Snaga pobjede i zahvalnost
temelj su naše budućnosti.
Hrabrost i žrtva svih branitelja, predanost djelatnika HEP-a i sloga hrvatskog naroda utkane su u slobodu i mir Domovine. Čestitamo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Piše:
Tomo Medved,
Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja
Slaveći Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 30. obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja, prisjećamo se svih obrambenih i oslobodilačkih operacija iz Domovinskog rata kojima smo porazili velikosrpske agresore i ostvarili naš cilj, a to je slobodna i neovisna Republika Hrvatska.
Našoj generaciji pripala je povijesna uloga ostvarenja vjekovnih težnji našeg naroda o samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi, za koju smo se izborili pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, u zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske.
Na Dan pobjede slavimo sve naše bitke koje su prethodile završnim pobjedničkim operacijama i zahvaljujemo svim hrvatskim braniteljima koji su bili spremni na najveću žrtvu za domovinu, vječno zahvalni našim herojima koji su u obrani i oslobađanju Hrvatske položili svoje živote.
S ponosom slavimo veličanstvenu pobjedu u Oluji, u kojoj smo oslobodili najveći dio okupiranog hrvatskog teritorija.
Oluja je kruna svih naših bitaka, a hrvatska zastava na vrhu kninske tvrđave simbol je pobjede u Domovinskom ratu. Hrvatski branitelji primjer su našim mladima kako se voli domovina i kako se vrijedi boriti za svoje ciljeve. Kao što se hrvatska mladost u Domovinskom ratu borila za slobodnu i samostalnu Hrvatsku, tako se naši mladi danas trebaju boriti za uspješnu i prosperitetnu Hrvatsku. Domoljublje je ključna snaga koja je ujedinila hrvatski narod u zajedničkom cilju - stvaranju snažne i prosperitetne države. Upravo nas ta ljubav, odanost i privrženost prema domovini i danas motiviraju na predani rad za bolju budućnost svih nas. U 35 godina naše samostalnosti ostvarili smo sve strateške, -
06
HRVATSKA KRVARI: SLOBODA SE RAĐALA IZ PATNJE I BOLI
Bitke za Vukovar, Dubrovnik, Osijek i druga mjesta popraćene su razaranjem, etničkim čišćenjima i ubijanjem....
28
SKINULI SU SRPSKU ZASTAVU S TVRĐAVE PENJUĆI SE
JEDAN DRUGOME NA RAME
Mario Bilać, Eduard Baltić i Jasmin Hadžić s Pumama su ušli u Knin
34
POLJUBIO JE TEK ROĐENE BLIZANCE I OTIŠAO U OLUJU
Slavko Jereb, otac šestero djece, bio je zapovjednik specijalne jedinice
38
GALERIJA FOTOGRAFIJA ŽELJKA GAŠPAROVIĆA
Svojim fotoaparatom bilježio je trenutke koji se ne smiju zaboraviti
50
MARIJAN I IRA: NAJLJEPŠA LJUBAVNA PRIČA OLUJE
Fotografija je postala jedan od simbola ne samo ljubavi, već i povratka, sigurnosti i novog početka
52
PREŽIVJETI VELEBIT: RATNI PUT MEDICINSKE SESTRE
Duška Trgo bila je na prvoj liniji od siječnja 1993. do kolovoza 1995.
60 FOTOEKSKLUZIV JOSIPA BISTROVIĆA
Fotoreporter koji je među prvima s braniteljima ušao u kraljevski grad
76
IMAO SAM 17 KADA SAM ZADUŽIO PUŠKU
Jure Klišanin sa svojim je specijalcima oslobađao Hrvatsku
80
RANJENE SUBORCE SMO OPERIRALI I BEZ ANESTEZIJE
Oriano Bulić u rat je otišao odmah nakon studija medicine
UREDNIK PRILOGA: Igor Fejzagić ART DIREKTOR: Kristijan Zinaja NOVINARI: Helena Tkalčević, Iva Milotić, Dijana Marić, Bojana Mrvoš, Snježana Krnetić, Veronika Miloševski, Laura Šiprak, Petra Mustać, Martina Pauček Šljivak, Boris Rašeta, Bogdan Blotnej, Filip Sulimanec, Emirat Asipi UPRAVA 24SATA: Zoran Turković, direktor; Goran Gavranović, direktor GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK 24SATA: Ivan Buča IZDAVAČ: 24sata d.o.o. Oreškovićeva 3D, 10 010 Zagreb, OIB: 78093047651
82
OD PUŠKE DO MIGA-A: ČIME SE BRANILA DOMOVINA
Dio oružja korištenog u Oluji danas se čuva u Muzeju Domovinskog rata Karlovac
88
PRIČA O HEROJU. PRIČA O PREDRAGU MATANOVIĆU
Poginuo je prvog dana Oluje. Bio je oličenje hrabrosti, požrtvovnosti i discipline
92
PREDAJA NA BANIJI: DEFINITIVNI KRAJ RSK
General Petar Stipetić 8. kolovoza 1995. primio je bez ispaljenog metka predaju 21. banijskog korpusa
102
A.D. 1995.
Kako se živjelo u godini Oluje - nije bilo interneta, pratila se Santa Barbara, a litra benzina stajala je 3,75 kuna
108
GRAD KOJI NE ODUSTAJE
U Kninu danas svoj život i identitet ne grade oko vojne pobjede ni Oluje
DUBROVNIK, 3. studenoga 1991. - Šestogodišnji izbjeglica Ante sjedi među ruševinama koje su ostale nakon višesatnog noćnog granatiranja dvaju hotela izvan starog grada Dubrovnika, Hrvatska, u nedjelju, dok je tzv. JNA pod dominacijom Srba treći dan zaredom granatirala dubrovačku luku. Dva hotela u kojima se nalazilo oko 1.300 izbjeglica iz drugih dijelova Hrvatske teško su oštećena. (AP Photo/Greg Marinovich)
Bitke za Vukovar, Dubrovnik, Osijek i druga mjesta popraćene su razaranjem gradova, etničkim čišćenjima i masovnim stradanjima civila... Hrvatska krvari, a međunarodna zajednica šuti
Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je zahvaćena dubokom političkom, gospodarskom i društvenom krizom. Smrt Josipa Broza Tita 1980. ostavila je iza sebe vakuum vlasti u zemlji čiji je kompleksan ustavni i etnički mozaik počeo pucati pod pritiskom jačanja nacionalnih identiteta, ekonomske stagnacije i sve većih razlika između jugoslavenskih republika. U Srbiji, uspon Slobodana Miloševića i njegova politika centralizacije pod krinkom obrane “ugroženih Srba” u drugim republikama izazvala je snažan otpor u Sloveniji i Hrvatskoj, gdje su demokratski pokreti tražili politički pluralizam, tržišnu ekonomiju i veću autonomiju republika. Posebno u Hrvatskoj, koja je bila izravno pogođena “antibirokratskom revolucijom”, pokušajem Beograda da podčini institucije saveznim mehanizmima, sve jače raste zahtjev za punom državnom samostalnošću.
Pobjedom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990., te izborom Franje Tuđmana za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, proces disolucije Jugoslavije postaje politička realnost. U pozadini toga, dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj, potaknut propagandom iz Beograda i podržan snagama JNA, odbacuje novu vlast u Zagrebu i počinje stvarati parastrukture u tzv. ‘SAO Krajini’. Time dolazi do prve oružane pobune protiv hrvatske vlasti – tzv. Balvan revolucije – čime se najavljuje sukob koji će uskoro prerasti u otvoreni rat. Usporedo s političkim previranjima unutar zemlje, Hrvatska započinje diplomatski put prema međunarodnom priznanju, ali i trpi sve veći pritisak JNA i srpskih paravojnih postrojbi koje dobivaju naoružanje i logistiku iz Srbije. JNA, koja se formalno predstavljala kao neutralna savezna vojska, de facto postaje produžena ruka velikosrpske politike, zauzimajući ključne točke i podržavajući pobunjene Srbe. Tijekom 1991. hrvatske vlasti formalno proglašavaju neovisnost, ali to izaziva izravnu vojnu intervenciju JNA. U ljeto i jesen te godine izbija totalni rat: bitke za Vukovar, Dubrovnik, Osijek i druga mjesta popraćene su razaranjem gradova, etničkim čišćenjima i masovnim stradanjima civila. Hrvatska je unatoč svemu 1992. međunarodno priznata i primljena u Ujedinjene narode, ali trećina njezina teritorija i dalje je pod okupacijom.
BRINDISI, 20. studenoga 1991. - Ranjenog Hrvata dočekuju djelatnici talijanskog Crvenog križa po dolasku broda iz opkoljenog Dubrovnika. Talijanski ratni brod evakuirao je oko 800 osoba, uglavnom ranjene, bolesne, žene i djecu. (AP Photo/Giulio Broglio)
KARLOVAC, 19. prosinca 1991. – Hrvatski vojnici probijaju se kroz oštećenu kuću u Karlovcu, oko 50 kilometara jugozapadno od Zagreba, izbjegavajući snajpersku vatru. Grad se i dalje nalazi pod učestalim napadima srpskih snaga, dok međunarodni posrednici istoga dana održavaju sastanke sa srpskim vođama u pokušaju okončanja najžešćih sukoba u Europi od završetka Drugog svjetskog rata. (AP Photo/Robert Šipek-Večernji list)
LJESKOVICA, 8. srpnja 1991. - Jela Knežević, majka ubijenog hrvatskog vojnika Josipa Kneževića, pripadnika 1.gardijske brigade Tigrovi tuguje nad lijesom poginulog sina. Knežević je bio jedan od devetorice branitelja koje je ubijen u minobacačkom napadu na Erdutu 25. lipnja. 1991. (AP Photo/Hubert Wagner)
ZAGREB, 19. svibnja 1991. - Građani Hrvatske na referendumu su odlučivali žele li ostati u sastavu Jugoslavije ili započeti proces osamostaljenja. Više od 93% birača podržalo je neovisnost, uz iznimno visoku izlaznost. Referendum je bio ključan korak prema proglašenju hrvatske neovisnosti 25. lipnja 1991. i početku procesa osamostaljenj. (AP Photo/Dušan Vranić)
BOROVO NASELJE, 16. kolovoz
1991. - Hrvatski pripadnik Zbora narodne garde mijenja položaj tijekom snajperskog napada. (AP Photo/Christof Birbaumer)
OSIJEK. 6. rujan 1991. - Žena s djetetom trči u zaklon dok srpske i jugoslavenske oružane snage, unatoč potpisanom primirju, grad napadaju tenkovskom, minobacačkom i snajperskom vatrom. (AP Photo/Tony Ashbe)
ZAGREB, 17. rujan 1991. - Sirene za uzbunu oglasile su se treći dan zaredom. Dan ranije dva su zrakoplova u niskom letu ispalila šest navođenih raketa na televizijski odašiljač na Sljemenu. (AP Photo/Karl-Heinz Hug)
BENKOVAC, 11. studenoga 1991. - Četnik spaljuje hrvatsku zastavu, samo dan nakon potpisivanja dvanaestog sporazuma o prekidu vatre. Predsjednik Franjo Tuđman dan ranije ponovno je zatražio uključivanje SAD-a u rješavanje sukoba. (AP Photo)
PODRAVSKA SLATINA, 18. prosinca 1991. – Suze i jecaji odjekivali su tijekom pogreba žrtava iz Voćina i Huma. Srpski su rezervisti i četnici četiri dana ranije ušli u ta sela i mučki ubili 43 civila. (AP Photo/Rudi Blaha)
KOSTAJNICA, 8. kolovoza 1991. – Hrvatski vojnik sjedi iscrpljen, oslonjen o zid kuće u Kostajnici, nakon tjedana žestokih borbi koje su prethodile proglašenju prekida vatre. Iako je primirje na snazi, povremena razmjena vatre i dalje traje, dodatno iscrpljujući snage na terenu. (AP Photo/Philip Schwarm)
VUKOVAR, 18. studenoga 1991. – Nakon tromjesečne opsade, Vukovar je pao u ruke srpskih snaga, a Hrvatska je svjedočila jednom od najstrašnijih ratnih zločina na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Dan nakon ulaska u razoreni grad, srpske postrojbe odvele su više od 260 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice. Njih najmanje 200 pogubljeno je na poljoprivrednom dobru Ovčara, nedaleko od grada. Stotine krunica izloženih na mjestu masovne grobnice u Ovčari nijemi su podsjetnik na nevine žrtve koje su ondje mućki smaknute. (Profimedia)
OPERACIJA MASLENICA
Unatoč snažnom otporu neprijatelja, Maslenički most je osiguran, a Hrvatska vojska pokazala je da može planirati i izvoditi koordinirane akcije na višoj razini.
Akcije Maslenica i Medački džep pokazale su snagu, organizaciju i odlučnost Hrvatske vojske u borbi za slobodu. Operacija Maslenica, započeta 22. siječnja 1993., imala je za cilj osloboditi zadarsko zaleđe, osobito strateški važno područje Maslenice, te ponovno spojiti sjever i jug zemlje. Bila je to prva velika ofenzivna operacija Hrvatske vojske nakon međunarodnog priznanja države. Operacija Medački džep izvedena
AKCIJA MEDAČKI DŽEP
Načelnik Glavnog stožera HV-a general zbora Janko Bobetko uoči operacije naglašavao je iznimnu važnost jačanja obrane i odbacivanje neprijatelja što dalje od Gospića
je 9. rujna 1993. kod Gospića, gdje su srpske snage kontinuirano granatirale civilne ciljeve. Cilj akcije bio je potisnuti neprijatelja iz takozvanog “džepa” – sela Divoselo, Čitluk i dijela Medka. Uspješnom i brzom intervencijom, Hrvatska vojska neutralizirala je prijetnju. Obje operacije bile su ključne za stabilizaciju bojišnice i nastavak oslobodilačkih aktivnosti koje su kasnije kulminirale operacijama Bljesak i Oluja.
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 30. obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja.
Domovinski rat temelj je naše državnosti, a Oluja kruna svih naših bitaka.
Ponosno i dostojanstveno slavimo našu pobjedu i slobodu za koju su mnogi položili svoje živote.
U spomen na sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje i u čast svima koji su obranili i oslobodili našu domovinu.
S ponosom i zahvalnošću
Predsjednk Tuđman je nevoljko, ali inteligentno pristao razgovarati o ovom krajnje nepovoljnom prijedlogu, dok su ga pobunjeni Srbi odbili čak i razmatrati, premda im je nudio nezamislivo
Franjo Tuđman
često se kladio da će pobunjeni Srbi povući neki sumanuti potez - i te je “oklade” rijetko gubio. Možda najvažnija među njima bila je da će Mile Martić, milicioner prijeke naravi, postavljen iz Beograda za “predsjednika” takozvane Krajine, odbiti američki plan poznat kao Z4. Što je plan Z4? Pojednostavljeno, to je dokument koji je značio konfederalizaciju Hrvatske, s dvije male države u državi. To su trebali biti “Kotar Knin” i “Kotar Glina”. Službeno, dokument koji je predstavljao podlogu za to zvao se “Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu”. Kreirali su ga veleposlanici zemalja četiri entiteta, Amerike, Rusije, UN-a i Europske unije, a kako su se sastajali u Zagrebu, u ruskom veleposlanstvu, plan je dobio neslužbeno ime Z4.
Tuđman je nevoljko, ali inteligentno pristao razgovarati o ovom krajnje nepovoljnom prijedlogu, dok su ga pobunjeni Srbi odbili čak i razmatrati, premda im je nudio nezamislivo. Autonomna Srpska Krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi postojao i poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti Hrvatske vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina, financije itd. Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi na izborima za predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor, u kojemu bi imali svoje predstavnike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi
Vitalij Čurkin, Charles Redman i Peter Galbraith igrali su ključnu ulogu u izradi Plana Z-4, koji je nudio široku autonomiju Srbima, ali unutar Hrvatske
državni dužnosnici.
“A tko da, poslije svega, stane pred narod i kaže da će ponovo biti u Hrvatskoj”, rekao je Mile Martić.
Bila je to sretna okolnost za Hrvatsku jer bi taj plan zacementirao rezultate pobune osmišljene u Beogradu. Ključni autor plana Z-4 bio je, unatoč puno “babica”, američki veleposlanik Peter Galbraith. Osnovne konture plana ocrtane su već u Ženevi sredinom 1994. nacrtom prema kojemu su se osiguravali “najveći mogući stupanj autonomije Krajini te postupna predaja vlasti od strane Srba hrvatskim vlastima, najprije u zapadnoj Slavoniji, a zatim i u istočnoj Slavoniji nakon uprave UN-a za područje UNPA sektora Istok”.
Sve je to, dakle, Mile Martić odbio - premda ostaje pitanje bi li Tuđman pristao na realizaciju plana u slučaju da je Martić bio politički mudriji. Nakon Martićeva “odlučnog ne” put prema Oluji bio je utrt.
Kada 20 godina bude moguće ispričati u jednoj priči, čitat ćete je na 24sata. Do tada, proslavite s nama 20 godina koje smo proživjeli zajedno, iz dana u dan!
SLAVIMO DVA DESETLJEĆA VJERNOSTI UZ ROĐENDANSKA IZDANJA!
Skeniraj QR kod i otkrij nezaboravne priče, ključne događaje, kultne naslovnice i naše najveće projekte!
Nakon Bljeska bilo je jasno da se omjer snaga na bojištu dramatično izmijenio u hrvatsku korist. Ništa više nije moglo zaustaviti hrvatsku vojsku da vrati okupirane teritorije...
Akciji Oluja prethodila je, kao uvertira, akcija Bljesak. Pobunjeni Srbi godinama su odbijali bilo kakav razuman dogovor o povratku u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Nakon trogodišnje blokade autoceste Zagreb - Beograd, odnosno ZagrebLipovac, postignut je dogovor prema kojemu će Srbi ipak otvoriti prometnicu, na dionici između Novske i Nove Gradiške, i ona je doista opet stavljena u funkciju 21. prosinca 1994. godine. Sve je išlo prema dogovoru, ali ne dugo. Nakon kraćeg razdoblja mirnog prometovanja, pobunjenici su počeli maltretirati putnike, a sve je kulminiralo incidentom na benzinskoj crpki Slaven, nakon čega je državni vrh shvatio da se pobunjenici ponašaju standardno glupo, a omjer snaga više nije bio takav da se provokacije moraju trpjeti. Telefoni na relaciji Washington - Zagreb - Beograd noć prije akcije Bljesak su se užarili. Munjeviti napad hrvatskih snaga na južni i središnji dio “SAO Zapadne Slavonije” krenuo je iz pravca Novske i Nove Gradiške. Akcija je trajala 36 sati i završena je 2. svibnja u popodnevnim satima. Oslobođeno je 500 četvornih kilometara okupiranog teritorija. O borbama tijekom prvog dana akcije srpska strana je u svojim vojnim dokumentima, navodi Nikica Barić u svojoj knjizi “Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995.”, zaključila da je riječ o ozbiljnom napadu hrvatskih snaga na zapadnu Slavoniju, istodobno šireći dezinformacije o rušenju spomenika na Spomen-području Jasenovac. No te su opsjene brzo demantirane jer je HRT pokazao sliku spomenika Bogdana Bogdanovića - “Kameni cvijet” je bio čitav. Nakon Bljeska bilo je jasno da se omjer snaga na bojištu dramatično izmijenio u hrvatsku korist. Državni vrh nakon toga održao je na Jarunu slavnu vojnu paradu, koja je pobunjenicima trebala poslati jasnu poruku - dođite u Zagreb, pregovarajte, vratite se u ustavno pravni poredak Hrvatske dok ste još u svojim domovima. Prvi mimohod 1995. poslao je poruku ne samo Srbiji, nego i cijelom vojnom i političkom svijetu. Poseban šok izazvala je vijest da Hrvatska posjeduje rakete S-300, moćno rusko protuzračno oružje, koje je još u uporabi. Predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga dr. Franjo Tuđman, u bijeloj vrhovničkoj odori, uz ratnog ministra obrane Gojka Šuška, najprije je obišao i pregledao postrojene nizove pješačkih i mehaniziranih postrojbi Hrvatske vojske. Nakon intoniranja hrvatske himne i prijavka koji je predsjedniku Tuđmanu predao načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko krenuo je mimohod. Pobunjenici opet nisu ništa shvatili. Mile Martić održao je vojnu paradu u okupiranom Slunju, da bi tri mjeseca kasnije morao bježati, ali je prije toga raketirao Zagreb, zbog čega još služi zatvorsku kaznu zbog
Prije Oluje, održan je tzv. prvi brijunski sastanak. Uz predsjednika Tuđmana, sudjeluje isključivo vojni vrh, plus ministar obrane Šušak. To je, ustvari sastanak na kojemu su se izbistrili vojnički stavovi oko “Oluje”.
ratnog zločina. A državni vrh je shvatio da pobunjenici ipak priznaju samo jezik sile pa su 31. srpnja i 1. kolovoza 1995. održana dva tajna sastanka na Brijunima. Na njima je predsjednik Tuđman s generalima Hrvatske vojske i drugim vojnim dužnosnicima dogovorio konačni plan vojno-redarstvene operacije Oluja.
Na drugom sastanku bili su predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, Miroslav Tuđman, Davor Domazet-Lošo, Zvonimir Červenko i Vladimir Zagorec te generali Miljenko Crnjac, Mirko Norac, Mladen Markač i Ante Gotovina.
Dva tjedna prije ovoga, na Brijunima je održan tzv. prvi brijunski sastanak. Uz predsjednika Franju Tuđmana, sudjeluje isključivo vojni vrh, plus ministar obrane Gojko Šušak. To je ustvari sastanak na kojemu su se izbistrili vojnički stavovi oko Oluje.
Tad je odlučeno: “Krećemo na Knin!”. Grad je već bio u dometu hrvatskog topništva s Dinare i nije imao šanse za obranu. Počela je evakuacija političkog rukovodstva pobunjenih Srba i naroda.
Prvi mimohod 1995. poslao je poruku ne samo Srbiji, nego i cijelom vojnom i političkom svijetu. . Hrvatska je stvorila moćnu armadu koja je bila spremna vratiti okupirana područja
AP
Danima prije Oluje, vrh paradržave pripremao je evakuaciju stanovništva i rukovodilaca, civilnih i vojnih...
UMile Martić (lijevo) vođa pobunjenih Srba u tzv.
SAO Krajini zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti osuđen je u Haagu na 35 godina zatvora
trenutku kad su hrvatske snage osvojile strateške kote iznad Knina, koji se našao u dometu dalekometne artiljerije, bilo je jasno da se srpska paradržava nalazi u vojnički neobranjivom položaju. Danima prije Oluje, vrh paradržave pripremao je evakuaciju stanovništva i rukovodilaca, civilnih i vojnih.Bio je to antiklimaks duge kampanje koja je u Beogradu, isprva sramežljivo, a potom sve energičnije, nastojala Hrvatsku prikazati kao ustašku državu. Cilj je bio razbijanje Jugoslavije, osvajanje 66 posto Bosne i Hercegovine, i preseljenje hrvatskih Srba na Kosovo. O razmjerima manije koja je zahvatila srpske rukovodioce najbolje govori iskaz Mile Martića, koji je razloge pobune i “balvan revolucije” vidio u povampirenju ustaštva a ne u planovima Miloševića i kompanije. - Ono što nam je Hrvatska nudila bilo je samo zlo - kazao je ratni zločinac dugo nakon pada. “Sada vidim da je Krajina bila samo moj nedosanjani san, da je nikad nisam ni doživio u pravom smislu. Ono sto je moj duhovni otac Jovan Rašković zamislio Hrvati nikad nisu prihvatili, a nažalost ni matica Srbija, koja se s njim grubo obračunala kada mu nije dala da ostvari onu politiku koju je bio odredio za Srbe u Krajini. Jovan je shvatio da možemo opstati samo uz moćne. Lobirao je kod američkog ambasadora Zimermana, putovao u Ameriku da se bori za našu ideju - teritorijalnu autonomiju. Da ga je netko podržao u Srbiji, uspjeli bismo ostvariti svoj san. Ovako, ovdje smo gdje smo, a ne može gore”. “Nisam mogao gledati kako na naše policajce stavljaju ustaške simbole. To nije mogao prihvatiti nijedan ponosan čovjek. Pobunili smo se, obratili se matici sa molbom da nas zaštiti. Nismo htjeli vjerovati da nas je ona izdala, svjesno smo nastavili živjeti u zabludi do posljednjeg trenutka. Srpski narod nije imao kud. Ustao je kako bi branio svoju policiju. To se valjda nikad nigdje na svijetu nije dogodilo, da narod brani policiju. Pred našim očima bile su jame Jasenovca i Jadovna, to nas je pokretalo. Tuđman nije krio svoje namjere, on je želio NDH, a mi smo naivno vjerovali u SFRJ, u JNA. Nikad se nismo borili za “Veliku Srbiju”, samo smo htjeli da ostanemo u Jugoslaviji, bilo kakvoj. Samo smo željeli ostati tamo gdje smo rođeni. U toj funkciji ja sam stao na čelo policije. Počeli smo da se borimo kako smo znali i umjeli, ali, nažalost, od matice u koju smo se zaklinjali nismo prihvaćeni. Kada više nismo imali kud, iz Beograda smo čuli poruku: Mir nema alternativu. Srbija nije u ratu. I nije bila. Bile su samo grupe dobrovoljaca, nikad vojska pod organiziranom komandom. Kada vratim film, ni dan-danas ne mogu da vjerujem da je tako nešto moglo da se dogodi, da matica izigra svoj narod. Naša najveća životna greška je sto smo vjerovali svojoj matici. Kad je Martić javio Miloševiću da je počela Oluja, pa ga zapitao što da radi, Milošević mu je dao kratku poruku - “Ubij se”.
5:00 SATI UJUTRO.
HRVATSKA VOJSKA JE SPREMNA
Ovo su priče o hrabrima. O onima koji su vratili domovinu. Oni su heroji koji su oslobodili Hrvatsku, a neki su za nju dali svoj život... U SAMO 84 SATA BIT ĆE OSLOBOĐENO 10.400 ČETVORNIH KILOMETARA
HRVATSKOG TERITORIJA
Piše: Igor Fejzagić Fotografije: Željko Gašparović
Oluju ne možeš razumjeti ako je promatraš samo kao vojnu operaciju. Nije to bio puki strateški prodor, niti samo briljantna taktička zamisao –to je bio trenutak u kojem je cijeli jedan narod udahnuo punim plućima. Nakon godina strepnje, čekanja i poniženja, Hrvatska je 4. kolovoza 1995. progovorila jezikom odlučnosti, preciznosti i slobode. Tih kolovoških dana povijest nije pisana tintom, već zemljom koja podrhtava pod gusjenicama tenkova i zvukom vojnika koji znaju zašto idu naprijed. Oluja je bila kulminacija snova, truda, krvi i ponosa. Iza nje nisu stajale imperije, već volja naroda i težina istine: da nema države bez teritorija, i nema mira bez slobode.
Krenulo se u zoru. Kolone su se spuštale s Velebita, napre-
dovale kroz Liku, preko Banovine, kroz Kordun... Hrvatska vojska i Specijalna policija djelovali su kao jedno tijelo, jedna svijest. Disali su zajedno, kucali u istom ritmu. Knin, kao simbol prkosa i pobune, više nije bio izvan dohvata – postao je cilj, a zatim i znak. Kada je hrvatska zastava zavijorila nad tvrđavom, povijest je na trenutak zastala. Jer to nije bila samo vojna pobjeda – to je bilo ispravljanje povijesne nepravde. Oluja je vratila dostojanstvo onima koji su bili prognani, smisao onima koji su branili, vjeru onima koji su čekali. Bila je to prekretnica – ne samo u ratu, nego u svijesti jednog naroda. Pokazala je da je moguće spojiti hrabrost i disciplinu, odlučnost i stratešku razboritost. Pokazala je da Hrvatska nije slučajna država, već država koja zna kada mora biti čelična. I što je najvažnije – bila je to pobjeda koja je došla iznutra. Oluja je bila hrvatska u najdubljem smislu te riječi – ne importirana, ne nametnuta, nego rođena iz tla, iz jezika, iz
Nije to bila samo pobjeda nad neprijateljem. Bila je to pobjeda nad sumnjom. Nad onim tjeskobnim pitanjem iz početka devedesetih: “Možemo li mi to?” – odgovor je došao munjevito, odlučno i nepovratno
glasa koji više nije pristajao šutjeti. Nije to bila samo pobjeda nad neprijateljem. Bila je to pobjeda nad sumnjom. Nad onim tjeskobnim pitanjem iz početka devedesetih: “Možemo li mi to?” – odgovor je došao munjevito, odlučno i nepovratno. Ne samo da možemo, nego smo to i učinili, u četiri dana koja su ispisala stranice koje se i danas s ponosom prelistavaju.
Zato Oluja nije samo datum u kalendaru. Ona je orijentir. Kompas koji i danas pokazuje gdje je sjever kada nam magla svakodnevice zamagli vidike. U njoj je kod našeg zajedništva, kadra nadvladati sve podjele. U njoj je snaga zemlje koja zna stati, obraniti se i krenuti dalje – ne s osvetom, nego s ciljem.
Oluja je dokaz da se u ključnim trenucima ne pitamo tko smo, nego to pokažemo. Tih dana, Hrvatska je bila sve ono što su njezini najbolji sinovi i kćeri oduvijek znali da može biti – slobodna, snažna i svoja.
Na kninskoj tvrđavi bili smo idealna meta. Trebalo nam je pola sata da je skinemo, a potom smo razvili hrvatski stijeg na zidine, pričaju heroji iz ‘95. Zatim su otišli dalje u akciju...
Piše: Snježana Krnetić
Fotografije: Hrvoje jelavić, Davor Javorović/Pixsell, privatni album
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja slavi se diljem Hrvatske u spomen na 30. obljetnicu oslobađanja Knina u operaciji Oluja 1995. godine. Operacija je započela prethodnog dana ujutro napadom na oko 630 kilometara dugu granicu samozvane Republike Srpske Krajine. Nakon četverogodišnje okupacije gotovo trećine hrvatskog teritorija, brojnih neuspješnih pregovora i mirovnih inicijativa, hrvatske su vlasti odlučile oružanom silom osloboditi hrvatski teritorij. Prije povijesnog skidanja zastave na kninskoj tvrđavi prethodili su teški tereni. Dinara, Crni Lug, Crni Bunari, Bosansko Grahovo, pa put Knina. Sa svojih položaja u blizini Grahova pripadnici 7. gardijske brigade Puma krenuli su oko tri sata ujutro.
Na vojnom poligonu Crvena zemlja u blizini Knina zatekli su prvi snažniji, organiziraniji otpor. Hodajući rubom šume u koloni jedan iza drugoga začuli su pucnjavu koja je, prisjećaju se dečki, trajala prilično dugo. Bilo je mrtvih i ranjenih na obje strane. Ishod bitke nije bio izvjestan. Napeto je bilo do zadnje sekunde, ali nosila ih je nevjerojatna euforija. Na kraju su bili
opkoljeni i u jednome momentu se spontano Crvenom zemljom proširila pjesma. Pjevala se “Vila Velebita” i ubrzo je zadnji bunker pao.
Ulazak u Knin 7. gardijske brigade Pume i 4. gardijske brigade Pauci prije 30 godina 5. kolovoza simbolički je značilo kraj SAO Krajine. Stigla je zapovijed - hrvatsku trobojnicu izvjesiti na kninskoj tvrđavi. Iz spomenutih brigada odabran je tim za obavljanje zadatka, a svakoj je dodijeljena jedna hrvatska zastava. Odabir pokojnoga generala Ivana Korade među Pumama bio je: Mario Bilać iz Vodica, Eduard Baltić iz Čakovca, pok. Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice i Jasmin Hadžić iz Kozarca u blizini Belog Manastira. Sa svih strana čula se sporadična pucnjava, a u daljini granate. “Krajinska” vojska je još bila svuda. Unatoč velikoj vrućini i umoru, jer tih dana nije se spavalo, četvorica vojnika krenula su put tvrđave. Nije bilo nimalo lako penjati se na tvrđavu i pritom provjeravati svaki grm, zidić i kamen. No želja je nadjačala sve. Na tvrđavu su se popeli prvi, oko 10 sati. Tad je trebalo obaviti zadatak, skinuti srpsku zastavu koja se vijorila na visokom i tankom metalnom jarbolu te staviti hrvatski stijeg. - Na tvrđavi vas vide sa svih strana. Bili smo idealna meta, kao glineni golubovi. U svakom trenutku nas je mogao stići metak ili granata. Morali smo biti brzi, a nismo imali nikakva pomagala ni ljestve.
su srpsku zastavu s jarbola na kninskoj tvrđavi
Jarbol je bio viši od četiri metra - počeo je priču Jasmin
Hadžić, koji je te ‘95. godine za nekoliko dana navršavao 19 godina.
Vremena nije bilo za razbacivanje. Počeli su skidati srpsku zastavu, ali nije se dala. Umjesto na konopu, zastava je bila na željeznom lancu i osigurana lokotom. Koloturnik je bio na visini od četiri metra i sve je uz to bilo jako zapetljano. General Korade ih je stalno požurivao. Jasmin je krenuo prvi. Popeo se na Mariova ramena i pokušao dohvatiti zastavu, ali nije išlo. Penjao se, držao nogama i jednom rukom za jarbol, a drugom pokušavao doći do zastave. U velikoj želji da se obavi zadatak, ali i umoru izgubio se osjećaj o vremenu. Penjao se, držao nogama i jednom rukom za jarbol, a drugom pokušavao otpetljati lanac na kojemu je bila zastava. Nije išlo. Iako mu se znoj cijedio niz lice i mutio mu vid, Jasmin nije odustajao.
- U trenutku sam odlučio uhvatiti lanac s obje ruke nadajući se da ću ga svojom težinom slomiti. Imao sam tad 79 kila na 1,90 metara visine pa sam zapravo zajedno s njom vijorio - prisjeća se Jasmin. Nakon skoka s minimalno četiri metra visine, ugledao je kamen u koji je umalo udario glavom, ali je, nasreću, sve prošlo dobro.
- Unatoč tom podvigu srpska zastava još nije na tlu. Pokidao se lanac koji se zapetljao, a zastava se preokrenula preko koloturnika - govori Jasmin.
Odustajanje u tim trenucima nikome nije bila opcija. Trebalo je naći način.
- Želja je bila veća, nismo osjećali umor jer, unatoč naporu i komplikacijama, morali smo to odraditi. Jasmin, Edo i ja naizmjence smo, penjući se jedan drugome na ramena, pokušavali skinuti zastavu. General nas je stalno požurivao, ali i bodrio, a njegove riječi u tim trenucima su nam puno značile - navodi Mario, koji je u to vrijeme imao 18. godina.
Ujedinjenim naporima sve trojice zastava je nakon pola sata konačno pala. Iz ruksaka su izvadili zastavu. Znali su koliko je važno izvjesiti hrvatski stijeg na tvrđavu. Tad su shvatili da imaju još jedan problem. Na taj lanac se više se nije mogao izvjesiti hrvatski stijeg. Vojnici su tad odlučili - veliku 20-metarsku hrvatsku zastavu raširili su preko zidina kninske tvrđave. To je značilo proglašavanje oslobođenja kraljevskoga grada i kraj rata. Cijelom svijetu moglo se pokazati da je Knin naš.
- Ponos je bio velik. Dali smo sve od sebe da to napravimo - rekao je Mario.
Iako je naredba bila da ostanu na kninskoj tvrđavi i pričekaju dolazak prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, oni su se na zapovijed oglušili.
- Nakon što smo se kratko odmorili, čuli smo da naši dečki imaju problema i da se bore prsa u prsa u Vrbniku. Bez dopuštenja otišli smo im pomoći - navodi Mario, koji se
i danas bori za to da mu se prizna vrijeme provedeno na bojišnici dok je bio maloljetan. Budući da su se oglušili o zapovijed, bili su sankcionirani, ali adrenalin i srce koje je kucalo za suborce i Hrvatsku bilo je jače. Naime, iz smjera Drniša probijale su se srpske snage. Neki su bacali oružje i skakali preko ograde tražeći sigurnost i zaštitu u vojarni UNPROFOR-a, a drugi su se pokušavali probiti cestom prema Kninu stalno otvarajući vatru na naše vojnike. Bilać se sjeća dvojice četnika koji su se vozili na traktoru i pucali po njima iako nisu trebali jer je njihovoj vojsci ostavljen otvoreni koridor da se povuku prema BiH.
- Za nas se nije znalo 17 godina radi tog čina koji smo napravili, ali istina nađe put - rekao je Mario. Eduard Baltić ranije je izjavio kako ne može vjerovati da su tad na zvizdanu visili na jarbolu na kninskoj tvrđavi i nebrojeno se puta iznova penjali i silazili, a 20 godina kasnije, na proslavi obljetnice, dobio je sunčanicu dok je sjedio u protokolu.
- Valjda je tako suđeno bilo da mi iz raznih krajeva Hrvatske napravimo taj čin - rekao je ranije Eduard Baltić. Nakon što je na zidinama kninske tvrđave sa suborcima raširio 20-metarski hrvatski barjak označujući da je Zvonimirov grad ponovno u rukama Hrvata, i Eduard je uskoro pošao dalje na bojište, a 40 dana kasnije jedva ostao živ. Nakon osvajanja Drvara i povratka u bazu, napadnuti su. Suborac do njega je poginuo, a Edo ima puna pluća gelera i bakra.
Nakon Puma na kninsku tvrđavu stigli su i pripadnici 4. gardijska brigade te istaknuli svoju zastavu. Slijedilo je zajedničko povijesno fotografiranje te je time simbolično označeno oslobađanje Knina i pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Tek trećeg dana Oluje i drugog dana od ulaska hrvatskih snaga u Knin, 6. kolovoza 1995. godine, velika hrvatska zastava 7. gardijske brigade svečano je podignuta na jarbol i ponosno se zavijorila nebom iznad slobodnog kraljevskoga grada. Pobjedničku zastavu, dolaskom na kninsku tvrđavu, poljubio je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i osobno čestitao braniteljima na pobjedi koja je donijela slobodu hrvatskom narodu. Fotografije i videozapisi 20-metarske hrvatske zastave na jarbolu kninske tvrđave slika je urezana u memoriju. Heroji iz ‘95. trebali bi biti na kninskoj tvrđavi na 30. obljetnicu oslobađanja grada i podići hrvatski stijeg. - Nakon što su to na ranijim obljetnicama učinili Edo i Jasmin, sad je red na meni da podignem hrvatski barjak - kaže ponosno Mario. Nakon veličanstvene pobjedničke vojno-redarstvene akcije Oluja, želja heroja jest da se svi zajedno potrudimo da nam u državi bude bolje i da se osigura da ljudi ostanu u domovini čija je sloboda plaćena krvlju. Mi danas najmanje što im možemo reći jest: Hvala Vam na svemu!
Bili smo idealna meta, kao glineni golubovi. U svakom trenutku nas je mogao stići metak ili granata.
Morali smo biti brzi, a nismo imali nikakva pomagala ni ljestve...
Piše: Express
Fotografije: Hrvoje Jelavić/Pixsell
Sobzirom na snagu njene vojske (40 tisuća vojnika raspoređenih u pet korpusa) RSK je nestala mnogo brže nego što se očekivalo. Pokazalo se da je najslabija točka RSK bio vojni vrh. Sustav zapovijedanja gotovo da nije ni postojao, a poseban problem bio je nedovoljnom broju zapovjednog kadra kao i loša stručna osposobljenost.
Operacija “Oluja” bila je klasična operacija kopnene vojske uz učešće ratnog zrakoplovstva. Brodovi Hrvatske ratne mornarice također su bili u najvećem stupnju pripravnosti na južnom Jadranu. Na bojišnici je upotrijebljena ofenzivna vojna taktika uz visoki stupanj koordinacije pješaštva, oklopnih snaga, artiljerije i zrakoplovstva uz brzinu, silinu i dobru usklađenost svih grana Oružanih snaga RH. Široko-krilni združeni napad odvio se prema obrascu taktike NATO saveza.
Hrvatska vojska demonstrirala je modificiranu zapadnu doktrinu “zračno-kopnene bitke” u kojoj su, pored ostalog, pokazana i jaka artiljerijsko-raketna djelovanja po dubini, precizno djelovanje ratnog zrakoplovstva na strateške ciljeve te snažne psihološko-propagandne aktivnosti uz obavještajnu i logističku podršku potpuno na razini NATO operacija. U “Oluji” su, što je posve nepoznato u široj javnosti, hrvatski piloti potpuno redefinirali do tada poznatu taktiku i način borbene upotrebe lovca MiG-21, frontovskog lovca koji nije osmišljen za napade duboko u neprijateljskom području. Avion koji se koristio na svjetskim ratištima uglavnom za napade na kopnene ciljeve sa velikih visina, u “Oluji” je pod oštrim kutevima letio na ekstremno malim visinama između 25 i 50 metara, prilazivši meti u brišućem letu. Taktika niskog leta, na visinama ispod 50 metara, uz brzinu od 250 metara u sekundi (900km/h) ne samo da je sa sobom nosio prijetnju srpske PZO, nego su u tim okolnostima leta prijetnje bili i zemaljski objekti poput dalekovoda, krovovi kuća ili vrhovi stabala.
IC mamce!
Ni na jednom svjetskom ratištu MiG-21 nije se koristio na takav ingeniozan način kako su ga koristili piloti HRZ-a koji su znali s kakvom PZO neprijatelj raspolaže i tome su na najbolji mogući način prilagodili taktiku ratovanja MiGa-21 te do ciljeva dolazilipotpuno neprimijećeni. Šok i nevjerica među srpskim vojnicima bili su potpuni. Obračuna aviona HRZ-a i ratne avijacije RSK nije bilo, osim što je kod Kutine hrvatski pilot Ivica Jakopčić uočio “Orla” u napadu na “Petrokemiju”. Nakon što je pilot “Orla” vidio hrvatski MiG-21, pobjegao je prema zoni sunca u zalazu, pa ispaljena Jakopčićeva raketa nije zahvatila cilj.
Samo dan kasnije sve je bilo spremno za napad hrvatskih MiGova na aerodrom kod Banja Luke s kojeg je došao taj avion. Međutim, operacija je zaustavljena na zahtjev jedne zemlje sa zapada.
Tijekom 1994. godine posebno opremljen HRZ-ov borbeni helikopter Mi-24 poduzimao je letove termo-
Ni na jednom svjetskom ratištu MiG-21 nije se koristio na takav ingeniozan način kako su ga koristili piloti HRZ-a koji su znali s kakvom PZO neprijatelj raspolaže
vizijskog snimanja fronta kako bi se mapirao raspored PZO-a Krajine.
Poslije odbacivanja bombe ili lansiranja rakete prema cilju s male visine, uslijedilo bi energično povlače
Letovima na visinama od 1500 do 2000 metara, uglavnom obavljani noću, hrvatski su piloti namjerno provocirali uključenje radara neprijateljske PZO, nerijetko i nišanskih radara sustava KUB-a nakon čega bi misije bile naglo prekidane zbog sigurnosnih razloga. Tim se letovima dolazilo do informacija o položajima srpskog PZO-a. Prije same “Oluje” hrvatski borbeni piloti uvježbavali su izvođenje više vrsta zadataka, uključujući i napadne operacije duboko u neprijateljskom
rodroma Udbina, tako da je u konačna uloga avijacije
Srpske snage bile su uvjerene da će izdržati hrvatski
Srpske. Ali, to se nije dogodilo. Među ostalim greškastavljao je nastavak hrvatskih prodora prema Drvaru i Mrkonjić Gradu. Međutim, hrvatska vojna operacija zahvatila je cjelokupan zračno-kopneni prostor RSK i već prvog dana “Oluje” izvedeno je 80 posto svih planiranih borbenih zadataka pri čemu je dubina prodora Oružanih snaga RH iznosila između 5 i 15 kilometara. Djelovanje i hrabrost pilota HRZ-a bila je važna karika
Piše: Dijana Marić-Odobašić
Fotografije: Srećko Niketić/Pixsell, Privatna arhiva
Prošlo je trideset godina, ali Puljanin Slavko Jereb sjeća se svakog detalja iz Oluje. U to vrijeme bio je zapovjednik specijalne jedinice
PU istarske Bak. Sjeća se i svih drugih operacija u kojima je sudjelovao sa svojom jedinicom tijekom ratnih zbivanja tih ‘90-ih godina. Bez ikakvog straha i bez panike. Jer strah su davno ostavili. A ostavio je Slavko u trenutku Oluje i petero djece, od kojih i najmlađe blizance, koji su tad imali samo dvadesetak dana. A poslije je došlo i šesto dijete. Kao nagrada.
- Kad je počela Oluja, imao sam 37 godina. Krenuli smo ranije nekoliko dana. Tog 4. kolovoza svi smo dali ‘puni gas’ i već sutradan čuli smo da je Knin naš. I pao nam je kamen sa srca. Prije Oluje otišao sam u Bljesak. Bio sam na terenu kad su mi javili da sam dobio blizance. Rođeni su 28. svibnja, kao četvrto i peto dijete. Moje šesto dijete, Ivan, rođeno je 1996. godine. Imam Ivana, blizance Domagoja Maksa i Emiliju Ivu, a tu
su i sin Dorian, kći Teuta i prvorođenac sin Andrej. Uvijek govorim supruzi i drugima da sva svoja odličja po pola dijelim s njom jer je ona cijelo vrijeme bila s djecom. Bila je majka, domaćica i supruga dok sam ja ratovao. U šali kažem da su te ratne zadaće bile kao ‘turistička agencija’, jer dobijemo ‘aranžman’ koji uvijek do kraja odradimoprisjetio se Jereb.
U Oluji je pričuvnih i aktivnih pripadnika jedinice Bak bilo 130. Stotinjak ih je bilo u akciji, a ostali su imali također važne zadatke poput osiguranja.
- Dobili smo zadaću. Prešli smo Velebit i ušli u privremeno zaposjednuto područje pa smo se probijali do Gračaca. Od Gračaca smo prošli prema granici sa susjednom državom i tu smo završili naš ‘aranžman’. Pucalo se stalno. Bio sam spreman i poginuti. Specijalna jedinica policije vrh je hrvatske oružane sile. Gdje god je što trebalo rješavati, naš je posao bio uzeti streljivo, oružje, opremu, hranu i vodu. Uzimali smo toga koliko smo mogli nositi. A to je u prosjeku svaki po tridesetak kilograma. Bili smo vrsta postrojbe za koju je jednom general Sačić rekao: ‘Ispali i zaboravi’.
Fotografija snimljena neposredno prije odlaska u Oluju. Nakon toga je zagrlio djecu, rekao da ih voli i otišao osloboditi Hrvatsku
Dao bi nam zadatak da za tri dana, primjerice, budemo na zadanome mjestu i znao je da ćemo u točno dogovoreno vrijeme biti tamo. Zato sam ponosan na generale Sačića, Markača i sve kolege zapovjednike i djelatnike specijalne jedinice Bak - rekao je. Pripadnici te postrojbe nisu bili profesionalni vojnici, ali su za četiri duge godine itekako naučili svoj posao. I sam Jereb krenuo je najprije kao pričuvni djelatnik te se poslije aktivirao.
- Imao sam izvrsnu ekipu, kondicijski i tjelesno vrlo spremnu. I ja sam do 1993. godine bio instruktor borbe, promaknut sam u pomoćnika, a potom i u zapovjednika. Osjećao sam strašnu odgovornost za svakog vojnika koji je bio u postrojbi. Kao što sam ja brinuo o svojoj djeci, kao roditelj sam nastojao voditi računa o svima ostalima i da ih što više žive i zdrave vratim kućama - prisjeća se.
Smiren je dok govori.. Glas mu je tih, iako zapovjedničkog tona. Priznao je da nikad nije povisio glas, ni kad je bilo najteže. U odličnoj je kondiciji i danas, majstor je taekwondoa, a njegova djeca odaju da jedanput godišnje uzme bicikl i njime ode do Zadra i natrag. Ponavlja da je u Oluji, ali i na drugim borbenim operacijama, imao odlične ljude oko sebe koji su bez problema nakon prehodanih 30, pa i 50 kilometara, po snijegu, odmah išli u borbu.
- Da bismo pješice došli do položaja u operaciji Maslenica, išli smo prvo 50 kilometara kroz snijeg i odmah smo potom išli u borbu. I u Oluji je bilo vrlo dugog hoda, a na sebi i sa sobom nosite puno opreme. Bilo je trenutaka u kojima bi neki ljudi pucali po šavovima i s njima smo svi suosjećali - prisjetio se.
Specijalna policija, dodao je, bila je kao “džoker zovi”. Kad god je trebalo, prvi su ulazili kroz šume, polja, tamo gdje ih nitko nije očekivao. Iako smiren dok se prisjeća, emocije su ga ipak svladale kad smo ga upitali što je prije odlaska u Oluju rekao ženi i djeci. Spustio je pogled i pročistio grlo. Tišina je u tom trenutku bila najglasnija. Oči su se nakratko napunile suzama. Odjednom se trgnuo i rekao: - Andreju i Teuti sam rekao da moraju zapamtiti da ih... (tišina dok mu se donja usnica tresla) tata voli. Sve ostalo je nevažno - uspio je dovršiti.
Kao što sam ja brinuo o svojoj djeci, kao roditelj sam nastojao voditi računa o svima ostalima, mojim suborcima i da ih što više žive i zdrave vratim kućama
Kad je Oluja uspjela i sve se završilo, Slavko kaže da će vjernici to razumjeti jer se u tom trenutku za sav narod “otvorilo novo nebo”. Molio se kad god bi uhvatio koji trenutak na ratištu. Molio se za cijelu ekipu i za sebe, naravno, da se sigurno vrati ženi i djeci. Ponavlja da je bio spreman u svakom trenutku dati život za Hrvatsku i da je posljednja fotografija snimljena s djecom prije odlaska u Oluju bila svojevrsni “oproštaj”. Ni jednu sliku sa sobom nije ponio u slučaju da ga se dočepa neprijatelj. Imao je samo policijsku iskaznicu i jednu igračku koju mu je dala kćer. Radilo se o lopatici njezine omiljene lutke. Nju je nosio kao podsjetnik da ga obitelj čeka.
- Dala mi je plastičnu sićušnu lopaticu od barbike i rekla da, ako budem u opasnosti, njome iskopam rupu i da se sakrijem - rekao je. Do 1997. godine radio je u specijalnoj postrojbi, stalno je i dalje bio na terenu. Do jednog dana, kad ga je jedan od sinova upitao zašto odlazi na terene kad rata više nema. Dijete je imalo pet godina.
- Tad sam promijenio posao. Imenovan sam za načelnika centra SZUP-a za Istru. Poslije sam se prebacio u privatnike - nastavio je. Njegovi blizanci, koji su imali dvadesetak dana kad je otišao u Oluju, danas su odrasli ljudi koji izuzetno cijene oca. Emilia Iva i Domagoj Maks kazali su da je njihov tata njima najveći uzor i heroj.
- U naše odrastanje bilo je utkano shvaćanje da je tata bio u ratu. Viđali smo i stare članke po novinama o njemu. On je za nas velika podrška kroz život. I mama je tu, naravno, jer odgojiti i othraniti šestero djece dok čekaš muža da se s ratišta sigurno vrati kući nije mala stvar. Naši roditelji su naši uzori. Nije nam stalno tata kroz život napominjao što je sve prošao nego je sve to prikazao na način da svi trebamo biti zahvalni za obitelj, na tome da smo svi na okupu i što nam se tata sigurno vratio nakon svega - rekli su blizanci na kraju.
U zelenom srcu Gorskog kotara, na samo nekoliko minuta vožnje od centra Delnica, nalazi se Pansion Lovački – mjesto koje nije samo pansion, nego doživljaj za sva osjetila. Smješten u Park - šumi Japlenški vrh, s pogledom koji seže preko krošnji i krovova sve do horizonta, ovaj objekt u vlasništvu Hrvatskih šuma već godinama pruža jedinstveno utočište za sve koji traže mir, autentičan kontakt s prirodom i vrhunsku domaću kuhinju.
Važno je istaknuti da, unatoč imenu i lovačkoj tradiciji regije, Pansion Lovački nije namijenjen isključivo lovcima. Naprotiv – vrata su širom otvorena obiteljima, parovima, planinarima, biciklistima i svim posjetiteljima željnima tišine, svježeg zraka i iskonske ljepote goranske šume.
Japlenški vrh je poznat kao šumoviti biser iznad Delnica, često biran kao izletište, rekreativna zona i planinarski cilj. No, ono što ovaj lokalitet čini još posebnijim je upravo Pansion Lovački – smješten neposredno uz planinarsku stazu, idealan za početak i kraj šetnje, biciklističkog izleta ili jednostavno kontemplacije u tišini.
Ispred objekta nalazi se gater s divljači, gdje se može vidjeti jelenska divljač (jeleni lopatari). Ovaj element čini boravak posebno zanimljivim za djecu, ali i sve ljubitelje prirode i fotografije. Ujutro, dok ispijate kavu na terasi, postoji stvarna mogućnost da u tišini dana promatrate životinjski svijet iz neposredne blizine – iskustvo koje se ne zaboravlja.
Pansion nudi osam ukusno uređenih soba, svaka s vlastitim karakterom i nazivom prema životinjama Gorskog kotara – Tetrijeb, Leptir, Vepar, Zec, Jastreb, Vrabac, Puh i Jazavac. Ukupno je dostupno sedam dvokrevetnih i jedna trokrevetna soba, s kapacitetom od 17 ležajeva.
Topla drvena unutrašnjost, mirisi šume kroz prozor i tišina noći čine ove sobe pravim planinskim utočištem. Ovdje se spava bez buke automobila, uz umirujuće zvukove prirode i čisti gorski zrak.
Gastronomska ponuda Pansiona Lovački usmjerena je na tradiciju i lokalne sastojke, s naglaskom na specijalitete od divljači. Uz specijalitete od ostalih vrsta mesa, iz ponude
izdvajamo lovačku juhu, gulaš od divljači, domaće mesne nareske, ali i sve popularniji Wildburger, kao moderna reinterpretacija tradicionalne kuhinje.
Posebnu atrakciju predstavlja gater s divljači, koji omogućava jedinstveni, ali nenametljivi kontakt s lokalnom faunom – od kojih su mnogi stanovnici šume prava atrakcija za djecu.
ZA KOGA JE PANSION LOVAČKI?
Pansion Lovački je savršen izbor za:
• obitelji s djecom koje žele iskustvo prirode iz prve ruke
• parove koji traže mirno mjesto za opuštanje i romantični bijeg
• planinare i bicikliste kojima je važna dobra lokacija i smještaj u prirodi
• gastro-putnike koji žele kušati autentične okuse Gorskog kotara
• sve one koji žele digitalni detoks i povratak jednostavnosti.
INFORMACIJE
• Adresa: Japlenški vrh 2, 51300 Delnice
• Telefon: +385 51 812 440
• E-mail: lovacki-delnice@hrsume.hr
• Web: https://pansion-lovacki.hr/smjestaj/
• Facebook: Pansion Lovački Delnice
ŠTO
• Park šuma Japlenški vrh
• Centar Delnica (5 min vožnje ili 20 min šetnje)
• Nacionalni park Risnjak
• Zeleni vir
• Park šuma Golubinjak
• Lokvarsko jezero
• Izvor rijeke Kupe
• Sportska dvorana i gradski bazen
• Šetnice i vidikovci s panoramskim pogledima
U svijetu užurbanosti i pretjerane buke, Pansion Lovački pruža ono što nam sve više nedostaje – mir, prirodu i jednostavnost. Ovaj šumski pansion pod upravljanjem Hrvatskih
šuma idealan je primjer kako javna infrastruktura može služiti svim građanima, a ne samo specifičnoj skupini.
Bilo da ste planinar, obiteljski putnik ili zaljubljenik u prirodu i domaću hranu, ovdje vas čekaju otvorena vrata – i jeleni koje ujutro dolaze pozdraviti vaše doručke.
Izvor informacija:
Vlatka Doko, voditeljica ugostiteljstva i turizma Hrvatskih šuma
Mnoge fotografije iz razdoblja Domovinskog rata nastale su zahvaljujući hrabrosti fotografa i novinara koji su riskirali vlastiti život kako bi domaću i svjetsku javnost upoznali s događajima u Hrvatskoj te kako bi trenutke prošlosti sačuvali za budućnost. A jedan od njih je Željko Gašparović
Piše: Veronika Miloševski
Fotografije: Željko Gašparović
Nemoj me pitat za film, pitaj za streljivo, to ću ti dati. No, ovo ne mogu, ispričao nam je Željko Gašparović, ratni fotoreporter i vojni dobrovoljac u Domovinskom ratu. Čovjek koji je kamerom i srcem zabilježio najteže trenutke stvaranja hrvatske države. U razgovoru koji ne ostavlja ravnodušnim, Gašparović je otvorio vrata osobnih sjećanja na ratnu svakodnevicu. Tada su se isprepletali strah, odgovornost, gubitak i snaga volje da se dokumentira istina bez obzira na cijenu. Gašparović nerado govori o Domovinskom ratu. Ipak, za nas se je odlučio prisjetiti kako je to bilo biti vojnik i fotoreporter u isto vrijeme. Nositi kameru u jednoj ruci, a oružje u drugoj. Bilježiti povijest dok ona krvari pred očima. U obrani domo-
vine je bio od 1991. godine kada se uključio kao dragovoljac. Fotoaparat je nosio zbog osjećaja da se stvara povijest, da se događaju velike stvari koje su važne za razumijevanje tog perioda. Od 1991. do 1995. radio je i kao vojnik i kao fotograf.
- Bio sam svugdje: Osijek, Vukovar, Dubrovnik, Karlovac, Maslenica, Zadar, Škabrnja. Cijeli rat sam bio na terenu. Imam snimke, sve imam. Snimio sam zlo, zlo koje ljudsko oko ne bi trebalo gledati. Ali ja jesam i nisam zaboravio. Drago mi je da sam to zabilježio jer je to bio put do naše slobode - kazao je Gašparović.
- Teško je. Da bi dobili dobru fotografiju morate biti što bliže mjestu događaja. Ljudi koji su radili ovaj posao fotografiranja, snimanja, morali su ostati izloženi da bi neki detalj snimili. Osobno na neki način je bilo isključivanje kao nisam nevidljiv, ali sam neko ko radi taj posao pa prati događaje.
Međutim, pored mene su stradavali i prijatelji i ljudi, tako da bilo je trenutak kad snimite čovjeka živog i on nakon kratkog vremena pogine jer ga pogodi metak ili pukne granata. Ne znam je li bi trebalo zapravo zahvaljivati Bogu što sam imao tu sreću ili da mi se ništa nije dogodilo - ispričao je. - Htio sam biti na prvoj liniji. Mene je vodio veliki strah, borba za život, borba za slobodu. Nemoguće je reći da straha nema. Naravno da postoji. Tko kaže da ga nije bilo, nešto tu nije u redu. Svi osjećaju strah, čak i kad vam meci i granate ne padaju blizu. Svakome je život drag, ali na trenutke zaboravite na to. Izađete, izložite se, pa što bude bude - započeo je. Naglasio je da svaki trenutak bio oprezan, ali mu je bilo važno izaći, zabilježiti, fotografirati i onda se skloniti. - Naravno da ne trčiš prema granati. U ratu ništa nije sigurno. Prisjećam se prijatelja i zapovjednika Ivice Čaje. Bio je sretan što je došao, a samo nekoliko trenutaka kasnije je poginuo. Bio je prepoznat kao zapovjednik, imao je Motorolu, oznake. Snajperist je prepoznao tu ulogu i djelovao. U ratu je to bilo važno eliminirati zapovjednike. Nas je bilo desetak u blizini, ali metak je našao njega. To je trenutak koji nisam mogao fotografirati. Prije svega jer je to jedna neopisiva bol kada vidiš prijatelja kako gine. Nema niti jedne fotografije tog trenutka. Bio je živ, bio sam s njim. Nisam mogao snimati njegove zadnje trenutke. Nije bilo pitanje štednje nego osjećaja. U tim trenutcima vi niste više fotograf, vi ste suborac - kazao je.
Gašparović je prošao cijeli rat sa svojim fotoaparatom
fotografirati. Kada je ponestalo filma, snalazio se na sve načine.
- Odete s nekoliko filmova, često to sami financirate. Imate 36 snimaka na filmu, nema digitalnog. Kasnije sam se znao kajati što nisam više snimio jer sam štedio film. Kada bi mi ponestalo filma, onda bih molio civilnu ekipu, strane novinare da mi daju svoj. Dali bi mi dva filma. Kasnije sam se snalazio tako da mi je moja obitelj kupila film i po prijateljima vojnicima slala. Znao sam koliko snimaka mogu napraviti - objasnio je. - Djelovati kao vojnik je jedno, a snimati nešto vas tjera van iz sigurnosti. Volio sam biti na prvoj crti. Neki dolaze kasnije, ali ja sam volio biti tamo kad se događa. Nisam bio jedini s aparatom, ali možda najeksponiraniji jer su fotografije drugačije. Danas kad gledam ratove u svijetu, to mi je drugačije nego ono što smo mi prošli. Drago mi je što sam zabilježio povijesne trenutkezaključio je.
Za 24sata podijelio je fotografije koje do sada nisu ugledale svjetlo dana.
- Na jednoj fotografiji piše Hrvatska Dubica, ali zapravo se radi o Hrvatskoj Kostajnici, koja je oslobođena baš toga dana - ispričao je Gašparović.
Operacija je započela 4. kolovoza 1995. na cijelom okupiranom području. Na prostoru Novske, konkretno kod Dubice i Kostajnice, istog su jutra – već oko pet sati – postrojbe započele desant čamcima preko Save.
Tigrovi su, kako je rekao, znali prepoznati tko je neustrašiv i tko zna fotografirati. Iako je poslije postao civil, zvali su ga kad je trebalo.
- Dođu po tebe i pitaju: “Hoćeš to napraviti?” Kažem: “Hoću”. I idem, svjestan opasnosti. Ali osjećao sam čast što sam bio s tim ljudima. Nisam imao nikakve privilegije. Bio sam u prvoj liniji kao i svi drugi. Neke sam poznavao, neke ne. Dođeš u ratnu situaciju i ako oni vide da ti možeš s aparatom, mogu i oni s puškom. Onda malo rasteretiš sebe, ostaviš dio opreme da bi se lakše kretao. Nije ovo glorificiranje posla. Svima nam je bilo važno zabilježiti te trenutke. Dolazili su i ljudi iz civilnog sektora, po zadatku urednika. Kad bi došli, uskakali smo. Znao sam njihov posao. I sam sam prije rata radio kao fotograf i pisao. Znao sam što im treba, znao sam da ne poznaju teren. Htjeli su napraviti izvješće za one koji će to gledati - dodao je. Objasnio je da je fotografiranje i objavljivanje bilo važno ne samo da se zabilježi ovaj povijesni trenutak, već je tad i pružao neku utjehu obiteljima koje su bile razdvojene. - X puta sam vidio kako ljudi i danas čuvaju te snimke. Tada nije bilo mobitela, ni telefona. Kad bi vidjeli snimku rekli bi “Evo, moj je živ.” To im je značilo sve. Mi smo neko vrijeme snimke slali Hrvatskoj radioteleviziji. Oni su slali samo reportere, a mi smo snimali. To je cijeli jedan svijet. O tim ljudima bi se moglo puno pisati. - Da sam bio civil, radio bih to kao novinar. Kad sam upao u cijeli stroj postrojbe, radio sam oboje. Sa svim zadaćama kao vojnik, ali aparat je bio uvijek uz mene. Najveći problem fotografiranja u tom periodu je bio manjak filmova. Kako je kazao, dobro je razmišljao što će i kako
Najveći problem fotografiranja u tom periodu je bio manjak filmova. Dobro je razmišljao što će i kako fotografirati. Kada je ponestalo filma, snalazio se
- Radilo se o 125. domobranskoj pukovniji. To su one fotografije s čamcima i vojnicima koji čekaju na obali Save. Neki u rukama drže oružje koje će prevesti preko. Magla se diže. Sve je to uhvaćeno na slikama. Vojnici stoje, čekaju prelazak, pripremaju opremu za drugu obalu - dodao je. Kontekst tih fotografija odnosi se na Treću bojnu 125. domobranske pukovnije iz Novske, koja je toga jutra izvela prelazak preko Save na dvije točke – kod mjesta Krapje čamcima, te kod Jasenovca preko srušenog mosta. - Dva vojnika prelaze most. Ta fotografija nije snimljena četvrtog, nego sljedećeg dana jer se fizički nije moglo biti na oba mjesta u isto vrijeme - objasnio je. Već idućeg jutra, 5. kolovoza, ta je postrojba oslobodila Hrvatsku Dubicu. Prvo općinsko središte na tom području. Dva dana kasnije, 6. kolovoza, druge postrojbe nastavile su prema Hrvatskoj Kostajnici, koja je toga dana i oslobođena. Dio je to impresivnog Gašaprovićeva opusa. Opusa koji će ostati generacijama da znaju što je bio i što su značiki Domovinski rat, a posebno operacija Oluja. - Tijekom rata upoznao sam mnoge hrabre branitelje, posebno Davora Tomljanovića Gavrana, Tomu Medveda, Ratka Dragovića Kleka i druge iz 1. gardijske brigade Tigrovi, kao i prijatelje iz 125. domobranske pukovnije Novska. I moja je obitelj godinama bila izvan svog srušenog doma, dok nismo ponovno sagradili kuću. Posebno poštujem sve koji su pisali, snimali i fotografirali o ratu, poput Siniše Glavaševića, Gordana Lederera i Pave Urbana, koji su izgubili živote prenoseći istinu. Ponosan sam što sam i ja, poput mnogih drugih snimatelja i fotoreportera, dao doprinos Domovinskom ratu i zabilježio najteže i najslavnije trenutke hrvatske povijesti - kazao je.
Ante Vukoja (64) rođen je 4. kolovoza 1961. godine. U Domovinskom ratu bio je od početka, a na 34. rođendan krenuo je u akciju Oluja
Piše: Helena Tkalčević
Snimio: Igor Šoban/Pixsell
Suborci u to vrijeme sigurno nisu znali da mi je rođendan. Nisam prijateljima rekao, nisam im čak ni spomenuo, uz širok osmijeh govori Ante Vukoja (64), poručnik 2. gardijske brigade. Ponosan je što je Vojno-redarstvena akcija Oluja krenula baš na njegov 34. rođendan te što je imao priliku u njoj sudjelovati. Tog 4. kolovoza 1995. najviše mu se u pamćenje usjekla grmljavina artiljerije s obje strane, koja je počela već od ranog jutra.
- Drugačije je sigurno kad ti počne rođendan ujutro u pet sati. Grmljavina, tutnji artiljerija, naša, njihova... Živio sam za tu akciju, svi smo čekali Oluju, znali smo da mora biti i da mi moramo ići dalje te da smo sposobni i jači od našeg neprijatelja i da ćemo doći na granicu, na koju smo došli za osam dana - kaže Vukoja.
Priznaje da mu je palo na pamet kako bi mogao i poginuti, ali nije bilo vremena za razmišljanje, išlo se samo naprijed i naprijed.
- Tih osam dana svaki dan smo se pomicali. Bio sam pripadnik satnije veze, stalno smo imali vezu između zapovjedništva i pješačkih postrojbi te smo stalno bili u pokretu. I stalno smo išli prema hrvatskoj granici - rekao je Vukoja pa se detaljnije prisjetio tijeka akcije.
- Operacija je krenula iz Međurača, znači na području Petrinje, i išli smo glavnim smjerom. Naša borbena grupa imala je banovinsko ratište, išli smo prema Strašniku, Gori i Bačugi. Sjećam se da smo se spojili s 5. korpusom negdje u Žirovcu kraj Dvora. Sjećam se tog prijavka. Osmi dan, 11. kolovoza, došli smo u Dvor na granicu. Mislim da smo 12. kolovoza već imali taj povratak u hrvatske gradove - ispričao je. Rodom je s područja oko Mostara u BiH, a hrvatskoj obrani priključio se 1990. godine.
- Imao sam siguran posao, izdavao sam mjesečne karte na kolodvoru u Mostaru i vidio sam da se nešto sprema. Onda sam rekao: ‘Idem’. Bio sam pripadnik Specijalne policije Kumrovec do osnivanja gardijskih brigadaprisjeća se Vukoja.
U Kranjčevićevoj u Zagrebu na prvom postrojavanju Vukoju su prebacili u 2. gardijsku brigadu. - Tad nas je većina otišla u 2. brigadu, dio i u 4. brigadu, dio je ostao u policiji, nešto i u Tigrovima. Tako smo se nekako razišli - priča Vukoja. Sa sjetom se sjeća da su iza njega u Hercegovini ostali djed, majka i otac.
- Djed mi je umro 1991. godine, dok sam ja bio na terenu u Glini. Tražili su me da dođem na pogreb, ali nisu me našli. Tek kasnije su mi rekli pa sam dobio nekoliko dana slobodno, ali pogreb je prošao. Znam da sam se vraćao preko Rijeke trajektom iz Splita, nismo se mogli ni vratiti nekim normalnim putem. Tad još nisam bio oženjen. Oženio sam se nakon rata, 1998. godine, imam troje djece i suprugu - kaže Vukoja, koji je u Domovinskom ratu sudjelovao od početka do kraja.
- Znači, sa Specijalnom policijom Kumrovec prošao sam Pakrac, Plitvice, onda s 2. gardijskom brigadom sva ratišta. Najviše smo bili na Banovini, ali bio sam i devet mjeseci na južnom bojištu, to je dolje mostarsko ratište, jer smo mi tamo rođeni. Ne sjećam se više koje godine, ali bili smo dolje devet mjeseci, branili hrvatski narod u BiH - pričao je Vukoja. Poslije rata ostao je u vojsci, a u mirovinu je otišao 2003.
- Došao je taj neki novi preustroj, a mi smo već bili u zrelim godinama. Išlo se prema smanjenju broja vojnika, tako da sam otišao 1. lipnja u mirovinu - priča Vukoja, koji umirovljeničke dane krati tako da se trudi uvijek biti u pokretu i nešto raditi. U ratu je bio i ranjen.
- Bio sam ranjen 1993. na terenu. Uglavnom lakše, mogu reći. Imao sam ozljedu na dlanu, neku ozljedu glave, malo razbio kralježnicu, ali sve je u redu. Bila je akcija dolje na jugu - kaže Vukoja.
Živio sam za tu akciju, svi smo čekali Oluju, znali smo da mora biti i da mi moramo ići dalje te da smo sposobni i jači od našeg neprijatelja i da ćemo doći na granicu
I danas ima problema s kralježnicom, zbog kojih ide na terapije, a prije dvije godine otišao je na besplatni preventivni sistematski pregled, koji mu je, kaže, spasio život. - Na koronografiji su otkrili da imam značajno zakrčenje krvnih žila na ulazu u srce. Rekli su mi liječnici da sam došao u zadnji čas i da je to predinfarktno stanje. Nakon tog pregleda ugradili su mi dva stenta u studenom 2023.zahvalan je Vukoja liječnicima. Smatra da bi svi koji mogu trebali ići na preventivne zdravstvene preglede jer nikad se ne zna kakve zdravstvene tegobe netko može imati, a da to i ne osjeti.
Kad zarobljenik digne ruke u zrak, ma što mislili o njemu, ma kako bili ljuti na njega, ne ponižavajte ga, postupajte s njime kao s čovjekom, zaštitite njegovu ženu i djecu, jer time od sebe činite velikog ratnika i pravog pobjednika...
ANTE
GOTOVINA
Noć se potiho pretvarala u dan. Da nije bilo grmljavine topova, prizor bi djelovao idilično. Od krajnjih točaka Dinare i Marinovog brda do Knina nema više od sedam do deset kilometara, pa se grad doima kao kakav bijeli sprud u dolini prošaranoj škrtim pašnjacima i gotovo plavim brdima. Jedva primjetna izmaglica panorami je davala nekakav pospani sfumato: kao da cijela kotlina mirno i slatko spava, ne mareći za grmljavinu iz vedra neba. No svaki put kad bi pala granata, srpskim bi rovovima prostrujala kletva i s njom pomiješano: Samo da jednom te ustaše krenu!
Sedma i 4. gardijska brigada bile su napete i koncentrirane poput trkača na sto metara, uoči pucnja za start. One su imale samo jednu zadaću: s Dinare i Marinovog brda spustiti se u pravcu poligona Crvena zemlja, s jedne, i Strmice, s druge strane, te, takoreći u trku pregaziti četničku crtu obrane. Pritom su im postrojbe HVO-a osiguravale desni bok, tako da Ivan Korade i Damir Krstičević ni na što nisu morali misliti, nego samo na cilj pred sobom. Ta opuštenost, ta neopterećenost onim što se događa u pozadini, ta sigurnost da neće biti nikakvih iznenađenja na bokovima, bili su uvjet da se zadaća obavi brzo, precizno i ubojito. Četvrta i 7. krenule su zajedno poput snježne lavine. Napredovale su u formi binoma: dok je jedna osvajala prostor, druga joj je štitila bokove, i obrnuto. Bitka je bila kratka, ali krvava, jer su četnici ogorčeno branili prvu i istodobno zadnju crtu obrane, znajući da ako ona padne, Kninu nema spasa. U tim trenucima cijela se kninska kotlina pretvorila u prasak bez početka i kraja, u kovitlac dima pomiješan s vedrinom nadolazećeg dana, u zaglušujuću i zastrašujuću tutnjavu teškog oklopa.
ČETNICI SU BILI PSIHIČKI ISCRPLJENI
Na nekim točkama otpor je bio toliko snažan da se crta mogla probiti samo borbom prsa u prsa. Hrvatski su se ratnici borili poput lavova što nasrću na bivole, nepopustljivo i neustrašivo, kao da su nošeni nekom unutarnjom silom, koja ih pretvara u jednu volju i jednu dušu. Pa se činilo da tako i ginu: s jedva čujnim krikom na ustima. Kao da u tom metežu krvi i slobode ostavljaju samo tijelo. Do jedanaest sati 4. i 7. gardijska brigada raznijele su četničku obranu i bile su pred Kninom. Za samo šest sati borbe! U sam grad ušla je, međutim, samo 7. gardijska, dok ga je 4. zaobišla, gotovo ga dodirujući. Ante Gotovina je to svjesno učinio, i to teška srca. Za njega je 4. gardijska bila udarna, dragocjeni eksploziv u njegovim rukama. Znao je koliko momci žele ući u Knin, ali je znao i to da praktički u toj brigadi nije bilo ni jednog borca kojemu četnici nekoga nisu ubili, zapalili kuću, uništili imovinu.
da je istodobno palo nekoliko granata, a ne jedna, te da će se od siline udara raspuknuti i sama zemlja. Britanski obavještajac, koji je bio u ulozi glasnogovornika UNCRO-a, i koji je jednako čučao u Južnom logoru kao i ostali, svaki put bi brojio sve te stvarne i nestvarne udare.
“Gospodo, ovi Hrvati su sravnili grad sa zemljom! Čujete li vi to, taj užas?! Još bi mogli i nas pogoditi!”, govorio je uzrujanim glasom i pogledavao lijevo i desno, kao da u prostoriji traži potvrdu za svoje riječi.
’OVO JE NEMOGUĆE’
Kad je bitka za Knin okončana i kad je iza podneva taj britanski časnik, zajedno s ostalim kolegama izašao iz svog skrovišta, nije mogao vjerovati vlastitim očima. Grad je bio cijel, bez značajnih oštećenja.
Tragovi topničkih udara vidjeli su se samo na vojnim skladištima, na mjestima topničkih bitnica i na prilazima gdje su u pokretu uhvaćene četničke motorizirane snage. “Čekaj, pa to nije moguće...”, gotovo je zavapio.
Kasnije je ipak pripovijedao kako je Knin pretjerano tuklo hrvatsko topništvo.
Tog istog popodneva, kad je britanski časnik s nevjericom promatrao svijet oko sebe i rukama trljao oči, Gotovina je na trenutak iz Rujana dojurio u Knin. Samo da vidi grad, da dotakne tu toliko sanjanu javu. U njemu nije mogao ostati, jer nisu obavljene sve pripreme za premještanje zapovjedništva, a ni bitka još ni izdaleka nije bila završena.
Desetak sati prije negoli je Hrvatska vojska ušla u Knin, topništvo je odrađivalo svoj nenadomjestiv posao. Cijelu je noć tuklo ciljeve oko grada kako bi psihološki iscrpilo neprijatelja...
Iako su to sve bili vrhunski borci i profesionalci, nije htio u tim trenucima ništa riskirati. Prije je bio spreman podnijeti bijes svojih Dalmatinaca, nego prihvatiti i najmanju mogućnost da netko učini nešto, što bi kasnije moglo baciti sjenu na ovu povijesnu bitku i pobjedu. Ali je zato još istoga dana, kad je Korade na kninskoj tvrđavi podigao hrvatski barjak, naredio i njemu i Krstičeviću da zajedno podignu zastave svojih brigada. Tako su se na kninskoj tvrđavi već prvog dana Oluje, uz nacionalnu, zavijorile i zastave 4. i 7. gardijske brigade. Desetak sati prije negoli je Hrvatska vojska ušla u Knin, topništvo je odrađivalo svoj nenadomjestiv posao. Cijelu je noć tuklo ciljeve oko grada kako bi psihološki iscrpilo neprijatelja. Na udaru su bile četničke oklopne snage, raketni sustavi, topničke bitnice te same postrojbe na borbenim pozicijama.
U isto vrijeme u Južnom logoru, negdašnjoj vojarni JNA, smještenoj u samom Kninu, u podrumima i zaklonima bili su pripadnici UNCRO-a kao i ostali pripadnici međunarodne zajednice, te oni srpski civili, koji nisu, kao većina drugih, već prije napustili grad.
Kad god bi pokraj grada pala granata, ona bi najprije izazvala uobičajenu eksploziju, a onda bi se ta detonacija proširila kotlinom kao opetovana jeka, stvarajući dojam kao
S Velebita je išao drugi pravac udara i tu su stvari u početku zapinjale, pa se odlučio za helikopterski desant u širem prostoru Obrovca. Dobro izvježbani 1. HGZ, koji je bio u pričvi, ubačen je u taj prostor, čime je tijek bitke na cijelom južnom sektoru od zadarskog zaleđa, preko Šibenika do šireg prostora Sinja bio konsolidiran.
Ante je iz sata u sat osjećao da njegov orkestar svira sve ujednačenije, da se huk bitke sve više pretvara u skladnu glazbu i da on samo treba u istom ritmu i taktu nastaviti goniti neprijatelja i čistiti teren do Dvora na Uni, dokle je dopirala zona njegove ratne odgovornosti. Petoga ujutro, opet je bio u Kninu. Imao je sastanak sa zapovjednicima UNCRO-a, s ljudima koje je otprije dobro poznavao, i s kojima je sada trebao dogovoriti kako najučinkovitije pomoći civilima koji su ostali u gradu, kako uspostaviti sustav sigurnosti i sve ostalo što takva poratna situacija nameće. I dok je na kninskoj tvrđavi čekao na sastanak, osvrnuo se oko sebe, na sav taj prostor koji je sada oslobođen. Osjetio je kako ga ispunjava ponos, ali i neka neobjašnjiva tupost. Toliko je sanjao o tom trenutku da mu se sada činio nekako bljedim, normalnijim, gotovo svakodnevnim. Je li se sve odveć brzo dogodilo, ili se potrošio u snovima? Nije znao odgovoriti, ali ushićenje koje bi bilo primjereno njegovim snovima i željama, nije osjećao. Možda i zato, jer je još bio usred boja, koncentriran na posao koji mora odraditi? Tek mnogo kasnije, postao je do kraja svjestan povijesne dimenzije tih kolovoških dana.
BUDITE BUDNI, PRAVEDNI I STROGI
Kad su oko pola deset ujutro stigla gospoda iz UNCRO-a, Ante ih je dočekao savršeno obrijan, zategnut i preplanuo od sunca, kao u najboljim mladenačkim danima. Bio je u isto takvoj besprijekornoj ratnoj odori, s ponešto suzdržanim osmjehom i držanjem kakvo dolikuje pobjedniku koji
nije nadut, ali koji je svjestan da odsada vrijede druga pravila.
“Gospodo, drago mi je da vas mogu pozdraviti ovdje u Kninu. Vama to nije ništa novo, jer vi ste tu već dugo, ali meni je ta činjenica posebno zadovoljstvo. Nadam se da to razumijete...”, rekao je, pokazujući svojim starim znancima da uđu u prostoriju za radni sastanak.
Odmah iza toga, na tom istom mjestu imao je i redoviti brifing sa svojim zapovjednicima. Nakon što su raspravljena pitanja vezana za daljnji tijek operacije, Ante je s osobitim tonom u glasu rekao:
“Budite budni, pravedni i strogi. Ne samo zato jer to nalaže ratno pravo, nego i radi sigurnosti naših vlastitih vojnika. Vojska je pobijedila, ljudi su u euforiji, ali i emocionalno ispražnjeni, pa brzo može doći do opuštanja, a onda i do nesreće. U okolici je još dosta razbijenih, ali naoružanih, četničkih skupina, a one nisu bezopasne. Zato vaše zapovjedi moraju biti stroge i jasne, disciplina savršena. Bitka još nije završena, neprijatelj se pregrupira u Bosni i sprema na protuudare.”
DOSTOJANSTVEN U POBJEDI
Zatim je povukao nekoliko dimova cigarete, ustao sa stolice i nastavio:
“Prostor za koji ste odgovorni morate čuvati, nema rušenja i paleža, a prema civilima, bez obzira o kome se radi, morate humano postupati. Jer vi ste pobjednička vojska! A pobjednicima takvi postupci dolikuju. Jer ako nemaš pravdu pod kontrolom, sam ćeš na kraju zbog toga stradati.”
Onda je na čas zašutio, pa s ponešto utišanim glasom nastavio:
“Zašto sam uvijek, kad god je to bilo moguće, zvao svećenike, a jednom i biskupa, da vam govore, da vam kažu svoju riječ? Zato da shvatite da vas Bog nije stvorio kao robove koji se predaju, nego kao slobodne ljude koji se bore za svoju obitelj i za svoju domovinu. To je Božja zapovjed, ali su i pravila, koja pritom morate poštivati, Božja! To znači da svaki zapovjednik mora paziti da ni onaj najmanji vojnik ne uprlja ruke, da ne izgubi svoje dostojanstvo, da
se ne upropasti. Kad zarobljenik digne ruke u zrak, ma što mislili o njemu, ma kako bili ljuti na njega, ne ponižavajte ga, postupajte s njime kao s čovjekom, zaštitite njegovu ženu i djecu, jer time od sebe činite velikog ratnika i pravog pobjednika! To ne mora nitko znati, s time se ne morate hvaliti. Dovoljno je da sami znadete da ste tako postupili. Jer to je ono po čemu ste veliki ne samo izvana, nego i iznutra.”
(Izvadak iz knjige Ratnik, autora Nenada Ivankovića objavljeno u Expressu)
Piše: Veronika Miloševski
Fotografije: Lea Krivošić, Matija Habljak/Pixsell
Cijeli rat sam izbjegavao kamere, a sada je naša fotografija obišla cijelu Hrvatsku, našalio se Marijan Horvat (62), čija je fotografija poljupca s njegovom tadašnjom djevojkom, a danas suprugom, Irom (51), dirnula srca tisuća ljudi tijekom Domovinskog rata i godinama nakon njega. Riječ je o prizoru koji je u kolektivnoj memoriji naroda ostao upamćen kao jedna od najljepših i najemotivnijih fotografija Domovinskog rata. Njezin značaj ne leži samo u estetskoj ljepoti, već u sirovoj iskrenosti trenutka. Simbolu nade, vjere i ljubavi koja se nije dala pokolebati ni u najtežim vremenima. A upravo u tom trenutku, dok su njihove oči bile uprte jedno u drugo, Ira i Marijan nisu ni slutili da ih netko promatra kroz objektiv.
Fotografija Marijana i Ire postala je jedan od simbola ne samo ljubavi, već i povratka, sigurnosti i novog početka
- Nismo znali da nas netko slika. Ma kakvi?! Bili smo toliko sretni, toliko ispunjeni što smo se napokon vidjeli nakon toliko vremena. Sve drugo je jednostavno nestalo. Kao da je cijeli svijet stao, a ostali smo samo nas dvoje - kazala je Ira, prisjećajući se tog dana s osmijehom. Bio je kolovoz 1995. godine. Marijan se, sa slavnom 2. gardijskom brigadom Gromovima vraćao kući, u svoj Sisak iz oslobodilačke operacije Oluja. Na cesti uz rijeku Kupu, stajala je Ira. Tada 21-godišnjakinja, srce joj je bilo ispunjeno strepnjom i nadom, a oči nisu prestajale gledati prema dolazećim vojnim kamionima.
- Nisam znala hoće li doći. Samo sam se nadala, molila da ga vidim. Da je među tim kamionima i on. Moja najveća ljubav - kazala je.
U pravom trenutku, na pravom mjestu, nalazila se i tada mlada sisačka fotoreporterka Večernjeg lista, Lea
Krivošić. Njezin instinkt i fotografski talent ovjekovječili su prizor koji će kasnije postati jedan od simbola ne samo ljubavi, već i povratka, sigurnosti i novog početka.
Danas su u sretnom braku u Sisku, a najljepši plod njihove ljubavi je njihova kći Tea, ponos njihovog zajedničkog puta.
- Čekala sam i gledala svaki kamion, pitala se hoće li biti u kojem od njih. Onda, odjednom, ugledala sam ga! Srce mi je stalo. Kamion nije smio stati, ali Marijan se nagnuo i poljubio me - prisjetila se Ira tog trenutka koji je za njih značio više od ičega. Marijan objašnjava da je naredba bila jasna – nije bilo silaska s kamiona, kolona se morala nastaviti kretati prema vojarni. No srce ima svoje zakone, pa je učinio ono što je tada osjećao da mora – nagnuo se prema njoj, dotaknuo njezine usne i dugu plavu kosu. Taj poljubac, taj djelić sekunde, postao je vječnost.
- Fotografija je nastala nedaleko od parka u Sisku, u povratku. Marijan je stigao kamionom, a ja sam ga ugledala. Gledala sam svaki kamion u koloni. Nisu smjeli stati, ali kad me vidio, samo se nagnuo i poljubio me. Nismo znali da nas netko slika. Danas mi je drago da je Lea uhvatila taj trenutak. Nažalost, pokojna je. Uvijek se sjetim i nje i tog trenutka kad prođem pored tog mjesta. Teško je ne sjetiti se - rekla je Ira.
Fotografija je prvo objavljena u Večernjem listu, potom i u drugim novinama. Tako su Marijan i Ira, dvoje sasvim običnih ljudi, postali prepoznatljivi mnogima. No iza poznatog lica sa slike i danas stoji skromna, čvrsta i tiha ljubav koja traje već gotovo tri desetljeća. Danas su u sretnom braku u Sisku, a najljepši plod njihove ljubavi je njihova kći Tea, ponos njihovog zajedničkog puta. - A i dalje smo isti, obični. Ta slika nije nam neugodna. Dapače. Prikazuje ljubav u teškim vremenima. U vezi smo bili dvije godine prije toga. Koliko nam je vrijeme dopuštalo, toliko smo se viđali. Evo, sada smo već skoro 30 godina zajedno. Sljedeće godine punimo okruglu godišnjicu. Kroz svašta smo prošli. Rat, potres, bolesti... ali još smo tu. On je meni bio oslonac kad je meni bilo teško, a ja njemu kad je on bio bolestan. To je, vjerujem, razlog zašto smo još uvijek zajedno. Održavamo jedno drugo. Ne okrećemo leđa. I u dobru i u zlu. Nema duge ljubavi bez toga - kazala je Ira. - Znam biti težak, da. Ali tko nije? Svi znamo ponekad biti. Mi se ne smatramo posebnima. Takvi kakvi smo bili, a takvi smo i ostali. To je ta slika, taj trenutak. I baš zato ima vrijednost. Naša kći naš je najveći ponos - nadovezao se Marijan. Kažu da se i danas na društvenim mrežama pojavljuje njihova fotografija. Ljudi ostavljaju komentare, dijele priču, mnogi su dirnuti – čak i ne znajući tko su ljudi na slici. - Naravno, uvijek se nađe netko tko ima što loše za reći. Ali većina vidi ono što je bitno, a to je ljubav. Ljubav usred rata. Ljubav koja je preživjela sve. Mural s tom slikom danas je nacrtan u Sisku. Netko si je dao truda, i to nam je drago. Nismo tražili pažnju. Izbjegavao sam kamere i na kraju je fotografija mene obišla Hrvatsku. Bolje poznat po tome, nego po nečem lošem - zaključio je Marijan uz osmijeh.
Piše: Martina Pauček Šljivak
Fotografije:
Privatni album
Duška Trgo, magistra sestrinstva, već je 37 godina medicinska sestra u KBC-u Split, tijekom radnog vijeka radila je različite poslove, no njezin profesionalni i privatni život obilježili su njena uloga i doprinos u Domovinskom ratu, u kojem je na bojišnici bila i u vrijeme Oluje, za koju kaže da je najveličanstvenija vojno-redarstvena akcija u ratu.
U rat je krenula s 23 godine, mlada i slobodna, takve su, kaže nam, bile “podobnije” jer, kao što joj je jedan liječnik u šali rekao, “nema tko za njima plakati”, prisjeća se Duška na početku razgovora za 24sata.
- Kad je počeo rat 1991., radila sam kao operacijska sestra u operacijskoj dvorani. U ratu su bili potrebni svi, a poglavito medicinski kadrovi, među kojima su prednjačili kirurzi, anesteziolozi sa svojim tehničarima i operacijskim sestrama. U rat sam krenula u travnju 1991. mada mi se u papirima vodi 1. 7. 1991. Boravila sam na području Vrlike dok je ondje zapovijedao Ratko Mladić, što dovoljno govori o situaciji u tom kraju i svim neprijateljskim aktivnostima, kao i o blizini brane Peruća i pokušaju srbočetničkih snaga i JNA da je sruše. Vrlika i njena okolica bili su područje ozbiljnog neprijateljskog djelovanja - kaže nam Duška Trgo.
Duška Trgo u rat je krenula s 23 godine. Od od siječnja 1993. do kolovoza 1995. ona i članovi kirurškoanestezioloških ekipa boravili su na Velebitu i u Lukovu Šugarju, gdje je bila ratna bolnica Šiška
Od travnja do kolovoza 1991. godine trajale su borbe, a u kolovozu je Vrlika, priča nam, pala. Duška se tad sa svojom liječničkom ekipom u zadnjim satima prije pada uspjela izvući.
- U napadu smo imali imali mrtve i ranjene, pri povlačenju smo ih sve uzeli sa sobom, kao i nešto medicinske opreme, koju smo pod udarom granata uspjeli staviti u jedno vozilo i pod vatrom kroz prvu liniju izaći iz Vrlike - prisjeća se početka rata.
KBC Split držao je, dodaje, mnoge punktove, bilo priručne ambulante ili ratne bolnice, kako u Hrvatskoj tako i u BIH. Duška je boravila i radila u ratnim bolnicama u Sinju, Metkoviću, Grudama i Prozor-Rami, gdje je provela mnogo vremena. Ondje su držali ratnu bolnicu.
- Išli smo preko Vran planine, koja je bila teško prohodna, pa je putovanje od Splita do Rame trajalo osam sati, a inače su potrebna tri sata. U podrumu tvornice disketa bila je ratna bolnica. Ondje smo jednom prilikom imali najnevjerojatnije spašavanje, a bila je riječ o improviziranoj seoskoj bolnici. Stigao nam je mladi pacijent s dvije prostrjelne rane na srcu. Otvorili smo mu prsište i vidjeli da ima dvije rupe, a potom je u jednom trenu nakratko nestalo struje. Potom sam izvadila lampu da osvijetlim kirurgu koji je na-
stavio operirati. Kad smo ga zbrinuli, trebalo ga je što prije transportirati u Split. Zvali smo da organiziraju let, no rekli su nam da je magla i da ga ne mogu prevesti. Morali smo čekati jutro i glumiti respirator. Doktorica Mileva, tehničarka Iva i ja cijelu smo se noć izmjenjivale i stiskale mijeh na njegov tubus kako bismo mu upuhivale zrak. U šest sati kirurg i ja ukrcali smo ga u helikopter i poslali u Split.
Poslije smo zvali splitsku bolnicu da čujemo kako je, a on, ne samo da je bio dobro nego su ga prebacili s intenzivne na odjel. Roditelji mu nisu mogli vjerovati da je ostao živ. Spasili smo ga u nemogućim okolnostima - opisala nam je Duška.
Poslije je taj kirurg išao na edukaciju u inozemstvo i pokazao fotografije s te operacije jer nisu mogli vjerovati da smo ga operirali i spasili.
Pored redovnog rada u splitskom KBC-u, u operacijskoj dvorani, koji je, kaže, bio iznimno težak i zahtjevan, rada u kojem se operacijska svjetla nisu danima gasila, 24-satna dežurstva, gdje su operacijski timovi mijenjali jedni druge, često su kirurške operacijske dvorane bile “prva borbena linija” jer se vodila bespoštedna borba za svaki ljudski život. - Posebni izazov za kirurške ekipe bio je zahtjev MUP-a RH da mobiliziraju i osposobe specijalne snage koje će biti potpora i medicinska skrb specijalnim jedinicama MUP-a.
Prvi izazov i prvi veliki zadatak bila je akcija Maslenica, u kojoj su sudjelovale ekipe KBC-a Split. Od Maslenice pa sve do Oluje, znači od siječnja 1993. do kolovoza 1995., članovi kirurško-anestezioloških ekipa i ja boravili smo na Velebitu i u Lukovu Šugarju, gdje smo imali ratnu bolnicu Šiška. Godinama ili mjesecima hodočastili smo na Svetu planinu, na obronke Svetog brda, Marasovca, Ivinih vodica, Dušica i Bukve čekajući dan kad ćemo slobodno prošetati do ‘granica tzv. Srpske Krajine’, kad nas ujutro neće buditi radio s kojega kažu ‘Zadar je oduvek bio srpski grad’, kad više neće dolaziti zapovijed ‘prvi stupanj pripravnosti jer bez glave nećete biti upotrebljivi’. Kad više neće biti prijetnji od mina, granata, metka, groma, munje, poskoka, medvjeda, jazavca, snijega, magle, bure, vrtače, ponora i četnika. Taj dan dočekali smo upravo na Velebitu - govori nam Duška.
Večer uoči akcije, kaže, osjećali su u zraku da se sprema nešto veliko. Spremala je Duška drenaže da drugi dan na to ne gubi vrijeme, ako joj zatrebaju.
Velebit je surova planina. Inače vojska ne ide tamo gdje ne može tenk, bilo je dana kad nije bilo opskrbe, znali smo u kolovozu stajati kod vatre koliko je bilo hladno
- Rasporedila sam ih u šatoru da mi sve bude pod ruku i dala ogledalce maskiranim izviđačima za još jedan pogled prije nego što krenu. Za Oluju smo bili na raznim položajima, svake dvije jedinice imale su jednu prateću liječničku ekipu. Rekli su nam navečer da se spremimo za bojište. A kad se navečer spremamo, znamo da se nešto veliko događa. Vladao je taj osjećaj u zraku iako nam nije bilo rečeno što. Na Velebit sam išla sa sanducima sa svom mogućom opremom, radila sam pripremu za slučaj ranjavanja. Držali smo južne obronke Velebita. U jednom trenu išli smo skoro do sjevernih obronaka, ali smo se u trenu primirja morali povući. Kad biste išli u izvidnice, mogli ste vidjeti odjeću cijelim putem, vidjelo se da su ljudi htjeli ponijeti nešto sa sobom, no kako je put odmicao u egzodusu, kad su prognanici bježali pred okupatorom, samo su se rješavali te odjeće. Naš zadatak u Oluji bio je osloboditi područje RS-a, a s Velebita su se spuštale snage MUP-a RH. Mi smo bili pričuvni sastav MUP-a, prošli smo kompletnu obuku, od baratanja oružjem, ja sam imala tetejca 7,62, znala sam ga rastaviti, sastaviti i pucati. Izabrala sam pištolj jer sam računala da mi je on dostatan za samoobranu - kaže nam Duška. Rano jutro 5. kolovoza 1995. počelo je, dodaje, pozivom “Idemo u Zadar”.
- Tad je krenula najveličanstvenija vojno-redarstvena akcija u Domovinskom ratu: Oluja. Nakon svih gubitaka i padova nezaustavljivo smo napredovali, pratili smo akciju preko Motorole i u jednom trenutku prolomio se glas ‘Ušli smo u Knin’, a s druge veze se čulo ‘A što ćemo sad?’. San se ostvario, a još ne vjeruješ, jedino što ti glavom leti: ‘Bože moj, ima li išta svetije i važnije od ovog’. Najmanje što možeš je dati život za ovo i lijes s hrvatskom zastavom, to je bila ta snaga emocija koja ti pomuti razum. Nakon dva dana Oluje na Velebitu, spustili smo se u Zadar osjetiti bilo naroda koji je slavio slobodu - ispričala nam je Duška.
Od svih ratnih terena na kojima je bila, za nju je Oluja bila specifična situacija jer je ostavila oca u bolnici Merkur u Zagrebu.
- Bolovao je od leukemije, a čim je bio bolje, ja sam se odazvala pozivu i otišla na ratište. Tako sam bila i u Oluji, i to na položaju na Velebitu. I sjećam se: jednom je zazvonio telefon i kaže mi netko od kolega da je poziv za mene. I ja si mislim tko me može usred Oluje dobiti na ratištu, tko mi može smetati u takvoj situaciji. I u tom trenu, koračajući prema telefonu, pomislila sam da mi javljaju da mi je umro otac. To mi je oduzelo godine života. Taj hod prema telefonu, neizvjesnost i bojazan da ću čuti najgore vijesti... No bio je to drugi poziv. Meni se ta situacija iz Oluje posebno urezala u pamćenje - prisjeća se Duška. Nakon Oluje je, dodaje, uslijedila akcija čišćenja terena, u kojoj je sudjelovala sa svojom ekipom. Čišćenje terena bio je, kaže nam, zahtjevan posao u ratnom, ali i moralnom smislu.
- Nakon čišćenja terena slijedilo nam je očistiti domovinu od mina. Prioritet su nam bili izvori vode, vodocrpilišta, električni dalekovodi i željezničke pruge. Trebalo je što prije vratiti život na oslobođena područja. Za mene je službeno rat završio 30. lipnja 1996., do trenutka u kojemu MUP više nije imao potrebu za kirurško-anesteziološkim ekipama - kaže nam Duška.
Ispričala nam je i kako je cijeli rat nosila fotoaparat te sve bilježila i snimala.
- I neopisivo mi je drago što jesam. Na ratištu sam fotografirala i onda bi me suborci molili da im pošaljem fotografije. Uzela bih adrese i, kad bih otišla na pauzu s bojišta, onda bi s pošte na Rivi svima slala fotografije. Bilo je po 15-20 adresa - dodaje.
Otkriva nam i kako su im kao glavno prijevozno sredstvo na Velebitu služili konji.
- Konji su nama život značili, osim helikoptera. Dakle, na terenu, kad helikopteri nisu mogli doći, imali smo konje, a nekad smo u smjeni morali i sve pješke. I ono što je značajno, inače nije običaj da na ratištu imaš kirurge na prvoj liniji obrane jer se podrazumijeva da ne možete operirati u takvoj situaciji. No specijalna policija MUP-a imala je našu mobilnu kiruršku ekipu. Bilo je svega na ratištu, jednom smo imali akciju i prva granata ranila je kirurga i instrumentarku, kirurška ekipa bila je desetkovana, ali smo se izvukli. Velebit je surova planina. Inače vojska ne ide tamo gdje ne može tenk, bilo je dana kad nije bilo opskrbe, znali smo u kolovozu stajati kraj vatre koliko je bilo hladno. A susjedi su nam ondje bili medvjedi, poskoci te jazavci, koji bi pregrizli telefonsku žicu i onda bismo ostali bez komunikacije. Posebno je surova bila magla na Velebitu pa ne vidiš ni metar ispred kuda hodaš, a ne daj bože da padneš. Znalo se dogoditi da se vrtimo u krug nekoliko sati. Posebno su teški momenti bili kad bismo primili poziv da nam je poginuo netko od prijatelja, a s druge strane onaj neopisiv osjećaj sreće kad smo ostvarili sve što smo sanjali, oslobodili zemlju - kaže nam Duška s ponosom u glasu. Jednom je, prisjeća se, došao mladić s teškim ozljedama, obje noge su mu bile zavijene. - Točno znam da bi ga trebalo uhvatiti za ruku i reći: ‘Drži se!’. No kako sam bila mlada, pomislila sam da me može čovjek krivo shvatiti. Kad kaže on doktorici: ‘Molim vas, taknite me malo po kosi, pogladite me po licu’.
U ratu smo imali jedni druge i trebalo je preživjeti i uspjeli smo. Činjenicu da sam bila jedina žena među toliko muškaraca uvijek s ponosom ističem kako su me čuvali kao princezu i nikad, ali nikad sve te godine niti jedna jedina neugodnost, prisjeća se Duška
Znao je da će ostati bez jedne noge. Uspjeli smo mu spasiti drugu nogu pa su ga prevezli u Zagreb, a ja sam išla s njim u pratnji. Pitali su ga tko sam mu ja. A on je rekao: ‘Moj mesar, ali ona je ta koja će mi doći na pir’. Nakon desetak dana je umro - tužno nam kaže Duška. No sjetila se i jedne zabavne anegdote s ratišta, koja se ne odnosi na Oluju. - Nije bilo helikoptera za transport nego smo išli pješke. Kolega Mladen i ja krenuli smo pješke s Marasovca u Paklenicu, gdje nas je na izlasku iz kanjona trebao čekati prijevoz. Spuštajući se niz Marasovac, snijega je bio do struka, ulazeći u duboku šumu, krenulo je grmljavinsko nevrijeme. Došli smo u kanjon Paklenice, kad mi je drača zakačila kapak. Međutim, u toj cijeloj muci tijekom spusta već u podnožju snijega više nije bilo, sreli smo specijalce koji su se pješke penjali na položaj. U tom trenu se susrećemo, a oni meni: ‘Ženo što ti radiš ovdje?’. Mladen i ja umorni nastavljamo dalje i pomislimo ima li kraja? U trenutku mi je Mladen rekao: ‘Da mi je popiti pivo’. Rekla sam mu u čudu: ‘Pivo usred Velebita, što je tebi?’. Kad, hodamo dalje i odjednom ugledamo kamen i na njemu limenka piva. Pita me on ‘Je l’ ti vidiš isto što i ja?’, rekla sam: ‘Da, ali možeš misliti da je puna’. Kad ono, dođemo do limenke i vidimo da je puna, neotvorena. A stvar je u tome što su nekoliko mjeseci prije toga, za Uskrs, koji je bio u travnju, žene iz Zadra htjele poslati kolače i sve ostalo za Uskrs nama na planinu, ali su konji pali u snijegu i nisu stigli na položaje. Naši su nas darovi dočekali dobro konzervirani i našu kalvariju bar na trenutak uljepšali. Spuštanje smo završili u Ramićima uz pozdrav i okrepu naših starih prijatelja koji su ondje živjeli - prisjeća se Duška. Za rat kaže da je najveće zlo koje se može dogoditi čovječanstvu.
- Ali i kad odvojimo sve strahote koje on donosi i ostavlja, za mene su te godine u ljudskom i moralnom smislu najljepše godine života. Imali smo jasan cilj, koji je ostvaren, nezavisna i slobodna Republika Hrvatska. U rat sam otišla čista srca i takva sam iz njega i izašla. Prijateljstva stečena u ratu neusporediva su s ovim mirnodopskim. U ratu smo imali jedni druge i trebalo je preživjeti i uspjeli smo. Činjenicu da sam bila jedina žena među toliko muškaraca uvijek s ponosom ističem, to kako su me čuvali kao princezu i nikad, ali nikad, sve te godine niti jedna jedina neugodnost. Sjećam se kako mi je ujutro kad smo se budili u baraci, vezist Šime rekao: ‘Duška, svako jutro si mi sve lipša’. Bio je to zadnji dan smjene ujutro, kad je rekao: ‘Duška, najljepša si žena na Velebitu’. Odgovorila sam mu: ‘Znam, Šime, da mi ne lažeš jer jedina sam žena na Velebitu’. Znate kako sam ja pitala Stipu Božića: ‘Stipe, je li tako da je Velebit najlipša planina na svitu?’. Ne znam je li bio suglasan s mojim mišljenjem, ali mi je rekao: ‘Da’. Što će čovik? Putovala sam i putujem, to beskrajno volim, ali u ratu, da ste mi ponudili Meksiko, Japan, Norvešku, ništa nije bilo važnije i svetije nego poći na Velebit - završava naš razgovor Duška.
Nakon svih gubitaka i padova
nezaustavljivo smo napredovali, pratili smo akciju preko Motorole i u jednom trenutku prolomio se glas “Ušli smo u Knin”
Patricia Blažević, rodila se 1995. godine u Slavonskom Brodu na Oluju u 18 sati. Mama je sama otišla u bolnicu poroditi se
Piše: Iva Milotić
Fotografije: Privatni album, Davor Puklavec/PIXSELL
Svojim sam roditeljima bila četvrto dijete. Netko bi pomislio da se četvrto dijete rađa lakše nego ostala djeca jer je majci već sve poznato, ali sa mnom je bilo sve samo ne lagano, rekla je Patricia Blažević, djevojka rođena 1995. godine u Slavonskom Brodu na Oluju. Rođena je u 18 sati. Čula je tu priču tisuću puta i uvijek joj srce brže počne lupati svaki put kad se prisjeti svega što su joj roditelji o tom danu ispričali. - Mama je ostavila s tatom moju braću i sestre kod kuće tog dana i otišla sama u bolnicu kako bi me rodila. Tijekom porođaja i nakon što me rodila počelo je granatiranje. Moja je majka tražila tad da joj donesu papire kako bi potpisala da izlazi iz bolnice na svoju odgovornost, iako je tek rodila. Dali su joj ih i potpisala ih je te došla k tati kući i sa mnom tek rođenom pa su s ostalom svojom djecom ona i tata otišli u sklonište.
Bilo im je važno da budemo svi na okupu - rekla je Patricia. Djevojka otkriva kako je cijelo njezino naselje tad bilo brigada za sebe. - Mi smo iz maloga mjesta i svi naši rođaci, prijatelji, susjedi... svi su bili u ratu. Snaga je bila u tom zajedništvu. Nakon rata slušala
sam njihove priče cijeli život. Moj je tata bio zadužen za opskrbu vojnika hranom te mi je i on svašta ispričao. Mogu reći da sam stvarno odrasla kroz te ratne priče - kaže Patricia. Najviše pamti, kaže, onu o njihovu susjedu koji je poginuo sa samo 18 godina.
- Tu sam priču više puta čula i baš mi se urezala u pamćenje. Tad shvatiš okrutnost i jezivost rata - rekla je naša sugovornica.
Pa ipak, djetinjstvo u Slavoniji, iako je poslijeratno, pamti kao predivno.
Mi smo iz maloga mjesta i svi naši rođaci, prijatelji, susjedi... svi su bili u ratu. Snaga je bila u tom zajedništvu. Nakon rata slušala sam njihove priče cijeli život
- Znam da je bilo puno siromašnih obitelji, ali tad nisam bila toga svjesna. Odrastala sam skromno, ali bezbrižno. Nas desetero djece iz naselja po cijele smo se dane igrali vani na igralištu ili jedni kod drugih u dvorištima, vozili smo bicikle, izmišljali neke svoje igre, bućkali se u plastičnim bazenima ljeti i koljena su nam uvijek bila oderana. Bili su to savršeni trenuci - prisjeća se Patricia, kojoj prijatelji i danas za rođendan kažu: “Sretan rođendan, Olujka!”. Najčešće je rođendane, kaže, slavila u krugu obitelji jer su ljeti svi rasuti, putuje se i samo rijetki ostanu kući. Zadnja dva rođendana je, pak, proslavila u Americi, gdje je otišla na studij i stručnu praksu. Patricia je inače inženjerka građevine, radi u struci, voli putovati, a obišla je već i Afriku, dobar dio Europe te Amerike. - Oduvijek sam maštala o tom životu vani i mislila kako je sve bolje vani, a onda kad mi se san ostvario i kad sam otišla, shvatila sam da je doma ipak najbolje. Naša je kultura predivna, a nigdje se ljudi ne druže kao mi. Vani su svi hladniji - kaže Patricia. Njezini su se roditelji 2006. iz Slavonskog Broda preselili u Crikvenicu, u koju nastoji otići što češće može, baš kao i u Slavonski Brod, koji joj je zauvijek urezan u njezino srce.
Patricia je inženjerka građevine, radi u struci, voli putovati, a obišla je već i Afriku, dobar dio Europe te Amerike
Otišao sam s obitelji kod prijatelja Jadrana Mimice, također fotografa, u Mimice na godišnji odmor. Imao sam neku blagu dojavu, a i intuiciju da počinje akcija. Te moje informacije su se pokazale točnima, dobio sam poziv i pravac Knin, prisjeća se Josip Bistrović, prvi fotoreporter koji je ušao u oslobođeni Knin. Tog 5. kolovoza 1995. uputio se prema Kninu s kolegom Damirom Karakašem, eminentnim književnikom, koji je tad radio u splitskom dopisništvu Večernjeg lista. Putem su sreli jednog branitelja kojega je Bistrović upoznao na nekom ranijem ratištu. Taj čovjek im je pomogao i odveo ih u Knin okolnim putem.
Druga ekipa, njihovi kolege iz Slobodne Dalmacije, Reutersa i ne sjeća se više tko još, išli su drugim putem, glavnom cestom i negdje zapeli. Bistrovića je taj vojnik doveo na tvrđavu i provezao po Kninu.
- Još je bilo tu i tamo puškaranja, nije to bilo ugodno, ali bio je to veličanstveni trenutak da sam ušao u Knin prvi dan - ponosan je Bistrović.
Vraćali su se u Knin i sljedećih dana, 6., 7. i 8. kolovoza, pa je tako 6. kolovoza 1995. snimio i dolazak predsjednika dr. Franje Tuđmana na kninsku tvrđavu s predstavnicima Vlade i Hrvatskog sabora. Državni vrh stigao je kako bi hrvatskim vojnicima, osloboditeljima, čestitao na velikoj pobjedi.
- Kako sam išao na godišnji odmor, nisam imao ni adekvatnu garderobu. Svaki put kad su te snimke pokazivali na televiziji, moglo me se vidjeti u kratkim crvenim hlačama i šarenoj, ljetnoj majici, s Ray Bankama na nosu, potpuno nepripremljenog za ono čemu sam svjedočio - govori Bistrović i priznaje da su ga prijatelji znali zezati zbog toga. U Kninu je bio i 1991. godine. Već je Kijevo, gdje je bio hrvatski živalj, bilo blokirano, no on je s kolegom Jurom Nanukom uspio ući u Kijevo. Bistrović je još imao iskaznicu Saveza novinara Jugoslavije, a Jura je radio za jednu stranu agenciju.
Fotografije govore više od tisuću riječi, a one Josipa Bistrovića su nijemi svjedoci jednog vremena koje se ne smije zaboraviti
- Ponestalo nam je razvijača jer se u to vrijeme radilo na crno-bijelim negativima. Otišli smo u Knin kako bismo potražili kemikalije za razvijanje negativa. Prošetali smo se gradom, popili kavu u kafiću... Bilo je vrlo neobično. Sve je bilo puno paravojske, bio je dosta neugodan osjećaj. Išli smo kod jednog prijatelja, kojega sam tad upoznao, Damira Mijakovca.
Bio je to lokalni fotograf koji je imao radnju u centru Knina. Ta je radnja potpuno odudarala od tadašnjeg izgleda Knina. Ona je komotno mogla biti u Ilici ili Frankopanskoj ili na Cvjetnom trgu u Zagrebu, dakle u pitanju je bio jedan umjetnik. Imao je malu galeriju u izlogu te fotografske radnje i dao nam je razvijač - prisjeća se Bistrović.
Kod tog je fotografa razvijala fotografije i srpska milicija, koja mu je donijela negative pritvorenih Hrvata iz jednoga sela. Damir je odrezao zadnja dva negativa i dao ih Bistroviću, koji ih je objavio u Večernjem listu. Bila je to, nastavlja, iznimna hrabrost jer su ti negativi pokazivali kako paravojne postrojbe postupaju prema Hrvatima na okupiranom području.
Kasnije je Bistrović, od 1991. do 1995., prošao sva ratišta osim Vukovara. Bio je i u Bosni i Hercegovini, kraj Mostara, Sarajeva... - Nažalost, nisam bio u Kninu više od 20 godina. Spremam se otići. Bio sam možda još godinu ili dvije nakon 1995. godine i poslije više nisam. Volio bih posjetiti prijatelja Damira. On je dan ili dva poslije Oluje dobio sina. To je bila jedna od prvih beba u kninskom rodilištuotkriva Josip.
Žao mu je što nije bio u Kninu na otvorenju izložbe “Oluja 95”, čiji je središnji dio stalnog postava mural koji je naslikala umjetnica Ana Barbić Katičić kao predložak koristeći njegovu fotografiju državnog vrha na kninskoj tvrđavi nakon Oluje. Obradovao se i kad mu je sin lani javio da je vidio njegovu fotografiju u Gradskom muzeju Vukovar u Vodotornju.
Većinu je scena iz tih ratnih godina, osobito onih neugodnih, s vremenom potisnuo negdje duboko u sjećanju. Nerado ih se prisjeća, kaže da život ide dalje. Treba se okrenuti budućnosti... Danas Bistrović uživa u mirovini, živi na Dugom otoku i bavi se ribolovom, koji je, ironije li, prezirao u mladosti. Vrijeme provodi s unucima, uzgaja masline... Dojma smo da nije čovjek od mnogo riječi. Navikao je biti u sjeni, stajati iza objektiva... Umjesto njega uvijek su govorile njegove fotografije. S razlogom se kaže da jedna fotografija govori više od tisuću riječi. One su nijemi svjedoci jednog vremena koje ne treba zaboraviti kako nam se to više nikad ne bi ponovilo.
Susreti pripadnika Hrvatske vojske s civilima u oslobođenim krajevima nisu bili susreti nepoznatih. Bili su to pogledi prepoznavanja, stisci ruku koje su preživjele isto vrijeme – s različitih strana ceste. Neki su plakali, neki samo kimali glavom, a svi su znali: ono što je bilo izgubljeno, vraćeno je
Vojska obilazi ključne gradske institucije i preuzima odgovornost za održavanje reda i mira. Na pročeljima zgrada skidaju se ploče s natpisima bivših institucija SAO Krajine, a umjesto njih pojavljuju se službena obilježja Republike Hrvatske
Bez fanfara, bez parole – umorni su, ali i spokojni i sretni. U njima nema oholosti, samo svijest da su učinili ono što je trebalo, da su se borili za nešto veće od sebe
Svaka postrojba imala je svoju zadaću. Svaka zadaća imala je svoj trenutak. A svaki trenutak – svoju cijenu. I sve su ih – bez iznimke – izvršili s čašću
Ulicama Knina se širi osjećaj olakšanja, a grad, iako ispražnjen, ostaje sačuvan, bez tragova prekomjernog granatiranja
Osmijesi i zahvalnost na licima stanovništva nakon što je hrvatska vojska oslobodila okupirana područja
Kako je uzvišen osjećaj udahnuti miris slobode. Tih su dana mediji s ponosom slavili veličanstvenu pobjedu i junake koji su ostvarili dugo sanjani, teško izboreni san
Sjedi sam pod krošnjom drveta. U tom prizoru sadržana je cijeli bitak pobjede – čovjek koji je ispunio zadaću, bez potrebe za slavom.
Njegov pogled daleko je otišao – možda doma, možda preme nekome tko nije dočekao taj trenutak
Čekali su i dočekali trenutak kada paravojna država više ne postoji. Ponos im je veći od Velebita, a srce puno sreće. Zasluženo slavlje hrvastkih vojnika i policajaca na ulicama Vrlike
U danima kad je budućnost ovisila o hrabrosti, oni su je imali na pretek. U satima kada je odlučnost bila jedino oružje, oni su je nosili u prsima. I kad je trebalo učiniti ono nemoguće – nisu pitali koliko, nisu pitali zašto. Zadužili su cijelu naciju, ne riječima, nego djelom
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman na Kninsku je tvrđavu stigao nakon nešto više od 24 sata, koliko je prošlo od veličanstvena ulaska hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga u središte Knina.
Srpski i jugokomunistički JNA agresori uništavali su redom sve Hrvatske sakralne objekte od kojih im je glavna luđačka poslastica bilo uništavanje katoličkih crkvi, na kojima su vježbali gađanje iz tenkova, topova, minobacača i svih drugih oružja
Napokon sloboda! Dvojica vojnika susreću se i pozdravljaju – stisak ruke, osmijeh i tiho razumijevanje govore više od riječi...
Lani je nakon 29 godina prvi put otišao na Pohod za hrvatske branitelje poginule na Velebitu i popeo se ponovno na Sveto brdo, gdje je prvi put bio kao 19-godišnjak (na sllci)
Piše: Helena Tkalčević
Fotografije: Davor Puklavec/Pixsell, privatni album
Jure Klišanin (51), načelnik Postaje granične policije Novska, imao je nepunih 17 godina kad mu je početkom srpnja 1991. stigao poziv iz Općine. Dobivali su ga svi mladići nakon navršene 16. godine koji su upisani u vojnu evidenciju. Jure je baš bio završio 2. razred strojarske srednje škole. Tad se u Novskoj već vidjelo da gori iz tri pravca, Pakraca, Jasenovca i Siska, rat je dolazio na velika vrata. U policijsku školu, 3. razred, prijavio se još u ožujku 1991. godine. Nakon nekoliko mjeseci javili su mu da je primljen, no zbog ratnog stanja rekli su mu da nema škole i da će ga pozvati kad se stvore uvjeti. U međuvremenu se odazvao pozivu iz Općine, zadužio pušku M-48 i kutiju metaka. Sjeća se da mu je, kad se vratio kući i spremao pušku u ormar, prišao dvije godine mlađi brat i tražio da mu je pokaže.
na Velebitu su vladali ekstremni uvjeti, kiša, snijeg, vjetar... Ipak, dok je bilo mirno, smišljao je razne načine na koje bi mogao skratiti vrijeme. Na jednom od prvih takvih terena napravio je lulu, ugrijao žicu i napisao “Bukva ‘93”. To je bila baza iz koje su išli na položaj na Velebitu, a tu drvenu lulu čuva i danas. Sjeća ga na dane kad su bili spremni dati sve, pa i život, kako bi obranili svoje domove.
- Nas je osam iz generacije došlo u splitsku specijalnu, svi smo bili tako mladi. Lani sam bio na utrci Spartan na Hvaru pa sam posjetio ratnoga kolegu. Emotivan je bio taj naš susret. Sjetiš se koliko su vas ti stariji zapravo štitili, nismo tad toga ni bili svjesni. Bio sam u toj grupi najčešće s Hvaranima. Sa mnom su bili pokojni Dida, tako smo ga zvali, Šime, Nikša, Mario i Ćipa. Kao starija braća su nam bili. Bili smo svi kao jedan - ponosan je Jure na jedinstvo koje je vladalo među specijalcima. Svaki dan su bili skupa, nije tu bilo svađa, svi su bili u istim problemima i ovisili jedan o drugome. Imali su samo jedan drugoga, čuvali su se, čuvali su domovinu...
Jure Klišanin, načelnik Postaje granične policije u Novskoj, kao maloljetnik je čuvao seoske straže skladišta. Specijalnoj policiji pridružio se 1993. godine
- Rekao sam da se makne jer to nije za djecupun emocija prisjeća se Jure tih dana. Počeo je s dečkima iz svoje generacije i starijima držati seoske straže skladišta. Škola je počela krajem te 1991., a Jure se nakon završenog 3. i 4. razreda policijske škole s prijateljem, a poslije i kumom, prijavio za teren.
- Otišli smo u specijalnu policiju, on je bio u RIS-u Kutina, a ja sam dobio splitsku Specijalnu policiju BATT, koja nosi ime po prvoj četvorici poginulih pripadnika (Bočina, Abramović, Tomaš, Topić). Prošli smo obuku za specijalnu, ta naša generacija, i onda su krenuli prvi tereni - priča Jure kako počinje njegov “pravi” ratni put. Bilo je to u lipnju 1993. godine, kad je imao nepunih 19.
Ti su prvi tereni, prisjeća se Jure, bili vrlo teški,
Bili su poslije oko Dubrovnika, u Slavoniji, Pakracu, Slavonskom Brodu, sve do Bljeska, kad je dio njihove jedinice angažiran u toj akciji, u kojoj su s osječkim kolegama specijalcima oslobađali Omanovac. Nakon toga uslijedila su još dva-tri terena, već su osjećali da se nešto događa, da se sprema nešto važno. “Dignuli” su ih te su i prije Vojno-redarstvene akcije Oluja već bili na položaju na Velebitu.
- Naš pravac bio je Mali Alan prema Gračacu. Priča se zna, 4. kolovoza u 5 sati je krenulo, topnička priprema. Probijanje tog položaja trajalo je dosta dugo. Imali smo tu i poginulih, ranjenih, Viktor je poginuo. Tek smo negdje oko 12.30 sati probili taj položaj i krenuli dalje. Na kraju tog prvog dana, znam da smo zanoćili, drugi dan smo nastavili dalje i izašli na cestu Obrovac-Gračac - govori ovaj bivši specijalac.
Budući da je specijalna policija po svim pravcima djelovala vrlo duboko, ušla i napravila klin, čekali su dan ili dva u Gračacu da se linije isprave. Potom su išli za Donji Lapac.
Kad sad s odmakom vremena Jure evocira sjećanja, priznaje da je tad bilo teško pratiti koji je dan i koji je datum. Na povratku su vidjeli hodočasnike kako pješače na Klis na Gospu sinjsku. Tad su dobili dan ili dva slobodno, a su potom do kraja listopada prošli cijelu Hrvatsku.
- Kisnulo se po dva-tri puta dnevno, sušilo se na tebi... Koliko se jelo, pilo, nisi ni stigao razmišljati o tome.
Prvi dan Oluje je bilo strašno naporno, nosiš tu čuturu s vodom, koliko unutra stane, padali su ljudi od dehidracije. U to vrijeme ne razmišljaš o tome, samo ideš - priča Jure dok pregledava svoje stare fotografije s terena. Pamti i odlične zapovjednike, koji su uvijek bili uz njih, na čelu.
- Ostala mi je scena, mislim da je bilo pola 12, ovo govorim iz perspektive jednog specijalca, preko veze čujem generala Mladena Markača: “Dečki, Knin je oslobođen”. I onda razmišljaš, svi ti napori, sve što ste prošli, vrijedilo je, uspjeli smo - govori nam Klišanin. Stigao je tada i studeni 1995. Bili su na dubrovačkom terenu, od Prevlake prema Trebinju, kad je Jure lakše ranjen. Ne voli to isticati, sretan je što je još tu, živ je, trči, trenira... - Spuštali smo se prema dolje i bila je improvizirana potezna mina, zapeo sam i ostao sam živ, lakše sam ozlijeđen. Ni ne sjećam se detalja... Hvala Bogu, dobro sam prošao, život ide dalje - govori Jure, koji nerado spominje svoje ranjavanje jer se ne želi izjednačavati s onima koji su prošli mnogo gore, ostali bez ruke ili noge, ili su bili u zarobljeništvu... Došla je tad i mirna reintegracija Vukovara i kraj rata, a Jure je ostao u sastavu policije. Nakon izlaska iz Specijalne policije 2000. godine diplomirao je kriminalistiku i vratio se kući u Novsku, gdje postaje inspektor. Radio je zatim na organiziranom kriminalu u Sisku, pa u kabinetu ministra. Iz Zagreba se vraća za načelnika PP Hrvatska Kostajnica, gdje provodi šest godina, a zatim je 13. godinu načelnik Postaje granične policije u Novskoj s ispostavom Jasenovac.
Jedanput godišnje, 15. ožujka, na obljetnicu osnutka Specijalne jedinice BATT Split, nađe se s bivšim suborcima, druže se, prisjećaju gdje su bili, što su radili... Prisjete se i svih onih koji više nisu među njima, Bočina, Abramović, Topić, Tomaš, prvih koji su poginuli, Ivana Gilića...
Lani je nakon 29 godina prvi put otišao na Pohod za hrvatske branitelje poginule na Velebitu i popeo se ponovno na Sveto brdo. Prelazi se relacija Mali Alan, prijevoj koji je forsirala njegova jedinica, prema Dušicama, gdje je bila misa, nakon čega slijedi uspon na Sveto brdo. Vratilo mu je to iskustvo mnoga sjećanja, prisjetio se i poginulih i ranjenih, odao im počast. Kao dijete, govori, njegova obitelj živjela je od poljoprivrede, na selu. Ima tri starije sestre i mlađeg brata. Nije se tad provodilo slobodno vrijeme pred
ekranima, nešto malo se gledala televizija, no u slobodno vrijeme volio je čitati. Njegova susjeda imala je mnogo knjiga, pa je od nje posudio “Povijest Hrvata” Vjekoslava Klaića. Fascinirala ga je ta stoljetna borba za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku, svoju domovinu. Danas shvaća da je imao priliku sudjelovati u toj borbi za slobodu, imao je priliku biti dio te povijesti. Rođen i odrastao u Novskoj, Jurina je obitelj podrijetlom bila iz Buškog Blata kraj Livna. Njegov odgoj obilježilo je prihvaćanje života takvog kakav je. - Nemoj zaboraviti ići u crkvu - rekla mu je, između ostalog, majka, kad je otišao u specijalnu policiju. Nije zaboravio njezine riječi, išao je kad je god imao prilike, a smatra i da mu je vjera pomogla nositi se s nedaćama kad je bilo najteže. Pomogla mu je prihvatiti stvari koje su mu bile neobjašnjive. Kao roditelj, danas shvaća kolika je bila ogromna hrabrost svih roditelja, njegovih i drugih, kao i svih drugih članova obitelji čiji su sinovi, supruzi ili očevi bili na bojišnici.
Iako je “izgubio” taj dio mladenačkih druženja i bezbrižnih izlazaka, smatra da, zahvaljujući svemu što je prošao, ima nešto drugačiji pogled na život. Doista, može se reći da je živio i živi ispunjenim životom. Stekao je tijekom života bogato iskustvo i smatra da mu je to pomoglo kao načelniku u vođenju, odnosno rukovođenju. Pokazalo se to i u talačkoj situaciji koju su imali.
- Rukovoditelj mora biti smiren, prenijeti ljudima da treba ostati smiren u kritičnoj situaciji. Nema panike, znaš da ima puno gorih situacija - kaže Jure. Svoju djecu ne opterećuje ratnim pričama, tek ako pitaju, ispriča im što ih zanima. Skroman i samozatajan kakav je, Jure se ne smatra junakom ni herojem.
- Nije tata heroj, tata se borio s herojima - kaže djeci kad ga pitaju je li bio u ratu i je li onda i on heroj.
Junaci su, nastavlja, nažalost, ostali tamo negdje, on je samo jedan od onih koji su preživjeli.
- Junaci su ovi s kojima sam bio, svi oni koji su sudjelovali, a posebno oni kojih nema. Junaci su i svi oni koji još žive i gaje sjećanje na Domovinski rat. Želim zahvaliti svim pripadnicima SJP-a, a posebno svojim dečkima iz SJP-a BATT i dečkima s Hvara - zahvalan je Jure svim suborcima i ostalim hrvatskim braniteljima.
Za kraj poručuje kako ne treba zaboraviti da je nekoliko generacija u jednom trenutku, kad je bilo potrebno, reklo: “Idemo” i dalo sve od sebe.
Danas je načelnik Postaje granične policije, a iz Oluje pamti odlične zapovjednike, koji su uvijek bili uz njih, na čelu: “Ostala mi je scena, mislim da je bilo pola 12, ovo govorim iz perspektive jednog specijalca, preko veze čujem generala Mladena Markača: Dečki, Knin je oslobođen”
Oriano Bulić u rat je otišao odmah nakon studija medicine. Kaže da je ‘zanat’ usavršio u ratu, Kroz njegove je ruke prošlo oko 1700 ranjenika. Oluju posebno pamti
Piše: Dijana Maric-Odobašić
Fotografije: Srecko Niketić/Pixsell, privatni album
Pulski liječnik dr. Oriano Bulić sjeća se svakog detalja s ratišta koja je prošao, uključujući Oluju, gdje je njegova sanitetska postrojba bila, kako je rekao, ispred prve crte. Bulić je bio njihov zapovjednik u Domovinskom ratu, pa i u Oluji. Tijekom našega razgovora je u nekoliko navrata hvalio svoju ekipu, kolege suborce, ne želeći isticati sebe ni u jednoj rečenici. Jer “svi za jednog, jedan za sve” vrijedilo je u svakom trenutku tih teških vremena. Njegova sanitetska postrojba 5. kolovoza 1995. godine uspjela je, preko Ličkog Petrovog Sela i Željave, stići do Bihaća, gdje je uspostavio vezu s tamošnjom bolnicom u kojoj se spašavalo ljude, prisjetio se, u neljudskim uvjetima. Operiralo se i bez anestezije jer je nedostajalo medicinske opreme. Nedostajalo je i hrane, ljudi su gladovali, a kako je i taj problem riješio pulski liječnik, ispričao nam je u svojoj ratnoj priči. - Imao sam kompletnu kiruršku i sanitetsku ekipu. Vrhunsku. Imali smo petnaestak vozila u Oluji i osiguravali smo nekoliko brigada, poput Prve bojne, Tigrove, 119. brigadu... i sve pričuvne. Bio sam zapovjednik linije proboja saniteta preko Ličke Jesenice i prvi smo ušli u Bihać, prije bilo koga iz Hrvatske vojske. Oni su čekali da se Gotovina i Dudaković sretnu i potpišu da smijemo ući, ali mi smo do tada ušli. Imali smo ratnu bolnicu, a moja ekipa je bila samo za poželjeti - prisjetio se dr. Bulić. Dodao je da je osnovao ratnu bolnicu u Stajnici, kao i pokretnu ratnu bolnicu. Bili su spremni za sve.
- Prva moja ratna postrojba bila je ‘Bak’. Prijavio sam se kao 28-godišnji liječnik Uredu za obranu 1991. godine. Tek sam završio fakultet. Išao sam iz humanitarne obaveze da se pomogne ljudima. Sanitet je imao veliku zadaću i u Oluji - od epidemiološke službe, preventivne, prijemne... Ali nisam sve radio sam. Bilo nas je puno - ponovno naglašava dr. Bulić. U noći na 4. kolovoza sjeća se da je njegova ekipa došla do Rakovice i onda je stigla zapovijed da se idućeg dana spoje s najbližom bolnicom, a najbliža bolnica bila je Bihać. - Kad smo došli u Bihać, u bolnicu, dočekao nas je pakao. Liječnici su morali operirati i bez anestezije. Ušli smo dr. Gusić i ja u sale u vojnoj opremi. Nama je to bilo čudno, ali nije bilo dovoljno liječničkog materijala i nije bilo vremena za razmišljanje. Odmah asistiranje. Drugi dan sam iz Pule naručio cijeli kamion sanitetskih potreba za bolnicu u Bihaću. Još se sjećam da je ispred bolnice bila i jedna tržnica, i to jako skupa. Na primjer, kila kave stajala je 100 maraka, pet kila brašna isto 100 maraka, kao i litra ulja. Strašne cijene su bile. Našli smo napuštena skladišta i u ta skladišta dovezli bolnici tri kombija puna brašna. Jer ljudi su bili kolektivno gladni i poželjeli su brašno. Nakon toga su nam, sjećam se, stariji ljudi i djeca bacali cvijeće kao da maršal prolazi. Neki stari je baš mene sačekao i oslovio me s maršal. A onda dodao: ‘Koja ste vi vojska?’. Ja sam mislio da će reći da je to zato što smo dobro obučeni i naoružani. A on je objasnio da je tako rekao jer smo po njemu bili debeli. Tri i pol godine ti su ljudi bili gladni - prisjetio se pulski liječnik. Čim je dopremio potrebno brašno na lokaciju, automatski su pale cijene na toj tržnici. S obzirom na to da bolnica nije imala infuzije, anestezije i lijekova te je bilo trenutaka kad se moralo ranjene doista operirati ‘na živo’, dr. Bulić je uspio i taj problem riješiti. Naglasio je da on nije operirao ljude “na živo”, ali je asistirao pri takvoj operaciji. Jer su u jednom trenutku došla četvorica ranjenih i moralo se brzo djelovati. Kaže da su svi bili u krvi. I da se toga sjeća kao da
je bilo danas. U Bihaću su, nastavio je, svakih pet minuta dolazili ranjeni. Onda je njegova bolnica morala ići dalje. - Sjećam se da sam u tri dana tri puta morao pisati zapovijed o premještanju pokretne kirurške sale. U Oluji sam ostao do kraja. Radili smo kompletno zbrinjavanje ranjenih: epidemiološku službu, preventivu od zaraze, procjenu sposobnosti nekih ljudi koji su nažalost ‘gubili živce’ na ratištu od stresa, s čime suosjećam, organizaciju zbrinjavanja ranjenika... Sve je bilo organizirano. Kroz moje je ruke od početka pa do kraja rata prošlo oko 1700 ranjenika. Puno je to. I moram napomenuti da smo išli i ispred prve linije, pa su me mnogi prozvali da sam avanturist. Ali kako drugačije da reagiram u situaciji kad je ispred mene čovjek ranjen i urliče od bolova: ‘Pomozite mi, molim vas!’. Mnogi se nisu usudili poći, ali kolega iz Pule, Slacki i ja smo odlučili na šatorskom krilu izvlačiti ranjene. Morali smo se probijati oružjem kako bismo došli do njih. Moralo se ponekad. I u prvi mah nisu bile bitne liječničke operacije,
Hipokratova zakletva nas liječnike obavezuje da moramoi pomoći ljudima pa makar to značilo da riskiramo vlastiti život. Obzirom da sam išao po ranjene, puno ljudi mi je reklo da “hodam po ivici mača, kaže Oriano Bulić
već je bilo važno zaustaviti krvarenje kod ranjenika i spasiti toj osobi život. Operacije su se radile u bolnici, a ne na liniji. Mi smo bili uvijek ispred linije - govori nam dr. Bulić. Njegov interventni, specijalni sanitet izvlačio je ranjene. Malo se spavalo, gotovo ništa. Tad mladi liječnik o spavanju nije ni razmišljao, već o psihološkom problemu, kako izvući ranjene i pomoći im.
- Kad govorim o ratištima, sjećam se da smo u samo jednom danu iz Dabra izvukli 17 ranjenih i pet mrtvih. Išli smo pet puta po njih. Ali imali smo i oružanu pratnju ispred nas - naglasio je dr. Bulić. Oružje se katkad moralo imati, jer kad su nosili obilježja Crvenog križa, kaže da je to bilo isto kao da su imali metu na čelu. Priznaje da je na ratištima koja je prošao osjećao strah. Bilo ga je.
- Hipokratova zakletva nas liječnike obavezuje da moramo pomoći ljudima pa makar to značilo da riskiramo vlastiti život. S obzirom na to da sam išao po ranjene, puno ljudi mi je reklo da ‘hodam po ivici mača’. Ne znam tko bi normalan mogao trpjeti da ranjenik koji teško krvari viče: ‘Pomozi prijatelju. Pomozi, molim te!’, a ti da se oglušiš i ne otiđeš po njega pomoći mu spasiti život, a do jučer ste sjedili zajedno - otvoreno je priznao dr. Bulić. Tad je tek završio medicinu i nije znao kakav ga rad na terenu čeka. Kaže da je (na)učio posao u ratu. Njegova sanitetska ekipa je zbrinula, ponosno nam govori, najviše ranjenih.
- Spasiti svaki ljudski život važna je stvar. I samo sam to imao na pameti u ratu. Jer to je jedino ispravno - zaključio je.
Piše:
Bogdan Blotnej
Fotografije: Davor Puklavec/Pixsell
Bilo je to nekoliko dana prije nego je počela vojna operacija Oluja. Hrvatska bespilotna letjelica, danas popularno dron, letjela je nedaleko od Karlovca i snimala neprijateljske položaje i topništvo. Opremljena fotoaparatima i kamerama, omogućila je vojsci i našem topništvu neutraliziranje mogućeg napada na Karlovac i Dugu Resu. - Tih godina bespilotne letjelice koristile su samo tri vojske svijeta, američka, izraelska i naša. To samo govori kakva je to tada bila avagarda, a danas je potpuno normalno - govori nam Juraj Horvatin, voditelj Muzeja Domovinskog rata Karlovac - Turanj u kojem je upravo izložena maketa te hrvatske letjelice.
Dodaje kako ju je izradila skupina časnika i vojnika obavještajnog odjela ZP-a Karlovac, a novac za nju skupila je Hrvatska zajednica u iseljeništvu. Kao uzletište koristili su ceste Karlovac - Rečica i Belajske PoljiceDuga Resa. Sad visi dobro osigurana iznad stubišta muzeja uz prikaz karti koje je snimila. Neprocijenjivo je to oružje korišteno u Oluji i tek jedno od brojnih koje su branitelji, vojska, a sada muzej uspjeli sačuvati.
Naime, muzej smo posjetili usred njihovog gužvovitog perioda koji traje od lipnja do rujna. Puno je ondje stranaca, turista, ali i domaćih ljudi, koje odmah s ceste zaitrigiraju brojna vojna vozila parkirana u dvorištu. Tako se ondje može naći laki izviđački automobil BRDM-2, koji je konstruiran kao čamac. Pronašla ga je hrvatska vojska u selu Perna na Petrovoj gori. Tijekom Oluje napustila ga je neprijateljska vojska. Tu su i dva nezaobilazna oklopna vozila Straško i Sokol 1, koji su prerađeni u vojna od traktora i kamiona. Izložena je i haubica M2 američke proizvodnje, ali i tenkovi među kojima se izdvaja često korišteni T-55.
Najviše mjesta zauzima vojni avion MiG 21, koji je ondje stigao nakon umirovljenja u službi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Zrakoplovno-tehnički centar ga je restaurirao i pripremio za izlaganje, a prezentiran je na nosaču u položaju izlijetanja.
Nalazi se tik preko puta sadašnje zgrade muzeja, koja je u ratu pretrpjela brojna oštećenja. Zbog sigurnosti koju je pružala braniteljima oni su je prozvali ‘Hotel California’ te i danas nosi to ime. Zgrada je konzervirana sa svim oštećenjima i opasana stakleno-metalnom opnom koja otkriva svo ratno bezumlje i razaranje Turnja.
Unutar nje posebno je formirana izložba naoružanja i opreme hrvatskih branitelja od početka Domovinskog rata do same Oluje.
- Izložba na početku prikazuje čime su bili naoružani naši branitelji. Radilo se o slabijem i improviziranom naoružanju i opremi pa su i paneli u kojima su izloženi manji za razliku od onih s oružjem i opremom agresora.
Kako su godine prolazile, tako je hrvatska vojska imala sve bolje naoružanje dok je neprijatelj postajao sve lošije opremljenpojasnio je Horvatin.
Najviše mjesta zauzima dugi raketni bacač M 79 Osa. Muzeju ju je poklonio njezin idejni začetnik, brigadir Dubravko Halovanić. koji je još u ratu počeo prikupljati naoružanje kojim su se naši branitelji suprotstavili vojnoj velesili JNA. Na njoj su naslikana tri tenka koja je pogodio, od kojih je dva modela T-55 uspio i uništiti.
Uz nju je postavljena i zolja RB M80 koju su u Oluji nosili pripadnici 266. izviđačko-diverzantske satnije HV-a Karlovac. Njome je u operaciji zapovjedao natporučnik Boris Pleskina, a na nju su se za uspomenu potpisali pripadnici satnije. Tu su i brojne replike puške kalašnjikov, ali i pištolji vojnika proizvedeni u tvornici HS produkt. Uz njih ponosno stoji radna odora general - pukovnika Pavla Miljavca koji je u vrijeme Iluje biona na dužnosti čelnika operativnog tima Glavnog stožera HV-a. Osobno ju je bio poklonio Muzeju.
U Domovinskom ratu 1991. – 1995. Turanj je bio strateški važna točka u obrani grada, mjesto na kojem je zaustavljen pokušaj zauzimanja grada i presijecanja Hrvatske. Turanj je danas simbol pobjede, svjedok borbe za slobodnu i samostalnu Hrvatsku i trajni spomen na junake Hrvatske vojske koji su na Turnju obranili Karlovac i Hrvatsku
Hrvatska verzija bacača raketa s 12 lansera dizajnirana je tako da je mogu vući i lakša vozila. Bio je važan dio brze operacije
Osjećaj ponosa i sreće kada u 5 sati 5. kolovoza 1995. čekaš na padinama Dinare znak. Odjednom se kroz vezu čuje “krenuli smo!” A nebo gori! U ušima zvuk VBR-a, RAK-ova, haubica. Oluja nad olujama! To je samo jedan od komentara branitelja koji su spremno koračali u obrani Hrvatske u operaciji Oluja i dobro se sjećaju grmljavine tog ljetnog dana. Za nju su uglavnom bili zaslužni mali mobilni višecijevni bacači raketa RAK-12. Branitelji kažu kako su uz njih bili itekako sigurni, a bilo je njime lako baratati. Nišan je imao na gornjoj cijevi, a salva od 12 raketa bila je dovoljna da na udarnom području, kažu, ne ostane niti miš. Naime, hrvatski RAK-12 verzija je jugoslavenskog sustava M-63 Plamen, razvijen je za mobilnost i fleksibilnost na bojištu. Sustav može ispaliti dvanaest raketa kalibra 128 mm, koristeći dva tipa projektila. Prvi je M91 s dometom od 8.500 metara i M93 s dometom od 13.000 metara. Ova verzija bacača dizajnirana je tako da je mogu vući i lakša vozila poput džipova, što povećava taktičku pokretljivost. Kako bi ispalio cijelu salvu potrebno mu je tek 12 sekundi, a njegov operater se za to vrijeme nalazi na sigurnom položaju 20-ak metara dalje. Sustav je od devedesetih proizvodilo nekoliko tvrtki iz Hrvatske, a danas ga proizvodi tvrtka Maldred iz Potpićana u Istri. Posada lansera sastoji se od pet vojnika, kojima zapovijeda zapovjednik grupe.
Napunjen teži tek 975 kilograma što je manje od prosječnog osobnog automobila. Njegov udar su neprijatelji mogli očekivati doslovno odasvud, pogotovo tijekom Oluje. Topničko-raketni divizioni bili su tada i više nego dobro opremljeni i maksimalno spremni kako bi osim razarajućeg, izveli i onaj psihološki pritisak. Pokazao je to jasno i prvi dan Oluje koji je završio točno onako kako su to vojni stratezi pripremali. Hrvatska vojska i dan danas koristi manji broj ovih sustava, dok se šezdesetak nalazilo u rezervi. Moguće je da će biti prisutan i 31. srpnja 2025. u Zagrebu koji će biti domaćin velike vojne parade povodom 30. obljetnice operacije Oluja.
Da je ovo oružje, koje je oslobađalo Hrvatsku, steklo legendarni status, pokazao je trenutačni rat u Ukrajini. Hrvatska je toj zemlji poslala neodređen broj tih lansera, kojeg oni uglavnom koriste za čuvanje pograničnog područja. Nekoliko njih dalo se vidjeti montirane na vojna vozila američke proizvodnje te su ih tako maksimalno iskoristili.
Predrag Matanović poginuo je prvog dana Oluje vodeći svoju postrojbu u napad na jednom od pravaca napada 2. gardijske brigade Gromovi na ulazu u Petrinju
Piše: Laura Šiprak
Fotografije: Privatni album, Davor Puklavec/PIXSELL
Kad je ulice Petrinje ispunila svjetina koja je slavila oslobođenje, 4. kolovoza 1995. godine, na glavnom trgu našao se Nino Musulin. Iako je njegova Petrinja bila slobodna, on je ranije tog dana ostao bez prijatelja, zapovjednika i suborca. Za 24sata prisjetio se pokojnog Predraga Matanovića i dana kojeg se sjeća i sa srećom i s tugom. Musulin je umirovljeni natporučnik 2. gardijske brigade Gromovi. Našli smo se u Petrinji, gdje nas je odveo do Matanovićeva spomenika.
- Ja sam u to vrijeme radio u HEP-u i rekao sam svojem šefu da moram u rat, da se osjećam kao da moram zaštititi svoju domovinu. I tako sam otišao, poslije je Petrinja pala. U onoj vojsci prošao sam obuku za izviđača, pa su moje vještine bile korisne u postrojbi. I tako sam završio u Gromovima. Jedan dan bili smo u izvidnici u Glinskim Poljanama, u studenom 1991. Na taj položaj dolazili smo isključivo pješke jer su nas stalno tukli tenkovima i topovima trocijevcima. Mi smo se pomaknuli u rovove koji su tamo. Odjednom dolazi auto, Mitsubishi Pajero, kratki plavi. On ide, mi gledamo hoće li ga uspjeti pogoditi. On utječe u dvorište i sakriva se iza jedne štale. Iz njega izlazi mladi dečko i njegov vozač. Nismo znali tko je. Ja mu govorim: ‘Koja si ti budala, znaš da ovdje redovito gađaju!’. Bio je obrijan, pošišan, američka odora. Puška ‘sarovka’ i čizme ‘amerikanke’. Nisam znao tko je i netko mi je rekao da je on zapovjednik satnije Gromovi. On je počeo na mene vikati, ja sam mu uzvratio da što je došao autom, zna da nas gađaju tu stalno. On odgovara: ‘Pa nema veze, neka me pogode ako mogu’. I tako smo se upoznali. Pitao nas je može li s nama u izviđanje, mi smo to prihvatili. Gledao sam u tu njegovu uniformu, nitko od nas nije imao takvu - govori Nino.
Musulin i danas ima vojnički stav, frizuru, hod, a drži i do toga da bude uredan i obrijan. Baš onako kako je Matanović inzistirao od njega kad su bili u ratu. - Tad je već pokazivao znakove da je vojničina. Išao je s nama makar je bio zapovjednik i nije bio izviđač. Onda se dugo nismo vidjeli, sve dok nije bio teško ranjen kraj Dubrovnika, na Vlašici. Godine 1993. dolazim u njegovu drugu pješačku bojnu kao pomoćnik za obavještajne poslove. Bio je vrlo discipliniran i odgovoran, što je tražio i od nas. Mi smo bili možda korak iznad svih jer je on to zahtijevao. Već u to vrijeme bio je NATO vojnik. Tražio je povjerenje i sve, ali sve nam je i dao. Tražio je da se žrtvujemo, da radimo, ali nam je davao sve što je mogao. Za njega nije bio bitan čin. Čak je od nas koji smo bili uz njega tražio stepenicu više, lojalnost. Vrlo je volio nogomet i gurao je nogomet. Bili su vrlo mladi, dečki u 20-ima, kojima je rat oduzeo mladost. Rat koji nisu htjeli, nisu birali, nego im je nametnut. Preko noći su morali odrasti.
Držao je autoritet svojim primjerom. Sve nas je vodio i išao je prvi. On nije bio časnik u uredu nego časnik koji je s vojskom. Išao je do neprijateljskih rovova
- Meni je najviše nedostajao krevet. Krevet i udobnost. Spavali smo stvarno svugdje. Ništa više. Bilo je hrane, vode, oružja. Nismo imali prilike za dnevnu higijenu, nismo se tuširali po 15-20 dana. Predrag je silno želio stvoriti obučenu vojsku. Kad bi izašao na pistu na kojoj je obuka, davao je primjer svima. Obilazio je sve, nadgledao. Tražio je da budemo disciplinirani. Bio je nagao ali pravedan. Držao je autoritet svojim primjerom. Sve nas je vodio i išao je prvi. On nije bio časnik u uredu nego časnik koji je s vojskom. Išao je do neprijateljskih rovova s nama, riskirao je svoj život svakodnevno - objašnjava.
Za Matanovića kaže da je bio hrabar, požrtvovan, discipliniran, cijenio je vojsku iznad svega.
- Nikad nisam vidio da je pokazao strah. Nikad. Čak ni u Oluji, kad su ljudi nastradali u prvim satima napada, njih devet, nije dao da stanemo. Odmah smo se pregrupirali i nastavili - govori Nino. Pripreme za akciju Oluja trajale su mjesecima.
- Dugo smo se pripremali. Od obuke vojnika, trenaža, karti, obavještajnih izviđanja, imali smo letjelice... Pripreme su bile duge i opsežne. Od Bljeska smo bili u pripremi, ali nismo znali točno kad idemo, do zadnjega. Naš je zadatak bio da idemo preko Mošćenice na vojarnu koja se danas zove po Predragu, gore prema Generalovom brdu, i da dio snaga ide uz rijeku Kupu. Mi napadamo grad u ‘škaricama’. Grad Petrinja ostaje u okruženju, ali se jedna cesta ostavi da civili mogu ići van - objašnjava.
U pripremnim kamionima bilo je oružje, a oni, tako mladi i umorni, bili su euforični jer idu osloboditi svoj mali komad raja.
- Kad su nam rekli da idemo, svašta mi je prolazilo kroz glavu. Gle, nije me bilo strah, ali smo osjećali odgovornost. Pazi, mi idemo u rat, mi idemo ginuti. Idemo napadati prvu liniju. Držali smo se pravila koje smo dogovorili, bilo je improvizacije, ali većinski smo se držali plana. Nismo znali što nas čeka. Očekivali smo otpor. Znali smo da idemo sami jer je predsjednik Tuđman dio postrojbi koje su nam trebale pomoći ostavio na akciji Štit. Na kraju smo napadali prostor koji je realno za tri brigade. Probijali smo crte. Išli smo sami pa što napravimo. Na kraju smo s drugim postrojbama oslobodili Banovinu - opisuje Musulin. Grad je bio rasturen, ljudi su bili euforični, policija je pokušavala uspostaviti red.
- Svi su slavili, meni baš i nije bilo do slavlja jer sam izgubio prijatelja - govori sjetno.
Sama akcija oslobođenja trajala je tri dana.
- Ujutro u pet bio je prvi napad, Predrag i ja smo već u 4 bili na položaju i gledali neprijatelja. U pet je krenula topnička priprema i krenuli smo. Predrag je sudjelovao u akcijama, što nije trebao nikad, ali nije htio to propustiti. Imao je veliku želju osloboditi Petrinju. Vidjeli smo UNPROFOR, koji se muvao, četnike na položajima, koji su pružili velik otpor. Probili smo prvu crtu u tvornici Finel pa drugu ispod sela Kolonija. Bili su spremni za defenzivi, ukopali su tenkove, haubice... Bili smo raspoređeni duž cijele linije, svaka satnija imala je svoj zadatak. Prvi je bio onesposobiti oružje. Minobacači i haubice gađali su njihova zapovjedna mjesta i križanja, a mi smo napadali prvu crtu s oklopom i pješadijom. Tenkove smo gađali haubicama i iz helikoptera koji nam je došao pomoći iz pravca Letovanića, preko Kupe. Pogodio je jedan tenk i samohotku. Za prvu crtu trebala su nam dva sata, u međuvremenu su četnici dobili pojačanje iz Bosne, Gline, to je bio najveći sukob. Po njihovim podacima, dobili su jedan autobus specijalaca odmah ujutro pa još jedan. Kad smo krenuli, bilo me strah, to je normalno. Poslije su preuzeli adrenalin i odgovornost, pa sam zaboravio na strah. Kad smo prvi put probili prvu crtu, pobjegli
su u plavom kombiju, pokupili su dio svojih ranjenika. Poslije smo ga našli, punoga krvi, mrtve nisu kupili, nisu mogli. Mi ulazimo u grad u nedjelju, 6. kolovoza. Tu nije bilo otpora više. Po brdima jest, pojedinačno. Vojska se povukla, nisu više imali snage. Brigada izbija na granicu, Dvor, Kostajnica, Una. Onda se predaje onaj korpus generalu Stipetiću. I Bogu hvala da su se predali jer bi bilo još više mrtvih na obje strane. Bili smo spremni na zadnju akciju, ali pregovori su u jedan dan završili, i neka su. Dečki su otišli micati njihove tenkove da se može prolaziti. Bio sam presretan i u nevjerici da se cijeli korpus predao! Nevjerojatno. General Novaković sa svojim je korpusom prošao tu kraj nas, skupa s crvenim beretkama. Očekivali smo sukob, ali samo su prošli - pojašnjava.
Bili su spremni položiti život, s tom mišlju su jurišali. S tom mišlju je život položio i Predrag Matanović, mjesec i pol prije nego što mu se rodio sin.
Bili su spremni položiti život, s tom mišlju su jurišali. S tom mišlju je život položio i Predrag
Matanović, mjesec i pol prije nego što mu se rodio sin
- Mi smo puzali po kanalu. Bio sam možda deset metara ispred njega, išli smo prema nekim kućama. On se digao da će pretrčati i samo je odjednom pogođen. Snajperist nas je čekao. Pogodio ga je u ruku i ja sam uzeo njegovu pušku na leđa da idemo do kuća. Rekao mi je da rasporedim tenkove, s kojima smo izgubili komunikaciju, pa sam se morao popeti na tenk i kucati po kupoli, a oko nas padaju granate. Kad su ga dečki previli kod stabla, vikao mi je da mu dam pušku. Rekao sam mu da ne može takav nositi pušku, ali on je zahtijevao. Tu smo bili možda još pola sata. Kad su ponovno počeli tući po nama, maknuli smo se u garažu, točno prekoputa mjesta na kojemu mu je sad spomenik. Bili smo u garaži možda minutu kad je pala granata. On je bio okrenut prema zidu, ja prema njemu, dogovarali smo se za dalje. Samo je pao. Još je tri sata bio živ na stolu kod doktora, kod kojeg je stigao 10-ak minuta nakon što je pogođen. Mi smo nastavili akciju. Kasnije, u gradu je slavlje, a ja samo razmišljam o tome kako mi je prijatelj poginuo, o njegovim roditeljima, bratu, njegovoj tad još trudnoj supruzi. Mjesec i pol dana poslije toga rodila je sina, Leonarda. Teško je to. Oko tebe slavlje, a ti si u šoku - govori tužno Nino.
Nakon toga grad je trebalo obnoviti, život se nastavlja, ali veza među suborcima ne slabi.
- Meni su spalili kuću još 1991. godine, pa smo to trebali obnoviti. Petrinja je bila razrušena skoro kao Vukovar. Mi smo bili povezani zbog te traume koju smo doživjeli, zbog tih životnih uvjeta, jer smo godine proveli skupa. I dalje se družimo i nalazimo. Sa mnom u šumi na pošumljavanju rade moji dečki iz rata. Pošumljavamo istu šumu u kojoj smo ratovali, sad te pozicije gledamo iz drugoga kuta. To je važno, mora se graditi, obnavljati. U sjećanju mi je ta naša mladost. Preko noći smo postali ljudi. Gledam svoju djecu danas, ne mogu zamisliti da sad moraju u rat. Mi tad nismo bili ni svjesni situacije, i možda bolje da nismo. Mi smo tad izborili slobodu za sve nas i vas. I Bogu hvala da ne morate razmišljati o tome. Vaše je da učite, radite, da gradite ovu našu zemlju. Sloboda je skupa, a svi je uživamo. I to svi moraju zapamtiti - zaključuje Musulin.
Nino Musulin bio je suborac i bliski prijatelj pukovnika Predraga Matanovića. Dijelili su rovove, bitke i ideale – a bio je uz njega i u kobnom trenutku kad je Predrag smrtno ranjen. Danas s ponosom i tugom govori o svemu što su njih dvojica, zajedno sa svojom postrojbom, dali za Hrvatsku
Nema pobjede ako ne znaš što učiniti s njom. Hrvatska vojska, vođena ljudima poput generala Stipetića, pokazala je da zna. Zato je taj čin zauvijek ostao neizbrisivi trenutak časne pobjede
Bio je 8. kolovoz 1995., Oluja je išla prema kraju, a na Kordunu se odigrao dotad neviđeni prizor, kao iz filma o napoleonskim ratovima. Marševim korakom zapovjednik 21. kordunskog korpusa, pukovnik Čedo Bulat, krenuo je prema hrvatskom generalu Petru Stipetiću. Kad je došao na nekoliko koraka od njega, stao je mirno i rekao: “Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Predajem vam korpus i čestitam Hrvatskoj vojsci na pobjedi”.
- Susret je bio kraj motela Brijuni kraj Topuskogprisjetio se general Stipetić u intervjuu za 24 sata. Otkrio je kako nije očekivao ništa slično, a nije znao ni da je s druge strane njegov podčinjeni oficir iz Pete vojne oblasti JNA.
- Sam taj susret i kontakt i mene je umnogome iznenadio, jer se pojavio moj prijatelj Čedo Bulat. On mi je bio podčinjeni u V. vojnoj oblasti. Kako ga od tada nisam vidio, nisam ni znao da je zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Mi smo stigli iz UNPROFOR-ove baze ukrajinskog bataljuna u Glini, a on je došao iz pravca Topuskog. Naš susret bio je na cesti. Zaustavili smo vozila na 50-ak metara. Izašao sam iz vozila i gledam, s druge strane iz vozila izlazi Čedo. Kad me ugledao, počeo je gaziti strojevim korakom. Čedo pozdravlja, ja odzdravljam, a onda sam mu prišao. Pružio sam mu ruku i pitao ga kako je. A on je rekao: ‘A što da ti kažem? Nikako!’. Stipetić je Čedu Bulata upoznao u lipnju 1991., kad mu je njegov pomoćnik general Franjo Feldi rekao da je Bulat postavljen na njegovo mjesto.
stvari jer je to tajna i osjetljiva djelatnost te napomenuo mu da to drži pod kontrolom. I tad je uslijedilo izvlačenje dijela komande V. vojne oblasti, Čedo je otišao na Slunj, ja na godišnji i do predaje ga nisam vidio ni čuo. Radio je kako sam tražio i poštovao vojničke propise. Bili smo suradnici, bez obzira na to što je on bio na suprotnoj strani - rekao je Stipetić, koji je umro u ožujku 2018. godine od posljedica moždanog udara. Inače, taj čin predaje 21. kordunskog korpusa smatra se završetkom Oluje i rata. Joško Morić, tad bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova, svojedobno je objasnio koliko je bilo važno postići dogovor sa srpskom vojskom. - Bilo je jako važno zbog eksplozivne atmosfere. S jedne strane se kod poraženog osjećao adrenalin zbog straha i neizvjesnosti. A kod nas pobjednika osjećao se adrenalin ponosa i ushit. Osim toga, kod nas se, na našoj pobjedničkoj strani, osjećao pritisak da se to brže rješava, jer ako se oteže, ulazi se u neku vrstu neizvjesnosti - prisjetio se Morić. U ratovima 20. stoljeća rijetko se viđaju predaje bez poniženja i odmazde. Čin u kojem general HV-a prima predaju neprijateljskog zapovjednika s poštovanjem i procedurom bio je poruka Međunarodnoj zajednici da Hrvatska poštuje Ženevsku konvenciju, potvrda profesionalizacije Hrvatske vojske, faktor koji je spasio živote tisućama vojnika i civila koji su mogli skončati u besmislenom otporu. Predaja 21. kordunskog korpusa bila je više od vojne točke - bila
General Petar Stipetić dočekao je srpske časnike s punim vojnim poštovanjem, prihvatio njihovu predaju oružja i opreme, i jamčio sigurnost vojnika
je simbol političkog sloma RSK. Bez vojske, bez teritorija, bez vodstva - projekt stvaranja srpske države na teritoriju Hrvatske bio je definitivno mrtav.
- Rekao sam mu da ćemo biti u kontaktu, neka preda dužnost, a ja ću porazgovarati s Čedom. Kako je Feldi bio rukovoditelj ratnog plana, Čedu sam upozorio na neke
U trenutku kad se svijet divio vojnom uspjehu, prizor predaje u Topuskom - tih, dostojanstven, ljudski - bio je etički vrhunac Oluje. Nema pobjede ako ne znaš što učiniti s njom. Hrvatska vojska, vođena ljudima poput generala Stipetića, pokazala je da zna. Zato je taj čin zauvijek ostao neizbrisivi trenutak časne pobjede.
Čestitamo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 30. obljetnicu vojno-redarstvene operacije
U drugoj polovici 1994. godine Hrvatska vojska dobila je novo ustrojstvo, koje se uz manje izmjene zadržalo do kraja rata
Za Oluju je formiran i Operativni stožer. Franjo Tuđman kao predsjednik RH bio je vrhovni zapovjednik vojske. Dužnost ministra obrane obnašao je Gojko Šušak. Kao ratni ministar dao je nemjerljivi doprinos u ustrojavanju, jačanju i ratnim operacijama Hrvatske vojske, a i u zbližavanju Hrvatske sa SAD-om. U drugoj polovici 1994. godine Hrvatska vojska dobila je novo ustrojstvo, koje se uz manje izmjene zadržalo do kraja rata. Pod Glavnim stožerom HV-a bilo je šest zbornih područja (Zagreb, Split, Gospić, Osijek, Karlovac i Bjelovar) i jedno bojište. Vrhunac vojne karijere Zvonimir Červenko doživio je neposredno prije vojno-redarstvene operacije Oluja, kad je na mjestu načelnika Glavnog stožera naslijedio generala Bobetka. Na dužnosti načelnika GS OS RH bio je od 15. srpnja 1995. do 16. studenoga 1996. Za njegova zapovijedanja izvedena je i najuspješnija operacija Oluja. Predsjednik Franjo Tuđman ga je umirovio u studenom 1996. Pomoćnici su mu bili Pavao Miljavac i Vinko Vrbanac. Miljavac je bio sudionik Domovinskog rata od 1990. godine, zapovjednik Zbornog područja, pomoćnik načelnika i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, ministar obrane Republike Hrvatske. Načelnik Obavještajne uprave bio je Davor Domazet-Lošo. Kao prvi čovjek Obavještajne službe Glavnog stožera Hrvatske vojske, godinama je prikupljao i obrađivao informacije koje su na kraju dovele do operacije oslobađanja okupiranih područja i završetka rata u Hrvatskoj. Njegova strategija “četiri koridora” i široko znanje o suvremenim ratnim doktrinama učinile su hrvatske snage superiornima tijekom Oluje, koju on smatra jednom od najuspjelijih i najčišćih vojnih operacija u povijesti ratovanja. Zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva bio je Imra Agotić, a načelnik političke uprave Ivan Tolj. Zapovjednik zbornog područja Bjelovar bio je Luka Džanko. Zadaća ZP-a Bjelovar bila je obrana državne granice na rijeci Savi. Njegova zadaća bila je da nasilno prijeđe rijeku Savu, razbije srpske snage na desnoj obali, oslobodi Dubicu i izbije na prometnicu Dubica - Sunja te nastavi napad dolinom rijeke Une na smjeru Dubica - Kostajnica i Dubica - Sunja do spajanja sa snagama Zbornog područja Zagreb. Zapovjednik ZP-a
Zagreb do drugog dana operacije bio je Ivan
Basarac, kojega je zamijenio Petar Stipetić zbog zastoja i velikih gubitaka. Zadaća ZP-a Zagreb bila je da brzo prodre u raspored 39. banijskog korpusa SVK te neutralizira njegove topničko-raketne sustave i spriječi razaranje industrijskih kapaciteta i gradova koji su im bili u dometu. Nakon odbacivanja korpusa od Siska te oslobađanja Petrinje, Kostajnice i Gline, trebalo je dovršiti oslobađanje
JANKO BOBETK0
Iako je bila munjevita, VRO Oluja nije bila stihijska operacija, a organizirali su je vodeći hrvatski vojni stratezi, među kojima svakako valja istaknuti “oca Hrvatske vojske” Janka Bobetka čije je promišljanje neprijatelju bilo potpuno nepredvidivo
Banovine i na širem području sela Obljaj i Žirovac spojiti se sa snagama 5. korpusa ABiH. Po izlasku na državnu granicu slijedio bi prijelaz u obranu i uništenje zaostalih srpskih snaga. Zapovjednik ZP-a Karlovac bio je Miljenko Crnjac. Zadaća im je bila u početnoj fazi operacije neutralizirati srpske topničko-raketne sustave te spriječiti njihovo djelovanje po urbanim i industrijskim područjima, brzo prodrijeti kroz obrambenu crtu 21. kordunskog korpusa SVK, potom forsirati rijeke Kupu i Koranu, odsjeći Turanj i razbiti protivnika na pravcu Karlovac - Vojnić, a na pravcu prema Plaškom okružiti ga i zajedničkim djelovanjem sa zbornim područjima Gospić i Zagreb biti pripravan za oslobađanje cjelokupnog područja Korduna. Zapovjednik ZP-a Gospić bio je Mirko Norac. Zadaća je bila razbiti 15. lički korpus SVK i spojiti se sa snagama 5. korpusa ABiH na crti Korenička Kapela - Tržačka Raštela. Zapovjednik ZP-a Split bio je Ante Gotovina. Zadaća je bila razbiti 7. sjevernodalmatinski korpus SVK i osloboditi okupirana područja Dalmacije. Ojačana je sa 7. gardijskom brigadom, bojnom 9. gardijske brigade, postrojbama MUP-a te pričuvnom brigadom i bitnicom haubica iz Zbornog područja Zagreb. Marijan Mareković zapovijedao je Operativnim pravcem Ogulin - Zapadna Bosna. Mladen Markač bio je zapovjednik specijalne policije. Prvog su dana operacije specijalci probili prve crte neprijateljske obrane i uspostavili nadzor nad svim ključnim točkama Velebita, a za cjelokupnu operaciju važan je njihov doprinos i u oslobađanju neprijateljskog komunikacijskog centra Ćelavac. Kod oslobađanja Malog Alana zatekli su 24 dobro utvrđena bunkera. Drugog su dana operacije u potpunosti oslobođeni Lovinac, Gračac i Sveti Rok, kao i druga mjesta na području djelovanja Specijalne policije. Četvrtog dana Oluje oslobođeni su Donji Lapac i Dobroselo, a petog je dana ovladano svim područjima do državne granice s BiH.
ZBORNO PODRUČJE BJELOVAR
LUKA DŽANKO
ZAPOVJEDNIK
PRAVAC HRVATSKA DUBICA, HRVATSKA KOSTAJNICA, DVOR NA UNI
ZBORNO PODRUČJE GOSPIĆ
MIRKO NORAC
ZAPOVJEDNIK
PRAVAC VELEBIT
FRANJO TUĐMAN
VRHOVNIK
GOJKO ŠUŠAK
MINISTAR OBRANE
ZBORNO PODRUČJE ZAGREB
IVAN BASARAC
ZAPOVJEDNIK
PRAVAC BANOVINA
ZBORNO PODRUČJE SPLIT
ANTE GOTOVINA
ZAPOVJEDNIK
PRAVAC KNIN
ZVONIMIR ČERVENKO
NAČELNIK GLAVNOG STOŽERA
(DRUGOG DANA OLUJE - PREUZEO
ZBORNO PODRUČJE KARLOVAC
ZBORNO PODRUČJE ZAGREB) MILJENKO CRNJAC
PETAR STIPETIČ
ZAPOVJEDNIK
PRAVAC BANOVINA
ZBORNO PODRUČJE OSIJEK
ĐURO DEČAK
ZAPOVJEDNIK
ZAŠTITA ISTOČNE HRVATSKE
ZAPOVJEDNIK
PRAVAC KORDUN
SPECIJALNA POLICIJA MLADEN MARKAČ
ZAPOVJEDNIK
PRAVAC VELEBIT
OLUJA 30 GODINA 95
Slavit će naš narod tu svoju slobodu i izgradit će tu svoju Hrvatsku, za koju je palo – od Zvonimirovih vremena pa do danas – previše hrvatskih ljudi, za koju je prepatilo premnogo hrvatskih sinova i u tamnicama i Venecije, i Beča, i Pešte, i Beograda...
FRANJO TUĐMAN, KNIN 26. KOLOVOZ 1995.
GOVOR PRVOG HRVATSKOG PREDSJEDNIKA
Fotografije: Josip Bistrović
Hrvatice i Hrvati, draga hrvatska mladeži, hrvatski vojnici, dragi Kninjani, onoliko koliko vas je ovdje ostalo i koliko ste se vratili, i svi vaši gosti koji su se okupili danas. Zaista, na ovaj dan – možemo prihvatiti ovo što je rekao general Čermak – da ga možemo nazvati danom završetka hrvatskoga povijesnog križa. Obično sudionici povijesnih događaja i nisu svjesni dalekosežnosti zbivanja u kojima sudjeluju. Ovo što smo mi danas učinili, dovevši ovaj “Vlak slobode” iz Zagreba, glavnog grada svih Hrvata, u Knin, kraljevski hrvatski grad, na putu za Split u hrvatsku Dalmaciju, postojbinu hrvatske državnosti – ovo nije ni izdaleka tek otvaranje željezničke pruge, ovo nije tek oslobađanje ovih do sada okupiranih područja. Ovo je stvaranje temelja za samostalnu i nezavisnu, suverenu Hrvatsku državu – za buduća stoljeća. Tako dugo dok su bili u Kninu, dok je Knin bio pod okupacijom, tako dugo budućnost Hrvatske države nije bila sigurna, a od “Oluje”, od ovih naših dana – ona jest. Nikada više i nitko je neće moći ugroziti. Knin je bio ne samo prijestolnica hrvatskog kralja Zvonimira, Knin je bio glavni grad Kraljevine Hrvatske i onda kada nismo imali više vladara iz svoje narodne krvi, sve do 1522. godine, dok ga nisu osvojili turski osmanski osvajači i dok zajedno s njima nisu došli i oni koji su do jučer bili u tom našem hrvatskom Kninu.
Ali danas, to je hrvatski Knin i nikada više nema povratka na ono što je bilo – da nam usred Hrvatske šire rak koji je razarao hrvatsko nacionalno biće, koji nije dopuštao da hrvatski narod bude zaista sam svoj na svome, da Hrvatska bude jednom sposobna za samostalan i suveren život pod kapom nebeskom u svjetskoj zajednici suverenih naroda. Preostaje na hrvatskim povjesničarima da danas, u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj, objasne kako je to taj Knin postao jazbina četničkog antihrvatstva. Taj Knin koji je, znači, kao što rekoh, bio glavni grad Hrvatske do 1522. godine – taj Knin u kojem je, usprkos tomu što su pravoslavnom pučanstvu davane kojekakve olakšice od turskih vremena, pa austrijskih, pa mađarskih – pučanstvo se množilo, ali ipak, sve do kraja Prvog svjetskog rata, u Kninu je bila dvostruka većina hrvatskog pučanstva. U vrijeme ujedinjenja Hrvatske sa Srbijom u bivšu jugoslavensku zajednicu, u Kninu je, prema popisu pučanstva iz 1910. godine, bilo 68 % hrvatskog pučanstva, a 32 % srpskog, pravoslavnog.
A sada, 1991. godine, bilo je svega 14 % hrvatskog pučanstva tu – usred hrvatske zemlje – a 86 % srpskog. Trebat će ispitati i objasniti i hrvatskim ljudima i svijetu zašto je to Knin postao četnička jazbina i zašto su – ne samo napustili Knin – nego onda poveli sa sobom i sve ono što je bilo vezano za velikosrpsku ideju, za ideju priključenja ovih hrvatskih krajeva ili velikosrpskoj Jugoslaviji, ili samoj Velikoj Srbiji. Ne znate možda vi, mnogi mladi, da su 1941. godine, kad se čitava bivša Jugoslavija raspala, da su u Kninu – kninski odvjetnik Niko Longo Novaković i pop Momčilo Đujić – sastavili popis u ime sto srpskih intelektualaca i u ime stotinu tisuća Srba i zahtijevali, nudili se fašističkoj Italiji da fašistička Italija pripoji ovu kninsku krajinu i Dalmaciju Italiji. Vi ne znate i to, da su ovdje iz Knina, kada su hrvatski komunisti, pa i oni srpski koji su bili u komunističkom pokretu, poveli antifašističku borbu – da su ti Kninjani koje sam spomenuo, tu u Otriću, 11. kolovoza 1941., potpisali sporazum s Talijanima protiv Nezavisne Države Hrvatske, a sa fašističkom Italijom – za borbu protiv hrvatstva.
Prema tome, što je to bilo povijesno da je Knin bio takav užas antihrvatski, koji ih je doveo do toga da i devedesetih započnu borbu protiv samostalne, demokratske Hrvatske – ali evo, koji ih je doveo i do toga da neslavno nestanu iz Knina i iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. Ali da bismo to postigli, draga hrvatska braćo i sestre, morali smo ujediniti razjedinjeno hrvatstvo, morali smo prikupiti svu hrvatsku pamet, a odbaciti svu hrvatsku glupost. Morali smo stvoriti svoju hrvatsku vojsku, svoju hrvatsku oružanu silu, s kojom smo bili kadri da ih pobijedimo i da svijet uvjerimo, i da mu dokažemo da smo kadri da svoju zemlju očuvamo i da njome vladamo.
Ovdje u Kninu stvarali su svoju srpsku državu, da je ujedine s onim bosanskim Srbima i sa Srbijom i njihovom Jugoslavijom. Ovdje u Kninu govorili su da imaju tri srpska mora, ovdje u Kninu spremali su se za dugotrajno ratovanje, kovali su svoje novce – a onda, pod snagom hrvatske vojske, pod mudrošću naših odluka i našeg vodstva –nestalo ih je za dva-tri dana.
Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize, niti gaće. Već sam danas rekao da nas je taj pothvat “Oluje” i prije toga hrvatskog ljeta ‘95., tu u bosanskom zaleđu, mnogo koštao – milijardu kuna. Rekao sam, međutim, da smo zaplijenili i zarobili njihovo naoružanje, ratnu tehniku i sve ono u tvornicama, što je dvostruko vrednije. Ali, treba spomenuti i ovo – to oslobo-
Neka je vječna slava svim onim hrvatskim junacima i vitezovima koji su dali svoje živote za to da bi danas
hrvatski
barjak mogao biti na Zvonimirovoj tvrđavi
đenje Knina i središnjih hrvatskih krajeva, odavde pa do pod Zagreb – do Siska – 28 kilometara od Zagreba su bili. To smo morali platiti i krvlju. U toj operaciji izgubili su živote oko 200 hrvatskih ljudi, i više od tisuću hrvatskih vojnika i civila bilo je ranjeno. Prema tome – nisu samo bježali–pokušali su pružati otpor, i njih je poginulo više nego li tri puta naših ljudi. Ali to je znak da ćemo znati cijeniti to što smo izvojevali, i pod cijenu hrvatske krvi, i nikom više nikada nećemo dopustiti da nam ugrozi ovu našu slobodu, ovu našu demokraciju, ovu našu lijepu hrvatsku zemlju, u kojoj mora biti mjesta ne samo za sve hrvatske ljude ovdje – nego u kojoj moraju naći svoje mjesto i svi oni izgnani Hrvati iz Hrvatske, koje sam u Gospiću pozvao da se vraćaju. A, razumije se, od plodnih Kotara pa do svih ovih krajeva koje smo oslobodili – ima mjesta za sve naše ljude. I slavit će naš narod tu svoju slobodu i izgradit će tu svoju Hrvatsku, za koju je palo – od Zvonimirovih vremena pa do danas – previše hrvatskih ljudi, za koju je prepatilo premnogo hrvatskih sinova i u tamnicama i Venecije, i Beča, i Pešte, i Beograda. I iz sve te hrvatske povijesti znali smo izvući pouke da bismo došli evo do ovog današnjeg dana slobode, koji je zaista kraj na hrvatski križ. Jer ono što nam je preostalo – Vukovar, hrvatski simbol, istočna Slavonija i Baranja – to je na istoku hrvatske zemlje. Hrvatska zemlja je sada jača – ne samo jača, nego potpuno učvršćena s oslobođenim Kninom i ovim središnjim hrvatskim krajevima. I taj preostatak oslobodit ćemo – ako Bog da – uz pomoć međunarodne zajednice na miran način, bez žrtava, a ako to neće biti moguće – onda svojom silom.
A vas, draga hrvatska braćo i sestre, pozivam da sada prionemo na to da taj Knin oživi zaista – da ga naselimo, napučimo – i ne samo Knin, nego i Benkovac, i Obrovac, i sva mjesta do Plitvičkih jezera i do Siska – čitavu Hrvatsku moramo oživjeti, čitavu Hrvatsku moramo početi izgrađivati – da ona bude zemlja na koju se može ponositi svaki Hrvat, kao što to već danas može, ali i zemlja bogatstva i sreće svih hrvatskih ljudi.
Neka je vječna slava svim onim hrvatskim junacima i vitezovima koji su dali svoje živote za to da bi danas hrvatski barjak mogao biti na Zvonimirovoj tvrđavi, da bi Hrvatska mogla imati sigurnu budućnost. I neka nam vječno živi jedina nam Hrvatska.
Oslobođeno7940četvornihkilometaraokupiranogpodručja(14 %kopnenogili8,8%cijeloghrvatskogteritorija).
Bojišnicaseprotezalauduljiniod670km,aprobojjepočeo istodobnimnapadomna31smjeru.
Počelaje4.kolovozau5sati,aslužbenojezavršena7.kolovozau 17sati,kadjeu84sataoperacijeglavninazadaćaprovedena.Na dijelovimabojišnicezavršnesuaktivnostitrajaledo9.kolovoza.
Hrvatskesusnageuoperacijisudjelovalesa138800branitelja, odkojihje116900biloizHrvatskevojske(HV),14500izMUP-ai 7400izHrvatskogvijećaobrane(HVO).
Uzpetgardijskihbrigada,1.hrvatskigardijskizdrug(HGZ),jednu gardijskubojnuidrugesastavniceHV-a,sudjelovalojejoši18 pričuvnihbrigadate25domobranskihpukovnija(dp)HV-a.
Upotporikopnenimsnagamaformiranoje13topničkihi topničko-raketnihskupina.
Hrvatskoratnozrakoplovstvoiprotuzračnaobrana(HRZiPZO) uOlujisuangažiralipraktičkisvekapacitete,odnosnoukupno33 avionaihelikopteraodkojihsu22borbenenamjene.
Srpskepobunjeničkesnageimalesupetkorpusa,svisuporaženi, ameđunjimaijedankojisepredao.Raspolagalesusa31000 vojnika,oko300tenkova,425topovaiminobacača,170oklopnih transporterai230protuzračnihsredstava.
NapotezuKnin–Drniš–Benkovacimalesu17vojnihobjekata.
ZBORNO PODRUČJE BJELOVAR: 121. domobranska pukovnija Nova Gradiška, 125. domobranska pukovnija Novska, 52. domobranska pukovnija Daruvar, 24. domobranska pukovnija Varaždin (dio), 202. topničko-raketna brigada protuzračne obrane Zagreb (dio), 18. topnički divizijun Varaždin, 34. inženjerijska bojna Čakovec, 69. satnija Vojne policije Bjelovar, 265. izvidničko-diverzantska satnija Bjelovar, 505. mješovita satnija atomsko-biološko-kemijske obrane.
ZBORNO PODRUČJE KARLOVAC: 14. domobranska pukovnija Slunj, 110. domobranska pukovnija Karlovac, 137. domobranska pukovnija Duga Resa, 143. domobranska pukovnija Ogulin, 16. topničko-raketna brigada Bjelovar (dio), 33. inženjerijska brigada Zagreb (dio), 99. brigada Zagreb, 104. brigada Varaždin, 148. brigada Zagreb - Trnje (dio), 149. brigada Zagreb - Trešnjevka (dio), 202. topničko-raketna brigada protuzračne obrane Zagreb (dio), 7. protuoklopni topničko-raketni divizijun Karlovac, 10. topnički
12. topnički divizijun Rijeka, 35. inženjerijska bojna Pula, 71. bojna Vojne policije Rijeka, 50. bojna radiološko-biološko-kemijske obrane Zagreb (dio), 253. satnija veze Gospić, 263. izvidničko-diverzantska satnija Gospić ili Pula, izvidničko-diverzantska satnija Glavnog stožera Hrvatske vojske Zagreb, 305. logistička baza Rijeka.
ZBORNO PODRUČJE SPLIT: 4. gardijska brigada Split, 7. gardijska brigada Varaždin, 1. hrvatski gardijski zdrug
Prosječna je mjesečna plaća u Hrvatskoj iznosila 1818 kuna, litra benzina stajala je 3,75 kuna, kilogram kruha od tri do pet kuna, litra mlijeka tri-četiri kune, deset jaja koštalo je od sedam do devet kuna, a pakiranje kave od 15 do 20. Scenom su žarili i palili Oliver i Gibonni, Josipa Lisac, Tony Cetinski... Na televiziji se u kasnim satima pobožno pratio “Hit Depo”, a u kinima su prikazivali hitove “Batman zauvijek”, “Desperado”, “Apollo 13”, “Priča o igračkama”
Piše: Bojana Mrvoš
Nismo imali internet niti mobitele, mnoga kućanstva još su bila i bez fiksnog telefona, informirali su nas novine, radio i televizija. Od početka rata i napada na Hrvatsku nije bilo dana, čak ni sata, da na televizijskom ekranu nije stajala obavijest o napadima i uzbunama. U najtežim trenucima rata Hrvatska je brinula o gotovo 700.000 izbjeglih i prognanih, kako iz Hrvatske tako i iz BiH, mnoge su hrvatske obitelji primile rođake ili prijatelje iz ratom najteže pogođenih područja.
Bile su to godine velikog straha, a opet, pokušavali smo normalno živjeti, ne uskratiti sebi mladost i lijepe trenutke. Tamo gdje izravnog rata nije bilo, odlazili smo u diskoteke, plesali, zaljubljivali se, natapali jastuke suzama kad bi ljubav prestala - život zbog rata nije prestajao. Plaće i mirovine bile su male, vrlo skromne, tako se i živjelo. Mladi nisu bili opterećeni izgledom kao danas, no ipak je bilo važno imati “501”, jedan par samo, dakako, u Trstu su te traperice koštale 100 njemačkih maraka, danas bi to bilo oko 50 eura - u to doba, za naše roditelje, ogroman izdatak. Toliko su koštale i nove “starke”, koje bi se odmah, međutim, moralo zaprljati, bilo je “seljački” nositi nove, čiste tenisice. S još pokojom majicom kratkih rukava, bijelom i crnom, bili smo na vrhu svijeta. Djevojke su se šminkale, no kozmetike nije bilo ni približno kao danas, i bila je puno skuplja, mlade su žene na svoje došle tek kad su, 1996., otvorene prve trgovine popularnog drogerijskog lanca. Imale smo jednu maskaru i ruž, ali vrlo mnogo rock i punk pjesama katastrofalno presnimljenih s tuđega kasetofona na vlastiti, “dvije glave” je malo tko imao. CD-ova još nije bilo, ploče su renesansu također doživjele tek poslije, pa bi za pjesme koje smo željeli snimiti s radija u kasetofonu čekala pripremljena kasetanova, prazna, ili neka “seljačija” koju se moglo pregaziti. Snimanim bi pjesmama, zbog efekta iznenađenja, obavezno nedostajao početak.
Nismo “svi sve” slušali, kao mladi u najvećoj mjeri danas, strogo smo se držali svojih žanrova, “cajki” nije bilo, no nije baš ni da su štovatelji Clasha ili Doorsa društvo tražili među poklonicima Miše Kovača ili Magazina.
“As I walk through the valley of the shadow of death...”, te 1995. svijet je poludio za reperskim hitom “Gangsta’s Paradise” od Coolija, kao i za “Cotton Eye Joeom” od Rednexa. Glazbeni mainstream bili su i Oasis, Blur, Alanis Morissette, Janet Jackson, Robbie Williams baš je bio krenuo u solo vode, njegov se boybend
Take That raspao, pa su tinejdžerice širom svijeta mislile da će umrijeti. One koje su slušale punk i rock mislile su da će umrijeti od smijeha jer ove “umiru”. Ali, nasreću, nije bilo društvenih mreža na kojima bi se jedni drugima mogli izrugivati. Kad se mladić htio svidjeti djevojci, u istom bi joj tom razredu pod odmorom u ladici klupe ostavio “kartolinu”, primjerice Ramonesa, sa svojim potpisom ili bez njega, da bude mističnije. Kako smo imali “pen friends” širom svijeta, s kojima bismo razmijenili pismo svakih nekoliko tjedana, od njih smo mogli dobiti i, recimo, poster Take Thata koji su potpisali svi članovi, pa tako i Robbie, jer ga je naša “penfrendica” u Birminghamu iskamčila za nas. Ili bismo, istim putem, naručili sažetak “The Old Man and the Sea” na engleskom, potreban nam za neki projekt u školi ili maturalni rad. To je bio naš internet. Domaćom glazbenom scenom žarili su i palili Oliver i Gibonni, Josipa Lisac, Tony Cetinski, Maja Blagdan, Neno Belan, Doris Dragović, Minea, Sandi Cenov, Nina Badrić... Magazin je pobijedio na Dori s pjesmom “Nostalgija”, na Euroviziji u Dublinu bio je šesti. Gopčev Psihomodo pop, tih godina na vrhuncu slave, izdao je album “Unpljugd”, a Parni valjak osvojio je Porina za album godine, “Buđenje”. Koliko je sve to davno bilo, najbolje govori podatak da je Alen Vitasović te 1995. osvojio Porina za debitanta godine. Bio je već vrlo popularan, proslavio se s “Ne moren bež nje”, bez koje nije mogao proći niti jedan studentski tulum, a pogotovo ne u Klubu studenata Istre u zagrebačkoj Ilici 13, popularnom “Istarskom”. Nije bilo ni tuluma bez, dakako, Dine Dvornika, 1995. je njegova “Afrika” bila hit, jako je popularan bio i E.T. s Vannom, kao i Kasandra, čiji je spot za pjesmu “I’ve Got a Feeling” bio najskuplji ikad u hrvatskoj glazbenoj produkciji. Severina je pustila travu zelenu, Senna M bebu malenu, Mandi je pjevala “Nisi me bio vrijedan ti”, a Massimo “Benzinu”. Nina i Emilija bile su “vlak što zgazit će te, mali”... U kinodvoranama, onim običnim, jer su multipleksi stigli osam godina kasnije, prikazivali su hitove “Batman zauvijek”, “Desperado”, “Apollo 13”, “Priča o igračkama”... Neposredno prije Oluje u kinima je rekorde obarala “Obitelj Kremenko”, a “Forrest
Te 1995. godine rodili su se Daria, Mihaela, Antonio, Luka i Domagoj prve su hrvatske petorke
glazbenih spotova, bili su naš prozor u zapadni svijet, svijet bez rata. Onako kako smo pripremali kasete da bismo s radija presnimili neku “stvar”, tako smo navečer pripremali kasete za videorekordere, tko ih je imao, da snimimo omiljene spotove.
Mladi i stari, danonoćno smo pratili vijesti o Oluji, činilo se da će se život uskoro vratiti u normalu, nakon četiri godine straha i neizvjesnosti, velikog broja žrtava i teškog života. Četiri godine rata slomile su Hrvatsku demografski, ekonomski, u svakom pogledu. U trenutku Oluje još je gotovo 400.000 ljudi u Hrvatskoj izbjeglo i prognano. Hrvatska kuna uvedena je godinu dana ranije, 1994. U olujnoj ‘95. prosječna je mjesečna plaća u Hrvatskoj iznosila 1818 kuna, litra benzina stajala je 3,75 kuna, kilogram kruha od tri do pet kuna, litra mlijeka tri-četiri kune,
Hit Depo je bio prva adresa za glazbene top liste
Gump” te je godine pokupio Oscara. Na televiziji se u kasnim satima pobožno pratio “Hit Depo”, emisija koju su vodili Daniela Trbović i Hamed Bangoura, donoseći nam aktualnu stranu i domaću top listu
Bilo je važno imati “501”, jedan par samo, dakako, u Trstu su te traperice koštale sto njemačkih maraka
deset jaja koštalo je od sedam do devet kuna, a pakiranje kave od 15 do 20. Najam manjeg stana u Zagrebu iznosio je od 300 do 600 kuna mjesečno, ovisno o lokaciji, danas ga je nemoguće naći za cijenu nižu od 500 eura. Jesu, značajno su otad rasle i plaće, ali dok je stanarina od 500 kuna postala 500 eura, prosječna plaća od 1800 kuna nije sad 1800 eura, pa se ‘95. njome moglo pokriti tri i pol, a danas se prosječnom plaćom od 1400 eura platiti mogu manje od tri stanarine.
U 1995. smo imali prosječnu inflaciju kakva je i danas, od oko tri posto. No prethodila joj je hiperinflacija koja je u jeku rata bila i troznamenkasta, kao posljedica rata, sloma tržišnih mehanizama, odnosno gubljenja vrijednosti dinara, monetarnog financiranja deficita. Situacija se počela stabilizirati tek 1994. nakon uvođenja kune u svibnju te godine, i provođenjem stabilizacijskog programa. Što se tečaja tiče, jedna je njemačka marka (DEM) vrijedila 3,33 kune, za dolar je trebalo više, od četiri do pet kuna.
Prosječna je nezaposlenost 1995. iznosila 14,5 posto, deset postotnih poena više nego danas, ali i mnogo manje nego početkom 2000-tih, kad je dosezala rekordna 24 posto.
U godini Oluje Hrvatska još nije imala PDV, uveden je tek tri godine kasnije, i to stopa od 22 posto, na sve. Njemačka marka je bila glavna mjerna jedinica, pa je i kila mozga, primjerice, koštala samo dvije marke. Kući smo se javljali s telefonskih govornica. U studentskim domovima redovi za njih bili su “kilometarski”, a posebno su nam na živce išle djevojke koje bi u slušalicu s dečkima u rodnom kraju šaputale dulje od pristojnih nekoliko minuta. Išlo se i u Branimirovu na poštu telefonirati. Na maturalac smo išli u španjolski Lloret de Mar, tad nesvjesni činjenice da su se roditelji za to morali odreći osnovnih stvari. Bili smo sretni što se na maturalac ‘94. ili ‘95. uopće može, u ratu je to često bilo nemoguće. Nije ni turizma bilo, tek pokoji zalutali hrabri Čeh, kakve se pronalazi i na Velebitu u japankama.
U svibnju 1995. Zagreb je dobio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, obnovljen je Muzej za umjetnost i obrt te kazalište Gavella, planirali su uređenje Bundeka...
U lipnju su, zahvaljujući postupku pomognute oplodnje, rođene prve hrvatske petorke, u Petrovoj u Zagrebu, danas tridesetogodišnjaci.
Gutali smo i “Santa Barbaru”, sapunicu zbog koje je neka gospođa u Sinju, potresena nesretnom sudbinom plavokose junakinje Eden, za njeno ozdravljenje platila misu
Te ‘95. Hrvatska je još imala koliko-toliko stabilan omjer broja umirovljenih i zaposlenih, na jednog umirovljenika imali smo gotovo dva zaposlena čovjeka (1:1,97). Deset godina kasnije omjer se srozao na stravičnih 1:1,13, a danas je on 1:1,42, vjerojatno zahvaljujući stranim radnicima, iz čijih se bruto primanja također odvaja za aktualne mirovine. Prosječna je mirovina 1995. iznosila 924 kune, dakle 50 posto od prosječne plaće, danas je ona oko 650 eura, što je 45 posto prosječne plaće, dakle taj se omjer u 30 godina čak i pogoršao. Odnos uvoza i izvoza ostao nam je gotovo jednak, do danas se nije poboljšao. Te smo 1995. izvezli robe za 24,2 milijarde kuna, a uvezli za 39,2 milijarde, dakle omjer izvoza i uvoza bio je 60 posto, podjednako kao danas, kad imamo robni izvoz u vrijednosti od 23,8 milijardi eura, a uvoz od 41,8 milijardi eura.
Inozemni dug Hrvatske je u 1995. iznosio oko četiri milijarde eura, današnji je 53 milijarde veći.
Što smo tad gledali na televiziji? Imali smo HRT 1, s informativnim, kulturnim i zabavnim sadržajem, i HRT 2, za sport, filmove i dokumentarce. Privatni televizijski kanali još nisu postojali, ili su bili u vrlo ranoj fazi razvoja.
“Dnevnik” je bio alfa i omega svih emisija, popularna emisija bila je i “Slikom na sliku” Dubravka Merlića, emitirana od
U olujnoj ‘95. prosječna je mjesečna plaća u Hrvatskoj iznosila 1.818 kuna, litra benzina stajala je 3,75 kuna
1992., no unatoč popularnosti ukinuta je već 1996. godine jer je bila kritična prema vlasti. U zabavnom programu nasmijavala nas je satirična, crnohumorna, politički provokativna sarajevska “Top lista nadrealista”, dečki koji su mnogo prije bilo kojih političkih analiza, vidjelica i proroka predvidjeli raspad Jugoslavije i rat. Startali su 1981. u radijskoj, a od 1985. u TV varijanti, i “vozili” do zlokobne 1991., obožavala ih je cijela regija. Bili su naš, jugoslavenski pandan britanskog satiričnog serijala “Leteći cirkus Montyja Pythona”, i bili su urnebesni.
Gutali smo i “Santa Barbaru”, sapunicu zbog koje je neka gospođa u Sinju, potresena nesretnom sudbinom plavokose junakinje Eden, za njeno ozdravljenje platila misu kod lokalnog svećenika. Jed Allan, u seriji prebogati C.C., glava kuće, bio je hrvatski gost u svibnju 1995., dovelo ga je Hrvatsko-američko društvo uz sponzorstvo Arene. Časopisa Arena, ne trgovačkog centra, taj još nije bio ni u povojima. Allan je došao kako bi promovirao humanitarnu akciju za pomoć osobama s invaliditetom. Domaćini su ga “bedinali” kao kralja, a obožavatelji opsjedali. Kako je izvijestila Arena, dovikivali su mu: “C.C., vrati se i dovedi nam Eden!”.
Za aukciju humanitarke donirao je svoju sportsku jaknu, golferske kape i majice iz serije “Santa Barbara”. Budući da je tad glumio i u seriji “Beverly Hills 90210”, ekstremno popularnoj među mladima, za aukciju je darovao i scenarij posljednje epizode, u kojem su stajali potpisi cijele ekipe te obožavane tinejdžerske serije: Jasona Priestleya, Shannen Doherty, Lukea Perryja..., tog lošeg momka velika srca za kojim su “ginule” tadašnje tinejdžerice.
Te smo se 1995. godine iščuđavali internetu, koji nam je polako kucao na vrata. Na studiju novinarstva učili su nas kako je to nekakva “američka novotarija” o kojoj ne treba mnogo govoriti jer je na dugom štapu... Svijet se, međutim, promijenio mnogo brže, 1995. je po mnogočemu davna povijest.
CD-ova još nije bilo, ploče su svoju renesansu također doživjele tek kasnije pa bi za pjesme koje se željelo snimiti s radija u kazetofonu čekala pripremljena kazeta
U vremenu kad je Hrvatska učvršćivala granice i gradila institucije, sport je bio više od igre - bio je glas nacije. Pobjede nisu bile samo pobjede, već potvrde identiteta. Medalje nisu bile samo metali, već simboli nove zastave pod kojom su izvojevane...
Godina 1995. za mnoge će ostati zapisana kao godina Oluje i oslobođenja, ali i kao godina kad je hrvatski sport, mlad, neovisan i gladan afirmacije, eksplodirao na europskoj i svjetskoj sceni. Bila je to godina u kojoj su hrvatski sportaši ne samo sudjelovali, nego pobjeđivali - i pritom zadužili cijelu naciju. Na teniskim travnjacima Goran Ivanišević ispisao je poglavlja teniske drame dostojne najboljih trilera - i to doslovno. U Münchenu je osvojio Grand Slam Cup, svladavši Todda Martina s 3-0 u finalu, a samo nekoliko tjedana ranije dogurao je do polufinala Wimbledona, gdje ga je u pet setova zaustavio Pete Sampras. Bio je to dokaz da Splićanin ne pripada samo domaćem sportskom panteonu, nego i svjetskoj teniskoj eliti. Ivanišević je i te godine ostao simbol sportske borbenosti i neukrotive volje.
I dok je Goran servirao asove, na Islandu je rukometna reprezentacija, predvođena Zdravkom Zovkom, uzela srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu, ostavivši iza sebe impresivne pobjede - nad Švedskom u polufinalu i Rusima u skupini. U finalu su nas zaustavili Francuzi, koji su tom prilikom osvojili svoj prvi svjetski ekipni naslov. Za Hrvatsku je to bio trenutak potvrde - više nismo bili iznenađenje, nego stalni član svjetske elite. Patrik Ćavar, neumorno lijevo krilo, proglašen je najuspješnijim sportašem 1995. godine.
U Grčkoj, hrvatski košarkaši su osvojili brončanu medalju na Eurobasketu, ali ostali upamćeni po nečemu još važnijem - simboličkom činu. Nakon osvajanja medalje reprezentativci su sišli s postolja prije intoniranja himne “Hej, Slaveni”, jasno dajući do znanja da se pod tom himnom razarala domovina. Bila je to sportska gesta s političkom porukom.
U svijetu borilačkih sportova hrvatski boksač Željko Mavrović postao je prvak Europe u superteškoj kategoriji nokautiravši Francuza Christophea Bizota u 11. rundi. Nadimkom “Šaka sa Srednjaka”, Mavrović je ušao u legendu kao prvi Hrvat na europskom tronu u najtežoj kategoriji. U ženskoj odbojci, reprezentacija predvođena Barbarom Jelić i legendarnom Irinom Kirilovom osvojila je srebro na Europskom prvenstvu, poražena je u finalu od domaće Nizozemske. Bio je to početak sjajnog niza - prvo od tri uzastopna europska srebra - a Kirilova, bivša reprezentativka SSSR-a i jedna od najdominantnijih svjetskih tehničarki, proglašena je najuspješnijom sportašicom Hrvatske u 1995. godini. Rukomet je te godine briljirao i na klupskom planu: Podravka Vegeta u ženskoj, a RK Zagreb u muškoj konkurenciji igrali su finala Lige prvaka. Oba su hrvatska kluba ostala za dlaku kratka.
Anderlechtom. Torcida je, kao i uvijek, gurala “bile” da daju 1000 posto sebe u utakmicu, Poljud je gorio, a europski nogomet ponovno je gledao prema Splitu. Tek ih je zaustavio moćni Ajax - kasniji osvajač trofeja. Godina je donijela i sjajnu žetvu u kategoriji mladih sportskih nada: Tamara Boroš, stolnotenisačica, osvojila je 1. mjesto na Svjetskom i Europskom juniorskom prvenstvu te najavila karijeru koja će obilježiti hrvatski ženski stolni tenis. Dok je Hrvoje Stević, šahovski velemajstor u nastajanju, postao svjetski juniorski prvak.
Baš kao što su branitelji tog kolovoza 1995. krenuli osloboditi Hrvatsku, i sportaši su svojom srčanošću, borbenošću i entuzijazmom promicali hrvatske boje gdje god da su se pojavili. Mala zemlja za velike šampione...
U nogometu je Hajduk Split izborio četvrtfinale Lige prvaka, svladavši u pretkolu natjecanja Legiju iz Varšave, a zatim prošavši skupinu s Benficom, Steauom i
U Kninu, s naseljima koja potpadaju pod njega, živi 11.633 ljudi, koji svoj život i identitet ne grade oko vojne pobjede ni Oluje
Piše: Petra Mustać
Fotografije: Hrvoje Jelavić/Pixsell
Okružen je s devet planina i leži na sedam rijeka, a nad gradom dominira tvrđava. Do Zadra devedesetak, a do Šibenika četrdesetak kilometara puta. Knin, grad koji je sinonim za ljetne žege, oštre zime i burnu povijest koja ga je pratila od osnivanja prije više od 1000 godina, ali zadnjih trideset godina i sinonim za kraj okupacije Dalmacije zbog vojne operacije Oluja, koja je cijeli jug zemlje konačno uvela u razdoblje mira. U gradu s naseljima koja potpadaju pod njega živi 11.633 ljudi, koji svoj život i identitet ne grade oko vojne
pobjede ni Oluje. Ljudi koji su se vratili i odlučili ostati tvrde da su unatoč svemu ovdje našli svoju perspektivu i nisu požalili. Umjesto vojne retorike i prisjećanja na ratne dane, posjetili smo jedan od najstarijih gradova i proveli jedan posve ispunjeni mirnodopski dan. Ranim jutrom, dok još nisu počele velike vrućine, iz centra Knina preko Kovačića sastali smo se s Gracijom Požar. Po struci kostimografkinja s fakultetom, zaljubljenica u konje, sa suprugom vodi OPG na kojemu uzgaja konje i vodi Konjički klub “Grabarije-Knin”, udrugu za aktivnosti i terapije s konjima. Na livadi su mladi jahači, strpljive životinje i Gracija koja budnim okom prati sve što se događa. Mala oaza s plemenitim životinjama postoji dvadeset godina.
- Naši konji su u tipu Holsteinera, a neki su ovdje od osnutka, kao ova kobila ovdje, i to je sad već puna dva desetljeća - upoznaje nas Gracija sa svojom ergelom te dodaje kako su njezini roditelji krenuli s ovom idejom još 2005. godine. Trenutak nije bio najbolji, no upornost se isplatila. Tako je Knin zbog obitelji Požar dobio sport koji nikad neće biti masovan, no zainteresiranih itekako ima.
- Mnogo djece nam dolazi, ovdje se upoznaju s konjima, a radimo i terapijsko jahanje. Rekreacija je to koja vas tjera da ste na otvorenom, i to po svim vremenskim uvjetima, a također vodimo turističke ture kroz prirodu - govori Gracija. Kraj koji je tradicionalno vezan uz magarce i mule, zbog Gracije i njezina truda ima konje sa sjevera Njemačke, i to ne bilo kakve. Pasmina je to koja se smatra najstarijom toplokrvnom i potječe iz 13. stoljeća.
- Kobile smo kupili prije 20 godina i tako smo počeli. Neke su došle iz Križevca, neke iz Madžarske, a ostali su nam ti visoki konji i to je sve što smo imali. Zapravo, u konačnici, sretni smo što smo se uspjeli održati svih tih godina i sad ih imamo devet. Gracijina stalna ekipa na jahanju su odreda kninska djeca koja obožavaju konje, pozorno slušaju upute i vrsni su jahači.
U gradu je od 1075. do 1089. godine stolovao kralj Zvonimir. Za vrijeme njegove vladavine Hrvatska je bila u miru sa svim susjedima
Puno veći gradovi ne mogu se pohvaliti da jedan klub ima devet konja u ergeli.
- Herida je moja omiljena kobila, ima 21 godinu i sluša jako dobro, iako nekad zna biti malo i bezobrazna - kroz smijeh nam predstavlja konja koji joj je omiljen. Njezina vršnjakinja jaše Anabelu, koja ima tri godine manje od Heride.
- Jahanjem se bavim šest godina. Nije mi se išlo na košarku i nogomet, a kako volim životinje, ovo je bila idealna prilika da naučim nešto novo - govori nam djevojčica koja suvereno sjedi na životinji nekoliko puta težoj od nje. Kostimografkinja iz Promine tako je karijeru u Zagrebu zamijenila kninskom. Dva puta dnevno vozi dvadesetak minuta od kuće do štale, ima obitelj i dvije kćeri, i sve stigne. - Meni ništa ne predstavlja problem. Knin i okolica imaju predivnu prirodu, daleko smo mi od mora, no ljudi koji kod nas dođu dožive ovdje jedno potpuno mirno iskustvo - zaključuje mlada žena koja tvrdi da su joj kostimografija i poslovi na kojima je nekad radila mnogo pomogli da se nauči organizaciji i radu s ljudima. Napuštamo Graciju i vraćamo se u centar Knina, deset sati je krajnje vrijeme da se usred ljeta i velike vrućine koja ovdje traje tjednima popnemo na tvrđavu koja se nadvila nad gradom.
Od podnožja do vrha visinska je razlika 100 metara, no dolazak na Kninsku tvrđavu je doživljaj sam po sebi, kako i ne bi kad kad spada među najveće hrvatske fortifikacijske spomenike te je druga po veličini vojna fortifikacija u Europi. Počela se graditi u 9. stoljeću, dužine je 470 metara, dok je na najvišem dijelu široka 110 metara. Obrambeni zidovi, koji je opasuju sa svih strana u dužini od gotovo dva kilometra, mjestimično su visoki i do 20 metara. Pogled na Kninsko polje i okolno planine je spektakularan te je potpuno jasan dojam koliko tvrđava ima - strateški položaj. Povijest kraja koji je preživio sva burna razdoblja vidi se najbolje u dijelu koji je i najstariji, gornji grad, odnosno Kaštel Knin. Nastao je u 9. stoljeću, kad je formiran hrvatski srednjovjekovni kastrum. Tu se nalaze i ostaci utvrđenja sagrađenog tijekom narodne dinastije hrvatskih vladara čime se, za sada, može podičiti samo Knin, i od tuda dolazi da je baš ovaj grad najslavniji kao kraljevski. Šetnja tvrđavom dobrano izmori, pa umjesto da se istim putem vratimo, odlučili smo se na spust jednim od najdužih zip lineova u Hrvatskoj. Pravo s tvrđave na odmaralište Marunuša, sportsko rekreativni centar na rijeci Krki. Za sigurnost je zadužena Jelena Kaić, rođena Kninjanka, koja je nekoliko godina živjela u Africi, ali zadnjih pet godina je vlasnica turističke agencije i koncesionarka za zip line. Objašnjava, uz operatera Denisa Orlovića, što treba, a što ne raditi prilikom spusta.
More sigurno nije kninski adut, ali nudi doživljaje netaknute prirode, pa se osim zip linea, organiziraju ture po Dinari, vožnje kajakom...
Ništa nakon što kninsko sunce upeče ne godi kao - pivo, i to ono craft. Zaposlenik željeznice, Tomislav Jurčević, probao je raditi pivo za svoj gušt, no prije šest godina, uz pomoć novca EU za regionalni razvoj, proširuje kapacitete i kroz točionik je potekla prva kninska piva za veću publiku. Nazvao ju je, a kako drugo, doli Kraljevsko. Prostor u kojemu se rade dvije vrste piva i mala kušaonica su mjesta gdje dolaze znalci koji vole male serije u izradi i majstorski dodir. Dok čekamo Tomislava, ljudi dolaze i pitaju mogu li kupiti pivo. Cijena u kušaonici za paket od šest komada je deset eura i kupci su oduševljeni te nam tvrde da kvaliteta daleko premašuje cijenu. No od početka kuhanja pive do kušaonice koja danas izgleda respektabilno prošlo je deset godina. - Zapravo sam Slavonac, ali sam u obnovi došao ovdje i ostao. Uvijek mi se sviđala ideja za rađenje pive, bilo je tu puno posla, ali kad te nešto zanima - zapravo je zabavno. Pružila se prilika i mislim da sam napravio dobar posao. Sve je ovo mala proizvodnja, voda je iz Krke, i to je zapravo Knin u boci, jer grad ima sedam rijeka - govori nam Tomislav. Objašnjava nam kako je nekadašnji hobi, koji je počeo 2015. godine, pretvorio u novi posao. Sve je ovdje unikatno, kao ime Kraljevsko pivo, a referenca je kralj Zvonimir. Naime, on je krunjen u Solinu, i to je jedini vladar potvrđen od rimskog pape, preko poslanika Gebizona, no stolovao je u Kninu, i to od 1075. do 1089. godine. Tijekom njegove vladavine Hrvatska je bila u miru sa svim susjedima. “Hrvatska kronika” pripovijeda o Zvonimiru: “I za dobrog kralja Zvonimira bijaše vesela sva zemlja, jer bijaše puno svakog dobra i gradovi puni srebra i zlata”, i s tom rečenicom odlazimo u privatnu firmu koju generacijski vodi obitelj Gojević. Zastupnici za sportski brend Jako i ortopedska pomagala Karl Deitz. Nakon kninskog DIV-a, Gojevići zapošljavaju najviše ljudi u Kninu. Pred tvrtkom nas dočekuje Ivan Gojević, koji nas provodi kroz hale, urede i tiskaru. Sve i da želimo, ne možemo naći zamjerku. Core biznis obitelji Gojević su ortopedska pomagala, a posao su proširili i na susjedne zemlje. No nama treba dres jer se želimo uklopiti kad otiđemo vidjeti trening mladih nogometaša Dinare. - Najveći klijent za Jako je nogometni klub VfB-a Stuttgart, s kojim imamo ugovor do 2030. godine, ali tu je riječ i o partnerskom suvlasničkom odnosu, pa je to gotovo i obiteljski posao - objašnjava nam Ivan Gojević, koji napominje da radi u Kninu, a rođen je u Njemačkoj, ali su cijeli posao i vizija krenuli iz srušenoga mjesta Kijevo, nedaleko od Knina. Naime, otac se nakon akcije Oluja odlučio vratiti kući, a dočekalo ga je zgarište. Trideset godina kasnije Gojevići su tvrtke preselili u Knin, zaposlili dvjestotinjak ljudi, a prihodi firmi su višemilijunski. U brendu Jako vidjet ćete i druge sportaše, ne samo nogometaše.
- Zip line je dug 640 metara. Zainteresiranih ima, a mi smo tek na početku ove ideje, no zadovoljni smo - govori Jelena koja je visoko obrazovana, ali ne radi u struci. Izabrala je turizam i tvrdi da nije požalila. More sigurno nije kninski adut, ali nudi doživljaje netaknute prirode pa se, osim zip linea, organiziraju ture po Dinari, može se provozati kajakom, i sve to bez tako tipične gužve koja vlada u priobalju ljeti. Jelena je Kninjanka rođenjem, ali je pet godina zbog posla živjela u Africi.
- Bavili smo se solarnim elektranama, ali smo se na kraju vratili kući - govori nam Jelena. Mi se žalimo na kninsku vrućinu, ali Jelena nam tvrdi kako je to ništa u usporedbi s afričkom.
- Surađujemo s Antonijom Plazibatom, Lukom Plantićem, Hrvatskim teniskim savezom, Hrvatskim mai tai savezom...
- nabraja Ivan, koji je glavni operativac otkad se otac Slavko, koji je sve pokrenuo, malo povukao. Energičan, efikasan mladi čovjek brine se da sve funkcionira. Čini se kao da je završio neke visoke, zvučne ekonomske škole, no on nas demantira.
- Po struci sam trgovac, a sve sam naučio uz oca. On mi je usadio ideju o radu. Dovoljno govori podatak da ga i Nijemci s kojima surađuje smatraju dijelom obitelji, a tako se i mi odnosimo prema našim zaposlenicima - govori Ivan dok nagleda tiskanje na dresove te dodaje kako se sve kod njih radi u roku i na to su posebno ponosni.
NK Dinara osnovan je dvije godine iza splitskog Hajduka, daleke 1913. tada se klub zvao NK Lasta (gore), Gracija Požar sa suprugom vodi OPG koji uzgaja konje, te Konjički klub ‘Grabarije-Knin’ (lijevo), dok tvrtka Jako proizvodi sportsku opremu. Najpoznatiji klijent im je nogometni klub VfB-a Stuttgart s kojima imaju ugovor do 2030. godine (dolje)
I doista, njemačka radna etika i Dalmatinska zagora očito idu skupa. Gojevića nema u medijima na stranicama crne kronike za pronevjere, a radnici nam kažu da su itekako zadovoljni jer u Kninu previše biranja posla i nema. Nakon što smo izabrali dres, hitamo na stadion NK Dinare, kluba koja ima više od sto godina tradicije, a osnovan je dvije godine nakon splitskog Hajduka, i to daleke 1913. godine. Tad se klub zvao NK Lasta. Lopta i nogometna pravila su stigla iz dalekog Praga posredstvom Andrije Vujatovića Šarova, tadašnjeg odvjetnika i uglednoga građanina, a od tada pa sve do danas nogomet je sport broj jedan u Kninu. Nevjerojatno je da u Kninu živi oko 1000 djece pa je matematika jednostavna. Dječaci su ludi za nogometom. Dočekali su nas županijski pobjednici koji nastupaju pod imenom Špigete 1.
- Svaki drugi kninski dječak ovdje trenira i nije ih teško natjerati na trening. Do mlađih pionira nema problema, oni su najrevniji oko izlaska na travnjak - govore nam u klubu i dodaju kako tek ulaskom u pubertet dolazi do odljeva jer imaju druge prioritete.
- Oni koji ostaju su dobri igrači. Imamo ugovore sa Šibenikom i Hajdukom, tamo treniraju. Naš Roko Uzov odlazi u Split i trenira, a na poziv ide po turnirima s Hajdukomgovori nam Miroslav Čalić, voditelj akademije koji je u klubu 29 godina.
Surova klima, i zimi i ljeti, ne smeta onima koji doista trenirati žele.
- Polovicu prosinca i siječnja ne treniraju, a kad su topli dani, ljeti ne treniraju. Nakon proslave Oluje trening počinje u večernjim satima, kad su postavljeni reflektori. Sad kad nema službenog treninga, oni samoinicijativno dolaze na umjetnu travu na kninskom igralištu. Uvijek ćete tamo naći nekoga. Oni koji ne odlaze bakama i djedovima na raspust, njih ćete uvijek naći s loptom - zaključuje Čalić. Mlade nogometne nade podržavaju roditelji koji gledaju u treninge. Skupina je poznata po tome da ako se gostuje na Braču, svatko tko može dolazi ih podržati. - Uvijek fair play, tome ih učimo svaki dan, a najbitnije je da znaju da smo im najveća podrška. Mi smo mali grad, ali svugdje gdje smo došli atmosfera je bila, tako barem domaćini kažu, vatrena - govore nam roditelji kojima ništa nije teško.
Jelena Kaić, rođena Kninjanka koja je nekoliko godina živjela u Africi, ali posljednjih pet vlasnica je turističke agencije i koncesionarka za zip line
A djeca kao djeca, uvijek iskrena u svojim odgovorima za kraj su nas i nasmijala. Golman Jakov Antolović, jedan od jedanaest zaslužnih za titulu županijskih pobjednika, skromno je objasnio da protivnici nisu ni stigli do njegova gola. Uzor kninskoj djeci je Messi, a oni su nam i preporučili da sljedeći put svakako odemo na njima najljepši dio - slap Krčić, koji je idealan za ljetno rashlađenje.
Harari u Lisinskom, 23.10.2025.
Ulaznice su u prodaji u sustavu Lisinski.
POWERED BY: MEDIJSKI PARTNERI: SPONZORI I PARTNERI:
U odnosu na sad već daleku 1995., i koliko god da nam se tako u svakodnevnom životu ne čini, živimo u bogatijem i boljem društvu - standard nam je bolji, život time kvalitetniji, nezaposlenost niska, ostvaren je i velik napredak u poštovanju prava različitih manjina, dosegnuli smo itekako pristojnu civilizacijsku razinu
Fotografije: Davor Puklavec / Pixsell
U30 godina od završetka rata Hrvatska je obnovila svoju infrastrukturu, sagradila i novu, stabilizirala je politički sustav i krenula u demokratski razvoj. Ratom pogođena ekonomija polako se počela transformirati u tržišnu, uvedena je kuna, turizam se počeo vraćati na svoje tračnice, i napredovati, danas je naša najjača gospodarska grana. Modernizirane su ceste, sagrađene autoceste, modernizirane su i zračne i morske luke.
Velik zamašnjak hrvatskom gospodarstvu bio je ulazak u EU 2013., zahvaljujući čemu su pokrenuti i financirani mnogobrojni projekti, a Hrvatska je postala dio velike tržišne zajednice. Novi je savez donio i nova pravila koja Hrvatska mora poštovati.
U odnosu na sad već daleku 1995., i koliko god da nam se tako u svakodnevnom životu ne čini, živimo u bogatijem i boljem društvu - standard nam je bolji, život time kvalitetniji, nezaposlenost niska, ostvaren je i velik napredak u poštovanju prava različitih manjina, dosegnuli smo itekako pristojnu civilizacijsku razinu.
Na međunarodnom planu Hrvatska aktivno sudjeluje u NATO članstvu od 2009., jednako tako u mirovnim misijama UN-a, razvijeni su naši diplomatski odnosi s mnogim državama.
Dana 1. siječnja 2023. uveden je euro kao službena valuta plaćanja u Hrvatskoj. Time su olakšane trgovinske transakcije, pogotovo s ostalim zemljama eurozone, niže su kamatne stope, a veća pristupačnost financiranja - kao dio eurozone, Hrvatska ima povoljnije uvjete za zaduživanje i investicije. Uvođenje eura olakšao je, dakako, i boravak našim turistima.
Tog 1. siječnja 2023. postali smo i članica Schengenskog prostora, što znači da su ukinute redovne granične kontrole na kopnenim i morskim granicama prema ostalim
Pelješkim mostom konačno je spojena Hrvatska. Stoljetni san postao je stvarnost
zemljama Schengena. To znači slobodan protok ljudi jer građani i turisti mogu slobodno prelaziti granice bez zaustavljanja i kontrola, što ubrzava putovanja; povećan je turistički protok, ali olakšana i poslovna suradnja s drugim državama, transport roba brži je zbog pojednostavnjene logistike. Madi iz Hrvatske imaju mnogo veće mogućnosti školovanja otkad smo dio EU. Svaki student u Hrvatskoj, ako zadovoljava potrebne kriterije, može biti dio Erasmus programa studiranja na nekom od drugih sveučilišta u EU, kao što i drugi studenti iz EU zemalja mogu na Erasmus doći u Hrvatsku. Studiranje je svima besplatno, a dio troška stanovanja pokriva se subvencijama.
Stirajte od serca vsak oblak plahosti, vazmite na se šeit batrivosti, draže nam budi glas, ime, poštenje neg hip, magnutje, sramotno živlenje; navik on živi, ki zgine pošteno
POGINULI:
GORAN HORŽIĆ
KREŠO ŠMINTIĆ
STJEPAN GAJŠEK
GORAN JUREN
IVAN KURJANČIĆ
JOSIP MARKIĆ
ĐURO VRBASLIJA
DAMIR ŽUPANIĆ
ĐOKO BABIĆ
TRPIMIR BAKARIĆ
ANTE BALJAK
DONKO BARBIANI
ROBERT BARBIĆ
DUBRAVKO BEČAJ
TOMO BIONDIĆ
GORAN BLAŽIĆ
MILAN BREZAC
DAVOR BREZIĆ
NENAD BUNČIĆ
ZVONKO CAPAN
DAMIR CEGUR
TIHOMIR CINDRIĆ
JADRANKO CUMBAJ
MARKO CUNIĆ
STJEPAN CVETKOVIĆ
ŽELJKO ČAJA
IVAN ČANIĆ
KREŠIMIR ĆATIĆ
GORDAN DELIĆ
STIPE DEVČIĆ
RATKO DJETELIĆ
MIROSLAV DODIGOVIĆ
PETAR DRAKULA
ZVONKO DUBRAVČIĆ
MILOŠ DUJMOVIĆ
RAJKO ĐUKIĆ
JOSIP ENGLERT
NINO FAJDIĆ
DAMIR FRANČINA
ALOJZ FUČEK
BORIS GARMA
JOSIP GLAVINA
PREDRAG GOLUBIĆ
STJEPAN GRAHOVAC
STJEPAN GRGAC
DAVOR GRGINOVIĆ
DARKO HALIĆ
MARIJAN HALIĆ
MATO HERDOMAN
ŽELJKO HORVAT
FRANJO HOUF
IVO HRGA
TOMISLAV HRLE
STJEPAN HRVOJIĆ
DRAGO IVANOVIĆ
JURICA IVKO
OZREN JALŽEČIĆ
MILAN JELIĆ
NIKO JERKOVIĆ
IVAN KAPAC
VLADO KARDAŠ
MILAN KATALINIĆ
BORO KEZIĆ
DARKO KLADIĆ
MLADEN KORICA
DARKO KRAVARŠČAN
IVO KRIŽANAC
STJEPAN KRMELIĆ
DAMIR KUMPAR
ŽELJKO LESKOVAC
DARKO LISAC
VIKTOR LIZATOVIĆ
MARIO LONČAREVIĆ
MIROSLAV LOVREN
DOMINKO LOVRIĆ
PETAR MAČKOVIĆ
PAVO MAJDANDŽIĆ
VEDRAN MALENICA
BORIS MALINARIĆ
DARKO MARGETA
ČEDOMIR MARIN
JOSIP-MIHOVIL MARKOVIĆ
BOŽAN MARTAN
TEO MARTINČIĆ
ANTON MATAIJA
PREDRAG MATANOVIĆ
MIROSLAV MATLEKOVIĆ
MILAN MEDVED
ZDRAVKO MIHALIĆ
MIRKO MILKOVIĆ
NENAD MILOSAVLJEVIĆ
BOŽIDAR MIŠKULIN
DARKO MODRIĆ
DAMIR NEĐERAL
NIKOLA NIKŠIĆ
REUF NOVLJAKOVIĆ
SEAD PJANIĆ
IVICA PLEVANČ
MILIVOJ POGORILIĆ
MLADEN POLOVIĆ
SAŠA RAKIJAŠ
IVAN RONČEVIĆ
DOMAGOJ RUKAVINA
MARTIN SEGEDI
ŽELJKO SEKULA
IVAN SERDAR
ZVONKO SIMON
MILJENKO STANEŠIĆ
RAJKO STARČEVIĆ
DAMIR SUDULIĆ
NEVEN ŠARENIĆ
JOSO ŠARIĆ
STJEPAN ŠAŠKO
MATE ŠAVAR
GORAN ŠINCEK
JOSIP ŠOŠTARIĆ
MILAN ŠPOLJAREVIĆ
ZVONKO ŠTORK
IVAN TOMIĆ
ZLATKO TOMINAC
DRAGAN TOMLJANOVIĆ
PETAR TUKARA
ZORAN TURČIĆ
ZDRAVKO VANJUREK
VLADO VOĆANEC
ŽELJKO VOJVODIĆ
ŽELJKO VRABEC
IVAN VRANIĆ
ZDRAVKO VRANIĆ
IVAN VRBAN
MILAN VUKELIĆ
MIJO ZIJAN
DARKO ZRAKIĆ
VALTER ZUBČIĆ
BRANIMIR ŽUNJIĆ
SENAD ŽUPAN
BRANIMIR ANIĆ
VLADO BEKIĆ
TOMISLAV BINIČKI
ZDENKO BUKOVIČ
JURE CONJAR
STIPAN DUNDOVIĆ
IVAN FURDEK
JOZO ILIJIĆ
JURICA JERČIĆ
IVE KLEPIĆ
IVICA KOVAČIĆ
DRAŽEN KUDUZ
JOSIP MAGDIĆ
ŽELJKO PAUKOVIĆ
ILIJA PERKOVIĆ
IVICA PETRANOVIĆ
IVAN SVALINA
MILAN ŠEBALJ
NIKOLA ŠPEHAR
VIKTOR V NKOVIĆ
MIROSLAV VOĐERA
JOSIP VUKOVIĆ
JOŠKO VULIĆ
PREDRAG ZEKIĆ
MARINKOBARIĆ
IVAN BELEČETIĆ
IVAN FURAČ
JOSIP JAKŠA
ALENKA PELARI
MIJO KEREŽI
IVAN LUKETIĆ
IVAN MATEŠIĆ
VJEKO PECIREP
IVICA PEŠUT
ROBERT VUKOVIĆ
ŽELJKO BLAŽEVIĆ
MLADEN BOŠNJAK
STJEPAN BUKOVAC
BOŽIDAR DODIG
IVAN DŽOLAN
VELIMIR GAŠPARAC
IGOR GUSTOVIĆ
TIHOMIR KLOBUČAR
IVICA LAPUH
JANOŠ MAŠA
VINE MIŠKOVIĆ
IVICA NAGLIĆ
DAVOR OSTOJIĆ
EDUARD PAŠTROVIĆ
IVAN SVRŽNJAK
MIJO TONKOVIĆ
MARKO VULIĆ
DAMIR VUZEM
SULEJMAN ARAPOVIĆ
STJEPAN BIŠĆAN
BOGDAN BOGOVIĆ
IVICA CAR
IVICA CECELJA
ĐURO CONJAR
PEJO ĆOSIĆ
IVO FRLIĆ
IVAN HORVAT
TOMISLAV HORVAT
VLADO KAPAC
JOSIP KARAGA
ĐEVAD KESEROVIĆ
MARIJAN KLANJČIĆ
RADE MAJKIĆ
STANISLAV NIKOLIĆ
DAVORIN PANČIĆ
DARKO PUŠKADIJA
IVAN RADIĆ
JOSIP RENGEL
MLADEN ŠKRBA
NIKOLA ŠPIŠIĆ
MLADEN VESELIĆ
IVAN ZEBIĆ
ZDRAVKO BABOJELIĆ
IVICA BARABA
ŽELJKO BROZOVIĆ
JOŠKO ERAK
VINKO GRŠETIĆ
ŽELJKO SABLJAK
ŽELJKO MILUNIĆ
TOMISLAV RADOŠEVIĆ
PREDRAG RAKIĆ
ZLATKO BENIĆ
BONO IVELJIĆ
RENATO PEZIĆ
LJUBOMIR VUK
IVO KUSTURIN
ZVONKO ROMARIĆ
MLADEN SINJERI
MIROSLAV TEREK
ŽELJKO MARKOVIĆ
IVAN BOROVAC
NIKOLA SUKNAIĆ
STEVO DUJMIĆ
VILKO MARTIŠKOVIĆ
NIKOLA MARENKOVIĆ
MLADEN FILIPOVIĆ
IVAN SREMIĆ
KREŠIMIR ZDELAR
NIKOLA CINDRIĆ
DRAGUTIN IVASIĆ
JOSIP MEŠTROVIĆ
MILAN PETRLIĆ
NESTALI
TIHOMIR KISELJAK
MARIJAN SMOKROVIĆ
Ustupilo Ministarstvo hrvatskih branitelja
Narod koji ima vrijednosti, narod koji ima ideale, narod u kojem svaki čovjek vjeruje u svoju vrijednost, taj narod će sigurno pobijediti, ma kakav mu bio protivnik...
STOJEĆI VENTILATOR
BLITZ PVFT-9055
➤ visina: 78 cm
➤ snaga: 40 W
➤ 3 brzine rada
*Prva dostava ventilatora ili pegle je besplatna.
➤ kapacitet spremnika za vodu: 270 M
➤ durilum airglide technology
➤ snaga: 2.800 W
