a pogotovu nakon rata, pa u ova neslavna vučićevska doba, odigrao je ulogu srpskog Krleže. Koji nije baš sasvim Krleža, nego je neka vrsta frankenštajnovskog spoja Miroslava Krleže, Stanislava Vinavera i anonimnog raspsovanog predraskolnog sveca, koji rastjeruje zle duhove nad vatrama spaljenih gradova i sela. Basara ima snagu cijele jedne književnosti, ali i one dubinske društvene revolucije, kakvu je u mladosti zagovarao Krleža.

Nastavak na sljedećoj stranici 

U trenucima kada u Srbiji ne postoji opozicija, nema brige za tu zemlju, jer je njegova imaginacija snažnija od svega što može smisliti bilo kakva politička opozicija. On, prije nego itko drugu danas, umije da stoji sam, na pustom mjestu, bez igdje ikog, samo sa svojim glasom. Taj dar za samoću zaštitit će njega i svakoga njegovog čitatelja.

O knjigama se piše u ritmu u kojem se knjige i čita. Nakon što sam “Kontraendorfin” pročitao i ovaj tekst napisao, objavljeno je da je Basarin roman čašćen Ninovom nagradom, “za najbolji roman napisan na srpskom jeziku”, nesumnjivo najvažnijom književnom nagradom na južnoslavenskim prostorima. Blago nagradi koja može stići ovakvoj knjizi.

Nitko u srpskoj književnosti i okolici nije mitove doveo u pitanje tako okrutno kao Svetislav Basara. ‘Andrićeva lestvica užasa’ je sjajno napisana knjiga koju kao da je napisao Krleža s Andrićevom strpljivošću te savršenim smislom za pogani i brutalni balkanski humor, jedna od onih knjiga koja kod pisaca izaziva ‘spisateljsku zavist’

Kako u najkraćem opisati roman suvremenog srpskog pisca Svetislava Basare “Andrićeva lestvica užasa” podnaslovljen kao gotski roman? Iako se to naslovom romana sugerira, ovo je ponajmanje roman o Ivi Andriću, on je Basari samo poslužio kao savršen lakmus papir preko kojega progovara o balkanskome mentalitetu. Ovaj roman je, također, jedan brutalan obračun s jugonostalgijom. “Hrvate i Srbe treba uvek držati odvojeno, kao dvokomponentne eksplozive”, kaže se na jednome mjestu. Jedno od poglavlja romana zove se “Yugonostalghia”, i to onaj dio koji se odnosi na Kaloperovićev boravak u Hrvatskoj, ali se sigurno neće svidjeti onima u Hrvatskoj koji su skloni bez rezerve vidjeti u tom vremenu samo ono loše, jer su Basara i njegovi likovi nemilosrdni prema svima, a ponajviše prema sebi. Hrvatska je u toj priči prošla neusporedivo bolje od Srbije, s tim da Basara to još dodatno razblažuje time što neskriveno sugerira kako je njegov glavni lik, sredovječni pisac Kaloperović, zapravo “ekstremist” koji dolazi u Zagreb unatoč negodovanju Milorada Pupovca. Na jednome mjestu, kad Kaloperović negdje u Hrvatskoj dobije od konobara besplatno kavu, on to iz svoje šovinističke perspektive objašnjava na način kako se sigurno radi o “etničkom Srbinu”, jer to nije svojstveno Hrvatima, dok se o Jugoslaviji kao zajedničkom prostoru govori jedino u kontekstu čistoće, odnosno zapuštenosti zahoda.

Roman započinje kad Kaloperović, dobitnik Ninove nagrade, krene na put za Zagreb na promociju svoje knjige na poziv Prosvjete, a u sklopu Dana srpske kulture u Zagrebu. Kaloperović usput skrene s autoceste i svrati kod prijatelja, ostarjelog slikara Stojkovića, mizantropa, pedofila, čudaka, rasista, antisemita te tajnog Andrićeva prijatelja. Cijeli roman je napisan u formi dijaloga dvojice prijatelja, što je slično postupku koji je na ovim prostorima kanonizirao Ivo Andrić u svojem romanu “Prokleta avlija”. Znači, sve bitno u romanu posredno je ispripovijedano preko likova, poput povijesti nesuđenog sultana Džema u Andrićevu romanu. Basara na neki način i upućuje na svoj uzor, jer već u uvodnom dijelu romana dvojica prijatelja razgovaraju o skandalu tijekom dodjele prve Ninove nagrade, kad je “Prokleta avlija” proglašena dužom pripovijetkom, a nagrada dodijeljena piscu kojemu Stojković i Kaloperović iz higijenskih razloga “ne žele spomenuti ime”. (Radi se o Dobrici Ćosiću, koji je Ninovu nagradu 1954. dobio za roman “Koreni”.) Basara u svojem pripovijedanju koristi brutalan humor koji je najbliži onome što se, na primjer, može vidjeti u “South Parku”. Tijekom njihova susreta Stojković podere Politiku i kaže: “Upamti, Kaloperoviću, još dva feljtona o Andriću i svršeno je s Andrićem”, na što Kaloperović pomisli kako je “politika opet nešto gadno prosrala o Andriću”. To je samo jedan od primjera sjajnog Basarina humora. Ili jedan drugi primjer, kad Stojković komentira Andrićev pogreb: “Dođe mi da se ponovno latim kičice i da Srbiju naslikam u bošovskom maniru, kao krst sklepan od jagnjećih ražnjeva poboden na vašarskom gumnu, na kome se, uz pisku i ciku trubačkih orkestara, Isus danonoćno razapinje”. Ipak, moji favoriti su dvije scene iz romana: prva je Stojkovićeva lamentacija o Andrićevoj književnoj zadužbini. Najprije opisuje Andrića kao patološkog škrca uspoređujući ga s gospođicom Radaković, junakinjom Andrićeve “Gospođice”, te da je štedio na sebi da bi sav novac ostavio raspikućama iz zadužbine koji su istu osnovali na prevaru. “Ako se prisetimo”, kaže Stojković, “sa koliko miliona dolara i koliko stotina hiljada franaka raspolaže Andrićeva zadužbina i koliko novaca traći na nabavke vijagre, španskih buva, bičeva, maski, vibratora, kurtona i ostalog, kako se to kaže, potrošnog kancelarijskog materijala, neophodnog za nesmetano poslovanje Zadužbine.” Druga scena je “najviša lestvica Andrićeva užasa”. Nakon što Andrić Stojkoviću kaže kako je Jesenjin “ništavni stihoklepac i pijandura”, koji je imao sreću roditi se u Rusiji, gdje takvi kao on jedino i mogu biti uvaženi pjesnici, otpjeva Jesenjinove stihove: “Sedmero je oštenila kučka, sedmero je oštenila žutih” na melodiju pjesme “Alaj mi je večeras po volji”. “Čuvši umilno Andrićevo pojanje, reče Stojković, pomalo se snebivajući, neki je pijani prolaznik, a takvih na Kalemegdanu uvek ima tuša i tma, pao u dert, pritrčao Andriću i dirnut pesmom velikom piscu na čelo zalepio novčanicu od petsto dinara”. Andrić je nakon toga, kao “osvedočeni bakteriofob” obrisao pljuvačku s čela, a “novčanicu uredno presavio i stavio u novčanik”. Za samog Andrića Stojković tvrdi, a to mu je “povjerio” sam pisac, nisu

Piše: JOSIP MLAKIĆ

ANDRIĆEVA LESTVICA UŽASA SVETISLAV BASARA, 24SATA

predstavljali problem oni koji ga nisu čitali, nego oni koji su ga čitali površno. Andrićeva literatura zahtijeva “velikog čitatelja”, jer bez velikih čitatelja nema velike književnosti. Andrić je Stojkoviću, također, “povjerio” svoju “nacionalnost”, oko čega su se najčešće lomila međunacionalna koplja oko ovoga pisca. “Pošteno govoreći, Stojkoviću, ni Srbija ni Hrvatska ni Jugoslavija nisu ispunjavale ni elementarne uslove da bih se makar na trenutak osetio Srbinom, Hrvatom ili Jugoslovenom. Moja strategija je oduvek bila da ne budem ništa, bar ništa opipljivo.” O drugim aspektima Andrićeva lika i djela protagonisti ovoga romana razgovaraju isključivo u svjetlu čaršijskih tračeva koji su se o njemu širili - da je bio erotoman, škrtica, pedofil, hipohondar opsjednut vlastitom probavom... Stojković i Kaloperović u romanu ironiziraju sve čega se dotaknu, od nacionalnih mitova, tiska, slikarstva, pisaca...

Basara se dotiče i odnosa Beograda i hrvatskih Srba. ‘Srbija i Beograd Srbe iz Hrvatske vole i o njima brinu isključivo kad su u zaklanom stanju ikao takvi - pogonsko gorivo za raspirivanje mržnje’

O hrvatsko-srpskim odnosima Stojković govori posredno, govoreći o odnosu Njemačke i Francuske, za što mu je najviše “materijala”, odnosno suludih rasističkih teorija o Francuzima, točnije Francuskinjama, s kojima je navodno baratala Hitlerova ratna propaganda, dao sam Andrić koji je u njih čvrsto vjerovao. Stojković ironično tvrdi kako je mnogo vjerodostojnija povijest tih naroda napisana na osnovu ratnih propagandi obaju strana, nego nacionalni

mitovi koje su ti narodi stvorili o sebi. “Upamtite, Stojkoviću, šta ću vam reći, rekao je Andrić, takozvana kultura nije ništa drugo do veština prikrivanja varvarstva, šamanizam modernog doba, a ratovi izbijaju u trenucima kad narodi nisu u stanju podneti mučnu istinu koju im neprijateljski narodi grubo sasipaju u lice.” Osim Andrića, samo se još jedan motiv provlači kroz cijeli Basarin roman, radi se o “najstarijem dnevnom listu na Balkanu”, beogradskoj Politici. Preko tog motiva Basara se dotiče uloge medija. Tako, po Stojkoviću, “novinari Politikine rubrike za kulturu, gnusna, sublunarna stvorenja, i dan-danas žive od Andrićeve smrti, koji svoje porodice hrane otkuvanim Andrićevim prljavim vešom”, te kako su u tom listu vjerodostojne samo dvije rubrike: “Impresum i In memoriam”. Doduše, teško je bilo koji dnevni list mogao toliko toga “prosrati” o Andriću, nego što to rade dvojica naših junaka. O piscima Basarini junaci razgovaraju u svjetlu anegdote iz Kišova “Časa anatomije”. To je ona anegdota kad je Andrić, koji je po Kišu znao katkad biti jako pogan, Draganu Jeremiću, Kišovu oponentu u najpoznatijoj književnoj polemici na ovim prostorima, pohvalio font u knjizi. Po Stojkoviću, kad Andrić ne bi imao ništa pohvalno reći o knjizi nekog pisca, rekao bi kako ovaj ima “lep rukopis”. “Andrić je govorio suštu istinu, lep rukopis je u pravilu bio (i ostao) najviši domet spisateljske veštine naših pisaca, a većina ih se nikad nije dovinula ni do čitkog.” Basara se dotiče i odnosa Beograda i hrvatskih Srba. “Srbija i Beograd Srbe iz Hrvatske vole i o njima brinu isključivo kad su u zaklanom stanju ikao takvi - pogonsko gorivo za raspirivanje mržnje prema Hrvatima i neiscrpna inspiracija za rodoljubive stihoklepce.” Završetak romana je također urnebesno smiješan. Kaloperović je svojem prijatelju Stojkoviću kao suvenir iz Zagreba donio limenku “čistog hrvatskog zraka” kojim se Stojković otrovao. Umro je odmah nakon što je otvorio limenku i udahnuo “čisti hrvatski zrak”. Što reći na kraju? “Andrićeva lestvica užasa” je sjajno napisana knjiga koju kao da je napisao Krleža s Andrićevom strpljivošću te savršenim smislom za pogani i brutalni balkanski humor, jedna od onih knjiga koja kod pisaca izaziva “spisateljsku zavist”, kad vam na trenutke bude žao što je niste sami napisali, što je gotovo siguran pokazatelj da se radi o iznimnom djelu, barem iz nečije subjektivne perspektive.

PROBUĐENE FURIJE

RICHARD MORGAN

Završnica serijala “Digitalni ugljik”, koji je poslužio kao predložak za najskuplju Netflixovu seriju u povijesti te internetske TV mreže. U kombinaciji klasičnog noira sa zapanjujućom futurističkom vizijom vremena u kojem je čovjek nadišao smrt, Richard Morgan vraća se svojoj sagi o izdaji, misteriju i osveti. Antijunak Takeshi Kovacs, u jednom se trenutku udružuje s tajanstvenom ženom koja bi mogla biti dovoljno snažna da zauvijek razori Harlanov Svijet.

SUNCE NA ISTOKU ZALAZI

SAMIR ELIAS HADDAD

Sunce na istoku zalazi roman je o ljubavi prema životu, obitelji i svakodnevici davno zaboravljenog vremena. Kroz dječje oči Mahera Sabe upoznajemo Qatnu, mjesto u blizini grada Homsa opasano zidinama unutar kojih se ljudi osjećaju sigurno i zaštićeno. No ljudska lakomost i želja za vlašću mogu prodrijeti i kroz puno čvršće zidove, razoriti svaki kutak onoga što se nekada zvalo domovinom...

ZAVOD ZA APATIJU

GORDAN NUHANOVIĆ

Uspio spoj distopijskoga žanra i društvenopolitičke satire prvoga reda. U središtu radnje pojava je epidemije apatije u istočnim dijelovima Hrvatske, tzv. pasivnim krajevima. Službene institucije države osnivaju zavod koji bi trebao znanstveno i terapeutski odgovoriti na tu masovnu društveno-medicinsku krizu nastalu višedesetljetnom političkom nebrigom. Ali...

Piše: RAIF OKIĆ

Ljubav, spletke i zapleti u zloglasnom zatvoru

Mračna fantastika već godinama je znatno popularnija od tradicionalnih oblika žanra kakvi nam prvi padaju na pamet, a takva je i trilogija o Kivi, koju upoznajemo kao zatvorsku vidaricu u istoimenoj knjizi. Već desetljeće ona je provela u zatvoru Zalindov, gdje se brine za zatvorenike, ali zapala ju je i grozomorna dužnost žigosanja svake pridošlice. U pozadini svega toga je i građanski rat, a pri početku knjige u zatvor dođe i kraljica pobunjenika.Tu počinje prvi zaplet jer Kivi stigne tajna poruka njene obitelji da se mora brinuti za kraljicu: “Ne dopusti da umre. Dolazimo”. Kako piše na pozadini knjige: “Svjesna da će suđenja ubiti bolesnu kraljicu, Kiva riskira svoj život preuzimanjem njezine kazne. Ako uspije, i ona i kraljica bit će slobodne. No nitko nikad nije preživio. Uz neizlječivu epidemiju koja je poharala Zalindov, tajanstvenog novog zatvorenika i zahuktavanje pobune u zatvoru, Kiva se ne može oteti dojmu da su njezine kušnje tek počele”. Na prvu je malo zbunjujuće kako će ona preuzeti kaznu, kako će se spasiti, ali sve se polako raspliće.Toliko polako da je ponekad čak i monotono. Zapravo, najveća zamjerka je što Zalindov ne prijeti Kivi. Jasno je da je ona glavni lik trilogije i da joj neće biti ništa, barem ne u prvoj knjizi, ali mnogo opasnosti u zatvoru prijeti drugim zatvorenicima. Pa čak i neizlječiva kuga, o kojoj se često priča, tek je negdje u pozadini. Čitatelj doznaje od sporednih likova o smrtima još sporednijih likova i čini se da je Kiva zapravo sigurnija u zatvoru nego izvan njega. Zbog toga i suđenje malo gubi na dramatičnosti. Na posljednjim stranicama knjige doznajemo neke pojedinosti o Kivinu podrijetlu, koje će baciti drukčije svjetlo na mnoštvo detalja iz

ZATVORSKA VIDARICA

LYNETTE NONI, ZNANJE. PRIJEVOD: IRIS SPAJIĆ

knjige. Ljubav koja se stvori između nje i zatvorenika Jarena možda i nije tako “čista i nevina” kako se predstavlja kroz knjigu. Možda je Kiva zapravo neopisivo proračunata, a ne samo malo hladna i uštogljena. A možda će se njene odluke malo pojasniti u nastavcima knjige.Velika prednost cijele knjige je što počinje dvjema kartama - KraljevstvaWenderalla i zatvora Zalindov. Da svima bude jasno gdje se što događa. Neki mogu reći i da je to problem zato što autorica nije pazila na internu konzistenciju radnje. Sjetimo se samo činjenice da su u “Zvjezdanim stazama” autori posebno pazili na to da je svaki događaj na brodu na pravome mjestu i da su iz takvih opisa i prikazivanja neki autori složili manje ili više autorizirane enciklopedije i dijagrame mnogih letjelica. Kako bilo da bilo, autorica Lynette Noni ranijim djelima pokazala je svoje umijeće oslikavanja zanimljivih likova i zanimljivih događaja, a 2019. godine ovjenčana je nagradom Gold Inky, jedinom australskom tinejdžerskom nagradom. Autorica se upustila u svijet fantastike nakon studija novinarstva, psihologije i akademskog pisanja. Danas je nagrađivana autorica fantastičnog serijala za mlade “The Medoran Chronicles”, kao i drugog hit serijala “Whisper”. Trenutačno surađuje i s nagrađivanom autoricom bestselera Sarom J. Maas, koja je ostvarila globalnu popularnost serijom knjiga “Prijestolje od stakla”.Vjerujemo da će i ova knjiga Lynette Noni postići zapažen uspjeh, a već sad može se naći na nekoliko popisa prijedloga božićnih darova. Iako nije na razini nekih drugih uspješnica žanra fantastike za mlade, ne treba ni biti. Za dobru razbibrigu “Zatvorska vidarica” i više je nego adekvatna.

“Najbolji roman ikad napisan o drveću i, zapravo, jedan od najboljih romana uopće.”

Ann Patchett

Pjesnikinja Wislawa Szymborskana dodjeli Nobelove nagrade 1996. godine

Wisława Szymborska

Poljsku nije nadahnuto opjevala niti ju je slavila kad je dobila Nobela. Nije se naslanjala na patos i biblijsku simboliku, nego se okrenula razumu i humoru

Piše: ASJA BAKIĆ

Nastavak na sljedećoj stranici

Nobelovka Wisława Szymborska (1923. - 2012.) u jednom od svojih kratkih književnih osvrta kaže: “Iritira me lakoća s kojom pjesnici pišu o poeziji”. U istoj se toj natuknici zatim ruga potrebi pjesnika da poeziju stavljaju iznad drame i proze, dižu je na pijedestal i tretiraju je kao “alfu i omegu” književnosti. Čak je i u svojem svečanom govoru na dodjeli Nobelove nagrade za književnost 1996. Szymborska za pjesnike rekla da su “najgori”, iako je i sama, jasno, bila pjesnikinja. Teško je, govori nam ona, “objasniti drugome ono što i sam ne razumiješ”. Umjesto elokventne obrane pjesništva, umjesto nadahnute pohvale upućene stihovima i muzama, čujemo kako Wisława Szymborska hvali vrlo prozaičnu tvrdnju “ne znam”. Za poljsku je pjesnikinju poezija prije svega mjesto nezajažljive radoznalosti, znak upitnika kojim lupamo po glavi, prvo sami sebe, a onda i čitatelje. Nije, dakle, stvar u nadahnuću koje može obuzeti bilo koga, a ne samo umjetnike i pjesnike, nego u kritičkom propitivanju i sumnjičavosti kojima su skloni samo neki. Iako me zbirka njezinih izabranih pjesama “Svijet koji nije od ovog svijeta” (Fraktura, 2020.) jako obradovala, moram priznati da je poprilično nezgodno kritički pisati o pjesnikinji koja nije željela pisati o samoj sebi i, još gore, o pjesnikinji koja je odbijala govoriti o poeziji. Navikli smo na rapsodije koje književnici posvećuju vlastitom geniju, na pjesničke hagiografije prerušene u autobiografije. Kod Wisławe Szymborske, međutim, nema ega za koji se možete skribomanski uhvatiti. Ostaju vam samo njezine pjesme, a one su, kao što sam već rekla - zakrivljeni upitnici s kojih vrlo lako možemo skliznuti u ponor vlastitog neznanja. Bogdana Carpenter piše o poteškoćama s kojima se kritičari susreću kad je Szymborska u pitanju. S jedne strane, imamo pjesnikinjinu nevjerojatnu sposobnost da jednostavnim jezikom svoju poeziju približi široj publici, a s druge ta ista jednostavnost i direktnost stvaraju velike proble-

me za književnu kritiku koja nikako ne može pomiriti kompleksnost sadržaja s jednostav30 31 nošću iskaza. Studije o nobelovki doista su malobrojne, i ako isključimo poloniste koji su je prevodili i priređivali, kao što je slučaj s dvojcem Clare Cavanagh i Stanisławom Barańczakom, s jednom od naših najvažnijih polonistica, Biserkom Rajčić, ili Đurđicom Čilić koja je ovaj posljednji izbor za Frakturu sjajno prevela i priredila, nećemo uspjeti naći ljude koji su se predano, kritički i esejistički bavili njezinim djelom. Čudna je stvar s recepcijom njezine poezije, piše Barańczak, ta što, koliko god ona popularna i hvaljena bila, Szymborska i dalje čeka na iscrpna i važna kritička čitanja. Jedinstvenost njezine poezije, kako to Barańczak vidi, direktna je posljedica njezine ljubopitljivosti. Po njemu su pjesme Wisławe Szymborske pitanja, kako u filozofskom, tako i u sintaktičkom smislu, s čime se apsolutno slažem. Pjesmu “Kraj stoljeća” nobelovka završava strofom: “Opet, onako kao i uvijek,/ što se iz navedenog i vidi,/ nema važnijih pitanja/ od naivnih pitanja”. Nijedno, međutim, pitanje koje Wisława Szymborska postavi nije zapravo naivno. Neka je pitanja ustvari vrlo teško i komplicirano postaviti, a kad ih pjesnikinja s prividnom lakoćom postavi za sve nas, onda odjednom izgleda kao da su to problemi o kojima smo razmišljali sami, prije nje, kao da su to samorazumljiva, općenita pitanja koja muče čitavo čovječanstvo. Njezine pjesme imaju stoga gotovo poslovični karakter i zato su toliko popularne: evociraju kolektivnu spoznaju. Poeziju Wisławe Szymborske ne nadahnjuju muze, nego humanistički duh koji, paradoksalno, u centar svijeta ne postavlja čovjeka, nego pitanje o tome postoji li uopće to središte i je li taj čovjek uopće u njemu. I upravo takva, gotovo egzistencijalistička pitanja izazivaju najveću jezu i uzbuđenje i kod čitatelja i kod kritike, koji im se ne mogu othrvati. Moj savjet je da “Svijet koji nije od ovog svijeta” čitate otpozadi, jer je pjesma “Pogled odozgo”, kojom izbor Đurđice Čilić završava, bolji uvod u djelo poljske pjesnikinje od pjesme kojom knjiga počinje “Na poljskoj stazi leži mrtav

Navikli smo na rapsodije koje književnici posvećuju vlastitom geniju, na pjesničke hagiografije prerušene u autobiografije. Kod Wisławe Szymborske, međutim, nema ega za koji se možete skribomanski uhvatiti. Ostaju vam samo njezine pjesme

skarabej”. Rijetko tko tako precizno secira pitanje života i smrti kako to radi nobelovka. Za njezinu je poeziju, primjećuje Clare Cavanagh, pitanje perspektive ključno. Nadovežemoli na to i opasku Čilić iz njezina pogovora o univerzalnosti poezije Wisławe Szymborske, jasno nam je da pjesnikinja vrlo vješto upitnike postavlja tamo gdje drugi zabadaju pobjedničke zastave.

Nastavak na stranici 140

Izgubljena

Biblija

Otkriveni zaboravljeni spisi

Knjiga o apokrifima, pobožnim legendama, apokaliptičnim

Vrijedan priručnik otvara čitatelju svijet značenja obreda - profanih, religijskih, privatnih, javnih...

KNJIŽARE KRŠĆANSKE SADAŠNJOSTI

ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; ZADAR – Poljana Natka Nodila 7; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32

Naravno da je smrt skarabeja ljudima koji na njega gledaju s visine nebitna stvar. Naravno da on “okrenut suncu neoplakan svjetluca”. Szymborska zasijeca duboko u naše predrasude: “Da nas ne uznemire, nekako plićom/ smrću ne umiru, nego krepavaju životinje”. Ona izokreće našu perspektivu da bi pogled uvijek vratila na samog čovjeka. Pritom je ironična, katkad čak i zajedljiva. Perspektiva nam je navodno univerzalna, no je li doista tako? Wisława Szymborska kombinira humor s egzistencijalističkom jezom, širu sliku gradi detaljima, stih po stih, koristi se pjesničkim sredstvima da nam pokaže kako i mi svjetlucamo neoplakani na stazi kojom gazi povijest. Pitanje je samo jesmo li to u stanju prihvatiti. Prema Szymborskoj koja je, na primjer, univerzalno hvaljena, Poljaci ponekad imaju ambivalentan odnos. Ne samo da je bila članica Komunističke partije, nego se kasnije, kad je s tim angažmanom raskrstila, svejedno opirala nacionalističkim porivima i romantiziranju vlastite pjesničke uloge u društvu. Poljsku nije nadahnuto opjevala niti ju je slavila kad je dobila Nobela (što su joj neki ozbiljno zamjerili). Nije se, kako je Joelle Biele napisala, naslanjala na patos i biblijsku simboliku, nego se okrenula razumu i humoru. Szymborska ne glorificira pjesnika, jer iz prve ruke zna kako ga politika lako može zloupotrijebi-

Pjesmu ‘Kraj stoljeća’ nobelovka završava strofom: ‘Opet, onako kao i uvijek,/ što se iz navedenog i vidi,/ nema važnijih pitanja/ od naivnih pitanja’. Nijedno, međutim, pitanje koje Wisława Szymborska postavi nije zapravo naivno

SVIJET KOJI NIJE OD OVOGA SVIJETA

IZABRANE PJESME

WISLAWA SZYMBORSKA, FRAKTURA. PRIJEVOD: ĐURĐICA ČILIĆ

ti. Biele odlično primjećuje da se Szymborska udaljava od romantičarske tradicije kojoj je Poljska sklona time što tjera samu sebe da odabrane teme gleda iz što više različitih perspektiva. Time pjesnikinja izbjegava sentimentalnost, a ja bih dodala - i sljepilo, od kojeg svojim pjesmama ne spašava samo sebe, nego i nas. U nekrologu iz 2012. Biserka Rajčić za Szymborsku kaže da je bila majstorica ironije, dosjetke, apsurda, čak i groteske, i da je upravo zbog toga bila popularna u Srbiji. Isto se može reći i za ostale krajeve bivše Jugoslavije. Svi smo, naime, odrastali s poljskim pjesnicima, koji su se s velikom lakoćom udomaćili kod jugoslavenskih čitatelja. Wisławu Szymborsku u prijevodu Petra Vujičića (“Svaki slučaj”, 1983.) iz kultne biblioteke Alpha Lyrae svi smo prije ili kasnije držali u rukama. Pothvat Đurđice Čilić dobro nam je došao upravo zato što smo zadnjih trideset godina navikli na jednu te istu perspektivu, na romantiziranje pjesnika i nacionalizma. “Naivna” pitanja Wisławe Szymborske važno je postaviti društvu koje godinama, umjesto upitnika, bahato koristi uskličnik.

GULIVER

GALEANO BOCCELLI JAMES

NORDIJSKA MITOLOGIJA

NEIL GAIMAN

Neil Gaiman pri oblikovanju fantastike oduvijek crpi nadahnuće iz mitološke starine. Sad se vraća jednom od svojih najdražih izvora i bravurozno prepričava velike sjevernjačke pripovijesti. U “Nordijskoj mitologiji” Gaiman vjerno prenosi sačuvane priče o bogovima iz panteona Sjevera: o Odinu, o sinu mu Thoru, nepojmljivo snažnom, no ne i najmudrijem, te o Lokiju, sinu diva, Odinovom bratu po krvi, a i varalici. Tim tisućljetnim pričama, Gaiman sada daje strukturu romana.

ZAKAZANO

KATHARINA VOLCKMER

Susret je zakazan, ali ne samo glavnoj junakinji britkog i bespoštedno duhovitog romana Katharine Volckmer – nego i svima onima koji se ne boje knjiga sposobnih da sve konvencije prodrmaju i okrenu naglavce! U najdelikatnijem trenutku i položaju, dok leži u londonskoj ordinaciji ne videći mnogo više od tjemena doktora Seligmana, mlada će Njemica s njime podijeliti priču svojeg života: furiozan monolog o krivnji i žudnji, tijelu i sramu, ljubavi i svemu onome što se krije iza riječi sloboda.

ZAJEDNIČKA SOBA

ZBIGNIEW UNIŁOWSKI

“Zajednička soba” zapravo je roman s ključem: osim jasnih elemenata piščeve autobiografije, oličenih u tragičnoj sudbini glavnog junaka Lucjana, on odaje mračnu sliku socijalne bijede i (uzaludnih) pokušaja osvajanja književnih pozicija pripadnika pjesničke skupine Kwadryga, u čijoj orbiti prepoznajemo značajna imena varšavske književne scene početkom 1930-ih kao što su K. I. Gałczyński i J. Tuwim. U svojoj je ukupnosti djelo portret jedne generacije.

Ovo je uranjanje u sumorni svijet, bez želje za izlaskom

Ima u Softićevom pripovijedanju nešto od odlika magijskoga realizma, mnogo od legendi i tona usmenog kazivanja

Utekstu na koricama kratkog romana “Noćni čuvar pasa’” urednik Goran Samardžić je zapisao – „Neko je Faiza otkrio davno, neko ovih dana, a neko će ga tek otkriti“. Iskreno priznajem kako spadam u ovu drugu kategoriju, a onima koji čitaju ovaj tekst toplo preporučujem da se što prije ubroje u treću, ukoliko nisu već otprije u prve dvije. Nekako ispod radara do sada prošao mi je taj prozaik, pjesnik i publicist, kao i njegovi romani “Pod Kun planinom”, “Strah od rodne kuće” i “Ljudi bez adrese”, pa se s njegovom prozom tako susrećem nekronološki, tek s pojavom četvrtog romana za koji sam dobila više, što usmenih što pismenih preporuka. Softić (1958.) je inače porijeklom iz Sandžaka, životom vezan za Mostar i Sarajevo, trenutnom adresom za Luksemburg gdje danas živi i bavi se književnim i uredničkim poslom.Već prve pročitane rečenice ovog kratkog romana (ili duže pripovijesti) jasno su mi pokazale dvije nedvojbene činjenice. Prvu, kako načelno “Noćni čuvar pasa” pripada onom tipu literature koji mi je, prostorno-mitskim odlikama i svojom arhaičnošću, poprilično stran i s kojim senzibilitetski ne korespondiram s nekom vrstom prepoznavanja i identifikacije, ali to tijekom čitanja prestaje biti važno. I drugu, kako je riječ o pripovjedaču koji posjeduje dvije iznimno izražene odlike – pripovjedačku strast i pripovjedački ‘know how’,

NOĆNI ČUVAR PASA FAIZ SOFTIĆ. BUYBOOK

zbog kojih se roman čita na način da vrlo brzo budete posve uronjeni u njegov sumoran svijet, bez želje za izlaskom. Ima u Softićevom pripovijedanju nešto od odlika magijskoga realizma, mnogo od legendi i tona usmenog kazivanja, ali kao i sva uspješna djela što ih nazivamo tim epitetima, prije svega univerzalnosti i pripovijedanja o sudbini čovjeka i svijeta, izvan vremenskih i prostornih određenja. Mitsko i svevremensko, a opet naše, reklo bi se. Glavni lik romana je Pašuka Halvari, čovjek koji povremeno komunicira jezikom pasa, odnosno laje. Čudesno, začudno, alegorijski, groteskno – sve su to asocijacije koje nam odmah padaju na pamet i doista nismo u krivu. Povezanost dana njegova rođenja i egzekucije štenaca koju obavlja njegov otac, usmjerava početak priče prema spomenutom čudesnom, prema rubovima fantastike koja ne prelazi granicu koja bi dopuštala da priču promatramo isključivo u tome, fantastičnom ključu. No, način na koji Softić pripovijeda nesumnjivo nalikuje na onaj tip pripovijedanja/usmene predaje, u kojem se pripovjedne niti namjerno zapliću, kombiniraju, nadopunjavaju sudbinama drugih, pa i mistificiraju i dovode u neobične suodnose, sve kako bi priča zadržala dinamiku, a oni koji je čitaju/ slušaju koncentraciju. Reći kako je je nečiji život pasji, u suvremenom kontekstu ima poznate, gadne konotacije. Život Pašuka zvanog Pašče u tome je smislu dvostruko pasji; određen već neobičnom osobinom lajanja, a kad se priča raširi i svime onime

Piše: JAGNA POGAČNIK

što mu se događalo i za što je sam kriv. U nevjerojatno uspjelo oslikanom suživotu krajolika i galerije likova koji se ovdje pojavljuju, dočarava se surovost zabačenog kraja i mračna slika ljudskih osobina i međusobnih odnosa u kojima prevladavaju slabosti, nastranosti i nasilje. Pašuka je, osim obilježen neobičnom osobinom (koju, dakako, treba čitati alegorijski) potpuni negativac – lažov, prevarant, lopov, grubijan, neempatičan, kasnije i nasilan prema ženi, lik prema kojem ne osjećate nimalo sućuti, ali shvaćate kako je riječ o namjernom pretjerivanju i karikiranju. Jer, svijet u koji se rodio na dan kad je obiteljska kuja ostala bez svoje mladunčadi, nije ništa bolji i ništa manje prepun slabosti i nastranosti. Dokaz su tome brojne utkane priče drugih, jednako neobičnih likova, koje bez obzira na svoju zaokruženu epizodičnost ne ugrožavaju glavnu pripovjednu nit. Premda će vam se povremeno učiniti kako je digresija dugačka i kompleksna, kako prijeti postati glavnom, povratak na primarnu dionicu uvijek će biti jasan, logičan i na vrijeme. Upravo se u tome jasno prepoznaje ton usmenog kazivanja, vrlo ekspresivnog pripovijedanja koje u sebi sadrži svu silu stilskih umijeća, inkorporiranja poetskih detalja (jer Softić je i pjesnik što je više nego prepoznatljivo u njegovom proznom tekstu) i meandriranja brojnim digresijama i epizodama. Pašuka, koji je, što je vrlo znakovito i važno, i lažni učitelj (jer je takvo predstavljanje jedna od njegovih laži) i metafora zla, koliko god začudan bio, smješten je u svijet poremećenih vrijednosti, slabosti i zla, koji djeluje daleko i mitski, ali ima svoje, u alegoriju presvučene suvremene konotacije. Ništa bolji od Pašuke nije niti jedan od važnih likova, Jup-Džafer, koji razumije i prevodi jezik pasa, isprva shvaćen kao nekakav Pašukin antipod, a potom u prevarantstvu izjednačen s njime. U toj životinskoj metaforici, zapravo, snagom, čašću i hrabrošću ističe se tek kujica Garica, spremna se suočiti s vučjim svijetom (stvarnim, ali i metaforičkim) oko sebe i obraniti svoj teritorij i svoje stado. Softić je svakako neobičan i neobično talentiran pisac, što se između ostaloga jasno vidi u njegovom jeziku, kao primarnom alatu pripovijedanja. Kondenziranost, ali slikovitost, inzistiranje na detaljima i poetskim slikama, rezultira stvaranjem jednog začudnog univerzuma, koji nam djeluje daleko, ali u njemu opet prepoznajemo poznate modele međuljudskih odnosa, mentaliteta, stereotipa i ljudskih osobina koje pripovjedač bilježi, ali i psihologizira i uzdiže do poetskoga. Iščašena slika svijeta, s elementima legende i basne, mračna i sumorna na način koji prepoznajemo i izvan granica odabranog žanrovskog modela - u tome je snaga i upozoravajuća poruka ovog romana.

Piše:

ANTUN PAVEŠKOVIĆ

U ‘Tišini za oči’ nema ni Schindlera ni Karla Plaggea, samo birokrati uništenja

Roman Branka Šömena mučna je knjiga, ne zbog teme, ni zbog načina kako je tema obrađena, nego iznad svega jer njena fabula ne samo da je moguća, ne samo da je povijesno vjerodostojna, nego je i opomena da nipošto nije tek dio repozitorija davno minulih i neponovljivih događaja. Pisan probranim i sugestivnim slogom, roman je, zadržimo li se tek na formalnim osobinama žanra i stila, majstorski uradak. Uostalom, što drugo očekivati od iskusna i dokazana prozaista, pjesnika, pisca za mladež, publicista i filmskog scenarista. Majstorstvo stila ne može se osporiti ni činjenicom da smo na hrvatskom tržištu knjigu dobili u prijevodu, mora se priznati izvrsnom, sa slovenskog jezika. Šömen je, naime, izvorno pisac slovenskoga jezičnog izričaja, ali i čovjek koji godinama živi u Zagrebu, gdje je, između ostalog, napisao tri ključne knjige o hrvatskome slobodnom zidarstvu te kao filmski scenarist značajno pridonio i hrvatskoj kinematografiji. Roman “Tišina za oči” nastao je zahvaljujući jednom neuspjehu. Naime, on je zamišljen i dogovaran kao filmski scenarij o koncentracijskom logoru Auschwitz i to na poticaj jednog od najvećih filmaša koje je Hrvatska ikada imala, ali ga, tipično hrvatski, nije znala kreativno iskoristiti. No, kako to već biva, onaj tko nije prorok u domovini, ode u bijeli svijet koji na kraju bogato honorira njegovo “proročko” umijeće. U ovom slučaju čak dvama Oskarima. Branko Lustig, Osječanin, Židov, hrvatski domoljub, čovjek s onim na ruci tetoviranim grotesknim brojem što je imao označiti upravo prekobrojnost, suvišnost, dječaštvo je proveo u koncentracijskim logorima. Šömenov scenarij, prerađivan sedam puta, nikada nažalost nije ostvaren kao film, ali je, srećom, postao knjiga. Proza o jednom neiskazivu zlu. Groteski ljudskosti.Da, ljudskosti, jer svjedoči što je čovjek u stanju napraviti drugom čovjeku. Ali i

opomeni o cinizmu zločina, utoliko strašnijoj što odražava ne tek želju da se tako nešto nikada više ne dogodi, nego nam pričom o onome što se dogodilo upečatljivo osporava našu uspavanu nevinost upozoravajući nas da nitko od nas nije bez krivice upravo zato jer je čovjek.Tipično filmkom naracijom, nakon šest uvodnih poglavlja, kratkih do razine pripomene, uvodi nas Šömen u strahotno prizorište zbivanja, logor u kome je jedini sadržaj života bila smrt. Linearnom naracijom, bez pripovjednih retardacija, uz kratke napomene dostatne da snažno osjetimo svaki od likova, pretočivši zamišljene slike u riječi, dao im je pisac snagu vizualnoga svjedočanstva, uspijevajući gotovo nemoguće. Naime, dok su nacisti svjesno pribjegavali nevjerojatnim grozotama uvjereni da žrtvama nitko neće vjerovati kako je tako nešto moguće, naknadna svjedočanstva potvrdila su njihovu zločinačku logiku: ni žrtve nisu bile u stanju artikulirati ono što im se dogodilo naprosto zato jer su do te mjere lišene čovječnosti da je takvo iskustvo dehumanizacije naprosto nemoguće izraziti. Autor je uspio, precizno, ponegdje brutalnom izravnošću, prikazati zlo samo. Nema tu ni Schindlera ni dobrog nacista Karla Plaggea, samo birokrati uništenja, njihovi sitni pomagači koji u zlu kupuju privremenu odgodu vlastite smrti, zločinci manje ili više sličnih profila i njihove žrtve, individualizirane, psihološki i tjelesno iznijansirane i stoga bolno obeščašćene nasilnim oduzimanjem vlastitih sudbina. Naravno, i tekuća vrpca leševa na putu u krematorije. Zlo, gadost mučnina. Još samo priprema i neuspjela pobuna uspijeva tim nesretnicima barem nakratko vratiti ljudsko lice. Ono koje njihovi krvnici ne žele prihvatiti ni kao vlastitu obrazinu. Nakon Šömenova romana preostaje tiha, ali tuga bez dna. I stid. I nada, možda, možda.

TIŠINA ZA OČI BRANKO ŠÖMEN, STILUS. PRIJEVOD: MIRTA JURILJ

DARKOCVIJETIĆ

MARKOGREGUR

OSVOJIO JE NAGRADU 2020. ZA ROMAN ‘SCHINDLEROV LIFT’

FRICA

JURICAPAVIČIĆ

DAMIRKARAKAŠ

Fotografija: MONTAŽA SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Nastavak na sljedećoj stranici 

POBIJEDILI SMO, BJEŽMO!

„Uvek sam kad su se primale nagrade, imao loš osećaj u stomaku i moja glava bi se tome svaki put opirala. Ipak, ja sam sve te godine, dok su mi nagrade još pristizale, bio previše slab da kažem: ne.To je, stalno sam mislio, bila manjkavost moga karaktera. Prezirao sam one koji nagrade dodjeljuju, ali nisam ih odbijao. Sve je bilo odvratno, a najodvratniji sam bio sam sebi. Mrzeo sam ceremonije, ali učestovovao sam u njima; mrzeo sam one koji su nagrade dodeljivali, ali sam prihvatao njihove premije“, piše Thomas Bernhard u knjizi ‘Moje nagrade’; meni ju je poklonio Flavio koji ju je i objavio u svojoj izdavačkoj kući LOM, pa sam je pročitao u autobusu na relaciji Beograd - Zagreb. Ovu knjigu o nagradama, ne samo o nagradama, nego o stalnoj opsesiji smrću (sve je banalno pomislimo li na smrt) čitao sam nakon toga više puta, no nije li Nabokov kazao kako se računaju samo one knjige koje su nekoliko puta pročitane. Počeo sam je opet čitati i par dana prije nego što sam zamalo ubijen; ostala je rastvorena na noćnom ormariću, a kad sam nakon tog najstrašnijeg dana u mome životu, koji se zbio točno dan prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju (moj multimedijalni roman iz Bordeauxa zove se “Kako sam ušao

u Europu” pa ispada da sam u Europu ušao više mrtav nego živ) ležao teško ranjen u bolnici na Rebru, opet sam se zaželio čitanja, a žena mi je donijela baš ovu knjigu, ja je ponovno čitao u bolničkom krevetu, iznova se diveći Bernhardovim kompleksnim rečenicama koje se tako lako čitaju; u bolnici su me zakrpali, odstranili jedan vitalan organ, o kojem ni sad više ništa ne želim znati (kad djeca okrenu na onu stranicu gdje je atlas tijela, ja makinalno odmaknem glavu dok ne prijeđu na novu stranicu); no u tijelu su mi, nakon što su mi ispumpali dvije litre krvi, ostale krvave mrlje, stoga je trebalo strpljivo čekati hoće li mi tijelo uspjeti apsorbirati te mrlje ili će me na kraju ipak pokositi loša sudba i po tim ljetnim vrućinama - sepsa. Preživio sam, na sreću, i neki doktori se čude, pomoglo je i iskustvo, nije mi prvi put da ležim na samrti, a imam po tijelu puno ožiljaka, čak i nešto čelično, neku žicu; prije dvadesetak godina kao mlad momak završio sam u sobi iste ove bolnice, ponekad mi se čini da je bio i isti krevet, pa su mi zbog neizdrživih bolova kada sam urlikao, psovao, pokušavao otkinuti konopce kojima su mi čvrsto zavezali ruke i noge, da ne strgam zavoje, morali davati morfij, i tada se baš događalo ono kao u filmovima, rosno cvijeće mi je padalo po licu, vikao sam da mi daju još morfija, ali nisu htjeli jer ako preživim da ne izađem kao narkoman, iako su mi šanse za preživjeti bile malene; barem su to neke bolničarke mislile, ili sam ja to tada u svojoj glavi umislio. Osim toga svi su oko mene umirali, tko god bi došao u tu sobu za cimera, umro bi, kao u Bernhardovoj knjizi “Moje nagrade”, kao u priči u kojoj on potanko opisuje primanje počasnog priznanja kulturne zajednice saveznog udruženja njemačke industrije, kad su mu liječnici zasjekli ispod grkljana (zarad uzimanja tkiva za analizu) pa zatim prognozirali nekoliko mjeseci, potom izvjesnu i stopostotnu smrt, te se on pomirio s bliskim krajem. Umro je tada i policajac koji je ležao u sobi do njegove i koji je s njim igrao blek džeka, pobjeđivao ga, preminuo je samo tri sata nakon partije u kojoj je pobijedio pisca. Bolničarke, mlade, lijepe, zavezanog su me tada na krevetu pogledavale, ja sam njih stalno gledao i molio da mi daju morfija, one večeras idu u disko, tamo će plesati, a ja ću umrijeti, hoću i ja s njima večeras u disko plesati na Pixiese, što sam radio u Kulušiću noć prije negoli sam zadužio onaj ruski špagin s kolutom što ih u filmovima ima Crvena armija i otišao braniti svoje selo, idem plesati ako treba i ovako sjeban, u ružnoj plavoj bolničkoj pidžami, samo neka mi daju još malo morfija. U bolnici sam ovoga drugoga puta zaklopio Bernhardovu knjigu, tada još nisam bio dobio niti jednu nagradu, a bio sam u skoro sto finala, pa sam pod utjecajem te knjige počeo razmišljati kako bi možda bilo najpametnije da više ni ne sudjelujem u svim tim takmičenjima, jer nije književnost

Krenuo sam taj dan nervozno prema HNK, kupio na Cvjetnom trgu u onim božićnim kolibama neku kobasicu, uhvatila me lagana nesvijest od gladi, nervoze, a ne želim primiti nagradu, pa se pred ljudima srušit

takmičenje, iako neki kažu da je trka na duge staze. Uglavnom, sjećam se, hodao sam po Gornjem gradu, lutao, dokoličario, iako je to u Zagrebu za razliku od Pariza teško, napraviš tri poštena kruga, četvrti sebe sretneš: zazvonio mi je mobitel, glas bariton mi je na nekakvoj kaldrmi javio da sam dobio Frica, i naravno deset hiljada eura, da to ni slučajno nikome ne govorim, iako mi je

SANDRA

ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

DAMIR KARAKAŠ

odmah palo na pamet da me netko zajebava, ali s druge strane bio je ozbiljan čovjek, barem sam ga ja tako doživljavao, osim toga još mi je bio u glavi nedavni slučaj pisca kojem su u besparici javili za nagradu, a kad je sjeo u prve redove da je primi, pročitali su nečije drugo ime, pao je od šoka u nesvijest, davali su mu da cucla limun, kao mojoj mami kada je jednom gledala što pričam kod Stankovića u emisiji “Nedjeljom u 2”. Nisam htio o nagradi nikome govoriti, čak ni ženi, opet sam sumnjao (i konkurencija je te godine bila ubitačna: Novak, Mehmedinović, Ovčina… sve velike knjige), pa iako ti je drago da si u finalu, ako ne dobiješ, na koncu si uvijek samo gubitnik. Nazvao sam ponovno onog čovjeka, pa kad me ipak uspio uvjeriti, trebalo je misliti što za dodjelu odjenuti; koliko se samo Bernhard namučio kada je sat, dva prije dodjele Grillparzerove nagrade koju dodjeljuje Akademija u Beču, morao u radnji za mušku garderobu izabrati odijelo, kravatu, čarape, pa kad je dodjela završila, osjetio je da mu je odijelo usko, da ga posebno hlače zatežu, te ga je nakon dodjele sa svojom tetkom odlučio vratiti, zamijeniti za broj veće; pritom mu je pala apsurdna misao dok je u tom drugom odijelu šetao radnjom, kako će to njegovo odijelo, koje je vratio, nositi netko tko neće ni znati da je čovjeku u njemu dodijeljena važna književna nagrada. Ja nisam birao odijela, nego ono što svaki dan nosim, kožni kaput kamiondžije iz Drniša, ispod njega tamnoplavi mornarički kaput koji sam prije petnaest godina kupio na buvljaku u okolici Pariza (prodavale su se još drvene koturaljke DžonaVejna i preparirana mačka Edith Piaf), imam i kapu koju sam nabavio tako da sam u second hand šopu uVlaškoj kupio šos za pet kuna, nacrtao kapu i odnio skicu preko puta kod staroga krojača koji mi ju je skrojio za sto kuna, pa ako dobijem nagradu javila mi se isto tako apsurdna misao kako ta žena koja je nosila šos, nije ni u snu mogla zamisliti da će pri dodjeli književne nagrade Fric, laureat nositi njezin šos na glavi. Krenuo sam taj dan nervozno prema HNK, kupio na Cvjetnom trgu u onim božićnim kolibama neku kobasicu, uhvatila me lagana nesvijest od gladi, nervoze, a ne želim primiti nagradu, pa se pred ljudima srušiti. U kazalištu sam sve vrijeme strpljivo čekao sa strane, prije toga sam provjerio da li mi je u džepu ceduljica s kratkim govorom, zahvale djeci, ženi, još par rečenica o slavnom piscu po kojem ova nagrada nosi ime, jer otkad sam počeo pisati, držim se njegova savjeta da treba pisati mrko, okrutno, bez samilosti pa i sa začepljenim nosnicama, ako treba, pa kad su prozvali moje ime, tek sam onda bio siguran u deset hiljada eura; a Krležu sam uvijek volio, i stalno ga iznova čitam, iako je u jednoj svojoj knjizi napisao rečenicu koja me je u prvi mah šokirala, glup kao poštar iz Brinja, jer poštari su kod nas u Lici pametni ljudi, takav je bio i poštar Mirko koji mi je donosio sportske novosti; uvijek bih prije čuo zvuk njegovog maslinastog motora kolibrija nego vidio poštara, ali ako je poštar glup u Brinju, mislio sam, kakvi smo tek onda mi iz okolice Brinja u očima tako velikog pisca. Na kraju obraćanja publici sam, s pobjedonosnim žiroskopom u ruci, rekao i jednu rečenicu koju nisam zapisao: Pobijedili smo, bježmo! Ali, pošto mojim roditeljima još uvijek nije posve jasno čime se ja to bavim i misle da ja lažem, odlučio sam ih nakon dodjele ove nagrade nazvati. Jer kada dijete laže, to je simpatično, ali kad odrastao čovjek laže, nije zgodno, a majka me, kako ona misli, u poznim godinama više puta uhvatila u laži. Sad sam je nazvao i rekao joj da sam dobio književnu nagradu i deset hiljada eura, ona je mirno rekla, tko će tebi, sinko, dati toliki novac. Evo mama večeras u središnjem dnevniku, pa gledaj. Naime, dali su mi onaj dugački karton na kojem je pisalo 75.000 pa kad sam ujutro nazvao mamu i pitao je, jesi li vidjela, ona je najprije neko vrijeme šutjela, a onda je rekla:Vidjela sam, ali samo nule!

INES (ulomak iz romana ‘Mater Dolorosa’)

Kad su prošli naplatne kućice, naoblaka se razišla. Burin je rastjerao tamne krpe oblaka i otvorio pogled između dviju planine. Između Biokova i Mosora načas se razotkrio djelić površine mora. Na podnevnom zimskom suncu blještao je kao usijani pjat. Spustili su seTouranom s autoputa i vozili kroz pejzaž koji se iz zavoja u zavoj mijenjao. Prvo su se vozili kroz čudnovatu okamenjenu šumu, zaravan punu stijena neobičnih oblika. Potom su zašli u plodni dio polja. Oko ceste su se vidjeli prvi suhozidi, pojate i ovce. Na koncu, cesta je počela serpentinama ponirati u kanjon rijeke Cetine.Tamo se, uz rijeku, nalazi ladanjski raj dida Mate i babe Slavice.

Ines je na vozačkom sjedištu.Vozi oprezno, nipošto prebrzo, pazeći daVolkswagen ne prokliže na vlažnoj i uskoj cesti. A dok vozi, promatra svoje suputnike, svoju mater i brata.

Mater je nervozna, to se vidi. Katja je uvijek nervozna kad idu kod dida i babe.Ti su posjeti za nju odlazak u minsko polje, obaveza koju treba obaviti, a koja nikad ne završi bez bubotaka i friži. Ines je stoput vidjela taj igrokaz, uvijek mučan, uvijek isti. Ljubazan doček, grljenje i velikodušnost. Na prvu se čini da će sve proći dobro, bez ogrebotina i ozljeda. A onda iz šapice nikne kandža: bilo dida, bilo baba, netko od njih dvoje nešto će natuknuti, reći ili učiniti što će Katju ugruvanu stjerati u kut. Što god napravila, kako god izgledala, što god radila, za njih dvoje ona nije dovoljno dobra. Za njih će dvoje Katja uvijek nositi sjenu neodređene krivnje. Krivnje što je preživjela, a njihovTomo nije.

Tako je uvijek.Tako će biti i sada, stoga Katja zna što je čeka. Zna da nas slijedi repriza iste poznate predstave, samo to mučniji i nelagodniji što će na njihovoj godišnjici biti i svita publike. Pa se Katja zato vozi u autu kao da je vode zubaru. Kako se bliže dida Matinoj kući, Katjino je lice sve zategnutije i sivlje.

Spustili su se autom u kanjon. Prilaze prvim kućama u selu, a onda Katja napokon progovori. – Ne zaboravi- kaže- ne zaboravi da prvo moramo na groblje.

Prije posjeta didu i babi uvijek idu prvo na groblje. Ines zna da za to postoje dva jednako jaka razloga. Prvi je što Katja želi bar za pola sata odgoditi odlazak na stratište. Drugi razlog je što bi- kad ne bi otišli na groblje- sigurno uslijedio baba Slavičin ubod. Šta, nisi bili na groblje mužu? – rekla bi, ili: mislila sam da ćeš to prvo; mi idemo svake subote.

Spustili su se do sela. Provezli su se pokraj nekadašnjeg gumna koje je sada preuređeno u trg.Voze se još neko vrijeme, a onda stižu do groblja. Stari dio groblja svija se oko kapelice, okružen je kamenom ogradom, nevelik, skroman i lijep. Novi dio groblja nije ni skroman ni lijep. Poludovršen i grub, urezao se u kamenu zaravan kao divlja izraslina. Omeđen je surim cementnim zidom iz kojeg strše metalne konzole za kameno popločenje.

Nastavak na sljedećoj stranici 

DUŠKO

JARAMAZ/PIXSELL

JURICA PAVIČIĆ

Ali, metalna hvatišta apsurdno vise u zraku. Jer, kamenih ploča još nema, niti će ih skoro biti pošto ni selo ni župa nisu tako bogati. Stoga groblje stoji nedovršeno, kao što je nedovršeno i sve drugo uokolo: kuće, poslovi, ambicije, životi. Ines skreće s ceste i parkira uz grobljansku ogradu. Automobil je sav prekrcan biljem, ima sadnice voćki na krovu, pa na grobljanskom parkingu izgleda nepripadajuće i čudno. Ines izlazi. Ne zaključava auto. Na selu, zna, nema razloga za to. Očeva je grobnica nova i kitnjasta. Dida Mate nije štedio na sinovom grobu. Ploča grobnice je od crnog i bijelog mramora uvezenog iz Italije. Mramorne se ploče blistaju svježe oprane. Jer, Slavica subotom ulašti ploču do perfektnog, zloslutnog sjaja. Na ploči je niz imena:Tomini dida i baba, stričevi, strine i pratetke, posloženi po redu umiranja u istom svečanom fontu, bijelim slovima na crnoj ploči. Posljednje ime u niski jeTomino ime. Uz ime je ugraviran očev portret, bijel na crnoj ploči. Na portretu je veseo i nasmijan, s istim onim kuštravim čuperkom koji mu pada na čelo. Uz ime su godine rođenja i smrti: 1967-2014. Stvari bi drukčije stajale da tata nije poginuo, pomisli Ines. Da nije te subote skliznuo u zavoju, njihovi bi životi otišli drugim smjerom. Ne bi se mučili sastaviti kraj s krajem. Ne bi morala Davora moliti da Katji nađe posao. Možda bi otišla u Zagreb studirati sociologiju, kako je planirala. Svakako ne bi završila na recepciji hotela. Ne bi bespomoćno gledali Čudinine radnike, jer bi tata to znao riješiti, kao što je uvijek znao rješavati stvari s ljudima. Ne bi sad kod dide i babe išli kao da idu u minsko polje. Sve bi bilo drukčije da je tata bio drukčiji. Ali- nije.To je bio on, takav: uvijek zagrabi što možeš od života, uvijek više posla, više muvanja, više druženja, više akcije. Uvijek brže, uvijek sto dvadeset na sat, dok jednom nije bio prebrz, prebrz čak i za sebe. Pa sad leži pokopan u selu koje nije volio, pod crnom pločom kakvu bi sam ismijavao.

sluša i najednom shvaća da je sve to zazeblo.

Zebe je što nije dobila makar dio Mariove pažnje. Pomisli to, a onda istog časa tu misao potisne kao neželjeni okot. Sjedaju, nazdravljaju. Razgovaraju o kostobolji i o vremenu, o župnim prilikama i o političkim novostima. Glavnu riječ vode fra Klement i dida, a Katja sjedi uz suprotni kraj stola, sluša i bezizražajno se smiješi. U nekom trenutku, Ines je razgovor prestao zanimati. Osvrće se i gleda uokolo. Promatra žicu od pergole, brižljivo nategnutu, a na njoj tek razlistalo odrinu od loze. Gleda redove kivija, trešnji i višnji. Limun prekriven mrežom, za zaštitu od mraza. Mali vinograd dolje u ponikvi. Dida i baba na selo su se preselili kad su otišli u penziju. Sada, nakon deset godina, mjesto su stvarno preobrazili do neprepoznatljivosti. U međuvremenu, stiže hrana. Slavica iznosi pladnjeve pršuta i ovčjeg sira, zelene masline u koromaču i crne pečene u lugu. Donosi soparnik nasječen brižljivo u romboidne fete. Kad je posluženo hladno, Slavica donosi toplo predjelo: kuhanu govedinu i gustu šalšu koje se vrelo pare. Prisutni gledaju hranu, dive se izgledu i mirisu, a onda dida Mate glavom kimne prema fratru. OćeteVi?veli, a fra Kliment povede molitvu. Zahvalio je Gospodu na plodovima koje blagujemo, a prisutni su ga pratili tihim mrmljanjem. Kad je fratar završio i prekrižio se, babi Slavici se lice najednom stisnulo u grimasu bola. Zasuzila je, a onda kroz usta protisnula da mi je on tu.

Oni siroti ni ne znaju- pomisli. Ne znaju što se sada, pred njihovim očima događa. Ne znaju da je sa životima kakve su dosad živjeli gotovo, da su točno ovog časa ti životi pometeni kao mlazom vode

O svemu tome Ines misli dok mater na grob polaže cvijeće. I zna: ono što se njoj vrzma po glavi vrzma se i Katji. Položili su cvijeće. Kratko stoje nad grobom. Ines zna da bi se netko sad morao prekrižiti, izgovoriti molitvu, ali se ne može prisiliti da to učini prva. Na koncu to napravi Katja. Prekriži se brzo i nemušto, a Ines za njom ponovi istu kretnju. -Bog mu da pokoj- veli Katja, a Ines sluša šuplju frazu i misli o njoj. Pokoj nama daj, misli. Ne njemu. Nama. On- gdje god bio- sad sigurno nema briga.

Sjedaju u auto, silaze s grobljanskog parkinga i nastavljaju seoskom cestom. Prelaze Cetinu preko mosta pa skreću lijevo duž obale kanjona.Voze se par minuta, a onda skreću na makadamski put između gustih krošnji dunja.To je ulazak u didin ladanjski raj. Stigli su među posljednjima. Na verandi pred kućom već je društvo. Oko stola sjedi desetak ljudi. Ines ih dio poznaje. Dida Matini susjedi, dalji stričeve i strine, fratar fra Klement koji u selu drži župu.Već su veseli. Ines vidi i zašto su veseli: na stolu se rosi ohlađena travarica koje se podosta popilo.

Grle se. Dida i baba prvo grle nju, pa Marija, pa Katju. Katja i baba prilaze jedna drugoj i grle se, no čim se dotaknu obje odskoče kao da ih je na dodir oprljila struja. Mario odlazi do auta, istovaruje voćke i grastu s maslinom, a dok istovaruje teret uočljivo mu se ističu lopatice i bicepsi. Dok radi, dida i baba ga gledaju s divljenjem. Mario na koncu dovrši rabotu. Prilazi verandi, a Slavica ga tapše i divi mu se. Muškarčina, veli. Pravi čoik, komentira dida. Dida i baba proučavaju Marija kao da je vol na stočnom sajmu. Sipaju komplimente na njegov stas, formu i radni pothvat. Ines to

Da je on bar tu, mojTomo, da smo skupa, da ovo može vidit- reče baba Slavica, a Katji se izraz lica tog trena zamrzne u užas. Ines se učini kao da načas svi gledaju u njenu mater, kao da je ono što se sad zbiva neko morbidno natjecanje u žalu. Natjecanje u kojem se, naravno, pobjednik unaprijed zna. Jer, nitko nije mogao toliko žaliti za tatom kao baba, nitko ne može nadmašiti tu tronutost, suze i skršenost. Nitko-a pogotovo ne Katja, koja ni u čem nije bila dobra, pa nije ni u žalovanju.

U međuvremenu, stiže i pečeno meso. Počinju objedovati. Ines uzme na tanjur malo lešog i šalše. Morala je babi priznati: govedina je bila ukusna, s finim rubom žućkaste masti, a šalša gusta, bogata i aromatična. Drugi su već prionuli na pečenu teletinu. U nekom trenutku, fra Kliment je poveo zdravicu i nazdravio svečarima godišnjicu braka. Svi su digli čaše, pa i Ines. Ali, ispila je samo gutljaj vina, znajući da vozi.

Kad su zdravice završile, poželjela je protegnuti noge. Ustala je sa stola i pošla put nužnika. No, nije se vratila na stol. Zašla je u vrt iza kuće, gdje nije bilo nikog i vladao je mir.Taj joj je mir najednom neobično godio.

Sjela je na kacu za vino i promatrala vrt. Gledala je redove didinih krušaka i trešanja, limune umotane u mrežicu, lijehe s glavama verzota i raštike koje su stršale iz zemlje. Ovaj je vrt pamtila u svim njegovom fazama. Pamtila je doba kad su iza kuće bili tek drača, korov i nastamba za koze. Pamti vrijeme kad su stabla voćaka bila tek iznikle trščice. Sad su voćke bile debele poput bedra, a u ljeto se savijale od ploda.

Ustala je i krenula nadolje, put stražnjeg dijela vrta. Prošla je

didine kruške i trešnje, zaobišla veliki grm smokve i došla do niske metalne ograde na kojoj su bila vratašca. Otvorila ih je. Izišla je iz ograđenog vrta i zakoračila u najniži, divlji dio djedova imanja. Sastojao se od kamenjara s nizom suhozidnih terasa, s ponekom podivljalom maslinom i smokvom. Od njenog se djetinjstva stražnji vrt malo promijenio: i dalje je bio neukroćen i divlji, komad zapuštene prirode pun rogača, kupina i smokvi. Najednom ju je preplavilo osjećanje nostalgije. Pamtila je ta vremena, doba kad je na očevo selo dolazila s razuzdanom radošću. Lunjala bi poljima, brala kupine, divljala, skupljala štapove i trske. Uz dida

Matinu kuću vezivala je sjećanja na slobodu i divljinu, na ljeto i nesputano smucanje. A sada- kao da je i njoj, baš kao Katji, didin posjed postao klopka. Kao da i sama postaje vlastita mater. Promatrala je polja i nizove suhozida, rijetke automobile na seoskoj cesti. U nekom trenutku osvrnula se put zapada i spazila blijedi crvenkasti kolut sunca kako zapada za goru. Izgubila je pojam o vremenu. Osjetila je hladnoću. Bilo je vrijeme da se vrati među ljude. Pogladila je cementnu ligadinu bunkera, kao da se rastaje od dragog prijatelja. Preskočila je suhozid, otvorila metalna vratašca i pošla natrag, prema kući, prema ljudskoj vrevi. U međuvremenu je zahladilo, pa se društvo zavuklo u kuću. Sjedili su oko stola, pred didom je bila načeta torta. Boce vina su se praznile, bili su sve glasniji i neobuzdaniji. Ines pogleda Katju. Sjedila je šutke među svima, savršeno hineći da je sve u redu. Ali, Ines je znala da jedva čeka pobjeći odatle. Ušla je u kuću i pridružila im se. Sjela je uz stol i napunila čašu mineralnom vodom, da izbjegne da joj dolijevaju vino. Društvo je nastavilo glasnu raspravu, kao da je i ne primjećuju, a Ines je to sasvim odgovaralo. Gledala je Marija. Mario je sjedio u kutu, u fotelji i prčkao po mobitelu.

Pomalo se dovuklo sedam sati. A onda je- koju minutu do sedamdida Mate presjekao razgovor. -Ajmo pogledat vijesti!- rekao je i mahnuo rukom da ih sve ušutka:- Jel možemo pogledat vijesti, da vidimo šta je novo?

Slavica je upalila televizor. Dida Mate se premjestio na naslonjač pred televizorom, a u drugi do njegovog zasjeo fra Klement.Tiše tiše- ponovi dida, da stiša zaostatke supijane graje. A onda prebaci kanal na vijesti.

Preslušali su prvi blok vijesti, unutrašnju politiku. Premijer i predsjednik su se prepirali oko ambasadorskih imenovanja. Policija je oštro opovrgla tvrdnje da pljačka i muči migrante. Sindikat izrazio žaljenje zbog definitivnog gašenja rafinerije. Ines se činilo da se iste vijesti, s malim varijacijama, ponavljaju tjednima, mjesecima. Ali, dida Mati se nije činilo tako. Dida Mate je bio ovisnik o vijestima, pratio ih je iz sata u sat udubljujući se poput eksperta u političke potankosti. Nakon unutrašnje politike, slijedila je vanjska, pa ekonomija. Nakon dugog priloga o krizi proizvodnje šećera slijedio blok crne kronike. Prva se reportaža bavila ubojstvom u bivšoj tvornici. Policija i dalje traga za počiniteljem, izvijestio je reporter. Obavljeni su intenzivni izvidi. Istražitelji slijede konkretne tragove. Policija građane moli pomoć. Moli da se jave ako imaju ikakvih saznanja o predmetima koji su pronađeni na mjestu zlodjela, a moguće pripadaju počinitelju.

Na ekranu su se pojavile dvije mutne kolor fotografije grubih, zamrljanih piksela.

Na jednoj je fotografiji bila naramenica ruksaka plave i tamnocrvene boje. Na drugoj je bio gornji dio trenirke, žute sa zelenim obrubom.Trenirka je bila zgužvana. Doimala se prljavo. Na leđima se vidio krupni, žuti natpis: BRASIL. Ines je gledalaTV, paralizirana. Stajala je pogleda prikovanog na ekran, kao da se nada da će slika otprhnuti sama od sebe, kao

pričina ili košmar. Ali, slika je bila i dalje tu. Ekran je i dalje svijetlio. A na ekranu su se vidjele dvije fotografije, neumitne poput osude. Na jednoj Mariova trenirka, na drugoj otkinuti komad Mariove borše.

Ines pogleda ljude oko sebe. Gledala je stričeve i strine, mještane, fra Klimenta koji je nešto mrmljao poluglasno. Pogledala je babu Slavicu i dida Matu. Oni siroti ni ne znaju- pomisli. Ne znaju što se sada, pred njihovim očima događa. Ne znaju da je sa životima kakve su dosad živjeli gotovo, da su točno ovog časa ti životi pometeni kao mlazom vode.

Dida i baba to ne znaju. Ali, postoji netko u sobi tko to zna. A to je Mario. Ines ga promatra. Gleda ga, i zapanjena je. Jer, Mario gleda TV, vidi isto ono što to vidi i ona, no na njegovom licu ne može raspoznati baš nikakvu reakciju. Mario sjedi tamo u didinom tinelu, a na licu mu je ista koprena ravnodušnosti, kao da ga se ono što vidi naTV baš ni po čemu ne tiče.

Ali- zato s Katjom nije bilo tako. Ines je promatrala mater, i na materinom licu prepoznala isti val užasa kojeg je maloprije sama osjetila. Katja shvaća. Shvaća točno što su maloprije vidjeli. Shvaća, pa diše kao riba na suhom, premrla od strave.

Voditelj dnevnika najavio je idući prilog, o britanskim prinčevima. Žamor je opet pojačao, netko je otvorio novu bocu vina. Ines najednom osjeti poriv za povraćanjem. Ali, suspregne se. Nije smjela povratiti. Nije smjela pokazati da joj nije dobro. Nije smjela, jer bi je pitali što joj je.

Pitali bi, a ona im ne bi smjela reći ništa ni približno nalik istini.

Kasno navečer, voze se kući. Ines vozi, Katja je na suvozačkom sjedištu, a Mario na stražnjoj klupi.Voze se mračnim krajolikom noćne Zagore. Planine su crne, polja crna, u selima gori tek pokoji žmirkavi stup javne rasvjete. U potpunom mraku zabliješti sporadično tek pokoja benzinska pumpa ili prometna petlja pod snopom reflektora.

Ines vozi sprema Splitu. Drži u rukama volan, dodiruje mjenjač, kvačilo, tipku brisača, a sve vrijeme ne može iz glave istjerati jednu, jezivu misao: to je taj auto.

To je auto s kojim je te subote Mario izišao vani.To je auto koji je ujutro vratio blatan.To je auto u koji je ušao noseći ruksak FC Barcelona i brazilsku trenirku. U ovaj je auto morala sjesti ubijena cura. U ovom su se auto morali voziti do Kaštela. Ovo je bijeliVW kojim su se uvezli u krug propale tvornice. Sad Ines dodiruje taj auto, prstima dotiče volan i prebire po komandama, a pri tom osjeća gađenje, kao da će joj auto prenijeti neizlječivi osip. Što se dogodilo u ovom istom autu? Je li se išta dogodilo? Je li tu počelo? Je li u autu pokušao zavesti, ljubiti, pipati? Je li ovo stvarno sve istina, ili se nalazi u krivo montiranom filmu, noćnoj mori od koje nema strašnije?

Postoji čovjek koji ima odgovor na to pitanje.Taj čovjek sjedi na sjedištu iza nje, i- čini joj se- ravnodušno drijema. On zna. Jedini zna, a Ines ga se ne usuđuje pitati.

Dok vozi, baca pogled na retrovizor. U retrovizorskom staklu spazi materino lice. Najednom shvati: mater ne gleda Marija. Mater proučava nju. Katja je gleda ispitivački i intenzivno, kao da iz Inesinog ponašanja želi razabrati ono što je jedino zanima.

Htjela bi znati, pomisli Ines. Znati jesam li shvatila. Jesam li i ja vidjela. Znam li što sam vidjela. Ili ipak ne. Ili je ipak ona jedina čuvarica sinove male tajne.

Ines se okrene prema materi, a Katja na to nevješto svrne pogled. Prešli su kliški prijevoj. Pred njima se otvorio pogled na noćni grad. U tamnoj noći, Split je sjajio poput prizora iz znanstveno-fantastičnog filma.

Nastavak na sljedećoj stranici 

TREĆA

Hajnal zapravo i nije bio iz Crvenog solitera. Stanovao je s majkom, u “oficirskim zgradama”, koje je samoTaibova bašta dijelila od solitera s četiri lifta. Svi su znali da je Hajnal Židov, Jevrejin, ali nitko nije znao što to zapravo i znači. I da mu je majka Darinka, Srpkinja.To još manje.Važno će to biti nekog drugog dana, neke druge godine. Hajnal je bio čudan, pomalo zajeban, dovoljno stariji od najjačeg omladinca, i dovoljno mlad, da ga nitko ne bi ubrojavao u generaciju naših roditelja. Prva zgrada iza Crvenog, zapravo, stajala je naopako, pod pravim kutom u odnosu na soliter. Hajnal je pod samim svojim balkonom na prvom katu “oficirske”četverokatnice, u malom parkiću doTaibove bašte – “držao pčele.” Hajnal je poznavao svakoga, i svatko je znao Hajnala, s dužom, već ponegdje osjedjelom bradom. Jednostavno, izaTaibove bašte ići bilo je avantura, a svi su zazirali od pčela i grubog glasa prijetnje Hajnala. Imao je djevojku u soliteru. I pričalo se da se ljube u liftu (marke DAKA, po narodnom heroju Davidu Pajiću)! Zaustave namjerno neki od liftova, i ljube se. Nitko im ne može ništa. Ona je stanovala na osmom, sestra Miće Milivojevića, možda Dragana, možda Ljiljana…Svi su vjerovali da je to već gotov brak, i Hajnal je već stalno dolazio kod njezinih. Kad je “pukla puška” i Hajnal se, kao i drugi, za tren oka našao u uniformi.Taj su mu dan nestale sve pčele, napustile košnice. Svatko je bio u uniformi, pogotovo onaj koji nije bio u uniformi. Kad je paravojska “čistila” Crveni soliter, baš je jedna grupa povela Hajnala, jer je nepogrešivo znao tko je tko, kao i ko je ko. Pričalo se i da je spasio gotovo svakoga. Baš je to ispričao MujoTrepić, s dvanaestog kata - kad su došli njima u stan na pretres, Hajnal ih je sve zaštitio. Baš je Muhamed rekao da ga Židov spasio. Neki dan me Hajnal vodi na ćevape. Ali, inzistira da idemo preko puta Crvenog, u roštiljnicu. Naravno da obojica znamo da su na mjestu roštiljnice, na livadici pored trafoa, (gdje smo nekada davno s Vjekom Horvatićem zidali kuratog snješka bijelića), strijeljani rođena braća Medići, Amir i Ako, na pravdi boga. Na pitanje ubojice odgovorili kako se zovu, i pobio ih, s crvenom beretkom

na glavi. Ali, Hajnal uporan. Smještamo se za stol, točno, gotovo u milimetar, na mjesto gdje su braća strijeljana. Gledam u Hajnala preznojen. Za stolom s nama mladić i djevojčica, Hajnalov sin i unuka. Djevojčica u naručju drži plišanog medu. “Evo, ovo su ti moje pčelice, moji medići!”, kaže mi grleći ih.

PRVA Čovjek s lopatom.Tako su ga nazvali, taj film, nizozemska televizija, o komšiji, s trećeg kata. Poslije rata, od čitave obitelji, samo se on vratio. Gore, na Brdo pored Sane, na lijevoj obali. Stan je dobio kad i svi rudari, 1974. i došao s ženom, četiri kćeri, i malim sinom, prvačićem, mojim vršnjakom. Braća mu ostala na Brdu, tu se i poženili, a on 1974. dobio stan, pa jedini napustio selo na brdu. Zavidjela mu braća na stanu u Crvenom soliteru. 1992. u rano ljeto, sve su ih pobili. Kad je paravojska “čistila” Brdo, sav su mu rod pobili, strijeljali pred bogomoljom, i zapalili je. On s familijom bio u gradu, u Crvenom. I upravo je komšija bagerist, spasio čitavu porodicu iz Crvenog. Svi koje je spasio, već krajem ’92. završili u Švicarskoj. Kad se 2000. vratio, prvo je otišao bageristi. Zahvalio mu se, počeo glasno plakati za svojima na Brdu. Osamnaest ubijenih i nestalih. Bagerist ga tješio, pomogao mu brzo vratiti stan u Crvenom; preuredio ga. I nije ga nikome izdavao. Neka ga. Jedno jutro, otišao na Brdo. (Nitko mu nije znao ili htio kazati ništa o njegovima. Dao je DNA, ali nisu ih pronalazili, ni u jednoj grobnici. Strijeljali su ih pred bogomoljom, ali tijela nema. Nigdje.)Tako je počeo. Kopati počeo. Svaki dan po komad njive, ili šume. Kopa tako svaki dan, i vele da je pola Brda već prekopao. Kažem, dolazila nizozemska ekipa. I snimili film, dokumentarac o njemu. Film o komšiji vidjelo je puno svjetskih festivala dokumentarne produkcije. Film je nagrađivan i zapažen. Ali, na Brdu sve manje ljudi, nitko se ne vraća, korona je sve još potpuno ukočila. Kopa i dalje. Kopač iz Crvenog solitera. Kojega je spasio bagerist. Kopač i bagerista. “Nećeš ti njih naći. Džabe kopaš. Rekao sam ti, ne sjećam se, druže moj... samo znam da su sigurno dublje!”

DRUGA

U Crveni soliter Z. se vratio 2021. Majka mu je ostarjela, i u potpunoj osami umrla. Koncem 1995. je „izmakao u Australiju“, pred optužnicom za ratne zločine. Sa ženom i troje male djece. Nikada više nije došao. Odmah smo se sreli, naravno, kod lifta u Crvenom soliteru. Ušao sam sa sunčanog dana u haustor Crvenog,

Zavidjela mu braća na stanu u Crvenom soliteru. 1992. u rano ljeto, sve su ih pobili. Kad je paravojska ‘čistila’ Brdo, sav su mu rod pobili, strijeljali pred bogomoljom, i zapalili je

i u tami nejasno vidio dva čovjeka koji čekaju lift. Bio je to on, sa sinom, dvadesetosmogodišnjim Australijancem. Kasno je bilo za okrenuti se i napustiti haustor. Prilazio sam korak po korak. Nisam poznavao tog čovjeka već dvadeset i šest godina, a pitanje je i tada, i tada. „Pa to si ti Cvele, jebote?“ rekao je. Prišao je i zagrlio me. „Vid’ ovoga“, uzvratio sam i odgovorio na zagrljaj. Predstavio mi je sina, koji je izgledao premoren svime što se oko njega događa, i nosio kiruršku masku preko lica. Dodao je i “već sam djed jednoj djevojčici.”

„Kako ide roman? Povukli su optužnicu. Australija se žalila.“ rekao

ADRIJANA VIDIĆ

DARKO CVIJETIĆ

je mirno. Meni je zvučalo sasvim, sasvim iskreno. Objašnjavao je sinu da sam ja pisac, i da smo ovdje odrasli, u istom ovom liftu. Koji baš sada nikako nije dolazio. Pitao je za buraza, za starce, „imal’ ikoga od one raje?“ Pa sam mu za umrlu majku izrazio sućut. Rekao je da je nije vidio od 1995. godine. „Ti si je viđao svaki dan. Kako je mama izgledala, Cvele?“ Uhvatio sam se za rukohvat ulaznih vrata lifta (marke DAKA). Za tren mi se učinilo - da je ovaj susret Z. dugo vježbao. „Vjerovatno ste stalno ovako čekali lift, drugačije je ne bi ni viđao. U romanu si napisao da je mama išla kod teta Suphe, da su se viđale. I da je M. pričao da sam ga u logoru tukao zbog mlađeg sina, i mog ispadanja iz prvog nogometnog tima „Rudara“. Sve si napisao.Tukao sam ga, jesam, ali zbog starijeg sina, koji je u Zagrebu otišao u HOS, pa ga vojska zarobila kod Gradiške. Ubaci i to u predstavu. I u roman. Nemoj sad biti pička. Mada ne znam, što džabe po svemu tome kopaš? Je li ti moja mama u liftu, o meni pričala?“ gledao me. (Lift je napokon dolazio.) “Kako ti je mama izgledala?”, bijesan šapnem, “pa reći ću ti: nije te pomenula nikad. Nikad! Nosila je crninu za tobom.” I tu se probudim, jedva dišući! 04. 54 sati. Usta puna ovlažene vate, sve sljepljeno, kao uzalud iskopana zemlja.

ŠALAPORTE (ulomak iz romana u nastajanju)

Gleda van, upija plavetnilo, sunčevu toplinu i zvukove, malo je toga ljepše od pogleda s ovog prozora za takvog dana, i ako

zažmiri može osjetiti ugrijani kameni bok čamca na leđima. Bilo bi i sad lijepo sjesti u njega, ali zna kako bi ga gledali. Nije bio sklon ekscesu, ponekad je žalio što nije kao Berićetni Mili, eno ga gdje prolazi, zaostao toliko da može sam sebe poškakljati, trknut taman toliko da može reći što hoće, a opet imati ovdje fin život. Nije puno govorio niti bi ga tko puno nešto pitao, pa mu je možda zato poštapalica bila ajmoreć. Mezzo matto, reklo bi se, napolak. Da, eksces je postao središte, od ideološki neartikulirane umjetničke geste, kako je rekao Šuvaković, začinjavanjem i osmišljavanjem, dodavanjem kritičkog aspekta i političkih konotacija pretvorio se u svjesnu provokaciju i destrukciju modernističke umjetnosti. Mili je naravno ostao na primarnoj razini, uglavnom nesvjesne provokacije koja mu je davala ulogu otočkog boema, odnosno blesavca, jer o umjetnosti nije razmišljao ali i to je trebalo moći živjeti i biti. Djelo je kao napravljeni objekt u avangardi izgubilo značaj, a eksperiment i istraživanje dobio središnje mjesto, zapisao je iz Pojmovnika suvremene umjetnosti. Ljudi poput Milog imali su ono ludilo koje je bilo potrebno da bi se bilo umjetnikom, danas više nego ikad prije. Neko teško stradanje i patnju koja ih je činila bližima smislu, čak i ako to nisu znali ili si mogli objasniti. Mili bi mogao postati umjetnik, kad bi ga se navodilo. Ostvariti se recimo u autoerotizmu. Da mu kažem da masturbira pred publikom kao što je prije pedesetak godina činioVito Acconci, Mili bi to učinio. Udalji se ipak od tih misli, jer to ne bi bila umjetnost, nego nagovaranje štupideca na glupost. Ali da:

Poludjeti. Izgubiti sve norme i obzire. P o l u d j e t i! Makne bilježnicu u stranu i osjećajući da je zavrijedio priuštiti si malo zadovoljstvo, zapali duvan.

Na terasi Maestrala doručkuju Britanci. Čudno kako su oni uvijek pomalo zavidjeli njima domaćima na otoku, načinu života i prisnosti, a on je uvijek htio biti poput njih. Uživati u tom šarenom doručku, žutom narančinu soku, umjesto nebrojenim šalicama guste kave koja se do podneva mljela i raznosila među zubima poput škalja. Potom se vratiti kući. Voditi zanimljiv život u Londonu ili Bristolu, ići na koncerte i izložbe, u kazalište, naletjeti iznenada na koji Banksyjev grafit. Umjesto toga, ovdje si točno znao gdje koga i u koje vrijeme možeš naći, a još gore – svi su znali gdje mogu pronaći tebe. Nije više bilo čamca u koji bi se mogao zavući. Ne na ovom otoku od dva i pol kvadratna kilometra.

S druge strane uskog zaljeva vidi Slogino odmaralište i Požegu, koja izgleda kao da se sprema izvršiti samoubojstvo utapanjem. Ovo Slogino pak, s kućom polusakrivenom crnogoricom i terasasto razmještenim betonskim postoljima na kojima su kao i svakog ljeta postavljeni šatori, uvijek ga je privlačilo. Kako sad gleda Britance u malom kamenom hotelu koji je nekad bio pučka škola, nekoć je s Tonkom i Franom odlazio gledati obitelji u tom kampu koji je pripadao koprivničkoj tvornici obuće. Bilo mu je osam-devet godina kad je svake večeri krajem 80-ih i početkom 90-ih iz kampa odjekivala živa glazba, padali čunjevi na visećoj kuglani i smeđe boce Podravka piva, a roditelji s djecom, potamnjeli i radosni, odlazili u selo. Kasno uvečer svake bi se večeri preko zaljeva razvlačila pjesma Podravino moja mila. Sve bi bilo živo i činilo se čarobnim – i otok i svi ti ljudi koji su morali voditi zanimljive živote. Ta koprivnička djeca jurcala bi trgom i zavlačila se u njihov brod zbog čega bi svake večeri netko od njih trojice došao ranije da ga zauzme. Raznježi se kad pomisli na djevojčice kojima bi dopustili da uđu i naslone se na topli kameni bok čamca ili sjede na vrhu, kao i njihovih razgovora, u kojima su se natjecali gdje je ljepše živjeti.

Nastavak na sljedećoj stranici 

SANDRA

MARKO GREGUR

Hvalio je otok, ne dajući im da ga pobijede, ali uvečer bi u krevetu zamišljao Koprivnicu, koja mu se činila bajnom i zamišljao kako bi bilo lijepo ukrcati se s nekom od tih djevojčica na brod i otići u taj grad. Najradije s Tihanom, zbog koje se i počeo kupati pred kampom, iako je tamo bilo najviše ježinaca. Zanimljivo, i ta su im djeca zavidjela, dok su im se trudili otok učiniti što zanimljivijim i mističnijim, pričajući strašne priče o utapanjima, gusarima i FaustuVrančiću, o kojemu zapravo i nisu znali bogznašto, ali dovoljno je bilo reći da je izmislio padobran i da je pokopan u crkvi, evo odmah tu iza naših leđa i moglo bi ga se vidjeti samo kad bi se malo podigla kamena ploča pa da pridobiju pažnju. No, i on je zavidio njima i osjećao tugu i prazninu kad bi posljednja tura radnika i njihove djece otišla pa više nije trebalo čuvati čamac.

Zatim je došao rat i kamp je ostao prazan, kao i čitav otok. Svakog ljeta odlazio bi do njega, gledajući nije li možda netko došao, barem nekoliko obitelji koje će sve oživjeti, ali ta se ljeta više nikad neće ponoviti.

Iza njih, prema zaljevu, nove su, lijepe kamene vile koje su napravili Francuzi, s bazenima i lavandom i lila škurama, a zna se da svi imaju zelene.

Opet dohvati bilježnicu, sad još bolje živne, ovo bi moglo biti to, zapisujući: prepiturati šalaporte onih francuskih govana u zeleno pa nakratko u mislima počne razrađivati ideju, zapalivši još jednu.

Čuje glas Kate Kapularice. U tri sloja crnine sjedi uz bunar na ulici, malo podalje dućana i prodaje rajčice i smokve, češnjak i luk, uz to nekoliko vrsta rakije. Ne može razaznati što govori jer je nadglasava škripa guma koje pritišću škalj koji se od jaza stalno razvlači popločanom ulicom, jer ovdje se uvijek nešto zida i nadozidava, pojačavajući samo time dojam trajne nedovršenosti. To je Primavista iz trgovine, koga pozdravlja, ide sa svojim kolicima na četiri uvijek malo prazne gume. Bit će da dolazi onaj brod u deset i po pa ide po robu. Pogleda na sat, taman je pola, i kad malo bolje osluhne doista, već se čuje brundanje starog, gotovo sedamdesetogodišnjeg Tijata, koji je isplovio sa Zlarina i uskoro će stići. Ne mora ni gledati, sve vidi: bijeli brod kako prilazi molu, crni dim koji se kronično izvija prema nebu, bacanje cime na kolonu i škripu kad zategne brod da ne produži u Jaz.

začudilo kad je čuo za njegov nadimak, nakon što je odrastao, jer bio je to najpametniji nadimak na otoku ikad. Kastrati, dječaci odrezanih mošnji, kojima je Napulj prije tristo godina opskrbljivao Europu, kako bi pjevali ženske glasove. Babe su odlazile na misu kao na koncert, samo da ga čuju, a kakva je tek radost bila Muka! Nekoliko mladih stranaca i strankinja s ruksacima i ručnicima oko vrata u Mareti na brzaka ispija kavu i travaricu pa žuri prema molu, spremaju se na kupanje u turističkeVodice, uza zid stoji Karolina iz Maestrala koja čeka kruh i domaća jaja sa Zlarina, Primavista se tim svojim velebnim, trideset godina starim kolicima gura prema samom rubu jer nema vremena, a tu su i Poljaci koji su uredili restorančić uz poštu… I otac je tamo, kao da je ovo samo još jedan običan dan, pa stoji sa strane i čeka da preuzme vreću s poštom. Spusti se uska drvena skala i oni turisti navale ući, ovi s broda izaći, netko od posade psuje ovima dolje da pričekaju, koji im je glupi vrag, preko boka krenu se prebacivati namirnice i novine, nekome je stigla penta, drugome šezlon, skupa s robom iz ruke u ruku prelaze i sitne novčanice, to je najmanje što se može učiniti, jedna gospođa uspuhano maše brodu da je pričeka, kao da joj se spremio pobjeći… Metež samo takav, kao da si u tanžirskoj ili šangajskoj luci. Dovikivanja, poruke i pozdravi. Iako je još relativno rano, nekoliko klinaca uhvatilo se za pramac i čekaju da ih brod koji isplovljava unazad povuče desetak metara koliko obično uspiju izdržati najsnažniji. Posada to zna i čim se digne cima jedan član posade se nagne preko ograde prijeteći im da se puste ili su jebali ježa kad se vrate izVodica. Klinci mu se smiju i rugaju pa onda mašu kad se brod počne okretati, a muškarac im pokaže srednji prst ili odmahne, i sam se nekad tako držao za pramac.

Ako mu je išta nedostajalo, onda je to taj dolazak Tijata, nazvanog po otoku odmah iza Prvića, odnosno dvaju brodova koji su se u njegovu djetinjstvu zvali Ohrid iValjevo, prema gradovima u Makedoniji, odnosno Srbiji.

Gleda oca, u tamnoplavim hlačama i svijetloplavoj košulji pošte. Čini mu se da ga pamti samo u toj odjeći. Ipak, ne izgleda kao da nosi uniformu. Na nogama su mu bijele, razgažene patike...

Netko od sezonaca iz Tiska čeka novine jer opet nisu stigle onim jutarnjim brodom, a kupci strpljivo čekaju i čuvaju otvoreni kiosk. Pred onim drugim, s izblijedjelim natpisom Jadrolinija, neumorno stoji nekoliko ljudi, pogledavaju brod pa sat, kao da Kastrato ne primjećuje da je brod tu. Konačno proda i zadnju kartu, zatvori prozorčić, podmetne na njega iskrzani karton s jednakim Jadrolinijinim natpisom pa izađe iz kioska kao neki guverner reda plovidbe, visok poput čempresa, i jednako mršav, s majicom koja mu se oznojena priljubila uz rebra, napeta tek na trbuhu, zaobljenom kao da su se u njega sakrile oteščale, nerođene grudi, jer je u zadnji tren došlo do neugodne promjene. Glas ga je zato otkrivao, taj sopranski, kristalni doseg i Jerka je

Nešto s Tijatom, ali to ne zapiše, već samo pomisli. Gleda oca, u tamnoplavim hlačama i svijetloplavoj košulji pošte. Čini mu se da ga pamti samo u toj odjeći. Ipak, ne izgleda kao da nosi uniformu. Na nogama su mu bijele, razgažene patike, košulja mu je dopola otkopčana, a iz džepa na prsima viri mu kutija meke stoše. Sve je isto, kao da se ništa nije dogodilo. Jedino što su jutros njegova zaustavljanja kraća i nešto tiša, bez smijeha. Brodski strojar koji je na brzinu izašao popušiti cigaretu prvi mu preko palube pruži ruku i otac gotovo neprimjetno kimne. Preko palube idu gajbe piva, vreće brašna, sokovi, ulje. Zatim, sve se nekako utiša, nekoliko se ljudi i prekriži jer preko palube krene smeđi, lakirani lijes. Otac priđe i prihvati ga, a nekoliko mu ljudi pritekne u pomoć. Spuste ga na poštanska kolica i otac ga počne vući prema trgu. Ljudi stanu kad prolazi kraj njih, odmaknu se kao da ga propuštaju, skidaju slamnate šešire i kape, prislanjaju ih na prsa pa saginju glave, neki se prekriže, a neki blagoslivljaju, naglašeno praveći znak križa u zraku, jer ipak je to lijes, zna se i čiji, i nekako kao da bi bilo neprilično pustiti ga da priđe samo tako. Otac ponekad pridigne glavu i kimne, ne gledajući zapravo ni u koga. Prati ga pogledom sve do pošte i ne zna zbog čega točno, ali sve mu se neka tuga probije iz grudi i prstiju kojima na tren zadrži vjeđe sklopljenima.

Sunce je već visoko kad izađe. Svjetlost se sabila u usku ulicu koja od centra ide prema Jazu. Tu se jedan krak, zapravo metar širok betonirani rub luke, uz koji je balotana, sakrivena mi-

risnim tamarisima odvaja prema drugoj strani uvale, Donjoj bandi, prema francuskim vilama, Požegi i Slogi, a put, i sam tek nešto širi (kojim osim TomeVinkovića s prikolicom koji skuplja otpad i mopeda kojim se stoipedeset kilograma teški Austrijanac Kurt uz poguranac penje gore u brdo, ne prolazi nijedno motorno vozilo), nastavlja prema Šepurini, penjući se možda pet stotina koraka, prije nego se počne spuštati u drugo otočko selo. Između dva mjesta, koji veći dio godine zajedno nema dvjestotinjak duša, jasno je razgraničenje, upravo na točci na kojoj cesta dolazi u kratku horizontalu, koje vrijedi u životu, ali i u smrti. Zna se gdje je kome i gdje je čije mjesto, a svako selo ima svoje argumente. Ako je Prvić Luka bila prva, Šepurina je ljepša, ako je ljetnikovac FaustaVrančića bio u Šepurini, u luškoj je crkvi pokopan. Nije red ženit se u drugo selo. Živjeti u njemu, a ni umrijeti. Otočani su odavno odlučili da ne žele zajedno, i ne bi po novom autor djela Machinae novae završio gdje mu nije mjesto. Osluhne, ali trg i ulica su prazni. Čuje se samo jedna trabakula, bit će da je netko duže čekao kod doktora u gradu ili na Elektri, i galebovi koji je oblijeću, osjećajući miris ribe zapečen u njene stijenke. Izađe, i držeći se mršavog hlada koji se lijepi za kuće krene prema Jazu, ni ne pogledavši prema spomeniku, molu i pošti. Kapularica je kod bunara, ali drijema, kao da bi joj bio prevelik napor povući se u kuću za tih nekoliko sati, čemu i kome, živjela je u strahu da je dugo neće naći mrtvu, a ovdje je bila na sigurnom pa je prođe neprimjetno. Pitanje je i bi li ga prepoznala, ali jedna je od onih kojoj kliker u takvim stvarima – uparivanju desetljeća i malih obiteljskih drama – funkcionira faustovski. Osim toga, ne pokazuje da ima takta, i odmah bi mu počela s pričama o njegovoj majci. Ta bi iz života kurtizane mogla isplesti hagiografiju, na ponos svake obitelji. Ne da je bila dobra, ali bila je pobožna žena bez ikoga svoga, a više od svega željela si je lijep sprovod i nekako je voljela govoriti lijepo o ljudima, kao da joj to pričinja neki osobit gušt. K tome, možda je time ocrtavala vlastitu hagiografiju, a ljudi će o tebi nakon smrti najlakše govoriti dobro ako si ih tijekom života dizao u nebesa. Evo, upravo to je ono što mu je govorilaVanja – starica spava ali čak i takva uspijeva u njemu probuditi ovakve misli. Uspije joj zasmetati mu, samim time što je tamo, pod tom murvom kod bunara, protekla tri desetljeća, otkako joj je poginuo sin, kao da nema što drugo raditi. I nema, i ne samo ona, zna on to jako dobro, kao ni većina na otoku, osim eksperimentirati s lakim drogama i alkoholom, ako si mlađi, odnosno ogovaranjem, ako si star poput nje. Sagne glavu i produži, još par kuća i ulica je gotova, evo ga u Jazu, nekoliko je trabakula i gajeta na škveru, više zaboravljeni nego u postupku popravljanja, miriši po sasušenoj boji i hrđi, starog željeza ima kao i prije, ako ne i više. Na zidu se još vidi tamnocrveni, izblijedjeli natpis povučen običnim kistom: „Živjela revolucija!“ netko je „r“ stavio u zagradu i iznad nadopisao „otočka“, baš je lijepo ispalo. „Živjela otočka evolucija!“ Dopalo mu se to, imalo je potencijala, skupa sa žutim, naopačke okrenutim pivskim sandukom, čija je funkcija, vidjelo se to po ispranim crvenobijelim slovima, već predugo bila privremena. Prazne, naopačke okrenute gajbe pred trgovinom, kao slika izumiranja otoka? Možda nekako povezati s čamcem. Ponavlja tu sliku da bi je memorirao i zapisao kad se vrati. No, tako je to na otoku – životni vijekovi oblikovani hibernacijskim iščekivanjem klimaksa. Možda je nepravedan, ali ta se misao savršeno uklapa u kruti kalup njegovih predodžbi rodnog

mjesta i otoka: trajna privremenost ili privremena trajnost. Turisti vole to stanje nepromijenjenosti, konzerviranosti. Šum mora, zvjezdano nebo i preskupo, toplo vino. Čak i kolutanje očima ako pitaju za malo leda. Kao da im fali da ih netko tretira kao govna, a ovdje smo prvaci tog mazohizma. Smiješno im je, kao onda kad su neki Talijani naručili radler, koji u kafiću požeškog odmarališta nisu imali, a konobar im se narugao, rekao: „Šta je, koktele ćemo pit!“ Prožima ih osjećaj egzotičnosti kad po deseti put traže vodu, a konobar je uzme sa susjednog stola, ipak uz ispriku: „Scusi…“ Pa tek ona mržnja prema jahtašima koji naruče lignje, umjesto pet kila bijele ribe! Njihov pijani smijeh kad im netko nakon dvije-tri boce domaćeg crnjaka pokušava prevesti psovku sa psom koji opći s majkom, ili što točno znači kad se spomene majčin spolni organ, bez glagola, ičega, psovka tako sočna na suho.

Šepurina je ljepša, ako je ljetnikovac Fausta Vrančića bio u Šepurini, u luškoj je crkvi pokopan. Nije red ženit se u drugo selo. Živjeti u njemu, a ni umrijeti. Otočani su odavno odlučili da ne žele zajedno...

Gosti. Pogledao je jednom etimološko značenje riječi, mislio je nešto napraviti s time, ali u Zagrebu to nije imalo smisla. Gost, dolazi još iz praslavenskog i staroslavenskog, na ruskom je gost, na češkom host, ali ghostis je i stranac, od latinskog hostis, malo semantičkih modifikacija, i već smo došli do neprijatelja. Nije ga to iznenadilo. U grčkom je on pak xénos, stranac, i eto ti ga na, od čega živi naš čovjek? Od ksenofobije. U genetici je sve zapisano, mogu se značenja mijenjati, ali zna naš čovjek tko su zapravo ti ljudi, koji uporno dolaze, unatoč svemu. Još kad je bio mali barba Ive je na fešti prilikom proslave Gospe od Anđela, kad su im uvalili neke stare brfune, rekao da bi im se mogao posrati na glavu, a oni bi ipak došli.

I sad se neki približavaju, čuje ih iz daljine i po naglasku zna da su to slogaši. Ugleda ih čim se počne penjati u brdo. Jedan ima oker majicu sa slikom Isusa i natpisom Može li te itko voljeti više? i produži korak kad ga vidi, jer u njemu se sve steže i mogao bi se raspasti. Scena, najjasnija od svih, jedna od rijetkih u životu koja ponavljanjem nije gubila na snazi: majka mu svaku večer dolazi poželjeti laku noć, mlada i kako se čini zdrava Magdalena, ljubi ga u obraze i za kraj šapće: „Upamti, niko te nikad neće voliti više od mene!“Vjerovao joj je, kao što joj je sve vjerovao, pa i to da je zdrava dok je ležala prvo u šibenskoj pa u zagrebačkoj bolnici, a na koncu kod kuće, u istoj sobi, u istom krevetu u kojem sad leži mrtvaVera. Čuje ih kako se smiju dok se udaljuju, pijani su, sad mu je jasno, a u njemu se opet gomila bijes, jer sve je sigurniji da jeVera u krevetu, a ne u mrtvačnici ili svojoj kući. Žuri, sve ga zateže i znoj mu se cijedi niz kralježnicu i u oči, ali ide naprijed bez zastajkivanja, ljut na oca i na samu pomisao da zapravo više i nema nikog, samo tu jednu osobu koja ga sve do smrti može voljeti barem približno kao majka: oca. Kojem psuje sve po spisku penjući se na vlastitu kalvariju. Konačno stigne do vrha. Mišići ga zatežu, a znoj se još jače cijedi po leđima i licu. Groblje je opasano betonskom ogradom, ali cesta je poviše njega pa ne mora proći kroz visoka, željezna vrata da vidi spomenike koji blješte pod suncem.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Nije ga bilo godinama, ali pogled mu magnetski pada u donji desni dio, prema grobnici na koju je odlazio od rođenja, najčešće s bakom Mandom, položiti cvijeće i svijeću na grob djeda koji je za vrijeme rata bio u egipatskom izbjegličkom logoru El Shatt, koji su 1944. organizirali Britanci. Baka je govorila da nije bio isti nakon povratka, da ga je pustinja dokrajčila. Stalno je ponavljao iste priče: kako je igrao šah s velikim Rankom Marinkovićem, kupao se u Sueskom kanalu promatrajući ratne brodove kako prolaze, ćakulao s brojnimVodičanima, raspravljao o politici sa Savkom Dabčević Kučar, ali nešto mu se tamo dogodilo čega se nije mogao otresti ali ni govoriti o tome. Afrička vračanja, promrmljala bi ponekad baka. Nešto poput dragosti na licu mu se ocrtavalo samo kad je govorio o dječjem kazalištu koje je djelovalo u logoru, a kojemu se priključio. Djeca od šest do najviše devet godina svakodnevno su vježbala na temperaturama koje su se penjale do 50 stupnjeva, odnosno neizdržljivosti. Radio je sve što je trebalo – od provizorne scenografije do organiziranja kostima, zajedno s drugima, jer djeca jedva da su imala vlastitu odjeću. Ručnici su prekrojeni u suknjice, stare vojničke hlače i deke pretvarale su se u ulaštene čizme, od šatorskih konopaca žene iz II logora plele su čarape. Bili su to spektakli. Dvorana vojne kantine NAFFA-e bila je pretijesna i predstave su se igrale u pustinji. Kao da je sam Mojsije doveo nepregledno mnoštvo da gleda mališane. Čitav je logor prisustvovao, kažu čak deset tisuća ljudi. Najljepše mu je bilo voditi tu izgubljenu djecu koja su ostala bez domova i nerijetko bez roditelja, ili barem nisu znali gdje su, na gostovanja. S posebnim ponosom govorio je o gostovanju u palači Kraljevskog poljoprivrednog društva na poziv Francuskog nacionalnog komiteta, a u korist francuske ratne siročadi. U publici su bili članovi egipatske kraljevske obitelji, ministri, diplomati, saveznički časnici, a o nastupu su pisali egipatski listovi Le progress Egyptienne i La Bours Egyptienne. Donio je kući te izreske i čuvao ih kao malo toga. Nitko ih nije smio uzimati, samo ih je on mogao pokazivati. Kasnije, ako bi ga pitali na koga ima umjetničku crtu, uvijek bi s ponosom odgovarao: na dida.

večeri po skalama doveja dvi krave, i stavija svaku s jedne strane posteje pa su išle naprid-nazad ljuljajući malog dok ne zaspi, a onda su se spuštale šta su tiše znale.“ Kad je malo odrastao i rekao joj da na otoku nema krava, odmah se snašla, rekla: „Nema, i to baš zahvaljujući tvom didi! Kako su se s njin prekvalificirale posli su sve dobile posal u gradskon vrtiću.“

„A ja, kakav san ja bi kad san se rodi?“ „Oooo, ovaki“, baka bi skupila šake. „Najviše si volija spavat u škatuli od postola. Tako si skoro jednon i osta u Borovu. Otac je kupija neke postole, špic je bija dug, ali su ga tiskale, pa ih je iša zaminit i tako te odnija u dućan. Bilo je popodne i mater te taman bila stavila leć. Tri dana bija si u skladištu.“

Krv mu se zabije u sljepoočnice i vrhove prstiju kad vidi da je grob iskopan. Zna san! Kako se samo usuđuje! Navali na crna ulazna vrata i pojuri prema grobu, kao da će ga odmah zatrpati. Mrzi ga više nego ikad, prokletnika. Dvadeset godina zamjeranja, tisuće misli i rečenica sabralo se u grudima u nešto što osjeća kao košticu

Te su bakine priče snažno upisane u njega. Sve, ne samo te. Poput one da je djed u mladosti bio viši od crkvenog tornja, pa je jasno da je već kao dijete bio prevelik za kolijevku, sa svoja četiri metra visine.

„Zbog toga su njegovi, pokoj im duši, kupili neku staru trabakulu, lipo je opiturali i stavili je u njegovu sobu. Bila je to mala kamara i pramac je virija kroz ponistru ka da će zaploviti u misečinu“, pričala bi mu baka pred spavanje i tako je često sanjao zvijezde i mjesečinu koja miluje djedovo lice, „zbog čega je još kad je odrasta puno kiha. Ali…“, baka bi značajno podigla prst, „bilo je lako valovima ljuljati tu trabakulu, no ne i njegovoj materi kad ga je tribalo cuncukati, bila je sitna, već san ti rekla, pa bi otac svake

ili kamen. Prođe nekoliko redova i učini mu se da ga je oko prevarilo. Zastane, obriše prstima znoj iz očiju i pogleda pažljivije. Nije to učinio! Priđe grobu, iskopan je onaj pored. Na ploči još nema njenog imena, ali sigurno će biti ovdje pokopana. Nije vidio nijednu drugu osmrtnicu na ploči kod kioska. Baš je morao kupiti grobnicu pored mamine? Zasmeta ga to, ali prevladava olakšanje.Ta mu se pomisao odjednom učini glupavom, da bi je mogao pokopati k njima, majci, baki i djedu, i počne se uvjeravati da nije zato došao. Bilo bi to blesavo i pomisliti, da bi učinio nešto takvog. Pokušava odbaciti sve te misli i moguće razloge. Nije se toga bojao. Nije zato došao. Barem jedan od mogućih razloga sad je mogao prekrižiti. Umiri se i tek sad osjeća koliku vrućinu isijava mramor. Mislio je da će na grobu ostati tko zna koliko dugo, ali sad samo na brzinu promrmlja molitvu, ostavi grančicu ružmarina na grobu, okrene se i izađe. S mrtvima mu je bilo lako razgovarati. Ali trebalo je razgovarati sa živima. Powered by 24sata

Slađana Bukovac:

Odstraniti životinju

str. 184

130 kn

“Čak i za najrazglašenije domaće i strane pisce, stil i misaonost pisanja Slađane Bukovac krajnje su neuhvatljivi uzor, povlašteno mjesto samoće i samospoznaje, ali i surovi susret sa vlastitim likom u ogledalu.“

Denis Derk, Večernji list

Edo Popović:

Kako sam brojio ružičaste robote

str. 144

120 kn

“Rijetko iskrena proza, nema se prilike često ovako nešto čitati u hrvatskoj književnosti, osobito iz muške vizure.“

Tanja Tolić, najboljeknjige

Nora Verde: Moja dota

str. 176

120 kn

“Moja dota roman je o djetinjstvu kakav mnogi, ovakav ili onakav, nose u sebi, u vlastitoj podsvijesti, ali tek rijetki ga ikada ispišu, kamoli tako uspješno“

Karmela Devčić, Jutarnji list

Mirjana Dugandžija:

Rujanska kupačica str. 128

90 kn

“Mirjanine nove priče su intenzivne, sočne, umočene u strasti kasnog ljeta - baš poput kakvog toplog rujna.“

Pavica Knezović Belan, Jutarnji list

Ivana Rogar: Grad, pepeo str. 104 90 kn

“Apokaliptično, tjeskobno, na rubovima nadrealnog… Roman Grad, pepeo spada u iznimno uvjerljive atmosferične romane.“

Jagna Pogačnik, kritika-hdp

Jerko Mihaljević: Putar i Parizer str. 208 120 kn

“Zarazan i moćan roman, novi glas nove generacije koja kreće na još jedan kratki izlet.“

Kruno Lokotar

Zoran Roško: Bogart i Seranoga str. 272 149 kn

Distopijska komedija s mnoštvom sudbinskih odgovora na loša pitanja

www.oceanmore.hr info@oceanmore.hr prodaja@oceanmore.hr +385 1 3041854

U KASNO LJETO

Lirski natopljen mikrokozmos proze

Magdalene Blažević spaja elemente horora, bajke i folklora gradeći gotovo distopijski zastrašujući svijet

boli, tuge, čemera i patnje, svijet čije su glavne protagonistice uvijek

žene, sputane primitivizmom

i ekonomskom bijedom, ali

čije tijela usred emocionalne pustoši

i ledene hladnoće

svoje prljave i odbojne stvarnosti

živo i vrelo pulsiraju seksualnošću i putenošću. Nakon

zbirke priča

‘Svetkovina’, koju je objavila zaprešićka

Fraktura, dolazi nam

njen prvi roman ‘U kasno ljeto’

Fotografije: MARIJANA BAŠKARAD, PRIVATNI ALBUM

Pogledajte. To smo lutka Julija i ja. Ležimo na razvučenom kauču u dnevnom boravku jer još uvijek nemam svoju sobu. Majka navečer iz unutrašnjosti kauča izvuče posteljinu. Klik-klak. Čaršaf poleti zrakom kao razvučeno tijesto, a ja stanem na drveni rukohvat i čekam da se bacim u prazninu. Izgleda kao gomila perja iz majčina jastuka. Prije nego što svane, uvučem se u majčin i očev krevet, još uvijek topao od njihovih tijela. Uvijek liježem na majčinu stranu jer mi se sviđa kako miriše na plavu maramu zakačenu za okvir ogledala. Ruže i ušećereno zakuhano mlijeko. Rupica je najprije mala, kao kažiprst, pa sve veća. Gomila perja je suhi šuštavi snijeg iz polja. Nježnost potraje samo časak. Majčina pljuska je led ispod suhog snijega, tvrdi kauč pod čaršafom. Od njih koža dugo bridi. Juliju je donio otac s puta, vozi kamion i zato ga nikad nema kod kuće. Vraća se noću kad se majka umori od čekanja i gledanja kroz prozor. Julija i ja imamo velike modre oči. Tek sam je izvadila iz kutije i kosa joj miriše na voćne bombone. I njih je donio otac. Papirić šušti pod prstima, bombon je slatko-kiseo. Žao mi je što ga Julija ne može okusiti.

- Ne jedi tvrde bombone ležeći - upozorava majka.

Već je kasno, skliznuo je i zapeo u grlu. Sedam mi je godina i na jesen ću u školu. Već su mi kupili torbu. Otac me uhvati za noge, podigne visoko i silovito zatrese. Ne pomaže. Spusti me na kauč i stane udarati po leđima. Majčin glas je sve tiši. Na oči pada mrak. Prestala sam disati. Nije to kraj. Ne može biti. Preda mnom je još sedam godina života. Otac gurne prst u moje grlo i iščupa bombon s okusom višnje. Dugo kašljem, boli me grlo od očevog prsta i leđa od udaraca. Zašto majka plače? Živa sam!

betonu pod prozorom, gore na spratu naše kuće ili su mi spale na stepenicama?

Čujete li drvo kako škripi?

Ne pod mojim tijelom. Ne! Ja sam lagana kao pile. Škripi pod čvrsto stegnutom, crnom čizmom. Samo Smrt nosi takve čizme. Oh, kako joj tijelo zvekeće!

Gurnut ću prst u uho i iščupati škripu i zveket! Za Juliju više nitko ne mari. Leži u mraku ispod kreveta u mojoj sobi, u drvenom sanduku za igračke, širom otvorenih, zaglavljenih očiju.

Majka se tek vratila kući iz bolnice. Još uvijek je na štakama i treba joj mnogo da se stepenicama popne do moje sobe u potkrovlju. Baci štake pred vratima i uhvati kvaku drhtavom rukom. Stoji zagledana u mutno staklo na vratima. U njemu se naziru moj radni stol, lampa i stara pisaća mašina. Unutra miriše na žaluzinu i prašnjavi zeleni itison. Otac ga je izrezao po mjerama sobe da prekrije beton. Desna noga za majkom se vuče kao da je tuđa. Došepa do mog kreveta, legne i zarije glavu u jastuk. Misli kako će tamo pronaći moj miris, ali sve što osjeti je vrelina vlastitog daha i sol iz očiju. Plač je iscrpljujući i majka zaspi. Po nemirnim vjeđama zna se da je san nespokojan. Zapadajuće sunce sobu ispuni tamnožutom svjetlošću. To je najljepša svjetlost ljetnog dana. Majka se probudi i vidi kako zrakom titra prašina. Sporo i lijeno kao golublje gukanje pod krovom. Spusti se na pod vukući nogu kao beba što još nije naučila puzati. Prebire po itisonu, traži makar jednu plavu vlas ili barem trepavicu. Ne nalazi ništa, posvuda stara prašina i trunje. Iz ladica radnog stola izvadi papire s otipkanim pjesmama, ukosnice i bižuteriju, kamenčiće neobičnih oblika i raznobojne komade stakla glatkih rubova. Iz ormara izvuče crni koferčić otpalih kopči, dnevnik i Juliju. Spremi ih u drveni sanduk za igračke i gurne pod krevet. Da ga otvorite, znali biste da Julijina kosa još uvijek miriše na voćne bombone.

Uskoro će otkucati sedamnaest sati. Sunce je velika zrela jabuka. Žari i udara u potiljak. Vedro nebo je teško, sručilo mi se na ramena i tijelo gura k zemlji. Noge podrhtavaju, koljena klecaju.

Od Smrti se ne mogu sakriti.

Uskoro će otkucati sedamnaest sati. Sunce je velika zrela jabuka. Žari i udara u potiljak. Vedro nebo je teško, sručilo mi se na ramena i tijelo gura k zemlji. Noge podrhtavaju, koljena klecaju. Od Smrti se ne mogu sakriti...

Stojim na ovom mjestu nakon toliko godina. Brašnasta prašina s puta lijepi mi se za bose, krvave noge. Zrak je i sada podjednako vreo. Zamutio je pogled, izaziva vrtoglavicu. Imate li se za što pridržati?

Ne sjećam se gdje sam izgubila papuče. Jesu li ostale na

Za leđima ograda od srebrne smreke, iglice su joj vranine kandže, gladni, šiljasti kljunovi. Lako prodiru kroz tanušno tkanje bijele haljine sašivene od stare posteljine. Dio je majčina miraza. Ispred mene osakaćena babina jabuka baštovanka, grana podrezanih do trupa. Godinama ne rađa, čeka da je sruše. Tako se ne može živjeti, bez sjene i cvijeta. Od klupe ispod jabuke ostao je samo natruli skelet. Smrt se nogom oslanja na njega.

Ben Goldacre:

Loša znanost (prev. Marko Kovačić)

str. 296 179 kn

Ben Goldacre:

Loši lijekovi (prev. Marko Kovačić i Maja Winkler)

str. 376 179 kn

NEZAOBILAZNO ŠTIVO ZA SVE RODITELJE OD NAJPOZNATIJEG STRUČNJAKA ZA ODGOJ DJECE KOJEMU VJERUJU GENERACIJE RODITELJA DILJEM SVIJETA

Jesper Juul:

Vaše kompetentno dijete (prev. Hana Lipovčak)

str. 272. 140 kn

Jesper Juul: Kako biti vođa vučjeg čopora

(prev. Helen Sinković)

str. 160 130 kn

Åsa Wikforss:

Alternativne činjenice (prev. Željka Černok)

str. 224 150 kn

„I prije današnjeg vala otpora prema znanju, ova bi knjiga bila važna. Danas je krajnje neophodna.“

Dan Larhammar, predsjednik Švedske akademije znanosti

Jean Améry: O starenju

(prev. Helen Sinković)

str. 160 120 kn

“Pokušavajući dati smisao našem postojanju, Améry nas podsjeća zašto je ljudski život dragocjen.“

The New Republic

10 % popusta na web-shopu i besplatna dostava za narudžbe iznad 250 kuna za Hrvatsku

Dobro je pogledajte!

Ima nježno lice, oči joj se još uvijek ne vide od nakrivljene kape. Mekana je i tamnozelena kao šumska mahovina.

Dijeli nas samo niska ograda od bodljikave žice, uz nju rastu ruže obješenih, precvalih glava. I povjetarac bi ih otpuhnuo. Ogradu je napravio did. Uza se uvijek ima sjekiru i malj, šilji kolce i zabija ih duboko u zemlju. Nikad ne ostavlja nedovršen posao.

Doziva me šuma. Huči kao rijeka, kao voz. Zamirišu crne četinjače. Kad se zapale udaraju kao pljusak na limenom krovu. Tuča. Novogodišnji vatromet. Muška tijela su nezaustavljiva kamena lavina.

Čujete li ih kako nadiru prema selu?

Uskoro će se sručiti u naša dvorišta kroz isušene potoke i usjeke, razmiliti po selu kao crvi. Ne gubite vrijeme na skrivanje! Iz prašine na putu još uvijek strši vršak zelenog kamena. Travnata pruga po sredini puta pruža se sve do bare. Iz nje rastu plave vodopije. Rastvorene su oči. Majka ih čupa. To su njene oči, misli. Nije im mjesto rasutim po putu. Sve ih je više. Kamo ću s njima? Kamo?

Vrata na babinoj magazi širom su otvorena, baš kao što ih je baba držala ljeti puštajući da topli zrak prodre i makar malo ugrije debele, hladne zidove. Rasušila su se i nakrivila, zapela u beton kao urasli nokat. Polutama miriše na proklijale krompire i trulež, na nepomičnu prašinu. Više nema kauča i stola, samo drvena vitrina. S gornjeg su dijela ispala stakla, ali je unutra ostao šareni papir koji je baba stavljala pod fildžane i čaše sa zlatnim ukrasima. Ormarić s ključem više se ne može zatvoriti, drvo je nabreklo od vlage. U njemu je baba čuvala kavu, mali zlatni mlin i šećer u kocki. Kad bi ga otključala magaza bi na trenutak lijepo zamirisala. Kasnije je u njega did sakrivao rakiju. Uza zid su poredane stare plastične stolice, kutije s alatom i stvari koje više nikom ne trebaju. Na zidu kraj vrata još uvijek visi Gospina slika. Glava joj je nakrivljena, prekrivena plavom

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost.Svoju prvu priču objavila je upravo u BestBooku, književnom podlistku Expressa, u kojemu je godinama objavljivala književne kritike, da bi potom počela objavljivati u nizu književnih časopisa i na brojnima književnim portalima. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Priče su joj prevedene na nekoliko jezika i objavljene u newyorškom časopisu Adelaide Literary Magazine, ruskim Artikulacijama te u makedonskom Blesoku. Živi i radi u Mostaru

maramom, oči žalosne. Gospa mora imati žalosne oči. Srce joj je veliko kao sunce, kao zrela jabuka. Zauzima pola slike. Probost će ga sedam mačeva.

Prozori na magazi su niski, svezani za put, pa se kroz njih ne vidi ni nebo ni šuma, samo put i noge prolaznika. Prepoznajem majčine. Hoda sporo, rub cvjetne haljine leluja. U ožiljke na nozi se može gurnuti prst. U ruci joj se klati kanta s prezrelim paradajzima. S gumenih kaljača otpadaju komadi vlažne zemlje. Nestaju iza naše kuće. Naslanjam ruke na studeno okno.

Zovem se Ivana. Živjela sam četrnaest ljeta, a ovo je priča o posljednjem.

ELIF SHAFAK: OTOK NESTALIH STABALA

Prevela s engleskog Mirna Čubranić

U svjetskom bestseleru o zabranjenoj ljubavi na zaraćenome Cipru, čiji je jedini svjedok jedna smokva, nagrađivana autorica donosi priču o sjećanju i zaboravu, ljudskom uništavanju prirode te obnovi u svakom smislu riječi.

PETRA DVOŘÁKOVÁ: KIRURG

Prevela s češkog Sanja Milićević Armada

Prvi do Boga, odgovoran za tuđe živote – ali nesposoban za svoj – ugledni kirurg Grábl sunovraćuje se u vrtlog pogrešnih izbora kad ga sustigne dobro čuvana tajna iz prošlosti… Vješta demistifikacija jedne od najcjenjenijih profesija, iz prve ruke.

NGUYỄN PHAN QUẾ MAI:

PLANINE PJEVAJU

Prevela s engleskog Perina Kulić

Priča o djevojčici i njezinoj baki, snazi ljubavi i obiteljskoj povezanosti u vihoru rata; roman koji otvara prozor u svijet Vijetnama i njegovu povijest.

RENATO BARETIĆ:

ZADNJA RUKA

Zvonko Fild digao je ruke od pisanja, ali njegovi likovi od njega nisu i traže – zadnju ruku. Za svoj happy end spremni su okupirati i živote njegovih prijatelja…

OLJA KNEŽEVIĆ: GOSPOĐA BLACK

Na pragu četrdesete gospođa Black vraća se iz Londona u Crnu Goru, i ulazi u rat s demonima vlastite prošlosti, s nepokopanim ljubavima, s tvrdoglavim korijenima. Razmaženost londonske gospođe, kriza srednjih godina ili ozbiljna reevaluacija života? Saznajte u romanu Olje Knežević.

JI-YOUNG GONG: NAŠE SRETNO VRIJEME

Prevela s engleskog Mirna Čubranić

Ona je mlada, lijepa i suicidalna slikarica, a on muškarac osuđen na smrtnu kaznu. Upoznaju se nakon njezina trećeg pokušaja samoubojstva, dok on čeka smaknuće. Njihovo je sretno vrijeme četvrtkom, u doba zatvorskih posjeta…

DEFNE SUMAN: POSUĐENO VRIJEME

Prevela s turskog Maja Tutavac

U briljantnoj povijesnoj i obiteljskoj drami upoznajemo indijskog špijuna Avinasha u tajnoj misiji, ali i tri izvanredne žene i njihove isprepletene sudbine. Ova raskošna priča prava je literarna arabeska.

AVNI DOSHI: ZAGORENI ŠEĆER

Prevela s engleskog Mirna Čubranić

Jesmo li se, i u kojim uvjetima, dužni brinuti za ostarjele roditelje? Finalistica nagrade„Booker“ donosi priču o otrovnoj ljubavi majke i kćeri, koja razbija mitove o roditeljstvu i kćerinskim dužnostima.

ZORAN PILIĆ: PAVELOVA PRAVA LJUBAV

Je li ljubav rat? I je li svaki muškarac –Petar Pan? Odgovor na to pitanje saznat

ćete u ovoj romantičnoj komediji, koja na lucidan i šarmantan način propituje

žene i muškarce, ljubav i raskide.

Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ Fotografije: TONE STOJKO

Nastavak na sljedećoj stranici 

Od prvih demonstracija slovenskih studenata protiv okupacije Čehoslovačke u jesen 1968. godine pa do takozvanih biciklističkih protesta protiv autoritarnih poteza aktualne slovenske vlade u proljeće 2020. godine gotovo da i nije bilo prosvjednih okupljanja u Sloveniji koje svojim fotografskim aparatom nije zabilježio legendarni slovenski fotograf Tone Stojko. Nekadašnji urednik fotografije u kultnoj Mladini, danas 74-godišnji Stojko tijekom više od pet desetljeća duge karijere nije snimao samo demonstracije: njegov opus uključuje portrete slavnih i manje slavnih ljudi, aktove, kazališne i plesne predstave, koncerte, sportska događanja, umjetničku fotografiju, klasičnu novinsku fotografiju, snimke ratnih sukoba. Široj javnosti postao je poznat 1988. godine kad je potajice snimio uhićenje Janeza Janše: njegove snimke pripadnika tajne policije kako odvode Janšu objavljene u Mladini galvanizirale su pokret za zaštitu ljudskih prava u Sloveniji i ujedinile oporbu tadašnjem jugoslavenskom jednostranačkom režimu i JNA. Tone Stojko tijekom karijere imao je na desetke samostalnih i skupnih izložbi, dobio je niz važnih nagrada, snimio je stotine tisuća fotografija i videokamerom zabilježio više od 1800 kazališnih predstava. Fotografije prosvjeda okupljene u monografiji pod naslovom “Naša jeza je brezmejna: demonstracije 1968.-2020.” nedavno je predstavio na Sa(n)jmu knjiga u Puli - gdje je usput radio i portretne umjetničke fotografije svih autora i sudionika sajma – a tim smo povodom porazgovarali s tim velikim slovenskim majstorom fotografije.

BestBook: Nedavno vam je objavljena knjiga fotografija raznih prosvjeda i demonstracija snimljenih od 1968.do 2020., dakle tijekom više od 50 godina.Radili ste i portrete slavnih ljudi,aktove,snimali u teatru,ali ipak niste propustili nijedno prosvjedno okupljanje.Što vas je privlačilo demonstracijama? Koliko su se prosvjedi promijenili od 1968.do danas? Počnimo s činjenicom da nam ljudska prava nikada nisu dana zauvijek. I upravo fotografije prosvjeda koje sam snimio u zadnje 53 godine pričaju priču o tome. Ako su studenti u

Sloveniji 1968. godine napisali na transparent: “Zahtijevamo dosljednu osobnu odgovornost na svim razinama!” i ako danas ovi prosvjednici koji već osamdeset i šest tjedana svaki petak prosvjeduju i između ostaloga zahtijevaju to isto, onda bismo mogli reći da u svezi toga nismo baš napredovali. Štoviše, odgovornost ne poštuju ni vlada ni parlamentarni zastupnici koji su svojim biračima nešto obećali ali sada sve rade sasvim drugačije, bez moralne odgovornosti. I ako neki ministar slučajno napiše ostavku, predsjednik vlade neće je odbiti, nego pismo neće ni otvoriti, i ministar može po svojoj volji zamijeniti sve zapovjednike u policiji, čime policija postaje sve više vlasništvo jedne, po njihovom mišljenju jedine prave stranke.Više ne štiti ljude nego vladu i kapital. I nikad, ali stvarno nikad, nije bilo toliko prosvjeda kao sad! I nikad, ali stvarno nikad, ustav se nije tako malo poštovao kao sad, kad vladaju s uredbama, a ne po zakonu. Čak i kad si se pozivao na ustavno pravo na mirne prosvjede i na prosvjedu samo čitao ustav, bio si kažnjavan. Dok Ustavni sud nije poništio sve te neustavne uredbe. Međutim, ta tvornica uredbi svakodnevno proizvodi nove i nove.

BestBook: Radili ste kao urednik fotografije u Mladini tijekom burnih‘80-ih godina i urušavanja komunističkog sustava,kad je taj časopis bio jedan od ključnih protivnika režima i u prvom redu borbe za ljudska prava i demokraciju u bivšoj državi.Kako pamtite te godine? Jeste li ponosni na ulogu Mladine u tim događajima?

Naš je san u osamdesetima bio drugačiji od ovog danas nakon trideset godina države. Ja sam kao fotograf samo bilježio promjene, istina sa strašću, jer mi se svaka fotografija činila

povijesno važnom za budućnost, za generacije koje to neće doživjeti. Mislio sam, ako je nešto zabilježeno na slikama, onda je to neka objektivna istina koju ne možete krivotvoriti. Međutim, iste te fotografije mogu poslužiti i za krivotvorenje i prekrajanje povijesti. U osamdesetima, nakon Titove smrti, otvorio se novi prostor za smutnje u borbi za novog Tita. Nismo se mogli složiti oko nekakve modernije države koja bi mogla funkcionirati još stoljećima, nego smo se sve više dijelili na “plemena” koja će silom rješavati “nepravde” iz prošlosti. I to se i dogodilo. Žalim za svakom žrtvom balkanske zaslijepljenosti. Naravno da je kritika vlasti, onakve kakva je ona bila, tada bila nepoželjna, i Mladina je - posebno zbog kritike JNA – bila zaplijenjena i na tapetu ondašnje jednostranačke vlasti.

BestBook: Snimili ste u tajnosti fotografije uhićenja Janeza Janše 1988.godine.Te fotografije postale su simbol borbe za ljudska prava u Sloveniji.Opišite nam kako je došlo do tih fotografija!

Fotografija uhićenja Janeza Janše ima status prve fotografije nekog tajnog uhićenja u istočnim zemljama. Kao takva, s velikom pričom iza sebe, vrlo je zanimljiva. Ali kao fotografija, gledana sa strane, ona je dosadna. Tri tipa hodaju mimo automobila francuske marke. Pa što! Bio je utorak, 31. svibnja 1988. Toga sam dana posve slučajno došao u Mikroadu. Tražio sam knjigu Stane Kavčiča “Dnevnik i sjećanja (1972. – 1987.)” koju su objavili Janez Janša i Igor Bavčar u “Časopisu za kritiko znanosti” i pohranili je u Mikroadi. Stvarno je sve bilo slučajno.Već sam nekoliko tjedana prije htio potražiti knjigu u kojoj su bile fotografije čiji sam bio urednik, ali se uvijek nešto bilo ispriječilo. Kad sam ovoga puta došao po svoj primjerak, tamo su bili istražitelji koji su me htjeli zadržati. Postao sam znatiželjan - što toliko traže u uredima? To se događalo oko pola deset prijepodne. Kako nisu znali što da rade sa mnom, jer su ipak točno znali gdje je tajni vojni dokument koji su tražili, pola sata kasnije pustili su me. Obećao sam da nikome neću zucnuti ni riječi. I obećanje ispunio. Znatiželja mi, unatoč strahu od tajnih istražitelja, nije dala mira. Pošao sam po fotoaparat, uzeo najveći objektiv i zauzeo mjesto u susjednoj kući s pogledom na dvorište. Nakon što sam čekao dobrih sat vremena, dolje se počelo nešto pomicati i fotografirao sam sve što se micalo. Detalje nisam vidio jer sam bio predaleko, ali kad sam razvio film i uvećao slike, počela su se pojavljivati lica. Napravio sam seriju fotografija, sakrio je skupa s filmom, a sa sobom uzeo manje kopije. I kada sam

u dva došao u Mikroadu vidim Bavčara kako telefonira na sve strane – na policiju, na sud, u bolnicu, zatvore - a Janše nema nigdje. Iz torbice sam izvukao svežanj fotografija i rekao: “Ovdje je!” Do tada sam samo u kazalištu u predstavama po Kafki fotografirao ljude koji su nestali zauvijek. Samo što Kafka nije predvidio fotografa koji može tajnu istragu napraviti javnom. Pokret za ljudska prava počeo je s tom fotografijom. Jedan od osnovnih zahtjeva bio je suđenje na materinjem, slovenskom jeziku na vojnom sudu svima okrivljenima za posjedovanje tajnoga vojnog dokumenta u kome je pisalo što mora napraviti JNA u Sloveniji dođe li do prosvjeda i socijalnih nemira. Je li vam to od nekud poznato? A povijest je nemilosrdna. Prošle su samo 33 godine, a na transparentu prosvjednika petkom vidio sam svoju fotografiju uhićenja sa sljedećim natpisom: “Tone, molim te, napravi još jednu takvu.”

BestBook: Osim mnogih demonstracija,snimali ste rat u Sloveniji.Možete li nam opisati neki trenutak koji je bio najdramatičniji tijekom tog rata?

Mislim da moraš kao ratni fotograf imati pravu mjeru svega: hrabrosti, straha, moraš biti dobro fotografski opremljen i fizički istreniran. Ako nedostaje bilo koji od ovih elemenata, već si u opasnosti. Želio bih opisati što mi se dogodilo 28. lipnja 1991. na aerodromu Brnik, gdje sam proživio nekoliko dana kratkoga rata u Sloveniji. Aerodrom je bio otvoren, mogli ste hodati gdje vas je bila volja. Sve su sobe bile otključane. Odmarao sam se u kožnoj sofi u direktorovoj sobi kad su mimo mene prošla dva mladića, stara dvadeset, dvadeset i dvije godine. Predstavili su se kao austrijski novinari NickVogel i NorbertWerner. Budu-

Ovi koji su sad kao desni, bili su najgori komunisti. A nema goreg vođe od tih koji su bili nekakvi komunistički skorojevići, a sad su prešli na drugu stranu. U njima je vučja priroda koja graniči sa staljinizmom i fašizmom. I ništa ih ne može zaustaviti!

ći da sam ih već prije vidio kako se voze u lijepom Nissanu, opremljenom za safari, rekao sam im da je to što rade opasno. “U šumi nasuprot vas su tenkovi.Vas dvojica ih ne vidite jer su zamaskirani, ali oni vas imaju kao na dlanu.Vrlo je opasno.”

Još su malo istraživali zgradu aerodroma i zatim otišli. Kroz sat vremena čujem tri rafala iz teškog naoružanja. Protrčim na otvoreno i vidim vatrogasca kako pokreće auto. Trčim do njega, ništa ne pitam nego samo uskačem u kabinu. Kaže mi da su oba mladića pogođena.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Vozimo poprijeko, preko livada, i kad smo stigli do auta na pisti, vidim užasan prizor. Auto gori, a u njemu oba mladića. Nisu ni pokušali iskočiti iz auta. Fotografiram, vatrogasac gasi požar i kaže mi: “Bježimo. Ovdje ne možemo ništa više pomoći. Budući da nije ništa dogovoreno, možemo i nas dvojica završiti ovako.” Tek kroz tjedan dana Crveni je križ dobio dozvolu da odvede auto i ono što je ostalo od novinara. U Jugoslaviji su počela ubojstva novinara i fotografa! Dan ranije vojnici su u blizini Brnika tražili svoje kolege iz sad već demoliranoga tenka. Tenk se vjerojatno pokvario, a posadu su zarobili i prebacili u Ljubljanu. Sjećam se da su se svi skrivali u jarcima, a ja sam sa svoja dva Canona hodao nasred ceste kao da se ništa ne događa. Sreća da je to bilo u Sloveniji. Tako nisu pucali u

mene već preko mene, kao upozorenje. Nekako sam se uspio izvući.

BestBook: Nakon rata u Sloveniji dali ste otkaz u Mladini kad se očekivalo da ćete za taj časopis nastaviti snimati sukobe u Hrvatskoj i BiH.Zašto ste donijeli tu odluku?

Tijekom rata u Sloveniji, svaki dan bio sam na najmanje dva incidentna mjesta. Putovao sam uokolo, a na radiju sam slušao što se događa. Nismo imali ni putnih naloga ni nekih drugih papira. “Ovdje se osjećam kao kod kuće, ovo je naš rat i ništa mi se ne može desiti”, tješio sam se svaki dan. “Svaki čovjek ima određenu mjeru sreće”, rekao mi je sudac na kranjskome sudu kada sam svjedočio o smrti dvojice novinara. “I vi ste svoju već potrošili!” Doista jesam. Nisam napravio ni koraka u ratu za Hrvatsku niti u sukobima u Bosni i Hercegovini. Jer ne bih preživio.

BestBook: Kasnije ste se bavili kazališnom fotografijom i snimanjem kazališnih predstava.

Nakon rata nisam htio biti protokolarni fotograf kojem rukovanje dva utjecajna čovjeka predstavlja vrhunac fotografije. Nekoliko sam godina još proveo u Mladini i sve sam se više posvećivao kazališnoj fotografiji. Tehnologija je napredovala i s fotografijom sam zaradio dovoljno novca za videokameru broadcast betacam. Jednu sam bio posuđivao. Zajedno sa svojim sinom Simonom Stojkom Falkom počeo sam snimati cijele kazališne predstave. Do danas snimili smo više od 1800 naslova u broadcast formatu! Ali još prije toga, odlučio sam pomagati Simonu, koji je za vrijeme rata po pet i više sati trenirao BMX Freestyle Flatland. Kada bi svi otrčali u sklonište, Simon bi vježbao hitchikera (element u BMX Flatlandu) na igralištu i vojni zrakoplovi koji su nisko letjeli iznad naselja nisu ga uznemiravali ... Tako smo u devedesetima svake godine na natjecanjima proputovali oko stotinu tisuća kilometara po Europi, a Simon je bio tri puta svjetski prvak u svojoj kategoriji. Snimili

Nekad nisu dopuštali nošenje oružja

koji su čuvali prosvjednike, a danas policajce odijevaju u plastičnu robokopovsku opremu

smo jako zapažene filmove o BMX-u i skejtanju s europskih i svjetskih natjecanja ... I kada smo se Simon i ja 16. lipnja 1992. vraćali iz Kölna, u Jesenicama smo odmah nakon prelaska granice čuli vijest da je u Sarajevu poginuo moj prijatelj i su-

Fotografija uhićenja Janeza Janše ima status prve fotografije nekog tajnog uhićenja u istočnim zemljama. Prošle su samo 33 godine, a na transparentu prosvjednika petkom vidio sam svoju fotografiju uhićenja sa sljedećim natpisom: ‘Tone, molim te, napravi još jednu takvu’

radnik iz Mladine Ivo Štandeker. Zanijemio sam. Tako dobrog novinara i ljubitelja stripova nikad nisam upoznao. K vragu i vojnik koji je iz tenka ispalio onu granatu! Ali jasno, on će reći da je samo obavljao svoj posao!

BestBook: Nakon višegodišnjih sporova oko granice,tijekom aktualne vlade Janeza Janše odnosi Hrvatske i Slovenije su se popravili.Kako to objašnjavate? Pričekajmo. Ne znamo što bi se još sve moglo dogoditi.

Međutim, znam iz iskustva da vlasnik beskrajno velike farme neće svome susjedu dati ni kvadratni metar zemlje za njegov pristupni put. Radije će ga motikom po glavi. Eto, ta mi je logika strana.

BestBook:Vi odavno poznajete premijera Janeza Janšu ... Kad dobro promislim, Janez Janša dio je moje fotografske priče sve od uhićenja na dalje. Ne mogu reći da ga dobro poznajem i već su prošla desetljeća od kada smo posljednji puta razmijenili par riječi. Međutim, sjećam se događaja iz parlamenta početkom devedesetih godina. Bilo je neko glasanje, a Janša je uzeo kutiju s glasovima u sobu za prebrojavanje.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Nitko još nije snimio taj događaj, a meni se činilo da bi mogao biti važan. Ušao sam u sobu za njim, a on se počeo derati na mene da je to zabranjeno. On se bio baš derao, a ja sam ga, jasno, fotografirao, i za tu je fotografiju dugo vremena vrijedilo da pokazuje njegovo pravo lice. Fotografirao sam Janšu i 1989. u zatvoru na Dobu, gdje je izdržavao kaznu koju mu je izrekao vojni sud, i nakon toga u lipnju 2014., kada je opet odlazio na Dob zbog afere oko mita kod nabavke borbenoga vozila Patria 8×8, a njegovi pristaše pripremili su mu veličanstveni oproštaj, uključujući i transparent: “Svjetlo na kraju tunela/Janša jest naš Mandela.” Sad mi se Janša pojavljuje ispred fotoaparata samo u obliku lutke ili karikature na transparentnima prosvjednika.

BestBook: Mnogi ga optužuju za autoritaran stil vladanja po uzoru na mađarskog premijeraViktora Orbana.Kako biste vi ocijenili stanje medijskih sloboda i demokracije u Sloveniji? Sloboda je ta misteriozna riječ zbog koje nikad nisam htio postati članom nijedne stranke. Ovi koji su sada kao desni, bili su najgori komunisti. A nema goreg vođe od tih koji su bili nekakvi komunistički skorojevići, a sada su prešli na drugu stranu. U njima je vučja priroda koja graniči sa staljinizmom i fašizmom. I ništa ih ne može zaustaviti! U Sloveniji su prosvjednici izmislili riječ “janšizam”. Kad su već davno prije svega ovoga Spomenka i Tine Hribar napisali neku istinu o Janezu Janši, on je njih dvoje ispljunuo iako su bili teoretičari slovenskoga osamostaljenja. Tada mi je sve postalo jasno. BestBook: Je li demokracija u Sloveniji u opasnosti?

Danas je nasilje sveopće. Nekad nisu dopuštali nošenje oružja milicajcima koji su čuvali prosvjednike, a danas policajce odijevaju u plastičnu robokopovsku opremu, s paprenim sprejevima, bacačima, suzavcem i gumenim mecima te najmodernijim digitalno upravljanim vodenim topovima. Policajci više nisu ljudi koji sami procjenjuju situaciju tijekom prosvjeda, oni više ne donose odluke nego samo provode naredbe. A najgore je da političari nadziru prosvjede u operativnim stožerima i vjerojatno igraju igre zbog kojih poslije plaču svi stanovnici Ljubljane – i oni na prosvjedima i oni kod kuće. Čisti raspad sustava. Od kulture, novinarstva, vladavine prava, zaštite okoliša, vode, do neovisnog školstva.Viktor Orban posredno pomaže toj podjeli nacije na ‘naše’ i ‘vaše’ financiranjem i kupnjom televizijskih kuća i drugih medija koji zastupaju samo jednu stranku i njezine satelite. Ne znam koji je plan, ali ne bih se čudio da jednom postanemo dioVelike Mađarske. Kažu da smo već upisani na spomeniku nekadašnjih mađarskih pokrajina. Ovo je stvarno ozbiljno vrijeme za demokraciju!

BestBook: Svoje formativne godine,kao i ključne profesionalne godine,živjeli ste u državi koja se zvala Jugoslavija.Nedostaje li vam jugoslavenski kulturni prostor? Jeste li imalo jugonostalgični?

Nisam jugonostalgičar. Možda će kulturnjaci biti toliko srčani pa u kulturi sagraditi zajedničke mostove. Politika za takvo nešto nije sposobna.

BestBook: Radili ste kao novinar,kao mladić objavili ste knjigu priča,ali kod vas je ipak prevagnula ljubav prema fotografiji.Što ste pronašli u fotografiji,a niste imali u novinarstvu i književnosti?

Sloboda je ona riječ koja je prevagnula na stranu fotografije. Zabilježba nečega u tisućinki sekunde, nešto što namjerno ili nenamjerno doživljavam svaki put kad fotografiram, daje mi onaj, možda čak lažni osjećaj slobodnog izbora, zapisanog na celuloidnu traku ili digitalnu karticu. Inače sam sanjar koji živi u krivom vremenu. Pitam se koje je vrijeme pravo, ako imam na raspolaganju samo ovo u kojem živim.

N AJVEĆA TAJNA

Na svako ćete pitanje dobiti odgovor, svaka će vam želja biti ispunjena. Više se nikada nećete morati bojati i više nikada nećete morati patiti. To je najveće otkriće vašeg života. Najveća tajna.

CHARLES BUKOWSKI

TURGUT

ture. Iako ga život nije podržao dobrim okolnostima (nasilni otac zlostavljač, siromaštvo…), Bukowski nikad nije posustao u pisanju.Vodila ga je neumorna radna energija – živio je hrabro i strastveno, kladio se na konje, lokao, mijenjao žene i ljubavnice, no nikad nije otkazao odanost svojem pisaćem stroju. Kod Bukowskog nema ničeg uvijenog niti nedokučivog - iz svoje je poezije protjerao metaforu, kako su kritičari davno rekli. Pjesme su to koje jednostavnim jezikom “pričaju” svakodnevni život u svoj njegovoj sirovosti i surovosti. Kao nitko drugi znao je “Hank” opisati ljude s dna, sirotinju, alkose, kurve, varalice, slabiće, polusvijet napukle nutrine. Boris Maruna za Bukowskog je kazao da je “otac američkoga prljavog realizma”. Charles Bukowski (1920-1994) kao trogodišnjak je stigao u Los Angeles s roditeljima, njemačkim imigrantima. Za sebe je znao reći da je dijete “kurve i vojnika”. U školi su mu se kao djetetu rugali zbog tvrdog njemačkog naglaska, bubuljičava lica i ružnoće. Bolno odbacivanje i isključivanje nije lako prihvaćao.Već u pubertetu otkrio je alkohol kao “ljekovito” sredstvo koje će mu pomoći da prevlada emocionalnu nelagodu. Iza njega ostalo je gotovo 60

NEOBJAVLJENA POEZIJA STAROG POKVARENJAKA

Piše:

SANJA BAKOVIĆ

Ako postoji još nešto što o Bukowskome nismo znali, sve je ispisano u knjizi ‘Oluja za žive i mrtve’. Zato ove narativne i realistične pjesme još jednom prikazuju velikog barda kakav je doista bio – kao genija jednog vremena čiju poetiku možemo i ne moramo voljeti, no kojem valja priznati da je iskrenošću, snagom i jasnoćom svoje poezije preokrenuo svijet

“Ja ne pišem da bih prodavao knjige, ja pišem da bih spriječio da se muda moje psihe uguše u kanalizacijskim otpustima takozvane Egzistencije” stih je Charlesa Bukowskog, “starog pokvarenjaka” koji gotovo 30 godina nakon smrti još isporučuje nove stihove jer ih je napisao toliko da se neprestano mogu objavljivati nova, nikad viđena djela. Njegovu posthumno objavljenu knjigu stihova, “Storm for the Living and the Dead: Uncollected and Unpublished Poems” (HarperCollins Publishers, 2017), ovih dana čitamo i na hrvatskom jeziku, u knjizi naslovljenoj “Oluja za žive i mrtve” (VBZ, 2021) i u prijevodu Damira Šodana. Rasute i nikad objavljene pjesme prikupio je i sastavio Abel Debritto, urednik koji se godinama bavio upravo djelima Charlesa Bukowskog. Charles Bukowski, “laureat s dna kace”, bard poniženih i obespravljenih, pisac je koji je stekao kultni status ispisavši tisuće stihova i stranica proze o vlastitom životu i životu najnižih slojeva radničke klase, nevidljivih ljudi s egzistencijalnog ruba. Ulični rječnik i izravnost u kojoj nije štedio nikoga, a ponajmanje sebe, kao i pijančevanje, erotomanstvo i “politička nekorektnost” u svakom smislu, postali su prepoznatljiva mjesta njegove litera-

objavljenih knjiga, ostali su poezija, romani, kratke priče, novele, scenariji, korespodencija, dok je mnoštvo materijala nakon smrti ostalo neobjavljeno. Njegov ga izdavač, John Martin, vlasnik izdavačke kuće Black Sparow Press i jedan od njegovih dobročinitelja koji ga je izvukao iz službovanja u poštanskom uredu i dao mu mjesečnu apanažu kao stalan prihod (uz uvjet da samo piše), zbog njegove goleme produkcije nije mogao pratiti niti objaviti sve rukopise. “Sve o čemu je Bukowski mario bilo je pisanje i samo to je radio. Bio je neustrašiv, a kad si neustrašiv, kockaš se. Bio je usamljeni vuk kojem je sve što je trebalo bio pisaći stroj”, rekao je o Charlesu Bukowskom Abel Debritto, priređivač američkog izdanja knjige “Oluja za žive i mrtve”. U hrvatskom prijevodu do sada smo imali dva izbora poezije Bukowskog, knjigu “Tragedija lišća” (Matica hrvatska, 1999), izdanje koje je priredio i pjesme preveo Boris Maruna, te knjigu “Užici prokletih” (Profil, 2011), u prijevodu Damira Šodana. Deset godina nakon “Užitaka prokletih” čitamo nove pjesme legendarnog Charlesa Bukowskog. Knjiga “Oluja za žive i mrtve” donosi stotinjak dužinom i formom raznolikih pjesama koje čini mnoštvo glaso-

va, raspoloženja i osjećaja, šokantnih epizoda iz života opisanih često uz grubi, brutalni humor. Mnoge od pjesama kao da su zaista zatečene u sirovim, radnim verzijama. Nekoliko dužih pjesama zasigurno su antologijske poeme, među kojima svakako valja istaknuti pjesmu “Lezbijka (posvećeno svima njima)” – pjesmu o ženi koja zbog neimaštine i osamljenosti izdaje svoj rodni identitet.

Vječita tema kojom se Bukowski bavio, seksualno-ljubavne avanture koje vode do rastrojstva, kulminira u pjesmi “dani slave”: “ja te se sjećam pijane u krevetu/u onoj jeftinoj hotelskoj sobi/gdje si mogla živjeti s nekim samo poput mene; /ali kakav li je to razjebani pakao/morao biti, živjeti s tim mladim cugerom/deset godina mlađim od tebe,/ što hoda gore-dolje u gaćama/i kurči se pred gluhim bogovima/razbijajući čaše o zidove”. Svoj je pristup poeziji otkrio pjesmom “sol zemlje”, u kojoj jasno izražava prijezir prema “akademiziranoj” poeziji: “naša se kultura skriva pod čipkastim snovima/engleskih predavanja/pod čipkastim haljinama engleskih predavanja//a nama trebaju američka predavanja/i američki pjesnici/ iz rudnika/s dokova/iz tvornica/iz zatvora/iz bolnica/iz barova/iz čeličana/s brodova (…)” Ništa bolje kod Bukowskog nisu prošli ni oni koji se nadaju državnim potporama za poeziju, u istoj pjesmi: “sva ta/sol zemlje/što predaje engleski po sveučilištima/i piše/beznogu/bespupčanu/poeziju//što zna kako se prijavljivati/za potpore/i dobivati ih/potpore, potpore i još više potpora (…)” Dojmljiva po svojoj strukturiranosti i disciplini stiha je “pjesma samom sebi”, u kojoj Charles Bukowski ispisuje preciznu poetsku autobiografiju: “Charles Bukowski je Kralj Pjesnika Zajebana Jezika / Charles Bukowski je radio u Pošti / Charles Bukowski piše zajebano i ponaša se ustrašeno / Charles Bukowski ponaša se ustrašeno i piše zajebano / izmišlja stvari / naročito kad je riječ o seksu (…)” Ako postoji još nešto što o Bukowskome nismo znali, sve je ispisano u knjizi “Oluja za žive i mrtve”. Zato ove narativne i realistične pjesme još jednom prikazuju velikog barda kakav je doista bio –kao genija jednog vremena čiju poetiku možemo i ne moramo voljeti, no kojem valja priznati da je iskrenošću, snagom i jasnoćom svoje poezije preokrenuo svijet. Svi znaju za Charlesa Bukowskog i njegove stihove o čovjeku. Čovjeku slabom, jadnom, g(l)adnom, poročnom i nesavršenom.

ŠTO SE MOŽE

dobre su stvari oko tebe, potraži ih.

sjećam se kad smo se u zarobljeničkom njemačkom logoru dokopali onog peška takvi dobro dođu kad nema žena pa smo ga prvo prebili na mrtvo ime, a onda smo ga šutali naokolo

utjecaj na mene upravo zbog moga odgoja: u usporedbi s mojim ocem skoro sve drugo bilo je dobro.

OLUJA ZA ŽIVE I MRTVE

CHARLES BUKOWSKI, V.B.Z.

PRIJEVOD: DAMIR ŠODAN

i natjerali da jednom od nas puši kurac dok mu ga je drugi nabijao zguza uto se tu stvorio i jedan od njemačkih stražara i također se omrsio –kakva noć!

I taj peško mjesec dana nije mogao

normalno hodati, da bi jedne noći pao ustrijeljen pokušavajući se probiti kroz žicu i sjećajući se kako je Harry cviliio

dok su ga odvlačili mrtvog

s one 2 rupe u glavi: „eto, ode najbolji komad što sam ga ikad imao!“

morao bih zapravo biti zahvalan tom starom pizdunu sad već tako dugo mrtvom jer me pripremio za sav taj oganj i pakao tako što me rano i na vrijeme svih onih neizbježnih godina tamo privodio.

DOBRI STARI TATA

jedna od najsretnijih stvari koja mi se dogodila bila je što sam imao okrutnog i sadističkog oca.

nakon njega

najgore što mi je Sudbina mogla natovariti jedva da se činilo strašnim –

stvari koje bi druge ljude bacile

u srdžbu, očaj i gnušanje, ludilo i dovele na rub samoubojstva i tako dalje

imale su tek neznatan

PRST

gurao si joj prst u pičku, rekla je. nisam, odgovorio sam, samo sam je gladio. bogme, izgleda kao da si imao prst u njenoj pički, rekla je. ne, ponovio sam, samo sam je gladio.

da bi tu iznenada poderala fotografiju.

o za ime božje, Annie, zašto si to učinila? graknuli su svi u prostoriji.

Annie je utrčala u moju kupaonicu i zalupila vratima. netko je srolao džoint i pustili smo ga u promet.

SLAVENKA DRAKULIĆ

BILO JE NAIVNO OČEKIVATI DA

BUDEMOSPREMNIZADEMOKRACIJU

Razgovarala: NINA

OŽEGOVIĆ

Jedna je od najprevođenijih hrvatskih autorica, a predstavljanje njezine dvije nove knjige izazvalo je veliko zanimanje

Nastavak na sljedećoj stranici

Slavenka Drakulić na svom putu od profesorice književnosti i sociologije do novinarke i književnice pobijedila je bolest, zle jezike i sredinu koja joj početkom devedesetih kao feministici i kritički orijentiranoj autorici nije bila sklona. Danas je uspješna, cijenjena i priznata, piše uglavnom na engleskom, a živi u Stockholmu sa suprugom Richardom Swartzom, no često boravi u Zagrebu i Istri. Jedna je od najprevođenijih hrvatskih autorica, čiji precizni eseji o životu u postkomunističkim zemljama, nacionalizmu i ratovima u bivšoj Jugoslaviji, objavljeni u sedam publicističkih knjiga, privlače čitatelje diljem svijeta. Piše i prozu, objavila je šest romana autobiografskog sadržaja, a njezini članci i eseji tiskani su u nekim od najvažnijih svjetskih novina i časopisa, od The Nationa i The New York Times Magazina, preko The Guardiana, do Frankfurter Rundschaua i La Stampe. Zato je predstavljanje njezine dvije nove knjige u izdanju Frakture izazvalo veliko zanimanje. Riječ je o reizdanju eseja “U kavani Europa”, koji su na engleskom objavljeni 1996., te nastavku te knjige, “Ponovno u kavani Europa: kako preživjeti postsocijalizam”, obje u prijevodu njezine kćeri Rujane Jeger. Slavenka Drakulić u toj pitko napisanoj i argumentima potkovanoj knjizi eseja analizira proces tranzicije u zemljama bivšeg Istočnog bloka, a posebno se osvrće na financijsku i izbjegličku krizu, “prehrambeni aparthejd”, depopulaciju i korumpirane elite te zastarjelo shvaćanje nacionalnog identiteta, kao i na porast nacionalizama i ksenofobije u EU.

BestBook: Dosad ste objavili sedam publicističkih knjiga o situaciji u postkomunističkim zemljama i njihovu pretvaranju u demokratska društva. Što vas je najviše motiviralo da se bavite upravo tim temama? Je li to želja za očuvanjem sjećanja na taj period?

Ne bih rekla da se radi o nekoj posebnoj motivaciji. Sasvim sigurno nisam mislila na očuvanje sjećanja, iako je tako ispalo. Oko mene su se događale stvari, od propasti socijalizma u istočnoj Europi do ratova i raspada bivše Jugoslavije, za koje mi se činilo da je normalno o njima pisati. Zapravo bi bilo čudno, za nekoga kome je to profesija, da ne piše o tim temama, zar ne?

BestBook: Bili ste profesorica u Centru za kulturu i umjetnost, zatim novinarka Poleta, Starta i Danasa, a sad ste jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica. Koliko je na takav slijed događaj utjecala medijska hajka kojoj ste bili izloženi početkom devedesetih, nakon što je u Globusu objavljen sramotni tekst poznat po podnaslovu “Vještice iz Rija”?

Slijed događaja bio je takav da nakon tog teksta-potjernice iz 1992. godine neko vrijeme nisam mogla objavljivati kod kuće. A budući da sam već prije počela pisati za stranu štampu, samo sam nastavila pisati, ali na engleskom. Dakle, radilo se o potrazi za poslom, iz koje su onda proizašle knjige pisane na engleskom.

BestBook: Vaše se ime veže za vašu prvu knjigu, “Smrtni grijesi feminiz-

ma”, koja je te 1984. izazvala buru u javnosti. S obzirom na to da je prošle godine objavljeno reizdanje, dopunjeno novim esejima, možete li nam reći što se u statusu žena promijenilo u tih gotovo 40 godina?

To je teško sažeti u jednom intervjuu, zato je i staro izdanje dopunjeno nizom tekstova. Stalo mi je da se vidi kontinuitet problema u položaju žena, ali i moje bavljenje tom temom. Danas se više radi o tome da se već stečena prava ne izgube nego da se borimo za prava - osim za ostvarenje prava na jednaku plaću za jednaki rad, koje još nije ostvareno, ne samo kod nas nego ni u EU. U Hrvatskoj je ta razlika 16% u korist muškaraca. Ali kad se radi o pravima žena, moguć je i korak nazad i toga treba biti svjestan. Povratak tradicionalnih pogleda na svijet pod velikim je utjecajem Katoličke crkve, koja je utjecajna do te mjere da se čovjek ponekad pita jesu li crkva i država jedno. Crkva preko raznih civilnih udruga pravi veliki pritisak na promjenu zakona o pobačaju, po uzoru na Poljsku, iako se kod nas nijedna vlada do sada još nije usudila predložiti ukidanje pobačaja. Ali su zbog toga uveli pravo na priziv savjesti doktora i medicinskog osoblja. To zapravo znači izravno onemogućavanje pobačaja. Vlast to priželjkuje jer se rađa premalo Hrvata, što je istina. Velik broj mladih ljudi odlazi iz zemlje. I to je istina. No rađanje nije rješenje ako se ne stvore uvjeti za ostanak. Međutim, mnogo toga ovisi i o samim ženama danas, o tome kako one vide svoju rodnu ulogu te prihvaćaju li je ili ne. Dobra vijest je da ima mnogo civilnih udruga koje se, recimo, bave nasiljem u obitelji. Ili udruga, poput one žena u Korčuli, koje uređuju radijsku emisiju “Ko žena” i kojima se divim zato što je teško djelovati feministički u malim sredinama. S druge strane, upravo je taj način djelovanja odozdo važan jer se iz perspektive ženske svakodnevice najbolje vide konkretni problemi, od manjka vrtića i pedijatara do mogućnosti zapošljavanja ili prisutnost verbalnog nasilja i seksualnog uznemiravanja u svakodnevici.

BestBook: U svom prvom romanu, “Hologrami straha”,

progovarate o bolesti i transplantaciji bubrega. Je li vam objavljivanje te knjige promijenilo život? Naime, književno društvo tad nije blagonaklono gledalo na vaš skok iz novinarstva u književnost. Bilo je i raznih komentara, a danas zapravo objavljuje gotovo svatko.

Život mi je promijenila sama transplantacija bubrega, a ne objavljivanje tog romana s autobiografskim elementima. Konačno sam mogla živjeti bez aparata, bez straha, mogla sam putovati, osjećati se dobro, steći drugačiji odnos prema vremenu. Ukratko, s bubregom sam dobila i budućnost. Taj skok iz jedne forme u drugu vani je više uobičajen, tako da su mi se reakcije dijela književnog establišmenta onog vremena - govorimo o kraju osamdesetih - učinile vrlo staromodne. Ja sam i dalje vjerna i književnosti i novinarstvu jer različite teme zahtijevaju različit pristup i mislim da je prednost, a ne nedostatak, to što ih mogu koristiti.

BestBook: U najnovijoj zbirci eseja, “Ponovo u kavani Europa: kako preživjeti postsocijalizam” pišete o velikim očekivanjima građana istočne Europe, ali i o problemima s kojima su se morali suočiti. Jesu li građani tih zemalja bili spremni nositi se s novonastalim promjenama, od demokracije i višestranačja do odnosa prema ljudskim pravima? I zašto?

Bilo je naivno očekivati da budemo spremni. Biti spreman podrazumijeva znati što te čeka, a mi smo, osim snova, imali premalo znanja a previše velikih očekivanja, naročito materijalnih. Političke promjene, odnosno proces demokratizacije, ulazak privatnog vlasništva preko privatizacije, brutalni oblik kapitalizma koji je uslijedio, ljudska prava za koja se tek trebalo izboriti - odakle bi građani socijalističkih zemalja išta o tome znali, osim teoretski?

Dogodilo se zapravo da su građani prvih godina miješali učinke demokracije i one kapitalizma, pa su, na primjer, za nezaposlenost okrivljavali demokraciju. Ne vjerujem da su, kad su glasali za demokratsku vlast, shvaćali da u paketu stiže i vrsta kapitalizma koja zanemaruje radnička i socijalna prava. Tome dodajte stari, autokratski način vladanja novih elita i sistemsku korupciju, pa će slika biti potpuna. Tko je za to mogao biti spreman? Mi smo svi prošli put od idealizacije, preko adaptacije, do razočaranja - a zapadnjaci od potpunog nerazumijevanja procesa tranzicije do razlikovanja tih procesa od jedne zemlje do druge.

Upravo ste ih nabrojili! Tome treba dodati povećavanje jaza između bogatih i siromašnih u bivšim socijalističkim zemljama, još vidljiv jaz između istoka i zapada EU, nesposobnost rješavanja problema izbjegličkog vala zajednički na nivou Unije, izostanak solidarnosti u pandemiji. Naročiti je problem novi fenomen brain drain, tj. izvoz mozgova ili znanja i stručnosti. Takvih je iseljenika radne dobi među iseljenima više od 30 posto, a Hrvatska je u samom vrhu, s tim da se depopulacija u manjoj zemlji još više osjeti u svakom segmentu života. Paradoks je u tome da su vlade koje cmizdre nad odlascima mladih upravo one koje ne čine dovoljno da ih zadrže.

BestBook: Esej o razlikama u kvaliteti hrane u zemljama Istočnog i Zapadnog bloka završavate citatom bugarskog premijera, koji je taj problem nazvao “prehrambeni aparthejd”. Dakle, o čemu je riječ? Kako su građani istočnih zemalja, pa i Hrvatske, postali potrošači drugog reda?

Zanimljiva je to priča, koja je izazvala velike emocionalne reakcije u našem dijelu Europe. Naime, prije nekoliko godina istraživanja su potvrdila ono što su istočnoeuropski kupci već znali: da isti proizvodi nekih proizvođača nemaju isti sastav na istoku i zapadu, od količine voća u jogurtu do količine ribe u ribljim prerađevinama ili sastava deterdženata za pranje rublja. I dok su se proizvođači pravdali da istočnjaci baš to i žele - oni su se s pravom osjetili kao građani drugog reda. Sjećam se gotovo komičnog pravdanja za slabiji deterdžent, koji je takav jer su u našem dijelu Europe navikli stavljati više praška u mašinu! BestBook: Kroz nekoliko eseja provlačite pitanje zastar-

Naime, prije nekoliko godina istraživanja su potvrdila ono što su istočnoeuropski kupci već znali: da isti proizvodi nekih proizvođača nemaju isti sastav na istoku i zapadu, od količine voća u jogurtu do količine ribe u ribljim prerađevinama ili sastava deterdženata za pranje rublja

BestBook: Opisujući “kavanu Europa”, oslikavate atmosferu korumpiranih elita, ekstremnog nacionalizma i ksenofobije, sve do depopulacije i rastućih nacionalizama. Dakle, koji su najveći problemi s kojima se suočavaju građani istočnih zemalja u posttranzicijskom razdoblju?

jelog shvaćanja nacionalnog identiteta i nacionalizama. Primjerice, navodite da je u Hrvatskoj u devedesetima politička uporaba identiteta i reduciranje nacije na vjeru prethodilo onome što se danas događa u Europi. Možete li nam to pojasniti? Svaka politička upotreba identiteta služi homogenizaciji. U EU se to najbolje pokazalo upravo nakon dolaska izbjegličkog vala 2015/2016. Kako su izbjeglice većinom

Nastavak na sljedećoj stranici

porijeklom iz muslimanskih zemalja, zbog populističke retorike koja je eksploatirala strah, naročito nakon terorističkih napada u Francuskoj, sve su izbjeglice najprije postali muslimani, zatim teroristi i silovatelji. Mi smo istu vrstu homogenizacije doživjeli ovdje pred rat i u ratu. Nacionalisti interpretiraju nacionalni identitet kao nešto nepromjenjivo, a moderna antropologija tumači nacionalni, ali i individualni, identitet kao konstrukciju koja se stalno dograđuje i mijenja, pa je to prije zbroj različitih identiteta.

BestBook: Problem izbjeglica i imigranata nazivate jednim od najvećih u Europi od 1989. godine. Kako je na to utjecala politika otvorenih ruku njemačke kancelarke Angele Merkel, a kako politike Viktora Orbana? Dakle, kako se promijenio odnos prema izbjeglicama? Prošlo je šest godina od tzv. masovne imigracije i pokazalo se da imigranti predstavljaju kompleksan problem za EU. Još se svi dobro sjećamo kako ih je hrvatska policija ljubazno dočekivala, a zatim ispraćala na vlakove i autobuse prema Njemačkoj. Današnja situacija u kojoj ih ista ta policija hvata po šumama, tjera i mlati, samo je slika promijenjenog odnosa prema tom problemu. Prvobitna dobrohotnost, odnosno politika raširenih ruku, koju je inicirala Angela Merkel i koja ju je u krajnjoj liniji koštala političke karijere, preobrazila se u agresivni nacionalizam i ksenofobiju jednog Viktora Orbana. To se dogodilo vrlo brzo. Vidljivi preokret nastao je kad je Mađarska na svojoj granici podignula žilet-žicu. Isprva su svi bili zgroženi, a zatim su i sami počeli podizati razne tipove ograda. Prema mojemu mišljenju, nije se radilo toliko o velikom broju izbjeglica koliko o osjećaju da se tu navalu ne može niti zaustaviti niti kontrolirati. U tom je času izgledalo da njihova integracija nije opcija i zbog toga predstavljaju prijetnju. EU nije u toj situaciji pokazala jedinstvo. Dogovor da se izbjeglice podijele po zemljama prema sistemu kvote jednostavno nije funkcionirao. Neke su joj se istočnoeuropske zemlje otvoreno suprotstavile i nije bilo druge nego ih nekako zadržati u Turskoj, koja je to prihvatila jer joj se pružila izvanredna prilika da EU nametne neke svoje uvjete. Najgore što se dogodilo je porast nesigurnosti među građanima, što su iskoristili populistički lideri i desni radikali, koji su se vrlo brzo u mnogim zemljama našli u vlasti ili blizu vlasti.

od Kaczynskog do Janše, od Borisova do Vučića. Iako mi se čini da je istočna Europa posebna priča jer ksenofobija ima drugačije korijene. Ovdje se ne radi toliko o strahu od izbjeglica koliko od Drugih općenito, naročito od susjednih nacija. To su stari sukobi koji su u novim povijesnim okolnostima dobili priliku razmahati se.

BestBook: Analitički govorite i o pokretu #MeToo, koji nije pustio korijenje u zemljama istočne Europe, pa ni o Hrvatskoj, premda su u proljeće neke studentice prijavile svoje profesore za seksualno uznemiravanje. Kako se možemo boriti protiv toga?

Možemo se i moramo boriti stalno, i to na sve načine, od osvještavanja kroz medije i društvene mreže do akcija i razgovora. Probleme treba učiniti vidljivima, zatim mijenjati legalne mjere, kao što je promjena zakona, kako bi se počinitelji mogli primjereno kazniti. Ovdje zaostajemo u svemu, od ponašanja policije i socijalnih službi do presuda sudova. Seksualno uznemiravanje ozbiljan je i sveprisutan problem, treba osigurati okvir u kojem žene žrtve mogu progovoriti, u kojem će ih netko zaista i čuti i primjereno djelovati kako bi im se na svaki način pomoglo.

Vidljivi preokret nastao je kad je Mađarska na svojoj granici podignula žilet-žicu. Isprva su svi bili zgroženi, a zatim su i sami počeli podizati razne tipove ograda. Prema mojemu mišljenju, nije se radilo toliko o velikom broju izbjeglica koliko o osjećaju da se tu navalu ne može kontrolirati

BestBook: Koje su posljedice novijih tendencija u Europi, kao što su ekstremni nacionalizam, rasizam i ksenofobija među mladima iz bivših istočnih, ali i zapadnih zemalja? Kako je do toga uopće došlo? I gdje je tu Hrvatska? Nesigurnost i tjeskoba uvijek proizvode strah, a strah je pogodno tlo za političke pokrete koji eksploatiraju emocije, to se naročito vidjelo na porastu desnih političkih tendencija vezanih za imigraciju. Bilo je toga još ranije, čak i prije velikog imigrantskog vala, svugdje na zapadu, ali ne u tolikoj mjeri. U zadnje vrijeme, međutim, strah da će imigranti oduzeti radna mjesta starosjediocima prerastao je u strah da će doseljenici izvan Europe uništiti samu europsku kulturu. U toj vrsti propagande straha prednjači Viktor Orban, ali slijede ga i drugi istočnoeuropski autoritarci,

BestBook: Kad pišete o “čarobnoj” kartici EHIC, navodite i strašne primjere nesolidarnosti i nesnalaženja u bolnicama na početku pandemije koronavirusa. Osim ljudi, koje su bile najveće žrtve Covid-19 u Europi?

Zatvaranje granica, briga samo za “svoje” pacijente - dakle, ponovno nacionalizam, što znači isključivost, nedostatak solidarnosti i jedinstva. Sve to vodi prema slabljenju Unije.

BestBook: I za kraj, kako biste komentirali otpor antivaksera prema medicini i znanosti te njihovu orijentiranost prema alternativnim činjenicama, što je rašireno i u Europi, a opravdava se pravom na izbor, odnosno pitanjem slobode te strahom od posljedica nedovoljno istraženog cjepiva?

Vjerojatno se kod nas radi o kombinaciji više elemenata, od starog nepovjerenja u institucije države do vjerovanja u fake-news koje se šire putem interneta. Naime, na popularnim društvenim mrežama lako se šire dezinformacije, odnosno neznanstvene “činjenice”. I na zapadu, naravno, ima ljudi koji se protive cijepljenju. Iako se najčešće pozivaju na ugrožavanje osobne slobode, a pritom su slobodni ugrožavati druge (!), osim što iskazuju krajnju nesolidarnost, vjerujem da, protestirajući, izražavaju osjećaje koji nisu vezani samo za Covid. Javni protesti antivaksera uvijek uključuju i nakupljene frustracije koje tište građane, od nezaposlenosti do političkih problema, preko korupcije i nepravde.

dante

Velikabiografija izperanajvećeg talijanskogsuvremenogdantista— književnidogađaj obljetnicigodineo700-tojDanteove smrti.

TOLIKO RAZLIČITO OD NAJAVLJENE ODMAZDE

Gorka osveta i slatka sjeta u istim koricama

Mi, koje su odgajale bake, imamo dug koji je nemoguće podmiriti, iako su od nas tražile tek da ih se ponekad sjetimo i koji put donesemo cvijeće. ‘Moja dota’ Nore Verde jest to sjećanje i to cvijeće

Piše:

ŽELIMIR PERIŠ

Fotografija: DINO CETINIĆ

Bila sam djevojčica koja je odlučila pisati. Pisat ću i pokazat ću im!, zapisuje autorica na samom početku ovoga romana i tako definira knjigu koju držimo u rukama kao osvetničku prozu koju planira musavo žensko dite koje mater svako lito škarta na škoj i koje se trese od želje za odmazdom - zapisanom istinom koja će s papira razotkriti i kazniti one koji su

je u tom djetinjstvu zlostavljali. Danas, četrdeset godina nakon što je djevojčica Nela iskovala plan, držim u rukama plod te osvete, roman “Moja dota”, i on je divno nježna sentimentalna proza, puna topline, ljubavi i razumijevanja, toliko različita od najavljene odmazde. Tekst evocira ljeta koja Nela provodi na otoku s bakom. Dok majka ostaje na ljetnom poslu u gradu, sedmogodišnja djevojčica natrpana bagajima ukrcava se na trajekt i putuje baki na Korčulu, gdje će provesti sljedeće mjesece. Tamo će pomagati baki u vrtu, praviti joj društvo na polju, igrati nogomet s lokalnim dečkima, a najviše čitati romane i knjige te, naprosto, odrastati. Stvari nisu posve idilične, barba je tvrdokoran i nasilan pater familias, prema kojem Nela osjeća nepopustljiv otpor, što rezultira

batinama, ali ovaj konflikt samo je jedno, manje izloženo lice romana. U jednom razgovoru autorica je, opisujući roman, skovala sintagmu antizavičajna proza, što mi je teško povezati s ovim tekstom koji je dirljiv amalgam sentimenata i ljubavi, divna posveta djetinjstvu, hommage otoku osamdesetih, odrastanju s bakom, životu žena na selu, ljetnim praznicima i dječjem eskapizmu. Unatoč sukobima, Nela na tom otoku provodi gotovo idilična ljeta i posve je uklopljena u sezonski život otoka. Nela i otok će se razići tek kad s njega ode u veliki grad pa tamo razvije identitete koji jesu u kontrastu s očekivanjima i pravilima života male sredine, no taj dio odrastanja knjiga samo natukne, dok prizori djetinjstva obiluju pozitivnom emocijom ili ih možda, identificirajući se s Nelom i prepoznajući u njoj vlastita ljeta, samo ja tako

cirane osobe. Zanima me kakav je osjećaj izložiti osobno, pritom i traumatično iskustvo na uvid nezahvalnom čitateljskom svijetu, nepoznatim ljudima koji će čitati o tvojoj formativnoj intimi? Je li to potreba za pomirenjem s prošlosti ili komunikacija s drugima koji će se prepoznati? “Što se tiče autofikcije, ni tu ne bih inzistirala baš na ‘razotkrivanju do kraja’. To što u ‘Doti’ odabirem pisanje u prvom licu ne znači da između mene kao autorice i djevojčice treba stavljati znak jednakosti. Svojeg djetinjstva se doista slabo sjećam i u procesu pisanja ove knjige popunjavala sam brojne praznine i rupe u sjećanju. Jedna moja dobra prijateljica pokušala je pogađati što se u knjizi doista dogodilo, a što ne, i ne mogu reći da je u toj igri osvojila previše ‘bodova’. Ne trebam pisanje kao ‘pomirenje s prošlošću’, za to služi psihote-

Ne trebam pisanje kao ‘pomirenje s prošlošću’, za to služi psihoterapija. Roman sam napisala u spomen na živote žena i djevojčica u Dalmaciji u prošlom stoljeću

doživljavam. Pa otkud antizavičajno, pitat ću autoricu. “Vjerujem da će svaki čitatelj ili čitateljica različito osjećati razmjere težine i lakoće, idile i napetosti u ‘Doti’, ali ja se svaki put nađem u čudu kad netko, u ovom slučaju ti, doživi da je knjiga optimistična i pozitivna. Roman započinje uspomenom na zaziv osvete djeteta koje doživljava nasilje, djeteta koje upravo zbog tog nasilja i snažnog osjećaja različitosti od sredine u kojoj odrasta odlučuje pisati i baviti se književnošću. Pisanje je djevojčici alat osvete, ne prostor igre. Na mnogo mjesta u romanu ona iskazuje emocije ljutnje i prkosa prema svijetu koji to nasilje opravdava te smatra normalnim i poželjnim dijelom odgoja. Kako si se samo uspio identificirati s djevojčicom koja dobija batine od ujaka i koja već zarana shvaća da je ne tuku samo zbog toga što je dijete, nego i zato što je žena, ali ni tu nije kraj njezinim nevoljama, ona je žena koja svojim rodnim identitetom provocira društvene norme! Također, veliki dio djevojčičine traume proizlazi i iz činjenice da pripada nižoj radničkoj klasi, dijete je samohrane majke koja je, zbog prezaposlenosti, ne stiže doista odgajati. Klasni sram i ljutnja zbog društvenih nejednakosti jedna je od temeljnih tema knjige, i to ne treba zaboravljati. Zato Želimire, otvori oči i ne daj se zavesti poglavljima iz kojih izbija miris ljeta, mora, soli te okus slanih srdela i blitve”, otvara mi oči odrasla Nela, Antonela, Nora Verde. Verde autofikcija nije strana. Većina njezinih knjiga polazi od vlastitih iskustava, ali u “Mojoj doti” razotkriva se do kraja. Ona i baka u toj knjizi nisu samo knjiški likovi, nego jasno imenovane i identifi-

MOJA DOTA NORA VERDE, OCEANMORE

rapija. Roman sam napisala u spomen na živote žena i djevojčica u Dalmaciji u prošlom stoljeću. Također, kad pišem tekst kojemu su izvorište moje traume i pritom uspostavim određeni vid komunikacije s vanjskim svijetom, osjećam se u nekoj mjeri utješenom i snažnijom”, odgovara Antonela Marušić, na knjizi potpisana kao Nora Verde. Trauma barbinih batina tema je i prethodne Antoneline knjige, snažne zbirke priča “O ljubavi, batinama i revoluciji”. Najupečatljivija priča iz zbirke, “O čemu sam oduvijek htjela pisati” (o batinama..., otkrit će nam sadržaj priče) direktno je izrasla u “Moju dotu”, ali dok je priča bila balada o traumi i ekstrinzičnom bijesu, roman sadrži cijelu lepezu emocija. “Moj prkos je tvrdokoran... Nosim ga dalje kroz život, on je moj jedini kapital”, zaključuje Nora priču. “Moja dota” je puno više od prkosa, ona je i sjetna slika djetinjstva i ljubav prema baki. Ljubav prema baki ispisana na stranicama ovoga romana njegov je krvotok. Čitajući knjigu izrazito sam se identificirao s odnosom unuk/a - baka i to me prepoznavanje zateklo. Iako zaveden mirisom ljeta, kako me upozorava autorica, ipak vjerujem da je taj sentiment odrastanja uz bake univerzalan, uostalom, postoji i čvrsta evolucijska teorija da je biološko opravdanje dugog života starijih ljudi, dakle ljudi kojima je završilo reproduktivno doba, baš zato da sudjeluju u odrastanju unučica i unuka. Mi, koje su odgajale bake, imamo dug koji je nemoguće podmiriti, iako su od nas tražile tek da ih se ponekad sjetimo i koji put donesemo cvijeće. “Moja dota” Nore Verde jest to sjećanje i to cvijeće.

STRUČNJAK ZA LJUBOMORU...

JO NESBO

Inspektor grčke policije, zahvaljujući skupo plaćenim lekcijama iz privatnog života, postaje stručnjak za ljubomoru. Kad na otoku Kalimnos nestane njemački turist, lokalna policija pozvat će njega u pomoć. Daleko, u drugoj zemlji, taksist pronalazi naušnicu svoje žene u automobilu koji pripada njegovu šefu. Kako li se naušnica našla tu? Jedna žena, nakon što je otkrila da ju muž vara s najboljom prijateljicom, leti za London, odlučna u namjeri da skonča svoj život...

FONDACIJA

ISAAC ASIMOV

Legendarni klasik SF-a u novom izdanju. Gaal Dornick, “novopečeni” doktor matematike, na poziv uglednog znanstvenika s područja psihohistorike, Harija Seldona, dolazi na Trantor, centar Carstva, kako bi ondje sudjelovao u tajanstvenom projektu. Kao eminentni psihohistorik, Hari Seldon iznio je uznemirujuća predviđanja da će Trantor u roku od pet stoljeća biti potpuno uništen. Ovo će apokaliptično znanstveno proročanstvo poprilično će uzdrmati vladu Carstva.

BAL LUĐAKINJA

VICTORIA MAS

Kraj je 19. stoljeća. Mjesto radnje Pariz, točnije poznata psihijatrijska bolnica Salpetriere. Doktor Charcot očarao je cijeli grad javnim hipnotiziranjem žena koje su proglašene ludima, histeričnima, koje je društvo odbacilo. Istina je, međutim, mnogo složenija - ove su žene često samo smetnja svojoj okolini, neželjene supruge, majke koje ne mogu preboljeti težak gubitak ili tvrdoglave kćeri. Vrhunac godine u ovoj ustanovi je takozvani “bal luđakinja”...

Piše:

JASNA RADULOVIĆ

Pogačarova mašta ne poznaje granice, snažnim metaforama gradi svijet

Evo jedne vesele knjižice pjesama u prozi. Neke od njih bolje bi bilo zvati pjesme u gnozi ili grozi, a može i neurozi. Autor kaže da je na jednome mjestu želio okupiti praznike kao kauboje svih boja i naboja, da je zamislio sastaviti “svojevrstan katalog praznika – rashodovanih, intimnih, imaginarnih, onih kojih smo se odlučili odreći – knjigu koja bi bila neka vrsta uvrnutog kalendara bez praznog hoda, u kojem bi svaki dan mogao biti obojen u crveno”. Tako se i čita, bez praznog hoda, uvrnutom stazom iz strane u stranu lutaju životinje, stvari i utvare: jež, zec, vrapci, Paperjast Strah, Kardelj-Koji-Je-Kocbek, Tekuća Kuća, Sise zidara i heroja, Sise sjevernog vjetra i sna, Visidjedovi, ventilatori, pijani kočijaš Char, Sirotani, Krvavi Kosovel, Hanibal sa Sjevera i drugi. Njihov svijet zove se Vriština (zvuči kao “poljana na kojoj vrišti tišina” – nije li to metafora za književnost?) a praznici, te stare “svečane utvare” (ili su to pjesme koje nas drže živima jer ih čitamo i pišemo?!), kao da su dozvani odasvud, s kakva uvrnuta kalendara vremena i država kojih više nema. Utvare i životinje tako slave Morestaj, Ptičji šabat, Dan divljih trešanja, Četvrtak, Novi dan, Rođendan, Dan drskih krušaka u DDR-u i pruskim pokrajinama, Dan dosade, Dan drške, Dan dana, Dikobrazov dan, Dan drskih prepada… Svaki praznik kao da je krik, povik, za sve izvan svijeta Vrištine ništa drugo nego praznik-bezobraznik-beskućnik, bez smisla i posla jedan jadan dan. Neradnik neradnicima, rekli bi nerazumni neradnici iz drugih, gluhih svjetova. Pogačarova mašta ne poznaje granice pa

poizbor riječima, snažnim metaforama gradi svijet Vrištine i igra se riječima kao dijete kaleidoskopom: boja na boju, zvuk na zvuk, oblik na lik, jezična igra majstora riječi jednostavno ječi, jednostavno liječi. I kad ga čitaš, igraš se i sam: vrtiš riječi ulijevo, udesno, nadoplićeš, rasplićeš, izgovaraš naglas slog po slog, da uhvatiš igru kao antropolog, a pjesma se rastvara kao trešnja, kao krošnja, kao kušnja. Kao tres, potres, ures ili je za sve ipak kriv – zarez? Jer Branislav Oblučar, među ostalim, napisao je o ovoj zbirci: “Iza svakog zareza vreba iznenađenje”. To je književnost, to vrebanje iza zareza. To me drži živom.

KNJIGA PRAZNIKA MARKO POGAČAR, BOOKSA I MAMA

Zbirka Marka Pogačara osvojila je nagradu za najbolju knjigu poezije na festivalu ŠKURE (Šibenske književne ure) SANDRA

Kristian Novak

Ciganin, ali najljepši

str. 400

140 kn

Nagrada tportal za najbolji roman 2017.

“Roman koji dokazuje kako književnost uistinu ima moć obuhvatiti i protumačiti kompleksnost svijeta oko nas“

Katarina Luketić, tportal

Nakon 13 000 prodanih primjeraka, 4. izdanje bestselera koji ne prestaje očaravati od sada u mekom uvezu

Črna mati zemla

str. 296

140 kn

Nagrada tportal za najbolji roman 2013.

“Črna mati zemla pomalo podsjeća na međimursku (ili ako hoćete) prekmursku gibanicu. To je iznimno kalorična literarna poslastica koja ima snagu glavnog jela.“

Denis Derk, Večernji list

10 % popusta na web-shopu i besplatna dostava za narudžbe iznad 250 kuna za Hrvatsku

Bojim se da smo već odavno krivo srasli i perverzno se zaglavili u vlastitoj autoviktimizaciji

Razgovarala: RUŽICA AŠČIĆ Fotografije: AMER KAPETANOVIĆ

Filmski redatelj, scenarist i pisac Namik Kabil nedavno je objavio novi roman ‘Yesterday’, a to je i više nego dovoljan povod za razgovor o političko-kulturnoj menažeriji ovih prostora

Nastavak na sljedećoj stranici 

Teško je na našim prostorima naći ljepšu knjigu o iskustvu izbjeglištva od “Amarcorda” Namika Kabila. Priča je to o taksiranju, samoći, umjetnosti, koliko toplom, toliko i hladnom svijetu Amerike. Svoj opus Kabil po povratku u Sarajevo nadopunjuje romanom “Isijavanje”, bavi se scenarističkim i redateljskim radom, da bi nedavno objavio svoj novi roman u izdanju Buybooka. “Yesterday” je smješten u sadašnjost, neki davni mladići i djevojke, pametni i perspektivni, ostarjeli su i raselili se po svijetu. Njihov povratak kući, promatranje sebe i grada, koji je, kao i oni, ostario, okosnica su ove priče u kojoj zapravo ima malo nostalgije. Ponovno je tu Kabilova pripovjedačka odmjerenost, njegove očaravajuće fine rečenice, ponovno će svoje čitatelje zarobiti u svijet koji je oštećen i klaustrofobičan, no od kojeg je teško pobjeći. BestBook:Nakon romana‘Sam’,‘Amarcord’i‘Isijavanje’,ovo je vaša četvrta knjiga.U drugoj ste se bavili izbjegličkim životom u Americi,snalaženjem u jednom posve stranom svijetu,u kojem ste se grčevito držali za umjetnost.‘Isijavanje’je pak roman o povratniku iz Švedske,ali i svojevrsni postratni portretTrebinja.Jeste li s novim romanom koji se simbolično i paradoksalno zove‘Yesterday’napokon ispisali roman o sadašnjosti?

U fokusu je Sarajevo,grupa starih prijatelja,i sve je naizgled dobro,no ipak je pala neka sjena i na grad i na prijateljstvo.Je li ta sjena ponovno rat?

Iako se roman okvirno dešava sad, njegovi su protagonisti zaglavljeni u prošlosti. Stalno se osvrću, bez obzira na očigledne zamke uobičajenog mistificiranja onoga otprije.To su dodatno i specifična godišta kojima se biološki zenit, plus-minus, dešavao kad su počinjali ratovi i društvo se počelo urušavati i zbog toga su njihova privatna starenja i politički markirana. Neko je rekao, ne sjećaju se ljudi bivše države zato što je bilo bolje, nego zato što su bili mladi. To je, naravno, pojednostavljeno, ali nije daleko od istine. Mimo univerzalnih simptoma, da je ono prije, ali uvijek bilo bolje, ili kako više nema one prave muzike, tu su i neke naše specifične, lokalne nijanse kojima sam se bavio. Riječ je o ljudima kojima se rat desio, uhvatio ih nespremne, a takvih, čini mi se, nije malo. Ima tu više slojeva, ali hajde da pokušamo adresirati makar neke. Istorijski govoreći ovdje, a pri tome prije svega mislim na Bosnu i Bošnjake, do devedesetih godina prošlog vijeka nije postajala jasna težnja za vlastitom državom, a onda su veliki lomovi primorali ljude da se bave projektom koji nije izrastao iz njihovih istorijskih težnji, mimo onih rijetkih pojedinačnih. Mi očigledno nismo bili spremni za tako kompleksan projekat koji se zove država, dokazujemo to već dulje od trideset godina i kao društvo se doimamo izgubljeno. Sad, poslije rata, iz ambijenta teškog politikanstva, koji je već prilično dugo dominantna matrica života u Bosni i Hercegovini, proizlazi i privatno, nerijetko bolno bavljenje intimnom prošlošću. Kao da nam je vrijeme u kojem živimo preozbiljno i prezahtjevno, a takvo je još od početka devedesetih, i mi onda s jednim specifičnim, privatno-političkim žalom gledamo unazad. Najradije bismo izbrisali rat, i stalno ga brišemo i potiskujemo, i onda nam to vrijeme fali. Nisu to samo četiri godine rata, obično se previđa period psihotične politike koja je prethodila i čitav niz godina poraća kad smo zapravo tek shvatili što nam se desilo. Sve zajedno se doima kao jedno traumatično trajanje, ili vakuum u kojem to neželjeno, izbrisano vrijeme nedostaje. U takvom jednom balonu, na primjer, postoje ljudi koji vjeruju da ne bi toliko ostarjeli da nije bilo rata, ili da bi Indexi i Bijelo dugme i dalje svirali, zanemarujući pri tome običnu biologiju. Odatle ta ‘sjena’ koju spominjete, a mislim da je tu više sjena i oblaka koji nam stoje nad glavom. Nije onda čudo kad se jedno jutro, kao neki od likova u romanu, ljudi probude mnogo stariji - kao da su prespavali te neželjene godine, a one sad dolaze na naplatu. I da se još jed-

nom vratim na politiku koja je ipak u samom temelju svih naših izgubljenosti. Na primjer, za poznatu i prisutnu dilemu koja traje već više od sto godina, je li Gavrilo Princip bio heroj slobodarskog duha ili je pak najobičniji ubojica, Bošnjaci bi najradije rekli da uopće nije trebao talasati. Ne znam koji ga je đavo nosio.

BestBook:Da produbim prethodno pitanje.Očigledno se u svojem književnom radu bavite ratom te njegovim dubokosežnim i kompleksnim posljedicama koje ostavlja kako na pojedince, tako i na kolektiv,te njegovim tinjanjem kroz generacije.Koliko vremena treba,ne da se zaboravi jedan rat,nego da se izliječi od njega? Kako može društvo ozdraviti od kolektivne traume? I je li Balkan specifičan po tome kako se nosi sa svojim ratovima, kako gorljivo i strastveno prebraja svoje mrtve?

Često se i sam pitam do kada bi se umjetnik trebao baviti ratom, gdje je granica onoga što se zove suočavanje s prošlošću, a gdje realna opasnost da se uklizne u zapaljivu autoviktimizaciju koja, bez da se tome i težilo, može biti katalizator novih, osvetničkih pucnjeva. Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Evidentno je da se naše traume prenose kroz generacije, kaleme se kao voćke jedna na drugu, vjerojatno jer se kao društvo tako ozbiljnim stvarima ne bavimo sistematski i dobronamjerno, a kad se počnemo baviti, nerijetko to bude ratnohuškački. Zbog svega toga ljudi će vam ovdje reći da im je previše ratnih tema, a kad stvarno pobrojite umjetnička djela koja su se bavila takvom tematikom, vidjet ćete da zapravo i nema toliko ratnih knjiga i filmova.Vjerojatno je spomenuti osjećaj zasićenja i zgađenosti još jedna posljedica spomenutog politikanstva i manipulacije traumom, i ljudima je naprosto svega preko glave. Budimo realni, teško je očekivati od države kao što je danas Bosna i Hercegovina, koja je postavljena na daytonskim, nenormalnim političkim temeljima i zapravo je tragični eksperiment, da teži pojedinačnom i kolektivnom ozdravljenju. Ovo je društvo s posebnim potrebama, i koliko god to zvučalo patetično i skandalozno, nažalost, mi trebamo nekoga tko će zavrnuti ruke i stvari poredati. Ne treba zaboraviti da je prošlo 26 godina od završetka rata i rješenje se ne nazire. Znači, da bi se društvo bavilo tako ozbiljim pitanjima kao što su ratna stradanja i traume koje su ostale, trebalo bi biti mnogo zdravije nego što je to danas. Ali nama je uvijek netko drugi kriv, Dayton, na primjer, i bez obzira na to što to djelomično i nije daleko od istine, bojim se da smo već odavno krivo srasli i perverzno se zaglavili u vlastitoj autoviktimizaciji. U jednom neformalnom smislu, čini mi se da je opravdano pričati o ratu sve dok on izlazi iz nas kao prava i istinska

Nema više ljubavi, čuješ od onih koji se bore s godinama. A ljudi se i danas vole, ljube i grle, vrište životinjski, bez obzira na to što se nekom čini da ni ljubavi nisu više kao što su bile

inspiracija te nije posljedica vlastitog samosažaljenja. Ali to su ideali, a život je šaren. Što ćemo, na primjer, s umjetničkim djelima koja su dobro izvedena, a pritom su ideološki problematična, ili čak još gore, pozivaju na osvetu i revanšizam? “Trijumf volje” (1935.) Leni Riefenstahl i danas izgleda impresivno, a bio je naručen od nacista s jasnom propagandnom intencijom. Ne znam jesu li mučne teme rezervirane za Balkan, i sam se to nerijetko pitam. Kad slušam meni dragi jazz standard ‘Poinciana’ u izvedbi Ahmeda Jamala, svaki put se nanovo oduševim da je moguće stvarati istinsku umjetnost koja je zaigrana i vesela, mimo teških tema. Na sličan me način, iako ipak različit, fasciniraju ironija i lakoćaWislawe Szymborske s kojima uspijeva pričati i o najtežim stvarima. BestBook:Rođeni ste 1968.godine i dio mladenačkih godina ste proveli u predratnoj Bosni i Hercegovini,otkud ste otišli 1993.godine.Dojam je da ste ovim romanom pokušali vratiti dio tih godina,ali isto tako da niste željeli previše mistificirati,činiti prošlost boljom nego što je bila.Što zamjerate današnjoj Bosni i Hercegovini?

YESTERDAY

NAMIK KABIL, BUYBOOK

Djelomično sam na to već odgovorio. Meni danas u Bosni i Hercegovini, iako to i nije neka pretjerano nova stvar, ide na živce taj naš muradrluk, kako ga Basara naziva, jedna temeljna aljkavost. Kad ste u Sloveniji, ili se približavate Austriji ili Švicarkoj, ukazuju vam se red i posloženost, a kad se približavate Bosni, u oči vam upadaju nered i aljkavost.To su, nažalost, nerijetko dominantni utisci. Naravno da ovdje ima puno ljudi koji se bore za drugačije vrijednosti, za više reda i odgovornosti, ali je taj aljkavi i netemeljiti pristup poslu i životu prilično očigledna strana mentaliteta. Ne znam zašto je tako, mimo onih standardnih stereotipova o istočnjačkom duhu i Orijentu u onome mračnom ideološkom smislu. Odnos prema prirodi i okolini slično je iritantan, ali i znakovit. U zastrašujućem nemaru prema onome što je izvan naših kuća mogu se prepoznati i refleksije specifičnih bosanskomuslimanskih korijena. Kuća je dom i gnijezdo, a vani je stranstvo i taj prostor kao da se uopće ne doživljava kao kolektivno naš.Treba se dobro zamandaliti i visokim zidom opasati, ženu sakriti. Od krvavog Ali Dželaludin paše, koji je poslan u Bosnu u prvoj polovini 19. vijeka da sabljom smiri situaciju, Aneksije 1878., Sarajevskog atentata, dva svjetska rata, Titove Jugoslavije i zadnjeg tragičnog rata, kao da su se strahovi od vanjskog svijeta neprestano gomilali.To nije naš prostor, čini se da je poruka onih koji glancaju vlastite kuće i podrezuju ruže, a pri tome nemaju problem sa smećem na okolnim ulicama i dvorištima.Vidio sam svojim očima kako ljudi bacaju otpad u potok koji prolazi pored njihovih kuća, a žive tu generacijama. Problem je banalan i odvratan ali nije zbog toga naivan i lako rješiv. U romanu ‘Yesterday’ to što je bačeno po šumama i planinama, plastične flaše koje plutaju po jezerima i rijekama, nazivam melanomom jedne dublje dijagnoze.

voljeti ili ne voljeti,no može li im se pripisati karakter,kao živim bićima? Ili je to što volimo ili ne volimo kod nekoga grada tek fizičke naravi?

Ono o čemu sam ranije govorio, spomenuta tragično-apsurdna politička zbilja koja traje već godinama, unakazila je i opustošila Sarajevo iznutra i to još traje.Tu se prilično dobro vidi da su oni koji sebe nazivaju bosanskim i bošnjačkim nacionalistima zapravo najobičnije bitange, bez časti i ukusa. I to je dobar primjer kako se kod nas ta društvena patologija prelijeva u privatne i intimne sfere. Na to se u romanu pokušava naštiklati, subjektivno imputirati, kako je Sarajevo danas grad bez strasti, i to je jedna od glavnih linija romana: kad je čovjek mlađi, sve je lakše, ljubav je prirodan dio života. Sa starenjem postajemo čangrizavi i počinjemo primjećivati ono što je možda i prije bilo tu, ali nam nije smetalo. Već sam spomenuo mentalitetski problem nesuočavanja, kako teško prihvatamo činjenicu da nas vrijeme melje i u takvom jednom bunilu tražimo krivce. Nema više ljubavi, čuješ od onih koji se bore s godinama. A ljudi se i danas vole, ljube i grle, vrište životinjski, bez obzira na to što se nekom čini da ni ljubavi nisu više kao što su bile. Grad čine oni koji tu žive, dolaze i prolaze, i to je stara istina, čak i kad uživamo u vlastitoj samoći. Ali grad se ne sjeća, mi smo ti koji evociramo i kad nesvjesno i subjektivno personaliziramo mjesta naših odrastanja.To je još jedan primjer spomenute nespremnosti da se suočimo s prolaznošću. Očigledno je više varijacija na tu temu.

BestBook: Pišete na jednome mjestu o tome kako čovjek ima osjećaj da‘svijet stari i prolazi usporedo s našim životom’.Je li pogreška čovjeka što je samom sebi mjera svih stvari? Što promatra svijet isključivo iz prizme onoga gdje se on sad nalazi, što je postigao i gdje je bio? Da nikad zapravo ne osvijesti da je

Ovo je društvo s posebnim potrebama, i koliko god to zvučalo patetično i skandalozno, nažalost, mi trebamo nekoga tko će zavrnuti ruke i stvari poredati

život trajno i neprestano kretanje drugih od njega,da njegovo vrijeme nije ukupno vrijeme.

BestBook:Jedan protagonist donosi strogu kritiku Sarajeva (zakrpljene i neravne ceste,šahtovi propali,smrdljiva Miljacka, neodvezeno smeće,poludivlja parkirališta).Tu je i dijagnoza da je iz grada kirurškim zahvatom uklonjena strast,i da su ostale samo hladne ulice i sivi beton.Kad razmišljamo o gradovima, poprimaju li oni karakteristike ljudi? Očigledno je da se mogu

Slažem se s vama, i jedna od protagonistkinja romana, Gaga, na sličan način i sama osjeća svoje okruženje. I ona ima problem s tim antropocentričnim promatranjem vlastitog života i planeta. Mislim da je to djelomično posljedica straha od smrti, kad narcisoidno i blesavo odbijamo prihvatiti da nas jednom neće više biti, i onda buncamo da će se makar dio svijeta morati srušiti kad mi nestanemo. Nekad se pitam je li to posljedica života bez Boga i bez formalne religijske utjehe, što mi nije strano, ili je riječ o nekoj generacijskoj, kolektivnoj psihozi, gdje nas je možda tehnologija nafurala da smo više nego ikad bliži tajni života.

U ‘Yesterday’ protagonisti misle da je zbog njihova vlastitog starenja sve tako tajnovito, a ne mogu vidjeti da i bez njihovih običnih, malih života zapravo i dalje nema odgovora na trenutak konačnog odlaska s ovoga svijeta.

Nastavak na sljedećoj stranici

Naravno da je sve ovo neprestano kretanje, potpuno se slažem, ali ne treba smetnuti s uma da junaci romana dolaze iz društvenog miljea gdje se, na primjer, familije raspadaju, prestaju pričati jedni s drugima, nekad i oružje potežu, a sve zbog neriješenih imovinskih odnosa. A takve odnose u amanat nam ostavljaju oni koji ne mogu prihvatiti da će i poslije njih biti života. To je slika i prilika ipak jednog primitivnog miljea.

BestBook:Jedna od glavnih tematskih preokupacija romana‘Yesterday’je starost.Ili bolje rečeno,konačno priznanje samom sebi da je mladost ostavljena u prošlosti i da je pred čovjekom neko novo razdoblje,manje uzbudljivo,a više samotno.Imate scenu susreta starih prijatelja,drago im je što se vide,ali nekako im nije do toga.Kao da se,negdje ispod,srame toga što su postali,što su ostarjeli.Koja vam je prva asocijacija na starost? Umor? Fizičko propadanje? Samoća? Kako se sami nosite s prolaskom vremena?

Pisao sam o onima koji su zagazili u pozne godine, ali su još vitalni i sebe nazivaju ‘mladim starcima’, još se ne daju. Zanimali su me ti ljudi jer sam i sam u tim godinama, i pokušavam osvijestiti ili preduhitriti te staračke stadije i procese. Itekako sam dio tog svijeta, nimalo imun na opisane potrese bez obzira na to što mi se još ne deševaju, ali nije ni to daleko. Iako poznajem tu zatamnjenu sliku i mogu se nekad vidjeti na njoj, mislim da sam generalno ispunjen i zadovoljan čovjek, pod ruku sa svojim dragim tugama i demonima. I super je taj osjećaj zadovoljstva, ne znam kako bih živio bez toga. Rad je terapija koja daje rezultate, ponavljam to često i stvarno vjerujem u to. Mimo rada, ima popriličan broj drugih stvari koje me živo zanimaju i okupiraju te mi je često dan kratak. Kad vam se nije teško probuditi u tri ujutro i pisati, to vam onda izgleda kao viši smisao, makar privatan. I dalje se dječački radujem knjigama koje planiram pročitati, udubljujem se u biografije dragih umjetnika, i eseje, i to je veliko zadovoljstvo. Uživati u dobroj poeziji za mene je prava maksuzija i privilegija. Ima u ‘Amarcordu’ taj dio, spomenuli ste ga ranije, gdje opisujem novootkrivenu strast prema umjetnosti - a tu se sve to dodatno pojavljuje kao sila koja će mi doslovce spasiti život - skoro kao fizičku strast, ali s aspektom koji je ipak različit u odnosu na fizičku ljubav. Teško da možeš do kraja, vrhunca, i zbog toga nema osjećaja praznine poslije.

BestBook:Jeste li se susreli s time da ljudi pokušavaju dokučiti što je u vašim knjigama fikcija,a što stvarnost? Nastavno na ovo pitanje,ima li autobiografska fikcija,popularna u novome mileniju,svoje zamke?

Zanimljivo je kako svaka proza koju počnemo pisati vrlo brzo postane fikcija, a naročito je zanimljivo što se desi s autobiografskim rukopisom. Mislim da se pisac, često i nesvjesno, više oslanja na jednu posebnu vrstu iskrenosti u odnosu na unutrašnje stanje iz kojeg piše, nego što se bavi pukom faktografijom i kronologijom. Zbog toga se autobiografije nerijetko i ne podudaraju doslovce sa stvarnim životom. Meni je i dalje čudesan cijeli aspekt podteksa, kao žile kucavice umjetnosti generalno. Sjećam se kad sam jednom prepričavao Felinijevu ‘La Stradu’, objašnjavao scenu kad Zampano na kraju skršeno spoznaje da mu je srce slomljeno. Prepričavao sam film, a kad sam ga ponovno pogledao, nekih dijelova i replika koje sam ja učitao uopće nije bilo u filmu. To mi se desilo i jednom ranije, kad sam kao dječak oduševljeno prepričavao film ‘Sjećaš li se Dolly Bell?’. Slično je i s autobiografskim rukopisima, dodajemo i oduzimamo, i pri tome je autorska motivacija delikatno važna stvar. Činjenica da se nečega sjećamo ne znači da je to i stvarno tako bilo, fenomen je za sebe. Meni je važno da tekst pulsira po nekom mojem unutrašnjem registru, a manje se obazirem na to što je fikcija, a što stvarnost. I u životu se to svakodnevno isprepliće i ne znam zašto bi u umjetnosti bilo

drugačije. Pitajte nekoliko ljudi da vam odvojeno prepričaju isti saobraćajni udes i iznenadit ćete se koliko je tu različitih, osobnih uglova. Kako je stvarno bilo, česta je zamka, to nam ništa ne garantira kad je umjetničko djelo u pitanju. Kako je nešto izvedeno ili saliveno, često je važnije nego o čemu je djelo samo. A tu, nasreću, nema utabanih puteva, iako naivni misle da stvarno postoje modeli i šablone.

BestBook:Čini li vam se da bi vaš put,posebice što se tiče izbora profesije,bio drugačiji da nije bilo izbjegličkog iskustva? Jeste li ikad razmišljali da biste bili nešto drugo da te 1993.niste sletjeli u Ameriku?Također,Amerikanci su toliko drugačiji od naših ljudi.Jeste li donijeli nešto od tog mentalnog sklopa sa sobom? Često pomislim što bi bilo da nije bilo rata. Ali se toliko toga u međuvremenu izvrnulo da mi je i pomisao, kao hipoteza, teško dokučiva. Ja volim ovo što radim i mislim da bih kao kraška ponornica kad-tad izbio u svijet u kojem sam sad. A rat je bio veliki kotač, teško je to ne priznati. Otišao sam u Ameriku kao izbjeglica s teškim otporom da ne ostanem, a tek naknadno sam shvatio da sam neke vrlo važne stvari usvojio u istoj toj Americi. Na primjer, veliko je pitanje bih li ikad postao tako disciplinirani čovjek da nije bilo straha da ću umrijeti kao kalifornijski žohar. Često mislim o tom otporu koji sam imao prema Americi, koliko je u tome bilo provincijskog straha od velikog svijeta.Volio bih napraviti dokumentarni film o tome, kako se vraćam na LAX, na kojem me je LAPD hapsio jer sam kao taksist pokupio putnike za koje nisam imao dozvolu. Negdje sam i uživao u toj luzerskoj ulozi izgubljenog migranta, papka koji ne zna dobro engleski jezik i koji doslovce radi na ulici, poput kurve. A kako me je ljubav držala, tresla kao dobra groznica, da ne puknem. Možda sam tad prvi put shvatio da je ljubav koju čovjek dobije u životu neusporediva s bilo čim, i često pomislim na ljude koji možda nisu imali dovoljnu količinu pažnje u godinama vitalnog formiranja, kako je njima, kako oni gone dalje? I ta empatija posljedica je američkog iskustva.

BestBook:Još kao dječak ste u kinodvorani uTrebinju gledali filmove,opsesija s filmom se nastavila i dok ste taksirali u L.A.-u.U međuvremenu ste završili studij filmske režije u SAD-u,iza vas su uspješni filmovi‘Kod amidže Idriza’,‘Čuvari noći’,‘Informativni razgovori’...Jeste li još strastveni filmaš? Pripremate li trenutačno kakav filmski projekt? Već nekoliko godina više sam u književnosti nego u filmu i moram priznati da se osjećam jako dobro. I jeftin film košta i to je odmah komplicirana situacija. Netko to treba platiti, i onda vam predstoji dugo vrijeme traženja novca i nerijetko ponižavanja. Da i ne govorim o skupljim projektima koji se dulje čekaju. Dok razvijate neku ideju, nalazite se u njoj, identificirate se, a onda vas produkcijsko čekanje dovede u situaciju da nakon niza godina više ne znate je li vam i dalje, ili barem onoliko kao prije, stalo do te priče. Čovjek se mijenja i to je normalno, a s filmskim projektima, makar to bilo kod nas gdje nema dovoljno novca, uslijed dugog čekanja često zapadnemo u opasnost stagnacije i atrofije, svojevrsnog prinudnog zamrzavanja emocija i kreativnih težnji. A da i ne govorim o frustraciji kad se napisani scenarij ne snimi u film, to je tek gorko iskustvo. Scenarij kao forma ne živi poput, na primjer, dramskog teksta, i ako ostane nesnimljen, poluzavršena je stvar, kao neodsvirana partitura. I to je jedan od razloga zašto sam u književnosti jer nemam problema s idejama i inspiracijom, imam toga i više nego što mi treba, i zato uživam u stvaralačkom procesu gdje mogu pisati kad hoću i koliko hoću, i gdje sam ponajviše sam svoj majstor. Bez obzira na sve ovo, nisam otišao iz filma, više sam si prigrlio pisanje da bih neke priče ispričao dok je ‘željezo vruće’. U planu su i neki filmski projekti, i jedna zanimljiva adaptacija romana u film, ali to neću previše otkrivati iz sujevjernih razloga.

E llro

Iako je o Kennedyjevu ubojstvu, teorijama zavjere, uzrocima i mogućim uzrocima napisana tona knjiga, snimljeno stotine dokumentaraca, serija i igranih filmova, Ellroyeva knjiga ‘Američki tabloid’ nudi nešto sasvim novo i drugačije. Ona iznosi sve ono što se događalo na ulici, u mračnim striptiz klubovima, u predgrađima i getima, donoseći sliku one druge, mračne Amerike, prljavim sporednim ulicama u kojima se odbacuju trupla...

llroy

Ellroy ustvari govori o tome koliko je prljavštine potrebno kako bi se održao privid američkog sna. Iza američkog sna u kojem svatko ima dva automobila, kuću s vrtom, u kojemu su žene lijepe, muškarci snažni, a djeca nevina, vuče se karavana nasilja, opačina, perverzija, prevara i laži, pažljivo gledajući da kojim slučajem ne uđe u idilično američko predgrađe niti da siđe sa stranica tabloida

Nastavak na sljedećoj stranici 

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ Fotografije: GULIVER IMAGES, ABACA/PIXSELL

Velika povijest, ona iz palača i ureda, povijest premijera, predsjednika, kraljeva i vojskovođa, povijest koju znamo iz udžbenika, povijest uzroka i posljedica, obično prešućuje i nema vremena spominjati obične, ljudske, uzvišene i prljave motive koji su je sačinjavali, jednako kao i velike ideje, velike bitke, veliki pregovori i politički manevri. U njoj nema mjesta za mafijaše, prostitutke, korumpirane policajce, rashodovane špijune, svodnike. A upravo oni kreću se na marginama te povijesti, upravo su oni pratnja svih tih moćnika i vođa, prekriveni tamom, skriveni u predvorjima, ulazeći na stražnji ulaz da ih nitko ne vidi. Moć je neodoljiva sila, najjače vezivo, koje ta dva svijeta neraskidivo spaja. Baš kao što je stari rimski kvart Suburra bio mjesto u kojem su se susretali senatori, kurve, kardinali, prinčevi, carevi, sjecikese, ubojice i špijuni. Jednima će mjesto u povijesti biti osigurano, drugi će iz velike povijesti izaći, baš kao što su u nju i ušli, tiho i na stražnji ulaz, da ih nitko ne vidi. O jednima će pisati u udžbenicima, druge će zabilježiti tek poneki vještiji tabloid. I, nasreću, književnost. Ellroyev “Američki tabloid”, bolji naslov za priču o mračnoj strani najromantičnijeg razdoblja američke povijesti nije mogao smisliti, bavi se upravo njima - korumpiranim policajcima, utjerivačima dugova, ucjenjivačima... Doduše, njegov omiljeni Hush Hush magazin, tabloid iz Los Angelesa koji ima jednu od glavnih uloga i u njegovoj L.A. tetralogiji (osobito u L.A. povjerljivo), sigurno je bio jedna od inspiracija za naslov. Uostalom, prljava strana povijesti obično i je zapisana na trač stranicama, negdje između redaka. Iako je o Kennedyjevu ubojstvu, teorijama zavjere, uzrocima i mogućim uzrocima napisana tona knjiga, snimljeno stotine dokumentaraca, serija i igranih filmova, Ellroyeva knjiga nudi nešto sasvim novo i drugačije. Ona iznosi sve ono što se događalo na ulici, u mračnim striptiz klubovima, u predgrađima i getima, donoseći sliku one druge, mračne Amerike, prljavim sporednim ulicama u kojima se odbacuju trupla, donoseći sliku druge strane moći, jednako važne, ako ne i važnije, od one koju je povijest zabilježila u udžbenicima.

AMERIČKI TABLOID

JAMES ELLROY, 24SATA. PRIJEVOD: IRA MARTINOVIĆ

Da ne bi bilo zabune, nije ovdje riječ o alternativnoj povijesti niti o nekakvom revizionizmu koji je tako popularan u našim krajevima, ovo je priča o svim sporednim likovima, stvarnim i književnim, koji su se vrtjeli oko Kamelota i s njim bili neraskidivo povezani. Kako Ellroy obećava, to nije priča o Americi koja je izgubila nevinost, nego priča o tome kako nikad i nije bila nevina. Barem ne njemu, a njegovi likovi - bivši policajac, snagator i fikser svih mračnih želja bogataša Pete Bondurant, idealist i agent FBI-a Ward Littel i šarmantni oportunist, agent FBI-a Kemper Boyd tu priču vrhunski pripovijedaju. Zajedno s bezbroj stvarnih likova koje susreću - od braće Kennedy, Howarda Hughesa, Sama Giancane, Edwarda J. Hoovera, Jimmyja Hoffe... Čovjeku se gotovo zavrti glava od količine novca, moći i prolivene krvi koju ti likovi sa sobom nose. James Ellroy piše roman, izmišljenu i moguću priču, koja je možda i istinitija od povijesti, ali pri tome jako pazi da ni jedan detalj nije neistinit, nepovijesni. Vješto koristeći članke iz Hush Husha, policijske izvještaje, transkripte tajno snimljenih razgovora, novinske članke iz “ozbiljnih” novina, Ellroy dodatno pojačava vjerodostojnost i opisuje epohu, ali te elemente vješto koristi kako bi ubrzao radnju ili je dodatno kontekstualizirao. Gotovo svaki detalj, od novina do marki žvakaćih guma, hitova koji sviraju na radiju pa do slenga, pogrdnih izraza i psovki, pomno je rekonstruiran. S njegovih stranica gotovo da se cijedi stvarnost kraja pedesetih i početka šezdesetih godina. Već samim time čini se, kao i zbog stila, da je prijevod Ellroyevih romana, a osobito “Američkog tabloida”, gotovo pa nemoguć. Ne, tu nije riječ o arhaičnom jeziku, dapače, čini se da je Ellroyev jezik iz geta i mračnih uličica silom provalio na stranice romana, tu je riječ o jednom slengu koji je nestao zajedno s 50-ima i 60-ima. Točnije nije nestao, i dalje je živ na stranicama tabloida, donekle i na ulici, ali kao svaki živi ulični jezik, promijenio je značenje zajedno s promijenjenim kontekstom. Ellroya je teško prevoditi, ali nije nemoguće, dapače prijevod “Američkog tabloida” mogao bi se smatrati jednim od najboljih prijevoda njegovih romana (do sada su u Hrvatskoj izašli samo romani iz L.A. kvarteta - “Crna Dalija”, “L.A. povjerljivo”, “Veliko ništa” i “Bijeli jazz”). Već sam jezik i sleng gotovo da nameću stil pisanja. Ogoljen do kostiju. Brz. Frenetičan. Ellroy piše rafalnom paljbom. Gotovo da i ne troši vrijeme na opise, gotovo da i nema viška riječi. To je naravno privid. Jer teško da je i u jednom romanu, a “Američki tabloid” je ujedno i povijesni roman, toliko dobro opisana epoha. Ali lako za to. Ono što Ellroy čini u karakterizaciji svojih likova čini se gotovo nemogućim bez dugih opisa i dugih objašnjenja. Kod njega toga nema. A ipak svaki njegov lik okarakteriziran je do najmanjeg detalja. Svakog razumijemo. Svakom poznajemo do njegova najmračnijeg dijela i potpuno nam je jasno zašto taj mrak stanuje u svakome od tih likova. Još bitniji je put koji ti likovi prolaze, kako se razvijaju, opet ne služeći se s mnogo riječi, ne zamarajući se unutarnjim monolozima, objašnjenjima i psihološkim profiliranjima, svaki od njegova tri glavna lika prolazi kroz, naizgled, nevidljivu, ali ključnu osobnu promjenu upravo onako kako radnja, kako priča zahtijeva.

Da ne bi bilo zabune, nije ovdje riječ o alternativnoj povijesti niti o nekakvom revizionizmu koji je tako popularan u našim krajevima, ovo je priča o svim sporednim likovima, stvarnim i književnim, koji su se vrtjeli oko Kamelota

Točnije, prateći priču, likovi prolaze kroz osobnu promjenu. I u svakom je trenutku to posve jasno, vidljivo, nenametljivo i logično, i još k tome bez ijedne suvišne riječi. Gotovo da iz manjka riječi izvire višak značenja. Hodajući mračnom stranom Amerike, koristeći kao glasnike korumpirane policajce, mafijaše, špijune, perverznjake i prostitutke, Ellroy gazi u najmračnija mjesta. Nasilje, psovke, perverzije, rasizam..., iskaču s gotovo svake stranice. Točnije bi bilo reći da su se ugnijezdile gotovo na svakoj stranici, ne iskaču, jednostavno se uklapaju u poetiku romana, gotovo i ne šokirajući. Da, bilo je to nasilno vrijeme, uostalom ništa bolje nije ni danas, samo sakriveno iza američkog sna, u najromantičnijem od svih romantičnih perioda Amerike, jednostavno je ostalo nevidljivo, točnije svi su ga odlučili ne vidjeti. Raskrinkavjući pravo lice Amerike, ili bolje rečeno pišući o svemu onome nagomilanom i skrivenom iza savršenog osmijeha, Ellroy ustvari govori o tome koliko je prljavštine potrebno kako bi se održao privid američkog sna. Iza američkog sna u kojem svatko ima dva automobila, kuću s vrtom, u kojemu su žene lijepe, muškarci snažni, a djeca nevina, vuče se karavana nasilja, opačina, perverzija, prevara i laži, pažljivo gledajući da kojim slučajem ne uđe u idilično američko predgrađe niti da siđe sa stranica tabloida. Ujedno Ellroy govori kako je američki san, bez obzira na to je li mu lice lažno ili istinito, za neke jednostavno nemoguć. On je nemoguć za njegove likove, iako se ne razlikuju bitno od onih čija se nasmiješena lica smiješe s naslovnica i u vrtovima vila, za njih u tom društvu jednostavno nema mjesta ma koliko se trudili. S druge strane, svi ti moćni, veliki, bogati i pametni ne razlikuju se mnogo po okrutnosti, manipulaciji, lažima pa i nasilju od Ellroyevih korumpiranih policajaca, ucjenjivača i špijuna. Njihova prošlost jednako je puna mračnih mjesta koje bi voljeli zaboraviti. S tom razlikom da oni s dovoljno novca i veza tu prošlost mogu zakopati, a isto tako ne dozvoliti nijednom od

tih otpadnika, ma koliko korisni bili, da uđe u njihov krug. Dapače, propalice i nasilnici u “Američkom tabloidu” na trenutke, točnije vrlo često, izgledaju vjerodostojniji, postojaniji i moralniji. Iako je osnovna radnja romana sve ono što se događa prije ubojstva Johnna Kennedyja, “Američki tabloid” zahvaća gotovo sve neuralgične točke epohe, od samih izbora, uspona mafije, crnih lista i progona komunista, kubanske krize do borbe za prava Afroamerikanaca. Mnogo i za više od jednog romana, Ellroyu uspijeva sve to ugurati na 600-tinjak stranica koje se čitaju u dahu. Kao što je obećao u uvodu, raskrinkava najromantičnije razdoblje američke povijesti. Stvarno to čini, ali pri tome je prilično pošten, on jednostavno govori da tamo gdje su u pitanju moć i novac, romantike jednostavno nema. Nikad je i nije bilo te ne treba imati bilo kakvu iluziju o tome. On jednostavno daje glas prešućenom svijetu, onima koji hodaju u sjeni moćnika i peru njihove prljave tragove. Njihova priča mnogo je zanimljivija nego službena verzija. I potpuno je nevažno koja je od tih dviju priča istinita, uostalom uvijek postoji neslužbena, neispričana verzija. Ona u kojoj su naizgled nevažni detalji. Tu

Ovo nije priča o Americi koja je izgubila nevinost, nego priča o tome kako nikad i nije bila nevina. Fotografija (gore) predsjednika Kennedyja sa suprugom Jacqueline, teksaškog guvernera John Connallyja i njegove supruge Nellie snimljena manje od sat vremena prije atentata u Dallasu 22. studenog 1963. godine

priču Ellroy je ispripovijedao poštene, nikoga ne štedeći, ništa ne prešućujući i nikome ne podilazeći. Gorko, mučno, ali nevjerojatno pametno i zabavno. Iako se bavi događajima od prije više od 60 godina, gotovo svaka stvar iz Ellroyeva romana vrijedi i danas. Iako se bave događajima s drugog kontinenta, čini se kao da podjednako govori i o nama. Iako je roman napisan prije više od dvadeset godina, čini se suvremenijim nego romani napisani jučer. I još k tome zahtijeva, ustvari izaziva želju, za novim i novim čitanjem te u svakom novom čitanju otkriva novo bogatstvo.

Ne voli nijednu zemlju: zemlje lako nestaju. Ne voli nijedan grad: lako se raspadaju u prah

JOSIP MLAKIĆ

TRISTO PEDESET STRANICA ODLIČNE POEZIJE I DISTOPIJA

Prije dvije godine, 2019., zagrebački nakladnik Vuković & Runjić objavio je zbirku odabranih pjesama Czeslawa Milosza, jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća, i to na čak 350 stranica. Zanimljivo je da uopće nisam znao da je ta knjiga objavljena, iako poprilično pomno pratim zbivanja na književnoj sceni, a pogotovo kad je riječ o piscima poput Milosza. Na ovu knjigu slučajno sam naišao kad sam posljednji put boravio u Zagrebu. Zbog čega ovo pišem? Pa zbog toga što bi jedna sličan izdavački pothvat bio događaj u mnogo većim kulturama, što na svoj način govori o marginalnom položaju poezije u Hrvatskoj. Knjigu je preveo Pero Mioč. Czeslaw Milosz, poljski pjesnik, prozaist, esejist, povjesničar književnosti i prevoditelj, rođen je 1911. u Litvi, a umro 2004. godine u Poljskoj, u Krakovu, u koji se vratio početkom devedesetih iz višegodišnje emigracije u kojoj se nalazio od 1951. pa sve do 1993. godine, kad se vratio u Poljsku, gdje je u periodu emigracije bio zabranjivan. U književnosti se javio kao 22-godišnjak, 1933., kad je uVilniusu objavio svoju prvu zbirku poezije, “Poemu o zaleđenom vremenu”. Studirao je kratko polonistiku, a onda prešao na pravo. Godine 1931. boravi u Parizu, kao stipendist, gdje se upoznao s novim trendovima u književnosti. Drugi svjetski rat proveo je uVaršavi, odakle je 1944. godine prešao u oslobođeni Krakov. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1980. godine. Iako se radi o velikom pjesniku, Milosz je svjetsku slavu stekao svojim zbirkama eseja “Zasužnjeni um” iz 1953. i “Rodbinska Europa” iz 1958. godine. Pogotovo se to odnosi na zbirku antistaljinističkih eseja “Zasužnjeni um”. Zanimljivo je da su oba ova djela prevedena na hrvatski, uključujući i jedan od dva romana koja je Milosz napisao, “U dolini rijeke Isse”, koji je objavljen prije rata u legendarnoj biblioteci Hit zagrebačkog Znanja, dok je ovo izdanje, nazvano jednostavno “Poezija”, prvi, čini mi se, važan i cjelovit prijevod Miloszeve poezije na hrvatski jezik. Moj prvi susret s Miloszem bio je upravo roman “U dolini rijeke Isse”, a zatim je uslijedio “Zasužnjeni um”, koji je preveden u Beogradu nakon što je Milosz dobio Nobelovu nagradu za književnost kao “Zarobljeni um”. Tom knjigom Milosz je postao svojevrsna intelektualna ikona tog vremena. Iako je sam sebe smatrao ponajprije hermetičkim pjesnikom, za odabranu čitateljsku publiku, Milosz je iznimno komunikativan pjesnik, nekad na granici poetske esejistike, što najviše dolazi do izražaja u njegovoj zbirci “Usputni psić” iz 1997. godine, u kojoj je Milosz došao do svoje, rekao bih, idealne forme. Milosz je jednom izjavio kako se bavio esejistikom zbog toga što je u toj formi mogao govoriti o onome o čemu nije mogao u poeziji. Znalački izbor iz ove zbirke uvršten je u “Poeziju”, dok je u Beogradu, još 2004. godine, ova zbirka objavljena u cijelosti (“Pas krajputaš”). Knjigu je objavio beogradski izdavač Paideia. Još jedno Miloszevo izdanje u Srbiji zaslužuje posebnu pozornost. Radi se o nedovršenom znanstveno-fantastičnom romanu “Planine

Piše:

Parnasa”, koji je objavila beogradska Laguna 2016. godine. Ovaj roman je u Poljskoj objavljen posthumno, 2013. godine. Milosz je ovaj roman pisao u periodu između 1968. i 1971. godine, a zatim odustao od njega, jer jednostavno nije našao dovoljno dobru formu za svoje mračno distopijsko proročanstvo. Radnja romana smještena je na kraj 21. stoljeća. Ljudska civilizacija je riješila sve svoje egzistencijalne probleme, umjetnost ne postoji, i glavni neprijatelj civilizacije je dosada. “Zemlja je plovila, kružila ili se kretala, (...) a njeni putnici su se bavili nečim što je jezik slikovito, mada lakomisleno, definirao kao ubijanje vremena”, stoji na jednome mjestu u tom romanu. Čovjek se evolucijom pretvorio u tjelesno biće, zanemarujući svoju duhovnost. Što se tiče znanosti, ona je u rukama male i elitne vladajuće kaste, takozvanog Saveza astronauta. Iako se radi o necjelovitom i fragmentarnom tekstu, vrlo je važan zbog toga što se Milosz i tu bavi svojim opsesivnim temama: religijom i statusom umjetnosti u društvu, na sličan način kao i u svojoj poeziji. Crkva se, tako, inzistiranjem na formi, a ne sadržaju, pretvorila u “kolektiv” koji “stoji na vratima pakla”. U predgovoru “Planina Parnasa”, Milosz favorizira poeziju u odnosu na moderni roman zasnovan na toku struje svijesti, zato što su slični romani u koliziji sa svojom suštinom naprosto zbog toga što su dosadni, što se ne odnosi na distopijske romane koji “strašeći i obeshrabrujući podstiču na puniji život”. Umjetnost je nestala zbog snobizma i komercijalizacije. Nekad su, piše Milosz, postojali “stvaratelji” i “korisnici”. U njegovoj mračnoj distopiji preživjeli su samo beskrajno egoistični “stvaratelji”: “To je ličilo na neku vrstu ogromne hale s beskrajnim redovima klavira postavljenih u njoj; svatko je svirao na svom klaviru, starajući se da zagluši druge...”. Taj moment lik iz Miloszeva romana naziva “slomom mita o umjetnosti”. Miloszeva “Poezija” podijeljena je na pet dijelova. U prvom dijelu je izbor iz poezije nastale u periodu od 1930. do 1994. godine. Drugi dio je izbor iz zbirke “Usputni psić”, zatim zbirki “To” iz 2000. i “Drugi prostor” iz 2003., dok se u petom dijelu nalaze Miloszeve posljednje napisane pjesme, objavljene posthumno. U zbirku je uvrštena i na ovim prostorima Miloszeva najpoznatija pjesma “Dijete Europe”, nastala u New Yorku 1946. godine, kao refleksija na netom završeni Drugi svjetski rat, koja je bezbroj puta citirana u ovdašnjem tisku, sa stihovima koji su postali neka vrsta općeg mjesta, pogotovo tijekom razaranjaVukovara i Sarajeva: “Ne voli nijednu zemlju:

POEZIJA I PLANINE PARNASA

CZESLAW MILOSZ, VUKOVIĆ&RUNJIĆ I LAGUNA.

PRIJEVOD: PERO MIOČ I LJUBICA ROSIĆ

zemlje lako nestaju./Ne voli nijedan grad: lako se raspadaju u prah”. U Miloszevim kasnijim pjesmama prevladavaju religijske teme, pogotovo prema poljskoj varijanti katoličanstva, koja je nama ovdje neobično bliska i razumljiva, o nekoj vrsti “neizlječive” krivnje vezane uz takav njegov doživljaj, što se prije svega odnosi na one koje cijeli život muči sumnja, kao što je to slučaj s Miloszem, “oboljelom od gube sjećanja i krivnje postojanja”, kako piše u njegovoj pjesmi “Naputak”, dok u jednoj drugoj pjesmi, “Pribranost”, piše: “Samo kad bi moje pjesme pomogle svom čitatelju da se nastani u sadašnjosti. I kad bih kao čovjek mogao ozdraviti od bolesti pamćenja”. Milosz, također, piše o Poljskoj i svijetu svojega djetinjstva, s nostalgijom i sjetom, kao netko tko mentalno nikad nije napustio taj svijet. “Vjerno sam služio poljskom jeziku,/Među brojnim jezicima za mene je jedini,/I poziva, zahtijeva da ga uzdižem...”, stoji u pjesmi “Devedesetogodišnji pjesnik potpisuje svoje knjige”. U pjesmama religijske tematike prevladava riječ “sumnja”, što je konstanta za sve periode Miloszeva stvaralaštva. U pjesmi “Teološki traktat” kaže: “Imajte razumijevanja za ljude slabe vjere./Ja također jednog dana vjerujem, drugog ne vjerujem”. U istoj pjesmi navodi kako su ga zbog sličnih stavova ismijavali, “jer sam prekoračio granicu propisa/ knji- ževne mode”.Veze između poezije i religioznosti po Miloszu su duboke i svepro- žimajuće. “Naravno da je poezija molitva.Komu bismo se drugome mogli uteći”, stoji u pjesmi “Citat”. U Miloszevu političko-društvenom angažmanu ima neke mesijanske dosljednosti. Poznate su izjave ovoga pisca povodom ratne opsade Sarajeva. U svojoj pjesmi “Diskretna draž nihilizma” Milosz spominje zločine Radovana Karadžića, zgražajući se zbog toga što su njegovi zločini u nekim interpretacijama pripisivani pravoslavlju. Pogotovo se to odnosi na optužbe s katoličke strane, na licemjerje koje proizlazi iz raskoraka između riječi i djela: “Samo onda kad bi katolicizam bio oslobođen takve podvojenosti, imao bi pravo pravoslavlju spočitnuti Karadžićeve zločine”, što je zapravo parafraza one evanđeoske: “Tko je bez grijeha - neka prvi baci kamen”. Tu su i prekrasni nostalgič- ni stihovi, koji su neka vrsta zaštitnog znaka ovoga pisca, poput onih iz pjesme “Poslije izgona”: “Ne bježi više. Kako mekano pada kiša/Na krovove tvoga grada. Kako je sve/Savršeno”. Ukratko, knjiga za cjeloživotno čitanje i užitak. Tristo pedeset stranica neponovljive poezije!

SUVREMENA IZRAELSKA KNJIŽEVNOST NIKAD NIJE

DJELOVALA

RAZNOLIKIJE I PRIVLAČNIJE

BestBook vam predstavlja osam suvremenih izraelskih pisaca, nagrađivanih, iznimno popularnih u zemlji, prevođenih u inozemstvu, koje biste trebali držati na oku. I čitati ih kad se pruži prilika za to

Razgovarala: RUŽICA AŠČIĆ

Jeste li nekada davno čitali humoristične romane izraelskog pisca Ephraima Kishona, koji su bili obavezna literatura svakoga kućanstva koje je iole držalo do sebe? Sigurno jeste. Jeste li čitali izraelskog pisca Amosa Oza, darovitog majstora pisane riječi, koji je svojim mnogobrojnim romanima otključavao skrovite zakutke ljudske duše? Vjerojatno jeste. A jeste li čitali ostale vrhunske izraelske umjetnike, primjerice Shulamit Lapid, Nou Yedlin, Yirmija Pinkusa, Yaira Assulina, Assafa Gavrona, Sarit Yishai Levi, Yishaija Sarida ili Samija Berduga? Gotovo sigurno niste. Ali hoćete. Suvremena izraelska književnost nikad nije djelovala bogatije, raznolikije i privlačnije. Teme se protežu od povijesnih saga o prvim doseljenicima u Izrael, kulturnoj i zabavljačkoj sceni Istočne Europe prije 2. svjetskog rata, egzistencijalnih priča o stresu uzrokovanom vojnom službom, razornom utjecaju Holokausta, Drugoj Intifadi, likovima s margine društva. Unatoč pričama koje su nerijetko poli-

tički i socijalno intonirane, suvremeni pisci imaju luksuz da se odmaknu od takvih tema te približe temama iz osobne sfere. Da pišu, zapravo, o čemu god žele pisati. Što je znak, tumači spisateljica Noa Yedlin, zrelosti i samopouzdanja jedne književnosti. BestBook vam predstavlja osam suvremenih izraelskih pisaca, nagrađivanih, iznimno popularnih u zemlji, prevođenih u inozemstvu, koje biste trebali držati na oku. I čitati ih kad se pruži prilika za to. U ekskluzivnim intervjuima s njima razgovaramo o njihovim knjigama, obiteljskoj, društvenoj, kulturnoj i političkoj svakodnevici Izraela, njihovom forteu što se tiče književnosti i općenito o tome što im je važno u životu. Nastavak na sljedećoj stranici 

Instalacija ‘Troubles in the Square’ (Zadok Ben-David) ispred Tel Aviv Museum of Art

ILAN MOR,VELEPOSLANIK DRŽAVE IZRAEL U HRVATSKOJ

KNJIŽEVNOST JE DUŠA ČOVJEČANSTVA UREZANA U PAPIR I UVEZANA U KNJIGU

Veliki izraelski pisac Amos Oz jednom je rekao: “Književnost postoji unutar jezika. Ona je sačinjena od riječi.” Književnost u svim svojim oblicima predstavlja živu dušu naroda, nacije i civilizacije. Književna djela u svom najboljem izdanju predstavljaju svojevrsni nacrt ljudskog društva. Ona daju uvid i kontekst različitim društvima u svijetu, pretvarajući književnost u nešto više od puke povijesne ili kulturne tvorevine; ona služe kao uvod u novi svijet misli i iskustva. Nitko to ne zna bolje od židovskog naroda, često nazivanog narodom knjige. Iako taj naziv ima konkretnije značenje, on ipak predstavlja, vrlo točno, odnos Izraelaca prema književnosti. Modernu hebrejsku prozu u zemlji Izraelu prvi su pisali doseljenici. Iako su korijene vukli iz svijeta i tradicije istočnoeuropskog židovstva, njihova djela prvenstveno su se bavila stvaralačkim dostignućima u zemlji Izraelu, u koju su došli, kako cionistički moto kaže, „graditi i njome biti izgrađeni“.Već desetljećima izraelski pisci prednjače u svjetskoj književnosti. Izraelska književnost zauzela je svoje mjesto u svijetu i priznata je na međunarodnoj razini. Primjerice, izraelski pisac ShmuelYosef Agnon (1887. – 1970 .) bio je suprimatelj Nobelove nagrade za književnost (s Nelly Sachs). Izraelski pisci i dalje su omiljeni gosti na nekima od najprestižnijih svjetskih književnih festivala

– i na milijunima polica s knjigama diljem svijeta. Nedavno se pojavila mlađa generacija pisaca, koja odbacuje velik dio središnjeg aspekta izraelskog iskustva i odražava univerzalistički trend – realističan pogled na izraelsko društvo i stvarnost kombiniran s duboko nadrealnim i idiosinkratičnim pristupom. Neki od ovih pisaca (kao što su, primjerice, Etgar Keret,Yishai Sarid, NoaYedlin, Assaf Gavron i drugi) uživaju gotovo kultni status, a njihove nove knjige nalaze se na prvim mjestima popisa bestselera u Izraelu i, u nekim slučajevima, u inozemstvu. Posebno me veseli vidjeti koliko je izraelske književnosti tijekom godina prevedeno na hrvatski, a posljednji dodatak rastućoj zbirci prevedenih autora je velika izraelska pjesnikinja Zelda. Nema sumnje da hrvatska publika obožava “klasične izbore” – Grossmana, Kereta, Oza i druge, ali neprestano traži da im bude dostupno sve više novih knjiga iz Izraela. Moramo učiniti više na tom području.Toliko kvalitetnog stvaralaštva još ostaje neotkriveno. Zbog toga me veseli što imam priliku s Expressom i 24sata predstaviti vama, hrvatskim ljubiteljima književnosti, divne suvremene izraelske pisce, različite po godinama, spolu i životnom iskustvu, čija su djela iznimno popularna u Izraelu. Književnost je duša čovječanstva urezana u papir

Nedavno se pojavila mlađa generacija pisaca, koja odbacuje velik dio središnjeg aspekta izraelskog iskustva i odražava univerzalistički trend – realističan pogled na izraelsko društvo i stvarnost kombiniran s duboko nadrealnim i idiosinkratičnim pristupom

i uvezana u knjigu. Nadam se da će učenjem o ovim izraelskim autorima i njihovim djelima zasjati iskra znatiželje, toliko jako da će se u vama probuditi poriv da otkrijete više o njima i o Državi Izrael. Sretno čitanje.

OMRI HERZOG, KNJIŽEVNI KRITIČAR

IZRAEL PROLAZI KROZ ‘DOBA ADOLESCENCIJE’, S RELATIVNO MLADOM KULTUROM

Kao i mnoge druge zemlje, i današnje izraelsko društvo je u stanju nemira; i iako ta situacija ima alarmantne kontekste, također kipti kreativnošću i vitalnošću. Ne govorim o nacionalnim sigurnosnim prijetnjama, koje su dio države Izrael od njezina osnutka 1948. godine. Nemir proizlazi iz toga što je Izrael zemlja migranata, u kojoj su se sastale etničke skupine s Istoka i Zapada, pripadnici različitih religija i drugačijih supkultura. Štoviše, Izrael prolazi kroz “doba adolescencije”, s relativno mladom kulturom, koju sačinjavaju borbe i eksperimentiranja – pokušaji da samu sebe razumije i definira svoje vrijednosti i zajednički identitet. Kao kod svake relativno mlade nacije, izraelska kanonska književnost inicijalno je zauzela ulogu edukatora, pa čak i proroka. Istaknuti predstavnici kanona – Amos Oz, A. B.Yehoshua i David Grossman – pokušali su iscrtati kolektivni portret “izraelosti”, koji bi imao zajedničku prošlost i zajednička stremljenja prema budućnosti. Izvanredni radovi ove trojice autora, međunarodno priznatih, postali su “obavezno štivo”, uče se u školama, uvelike čitaju i cijene. Oni su imali ulogu “plemenskoga krijesa”, konstruirajući moralni, društveni i estetski metanarativ oko kojeg

se Izraelci mogu okupiti i kolektivno identificirati. No kulturalna adolescencija za sobom uvijek povlači pobunu protiv kanona, protiv autoritarnih pokušaja da se uspostavi zajednički narativ, bilo u okviru obitelji ili nacije.To je pobuna koja je utjecala na suvremenu izraelsku književnost i snage koje djeluju u njoj.Više ne pod utjecajem “književnih očeva utemeljitelja”, pisci danas kreću različitim putevima, ponekad se buneći protiv zajedničkog narativa, a drugi put gonjeni osjećajem poetske i moralne slobode – uglavnom one koja se tiče kolektivnih i osobnih priča koje su ušutkavane godinama i čije je vrijeme sada došlo. Primjetna su dva trenda u suvremenoj izraelskoj književnosti. Prvi je otvaranje prema kontekstima koji nisu usmjereni na izraelsko-palestinski sukob i njegove posljedice. Na neki način, izraelska kultura navikla je na svoje klimave geopolitičke okolnosti, kad god je to moguće. Postupno, sve je više mogućnosti za zaokupljanje drugim globalnim i domaćim izraelskim kontekstima, i analiziranjem izraelskih supkultura na intimniji, svakodnevniji način. Autori su postali raznolikiji i više im nije važno predstavljanje “Izraelca” kao monolitne imenice. Pisci čiji su roditelji migrirali u Izrael iz muslimanskih nacija, osobito iz Sjeverne Afrike, Iraka i Jemena, opisuju endemiju etničke napetosti u Izraelu, koji o sebi misli kao o dijelu Europe i traži da ga se prepoznaje kao europsku državu (za sve koji se pitaju zašto bliskoistočna nacija sudjeluje na Euroviziji i Uefinoj Europskoj ligi). Izraelski europski identitet i naslijeđe su imaginarni, iako se nameću građanima koji se nikad nisu s njim identificirali i čiji se osobni i obiteljski narativi sukobljavaju s njegovim tradicijama. Zbog toga sve više narativa isplivava na površinu, ispituje te tenzije, i pozicionira u središte svojih književnih tekstova Mizrahi Židove, tradicionalne religiozne zajednice i druge manjine; opisuje iskorjenjivanje svoga naslijeđa, implicitne i eksplicitne zahtjeve prilagođavanja sekularnom europskome modelu, koji im je stran. Među njima je značajan Sami Berdugo, sin ljudi rođenih u Maroku, koji piše s potresnom senzibilnošću o osjećaju etničkog i seksualnog nepripadanja, boli i drugosti koji proistječu iz toga. SaritYishai-Levi uspješna je autorica, pripadnica sefardske obitelji koja generacijama živi u Jeruzalemu. Ona u fokus stavlja svakodnevni život ženskih likova koji se moraju suočiti s rodnim i emotivnim prostorom koji je odijeljen od cionističkoga konteksta naseljavanja Obećane zemlje.Yair Assulin odgojen je u religioznoj izraelskoj kulturi i simultano je promatra iznutra i izvana; kritizira sentiment “Svete zemlje”, radije se zagledavajući u ljude, a ne apstraktne ideale. Shulamit Lapid voljena je i odavno priznata književnica; među njezinim radovima su romani

u čijem je fokusu detektivka odgojena na društvenoj i geografskoj periferiji Izraela, koja rješava zagonetke smještene u tim regijama. Ovih četvero autora piše stilom koji zasjenjuje nacionalni patos, radije se fokusirajući na ljude koji su se desetljećima zadržali na rubu cionističke drame i književnosti koja ju je opisivala, dajući im snažan glas. Paralelno s tim glasovima, postupno se otvorio put za ispitivanje konteksta klasne i etničke pripadnosti iz satiričkog ugla. Jednom kad je potreba za laskavim profilima Izraelaca izgubila svoju moć i vitalnost, oslobodio se prostor za humor – ponajviše usmjeren prema sebi. NoaYedlin poznata je po svojoj reskoj ironiji, veselom promatranju strasti s kojom elite nastoje očuvati svoj status i bogatstvo, tjeskobne zbog mogućih opasnosti.Yirmi Pinkus promatra sitnu buržoazijuTel Aviva, njihova stremljenja i obiteljske drame – kratak predah u toplicama u inozemstvu, ili financijske transakcije koje će olakšati komplicirane obiteljske odnose. Pinkus iYedlin pišu pametne romane koji oživljavaju tradicionalni židovski humor – koji je uvijek imao suosjećanja za svoje protagoniste i ismijavao ih u isto vrijeme: zajednički smijeh izraz je intimnosti i topline. Drugi trend povezan je s izraelskim političkim kontekstom, što se ne doima neobičnim kad se uzme u obzir njegova sklonost ekstremizmu suparničkih političkih skupina, naoko vođenih različitim vrijednostima i percepcijama. Dobra književnost koja analizira te pukotine ima ulogu; ne oslikavati političku stvarnost u binarnom crno-bijelom stilu – ispravno i neispravno, dobro i loše - koji zamorno koristi diskurs političkih čelnika i društvenih medija. Može ukazati na rubno dvosmislena područja u moralnim i ideološkim terminima, s obje strane. Narativi te vrste imaju univerzalnu bit jer, iako politička drama može biti lokalna, prirodno na nju utječu globalni procesi koji utječu na svaku demokraciju.Yishai Sarid, primjerice, piše o pitanjima nejednakosti, u moćnom distopijskom kontekstu, to jest dramatičnu književnost s moćnom humanističkom porukom. Assaf Gavron, koji često oslikava lokalni prostor, također je doživio uspjeh izvan Izraela; čak i kad opisuje terorističke činove ili židovsko naseljava-

Nacionalna i kulturalna adolescencija uvijek je period prepun nagona i kontradikcija; aktivira se kreativnim buntom i pokušajima razumijevanja sebe. Tijekom posljednjih desetljeća izraelska književnost smještena je tamo: okrenula je leđa patosu...

nje palestinskih teritorija, prožima ih ljudskom osjetljivošću koja se odmiče od konkretnoga i upućuje na kompleksnost situacije koja se često smatra nedvosmislenom. Nacionalna i kulturalna adolescencija uvijek je period prepun nagona i kontradikcija; aktivira se kreativnim buntom i pokušajima razumijevanja sebe. Tijekom posljednjih desetljeća, izraelska književnost smještena je tamo: okrenula je leđa patosu, predvidljivim bildungsromanima, pristajanju uz davno uspostavljeni kanon. Aktivira se kreativnim buntom i pokušajima samorazumijevanja.Turbulentna, fascinantna i relevantna, zrcali društvo i svijet koji teže samorazumijevanju, pokošeni tsunamijem političkih, spolnih, ekoloških i tehnoloških promjena. Izraelski temperament nikad nije bio poznat po suptilnosti i mekoći, a književnost koja se danas piše u Izraelu, bilo smiješna, bolna, društvena ili osobna, razlikuje se po integritetu i iskrenosti. I nudi uzbudljiv korpus priča.

Nastavak na sljedećoj stranici 

VOLIM GRADITI LIKOVE KOJI PRIPADAJU SKUPINAMA

KOJIMA SU UNAPRIJED STVORENI STEREOTIPI

Sa šest uspješnih romana, zbirkom kratkih priča, važnim nagradama, kazališnim i filmskim uprizorenjima i prijevodima na 12 jezika, Assaf Gavron (1968.) jedan je od najistaknutijih suvremenih izraelskih pisaca. Pisac je čiji interesi ne završavaju čitanjem i pisanjem, pa je i njegova biografija bogata i šarolika. Svira u bendu The Mouth and Foot, živio je diljem svijeta, preveo je na hebrejski pisce poput J. D. Salingera, Philipa Rotha i Jonathana Safrana Foera, autor je videoigre Peacemaker, a njegovi romani zarezuju u samo srce važnih socijalnih i političkih pitanja izraelske današnjice.

BestBook:Vaša biografija je impresivna.Studirali ste komunikacije,radili kao kreativni direktor tehnološke kompanije, predavali kreativno pisanje,radili u industriji videoigara, svirali u bendu i nekoliko važnih knjiga preveli s engleskog na hebrejski.Zanimljivost je i ta da ste kapetan izraelskog nacionalnog nogometnoga kluba pisaca.Kako ste to sve stigli napraviti tijekom jednog života? Pronalazite li zadovoljstvo u svim tim aktivnostima?

Moj život nije tako kratak… Imat ću 53 godine ovaj mjesec. Iznutra ne izgleda kao da sam napravio toliko toga. Odavde vidim samo da sam zapeo s romanom na kojem radim gotovo pet godina, a još nisam siguran kad i kako će zapravo biti završen. Uvijek sam frustriran kad je riječ o završetku sljedećeg projekta, a ne vidim smisla u tome da se vraćam na ono napravljeno i čestitam sebi. Pretpostavljam da je to prirodno. No da vam odgovorim na pitanje, osjećam da mi je najvažnije to što sam autor, pisac. To je ono što radim svaki dan. Druge stvari su ili poslovi koji to podupiru (iako su neki bili uzbudljivi i korisni) ili zabava sa strane, koja je uzimala manje moga vremena. Usput, zašto niste spomenuli moj bend? Izdali smo šest albuma, svakih šest godina od 1989. godine.

BestBook:“The Hilltop”je vaš najpoznatiji roman,koji se bavi kontroverznom temom: Naseljavanjem Zapadne obale. Koji je bio glavni okidač za pisanje tog romana? Kako ste se osjećali kad ste tek pristupili temi,a kako se osjećate sad,kad je knjiga iza vas i ljudi je mogu čitati i prosuđivati? Želio sam razumjeti doseljenike. Tko su, odakle dolaze. Mislim, znao sam odgovore na ta pitanja, no površno. Imao sam političko mišljenje o njima – protiv njih. No ne ljudsko mišljenje. I ono što su činili doimalo se fascinantnim, u smislu biranja tog načina života, koji je različit od toga kako većina ljudi živi i koji potiče ideologija, a ne novac, status ili nešto drugo. Plus – ono što čine na tim udaljenim brdima utječe na mene kao na Izrael-

ca, utječe na mogućnost mira, loše reputacije u svijetu, i tako dalje. Tako da je to bio glavni poticaj, što je uvijek poticaj za mene – pišem kako bih razumio nešto tako što ulazim duboko i razdvajam to na dijelove. Kad sam počeo, bio sam malo zabrinut jer sam znao da se radi o osjetljivoj temi, a prijatelji su mi rekli da ulazim u minsko polje i da će svi, s obje strane političkog spektra, to mrziti. Sad je već prošlo nekoliko godina. To je sad knjiga na polici. Bilo je zanimljivih reakcija s obje strane, osvojila je nagrade i prevedena je na nekoliko jezika.Volio sam je, imao sam s njom dobru vožnju.

BestBook: Puno istražujete za svoje knjige.No ne radi se o klasičnom iščitavanju materijala u knjižnicama.Putujete na određena mjesta kako biste doživjeli stvarnu atmosferu i upoznali ljude.Kako ste se pripremali za svoje romane“The Hilltop”i“Almost Dead”?

To je istina, moje istraživanje je dugačko i naporno, i odvija se i u knjižnici i na terenu. Prije “Almost Dead” napisao sam knjigu “Moving”, o izraelskim utovarivačima namještaja koji žive i rade u NewYorku (što je bio veliki trend među mladim Izraelcima ‘80-ih i ‘90-ih godina, a još možete vidjeti kamione na kojima piše “Moishe’s“ i “Schleppers” ili imena drugih izraelskih kompanija za selidbe u gradu). Putovao sam i radio tri mjeseca kao utovarivač, osobito u svrhu istraživanja, utovarao sam kamione u NewYorku i vozio ih u Chicago, Floridu ili Teksas. Za “The Hilltop” putovao sam na Zapadnu obalu dvije godine svaki tjedan, a najčešće u jednu bazu koja je postala inspiracijom za glavnu lokaciju u romanu. S romanom “Almost Dead” uglavnom sam se oslanjao na svoja vojnička iskustva tijekom Prve Intifade u Gazi, gdje sam naučio što je okupacija, kako je funkcionirala te sam izbliza dobio pogled na život Palestinaca koji su zbog toga patili. Kao što kažete, zaista moram osjetiti atmosferu mjesta ili života, kad je to moguće, a ne samo o tome čitati, kako bih mogao o tome pisati.

BestBook: U svojoj knjizi“Almost Dead”bavite se Drugom Intifadom.Protagonist Croc preživi tri samoubilačka napada, no isto tako portretirate dva palestinska brata koji stoje iza tih napada te smišljaju četvrti.Je li za vas bilo bitno pokazati obje strane sukoba? Što je bio najveći izazov u pisanju te knjige?

Počeo sam pisati nakon što sam iskusio vožnju autobusom vrlo sličnu onoj koja otvara roman. Bio je to vrhunac Intifade, svaki dan bi eksplodirala bomba, i sve je djelovalo nadrealno, ljudi su bili sumnjičavi prema svakome i puni paranoje. Nakon što sam to napisao, shvatio sam da želim napisati roman o tom ludom periodu, a malo kasnije shvatio sam da mora biti ispričan s obje strane, iako sam ja dio samo jedne od te dvije strane. Odluka nije bila popularna u Izraelu, no mislim da su ljudi vani cijenili tu ravnotežu. To je bila moja najprevođenija i najuspješnija knjiga izvan Izraela. Izazov je bio dobro prenijeti palestinske likove. Kao što sam rekao, kasnih ‘80-ih sam izbliza vidio palestinske živote i domove, no kad sam napisao knjigu, ranih 2000-ih, palestinski gradovi su za Izraelce bili izvan granica. Tako da sam se oslanjao na sjećanja i na dobre prijatelje koji su imali dozvole da putuju, no također sam faksom komunicirao s Palestincima.

BestBook: Svojim pisanjem pokušavate razbiti stereotipe dobrih i loših ljudi.Kako gradite kompleksne likove?

Književnost, a osobito roman, ima prostora za to. Možete slijediti lik kroz vrijeme i imati prostora da razvijete kompleksne aspekte lika. Istina, prejednostavno je nekog vidjeti kao potpuno dobrog ili potpuno lošeg, a književnost koja tako portretira likove vjerojatno nešto propušta. Ja posebno volim graditi likove koji pripadaju skupinama prema kojima su unaprijed stvoreni

stereotipi. Poput fundamentalističkih terorista muslimana ili židovskih doseljenika.

BestBook:Vaši roditelji su Britanci koji su imigrirali u Izrael u svojim 20-ima.Izrael je zemlja kulturalne raznolikosti i većina ljudi koji tamo žive potomci su imigranata.Kako je na vas utjecala ta činjenica?

Pretpostavljam da je to ovdje dio života. Izrael je zemlja imigranata, u tom smislu slična je SAD-u, iako je tamo razlog za imigraciju uglavnom drugačiji nego ovdje. Nadam se da mi je odrastanje uz raznolikost pomoglo da shvatim kako postoje ljudi koji nisu samo jedne boje, ili jednog jezika, ili jedne kulture. S druge strane, Izrael je prilično zatvoren i antagonističan prema onima koji nisu Židovi, tako da je to paradoks. No ponosan sam na svoje britansko podrijetlo i nadam se da sam uzeo puno iz britanske kulture. Nisu samo moji roditelji, nego i činjenica da sam živio u Engleskoj deset godina, dvije godine u SAD-u, godinu dana u Njemačkoj i godinu dana u Kanadi. Iskusiti različite načine života važno je za otvaranje uma i srca.

BestBook: Kako pristupate važnim političkim pitanjima u svojoj književnosti?

Tako što ne pišem o važnim političkim pitanjima. Tako što se klonem pisanja političkih manifesta. Tako što ne činim svoju knjigu glasom političkog mišljenja. Umjesto toga, pišem o ljudima, kao što sam objasnio u prethodnim odgovorima. O ljudima, njihovim životima, njihovim brigama, njihovom ljubavnom životu, njihovom obiteljskom životu, njihovom radnom životu. A s obzirom na to da moji likovi žive u mjestu koje se bavi političkim pitanjima, čitatelj će razumjeti nešto o tim pitanjima kroz likove i njihove nepolitične živote.

NOAYEDLIN

LJUDI, ČITATELJI, NE IDENTIFICIRAJU SE S LJUBAZNIM NEGO S ONIM ŠTO JE BOLNO – TO JE BIT KNJIŽEVNOSTI

Rođena 1975. godine, izraelska spisateljica NoaYedlin pripadnica je srednje generacije suvremenih izraelskih pisaca. Njezini romani čine iskorak od politike prema svakodnevici izraelskog društva, prema obitelji, pojedincu, životu u gradu, nelogičnostima života. Svaka njezina nova knjiga uspješnica je u Izraelu. Tako je roman „House Arrest“ osvojio nagradu Sapir i dospio na kazališne daske, a roman „Stockholm“ pretvoren je u međunarodno uspješnu seriju, za koju jeYedlin napisala scenarij. Njezin posljednji roman, „People Like Us“, objavljen 2019. godine, bavi se tegobama jedne obitelji koja je zbog visokih cijena nekretnina bila primorana preseliti se u lošije susjedstvo u gradu, a spisateljica se u njemu dotiče globalnog problema: visokih cijena nekretnina nedostupnih običnim ljudima. BestBook: Dobitnica ste nagrade Sapir,koja je poznata i kao izraelski Booker,za svoj roman„House Arrest“.Kako je osvajanje tako prestižne nagrade utjecalo na tijek vaše karijere? Osvajanje nagrade imalo je ogroman utjecaj na moju karijeru: Otišla sam u krevet kao prilično nepoznata spisateljica, a sljedeće jutro probudila sam se s bestselerom u rukama. No mislim da je ovo dobra prilika da citiram poznatog pokojnog izraelskog pisca Amira Gutfreunda, još jednog dobitnika nagrade Sapir, koji je znao govoriti da vas nagrada

samo može staviti u središte zbivanja – ono što ljudi vide kad svjetlo padne na vas ovisi o vama, ili još bolje rečeno, o vašem radu. Uz dužno poštovanje nagradama, ipak su od toga važniji nečiji romani.

BestBook:„House Arrest“ roman je koji se osvrće na izraelsku politiku, nesuglasice ljevice i desnice,no i obiteljske teme.Zašto je ova tema privukla toliko pozornosti? Čak toliko da je prema romanu postavljena kazališna predstava. I obitelj i politika središnje su teme izraelskog društva, a priča koja nudi kombinaciju jednog i drugoga vjerojatno je bila privlačna. Rekavši to, vjerujem da je priča sekundarna, na neki način; pravo pitanje je govori li priča nešto značajno o bivanju čovjekom. U tom smislu, mislim da su roman i predstava o tome što zapravo znači biti nečije dijete, što je vjerojatno najuniverzalnija tema koja postoji.

BestBook: Oded Nir piše da su se u izraelskoj književnosti u 21.stoljeću pojavila tri žanra: spekulativna fikcija,detektivska fikcija i romani dijaspore.Koji su,po vašemu mišljenju,dominantni žanrovi i teme suvremene izraelske književnosti?

Jedna od najvažnijih promjena kroz koje je prošla izraelska književnost proteklih desetljeća je tranzicija od takozvanih važnih tema – poput Holokausta, pojave Izraela kao nezavisne države, izraelsko-arapskog sukoba – prema osobnijoj oblasti i književnoj atmosferi u kojoj se sve teme I žanrovi smatraju legitimnima. Mislim da je ovo znak zrelosti i samopouzdanja.

BestBook: U romanima“House Arrest”,„Stockholm”I“People Like Us”pišete o običnim ljudima,njihovim odnosima i problemima.Što u vašem pisanju predstavlja trajni fokus? Jesu li to ljudi ili društvo kao cjelina?

Vjerujem da je književnost priča ljudske duše – najprivatnija, najosobnija stvar, koja nudi društvo našim slabostima i podsjeća nas da nismo jedini s nesavršenostima. Politika, sociološki procesi, i tako dalje, su sekundarni – ako je osobna priča dovoljno dobra, onda će se političke i druge općenitije, globalne implikacije i razumijevanja prirodno stvoriti iz toga, a da to pisac ne mora posebno isticati.

BestBook: Rekli ste kako vjerujete da je pripovijedanje suprotno od pristojnosti te kako podučavate svoje studente kako biti drski kad otvaraju određenu priču.Što ste mislili pod tim?

Zašto mislite da je drskost bitna u književnosti?

Ljubaznost je umjetnost izvanjskoga – to je način na koji se percipiraju stvari, to je iznimni napor da se sakrije neugodno i da se stvori ljepša slika toga kako stvari stoje, kako se osjećamo prema njima i najvažnije – kakvi smo to mi.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Vjerujem da je književnost priča ljudske duše –najprivatnija, najosobnija stvar, koja nudi društvo našim slabostima i podsjeća nas da nismo jedini s nesavršenostima

Književnost je potpuno suprotna: To je umjetnost internoga, onoga kakve stvari uistinu jesu: to je građenje kampa unutar duše lika i opisivanje što sve vidite oko sebe, bez ikakvog uljepšavanja. Ljudi, čitatelji, se ne identificiraju s ljubaznim na isti način, kao što se ne identificiraju s odjećom koju ljudi nose; identificiraju se s onim što je autentično, što je bolno, što dolazi iznutra – to je bit književnosti.

BestBook: Prije nekoliko dana u medijima se pojavio članak o tome kako je Tel Aviv postao najskuplji grad na svijetu, prestigavši Pariz, Hong Kong i Singapur. U svom romanu “People like Us” pišete o tome kako grad nije pristupačan i kako je teško pronaći stan ili kuću po pristojnim cijenama. Kako se ovo oslikava na društvo? Možda bismo mogli dodati i to da kupnja doma nije bila toliko nemoguća misija samo generaciju ili dvije ranije. Što se otad promijenilo? Nisam ekonomistica nego spisateljica, tako da mogu odgovoriti samo iz perspektive spisateljice. Porast cijena nekretnina u Tel Avivu otežao je obiteljima život tamo i uzrokovao ubrzani proces gentrifikacije, isti kao u mnogim velikim gradovima diljem svijeta: područja i susjedstva koja su prije smatrana “lošima” počelo je naseljavati više i više mladih profesionalaca koji su prije živjeli u centru grada, a više si to nisu mogli priuštiti, te su polako ta susjedstva učinili modernijima i skupljima, zbog čega je prvotnim stanovnicima postalo nemoguće nastaviti tamo živjeti. Ovo su komplicirani procesi koji utječu na ekonomiju, strukturu društva i mnoge druge aspekte života u Izraelu i drugdje, a smatram da je to fascinantna tema za roman.

SAMI BERDUGO

SVA MOJA DJELA BAVE SE ONIM ŠTO BISMO NAZVALI ‘MARGINALNIM ŽIVOTOM’

Priča ovogodišnjeg dobitnika izraelskog Bookera, nagrade Sapir, fascinantna je koliko i neobična. Tu je jedan muškarac, čudak, povučen od svijeta, magarac kojeg su mu na čuvanje ostavila dva policajca i nikad se više nisu vratila po njega i kao nepregledan teritorij, prošlost toga muškarca. Za Samija Berduga (1970.) kritičari kažu da na fascinantan način koristi jezik, da vrijeme u njegovim romanima ne teče linearno i pregledno nego je ispresijecano vremenom koje je prošlo, ali i da je prirodni habitat njegovih likova margina i jug. Berdugo je rođen u Izraelu, u obitelji roditelja Marokanaca, i dobro mu je poznat život njegovih junaka. Osim što piše romane i kratke priče, Berdugo na sveučilištu u Tel Avivu predaje kreativno pisanje te drži radionice pisanja za mlade. Za svoja djela osvojio je nagrade Sapir,Yaakov Shabtai Prize, Peter Schweifert Prize, Bernstein Prize, Prime Minister’s Prize, Neuman Prize te Isaac Leib i Rachel Goldberg Prize.

BestBook: Uz nagradu Brenner,za svoj roman„Magarac“ osvojili ste najprestižniju nagradu u Izraelu,nagradu Sapir. Ovo je šesti put da ste nominirani za nagradu.Ne pišete da biste osvajali nagrade,no što to znači za pisca? Književne nagrade privlače pozornost na knjige,što znači komercijalni uspjeh,više čitatelja i moguće prijevode. Osvajanje nagrade poprilično je važno i ne uzimam to olako. Nagrade su za mene priznanje, kao i predanost mene kao pisca svojoj umjetnosti. Poštujem komercijalne i javne aspekte cijenjenih nagrada te me to potiče da nastavim predstavljati svoja

umjetnička uvjerenja.

BestBook:„Donkey“ je priča o Ruslanu Isakovu,imigrantu iz Azerbajdžana,koji provodi dane s magarcem u kolibi,izopćen iz društva.No pred ovim čovjekom bio je drugačiji život kad je bio mlađi.Jeste li kao pisac naklonjeni marginalnim likovima,onima koji su nevidljivi u društvu?

Sva moja djela bave se onime što bismo nazvali „marginalnim životom“. Moja misija kao pisca, među ostalim, jest baciti svjetlo na kutove i likove koji obično ne dobivaju dovoljno pozornosti u izraelskoj književnosti, iako oni predstavljaju većinu u zemlji.

BestBook: Rođeni ste u Izraelu,no vaši roditelji su iz Maroka. Iako niste imigrant nego druga generacija koja živi u zemlji, tema imigracije i društvene integracije vam je bliska.Proživjeli ste je i razumijete ju vrlo dobro.Kako je na vas osobno, ali i na vaše pisanje,utjecalo to što ste dijete imigranata?

To što sam sin imigranata imalo je velik utjecaj na moj stvarni život i na moje pisanje. Živim u nekoliko identiteta koji kombiniraju povijest, jezik i tradiciju oba mjesta. Ove kombinacije zrcale se u gotovo svemu što pišem i ne mogu to činiti drugačije.

BestBook: Što znači danas biti Izraelac,osobito ako imate malo kompleksnije kulturno naslijeđe? Što je ono što vas razdvaja,a što vas spaja kao društvo?

To je veliko pitanje. Sve što mogu reći je da je kompleksno te da postoje osjećaji pripadanja i nepripadanja. Izrael prolazi kroz vrlo teško razdoblje u posljednjih deset godina u svim aspektima života, a ja sam osobno osjetljiv zbog toga.

BestBook: Kako u pisanju pristupate elementu vremena?

Čini se da to smatrate važnim.U romanu„Donkey“ priča preskače iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto.Koje su prednosti nelinearnog pripovijedanja? Je li to način da se život obuhvati potpunije,sa svim svojim kompleksnostima i skrivenim značenjima?

Vrlo sam zainteresiran za to kako predstaviti vrijeme u prozi, vrlo je aluzivno te ga pokušavam uhvatiti i prenijeti njegovo značenje, ako ga uopće ima. Uživam u činjenici da vrijeme u fikciji ne slijedi fiskalno vrijeme kojeg smo svjesni u stvarnom životu. Zato vrijeme predstavljam na različite načine i imam tendenciju razbiti linearni aspekt vremena, kao što se može vidjeti u romanu „Donkey“ i mojim drugim knjigama.

BestBook: Živimo u digitalnoj eri.Za nekoliko godina ovaj razgovor ćemo vjerojatno voditi u metaverseu,s našim avatarima koji će sjediti sučelice.Pisanje se čini kao potpuna suprotnost toga.Čini se da se sve više knjiga piše,a da se sve manje čita.Kako je to biti pisac u ovo doba? Ima li nešto obeshrabrujuće u tome?

Najradije se ne bavim ovom temom, iako je to nešto što se nalazi u pozadini moje glave. Rekavši to, vjerujem da pisana riječ neće nikad nestati i da će imati svoju jedinstvenu prisutnost. Nisam obeshrabren i nastavljam pisati, i vidim kako je umjetnost pisanja snažnija od bilo kakve virtualne platforme.

SARITYISHAI LEVI

Povijest je ono što jesmo, imate potpuno pravo. Povijest me privlači. Nemam objašnjenja. To je jednostavno ono tko jesam

KAO GLUMICA OSJEĆALA SAM SE KAO DA NISAM NA PRAVOME MJESTU, DA TO NIJE ONO MOJE NAJBOLJE

SaritYishai Levi izraelska je novinarka i spisateljica. Njezin roman „The Beauty Queen of Jerusalem“, povijesna saga koja govori o četiri generacije žena, postao je bestseler u Izraelu, prodano je 200.000 primjeraka te je doživio televizijsku adaptaciju.Yishai Levi rođena je 1947. godine u Jeruzalemu, u obitelji sefardskih Židova koji su u živjeli u gradu unatrag osam generacija. Nakon vojske skrasila se u Tel Avivu, gdje je nakon nekoliko glumačkih pokušaja ostvarila bogatu novinarsku karijeru, tijekom koje je intervjuirala predsjednike, premijere, filmske zvijezde, izvještavala o ratovima i drugim događajima od političkog značenja. Sa 65 godina ostvaruje svoj cjeloživotni san i postaje spisateljica.

BestBook:Vaša spisateljska karijera nije tipična.Glumili ste u kazalištu i na filmu.Također imate karijeru u novinarstvu koja se proteže kroz nekoliko desetljeća.A pisati ste počeli kad ste navršili 65 godina,nakon što ste prethodno objavili tri nefikcijske knjige.Kako se to dogodilo? Jeste li osjećali kao da s pisanjem počinjete kasno u životu?

Kao glumica osjećala sam se kao da nisam na pravome mjestu. Osjećala sam da to nije ono moje najbolje. Uvijek sam voljela pisanje, tako da sam nakon nekoliko godina glume postala novinarka, i to vrlo dobra, za razliku od glumice. No moj tajni san bio je da postanem spisateljica, a kad je došlo pravo vrijeme, moj san se ostvario. Mislim da nikad nije prekasno da se ostvari san. Da sam počela ranije, možda ne bih imala mudrost koja je došla s godinama da napišem takvu povijesnu sagu.

BestBook:Vaša karijera u novinarstvu bila je bogata i raznolika.Intervjuirali ste Hugha Heffnera,Mohammada Alija, Karla Lagerfelda,Roberta Cavallija… Prva ste izraelska novinarka koja je intervjuiralaYassera Arafata i Leu Rabin, udovicuYitzhaka Rabina.Nadalje,vodili ste izraelskeTV i radijske programe u Los Angelesu,kao iTV emisije o turizmu i lifestyleu.Kako vas je ta karijera,i to što ste upoznali sve te važne ljude,oblikovala kao osobu?

Mislim da me svaka osoba koju sam upoznala u životu oblikovala kao osobu. Naravno, vrlo je zanimljivo upoznati slavne ljude. No svaka osoba koju sam upoznala tijekom svog ne tako kratkog života pridonijela je tome tko sam ja danas. Svakako vaš život učini puno zanimljivijim kad ste na najvažnijim mjestima, politički, socijalno, u pogledu slave također. Naravno da je zanimljivo upoznati najzanimljivije ljude određenog vremena, no morate pogledati oko sebe gdje se nalazi toliko ljudi koji mogu biti toliko bitni za vašu osobnost iako nisu poznati.

BestBook:„The Beauty Queen of Jerusalem“ vaš je najpoznatiji roman,obiteljska saga koja obuhvaća nekoliko generacija jedne obitelji.Četiri žene,Gabriela,Luna,Merkeda i Rosa,

zaljubljene su u muškarce koji vole druge žene.Jeste li ovom knjigom željeli odati počast ženama i njihovim tegobama kroz povijest?

Ne baš. Knjiga je fikcija koja priča priču. Možete iz knjige uzeti bilo koji osjećaj na koji vas priča navodi. Za mene je to priča o četiri snažne žene različitih generacija i o tome kako svaka na svoj način prolazi kroz život.

BestBook: Rođeni ste u Jeruzalemu,u židovskoj sefardskoj obitelji,a vi ste osma generacija koja je rođena i odrasla u gradu.Kako se grad promijenio od vaših predaka i koje ste promjene unutar grada osobno osjetili kroz život?Također, kakav je osjećaj tako dobro poznavati vlastitu povijest,sve do osam generacija u prošlost?

Rođena sam u Jeruzalemu, no od 20. godine živim u Tel Avivu. Tako da se veći dio života više osjećam kao da sam iz Tel Aviva, a ne iz Jeruzalema. Jučer sam sa svojim prijateljima posjetila Jeruzalem, koji je lijep i jedinstven grad. No grad se puno promijenio od toga kako ga pamtim kao dijete i mlada djevojka. Nekoć je bio malo mirno mjesto studentske, boemske atmosfere, a postao je vrlo prometan grad s puno različitih ljudi, Židova, Arapa, ortodoksnih, ultra ortodoksnih, ljudi koji imaju Jeruzalemski sindrom, što je ponekad smiješno, a ponekad zastrašujuće. No i dalje je jedno od najzanimljivijih i najljepših mjesta na svijetu. Grad koji miješa drevno s modernim. Religiju s nereligijom. Toliko boja i osjećaja svetosti te također najbolji restorani i dobra atmosfera. A što se tiče vašeg pitanja kako je to poznavati povijest svoje obitelji - dobar je osjećaj i preporučila bih to svima.

BestBook:„AWoman Beyond the Sea“ vaš je drugi roman,također fokusiran na žene i njihov pronalazak identiteta.Radnja se odvija u latinskoj četvrti u Parizu iTel Avivu‘70-ih.Doima se kao da vas privlači povijest i različiti politički konteksti u povijesti.Zašto mislite da je važno pisati i čitati o povijesti?

Povijest je ono što jesmo, imate potpuno pravo. Povijest me privlači. Nemam objašnjenja. To je jednostavno ono tko jesam.

BestBook: Kakva je vaša spisateljska rutina? S obzirom na to da pišete povijesnu fikciju,provodite li mnogo vremena istražujući i čitajući stare članke i knjige prije nego što se upustite u pisanje?

Pišem kad god se pojavi muza. Nemam rutinu da se probudim ujutro i pišem svaki dan. Ponekad putujem po Izraelu ili u inozemstvo, ostavljajući svoj obiteljski i svakodnevni život iza sebe, te uzmem od jedan do četiri tjedna za pisanje. To je moj način da dobijem kvantni skok u svom pisanju. Naravno, provodim sate istražujući u knjižnicama. Obično idem u novinski arhiv.

PHOTO: ELADDAVID, OLAM HAISHA

Kao novinarka znam da, ako istražujete određeno razdoblje, ovo je mjesto na kojem to možete pronaći. U dnevnim novinama pronaći ćete sve, od politike do ratova, od mode do ekonomije, od umjetnosti do zločina i tako dalje. Možete naučiti sve što trebate da oslikate vremenski period za svoju knjigu.

BestBook: Radite li trenutno na nečem novom? Pišem svoj novi roman. Hvala na pitanju.

SHULAMIT LAPID

JEDNA JE OD NAJVEĆIH ŽIVUĆIH IZRAELSKIH SPISATELJICA, AUTORICA PRVOG IZRAELSKOG FEMINISTIČKOG ROMANA

Uizraelskim i stranim medijima spomen prezimena Lapid trenutna je asocijacija na izraelskog ministra vanjskih poslovaYaira Lapida, no u svijetu književnosti ta asocijacija rezervirana je za njegovu majku. Shulamit Lapid jedna je od najvećih živućih izraelskih spisateljica, autorica prvog izraelskog feminističkog romana, dramska spisateljica i pjesnikinja koja ne posustaje s pisanjem ni u poznim godinama. Žanrovski, njezina proza proteže se od povijesnih romana, realistične proze koja se bavi društvenim problemima te etničkom i rodnom diskriminacijom te detektivske proze. Shulamit Lapid rođena je 1934. godine, iste godine kad su njezini roditelji, gonjeni vlastitim idealima, iz Rumunjske došli u Palestinu. Po dolasku su u susjedstvu živjeli s doseljenicima iz Rusije, Poljske, Njemačke i Čehoslovačke, pristiglim iz jednakih ideala. Kad su Ujedinjeni narodi 1948. godine izglasali priznanje države Izrael, svi su izišli na ulice i plesali od sreće. U knjizi „Veulai Lo Hayu“ dokumentira priču o migraciji svoga oca u Izrael, njegovoj integraciji u izraelsko društvo i vlastitom djetinjstvu u Tel Avivu. Shulamit Lapid bila je udana za Tommyja Lapida, pravim imenom Tomislava Lampela, novinara i ministra pravosuđa, koji je rođen u židovskoj obitelji u Novom Sadu i koji je po okončanju rata s majkom migrirao u Izrael. Na književnu scenu Shulamit Lapid stupa 1969. godine zbirkom priča „Dagim“, što bi u prijevodu značilo „Riba“, a prvi roman, „Gai oni“, ili u prijevodu „Dolina snage“, objavljuje 1982. godine. Radnja ovog romana smještena je u 19. stoljeće, u ono što će postati poznato kao prvi val imigracije, a prati 16-godišnju djevojku Faniju koja pristiže u Palestinu u bijegu od pogroma u Ukrajini. Vrijeme je to u kojem se zahuktava cionistički pokret u Europi, ali i brutalni pogromi u Istočnoj Europi. Neki od Židova bježe u udaljene prekomorske zemlje, a neki pristižu u Palestinu, koja je tad bila dio Osmanskog Carstva. Fania pristiže sa svojim ujakom, poremećenim bratom te neželjenim djetetom, koje je rezultat silovanja, i počinje život koji je daleko od udobnoga građanskog života na koji se naviknula. Čak i kad suše i težak život otjeraju većinu doseljenika, Fania ustraje u tome da pod svaku cijenu preživi. Osim što portretira žensku odvažnost i snagu, Lapid pomno opisuje religijsku predanost prvih doseljenika te razmirice novopridošlih cionista sa starim već postojećim židovskim zajednicama u gradovima te tako oslikava povijesnu kompleksnost

države Izrael. Ovim romanom se Lapid, smatraju kritičari, kao jedna od prvih spisateljica suprotstavila cionističkom narativu, u isto vrijeme stvorivši snažan ženski lik. Njezina najprevođenija knjiga, „Lokalne novine“, opet u središtu ima nekonvencionalan ženski lik, neuglednu no oštroumnu novinarku Lizzy Badihi, koja uspije riješiti slučaj umorstva. Ovaj lik postat će središnja figura sljedećih detektivskih romana iz pera Shulamit Lapid te će označiti promjenu fokusa spisateljice s povijesne na kriminalističku fikciju. Godine 2013. objavljuje roman „Ljudska greška“ o umirovljenoj agentici Mossada koja se vraća na posao nakon ubojstva njezina prijatelja i bivšeg agenta te daje naslutiti da je i ona nekoć bila agentica Mossada. Njezin posljednji roman, „Leptir u kolibi“, bavi se uspješnom izraelskom novinarkom Elishom Friedrich, koja otkrije da je njezin rukopis ukraden i objavljen pod tuđim imenom. U ovom romanu junakinja se susreće s drugim fikcijskim junakinjama koje je Lapid izmislila, poput spomenute Lizzy Badihi. Bogatstvo izričaja, širina motivsko-tematskog fokusa te ustrajna borba za žensku vidljivost i ženska prava ono su što obilježava raznovrsnu i inteligentnu prozu ove spisateljice.

OSJEĆAO SAM DA JE MOJA DUŠA PLATILA INHERENTNU CIJENU ZA SLUŽENJE U VOJSCI

Yair Assulin (1986.) izraelski je pisac mlađe generacije, čiji je debitantski roman „The Drive“, poznat i kao izraelski „Lovac u žitu“, ostavio traga najprije na domaćoj književnoj sceni, a onda i u inozemstvu. Priča je to o mladom izraelskom vojniku koji teško proživljava iskustvo vojske, pa ga otac vozi psihijatru. Assulin je u međuvremenu objavio još jedan roman, „The Things Themselves“, a svojim tjednim kolumnama za novine Haaretz redovito sudjeluje u kulturno-političkom životu Izraela.

BestBook: Roman„The Drive“ napisali ste prije 10 godina, kad je za vas iskustvo vojske još bilo svježe.Pišete:„Cijela jedinica bila je u toj bazi,koja je bila puna šatora i okružena divovskim betonskim zidovima,dugačkim crtama masivnih sivih blokova.Hodao sam uokolo tjedan dana s osjećajem da ću se ugušiti.“ Ova knjiga nije autobiografska,no kakvo je za vas osobno bilo iskustvo vojske?

Za mene osobno iskustvo vojske bilo je u redu. Osjećao sam da je moja duša platila inherentnu cijenu za služenje u vojsci, no čini se da sam to mogao potisnuti. Sjećam se jednog traumatičnog događaja, kad sam upoznao slomljenog vojnika, dragog čovjeka koji po definiciji nije bio napravljen od materijala za vojsku, i sjećam se da sam ga pitao „Zašto ne odeš?“, a on je rekao kako mu otac nikad neće dopustiti da napusti vojsku, a dvije godine kasnije, kad sam živio u Münchenu u Njemačkoj, slika tog čovjeka bila je jedan od okidača da napišem ovaj roman.

BestBook: U romanu govorite o tome da nije svatko za vojsku,da neke to iskustvo slomi.Kako na ovakve pojedince društvo reagira? Je li moguće reći:„Ne želim ići u vojsku iz tog i tog razloga“?

Mislim da društva generalno ne vole pojedince, vole pričati i čitati o njima, no kad upoznaju nekoga tko fundamentalno izaziva njihov narativ, ne znaju što učiniti. A naravno da postaje još radikalnije kad je u pitanju vojska, što je u Izraelu (barem

YAIR ASSULIN

je bilo) svetinja, sekularna religija, način na koji Izraelci izražavaju svoju predanost velikoj priči, tako da nije jednostavno to napustiti. I zato, iz perspektive književnosti, zanimljivo je istraživati pitanja slobode i moralnog prava da se borite za svoju dušu i za sebe – što je bitna tema romana.

BestBook: Ova knjiga uzrokovala je mnogo buke u Izraelu kad je objavljena.Je li to bio prvi put da se netko bavio tim pitanjem?

Postoje izraelski romani o vojsci, no mislim da je „The Drive“ bio prvi roman u kojem je netko pisao o inherentno emotivnoj cijeni koju sustav – po definiciji, ne zato što ti je netko učinio nešto – ostavlja na duši vojnika.

BestBook:Vaš drugi roman,„TheThingsThemselves“,bavi se temom Druge Intifade i posljedicama koje je na društvo ostavilo ubojstvo premijera RabinaYitzhaka.Tako da oba vaša romana imaju snažan politički aspekt.Što je za vas obično okidač za pisanje i građenje narativa? Dolazi li vaša motivacija iz vas samih ili iz društva? Uopće ne. Društvo je kontekst u kojem duše mojih likova postoje. Prema mojem shvaćanju, književnost je u cijelosti o emocijama, o načinu na koji ja kao pisac i moji likovi dešifriramo svijet i njegovu egzistenciju. Društvo je uvijek laboratorij posredstvom kojeg mogu istražiti dušu svojih likova i voditi ih kroz emocionalni proces razumijevanja nečega o njima samima. Zato moje pisanje uvijek počinje iz emocije koju snažno osjećam i koju želim i mogu vidjeti izvana. BestBook: Pišete tjednu kolumnu za novine Haaretz o politici,kulturi,biznisu i drugim različitim pitanjima.Kao pisac, osjećate li da imate ulogu u tome da govorite o određenim pitanjima glede globalne i nacionalne politike? Naravno.Vjerujem da je umjetnost dešifriranje duše društva i duše ljudske egzistencije fundamentalna za opstanak i rast pojedinaca i društva. Ovo je umjetnost koja zna kako istražiti najdublje emocije i kako im dati jezik i postojanje. A posebno u našim vremenima – koja definiram kao „KRAJ POLITIČKE ERE“. Politički poredak u kojem smo rođeni, a koji se pojavio krajem 19. stoljeća, pretvorio je državu u Boga, a politiku u najvažniji element. Sad je u umirućim danima. I upravo kao i u 16. ili 19. stoljeću – kultura je zbroj svih alata koje društvo koristi da bi sebi objasnilo sebe. Kultura je zbroj svih alata kojima društvo uzima svoja iskustva i osjećaje i rastavlja ih, proučava, postavlja pitanja o njima, pretvara ih u male priče koje na kraju stvaraju veliku priču. Ne postoji važna ideja u ljudskom diskursu koja nije proučavana i formulirana u kulturnim arenama.

BestBook: Kako razumjeti vrijeme u kojem živimo? Čitanjem,promatranjem,razmišljanjem,čitanjem vijesti između redova? Svijet je pun informacija,no kako pronaći one koje su zaista korisne?

Kao što sam rekao, živimo u revolucionarnim vremenima, vremenima „kako“

tehnološkog napretka, u vrijeme stvaranja novih dimenzija i definicija prostora, vremena i egzistencije. Ovo je stoljeće u kojem se granice gaze, praktički svaki dan. To je priča posljednja dva desetljeća. Ovo je stoljeće čiji je cijeli okvir upitan. U kojem se ne vodi rasprava o stvarnom svijetu, o događajima, o karti – nego kako čitati kartu, koji jezik koristiti, kojim pravilima se pokoravati, kako tumačiti stvarnost, kako je razumjeti. Ako je projekt čovječanstva prošlo stoljeće bio pronaći odgovore, unaprijediti status quo, veliki pothvat našeg vremena je pronaći pitanja, nove direkcije, svježe perspektive, tako da možemo pronaći smisao u našoj okolini, zbog poplave informacija. BestBook: Koja su vaša razmišljanja o suvremenoj izraelskoj književnosti? Kakve teme i žanrovi prevladavaju? Kao i sve danas, izraelska književnost dijeli se na velika i vrlo važna djela, koja uspijevaju uhvatiti duh našeg vremena i sudjeluju u dešifriranju (što je, kao što možete vidjeti, važna riječ za mene) nove ere, te na druga, koja silom pokušavaju ostati – i tamo zadržati književnost – u starom svijetu bez razumijevanja velike dužnosti i prava na sudjelovanje u oblikovanju nove paradigme.

INZISTIRAO NA KOMENTIRANJU OPERE, KAO I SOCIJALNIM ZBIVANJIMA U FOAJEU

Pisac, ilustrator i sveučilišni profesor vizualnih komunikacija Yirmi Pinkus (1966.) za svoju priču o kabaretskoj družini u predratnoj Istočnoj Europi dobio je nagradu Sapir. Nekoliko godina kasnije objavio je još jednu uspješnicu koja će biti prevedena na engleski i koja se bavi Izraelom ‘80-ih – „Petty Business“. U svojoj uspješnoj karijeri objavio je mnoge stripove, osnovao stripovsku družinu Actus Tragicus, koja je u kratko vrijeme stekla veliki ugled u zemlji i inozemstvu, te se posvetio pripovijedanju i predavačkom radu. Sredinom ‘90-ih preselio se u Berlin i surađivao s dnevnim listom Frankfurter Allgemeine Zeitung, a sredinom 2000-ih za svoj rad nagrađen je i od strane njemačkog ministarstva obrazovanja.

BestBook: Ilustrator ste, pisac, a jednom prilikom bili ste i operni kritičar. Uspješni ste u crtanju i pisanju, no kako to da u vašoj biografiji piše da ste tek jedanput bili operni kritičar? Od 1996. do 2006. godine radio sam kao operni kritičar za The City, tjedne novine o gradskom životu Tel Aviva. To je bio moj veliki eksperiment u pisanju jer sam inzistirao na komentiranju opere, kao i socijalnim zbivanjima u foajeu.

BestBook: Osvojili ste nagradu Sapir za debitantski roman, za svoju knjigu„Professor Fabrikant’s Historical Cabaret“. Francusko izdanje ove knjige kasnije je bilo u užem izboru za Prix Ulysse. Ovo je zapravo priča o sramežljivome mladiću koji naslijedi kabaret od pokojnog ujaka te mora pronaći način da održi taj kabaret na životu.

Vozimo se iz Splita u Omiš, diveći se harmoniji prirode i sela. Odjednom, u jednom od zavoja, ugledamo veliku napuštenu tvornicu, vjerojatno iz vremena komunizma, hrđav, truneći spomenik...

Nastavak na sljedećoj stranici 

YIRMI PINKUS

Priča je smještena u Istočnu Europu 1937. godine te prikazuje bogatstvo kulturnog života i predratne zabave. Koja je bila ideja iza ove priče i njezinih likova? Zašto kabaret, zašto predratna Europa?

Kao novinar kulturne sekcije časopisa, mogao sam birati svoje teme osim opere, pa sam tako počeo pisati o jidiš sceni u Jeruzalemu. Jidiš je bio, kao što znate, svakodnevni jezik istočnoeuropskih Židova oko 1000 godina; čak se i prijevod Shakespearea može pronaći na jidišu. Danas se uglavnom koristi među ultraortodoksnim Židovima u Izraelu i SAD-u. Objavio sam seriju intervjua s nekim od posljednjih velikih kazališnih umjetnika na jidišu, kao i manje poznatih kabaretista koji su nastupali u manjim kazališnim dvoranama. Fascinirao me taj kulturni fenomen – smiješne, tragične, apsurdne i heroične scene, koje se baziraju na ostarjelim glumcima pred sve rjeđom, ostarjelom publikom. Ovi umjetnici sačuvali su jedinstven aspekt židovske kulture i židovskog jezika koje su tijekom 2. svjetskog rata uništili nacisti, a kasnije i Staljin. Odlučio sam istražiti povijest modernog sekularnog židovskog teatra (1881.-1939 .), što je ispala vrlo živopisna povijest, puna intriga i strasti, sačinjena od velikih diva i avangardnih umjetnika. Moja namjera je bila napisati strip o ovoj sceni, no postalo je toliko komplicirano crtati da sam se okrenuo tradicionalnom romanu s nekoliko ilustracija. Moja vlastita obitelj, usput govoreći, vuče korijene iz Varšave i Beča, iako je oboje mojih roditelja rođeno u Tel Avivu.

BestBook:Vaš drugi roman,„Petty Business“, bio je u užem izboru za nagradu Sapir 2013. godine te je pretvoren u kazališnu predstavu. Ovo je priča o dvije sestre te je duhovit i satiričan prikaz obiteljskih odnosa i trgovačkog sektora u kasnim ‘80-im.Vaša obitelj posjedovala je prodavaonicu, gdje ste i vi ponekad radili. Je li ovaj roman hommage vašoj obitelji, djetinjstvu i ‘80-ima?

„Petty Business“, koji opisuje jednu dramatičnu godinu (1989.) u životu sitnoburžoazijske obitelji u Tel Avivu, temelji se na mojoj obiteljskoj povijesti i biografiji mene kao tinejdžera i studenta. Velik dio romana bavi se lokalnom scenom popularne modne industrije. Protagonisti se pokušavaju obogatiti pridruživanjem toj industriji, kako bi ostvarili svoju fantaziju – obiteljski odmor u austrijskom Tirolu. Takvo putovanje mnogi Izraelci su ‘80-ih smatrali luksuzom. Moja majka je tad radila kao producent modnih revija – organizirala je modne revije lokalnih dizajnera i malih pret-a-porter proizvođača, svakako ne velikih imena modne scene (zato i naslov „Petty Business“). Ja sam joj pomagao u organizaciji tih revija, odjeven u klauna, te sam publici prodavao bingo karte. Ponekad sam imao komičnu točku na pisti, među lijepim modelima. Nastupali smo u noćnim klubovima i vodenim parkovima. Nakon revije prodavali smo odjeću koju su nosili modeli i bili smo prilično uspješni u tome. Taj oblik

zabave danas, naravno, više ne postoji.

BestBook:Vaša oba romana usredotočena su na određeno vrijeme u povijesti te društvenu i kulturnu atmosferu tih godina (30-e i 80-e). Doima se kao da volite pisati o prošlosti. Je li to tako i zašto?

Ne pišem isključivo o prošlosti, ovisi o priči koju želim ispričati. Pisanje o prošlosti daje mi određenu perspektivu koja ne postoji kad pišem o sadašnjosti. Većina dobrih narativa u cijelosti ovisi o točnom vremenu i prostoru njihova događanja. Kad se u mojoj glavi stvori novi zaplet, uvijek je povezan s konkretnim geografskim i vremenskim okvirom. Moj novi roman, „Way Too Lazy to Die“, bavi se boemskim umjetničkim miljeom suvremenog Tel Aviva.

BestBook: Rođeni ste i odrasli u Tel Avivu.Vaša obitelj imala je tamo trgovinu namirnicama, koja se zatvorila prije desetak godina. Je li se grad puno promijenio od vašeg djetinjstva, i na koji način?

Suvremeni Tel Aviv vrlo je drukčiji od onog u kojem sam odrastao. Danas je to bogata metropola, centar umjetnosti, zabave i financija, i izgleda puno bolje zahvaljujući velikim renovacijama. Tel Aviv nije toliko intiman i udoban kao što je nekad bio, prenaseljen je, puno mlađi, turistička destinacija sa svim vrlinama i manama. Kad sam bio dijete, turisti ovdje nisu ostajali preko noći, osim ako nisu imali rođake koje su željeli vidjeti – grad nije bio ništa više nego stanica na putu do glavnih atrakcija, Jeruzalema i Mrtvog mora. No zanimljivo je da se njegova glavna značajka kao kulturnog, sekularnog i liberalnog centra Izraela, kao kontrapunkt religioznom i političkom centru Jeruzalema, nije promijenila u posljednjih 100 godina.

BestBook: Osim što ste pisac i ilustrator, također predajete crtanje na fakultetu umjetnosti i dizajna Shenkar, gdje podučavate vizualno pripovijedanje. Koja je razlika između pripovijedanja i vizualnog pripovijedanja? Kako netko može napisati dobar strip?

Za mene, vizualno pripovijedanje nije toliko različito od tekstualnog pripovijedanja. Pripovijedanje je uvijek o toku informacija – koristite različite alate, no isti je princip. Naravno, vizualno pripovijedanje ima nekih jasnih prednosti. Kad napišete riječ „kuća“, morate upotrijebiti više riječi da odredite točno značenje. Crtež iste kuće sadržavat će bogatije informacije i zato biti učinkovitiji. S druge strane, opis određenog djelovanja, koje bi moglo biti zapisano u kratkoj rečenici, može zahtijevati dvije stranice stripa za objašnjenje. Imam jedan princip koji mi puno pomaže u kreativnom radu: kad pišem, razmišljam kao ilustrator. Kad ilustriram, razmišljam kao pisac.

BestBook: Posjetili ste Hrvatsku i imate drage uspomene iz zemlje. Koja je za vas bila najdojmljivija stvar u Hrvatskoj? Posjetio sam Hrvatsku jednom, prije oko 13 godina. Svidjela mi se zemlja – njezini ljudi i krajolik – i kao netko tko živi na istočnim obalama Mediterana, bio sam znatiželjan o hrvatskoj interpretaciji mediteranskog života. Split je bio posebno uzbudljiv, kao mjesto na kojem je rimsko naslijeđe i dalje dio modernog urbanog života, na vrlo prirodan način, za razliku od Rima ili Jeruzalema, gdje je prisutnost antičke povijesti često previše praznična. Jedna slika i dalje je u mojoj glavi: Vozimo se iz Splita u Omiš, diveći se harmoniji prirode i sela. Odjednom, u jednom od zavoja ugledamo veliku napuštenu tvornicu, vjerojatno iz vremena komunizma, hrđav, truneći spomenik, u nevjerojatno lijepoj kulisi idealnog mediteranskog zaljeva. Na čudan način, ova stara ruševina u mojim očima imala je melankoličnu ljepotu svoje vrste.

YISHAI SARID

OBIČNO MOJE PROTAGONISTE POKREĆU IDEALI I IDEOLOGIJA, NO U NJIMA SU ZAGLAVLJENI

Iako je pisac,Yishai Sarid (1965.) profesionalni život posvetio je pravu, a s godinama se rodila ljubav prema književnosti. U književnosti je podjednako uspješan kao u odvjetničkom poslu te su tako njegove knjige osvojile mnoge nagrade i prevedene su na desetak jezika. Njegov drugi roman, “Limassol”, našao se, među ostalim, u užem izboru prestižne nagrade IMPAC, a roman “The Third” osvojio je nagradu Bernstein Prize. “The Memory Monster”, knjiga koja se bavi nasljeđem Holokausta te njegovim utjecajem na individualnu i kolektivnu memoriju, našla se na popisu NewYork Timesa kao jedna od 100 najznačajnijih knjiga objavljenih 2020. godine. Priča je to o mladom učitelju koji učenike provodi kroz nacističke logore smrti u Poljskoj, no vrlo brzo posao ga posve preuzme, poput čudovišta. Saridov posljednji roman, “Victorious”, priča je koja se također bavi teškom temom: učenjem ubijanja. Sarid se možda i više od drugih pisaca bavi kolektivnim traumama i strahovima te pojedincima koji su zaglavljeni u teškim situacijama iz kojih ne vide izlaza. BestBook: Služili ste kao obavještajni dužnosnik u vojsci, studirali pravo, potom magistrirali na Harvardu i sad radite kao odvjetnik. Autor ste šest knjiga. Kako je to biti pisac i odvjetnik? Ove dvije profesije nemaju previše toga zajedničkog. Kako balansirate između jedne i druge? Posljednjih godina književnost uzima sve više moga vremena, no i dalje radim kao odvjetnik. Kad ste odvjetnik i romanopisac, morate svoju publiku uvjeriti u svoju priču. To što sam odvjetnik naučilo me dobrim lekcijama kako ispričati priču. Također mi je pokazalo kako ista priča izgleda iz dvije različite perspektive. U isto vrijeme, istina je da je takav život pomalo shizofren. Slika odvjetnika je drukčija nego slika pisca, tako da na svoje lice stavljam različite maske. Na neki način živim dvostruki život.

BestBook: “The Memory Monster” vaš je najpoznatiji roman, koji se 2020. godine našao na listi 100 najboljih knjiga New York Timesa.Tema je, rekli ste, bila težak teret na vašim ramenima od vašeg djetinjstva. Je li ovaj roman bio nešto što ste morali napisati kako biste se pomirili s time što se dogodilo vašim precima u Holokaustu? Je li to bilo više od knjige za vas?

Pisanje ove knjige za mene je bilo vrlo emotivno. Mnogi iz obitelji mojih djeda i bake ubijeni su u Holokaustu. Nikad se ne možete pomiriti s takvim sjećanjem. Za naše ljude to je trauma koja nikad nije zacijelila. Snažno utječe na naš život sve do danas – i individualno i kolektivno, kao na naciju. Pisanje o tome bilo je esencijalno za mene, kako bih mogao izraziti svoje osjećaje i misli.

BestBook: Kako je za vas osobno bilo baviti se pitanjem Holokausta, posebice kad razmislite koliko se pisaca bavilo tom temom, danas i u prošlosti? U ovom kontekstu, čini li vam se da se ta tema ponekad eksploatira, ili da je neki pisci uzimaju suviše olako?

Dugo sam tražio pravu perspektivu da se pozabavim ovom temom. Morao sam pronaći pravi glas u sebi prije nego što bih počeo s pisanjem. Nisam želio izmisliti priču o Holokaustu, jer ne volim te fikcijske knjige i filmove o Holokaustu, koje često izvrću povijesne činjenice i okreću se kiču. Naposljetku sam odlučio napisati priču koja se događa danas, o mladom povjesničaru koji vodi izraelske grupe u logore smrti. Želio sam da priča bude relevantna u kontekstu dilema s kojima se ovih dana suočavamo

po pitanju sjećanja o Holokaustu, i da postavlja teška pitanja. BestBook: Kad ste istraživali za svoj roman, putovali ste u Europu i posjetili logore smrti. Prije rata, vaša cijela obitelj živjela je u Poljskoj, a vaše obiteljsko prezime bilo je Schneider, no kasnije je vaš djed odlučio promijeniti ga. Možete li ispričati nešto više o vašim obiteljskim korijenima i o simbolici koja se krije iza vašeg trenutnog obiteljskog prezimena?

Mnogi iz obitelji mojih djeda i bake ubijeni su u Holokaustu. Te židovske obitelji živjele su stoljećima u Poljskoj i Ukrajini. Moji djed i baka došli su u Palestinu kao mladi ljudi prije rata, tražeći novi život i budućnost, no veći dio njihove obitelji ostao je u Europi, gdje su ih pobili Nijemci i njihovi saveznici. Moje obiteljsko ime – Sarid – na hebrejskom znači “preostali”. Moj djed odlučio se za ovo prezime odmah nakon rata, promijenivši originalno prezime – Schneider – jer je bio jedini preostali iz svoje obitelji. Nikad nisam upoznao te ljude, no često mislim o njima, o životima koje su imali i užasnim načinima na koje su ubijeni. Dok sam posjećivao logore smrti u Poljskoj, te misli je bilo gotovo preteško podnijeti.

BestBook:Vaš posljednji roman,“Victorious”, bavi se teškom temom: ubojstvom u ratu. Ustvari, glavni lik vašeg romana, psihologinja, priprema vojnike na čin ubojstva u ratu.To jest, sve dok ne dođe vrijeme da i njezin sin krene u rat. Razmišlja li izraelsko društvo o ratu? U jednom intervjuu ste rekli da vojska novači 18-godišnjake, mladiće sa svakodnevnim interesima, i uči ih kako da ubijaju. Kakav učinak to ima na mladu osobu? A kasnije i na društvo u cijelosti. Nažalost, Izrael se i dalje mora boriti za svoju egzistenciju. Vojna dužnost i dalje je obavezna i za muškarce i za žene, i oni provode barem dvije (žene) i tri (muškarci) godine u vojsci. Tako da izraelsko društvo ima kompleksan odnos s pitanjem sile i nasilja. Na to, naravno, utječe sjećanje na Holokaust, u kojem smo bili potpuno bespomoćni i nismo se mogli braniti. “Victorius” se bavi težinom obučavanja mladih ljudi koji su odrasli s pametnim telefonima i u obiteljima koje su ih razmazile, da bi postali borbeni vojnici koji su sposobni ubiti drugo ljudsko biće licem u lice. To je užasna stvarnost, no svejedno živimo s njom.

BestBook: Doima se da se obje ove knjige bave psihom izraelskog društva, kolektivnim sjećanjem i kolektivnim strahovima. Što vas obično potiče na pisanje? Je li to neki događaj iz društva? Ili vaša potreba dolazi iz vas samih? Godinama promišljam o različitim idejama o kojima bih pisao. Samo ih nekoliko završi u finalnom odabiru, a onda sjednem i počnem pisati. Iako se teme uglavnom odnose na izraelsko društvo, politiku i religiju, moraju me dodirnuti duboko i osobno da bih pisao o njima. Obično moje protagoniste pokreću ideali i ideologija, no u njima su zaglavljeni. Provodim mnogo vremena u istraživanju jer u potpunosti moram razumjeti okoliš u kojemu moji protagonisti djeluju. A onda odbacim istraživačke materijale i dopustim da me vode emocije i mašta.

U MAJSTORSKOJ RADIONICI AMOSA OZA

Teško je izdvojiti najvažnije Ozove knjige, iako se u biografskim natuknicama obično izdvajaju romani ‘Moj Michael’, ‘Crna kutija’, ‘Fima’, ‘Priča o ljubavi i tmini’, ‘Rimovanje života i smrti’ i ‘Juda’. Ja bih, ipak, posebno izdvojio romane ‘Crna kutija’, ‘Fima’, ‘Priču o ljubavi i tmini’ i ‘Judu’, te genijalnu knjigu eseja ‘Pozdrav fanaticima’. Ovom izboru bih pridodao i posljednji objavljeni Ozov roman ‘Poznati ženu’

Piše: JOSIP MLAKIĆ

Nastavak na sljedećoj stranici 

Amos Oz je poodavno književni fenomen u Hrvatskoj. Samo je zaprešićka Fraktura od 2006. godine, kad je objavljena Ozova zbirka eseja “Kako izliječiti fanatika”, pa do danas objavila čak 12 Ozovih knjiga u prijevodu AndrejeWeiss Sadeh. Još tome možemo pridodati jedno od najvažnijih Ozovih dijela, epistolarni roman “Crna kutija”, koji je 2001. godine objavio zagrebački Hena Com, što je bilo premijerno objavljivanje Oza na hrvatskom jeziku. Ovih dana Fraktura je objavila Ozov roman “Poznati ženu”, također u prijevodu AndrejeWeiss Sadeh. Roman je premijerno objavljen 1989. godine. Zanimljivo je da je ovo četvrto djelo ovoga pisca objavljeno posthumno. Oz je umro u prosincu 2018. godine, a od tada su objavljeni romani “Fima” i “Poznati ženu”, knjiga “Što čini jabuku?”, koju autorski supotpisuju Amoz Oz i njegova izraelska urednica Šira Hadad, i zbirka eseja “Pozdrav fanaticima”. Amos Oz je rođen 1939. godine u Jeruzalemu. Oz je autor čvrsto usidren u stvarnosti o kojoj piše, bez obzira na to piše li o vremenu nastanka države Izrael ili o suvremenom Izraelu. Odrastao je u kibucu, što se u velikoj mjeri odrazilo na njegovo književno djelo, jer brojni njegovi likovi imaju iskustvo kibuca. Također, radnja većine Ozovih proznih djela, kao još jedan autobiografski detalj, odvija se u Je-

ruzalemu. Objavio je dvadeset romana te više esejističkih knjiga i zbirki pripovjedaka. Također, dobitnik je cijelog niza uglednih književnih nagrada, među kojima treba izdvojiti Nagradu Franz Kafka, koju je dobio 2013. godine. Teško je izdvojiti najvažnije Ozove knjige, iako se u biografskim natuknicama obično izdvajaju romani “Moj Michael”, “Crna kutija”, “Fima”, “Priča o ljubavi i tmini”, “Rimovanje života i smrti” i ”Juda”. Ja bih, ipak, posebno izdvojio romane “Crna kutija”, “Fima”, “Priču o ljubavi i tmini” i “Judu” te genijalnu knjigu eseja “Pozdrav fanaticima”. Ovom izboru bih pridodao i posljednji objavljeni Ozov roman “Poznati ženu”, ali o tome nešto kasnije. Pišući svojevremeno o Ozovu romanu “Juda”, izdvojio sam upravo ovu činjenicu da je Oz autor niza “velikih romana”. Tad sam napisao sljedeće: “Kad smo pomislili kako je Amos Oz s ‘Pričama o ljubavi i tmini’ dosegnuo svoj vrhunac, odnosno napisao, kako se to voli reći, svoje ‘životno djelo’, on nas demantira, izbaci novo ‘životno djelo’, te po tome može ući u panteon velikih pisaca poput Thomasa Mana iliWilliama Faulknera, autôra niza velikih romana”. Ipak, ako bih morao izdvojiti meni najvažniju Ozovu knjigu, onda bi to bio roman “Crna kutija”, u kojemu Oz kroz epistolarnu formu govori o raspadu jedne izraelske obitelji, progovarajući na taj način o svim bitnim aspektima suvremenog izraelskog društva.Vrlo važnu ulogu u toj priči imaju traumatična prošlost i židovsko iskustvo holokausta, što je neka vrsta poveznice s drugim djelima ovog autora, jer gotovo u svakom njegovu djelu holokaust je neka vrsta mračne pozadine koja duboko opterećuje kolektivnu svijest jednog naroda. A zbog dubine zahvata, ovo je ujedno i najintimnija i najbolnija Ozova knjiga.

U “Fimi”, s druge strane, do izražaja dolazi jedna od najvažnijih karakteristika ovog autora, a to je njegovo građenje likova. U Ozovim djelima figurira cijela galerija besmrtnih likova od kojih nijedan ne podsjeća na drugog. Svi su oni na svoj način posebni i jedinstveni. Glavni lik ovog romana, nespretni i simpatični Fima, prikazan je s mnogo topline i empatije, preko kojega Oz daje sliku cijele jedne generacije.

U potresnom autobiografskom romanu “Priča o ljubavi i tmini”, Amos Oz opisuje svoje odrastanje u Jeruzalemu od Drugog svjetskog rata pa sve do prvih ratova između Židova i Palestinaca. Središnja tema ovog romana je majčino samoubojstvo. Ipak, to je samo pozadina preko koje Oz daje kompleksnu sliku jednog vremena koje je obilježilo i njegovu osobnu, ali i svjetsku povijest.Većina Ozovih fanova ovu knjigu smatraju njegovim životnim djelom. Knjiga je izvorno objavljena 2003. godine. U romanu “Juda” Oz se maestralno poigrava svojim opsesivnim motivima: idealizmom, izdajom i fanatizmom, što je neka vrsta njegova “svetog trojstva” iz kasnije faze stvaralaštva. Pišući u svojoj zbirci eseja “Kako izliječiti fanatika” o napadu na Ameriku od 11. rujna, Oz na jednome mjestu piše kako je taj napad zapravo “borba između fanatika koji vjeruju da cilj, bilo koji cilj, opravdava sredstva, i nas ostalih, koji vjerujemo da je život cilj, a ne sredstvo”. Ova rečenica na možda najsažetiji način opisuje “Judu”. Postoje fanatici, idealisti i izdajnici. Oz propituje granice između njih, jer su fanatici i idealisti u neku ruku jedno, iz jednog proizlazi drugo. U Ozovu “Judi” cilj koji opravdava sredstva je Ben Gurionov Izrael. Glavni likovi romana su idealisti. Njegova radnja odvija se u Jeruzalemu krajem 50-ih, nekoliko godina nakon osnivanja Izraela. Glavni lik romana je Šmuel Aš, mladić kojega je u kratko vrijeme zadesio niz životnih nedaća: napustila ga je djevojka, roditelji su mu bankrotirali te ne mogu više financirati njegov studij. Šmuel je zbog toga prisiljen napustiti studij i pronaći neki posao, iako je u dogovoru s fakultetskim profesorom započeo studentski rad “Isus u očima Židova”. Šmuel pronalazi posao kod Geršoma

Valda, ostarjelog intelektualca koji je prešao put od fanatika do ogorčenog skeptika, i to nakon pogibije sina jedinca koji je na neki način bio žrtva očeva fanatizma. S njim u kući živi fatalna četrdesetpetogodišnja Atalia Abarbanel, u koju se Šmuel Aš zaljubljuje. Atalia je udovica sina Geršoma Valda, koji je brutalno ubijen tijekom rata za nezavisnost, te kći preminulog Šaltijela Abarbanela, fiktivnog člana Cionističkog radničkog vijeća, koji se suprotstavio idejama izraelskog “oca nacije” Davida Bena Guriona i napustio tu organizaciju, nakon čega ga je Ben Gurion razriješio svih dužnosti. Šaltiel je zapravo neka vrsta Ben Gurionova disidenta, što je u Izraelu tog vremena, a stvari se u tom smislu nisu mnogo promijenile ni do danas, zapravo sinonim za izdajnika. Juda iz Ozova romana je zapravo Šaltiel Abarbanel. Tako Šmuelov rad o “Isusu u očima Židova” polako prerasta u rad o Judi. Juda je, kako se to kaže u romanu, “prvi i posljednji kršćanin”, jer je jedini on čvrsto vjerovao u Isusovu Božansku prirodu te ga je stoga nagovorio na put u Jeruzalem koji je rezultirao Mukom. Njegova “izdaja” je čin otkrivenja bez kojega ne bi bilo kršćanstva. Oz se dotiče još jedne vrlo važne Judine “uloge” koja je za Židove od presudnog značaja: Juda je, naime, poslužio kao izlika za antisemitizam koji je kroz povijest rezultirao brojnim progonima i pogromima Židova čija je kulminacija bio holokaust. Juda Iskariotski bio je “najpoznatiji Židov”. “Isus i svi njegovi apostoli bili su Židovi rođeni od Židova. No u kršćanskoj narodnoj mašti jedini od njih koji je zapamćen kao Židov i kao netko tko predstavlja čitav židovski narod jest Juda Iskariotski”, stoji na jednome mjestu u romanu. Motiv izdajnika sastavni je dio svakog mitološkog diskursa. Ozov Juda je u tom kontekstu zapravo “osnivač kršćanstva”. Njegova izdaja je simbolička, te služi tek kao pogonsko gorivo mitološkog. Zbog čega je Juda morao rimskim vojnicima pokazati Isusa, poljubiti ga, iako je njegov lik bio poznat svima u Jeruzalemu? Ovo nije nova teza. Za razliku od biblijskog Jude, Abarbanel je bio sam svoj juda, koji je svoje “autoevanđelje” uništio. Njegova “objava”, odnosno obrazloženje ostavke Cionističkom radničkom vijeću, zauvijek je izgubljeno u bespućima arhiva, dok je svoje rukopise i pisma još za života uništio, vjerojatno onda kad je shvatio da su svi njegovi ideali usput izgubljeni. Možemo govoriti o nekoj vrsti abortiranog mita, odnosno Abarbanel je vlastitom voljom zauvijek izbrisan iz kolektivne memorije. Priča o Judi je inspirativna kao i ona o Isusu, a iz Ozove vizure ona je čak i inspirativnija. Stoga ne čudi što glavni lik romana započinje rad “Isus u očima Židova”, da bi završio na priči o “Judi u očima Židova”, koja je ujedno i saga o izdaji (ili “izdaji”) kao univerzalnome motivu. Zbirka eseja “Pozdrav fanaticima” svojevrsni je Ozov politički testament, knjiga koju je simbolički posvetio svojim unucima, a zapravo generacijama koje dolaze. Zbirka je sastavljena od tri eseja, a naziv je dobila po onom uvodnom, “Pozdrav fanaticima”. Taj esej je zapravo dopunjena i proširena verzija eseja “Kako izliječiti fanatika”, koji je nastao na temelju predavanja koja je Amos Oz održao na njemačkom Sveučilištu Tübingen 2002. godine. Svi eseji u knjizi prirodni su nastavak onoga čime se Oz bavi u svojim romanima. I osnovni način pisanja je sličan. Ta sličnost se prvenstveno ogleda u jednostavnosti i preciznosti napisanog, što je dovelo do jednog rijetkog paradoksa, da je jedan tako dubok i kompleksan pisac poput Oza prijemčiv i shvatljiv širokom krugu čitatelja u cije-

lom svijetu. Oz rješenje kompleksnog izraelsko-palestinskog sukoba vidi u dijalogu i kompromisu. Ovaj autor ima rijedak dar da se stavi u poziciju onog drugog, pa i u poziciju fanatika, što je vrlo važno, jer je fanatizam u najvećoj mjeri odredio taj višedesetljetni sukob, koji stoji u temelju svih stereotipa o tom svijetu. Zbog toga je ova knjiga važna, jer nas Oz uči kako fanatizam, u većoj ili manjoj mjeri, čuči u svima nama, jedino je pitanje želimo li ga prepoznati kao takvog, što je prvi korak u njegovu nadilaženju. Oz odmah na početku eseja pravi nužan odmak od uvriježene percepcije fanatizma danas, a koji se automatski povezuje s radikalnim islamom. “Fanatizam je mnogo drevniji od islama. Stariji je i od kršćanstva i judaizma. Stariji je od svake nam poznate ideologije. On je nepromjenjiva srž ljudske prirode, ‘nevaljao gen’...” Dakle, fanatizam je rezultat univerzalnog ljudskog iskustva, neka vrsta “tvorničke pogreške”. Tu dolazimo do nečega što Oz naziva “komparativnim fanatizmom”, a koji se zasniva na činjenici da slijepa mržnja, osnovna bit fanatizma, čini mrzitelje iz oba tabora sličnima te među njima nema više nikakvih razlika. Fanatik je, po Ozu, “čovjek koji zna brojiti samo do jedan”. To

Fanatizam je mnogo drevniji od islama. Stariji je i od kršćanstva i judaizma. Stariji je od svake nam poznate ideologije. On je nepromjenjiva srž ljudske prirode, ‘nevaljao gen’...

su ljudi koji žive u crno-bijelom svijetu, kakve viđamo svakodnevno i u vlastitom okruženju. Međutim, Oz na tome mjestu povlači jasnu crtu: ne smijemo sve fanatizme mehanički trpati u isti koš, jer na svijetu, kaže Oz, “postoje različiti stupnjevi zla”. I ključno etičko pitanje je znati razlikovati te stupnjeve. “Onaj tko ne može ili ne želi razlučiti stupnjeve zla vrlo mu lako može početi i sam služiti.” Onaj tko u istu ravan trpa plinske komore i aparthejd, s jedne, i moć tajkuna i zagađenje zraka s druge strane, tvrdi Oz, može vrlo lako postati “sluga zla”. Posljednji i najkraći esej u ovoj knjizi je “Snovi kojih se treba što prije osloboditi”, a koji govori o budućnosti Izraela.

Nastavak na sljedećoj stranici

Oz tu analizira politiku desničarskih stranaka koja se oslanja na radikalne vjerske krugove i politiku slabašne ljevice kao njene suprotnosti. Politika desnice zasniva se na naraciji o “velikom Izraelu”, dok ljevica zastupa zajedničku državu Arapa i Židova. Takva država ne bi mogla funkcionirati kao demokracija. Ozu je apsolutno neprihvatljivo živjeti kao manjina pod arapskom vlašću, “zato što gotovo sve arapske vlade širom Bliskog Istoka ugnjetavaju i ponižavaju svoje manjine”. Takvo društvo, u kojem manjina, u ovom slučaju židovska, vlada nad podjarmljenom većinom, nisu dugotrajna. Kao primjer, Oz spominje Južnoafričku Republiku. Dakle, Izrael iz vizure tamošnje desnice nužno bi se, da bi opstao, morao pretvoriti u aparthejd. Po Ozu, jedino ispravno rješenje su dvije države koje bi onda kompromisom i dijalogom riješile sva sporna pitanja. Taj kompromis bi bio iznimno bolan za obje strane, i to je za Oza jedino rješenje.

se sklonio u zavjetrinu”. Roman čak ima i naznake trilera, bez obzira na to što Raviv nijednog trenutka ne mistificira svoj rad u tajnoj službi. Čak naprotiv: “Dvije ptice na ogradi za vrijeme kišnog dana, starac koji govori sa samim sobom na autobusnoj postaji u ulici Gaza, takve stvari njemu su se činile čudesnijima od svega što je iskusio na poslu”. Ipak, nepogrešivi i inteligentni Joel ne može nikako proniknuti samo dva “karaktera”, svoju suprugu Ivriju koja je izvršila samoubojstvo i kćer Natu, epileptičarku, što je zapravo njegova životna tragedija. Naslov romana preuzet je iz biblijske “Knjige postanka”: “I čovjek pozna svoju ženu”. Raviv provodi svoje umirovljeničke dane pokušavajući prema sjećanjima “poznati ženu”. Oz je pomalo, ali na jedan topao način, i ironičan prema svom glavnom liku, pogotovo kad na jednome mjestu Raviv pročita više puta upute za rad jednog kućanskog aparata, sve dok ih ne nauči na pamet, pa ih potom uništi, kao da se radi o nacrtu kakvog nuklearnog postrojenja, što su i određene naznake paranoje kod ovoga lika. Roman “Poznati ženu” je ujedno i roman o patriotizmu. Zanimljivo je pratiti ovaj motiv kronološki po vremenu odvijanja radnje Ozovih romana, jer je ovo jedan od njegovih opsesivnih motiva, uzdignut na univerzalnu razinu. Za Joela je, nakon svega, patriotizam isprazna ljuštura i jeftina floskula kojom se ljudi samozavaravaju i pokušavaju razriješiti vlastite nedoumice. Joel smisao života pronalazi u dobrotvornom radu u jednoj bolnici,

Po Ozu, pisanje je slično porivu za pričanjem priča, da se nešto spasi ‘od kandži vremena i zaborava’, odnosno da se ‘dâ druga prilika onome što se nikad više neće moći ostvariti’

Za dublje razumijevanje ovoga pisca vrlo je važna nedavno objavljena knjiga “Što čini jabuku?”, koja je napisana u formi dijaloga između pisca i njegove izraelske urednice Šire Hadad o gotovo svim važnijim aspektima Ozove proze. Ova knjiga jednim dijelom funkcionira i kao autopoetička knjiga koja nam daje uvid u majstorsku radionicu Amosa Oza i zbog toga je dragocjena, pogotovo piscima, jer progovara o gotovo s svim aspektima pisanja. Po Ozu, pisanje je slično porivu za pričanjem priča, da se nešto spasi “od kandži vremena i zaborava”, odnosno da se “dâ druga prilika onome što se nikad više neće moći ostvariti”. Glavni lik romana “Poznati ženu” Joel Raviv, odnosno Ravid, nesumnjivo spada u neponovljivu galeriju likova koje je Oz stvorio. Joel je umirovljeni vrhunski agent Mosada koji je često, po prirodi posla, mijenjao identitete, pa je nakon umirovljenja, kao po nekoj inerciji, promijenio svoje prezime Raviv u Ravid. Dok je radio u tajnoj službi, Raviv je neprestano putovao svijetom, od Bangkoka, Helsinkija, Ženeve, Manile, zahvaljujući rijetkom daru, da nepogrešivo može prepoznati istinu. Tako je spasio živote brojnih izraelskih građana po cijelom svijetu. “Možda postoji potpuna istina, a možda i ne, to je pitanje za filozofe, no nasuprot tome svaki idiot i svaki bezobraznik dobro zna što je to laž”, stoji na jednome mjestu u romanu. Zbog toga je Raviv u službi dobio naziv Laser.Vrlo važan motiv u ovom romanu je engleski pisac špijunskih trilera John Le Carré. “Kad su svi u uredu pričali o novoj Le Carréovoj knjizi, a prijatelji ga kumili da je pročita, pristao bi i pokušao. Zapleti su mu se činili pretjerani i nerealni ili, baš suprotno, trivijalni i prozirni.” Ova negacija prelazi u svoju suprotnost: Joel Raviv je neka vrsta Le Carréova “špijuna koji

što je nešto čemu će se prvi put svim srcem prepustiti, što je u suštini radikalan odmak od “velikih priča” u kojima je sudjelovao. “I tako se Joel Ravid počeo prepuštati. A budući da je bio sposoban promatrati, činilo mu se da je dobro promatrati bez riječi. Umornim, no otvorenim očima. U dubinu tame”, glasi jedna od posljednjih rečenica romana. Ukratko, “Poznati ženu” je još jedan veliki roman jednog velikog pisca.

“Humorno, melankolično, dirljivo – bogat roman koji će vas dotaknuti.”

New York Times

Tyllovi doživljaji, onog stvarnog ili legendarnog Tylla, već su u 16. stoljeću bili tiskani, novu slavu stekli su u 19. stoljeću, a njegov lik preživio je sve kuge i ratove živeći u kulturi i pop kulturi. Kehlmann ga oživljava

SNEPRAVDE KOJE SNALAZE

ONE NAJSLABIJE NISU NIŠTA

MANJE ODVRATNE GLEDANE OČIMA DVORSKE LUDE

vijet gledan kroz oči lakrdijaša, dvorske lude, nije ništa manje okrutan i krvav, ništa manje lažan i pokvaren. Nepravde koje snalaze one najslabije nisu ništa manje odvratne gledane očima dvorske lude. Kao što ni istina sasuta u oči onima nedodirljivima i zaštićenima neće mnogo toga promijeniti, niti će ih stići pravda niti će ih peći savjest, tek će možda u smijehu samome sebi osjetiti žalac istine koji probija i najtvrđi oklop podrijetla i moći. Malo zadovoljstvo i mala pravda, a možda jedina moguća. Barem onima na dnu. Kehlmannov roman o njemačkom lakrdijašu i dvorskoj ludi iz narodne predajeTyllu Eulenspiegelu govori o svim tim gorkim istinama koje su tek mala pravda u nepravednom svijetu.Već na početku romanaTyll nagovori cijelo selo na zabavu koja završi op- ćom tučnjavom, selo koje neće dočekati jutro nakon smijeha i tučnjave jer će ga tijekom noći poharati plaćenici i pobiti sve stanovnike. Upravo onako kako su stradavala, uglavnom njemačka, sela uTridesetogodišnjem ratu. Iako jeTyll Eulenspiegel, da li stvarni ili samo legenda, živio u 14. stoljeću, negdje od 1300. do 1350., kad ga je satrla kuga, točnije crna smrt (ta će bolest pobiti trećinu svjetskog stanovništva), Kehlmann ga smješta u jednako zlosretno 17. stoljeće, u vrijemeTridesetogodišnjeg rata između protestanata i katolika, koji je, doduše, takav bio možda samo na početku, a tijekom godina pretvorio se u europski rat zemalja i nacija u kojem su politički teritorijalni interesi nadvladali pripadnost protestantskom ili katoličkom taboru. Tyll luta takvim svijetom i svjedoči o njemu, na

TYLL

DANIEL KEHLMANN, FRAKTURA

PRIJEVOD: SNJEŽANA BOŽIN

jedini način na koji može, kroz oči lakrdijaša, klauna i dvorske lude, jedinoga kojem je dopušteno vidjeti i govoriti istinu, a da pritom ne ostane bez glave. Doduše,Tyll je tu kao svjedok, kao vječito sporedni lik, kao osoba preko koje svoju priču govore jezuitski inkvizitori, učenjaci, plemići, kraljevi koji su ostali bez kraljevstva i magarci koji su naučili govoriti. SamTyll govori malo, unatoč tome cijeli svijet Kehlmannova romana promatran je, čak i kadTyll ne govori, njegovim očima. Umirući je to svijet, posljednja agonija srednjeg vijeka i “reda” uspostavljenog u njemu, i to umiranje moguće je opisati samo posredstvom dvorske lude, koja uostalom, odbija umrijeti.Važno je odmah reći da Kehlmannov roman nije neko dosadno prežvakavanje narodnih legendi, osimTyllova karaktera, nema tu prepričavanja i preoblikovanja starih legendi. Uostalom, to i ne bi imalo nekog smisla,Tyllovi doživljaji, onog stvarnog ili legendarnogTylla, već su u 16. stoljeću bili tiskani, novu slavu stekli su u 19. stoljeću, a njegov lik preživio je sve kuge i ratove živeći u kulturi i pop kulturi. Kehlmann ga oživljava i čini punokrvnim likom, ne legendom, ne bajkom, nego stvarnim čovjekom, kao što je to učinio s njemačkim znanstvenicima AlexandromVon Humboldtom i Carlom Friedrichom Gaussom u romanu “Mjerenje svijeta”, koji toplo preporučujem svima koji ga nisu pročitali. Kao što legendarni ili stvarni Tyll odbija umrijeti (pa čak i od crne smrti) preživjevši i srednji vijek, i doba razuma, i doba velikih ratova, tako i KehlmannovTyll još jednom odbija umrijeti u suvremenom svijetu beskrajnih ekrana. Jednostavno, u svakom svijetu potreban je netko tko će nam reći ružnu istinu o nama, pa makar i kroz neslanu šalu. A ovom svijetu definitivno je potreban netko takav.

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

Piše: JELENA MANDIĆ MUŠČET

Dragocjene i mudre lekcije arhitekta Renza Piana

Potraga za Atlantidom, legendarnim gradom i visokorazvijenom civilizacijom koja je, prema predaji i zapisima grčkog filozofa Platona, nestala s našeg planeta zbog strahovita potresa, stara je barem koliko i grčka mitologija. Jedan od strastvenih tragača slavni je talijanski arhitekt Renzo Piano, dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu i autor nekih od najpoznatijih građevina na svijetu, poput Kulturnog centra Beaubourg u Parizu ili nebodera Shard u Londonu. On tvrdi da Atlantida postoji i da bi je, čak i kad ne bi postojala, trebalo tražiti. “Jer predstavlja divnu ideju, jer je savršen cilj putovanja”. Njegova knjiga “U potrazi za Atlantidom – Putovanje arhitekturom za male sanjare”, koju je objavio sa sinom Carlom Pianom i ilustratoromTommasom Vidusom Rosinom (u prijevodu Snježane Husić), inspirativan je putokaz prema plemenitim životnim vrijednostima iz kojih izrastaju ne samo arhitektonska djela nego i temelji uljuđena svijeta. Pianova simbolička potraga za Atlantidom povezana je s grčkim idealom u kojem ljepota postoji samo u suodnosu s dobrotom.Vrhunska arhitektura uvijek je spoj etike i estetike, te nosi poruku ljepote, mira i suživota, poučava nas jedan od ključnih arhitekata današnjice. Za njega arhitektura nije samo umijeće gradnje nego i zadovoljavanje ljudskih potreba te ostvarivanje snova. Renzo Piano uglavnom projektira javne prostore: škole, muzeje, koncertne dvorane, bolnice, knjižnice. Podsjeća da su javni prostori “obrambene utvrde protiv barbarskog divljaštva”, u kojima ljudi dijele civilizacijske vrijednosti. U ovoj knjizi traži duh Atlantide diljem svijeta obilazeći sa svojom unukom Elsom građevine koje je projektirao. Te veličanstvene zgrade, lijepe i inovativne, njegov su doprinos pravednijem i ekološki održivijem životu na našem planetu. Renzo i Elsa kreću na put iz Genove, u kojoj prelaze most

U POTRAZI ZA ATLANTIDOM

RENZO PIANO, ŠKOLSKA KNJIGA. PRIJEVOD: SNJEŽANA HUSIĆ

sv. Jurja, koji je taj arhitekt obnovio nakon njegova iznenadna rušenja 2018. godine –velike tragedije u kojoj je poginulo mnogo ljudi. Na gradilištu se radilo 24 sata na dan. Bilo je to, svjedoči Renzo, gradilište koje nikad ne spava, čak ni za Božić i Uskrs. “Dugujemo zahvalnost svima koji su radili na mostu.To je gradilište bilo prava čarolija, prevagu nad svime na tom su gradilištu odnijeli solidarnost, strast, ljubav, ponos. Ponos se rađa kad činiš nešto važno za zajednicu, a kad si dio ekipe, sve razlike nestanu kao rukom odnesene. Nestane i strah od neuspjeha. Bilo je to najljepše gradilište koje sam u životu vidio, koliko god da smo bili rastrgani između boli zbog tragedije i ponosa što smo ponovno izgradili most. Na gradilištu se zajednički radi, a gradnja je znak nade, povjerenja i mira.” Most treba trajati tisućama godina, ali ništa ne traje tako dugo bez malo ljubavi, navodi Renzo Piano, odnosno “Istraživač i Geometar”, kako ga nazivaju unuka Elsa i drugi članovi njegove obitelji, prijatelji i suradnici. U Japanu, ističe, građevine traju nevjerojatno dugo zato što ih stalno održavaju. On to dobro zna zato što je u japanskom zaljevu Osaka projektirao prije tridesetak godina zračnu luku Kansai, sagrađenu na moru (!), odnosno na umjetno napravljenom otoku. Na kopnu, zbog guste naseljenosti, nije bilo mjesta.Velik izazov bio je projektirati aerodromsku zgradu koja će odolijevati potresima, koji su u Japanu izrazito snažni i popraćeni divovskim valovima tsunamija. Njegova naizgled nježna i lagana građevina, udaljena od epicentra razornog potresa jednako koliko i Kobe, koji je uništen, izdržala je bez ikakvih oštećenja potres jači od sedam stupnjeva Richterove ljestvice. Iza njezine otpornosti, otkriva Istraživač u knjizi, stoji isti razlog zbog kojeg oluja koja bjesni sruši stablo, ali ne prelomi šaš, nježan i savitljiv. Da snaga počiva u fleksibilnosti, uvjerio se Renzo Piano i nakon gradnje kulturnog

centra naroda Kanak u Novoj Kaledoniji, nadahnutog tradicionalnim kolibama i nastambama koje “pjevaju” kad povjetarac prolazi kroz njih. Specifičan sustav gradnje izaziva strujanje zraka i proizvodi zvuk, no služi i obrani od uragana.Tijekom 26 mjeseci radova arhitekt je sa suradnicima doživio tri uragana praćena vjetrom koji je puhao 250 kilometara na sat; promatrali su ih sa srcem u peti. No građevina je izdržala jer se svinula. “Oduvijek me privlačila pomisao da projektiram na Pacifiku zbog mogućnosti susreta s kulturom koja se temelji na lakoći. Lakoća je ključ za razumijevanje ovih krajeva, stoga arhitekt mora postati ovdašnjim stanovnikom. Ja sam, ovisno o prilici, bio i Parižanin, Berlinac, Njujorčanin, Londonac i Kanak, a pritom sam svejedno ostao to što jesam.” “Mislim da arhitekt koji se ne prepozna ondje gdje gradi ne može pogoditi pravi duh mjesta”, ističe Renzo Piano. Drevni način gradnje seoskih kuća inspirirao ga je na zanimljiv pothvat tijekom gradnje Kalifornijske akademije znanosti – velikoga prirodoslovnog muzeja s akvarijem i planetarijem. Zgrada ima zeleni krov velik kao tri nogometna igrališta, prekriven živim biljnim sagom – livadom koja lebdi usred bujna raslinja parka Golden Gate, i veličanstven je primjer održivosti i sklada s prirodom. Na Manhattanu je sagradio neboder NewYork Timesa, a još prije toga u stijeni je iskopao škrinju, gdje na dubini od 20 metara jedna od najuglednijih knjižnica na svijetu, Morgan Library, čuva vrijedno zakopano blago. Svega tu ima, od Gutenbergove Biblije do partitura skladbi trinaestogodišnjeg Mozarta. ZAKOPANO BLAGO U imaginarnoj potrazi za Atlantidom taj je arhitekt doživio prave pustolovine.Tijekom iskapanja u Berlinu naišao je na desetke neeksplodiranih bombi, u Londonu je pronašao rimsku vilu ispod temelja neboderaThe Shard, u Los Angelesu kosture mamuta, a u Amiensu u Francuskoj podzemne špilje nastanjene šišmišima… Kad se kopa kako bi se udarili temelji, svašta se nađe. Zato je Renzo Piano uvjeren da će prije ili poslije pronaći i Atlantidu. Dragocjeno iskustvo koje je stekao projektirajući važne građevine diljem svijeta želi u ovoj knjizi podijeliti s tinejdžerima, ponajviše zbog njihove znatiželje i iskrenosti. Želi im, kako ističe, reći istinu o arhitekturi. A ona glasi ovako: “Potreban je cijeli život, dug ako je ikako moguće, da se nauči, shvati i da se sve posloži, akobogda kako bi se podignula građevina koja će objediniti želje ljudi, graditeljevu domišljatost i poeziju prostora. A da bi se to moglo, trebalo je proživjeti djetinjstvo ispunjeno znatiželjom, nemirnu mladost i radišnu zrelost.Trebalo je upoznati mnogo ljudi, u tišini hodati mnogim mjestima.”

25 GODINA POSTOJANJA IZDAVAČKE KUĆE BUYBOOK

U 2021. godini objavljeno više od sedamdeset naslova (više na buybook.ba)

Nagrade, uži izbori, predstave:

“Ja sam”, Damir Uzunović, uži izbor za nagradu "Fric" za 2021. “Zemlja pod abažurom”, Dragoslav Dedović, dobitnik nagrade “25. novembar” za 2020. “Dubravske priče”, Almin Kaplan, dobitnik nagrade “Edo Budiša” za 2021.

“Noćni čuvar pasa”, Faiz Softić, dobitnik nagrade “Zaim Azemović” za 2021. “Ovo vrijeme sada”, Semezdin Mehmedinović, uži izbor za nagradu “Predrag Matvejević” “Izvedeni iz kičmi”, Amila Kahrović Posavljak, uži izbor za nagradu

“Meša Selimović” za 2020.

“Kintsugi tijela”, Senka Marić, nagrada “Pen Translates” za prevod Celie Hawkesworth na engleski jezik (“Body Kintsugi”)

“Schindlerov lift”, Darko Cvijetić, predstava u režiji Kokana Mladenovića

2021/2022. realizacija projekta “Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga” podržanog od strane programa Evropske unije Kreativna Evropa

Od 7 do 10 jula 2021. održan šesti Međunarodni festival književnosti Bookstan s više od četrdeset autora i autorica iz regije i svijeta. Pred festival Buybook objavio više od dvadeset novih naslova domaćih autora.

U drugoj polovini godine Međunarodni festival književnosti Bookstan otpočeo s realizacijom projekta Bookstan on Air. (više na bookstan.ba)

U 2021. godini objavljena posljednja dva nastavka serijala o Harryju Potteru. Tim povodom za Buybookove kupce i kolekcionare pušteno u prodaju posebno izdanje – komplet svih nastavaka u posebno dizajniranoj kutiji.

MICHAEL MARTENS

Da je Krleža osvojio Nobela kao Andrić, vjerojatno bi se i njegovo ime našlo na Spiegelovoj lista bestselera, ali to, naravno ne govore ništa ni o Andrićevoj niti o Krležinoj kvaliteti

Rezultat Martensovog sedmogodišnjeg rada – kopanja po arhivima, iščitavanja gomila knjiga i privatnih pisama, razgovora sa stručnjacima i još živim svjedocima – knjiga ‘Vatra u vatri’ objavljena je u ljeto 2019. na njemačkom jeziku, da bi u sljedećih godinu dana doživjela bosansko, srpsko i hrvatsko izdanje. U sve je tri zemlje knjiga privukla veliku pozornost javnosti, a Martens je dao gomilu intervjua za razne medije s prostora bivše Jugoslavije. Te je intervjue okupio u nedavno objavljenoj knjizi ‘San zvan Jugoslavija: razgovori o Ivi Andriću’. Tim povodom Martens je ljubazno pristao na razgovor za BestBook

Oscar Wilde jednom je prilikom rekao - ili mu je ta izjava, kao i mnoge druge, kasnije pripisana – da je novinarstvo “umjetnost nepotpunog”. “Možeš tu i tamo pokupiti neke djeliće slagalice, ali nikada ne možeš sastaviti čitavu sliku”, rekao je Wilde. Ipak, otkad su se pojavili prvi javni mediji, novinari su u stalnoj potrazi za “čitavom slikom”, za zaokruženom pričom koja će neku temu osvijetliti iz svih kutova i javnosti ponuditi autorovu “istinu”, ako tako nešto uopće postoji. Jednog takvog zadatka, koji doduše daleko nadilazi ograničenja i ambicije novinarske profesije, prihvatio se prije desetak godina nje-

mački novinar Michael Martens: odlučio je napisati biografiju Ive Andrića. Martens je 46-godišnjak iz Hamburga koji je gotovo dva desetljeća kao “balkanski” dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga i drugih njemačkih medija živio na jugoistoku Europe – u Beogradu, Ateni i Istanbulu. Kad je kao mladi novinar početkom 2000-tih došao u Srbiju, sjetio se preporuke svog srednjoškolskog nastavnika i pročitao roman “Na Drini ćuprija”, koji mu je otvorio vrata u literarni svijet Ive Andrića. Djelo jedinog jugoslavenskog književnog nobelovca dovoljno ga je zaintrigiralo da, godinama kasnije, odluči napisati njegovu biografiju.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Nastavak na sljedećoj stranici 

Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ

Rezultat Martensovog sedmogodišnjeg rada – kopanja po arhivima, iščitavanja gomila knjiga i privatnih pisama, razgovora sa stručnjacima i još živim svjedocima – knjiga “Vatra u vatri” objavljena je u ljeto 2019. na njemačkom jeziku, da bi u sljedećih godinu dana doživjela bosansko, srpsko i hrvatsko izdanje. U sve je tri zemlje knjiga privukla veliku pozornost javnosti, a Martens je dao gomilu intervjua za razne medije s prostora bivše Jugoslavije. Te je intervjue okupio u nedavno objavljenoj knjizi “San zvan Jugoslavija: razgovori o Ivi Andriću” u izdanju Naklade Ljevak. Tim povodom Martens je ljubazno pristao na razgovor za BestBook, koji je odrađen uz pomoć prevoditeljice Jelene Pržulj. BestBook: Nakon što ste prije dvije godine objavili knjigu “Vatra u vatri: Ivo Andrić, jedan europski život”, nedavno je na hrvatskom izašla vaša knjiga intervjua koje ste dali povodom te Andrićeve biografije.Naslov knjige intervjua je“San zvan Jugoslavija”. Što ste željeli reći tim naslovom? Zašto je to dobar naslov za knjigu o jednom piscu nobelovcu?

Ne znam da li je dobar, ali mi se taj naslov dopao – i, koliko sam do sada mogao vidjeti po reakcijama, ne samo meni. Citat potječe iz jednog razgovora u kojem je bilo riječi o Andrićevom odnosu prema Hrvatskoj i Jugoslaviji. Tada sam rekao da je nakon 1919. sve manje Hrvata bilo voljno s Andrićem sanjati njegov jugoslavenski san. Kasnije sam shvatio da bi varijacija te rečenice mogla biti dobar naslov za knjigu o Andriću – jer tko se ozbiljno bavi tim piscem, njegovim djelom i životom, prije ili kasnije će se baviti i Jugoslavijom i njenom propašću. Za neke je Jugoslavija bila san, za druge noćna mora. No svakako je u pitanju zemlja o kojoj danas možemo govoriti jedino onako kako govorimo o čudnovatim noćnim snovima: u retrospektivi. Čak me pomalo i čudi da se nije i ranije pojavila neka knjiga pod naslovom “San zvan Jugoslavija”. BestBook: U knjizi ste okupili intervjue koje ste dali novinarima iz država nasljednica bivše Jugoslavije. Općenito govoreći, nije tajna da kulturne javnosti u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini donekle različito gledaju na književno i šire društveno “nasljeđe” Ive Andrića. Kakvo je bilo vaše iskustvo razgovora s novinarima iz tih zemalja? Jeste li primijetili neke “nacionalne obrasce” u tim razgovorima? Što je najviše zanimalo novinare iz pojedinih zemalja?

Sugovornici su svi bili na visokoj razini i nisu se kretali unutar šablona nacionalističkog razmišljanja. No ipak su se pitanja barem djelomično razlikovala prema njihovu porijeklu. Razlog tome bi naravno moglo biti i to što su morali uzimati u obzir što će zanimati njihovu publiku. Sugovornici iz Bosne često su pitali o Andrićevom odnosu prema islamu i njegovoj spornoj disertaciji iz 1924. godine o razvoju duhovnog života u Bosni u osmanskom periodu. U Hrvatskoj je, kao što sam već spomenuo, često bilo pitanja o Andrićevom odnosu prema Hrvatima i Hrvatskoj. U Srbiji je često bilo riječi o tome da se Andrić književno okrenuo srpskoj književnosti i o njegovoj odluci da se definira kao

srpski pisac. Ali postoji i jedna razlika koja nema veze s geografskim porijeklom sugovornika, a ipak je bila primjetna: koliko se sjećam, nijedan muški sugovornik me nije pitao o Andrićevom ljubavnom životu i njegovoj vezi s Milicom Babić. Ženske sugovornice pak jesu. Ne izvlačim iz toga nikakvu tezu jer ne želim osnaživati rodne stereotipe, ali svakako smatram da je zanimljivo. BestBook: Planirate i knjigu eseja u kojima biste pisali o nekim temama vezanim za “život i djelo” Ive Andrića za koje nije bilo prostorau“Vatriuvatri”.Kojesutotemekojevasjošzaokupljaju? Kako napreduje posao na knjizi?

Točno je, svakako želim napisati knjigu eseja o Andriću. No u međuvremenu se ispriječio jedan projekt kojemu sam dao prednost. On nosi jednostavan radni naslov “Ivo Andrić i fašizam”, iako je moguće da će se naslov još mijenjati. Andrić je dvadesetih godina objavio niz interesantnih tekstova o ranom talijanskom fašizmu, to su primjerice “Fašistička revolucija” i “Benito Mussolini” iz 1923. godine ili “Kriza fašizma” iz 1925. Osim toga, on se rano bavio duhovnim okruženjem fašizma. Još 1921. godine pisao je tekstove o Marinettiju i futuristima, godinu potom tekst o Gabrielu D’Annunziu. Postoji još barem deset tekstova koji pokazuju koliko rano je Andrić već pokazivao zanimanje za tu ubilačku ideologiju. Doživio ju je vlastitim očima. Najprije je upoznao fašizam u začetku u Italiji, kada je kao mladi diplomat bio u Rimu, i kasnije, u Trstu. Za vrijeme boravka u Rimu očigledno je doživio i jedan Mussolinijev govor, što se može zaključiti iz jednog njegovog teksta. Kasnije je u Berlinu imao posla s njemačkim nacionalsocijalizmom, dakle s najperverznijim oblikom fašizma. Moja radna teza je: Skoro da nije bilo intelektualaca u Europi izvan Italije koji su se još dvadesetih godina tako ozbiljno bavili fenomenom fašizma kao Andrić. U knjizi “Ivo Andrić i fašizam” želim se detaljnije pozabaviti Andrićevim odnosom prema toj ideologiji – u njegovim tekstovima, ali i u životu. Primjerice njegovom ulogom na čuvenom i ozloglašenom PEN kongresu u Dubrovniku 1933. godine. Moj plan je da knjigu završim krajem sljedeće godine. Ali svi znamo kako se kaže: Ako hoćeš nasmijati Boga, pričaj mu o svojim planovima.

BestBook: NakonobjavljivanjavašeAndrićevebiografijeizjavili ste – aludirajući na poznatu izjavu Karla Poppera – kako “nijedna knjiga nikada ne biva završena”. Hoće li ipak ove tri knjige - “San zvan Jugoslavija” i dvije buduće knjige o Andriću koje smo upravo spomenuli - na neki način dovršiti “Vatru u vatri”?

Nadam se da će te knjige na smislen način dopuniti biografiju. Ali smatram i da “San zvan Jugoslavija”, za sve one koji se zanimaju za Andrića i današnju duhovnu atmosferu u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, može biti i samostalna knjiga. Ipak ostajem pri tome da je Popper bio u pravu kada je rekao da knjige nikada ne bivaju završene.

BestBook: Primjetno je da ste knjigu “Vatra u vatri” pisali s namjerom da se čita poput uzbudljivog biografskog romana. Sami kažete da ste pazili

Andrić je dvadesetih godina objavio niz interesantnih tekstova o ranom talijanskom fašizmu, to su primjerice ‘Fašistička revolucija’ i ‘Benito Mussolini’ iz 1923. godine ili ‘Kriza fašizma’ iz 1925. Osim toga, on se rano bavio duhovnim okruženjem fašizma. Još 1921. godine pisao je tekstove o Marinettiju i futuristima, godinu potom tekst o Gabrielu D’Annunziju. Postoji još barem deset tekstova koji pokazuju koliko rano je Andrić već pokazivao zanimanje za tu ubilačku ideologiju. Na fotografiji Andrić u nacističkom Berlinu 1940.

na naraciju i marljivo izbacivali suvišne stvari kako “knjiga ne bi bila dosadna”,što je,poVoltaireu,najveći grijeh za neku knjigu. Jeste li možda pišući “Vatru” imali na umu Andrića? Jeste li “učili”od njega čitajući njegova djela? Jeste li posebno pazili na “zadnju rečenicu”?

Književno i publicističko pisanje ne slijede ista pravila. Postoje doduše određena pravila dobrog pisanja koja vrijede za svaki žanr – ali književnik koji piše roman po mjerilima publicistike u pravilu će napisati loš roman. Poznat primjer za to je slavni roman “Džungla” Uptona Sinclaira iz 1905. godine. Ja sam s tim romanom imao dodira 1990., kada sam živio u Chicagu i kao mladić se zanimao za povijest radničkog pokreta u tom gradu, naročito za fascinantnu ulogu koju je tu odigrao njemački emigrant po imenu Peter Altgeld, svojevremeno i guverner Illinoisa i jedan od najpoznatijih političara u SAD-u. Sinclairov roman bio je politički izuzetno utjecajan, imao je utjecaja čak i na američko zakonodavstvo i na predsjednika Roosevelta – ali nije imao književnu vrijednost. I obratno: publicist koji se ponaša kao književnik neće postići dobar rezultat. Dobra publicistika, barem po mom shvaćanju, ovisi o jasnim mislima i logičkoj dosljednosti. U tom smislu prilikom pisanja nisam mislio na Andrića kao na stilski uzor, jer epika slijedi sasvim drugačiju nit. No publicist na kog često pomišljam tijekom pisanja jest Kurt Tucholsky, jedan od najvećih i najduhovitijih stilista Weimarske republike i uopće književnosti na njemačkom jeziku XX. stoljeća, koga doista mogu nazvati uzorom. U slučaju nužde, i od loših se uzora može usput nešto naučiti. Postoji jedna anegdota o tome: Osamdesetih godina živio je jedan genijalan španjolski igrač golfa po imenu Severiano Ballesteros. On se i danas smatra jednim od najvećih golfera svih vremena. Ballesteros je poticao iz jednostavnih prilika, s ruralnog sjevera Španjolske, otac mu je bio zemljoradnik. Ali u tom je kraju postojao golf klub i Ballesteros je još kao dijete često odlazio tamo. Kad su ga, na vrhuncu karijere, jednom pitali gdje je naučio tako dobro igrati golf, rekao je: “U djetinjstvu sam vidio mnogo loših golfera, pažljivo sam ih promatrao i onda radio suprotno od onoga što oni rade.” No da me ne shvatite pogrešno: svakako ne čitam namjerno lošu literaturu samo da bih učio iz tuđih grešaka. Život je isuviše kratak za takvo što. Loša literatura me rastuži, iz posve egoističnog razloga: dok čitam loš roman, uvijek mi se čini kako čujem zapravo nečujno istjecanje pijeska u pješčanom satu,

protjecanje vremena koje imam od života.

BestBook: Prošlesugodineodobjavljivanja“Vatre”,štoje,kako se čini, dovoljno vremena za donošenje nekih dugoročnijih sudova o uspjehu neke knjige. “Vatra u vatri” je imala dobru recepciju u zemljama bivše Jugoslavije i zemljama njemačkog govornog područja. Jeste li zadovoljni uspjehom knjige? Je li vas taj uspjeh iznenadio? Jesu li vas iznenadile neke reakcije na knjigu?

Uspjeh knjige me zaista jest iznenadio. U Srbiji je knjiga trenutno tiskana u trećem izdanju, iako (ili možda upravo zato što) su se nacionalistički intelektualci borili i bore protiv nje. Ne znam smijem li govoriti o nakladama u Srbiji, pa bolje da ne spominjem brojke – ali jedan poznavatelj tamošnjih tržišnih prilika rekao mi je da su brojke veoma dobre za diskurzivno djelo koje nije jednostavno štivo. U Bosni i Hrvatskoj se također čini da su izdavači zadovoljni, barem koliko je meni poznato. U Bosni uskoro u tisak ide drugo izdanje, na njemačkom govornom području knjiga je pred trećim izdanjem, a na jesen stiže i broširani uvez. Ali to su vanjski uspjesi kojima čovjek ne smije dozvoliti da ga zaslijepe. I memoari kakve starlete mogli bi dosegnuti visoku nakladu. Ono što me ohrabruje jest što su mi svi izdavači rekli da će “Vatra u vatri” biti longseller, dakle knjiga koja će tijekom više godina iznova i iznova pronalaziti čitatelje. Osim toga dakako smatram komplimentom kad vidim da su neki moji argumenti i ideje o Andriću postali dio rasprave o tom piscu.

BestBook: Kakva je situacija u širem međunarodnom kontekstu? Za globalni uspjeh neke knjige nužan je, kako se čini, prijevod na engleski. Imate li u planu neke nove prijevode knjige? Je li ime Ive Andrića dovoljan mamac za širu međunarodnu publiku?

Prijevod na engleski jezik je u izradi, no nažalost još ne smijem govoriti o detaljima. Jedna španjolska prevoditeljica, koja ima veoma pozitivno mišljenje o knjizi, nastoji pronaći izdavača. Stigao je upit i iz još jedne europske zemlje. Sve to nije jednostavno, jer Andrić je doduše veliko ime u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni, ali u svijetu je ipak jedan od preko 110 dobitnika Nobelove nagrade. Nije da izdavači ili čitatelji svugdje u Europi samo čekaju da saznaju kakav je čovjek bio Ivo Andrić i kakvo nam je djelo ostavio.

BestBook: Posljednjih dvadesetak godina živjeli ste kao novinski dopisnik uglavnom na Balkanu; u Beogradu, Istanbulu i Ateni. Kao sjevernjaku iz Hamburga, kakav je vaš odnos s područjem bivše Jugoslavije i Balkana na kojemu ste proveli veliki dio svog odraslog života? Kako ste došli ovamo i zašto niste pobjegli glavom bez obzira? Kada sam 2002. došao u Beograd, najprije nisam bio nimalo sretan. U devedesetima sam živio u Rusiji i ta me je zemlja tada zaista zanimala. Nakon skoro šest godina u Rusiji, Beograd mi se činio nekako malenim i dosadnim. Više od 15 godina kasnije, čitajući “Prolazim kroz zidove”, memoare Marine Abramović, pronašao sam jednu misao koju sam u sličnom obliku i sâm imao kada sam došao u Beograd. Na samom početku knjige Abramović kaže: “Komunizam i socijalizam imaju nešto zajedničko – estetiku zasnovanu na čistoj ružnoći. Beograd mog djetinjstva nije bio monumentalan kao Crveni trg. Sve je nekako bilo njegova blijeda kopija.” Estetika socijalizma zasnovana na ružnoći nikada mi nije smetala, naprotiv. Oduvijek sam u ogromnim stambenim naseljima socijalističkih gradova pronalazio određenu estetsku draž, iako sam naravno svjestan dendizma i samodopadljivosti koju takvi osjećaji nose, jer nikada nisam bio primoran živjeti u takvim neboderima. Ali taj nedostatak monumentalnosti Beograda u odnosu na primjerice Moskvu ili Sankt Peterburg, dakle to što Abramović naziva “blijedom kopijom”, to sam u početku dakako osjećao. Nastavak na sljedećoj stranici 

U Rusiji sam još doživio odjek propalog Sovjetskog Saveza i sada sam došao u Beograd, gdje su još uvijek bile vidljive i osjetne bolne posljedice jedne druge propale države, dakle Jugoslavije. Ali dok je u propasti Sovjetskog Saveza još uvijek bilo nečeg velikog i džinovskog, u Beogradu sam vidio tek propast jedne europske provincije. Da, Rusija jest bila na koljenima –ali to je i dalje ona ogromna Rusija, kolos. I oborena, Rusija je grandiozna. No Balkan? Sjećam se još one večeri kada su mi u jednoj kavani u Skadarliji objašnjavali povijesnu pozadinu pjesme “Tamo daleko”. Kod kuće sam pogledao u atlas i iznenadio se: Od Krfa do Niša nema ni 450 kilometara zračnom linijom! U Sibiru ili Kazahstanu to je jedva išta dalje od puta do sljedećeg okružnog grada. To bi bilo kao da se neko preseli iz Moskve u Veliki Novgorod i onda pjeva sjetnu pjesmu o tome. Jasno mi je naravno da “Tamo daleko” ne govori o kilometarskoj udaljenosti nego o nedostižnoj domovini pod tuđom okupacijom i o neizvjesnosti da li ćemo je ikada više vidjeti. A ipak mi je tada ta pjesma poslužila kao primjer koliko je na Balkanu sve maleno. Ja sam na Balkan bio došao kao nekakav njemačko-ruski imperijalist koji je arogantno i s visine gledao kako je tamo sve malo. Danas znam da je Balkan nevjerojatno slojevita i fascinantna regija. Ali ne želim ni romantizirati svoj odnos prema Balkanu. Na Balkanu sam proveo 20 godina svoga života i smatram da je ta regija jednako dosadna ili zanimljiva, jednako lijepa ili ružna, jednako dobra ili zla, jednako duboka ili površna kao i svaka druga regija na svijetu. Da sam prije 20 godina otišao u Južnu Ameriku, danas bih bio “ekspert” (nikada samog sebe ne nazivam tako) za Južnu Ameriku i možda bih napisao biografiju Pabla Nerude. Tako je to u životu. Na nečemu se čovjek zadrži.

BestBook: S kojim ste predrasudama došli u Beograd kao relativno mlad čovjek? U međuvremenu ste dobro upoznali Balkan: koje su vam se predrasude potvrdile, a koje su se pokazale promašenima?

Prilikom tog prvog susreta Woodrow Wilson, takoreći zvijezda mirovne konferencije i barem na početku jedan od njezinih najmoćnijih sudionika, upitao je Pašića razumiju li Hrvati i Srbi jedni druge i bez prijevoda. To prilično dobro ilustrira tadašnje znanje zapadnih političara o Jugoslaviji. A ako pogledamo šta su zapadni političari govorili o Jugoslaviji dvije generacije kasnije, kad je počeo raspad Jugoslavije, mogli bismo reći da je zapadna politika u tom smislu dakako očuvala kontinuitet - kontinuitet neznanja. Na fotografiji gore: Ante Trumbić, Nikola Pašić i Milenko Radomar Vesnić snimljeni na konferenciji u Versaillesu

stavilo da ta žena doduše dobro poznaje London i da je živjela u Švedskoj, ali da nikada u životu nije bila na Kosovu. Pitao sam je: “Prije nego što umrete za Kosovo, zašto ne biste za početak otišli tamo kao turistica? I poslije toga još uvijek možete umrijeti za Kosovo ako vam je to toliko važno.” To me podsjeća na jedan aforizam Brane Crnčevića, koji je dobar primjer za to da čak i nacionalisti ponekad umiju reći štogod pametno. Crnčević je rekao: “Većina patriota se kune kako bi umrli za otadžbinu. Naročito onda kada ih otadžbina ne poziva u smrt nego da plate porez.” O tome, uzgred, postoji još jedna sličan Crnčevićev aforizam: “Ko je imao prilike da umre za otadžbinu, taj neka sada ne kuka što je ostao u životu.”

Kada sam 2002. došao u Beograd, najprije nisam bio nimalo sretan. U devedesetima sam živio u Rusiji i ta me je zemlja tada zaista zanimala. Nakon skoro šest godina u Rusiji, Beograd mi se činio nekako malenim i dosadnim

Da li dobro ili pak vrlo dobro poznajem Balkan, ne znam. Nikada to ne bih tvrdio za sebe, tim prije što Balkan dobro ne poznaju ni mnogi “Balkanci” – molim vas da ne učitavate nikakve rasističke tonove u taj pojam! Iznova i iznova opažam koliko ljudima u jugoistočnoj Europi nije bliska njihova vlastita regija. Ima Bugara koji poznaju Pariz, Berlin, London ili Chicago, ali ne i Sarajevo, Temišvar ili Edirne. Jedna Srpkinja srednjih godina iz Beograda mi je prije nekoliko godina rekla kako bi bila spremna umrijeti za uvjerenje da je Kosovo srpsko. Tijekom razgovora se zatim ispo-

BestBook: Kako danas Balkan izgleda iz Beča,gdje trenutno živite?

Balkanu bih želio da postane poput Austrije. U Austriji također ima korupcije – ali srećom postoji i pravosuđe koji ozbiljno shvaća svoj posao i koje politika ne može ili tek ograničeno može kontrolirati, kako i treba biti. Ali plašim se da su jedine zemlje jugoistočne Europe u kojima vlade provjereno moraju strahovati od pravosuđa trenutno Rumunjska i Grčka.

BestBook: Među današnjim mlađim generacijama u Hrvatskoj, a vjerujem i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, smatra se – retrospektivno, nakon krvavog raspada zemlje – da je ideja Jugoslavije bila pomalo naivna i idealistička, potpuno nepotrebna i neostvariva. Jesu li Ivo Andrić i nebrojeni drugi “politički Jugoslaveni”njegove generacije bili naivni ljudi? Što je bilo to što oni nisu mogli ili htjeli vidjeti? Naivna i idealistička možda – ali potpuno nepotrebna i neostva-

riva?!? Veliku opasnost pri pisanju povijesnih knjiga ili bavljenju povijesnim činjenicama predstavlja iskušenje da prošle događaje vrednujemo u svjetlu današnjeg znanja: “Ti glupi putnici na Titanicu! Kako su samo mogli!”. Na engleskom se to naziva hindsight bias, dakle tendencija da se prošli povijesni događaji podvode pod onakav vid prirodne neminovnosti kakav im ne pripada ili kakav tek prividno postoji, jer su nam poznati ishodi događaja. Na latinskom postoji jedna izreka koja mi se dopada još više nego engleska fraza: “Post hoc ergo propter”, dakle nešto poput: “Potom, dakle zato”. No to “potom, dakle zato”, osim u prirodnim znanostima, često jednostavno nije uvjerljiv argument. Iz današnje perspektive Jugoslavija djeluje kao naivan projekt jer je dvaput propala, i to na dramatičan način. No 1918./19. to nitko nije mogao pouzdano znati. Da li je Jugoslavija morala propasti – pod svim okolnostima i bez obzira kako bi se upravljalo njome? Ja sam sve samo ne jugonostalgičar i ne žalim ni najmanje za Jugoslavijom – ali uzmemo li 1918. godinu kao polazište, onda ja Andriću i njegovim jugoslavenski orijentiranim prijateljima ne bih predbacio da su bili naivni. On nisu bili gluplji niti naivniji nego što smo mi danas. Samo je njihova slijepa mrlja bila drugačija od naše. No čini mi se da je jugoslavenski eksperiment, ili jugoslavenski san, da kažemo u Andrićevom duhu, već vrlo rano bi pod nesretnom zvijezdom. O tome postoji jedna izvrsna knjiga na engleskom jeziku, za koju smatram da bi je vrijedilo objaviti i u Hrvatskoj i u Srbiji. Napisao ju je povjesničar Dejan Đokić, koji predaje u Londonu, i ona nosi jednostavan naslov: “Pašić i Trumbić. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca”. Na primjeru dvojice šefova jugoslavenske delegacije na mirovnim pregovorima u Parizu, Srbina Nikole Pašića i Hrvata Ante Trumbića, Đokić izvrsno uspijeva pokazati srpsko-hrvatsku suprotnost, koja je od samog početka bila svojstvena jugoslavenskom projektu. Pašić je Jugoslaviju zamišljao kao uvećanu Srbiju. Za razliku od toga Trumbić – jugoslavenski ministar vanjskih poslova pod kojim je Ivo Andrić uz pomoć Tugomira Alaupovića stupio u diplomatsku službu – više je pomišljao na federativni model. Đokić to rasvjetljava brojnim zanimljivim primjerima iz tadašnjih govora i nastupa ove dvojice političara u Parizu. On primjerice pokazuje kako je Pašiću i drugim srpskim članovima jugoslavenske delegacije bilo relativno svejedno hoće li Rijeka pripasti Italiji ili ne, dok je to za Dalmatinca Trumbića naravno bilo sasvim drugačije. Ukoliko sam dobro razumio knjigu, Đokić doduše ne zastupa tezu da je Jugoslavija već tada bila osuđena na propast – ali ipak vrlo jasno pokazuje da je država od samog početka bila u teškom položaju. Mirovni pregovori u Parizu uopće nude veoma dobar materijal za stjecanje predstave o razvoju Europe u XX. stoljeću. Kanadska povjesničarka Margaret MacMillan napisala je veoma zanimljivu knjigu o tome pod naslovom “Mirotvorci”. MacMillan pokazuje koliko su veliki političari zapadnog svijeta, koji su se (s izuzetkom Italije) angažirali za Jugoslaviju, zapravo malo znali o toj zemlji. Primjera radi: u Parizu su se, 15. listopada 1919. godine, prvi put susreli Nikola Pašić i američki predsjednikWoodrow Wilson. Postoji stenografski sažetak tog susreta koji se nalazi u Nacionalnom arhivu Škotske u Edinburghu. (Ne pitajte me, molim vas, zašto baš tamo – ne znam.) Prilikom tog prvog susreta Woodrow Wilson, takoreći zvijezda mirovne konferencije i barem na početku jedan od njenih najmoćnijih sudionika, upitao je Pašića da li Hrvati i Srbi razumiju jedni druge i bez prijevoda. To prilično dobro ilustrira tadašnje znanje zapadnih političara o Jugoslaviji. A ako pogledamo šta su zapadni političari govorili o Jugoslaviji dvije generacije kasnije, kada je počeo raspad Jugoslavije, mogli bismo reći da je zapadna politika u tom smislu dakako očuvala kontinuitet – kontinuitet neznanja.

BestBook: Mislite li vi da je ideja Jugoslavije bila dobra? Je li ta ideja zauvijek pokopana?

To opet ovisi o tome iz koje se vremenske perspektive promatra to pitanje. S današnje točke gledišta svakako nije bila dobra ideja. Mi smo skloni tome da precjenjujemo mudrost vlastitog doba. Razumijem zašto su se 1918. i hrvatski političari poput Ante Trumbića zalagali za jugoslavensku državu. S jedne strane je za Hrvatsku 1918. bilo privlačnije da se stavi na stranu pobjednika. Jer kao dio ugarske polovine Habsburškog Carstva, Hrvatska se formalno našla na strani ratnih gubitnika. Tako je naravno bilo privlačnije pridružiti se silama pobjednicama, pa makar to bio i mali pobjednik poput Srbije.Tome treba pridodati i Italiju i njezin agresivan nastup, njezine teritorijalne ambicije na istočnom Jadranu, ne samo prema Rijeci. Sjetite se samo šta je D´Annunzio govorio o “osakaćenoj pobjedi”, o “vittoria mutilata”, i cijele te talijanske priče o tome kako sve jadranske obale moraju biti talijanske. To je svakako doprinijelo tome da je naročito Dalmacija jedno vrijeme gledala ka istoku – na Beograd, kao na osiguranje od Rima. Što se tiče drugog dijela, dakle pitanja da li je jugoslavenska ideja zauvijek pokopana: ja nisam nadležan za vječnost, ali čini mi se da ideja o zajedničkom državnom savezu, u ma kakvom obliku, jest mrtva barem za sadašnje žive generacije. No pitam se da li bi s vremenom onaj kulturni prostor koji se često naziva “jugosferom” ipak mogao još snažnije srasti. Kada ja u Hamburgu naručim knjigu nekog izdavača iz Zuericha ili u Baselu knjigu izdavača iz Beča, po pravilu je dobijem za 24 sata jer svi izdavači s njemačkog govornog područja surađuju u okviru jednog sistema. Zašto takva suradnja nije moguća i između Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne?

To se ne mora odnositi samo na knjige.

BestBook: Više puta ste rekli da jako cijenite Miljenka Jergovića – koji, usput rečeno, odnedavno redovito piše za Express – rekavši da zaslužuje biti sljedeći dobitnik Nobelove nagrade za književnost“s ovih prostora”.Kritičari su Jergovićevo pisanje uspoređivali s Andrićem. Imate li još neke omiljene pisce koji pišu na jeziku koji se govori “na ovim prostorima”. Pratite li uopće ovdašnju književnost?

Radovalo bi me kada bi Miljenko Jergović dobio Nobelovu nagradu, kako zbog njega tako i zbog književnosti ove regije, ali što se toga tiče ja zaista nisam neutralan. Postoji nekoliko umjetnika –Jergović je među njima, ali i Woody Allen i nažalost već odavno pokojni hamburški grafičar Horst Janssen – kojima sam zahvalan na brojnim ugodnim satima koje sam proveo uživajući u njihovim djelima. A tada sam posve egoističan: kada mi se netko svidi, želim da se on ili ona svide i drugima. Ranije sam govorio o osjećaju kako mi istječe vrijeme od života kada čitam loše romane. Srećom postoji i suprotnost tome: vrijeme koje provedemo uz veliku umjetnost je poklonjeno vrijeme. Ali iako nastojim pratiti književnosti jugoistočne Europe, ne smijem tvrditi da sam poznavatelj. Prije svega pratim djela onih književnika iz regije koji su prevođeni na njemački. Siguran sam da postoje brojni talenti za koje ja ne znam. Nažalost nije jednostavno dovesti književnike iz bivše Jugoslavije do izdavača s njemačkog govornog područja. Ja već dvije godine pokušavam jednog izdavača uvjeriti da napravi novo izdanje izvrsne knjige Dragoslava Mihailovića “Kad su cvetale tikve”, jer je njemački prijevod iz 1972. godine ostao posve nepoznat i danas se jedva još i antikvarno može nabaviti. Do sada nisam imao uspjeha. “Doba mjedi” Slobodana Šnajdera izašlo je doduše prije dvije godine na njemačkom jeziku u lijepom izdanju (pod naslovom “Die Reparatur derWelt”), ali nažalost jedva da je i bilo zapaženo. Knjigama autora iz jugoistočne Europe nije lako na tržištu njemačkog govornog područja.

Nastavak na sljedećoj stranici 

To s jedne strane ima veze i sa zapadnjačko-paternalističkom arogancijom prema Balkanu i cjelokupnoj regiji jugoistočne Europe, koju je Danilo Kiš još 1980. formulirao u svom izvrsnom eseju “Homo poeticus, uprkos svemu”. Kiš je rekao kako se od pisaca iz Jugoslavije očekuje da, molim lijepo, isporuče sve ono što je egzotično, političko i surovo-kričavo, ali da kod velikih poetskih i egzistencijalnih pitanja ima da šute, za to će se Zapad radije sam pobrinuti. Preneseno na sadašnje vrijeme, sarkastično bi se moglo reći: bosanski književnik smije pisati o Srebrenici, ipak se oni u Bosni razumiju u genocid – ali djelo na šest stotina stranica o sjećanjima iz djetinjstva, snovitim scenama, istraživanju duše i estetskim razmatranjima radije bi čitali od Karla Ovea Knausgårda – jer što Balkanac zna o tome?

BestBook: Teza prema kojoj je Nobelova nagrada za književnost

Nobelova nagrada snažno doprinijela Andrićevoj popularnosti – i pretpostavljam da to nije bilo tako samo u Njemačkoj. Da je Krleža osvojio nagradu, vjerojatno bi se njegovo ime našlo na listi bestselera. Što se tiče književne usporedbe Krleže i Andrića, barem u ovom razgovoru želim se suzdržati od iznošenja stavova. Možda ću jednog dana napisati neki esej u kom ću usporediti djelo njih dvojice. Ali sada još nije vrijeme za to.

BestBook: Čini se da se globalni lockdown zbog koronavirusa ipak približava svome kraju. Kako ste vi preživjeli pandemiju covida-19? Jeste li,poput Andrića tijekom Drugog svjetskog rata, produktivno iskoristili prisilnu izolaciju?

Knjigama autora iz jugoistočne Europe nije lako na tržištu njemačkog govornog područja. To s jedne strane ima veze i sa zapadnjačko-paternalističkom arogancijom prema Balkanu i cjelokupnoj regiji jugoistočne Europe

Ivi Andriću zauvijek onemogućila Miroslavu Krleži da dobije tu nagradu zvuči prilično uvjerljivo.Danas se u Europi i svijetu Andrić prepoznaje i čita više od Krleže. Mislite li da je razlog tomu Nobelova nagrada ili su Andrićeva djela na neki način razumljivija i bolje korespondiraju s inozemnim čitateljima od Krležinih knjiga? U čemu je Andrićeva“prednost”za inozemnog čitatelja? Možete li vi kao stranac usporediti tu dvojicu velikih pisaca?

To je veoma teško pitanje, tim prije što sam već imao iskustvo kako se lako intelektualci u Hrvatskoj uvrijede kada se kaže nešto navodno pogrešno o Krleži. Ipak ću pokušati i mislim da ovog puta nikoga neću uvrijediti, jer će se moj odgovor usredotočiti na takoreći tehnički aspekt vašeg pitanja, pa zbog toga ne prijeti opasnost od manjka poštovanja prema Krleži: Nobelova nagrada sigurno je doprinijela tome da se Andrić danas više čita nego Krleža. Djelovanje koje je Nobelova nagrada imala na uspjeh Ive Andrića čak je i mjerljivo, barem u Njemačkoj, gdje već desetljećima postoji takozvana “Spiegelova lista bestselera” koja izlazi tjedno i obuhvaća deset mjesta. To je najpoznatija i najutjecajnija lista bestselera na njemačkom govornom području. Ukoliko mi ništa nije promaklo, samo se jedan jugoslavenski pisac tijekom više od pola stoljeća uspio plasirati na tu listu – Ivo Andrić. No na listi se zadržao tek relativno kratko. To što je uopće i dospio na listu ima zahvaliti isključivo Nobelovoj nagradi. Prvi put se njegovo ime našlo na listi 14. studenoga 1961., pošto je Nobelov odbor u Švedskoj priopćio odluku za tu godinu. Nalazio se na devetom mjestu s djelom “Travnička hronika”. Zatim se Andrić 12. prosinca 1961. tjedan dana našao čak na prvom mjestu – ispred Heinricha Bölla, koji je bio zastupljen zbirkom eseja. Jedina danas još poznata imena s te liste iz sredine prosinca 1961. su Günter Grass, koji se s knjigom “Mačka i miš” našao na šestom mjestu, i Alberto Moravia, čija je “Dosada” bila na osmom mjestu. Ipak je Andrić tada devet mjeseci bez prekida bio na listi bestselera, iako je “Travnička hronika” kasnije ispala s top ten liste i zamijenila ju je “Gospođica”. Posljednji se put Andrić našao na listi 18. kolovoza 1962. Potom je ispao s liste i nikada se više nije vratio na nju. Ti podaci naravno ne govore ni o Andrićevoj niti o Krležinoj kvaliteti, ali dakako pokazuju koliko je

Lockdown je zaista bio prilično produktivan period za mene. Između ostalog sam i dijelove Andrićevih “Znakova pored puta” preveo na njemački. Objavljeni su uz vrlo lijepu opremu pod naslovom “Insomnia”. Uz to sam napisao esej, koji je knjizi dodan kao pogovor. Tu je riječ o ulozi noći i nesanice u Andrićevoj književnosti. “Insomnia” je bila vrlo zapažena na njemačkom govornom području. Knjiga je dobila isključivo pozitivne kritike, s jednim jedinim izuzetkom - jedan patriotski nastrojen recenzent iz Austrije nije mi mogao oprostiti što sam se javno izjasnio protiv Nobelove nagrade Peteru Handkeu, pa je svoj bijes na mene iskalio na Andriću. Uzgred je čak i Peter Handke pohvalio moj prijevod Andrića u svom govoru u Višegradu. Kao što možete pretpostaviti, njegova pohvala njemačkom izdanju “Insomnije” jedna je od vrlo malobrojnih izjava Petera Handkea s kojima se mogu složiti.

Ivo Andrić sa suprugom Milicom nakon što je saznao da je osvojio Nobelovu nagradu

Potražite najnoviji broJ EXPRESSA na kioscima

Ulica kneza Mislava 17, Zagreb