ZBORNIK
Mrtva ljubav
Gdje ću tebe, o ljubavi moja, Sad zakopat, kad si izdahnula? U mom srcu nije ti pokoja, Jer si pokoj sav mu razmetnula. Da te legnem u zemljicu crnu, U zemljici ti ne bi sagnjila, Zemska vila dragocjenost tvoju U kamenje predrago bi zbila. Da te spustim u duboko more, U moru se ne bi rastopila, Morska vila dragocjenost tvoju U biser bi predragi salila. Pak bi došli ljudi blagohlepni, Iz zemlje bi tebe iskopali, Iz mora bi tebe izvadili I po svijetu svuda rasprodali. A ti idi, nek te uzdisaji K nebu dignu, tamo zvijezdom budi, Tamo meni žalosnome sjaji, Tamo neće dostignut te ljudi!
Godina ožujak, 2020. Izdavač OŠ Petra Preradovića Pitomača Trg kralja Tomislava 9 33405 Pitomača Tel/fax: 033 801 023 e-mail: os-pitomaca-tajništvo@vt.t-com.hr Za izdavača: Igor Maresić, prof. fizike i kemije ravnatelj Odgovorne urednice: učiteljice hrvatskoga jezika: Sanja Koletić, Iva Brusač, Biljana Bukovšak, Ana Tolušić Glavna urednica: Kristina Prtenjača, magistra edukacije hrvatskoga jezika i književnosti Suradnici: Ksenija Grudić – Kukavica, knjižničarka Naslovnica: fotografija uredništva Tisak: Jedan dva d.o.o. www.JedanDva.hr Naklada: 20 kom
SUDIONICI SUDIONICI Gimnazija Petra Preradovića Virovitica Katolička osnovna škola u Virovitici Osnovna škola Molve Osnovna škola Kloštar Podravski, Područna škola Podravske Sesvete Osnovna škola Petra Preradovića Zagreb Osnovna škola prof. Franje Viktora Šignjara, Virje Osnovna škola Suhopolje Osnovna škola Petra Preradovića Pitomača
Gimnazija Petra Preradovica Virovitica Gimnazija Petra Preradovica Virovitica
Povratak
Mekim zrakama siječanjskog sunca budi se grad budim se ja puštam reskom zraku da mi para udahe para misli. Vraćam se istim putom uvečer kad sunce zalazi i boja breskve grli beskrajni stručak potočnica uljuljkava tješi pazi kao stare prijateljice što mašu u prolazu. Vraćam se u krevet miriše na djetinjstvo obrazi su mi vrući stopala mrzla sklapam oči dan još ne počinje. Vraćam se pod poplun u bezvremensku izbu sreća i nebriga ni tužna ni tražena. Ela Marendić, 4. r.
Rijeka
Od jutra u meni se hrva izvor jedne rijeke. I kako se zemlja kreće i kako ju zvijezde prate, tako i moja rijeka kola jače, jače: sve dok ne proraste moje tijelo. A kada san na prozoru noći ostavi ključ, izbit će jedna rijeka, šiknuti u vis iz moje dubine i uljepšat će svijet. A ja ću opet čekati nova jutra i modrom rijekom plaviti život.
Iluminacije
Otkrio sam sebe u vječnom pogledu užarene kugle. Dolje u rijeci godina djetinjstvo se opralo. Izrast će moja riječ iz pepela. Bez mojih rana na Tvojim usnama utisnut ću vječni biljeg jednoj zvijezdi. Svijet će odgovoriti na moje riječi klaunovim smijehom i očima punim bola. Klaunovi su mi svezali noge balonima. Ja lebdim iznad svega njima na zabavu. Leon Davidović, 4. r.
Inspiracija opet je šum i oluja tišine opet čekam da ruka krene sama od sebe
riječi poput rijeke ili nekog vodopada što šumi u daljini od papira bježe
Greška
Ponekad nebo zvjezdano nije nit’ svaka je zima snježna; rijeka nijedna ravno ne teče greška je ponekad neizbježna. Da svaki tvoj pokret svemir već je znao i da nijedan cvijet zemlji nisi oduzeo; zamisli kakav bi svijet bio da nikada nisi pogriješio. Paula Pažin, 2. r.
…
I hoću, zavapit ću glasom užarenog srca tako da će zvijezde pasti na zemlju. U tom trenu nestat će mržnje, izgorjet ću i bit će rođen prah moje vječne ljubavi.
Gorka svitanja
Pred praskozorje podignut će se vjetrovi oštri i stopit će se sjaj zvjezdanih očiju s probuđenim plavetnilom… čiji kapci se podižu; gle, proviruju osljepljujuće šarenice. Između dvaju skuta brežuljaka čiji konci svoj kroje… Naslikat ću svoj umoran lik kao papirnati bedem svoje noći; kao truli kip staroga doba podignut ću oronulu ruku i dlanom prekriti te kobne oči. A one, prodrijet će u crnilo boja moga lika i raspršiti jedninu nijansu ovog tijela… Prah isušene boje past će na skute rumenih brežuljaka; zlatna kap noći u jutarnjoj rosi. Tea Oštrić, 2. r.
Katolicka osnovna ĹĄkola u Virovitici Katolicka osnovna ĹĄkola u Virovitici
Bajka o ribaru i sovi
(po uzoru na Puškinovu Bajku o ribaru i ribici) Jednoga sunčanog i toplog jutra ribar se uputio k moru da upeca ribu za svoju bolesnu ženu. Satima i satima je čekao, ali… nije ništa ulovio. Odjednom mu na čamac sleti bijela, plavooka sova. Upitala je: „Što ti, ribaru, čekaš?“ Ribar je odgovorio da cijelo jutro čeka ribu. „Čekaj malo… Otkad sove pričaju?“ upita zbunjeno starac. „Slušaj me, ribaru! Nisam ti ja igračka da me djeca navijaju pa da tamo negdje pjevam i ne znam što još! Ja sam ti čarobna sova koja ispunjava tri želje“, zahukala je sova hrabro. Ribar je zbunjeno buljio u nju kao tele u šarena vrata. Nakon nekog vremena promrmlja on sovi kako mu treba ribe kako bi prehranio sebe i svoju bolesnu ženu. Sova reče: „Podigni mrežu i imat ćeš ribe napretek.“ On to učini i gle – ribe toliko koliko nitko ne može ni poželjeti. Dođe on kući sav sretan svojoj ženici i pokaže joj što je ulovio. Iduće jutro kaže njemu žena: „Dragi moj, došao je taj čas kada ćemo se zauvijek oprostiti.“ Bio je toliko tužan da je samo izjurio van i sjeo na pijesak plačući. „Zašto si žalostan, ribaru?“ upita sova koja ga je cijelo vrijeme promatrala. „Želim da mi žena ozdravi i da živi vječno kao i ja!“ reče žalosno ribar. „Odi kući i bit ćeš jako sretan“, reče mu sova i odleti. Starac je od uzbuđenja potrčao u kuću i zatekao ženu sretnu i rasplesanu kao nikada do tada. Ribar je zaplakao od sreće i zagrlio svoju ženu. Idućih nekoliko dana bilo je jako hladno. Ribaru i njegovoj ženi bilo je posebno hladno zato što je njihova kuća bila jako stara. Zapuhne odjednom jak vjetar i sova se niotkud pojavi u kući. Mirno reče ribaru: „Prijatelju moj, ovo ti je zadnja želja. Dobro promisli što ćeš zaželjeti!“ Ribar će odlučno: „Hoću povoljniju kuću s kaminom da se zimi možemo ugrijati.“ Sova mu se obrati: „Zažmiri. Nakon što otvoriš oči, bit ćeš u novoj kući, no mene više neće biti.“ Sova reče i nestade. Ribar otvori oči i shvati da se nalazi u novoj i lijepoj kući. „Hvala ti, draga sovo!“ promuca i zagrli ženu. Ribar i njegova žena bili su sretni kao nikad prije. I živjeli su sretno i dugo s puno ljubavi. Lucija Podravac, 5. r.
Dona i starac
(po uzoru na Puškinovu Bajku o ribaru i ribici) U gradu se otvorio azil za pse. Starac po imenu Ivan volio je pse i često je išao u azil pomagati. Tamo je baš uživao igrajući se i pričajući s njima. Njegova supruga uopće nije voljela životinje i nikada mu nije dozvolila da ima psa ili mačku. Jednom je Ivan donio kući prekrasnog štenca. Psić se jako svidio njihovom susjedu i starica mu ga je prodala za dosta novca. „Vidiš li koliko smo novaca dobili za tog psa? Tako bismo stalno mogli zarađivati. Izaberi mi još lijepih štenaca ili se ne vraćaj kući!“ tražila je starica starca svaki dan. Kad god bi u azil stigao neki novi štenac, starica bi odmah rekla starcu da ga stavi u jaknu i donese joj ga. Jednoga dana starac je donio mene, prekrasnu labradoricu. Nazvao me Dona. „Zašto plačeš?“ upitam ga. Žalostan, starac mi odgovori: „Moja žena mi naređuje da joj donosim štence kako bi ih prodala i zaradila novac!“ Nisam znala kako bih mu pomogla, samo sam spustila svoju toplu glavu na njegovo koljeno i liznula mu ruku koja je mirisala po salami. Dok je starac radio, starica je prodala i mene. Bila sam prestrašena. Nisam znala što se događa. Bila sam sigurna da tamo negdje i Ivan plače za mnom kao ja za njim. Na svu sreću, dragi Bog šapnuo je sve o staričinoj prijevari jednom dobrom čovjeku. Nakon tjedan dana na vrata im je pokucao voditelj skloništa za životinje i rekao: „Imamo dojavu da prodajete naše pse!“ Starica se prepala i brzo odgovorila: „Nemam ja ništa s tim, ja volim životinje! Nikada to ne bih napravila!“ U tom trenu psi koji su se nalazili u kavezu u automobilu viknu svi u isti glas: „To je ona! Ona nas je prodala!“ Voditelj oštro pogleda staricu i zamoli ju da pođe s njim. Starac je ostao sam u kući i baš kad je onako tužan htio zatvoriti vrata, začuo je moj glas: „Eto, sada kada sam sve riješila, mogu li ostati živjeti s tobom?“ Sa suzom radosnicom u oku pljesnuo je rukama kao da viče „da“. Ja sam veselo mahnula repom, a starac je još jednom poskočio od sreće. Mia Stanić, 5. r.
Vjeruj u ljubav
Ovih dana razmišljala sam o ljubavi. Može li se ljubav objasniti, opisati? Pokušat ću. Ljubav je važna svim ljudima koji vjeruju u nju. Ona je izvor svega što postoji. Ako vjeruješ u ljubav, imaš sve: sreću, zajedništvo, obitelj i sve ostalo. Bez ljubavi nema sloge, a bez sloge nema života. I tako unedogled. Ljudi koji ne vjeruju u ljubav nikada nisu zadovoljni svojim životom i žele ga promijeniti. Ima ljudi koji su uporni, žele najbolje za sebe i za svoje bližnje. Ti ljudi vjeruju u sebe. Oni znaju da bez ljubavi nema života. Takvi su ljudi dobronamjerni. Postoje i ljudi koji uopće ne poštuju ljubav, ne vjeruju i često se prave važni. Takve ljude ne treba izbjegavati niti pokazivati prstom na njih. Treba baš suprotno. Treba im pomoći da se poprave kako bi povjerovali u ljubav. Ljubav pomaže svima koji žele pomagati ljubavi i vjeri. Ona svima koji žele zaviriti u nju daje dobrodošlicu, ona je čudo koje stvara čuda. Pomaže ljudima i da se usmjere na izvor ljubavi, na Boga jer ona je put, istina i život. A bez nje, bez nje nema ni sreće, ni zabave, ni strpljenja – ničega. Meni je ljubav važna jer mi daje ono najvažnije: obitelj, prijatelje i sreću. Uz obitelj, vjeru, prijatelje, praštanje, osmijehe, igru, uspjeh, školu, uz sve to i ja postajem ljubav. Eva Zubak, 5. r.
Vjeruj u ljubav
Ah, ljubav… To je najljepši poklon koji možemo darovati jedni drugima. Lijepo ju je primiti, a lijepo ju je i dati. Svatko bi trebao imati priliku primiti ljubav. Za mene je najjača ljubav na svijetu ona roditeljska. Oni su uvijek spremni učiniti sve za tebe. Pružit će ti sve što ti treba: hranu, odjeću i obuću, dom, sigurnost, no njihov daleko najljepši poklon koji nam mogu dati je ljubav. Uz njihovu ljubav i pažnju koju su ti poklonili život ti je ispunjen. Budi im zahvalan. Kad si tužan, tu je i prijatelj. On će te utješiti i nasmijati – e to je prijateljska ljubav! Pravi prijatelj je uvijek tu za tebe – u dobru i u zlu. A kad ti je do neke osobe jako stalo i kad znaš da je voliš i kad znaš da ona voli tebe, to je prava ljubav. Ta ljubav poznaje povjerenje, vjeru, strpljenje i odlučnost. Bez toga ljubav nije potpuna. No, ljubav zna i boljeti. Kad te voljena osoba napusti ili kada nastane nepovjerenje, tada nije lako. Ljudi počnu gubiti nadu i ne žele više nikomu vjerovati jer se boje da će biti povrijeđeni. Ipak, treba vjerovati. Pružiti priliku – ponajprije sebi i osobi kojoj je stalo do tebe. Neće ti biti lijepo ostati sam do kraja života, znaš? Trebaš nekoga da bude s tobom u onim teškim životnim situacijama. Onda kad ti je najteže, ljubav liječi najbolje. Bio to prijatelj, brat, sestra, roditelji ili tvoja prava ljubav, život će ti biti dvostruko ljepši i ispunjeniji s nekim te istinski voli. Koliko god to ponekad teško bilo, vjerujte u ljubav. To je najljepši poklon koji možemo darovati jedni drugima. Una Bjelajac, 5. r.
Zahvalnost
Imamo život, zahvalni smo svi, Bog nam je pivot1, zahvalan budi i ti. Na hrani i vodi koju jedemo svaki dan, na obitelji što čuva naš svaki san. Prijatelje imamo mi, i zato moramo biti zahvalni. Imamo ruke, noge, sve dijelove tijela: budimo zahvalni jer netko to nema. U školu idemo natmureni, a u torbi mobitele, laptope i tablete nosimo svi. Budimo zahvalni jer netko si ih ne može priuštiti. Budi zahvalan, čovječe, na svemu što imaš, zahvalan budi na dobrom što primaš, jer netko nema ništa, nema ništa, a zahvalniji je više nego mi. Dominik Sever, 5. r.
sport u košarci, igrač koji se nalazi (i u obrani i u napadu) blizu koša, onaj koji često pivotira, ob. igra na poziciji centra (često najviši igrači u momčadi); pivotmen 1
Osnovna ĹĄkola Molve Osnovna ĹĄkola Molve
Ako imaš zube, ne znači da me smiješ gristi
Rođena u proljeće, velika i zdrava djevojčica. 3 620 grama, 52 centimetra, Appgar 10. Obitelj ponosna do neba. Majke s nestrpljenjem čekaju kad će djetetu niknuti prvi zubić. „Nekima prije, nekima kasnije, ali moguće je već od četvrtog mjeseca“, priča mi mama dok zajedno čistimo pistacije na našoj terasi. Prisjeća se kako je to sve krenulo… Pedijatrica ju je uvjeravala mjesecima, govoreći da treba biti strpljiva, da je sve u mojim ustima spremno. No meni je prvi zub niknuo s deset mjeseci, a već sam ih trebala imati bar tri. S godinu sam dana krenula u jaslice i imala samo dva zuba. Bilo je to lijepo razdoblje mojega djetinjstva, ali u starijoj grupi kreću problemi, a s njima i moja sjećanja. „Gle, Dalija nema zube… hahhhhhh… ajd, zaglizi… Sramila sam se. Uvijek kad bi mi netko rekao tako nešto, stisnula sam zube i držala suzu u sebi. Neki su me izravno pitali gdje su mi zubi. „Nemam ih!“ Zatim bi se samo okrenuli i nastavili igrati bez mene. Za užinu su svi grizli jabuku, a meni ju je teta morala rezati. Nisam imala čime zagristi pa da se čuje onaj preslatki zvuk, dok ti se sok cijedi niz bradu. Što su slađe moji prijatelji grizli svoje jabuke, toliko su jače grizli mene. S tri godine i sa četiri zuba moja me zubarka poslala na pregled u Zagreb na Stomatološki fakultet. Tješili su nas da smo sretni jer i ta četiri imam i da će sve biti u redu. O da, hoće! Gle, moji prijatelji u predškolskoj grupi već viču: „Teta, teta, ispao mi je zubić“, a ja u sebi mislim kako nisam te sreće. Prvi mi je zub ispao u drugom razredu! Nisam znala jesam li sretna ili žalosna. Ako sad imam manje zuba, možda ih više naraste. Moći ću jesti tvrđu hranu, a manje će me gristi prijatelji…. I bolje će me razumjeti… Vježbe s logopedicom napreduju, ali ja i dalje teško izgovaram neke glasove, pogotovo one koji se pišu s kvačicom. Kako su teški, kad biste vi to samo znali! Ne znam kamo mi udari jezik kad želim reći č. Č, ć, č, š, š, š, ž, ž. Č – ž. Đ – ć. Nisu ni c i z laki! Sama vježbam i dobro mi ide. Kažu da sam odlična na pozornici s dramskom, u razredu čitam izražajno i razumiju me svi koji to žele. Svi koji imaju zube i ne grizu me njima, svi koji me gledaju u oči, a ne u usta, i slušaju što govorim, a ne kako. Najteže od svega mi je jesti. Meso režem na komadiće, a pečeni krumpir nikad mi ne dopadne u hrskavim i finim djelićima. Kikiriki, lješnjake, kokice... „žvačeš ko krava“, ruga mi se podsvijest. Pistacije… njih obožavam. Baš kao dabar svoje, tako ja nekoliko svojih zuba oštrim pistacijama. Borim se s njima, ali ne odustajem. Sve me skupa ponovo dovodi na pregled stomatolozima u Zagrebu. Starija sam, zuba i dalje nema. Sada kraj mene nije samo jedna doktorica. Okupilo ih se šestero. Nisam razumjela ni riječi, a oni su samo dolazili preda me i tražili: „Darija, zlato, možeš još malo otvoriti usta?“ I tako ne znam koliko puta. Tada sam prvi put čula da sam poseban slučaj (to sam razumjela), da nemam zametke zuba (što to znači??) i da nikad neće izrasti (to me šokiralo…), da je preda mnom i mojom obitelji dalek put (sve mi je jasnije…) i da mi se dive… (hvala, ali…) *** Dobila sam aparatić na tih par zuba koje sam imala, a zatim još jedan, drukčiji. Umjesto u dvije godine, meni su se prvi zubi spojili u samo osam mjeseci. Ravni su, zdravi, lijepe boje i dobre kvalitete. „Pravo čudo!“ rekla je moja zubarka. Čudo, složili su se svi. Ponosna sam na sebe.
Znam koliko sam se odricala za tih par zuba. Da budu najljepši na svijetu. Bijeli. Zdravi. Toliko sam sretna da nikome ne mogu opisati zašto me ne bole ugrizi što dolaze do mene, pogotovo sada kad nas je sve pubertet pošteno „lupio“. Imate zube, pa što onda? Znači da me morate gristi? Da me smijete gristi? A, ne! Ne može! Neke ružne riječi možda će poružniti vaše zube, ali ja vam to ne želim. Zahvaljujem vam, jer su me vaši ugrizi oblika kornjače samo ojačali. Nisam žrtva ujeda ni ugriza, borac sam. Pa ja samo nemam zube! Koliko toga drugi nemaju… a ja nemam samo - zube. Dobro, istina je, znam kako je teško sjedati u zubarski stolac, otvarati usta i izbacivati čeljust. Ježiti se na zvukove brusilica. Znam i ne želim vam to! Želim samo da se jednoga dana, jednoga dana – kako kažu moji stomatolozi koji o meni pričaju na svojim seminarima i konferencijama – toga jednoga dana želim da se zajedno nasmijemo usta punih bijelih bisera. Sedmašica s dvanaest zdravih zuba, samopouzdana i s velikim planovima za budućnost, dobit će uskoro zube, kažu. Vjerojatno i ostvariti svoj san – postati zubni tehničar. Obitelj ponosna do neba. Darija je za 10! Darija Rukavina, 7. r.
Senja me nosi
Nad Zagrebom ja letim, morti se i Londona prisetim. Bil sem na Grički kuli, v Reki i vu Puli.
Bilo mi je najlepše vu životu Bolje neg v aeroplanu pilotu. Fala rimi - dok se ne stopi, Glečte kak je lep pot po Evropi!
V Češki sem pivo pil, Vu Njemački več sem bil. Mojemu se autu čude v Parizu, Ajfelovom tornju ne smem ni blizu.
Ivan Kovač, 6. r.
Vu Italiji gladijatori žive, Si vu Beču im se dive. V Lisabon bom skoro stigel A još ni Pizo nesem videl! Za koga još „ništa rekli nismo?“ Za Vatikan i sv. Pismo. Saki den na kruvu i vodi, A v Bosni nam burek ništ ne škodi. Nalukava se jasno i Budimpešta. Gle, v Madridu je luda fešta! Ve mi je valjda krej došel, Pol sem Evrope prošel. Fala mojemu preštimanomu autu Kej me je nosil na tak dalekom potu. Dobil sem motivacijo Za proširiti svojo inovacijo.
Kradljivac vremena
Budite gospodari svog vremena i Prepustite se čarima i svijetu knjige
Dragocjeno vrijeme bespovratno prolazi U prošlosti kada u naši roditelji, bake i djedovi bili mali, struja se nije toliko koristila. S vremenom se tehnologija poboljšavala. Počeli su se proizvoditi televizori koji su u početku bili crno-bijeli, a tek godinama kasnije ljudi su izumili prvi televizor u boji pa televizor na daljinsko upravljanje. Poslije su izumljena računala pa mobiteli koji su prvo imali tipke, a poslije moderniji na dodir. Bez njih je danas nezamislivo živjeti. Ubrzo su izumljeni tableti, u trgovinama uređaji za plaćanje karticama koji su sada već na dodir, bankomati i ostalo. Svu tu tehnologiju koristimo danas u radu i životu i više ne možemo zamisliti život bez nje. Ona je olakšala poslovanje, ali je negativno utjecala na neke stvari. Djeci su se, a i odraslima svidjeli takvi noviteti. Shvatili su da im je lakše uz pomoć interneta i novih tehnologija, a komunicirati mogu bilo kad s bilo kim i bilo gdje. Od tada knjige počinju skupljati prašinu na našim policama. Sve manje ih se koristi. Ljudi sve više korite internet za nalaženje odgovora pa čak i čitaju knjige preko interneta i računala. Lakše je u tražilicu na internetu upisati nekoliko riječi i odmah dobiti odgovor, nego pronaći knjigu i pročitati po nekoliko stranica i tek tada dobiti odgovor ili saznati nešto novo i zanimljivo. Djeca danas rijetko koriste knjige kako bi nešto saznali. Mnogi to rade u jednom jedinom slučaju, kad nestane struje ili interneta, a to je vrlo rijetko. No, ja ne pripadam toj skupini. Ja sam drugačija. Volim čitati! Nekako uživam čitajući bajke, a stripovi me oraspolože. Kad sam loše volje rado uzmem Duricu i pročitam nekoliko stranica, a sviđa mi se i Alan Ford. Volim čitati i časopise koji me informiraju o nekim poznatim ličnostima i događajima te zanimljivostima. Često su mi u rukama Smib , Modra lasta ili Ok. Oduševljavaju me romani poput Charli i tvornica čokolade ili Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Čitajući učim i razvijam svoj mozak i rječnik, a prikupljam i korisna iskustva. Mama mi je preporučila jedan odličan roman, Mali princ. On me oduševio. Zabavan je, ali i poučan. Govori o djetinjstvu, odraslima, životu i svijetu. Naučila sam iz njega mnoge jednostavne, a velike istine. Najviše sam zapamtila mudru misao Malog princa da čovjek samo srcem dobro vidi, a ono bitno je očima nevidljivo. Sviđa mi se što je to djelo primjereno za djecu, ali i odrasle. Iako uživam u čitanju, koristim i ja elektroničke medije, ali ne toliko često. Internet mi, kao i svima, pomaže za prenošenje bitnih informacija do kojih ne mogu doći knjigom. Koristim se društvenim mrežama. Danas je to veoma popularno. Korisno je to nama đacima radi informacija u učeničkim grupama, ali i radi komuniciranja s prijateljima. To je lijepo i dobro, ali u određenoj mjeri. Mnogi to ne koriste umjereno, nego su već ovisni i mobitel im je stalno u ruci. Neki moji prijatelji kažu roditeljima da idu učiti, a zapravo uzmu mobitel i pretražuju internet ili se dopisuju. Kasnije ne mogu objasniti lošu ocjenu. Mnogi obavljaju razne poslove, kreću se i istodobno pretražuju Facebook, Instagram, Snap chat, Twitter i ostalo. Meni to uopće nije nešto zanimljivo, zato što mi to oduzima mnogo vremena. Nismo svjesni koliko brzo prođe vrijeme, a mogli smo ga utrošiti korisnije. Ono teče svojim tokom bez obzira na sve. Vrijeme je besplatno, ali neprocjenjivo vrijedno. Ne možete ga kupiti ni ukrasti, možete
ga jedino uštedjeti i pokloniti. Vrijeme ne možemo zadržati, ali ga možemo kvalitetno potrošiti. Jednom kada ga izgubimo, nikad ga ne možemo vratiti. Netko će reći da i čitanje knjiga troši vrijeme. I to je istina, ali čitanje donosi više koristi. Internet je također koristan i dobar, ali ima više loših strana od knjige. Osim što nam potroši vrijeme, zračenjem loše utječe na zdravlje, komunikacija postaje lošija jer se ljudi manje druže, a kad se dopisuju pišu skraćene poruke ne poštujući pravopis. Knjige pozitivno utječu na razvoj mašte, našeg rječnika i govorenja, vode nas u nepoznato, nude rješenja problema, poboljšavaju koncentraciju za razliku od interneta i uče nas nečem novom. Ja smatram da su knjige baš „fora“ i da nam nikada neće oduzeti vrijeme toliko koliko nam ga oduzima internet kojeg slobodno možemo prozvati kradljivcem vremena. Volim knjige više od pretraživanja interneta, čavrljanja na društvenim mrežama ili gledanja televizije. Knjige me vode u nove svjetove koje uz njih sama stvaram, zamišljam, promišljam, a ponekad sam sretna ili plačem. Nakon čitanja knjige razmišljam što se još moglo dogoditi i kako je moglo biti drugačije i to me tjera čitati dalje. Internet to ne nudi, na njemu sve dolazi i prolazi brzo i stalno se mijenja, a dragocjeno vrijeme bespovratno odlazi. Budite gospodari svog vremena! Ograničite vrijeme korištenja kradljivca vremena i prepustite se malo čarima i svijetu knjige. Nema ljepšeg do držanja knjige u ruci, mirisa papira i bjelina koje otvaraju nove svjetove. Lana Mehkek Dorić, 5. r.
Štela bi znati
Školo, školo, školice, zakej vu te moram iti? V pol sedem se moram diči, pa se vmiti, zobe oprati, obleči i vun v zdenjavo iti, busa čekati i z Repaša v Molve dojti. V školi moram pisati, brisati, računati, crtati, popevati i oceno dobiti, preti po semi razrede, pak nazaj z busom doma iti. Doma moram pak za školo delati. Pisati zadačo, vučiti se, a još moram i doma pomagati, krave ranit iti. Onda se oprati, a štela bi malo i televizora pogledati, i na vreme spat otiti i lekše se zaran diči.
A valjda je bolše se to napraviti nego bedast biti. Vele stareši boš razmela već! A ja bi štela znati mam. Moram veruvati i vučiti, moram se mučiti, nema mi druge. Al sejeno, školo moja školice, zakej vu te moram iti? Štela bi znati! Klara Imbriovčan, 6. r.
Črna noč
Dok sem čez šumo Išla sama Pratila me Črna dama. Stija se šulja. Počne se smejati i Kakti malo dete Z menom se igrati. A bela mesečina pota mi je kazala, Pak se rugala, Dok mi je joči mazala. Ne bojim se! Rekla mi je. Ne bom se skrila! Al teško mi je… Bez pozdrava Morala je poč, Z torka na sredo Včunola je črna noč! Tihana Balogović, 6. r.
Osnovna škola Kloštar Podravski, Podrucna škola Podravske Sesvete Osnovna škola Kloštar Podravski, Podrucna škola Podravske Sesvete
Ona me vodi…
Knjiga… Cijeli naš život je kao knjiga koja ima svoj početak i kraj. U našim životima početak je naše rođenje, a smrt kao odlazak na drugi, novi svijet. Svaki naš događaj koji nam se dogodi u životu jedno je poglavlje u knjizi. Čitanje knjiga mi je nešto najdraže što mogu raditi. Kad čitam, osjećam se kao da sam u knjizi i da prolazim kroz sva ta događanja istaknuta u njoj. Knjiga je ta koja me vodi u nove spoznaje, u neki drugi svijet, a u ljudskom mozgu počinju se događati nepoznate sile i čuda koja ga tjeraju samo da čita još više i više. Kada čitamo knjige, naučimo bolje izgovarati i upotrebljavati neke nove riječi. Obožavam knjige koje govore o događajima ili radnjama s kojima se i mi susrećemo u našem svakodnevnom životu. Takve su knjige vrlo zanimljive i privlačne nama čitateljima. Neke knjige imaju prekrasne korice, ali su dosadne svojim sadržajem. One su posebne stvari koje nekome puno vrijede ili znače, stoga ih moramo čuvati, a ne uništavati. Knjiga me može usrećiti kada sam tužna. Opuštaju nas i poboljšavaju naše pamćenje, razvijaju vještine govora te njihovim čitanjem proširujemo svoje znanje, rječnik, a ponekad mijenjaju i naše osjećaje. Knjige su savršeni vodiči za život. Kada smo mali, roditelji nam čitaju priče i bajke, a kasnije sami biramo hoćemo li ih zavoljeli ili ne. Ljudi nam mogu svašta uzeti, ali znanje i spoznaje o svijetu utkane u nama čitanjem knjiga nitko ne može. Tko zna, možda i ja jednog dana postanem spisateljicom neke knjige. One nas uistinu vode, a mene je zavela do kraja života. Rea Dergez, 7. r.
Domovina
Domovina su ravnice i livade na kojima uživamo. Domovina su rijeke i jezera uz koje živimo. Domovina je tamburica što svira, što ljude u srce dira. Domovina su ribari koji ribu love, a galebi s njima plove. Domovinu volim kao ratare drage koji za žetvu imaju snage. Domovina je plavo more, domovina su brežuljci, brda i gore. Domovino, ti mi daješ sve, slobodu, hranu i plodove. Domovino moja mila, u tebi ću sretna biti, u tebi ću ostariti, uvijek ću te voljeti, nikad te neću napustiti ili u tebi tužna biti.
Domovino, od tebe mi raste sreća, ti si moja radost najveća. Domovino, ti si moj dom i nosim te zauvijek u srcu svom. Nikolina Tudić, 6. r.
Priča o Vukovaru
Često teški trenutci ili situacije o kojima nešto čujemo ili vidimo ostavljaju u nama neizbrisiv trag. Neke povijesne događaje jednostavno nije lako razumjeti pa lutaju po našim mislima. Sve je bilo kao i do sada, ništa se nije promijenilo. Svaki dan išla sam u školu i pisala zadaće, učila i čitala razne knjige. Bio je to četvrtak kada sam čula glasnu pucnjavu, a zatim samo još glasniju sirenu. Iskreno, nisam znala što se događa. Vidjela sam da su svi izašli iz svojih kuća, kao i moja obitelj i ja. Svi smo bili uplašeni i uznemireni jer nismo znali što se događa. Nakon nekog vremena vratili smo se u svoje kuće i sirene se više nisu čule, no tada dolazi do neočekivanih promjena. Nekoliko sati kasnije čuli smo da je Jugoslavenska Narodna Armija krenula na Vukovar. Za mene je ta vijest, iskreno, bila zastrašujuća i tužna jer sam se bojala što će se sve dogoditi. Hoće li sve moje uspomene nestati? Hoće li nam vojska uništiti život? Hoću li preživjeti? Puno pitanja mi se vrtjelo u glavi. Zajedno sa svojom obitelji krenula sam na glavni trg. Tamo smo čuli riječi gradonačelnika koje govore da se ne zna što će se dogoditi, ali moramo u svemu ostati zajedno i ne odustajati. Rekao nam je da posjetimo trgovinu i u njoj nabavimo sve što nam je potrebno za mjesec dana, nabavimo toplu odjeću i ostanemo u svojim kućama do daljnjega. Svakim trenom osjećala sam sve veću i veću zabrinutost. Prvih nekoliko tjedana svi mještani Vukovara bili su zatvoreni u svojim kućama i nitko nije izlazio. Gradonačelnik nam je poručio jednu strašnu vijest. Rekao je da oni ne odustaju tako lako i da se neće predati, ali nećemo ni mi odustati. Rečeno nam je da u ovih tjedan dana, koliko traje rat, poginulo oko sto pedeset naših vojnika te da se jave svi koji bi htjeli pomoći našim vojnicima. Riječi, koje nam je izrekao gradonačelnik, bile su uznemirujuće. Iz našeg grada javila se većina vojnika koji su krenuli u rat. Rat je trajao i trajao... Nitko nije znao kada će i kako završiti. Nakon tri mjeseca koja smo proveli u svojem rodnom gradu jednostavno smo morali otići. Tog dana suparnička vojska probila je u grad. Ušli su s tenkovima i vojnicima koji su počeli pucati i bacati bombe na sve što su stigli. Moja obitelj i ja pobjegli smo u Zagreb. Kada smo putovali u Zagreb, tiho sam u svom srcu plakala i tugovala za svojim gradom. Nisam znala kako se umiriti jer je to grad u kojem sam odrasla, naučila čitati i pisati, družila se sa svojim prijateljima i obitelji. U tom trenutku bila sam bijesna na cijelu Jugoslaviju jer su mi oduzeli sve što sam voljela i sve moje uspomene. Svoj život nastavila sam u Zagrebu u kojem sam nastavila svoje školovanje i gdje sam upoznala nove prijatelje, ali Vukovar nikako nisam mogla zaboraviti i svakim danom bila sam sve tužnija i tužnija. Na vijestima sam čula sve što se događalo, ali ne samo na vijestima nego smo i od gradonačelnika dobili pismenu poruku u kojoj je glasilo da je Vukovar potpuno razrušen, odnosno da su naši domovi porušeni do temelje, ali uspomene na grad nitko nam ne može oduzeti. Važno je zauvijek Vukovar čuvati u svojim srcima i misliti na njega. Nakon pročitane poruke odjednom me preplavio čudan osjećaj straha i uznemirenosti iz koje sam se probudila i shvatila kako je to sve bio samo san. Kroz glavu mi je prošlo sve što sam sanjala. Osvijestila sam da nisam u Vukovaru, nego u svojem krevetu. Pogledala sam na sat i vidjela da je već dosta kasno i da moram ustati. Međutim, danas je naš grad Vukovar jedna od uspomena na tužne situacije koje su se dogodile u prošlosti te ga upravo zbog toga smatramo našim gradom herojem. Ema Barkić, 8. r.
Što je ljubav?
Ljubav? Je li to ljubav između dvoje ljudi kada se vole ili ipak nešto drugačije? Je li ljubav nešto najljepše na svijetu? Tko nam uopće može dati odgovore na ta pitanja? Možemo li mi sami zaključiti što je to ljubav? Bez ljubavi život ne bi imao smisao. Ljubav ne gleda razumom, već dušom. To je snaga koja ruši sve prepreke, prodire tamu, svladava sve udaljenosti između ljudi i sve pobjeđuje. Ona se ne shvaća logikom, već srcem. Ono ima svoje razloge koje razum ne prihvaća. Ne hvali se, ne gleda sebe, strpljiva je i traži dobro u drugima. Mirna je, blaga i tiha. Vječna je. U životu davanje je moć, produkt ljubavi u kojem je pohranjena sva njegova snaga, a ono nas usrećuje ako dajemo srcem. Kažu da je lakše primiti toplinu ljubavi, nego ju izreći drugome. Nije bogat onaj koji ima više materijalnih stvari, bogat je onaj koji ima ljubavi. Ljubav je dijete slobode, a nikad dijete dominacije. Bez ljubavi život ne bi imao smisao, a svijeta ne bi bilo. Ona treba biti istinski čin volje, čin odluke da se u potpunosti posveti svoj život drugoj osobi. Volimo jer ljubav pokreće naše snove i sreću. Nikad nećemo saznati odgovore na postavljena pitanja ako se ne prepustimo iskrenoj snazi ljubavi. Lana Karšić, 8. r.
Osnovna ĹĄkola Petra Preradovica Zagreb Osnovna ĹĄkola Petra Preradovica Zagreb
Moja mala tvrđava sreće
Zeleno dvorište, moja mala tvrđavo sreće, sunčane zrake škakljaju rosnu travu i meko lišće i kupine zrele, još slađe od nježne ljubavi i čiste sreće. Male ptice oko slatkih voćaka lete, a leptiri se šarenom cvijeću vesele. Dok vjetar piri i s lišćem pleše, male se pčele roje oko košnice. Sunce polako zalazi i ja moram u kuću. Zbogom, moje dvorište, vidimo se sutra. Jana Križaj, 6. r.
Hejtam hejt
U gejmu kad izgubiš ti, „nubara“ te zovu svi. Kad te netko želi trolati, trebaš samo dalje skrolati. Vinao je netko sad pa drugi osjećaju jad. Kad te netko hejta, nemoj odustati. Moraš se odmah bustati. Kad te netko hejta, nemoj se zgličati jer će hejteri stalno o tome pričati. Kad te netko hejta, stisni u glavi ignor ti i ostani uvijek OP.
Zašto je nebo plavo?
Zašto je nebo plavo? Znači li to da je bolesno ili zdravo? Znači li to da je sretno ili tužno? Možda i ne mora biti plavo nužno. Možda je bilo zeleno kao trava, možda žuto kao moja glava, možda je bilo crveno kao ruža, ili smeđe kao kućica puža? Možda je imalo puno boja, ali je onda otkrilo plavu i shvatilo da ima boju pravu.
Larisa Dill, 5. r.
Toni Međić, 5. r.
Kuhar snova Noćas sam sanjala čudan san. Veliku plavu pučinu obasjavalo je sunce na zalasku. Iz tog sunca kao da su prema meni trčale dvije točkice. Isprva sam mislila da su to dvije pčele koje se igraju u letu, ali kako su mi se približavale, vidjela sam sve jasnije neku životinju koja se igra loptom. Postala sam strahovito znatiželjna. Mislila sam da su to dupini koji su jednom kad sam ja bila mala plivali oko našeg malog čamca. Međutim, kada su mi se točke približile, vidjela sam da je to moj pas Wilson koji se igra jednom ljubičastožutom vaterpolskom loptom. Bio je to prekrasan san koji mi je sada teško objasniti. Sve što volim pomiješalo se u jednu čudnu izmaglicu zlatnonarančaste morske pučine, kugle sunca na zalasku, moga psa Wilsona i sporta koji jako volim. Nisam bila sigurna kako se sve ovo našlo u mome snu. Vjerujem da ih je povezala ruka nekog vještog kuhara snova iz neke druge dimenzije. Povezani su u njemu bili i more i sunce i vaterpolska lopta. Ja naime treniram vaterpolo. Do prošle godine mogla sam samo sanjati da imam svoj tim koji bi pobijedio tatu i moja dva brata u vaterpolu. Naime, do tada sam bila samo „slatka mala ribica“ s kojom su se oni poigravali i tu i tamo mi puštali da zabijem koji gol. Sada je sve drugačije. Tata ponekad teško puše kad pomisli da bi krenuo u kontru, a ja mu se „po pravilima“ popnem na leđa i uzmem loptu. Moja braća se bune da to nije baš po pravilima, ali tata ih veselo uvjerava da je to u redu. Iako je moj brat Ivan jako velik i snažan, u vodi mi teško parira. Nikako ne shvaća da ja idem na dodatne vaterpolske treninge s dečkima, i da tamo nisam među lošijima. A Wilson? Wilson je moj pas koji mi je jako nedostajao ovoga ljeta jer nije bio sa mnom na moru. Sada to nadoknađujem. U tablici u koju upisujemo šetnje s Wilsonom moje se ime najčešće pojavljuje. Kada bismo još napravili i tablicu maženja Wilsona, znam da bih ja bila na prvom mjestu. Ako ikad sretnete Wilsona, pitajte ga koga najviše voli, i ako razumijete pseći jezik, sigurno ćete čuti moje ime. U tom snu još jedino nedostaje moja mama za koju vjerujem da je ona ono žarko sunce koje obasjava pučinu, mene, loptu, Wilsona, Ivana, Frana i tatu. Nika Alfirević, 6. r
Moja baka
Moja baka naizgled je obična umirovljenica koja se kao i većina umirovljenika rano budi, pojede doručak, ode do banke, a ljekarna je je osobito važna stanica. Htio bih napisati ponešto i o njezinoj mladosti. U mladosti voljela je čitati knjige i pisati pjesme pa sad još mene ponekad napiši pjesmu za rođendan, a upravo je pročitala “Ognjište” Mile Budaka. Knjiga je to o narodu i kraju iz kojeg potječe. U mladosti je voljela plesati, sve dok joj snove nije prekinuo komentar zle profesorice o njezinoj štrkljavosti. Hrabrost moje bake pokazala se kada je sa nepunih 30 godina izgubila mog djeda Nikolu po kojem sam ja dobio ime. Nije to bilo lako prije 40 godina, a posebno ne sa dva nestašna sina. Ja se ponekad pitam kako je to preživjela. Bilo je tu slomljenih nogu, ranog pušenja, ludih ideja, a najviše se divim kemijskom eksperimentu mog tate i strica u netom obojenoj kuhinji. I za kraj, ta moja naizgled obična baka svake godine kupi klupko vune i isplete mi kućne papuče u kojima se kližem i laštim pod njezina dnevnog boravka. Nikola Nikšić, 6. r.
Drvo pokraj moje kuće To drvo pokraj moje kuće svakog jutra očekuje svanuće. A kad svane, sve ove dane sunce mu miluje list po list. Ponekad je golo, ponekad cvjetno, ponekad je jesenje, a ponekad ljetno. To drvo pokraj moje kuće svakog jutra očekuje svanuće. Dario Samardžija, 6. r
Sam u kavezu
Voljeli smo se k’o goluba dva Makar smo i ti i ja tigrica. Trebao sam te u životu ja, Ali si nažalost u nebo odletjela. Pjevali smo samo ti i ja Kao da smo slavuja dva. Bila si za mene tu U kavezu i u mom srčeku. Ne bih dao kavez taj Ni za cijelo nebo ni raj. Štitio sam te od svih zla A ti si ipak u nebo odletjela. Otkad te nema prestao sam pjevati Jer te nisam mogao zaštititi, Da sam bar ja s tobom mogao odletjeti… U kavezu sad sam sam I mislim na tebe svaki dan. Larisa Dill, 5. r.
Osnovna škola prof. Franje Viktora Šignjara, Virje Osnovna škola prof. Franje Viktora Šignjara, Virje
Dok slušam bako, kak mi se to pripoveda…
Deda i baka navek vele da je se negda bilo drugač. Vu njiovo vreme se lepše živelo, ali se moralo i jako puno delati… Žmeko je bilo to kej se je se moralo delati z rokami. Neje bilo strojev niti traktorov. Zato oni vele da je biti seljak v denešnje vreme puno leže. Na selu so ljudi odnavek živeli od poljoprivrede od koje so mogli preraniti svojo familijo. Retko što je išel nekam na posel, nego se je ostajalo doma na gruntu. Točno se znalo kej je muški, a kej ženski posel. Deca so morala pomagati i neso bila bez brige. Najviše je posla bilo v pramalet i v jesen. V pramalet se morala zorati mekota kej se posadil kokruz. Negda se oralo z plugi koje so vlekli konji. Ljudi so hajkali konje i za njemi hodili. Na den se moglo zorati jako malo jer so si konji, a i ljudi, morali počinoti. To je bil samo muški posel. Žmeko je bilo i po letu dok se želo žito. Moralo se se požeti, a onda se je mlatilo z drešom koj se punil žitom. Neje bilo kombajnov, kak denes, koji ral mekote začas skombajnerajo. Celi den se na žarkom soncu i mlatilo, i vezalo, jer so žene to zmlačeno slamo vezale vu snope. Po letu se zgrinjalo i vozilo seno. Mekote so se kosile još zarana. Muški so se prikupili i još prije ranja išli kosit. Kosili so z ručnom kosom, a bormeš se i voz sena ručno slagal na kola koja so vlekli konji. Najgorše je bilo dok je opal dežđ i dok je seno namoklo jer je se pak moralo iti odnovič, rastepanje, kupčanje… Baka mi veli da se negda neje po kruha išlo v pekaro ili v dučan. Žene so kruha mesile, i pekle doma, v krušni peči. Dišala je cela hiža. Negda neso veša prali vu vešmašini, kak denes, nego so žene nosile na Vire flake prat na Zdeljo. Prije toga so ga doma opkuhale vu pepelu od kojega je bil sav lepi beli. Saka hiža je imela vu dvoru štalo i vu nji par kravic koje so dale mleko. Dobilo se je i vrnje koje so žene doma motile vu motilnici i delale putra. Neso išle na mlekaro jer neje bilo preveč mleka. Pogotovo se neje išlo po sake v dučan, nego se jelo samo ono čega je bilo doma. V jesen je pak bilo puno posla na mekoti. Trebalo je pobrati kokruza i to pak „na roke“. Hital se je na vrpice koje so se posle pobirale i hitale na kola. Na koli se dopeljal domom i zmetal v štagelj, na guvno, gde se je ručno trebil i pospravljal v koš. Najviše se je trebilo po večeraj dok so se ljudi prikupili. Onda se malo i zapopevalo, spominjalo, a zeznale so se i sakvačke novosti z celoga sela. Vele moji baka i deda da mi mladi ni ne znamo kej znači bratva kokruza. Dok se kokruz na mekoti pobral, išlo se je seč kokruzinje koje se slagalo v stavice s kojemi so se celo zimo ranile krave. Bilo je s tem kokruzom jako puno posla, kak i zesem drugem. Baka veli da bi mi mogla pripovedati do zutra o svojemu životu vu mladosti. Dok slušam bako, kak mi se to pripoveda… Mislim si, kak so se ljudi negda strašno nadelali, ali da so itak puno zdrave živeli. Isto tak, zdrave so se i ranili, a i više kretali. Zaprav, dok bolje preštuderam, sakoje vreme nosi svoje. Što zna kak se bode delalo posle nas… Jedno je sigurno da se više nigdar ne bo vračalo na ono, kak je bilo, dok so moji baka i deda bili mladi. Dora Ljubić, 8. r.
Razmišljanje o Domovinskom ratu…
Teško je razmišljati o neproživljenim situacijama i trenutcima, o suzama drugih ljudi ili razdvojenim obiteljima. Domovinski rat je ostavio veliki ožiljak na našoj Domovini, ali i na ljudima koji su ga proživjeli. Duboko u ljudima još uvijek je urezan zvuk hladnoga oružja, plač djece i nepravedna sudbina naše Hrvatske. Rat je trajao od 1991. do 1995. godine, to je razdoblje tuge i boli koju su naši ljudi proživljavali. Izgubljeni su životi junaka, ali i nedužnih obitelji, radnika, zaposlenika pa čak i djece koja su u strahu hodala razorenim, pustim, ulicama grada Vukovara bez ikakve nade za bolje sutra. Osmijeh na licu bio im je nepoznat pojam. Stanje naše Domovine u to vrijeme nam najbolje prikazuju crno-bijele fotografije naših djedova i očeva koji se i danas sjećaju svega. Pričaju nam o doživljaju rata iz njihove perspektive. Sjedinjuje ih junaštvo i hrabrost, a ono najvažnije odanost našoj Domovini. Fotografija koja je obišla cijeli svijet pokazuje šestogodišnju djevojčicu u plavom kaputiću. Nema osmijeha na fotografiji niti radosti, samo tuga, bespomoć i suze. Lice djevojčice nam prikazuje tadašnje stanje i emocije svih ljudi zahvaćenih ratom. Hrvatska nam je svima podarila dom i život. Vidim ju poput osobe, voli mijenjati raspoloženja pa ponekad suze u koritima Save, Drave i Dunava poteku jače. I danas Ona stoji ponosna, ljepša no ikada i sprema se braniti ljepotom baš kao nekada… Dora Ljubić, 8. r.
Valjda to tako bude...
Svi su me pitali što mi je, a ja, nisam se obazirala. Svi su me pitali zašto sam postala ovakva, a ja, nikome nisam dala odgovor. Nisam ga znala ni sama... Samo sam se odjednom povukla u sebe, zašutjela i zavoljela noć i tišinu, a zamrzila svijet oko sebe. Ne znam zašto, ali valjda to tako bude kada te povrijedi netko tvoj, netko tebi drag. Valjda to tako bude kada voliš, ali kasno shvatiš da je pogrešno. Kada se trudiš, a ne vidiš da je uzalud. Kada pomažeš i uvijek si tu, a na kraju budeš razočaran. Valjda se tada nešto u čovjeku prelomi i izgubi volju za životom, razočara se u sve oko sebe... I onda sjedneš, zašutiš, a glavom ti prolaze svi oni trenutci kada si pogriješio, a tada to nisi znao. I malo po malo, počneš se udaljavati od svih i prestaneš vjerovati – ljudima. Adela Grčić, 7. r.
Hej ja
Hej ja, odrazu moj, vidim te... Dugo se nismo sreli. Bojala sam se pogledati te u oči. Bojala sam se slike koju će mi ogledalo pokazati. Osobu slomljenog srca ili sa svjetlom u očima. Sada, izgleda, pokazuje oboje. Želim ti reći... Konačno sam zadovoljna onim što ne pokazuje. Ne pokazuje sve moje pogreške, svu bol koju sam preživjela, suze koje sam prolila, ali ih osmijehom sakrila. Ne pokazuje sve ono što sam pretrpjela, ali izdržala. Zato sam ponosna jer, da nije toga bilo, to tada ne bih bila ja, ovakva kakva jesam, sada. Adela Grčić, 7. r.
Osnovna škola Suhopolje Osnovna škola Suhopolje
Baka i ja
Toga dana nisam znao kamo bih sa sobom pa sam uzeo loptu i napucavao ju u zid dok ne smislim nešto bolje ili dok mama opet ne kaže da ću oštetiti fasadu ili razbiti prozor. S druge strane naše ulice stanuje moja baka. Sa svoga prozora ona često mahne kad ima nešto za mene ili kad me treba. I uvijek je u nekom poslu, a onda se pobrine da ga i meni nađe. I baš kad mi se lopta otkotrljala do ceste, začuo sam bakin glas koji mi se približavao. Potrčao sam joj u susret, a ona je već do tada izgovorila mnoštvo rečenica od kojih sam čuo samo onu zadnju kako bih trebao s njom do groblja da zapalimo lampaše i djedu odnesemo cvijeće. Volim svoju baku, ali mi se baš nije dalo ići na groblje, a napucavanje lopte u zid nije bio neki izgovor. Nebo se namrštilo. Kiša samo što nije počela. Brzo sam u glavi zavrtio sve moguće razloge kako bismo to odgodili za sutra, ali nije bilo koristi. Ona je već u vrećicu spremila lampaše i cvijeće. Uzeo sam tu vrećicu iz njezinih ruku. Baka se uhvatila za mene pa smo polako krenuli. Znao sam da će ovo potrajati. Stalno je nešto pričala i pričala. Što je više pričala, sporije je hodala. Htio sam malo požuriti, ali ona je zastajala i pričala sa svakim tko bi naišao. Sa susjedom Ružom o lijepome vremenu, s tetom Marijom o nekim kolačima, s kumom Stjepanom o kiši koja se sprema… Činilo se da ćemo i noć dočekati u šetnji. I baš kad smo došli do pola puta, počela je padati kiša, a mi smo se pokisli do kože šutke vratili kući. Patrik Đurinić. 5. r.
U bakinom toplom krilu
Svakoga jutra, prije nego što pođem u školu odem pozdraviti svoju baku i zaželjeti joj dobro jutro. Kako stanujemo vrlo blizu to se i podrazumijeva od lijepo odgojene unuke. Ona je tada sretna i zadovoljna što sam je posjetila, a ja vesela što sam je vidjela nasmijanu. Uvijek mi pripremi toplo i mirisno pecivo za školu, poželi uspjeh na izlasku i još doda neka budem dobra i poslušna pa me onda isprati do vrata i mahne rukom još nekoliko puta sve dok ne skrenem iza ugla. I tako ja svaki dan odlazim u školu okružena balonom njezine ljubavi. Obećala sam si da je nikada neću ljutiti, ali moram priznati da mi to baš i ne polazi za rukom pa ju ponekad i razljutim i rastužim. Volimo se i znam da to nije lijepo, ali moja tvrdoglavost je ponekad i meni nerazumljiva. Kad shvatim da sam pogriješila, nastojim to nekako ispraviti i zamoliti baku da mi oprosti. A ona me samo zagrli, čvrsto stisne uz sebe i poljubi. Moja je baka bila učiteljica. Svoje domaće zadaće uvijek pišem kod nje, a ona mi rado pomaže i uči me kako ću nešto lakše naučiti. Svaki slobodni trenutak provedem s njom. Zahvalna sam svojoj baki na strpljivosti i beskrajnoj ljubavi koju ima za mene. U znak zahvalnosti nastojim joj pomoći u svemu što treba, a najviše me vesele slasni kolači koje zajedno pečemo i jedemo. Sretna sam što imam takvu baku, a mislim da je i ona sretna što ima mene. Leona Matovina, 5. r.
Peti razred nije Baba Roga
Zovem se Ante. Ante Butka. I učenik sam 5. razreda OŠ Suhopolje. Od prvog do četvrtoga razreda išao sam u Područnu školu Cabuna pa još malo i žalim za tim danima. Ta je škola bila u blizini moje kuće pa mi nije bilo daleko pješačiti. Kada je školsko zvono zazvonilo, morali smo odmah ići kući jer su roditelji znali kada završava nastava i koliko nam treba do kuće pa ako smo malo i zakasnili već bi digli uzbunu. Veselio sam se petom razredu, novim prijateljima i novoj školi. Veselio sam se sebi velikome, no prvi dan sam ipak gutao male knedle kad sam sam trebao ući u autobus, pa kad sam trebao ući u veliku školu, pa onda kad sam čekao da nova učiteljica prozove i moje ime. Bez obzira na sve imao sam osjećaj da sam velik i samostalan i da će me mama napokon malo ostaviti na miru. Prvi dan u novoj školi mi je prošao odlično. Svi roditelji su nas plašili kako ćemo vidjeti što je to škola kad dobijemo nove predmete i stroge učitelje, pa kad se budemo morali seliti iz razreda u razred, pa kad budemo morali putovati autobusom. A meni je sve to bio zanimljivo. Prošlo je prvo polugodište, a meni je u školi i dalje odlično. Ništa me nije uplašilo. Nastavnici su uglavnom dobri, većina strpljivo pokazuje i objašnjava nove stvari, neki pričaju jako zanimljive priče, ne ispituju previše, igramo se često, istražujemo svašta i najvažnije - nema puno zadaća. Imali smo i nešto produženih vikenda, gdje ćeš bolje! A do polaska autobusa kući, imam vremena i za druženje s prijateljima. Peti razred stvarno nije Baba Roga. Još uvijek mi je u školi lijepo. Volio bih taj osjećaj sreće sačuvati do osmog razreda. Ante Butka, 5. r.
Ključ Života
Sjena! U magli gledam kako nestaješ, kako me napuštaš.... Ti... S Tobom sam upoznao Život. S Tobom sam se radovao prvim poklonima ispod bora. S Tobom sam uživao u igri i smijehu. S Tobom sam imao snove i noćne more. S Tobom sam bio sve do sada. A, sada... Ti nestaješ, gubiš se u sumaglici jutra. Izmičeš mi iz ruku. Hladne ruke svijeta žele me uhvatiti, stoga ti poručujem: Uvijek ću Te se rado sjećati! Sjećat ću Te se kada svijet postane siv. Kada dani budu magloviti, Kada ljudi postanu hladni, Kada život bude bezbojan, U sumaglici.... Ključ Života. U sumaglici.... Djetinjstvo moje!
Mateo Radulović, 8. r.
Osnovna ĹĄkola Petra Preradovica Pitomaca Osnovna ĹĄkola Petra Preradovica Pitomaca
Bajka o šumskom čudu
Jednom davno, za vrijeme Šumskoga Kralja sva su djeca ludila za njim. Legenda kaže da onaj tko prvi stigne na kraj šume, možda upozna Šumskoga Kralja, ali to je samo legenda. Zar ne? Moje ime je Jakov i ne vjerujem u ovu legendu koju sam upravo ispričao. Danas smo u školi učili da je šuma bogata kisikom. Volim svjež zrak pa sam odlučio otići do obližnje šume. Šuma je stvarno bila gusta, sunčeve zrake nisu se mogle probiti kroz lišće. Odjednom sam shvatio da sam se izgubio. Počeo sam se znojiti i tresti. Mislio sam da je kraj, ali pojavila se ptica-vila feniks, vatreni feniks koji se ugasio i pretvorio u vilu bajkovitoga izgleda. Ona je rekla da me može spasiti samo on, Šumski Kralj. Ukazao mi se zlatni put do Šumskoga Kralja pa sam krenuo tim putem. Nasred puta sam čuo glasne krikove: “Upomoć, upomoć!“ Krenuo sam prema tom zvuku i naletio na vilenjaka koji je zapeo u grmu ruža prepunom trnja. Uzeo sam granu i razmaknuo trnje da izađe van. Kad je izašao, rekao je: „Ja sam zao vilenjak, a ti si moj zatočenik, hahaha!“ Oko mene se uzdigao kavez od granja s trnjem. Rekao je da nema izlaza. Nakon nekog vremena vilenjak je zaspao, a ja sam ugledao malu rupu u kavezu. Rukama sam strgao trnje i prošao dalje po zlatnom putu sve dok nisam stigao do ulaza u kraljeve dvore. Ušao sam i vidio Šumskoga Kralja. Bio je velik poput stijene i čudesan poput bajke. Mucao sam dok sam iznosio tijek događaja da bih stigao do njega. Nasmiješio se i rekao: „Vratit ću te kući i više se mene nećeš sjećati, samo ćeš vjerovati u mene.“ Ptica-vila i Šumski Kralj su Jakova dovezli kući, a zao vilenjak je sada zatvoren u onome istome kavezu. Jakov Erdelji, 6. r
Drugačije
Stari, žuti listovi knjige. Svježe napisano pismo. Žuto na crno. Koje će prevladati?
Detaljna sjećanja, važna. S vremenom odlaze. Blijede. Hoće li biti novih?
Stara, davno zaboravljena gitara. Nove pjesme svira. Svježe na staro. Koje će pobijediti?
Lice, nepredvidljivo, nemirno. Misli, dublje od oceana. Oči umorne. Hoće li ih ponovo nasmijati, onako kao prije?
Otvoren prozor, odškrinuto srce. Prošlogodišnje urezbareno obećanje. Na srcu riječ. Hoće li i dalje kucati?
Lana Relić, 8. r.
Ne znam. Uspomene, stare, zlatne, u albumu. Vrjednije od svijeta. Skuplja prašinu. Hoće li je vjetar odnijeti?
Muke jednog sedmaša
Sve je dobro počelo početkom školske godine kada smo kretali u sedmi razred. Svi smo se radovali druženju i šali. Mislili smo da je sve isto kao lani i lako ćemo… No, tada su došle i neke nove muke, kao na primjer: fizika i kemija. Ali to još nije sve. Gore tek slijedi. Započelo je drugo polugodište. Djevojke su počele gledati momke, momci su počeli gledati djevojke, a pubertet nas je “pucao rafalnom paljbom“. U razredu je vladala „ratna zona“. Svi su se svađali, a stigla nas je i “velika kriza ocjena“. Počeli su dogovori za maturalac. S dogovorima su također stigli i uvjeti. Svi smo prihvatili uvjete i složili se oko odlaska na maturalac. Za ocjene nisam baš siguran da kažu isto, baš kao i odnosi u razredu. Bogu hvala, odnosi u razredu su se popravili. (Kad bih bar isto mogao reći i za naše ocjene!) Makar smo imali loše ocjene i krizu odnosa u razredu, uspjeli smo postići lijepe rezultate na različitim natjecanjima. To nam je bio plus. Stigla je i sredina petog mjeseca. Ponovo su krenuli valovi završnih ispita i usmenih provjera. Sad svi istu muku mučimo. Trpimo “mučenje“ učitelja kao da smo “pregonska stoka“. Kraj školske godine je blizu. Svi se u isto vrijeme i radujemo i ne radujemo kraju. Radujemo se zbog slobode mozga i uživanja, a ne radujemo se zbog ocjena koje nećemo stići ispraviti ili podići. No, sve će se to isplatiti… (u Njemačkoj na baušteli). Šimun Siladić, 8. r.
Život
Tijekom života shvatila sam mnoge stvari. Jedna od njih je ta da je život linija. Na početku isprekidana i nesigurna, poslije jaka, nezavisna. Neke linije pridruže se na putovanju, a na nekim dijelovima putovanja morat ćeš biti sam. Sve u svemu to je samo tvoja linija i kad ti život pruži poteškoće, iskoristi ih i načini remek-djelo. Život se svodi na tri jednostavne riječi, a to su „život ide dalje”. Ma što god da ti se dogodilo, dogodilo ti se s razlogom. Bilo to dobro ili loše, sretno ili tužno, proći će. Sve će jednoga dana proći. Zato život trebaš živjeti danas, upravo sada. I nemoj odustajati od svojih snova jer netko vjeruje u tebe i zna da ćeš jednoga dana uspjeti. Lara Crnčić 7. r.
Od klinke do frajerice Počeo je taj famozni sedmi razred. Napunila sam trinaest i više nisam klinka. Svi još uvijek misle da sam curica i moje probleme ne shvaćaju ozbiljno. Kad se počnem žaliti starcima, jedino što izađe iz njihovih usta je: ,,Kaj ti je? Daj šuti više!“ Dižu paniku oko svega. Stara ludi kad me vidi kako buljim u mob po cijele dane. Zanima je sve i postavlja pitanja na koja joj ne mogu odgovoriti jer se o frajerima i sličnim stvarima ne priča s odraslima. Oni ne shvaćaju da mi se više ne da ići s njima u goste, trčati i igrati se na dvorištu, ne shvaćaju da više ne nosim crvenu majicu s plavim cvjetićima i da sam sad to sve zamijenila frendovima, netom i ostalim važnim stvarima. Staroj pogotovo smeta kad joj drsko odgovorim i uglavnom kaže: ,,S takvim ponašanjem nikaj ne buš postigla u životu!“ ili „Dok si pod mojim krovom, bude kak ja velim i točka!“ Te dvije rečenice svaki dan slušam iznova, ali me više nije briga. Teško je uskladiti školu s društvenim životom. Moram biti aktivna na Instagramu da slučajno ne propustim neki trač, ali s druge strane moram učiti i dobivati petice da mi starci ne bi šizili. Pokušavam sve to uskladiti pa ponekad dolazim u fajt sa svima oko sebe, a i sa samom sobom. Problem su mi na početku godine stvarali inicijalni ispiti. Imala sam nekoliko planova kako ne doći u školu na te ispite, ali nažalost, kao i uvijek, svi su propali. Kad počnu svi ti silni ispiti i usmena odgovaranja, jedino mjesto na kojem mlatim praznu slamu je radni stol, a moja se stolica već i pregrijala koliko sam sjedila na njoj. Muče me mnogi predmeti, ali matku očito nikad neću shvatiti. To je kao da gledam kineski film bez prijevoda. Hrvatski je jedan od predmeta koji mi ide, ali kad nam učiteljica rokne ispit iz jezika i ispit iz književnosti, danima me lovi panika. Moji frendovi i ja još uvijek ne znamo razlikovati jezik od književnosti pa umjesto jezika naučimo književnost i obrnuto. Kada se napokon ti ispiti i ispitivanja smire, onda konačno nađem vremena za druženje, a najdraže mi je dići sve četiri u zrak. Na internetu stalno kruže tračevi i rasprave. Uglavnom su teme ljubavne: tko koga voli, tko se kome sviđa i slično. U našoj školi glavna je stvar biti faca i imati puno pratitelja na Instagramu. Svi žele biti popularni i primijećeni. Uz sve to, ove godine idemo na maturalac. Jedva čekam! Imamo najbolju rasku na svijetu i ne sumnjam da će nam biti zakon! Svi se za taj maturalac spremamo već godinu dana. Svi žele imati lijepo tijelo i već planiraju kako će upecati komade. Ja sam se isto počela brinuti oko svog izgleda i iskreno sve mi se manje sviđa. Imam sve više prištića i to mi jako smeta, ali sve je dobro dok ne izgledam kao kost i koža. Toliko sam toga ovdje napisala, a to je samo dio mog života. Nije lako biti tinejdžer. Imaš toliko problema koji su za tebe nerješivi, a na kraju ih riješiš dok si rekao keks. Kad će ljudi oko mene shvatiti da više nisam klinka?! To bi mi jako olakšalo život pa bih se lakše ufurala u ulogu frajerice koja pokušavam biti. Jana Koren, 7. r.
Najuzornija seoska žena
„Udruga žena“ Dinjevac okuplja članice svih životnih dobi s ciljem promicanja i očuvanja kulturne baštine. Ponosno mogu reći da sam i ja članica ove udruge čija je voditeljica moja majka, Svetlana Bastalić, koja je zbog svoje predanosti radu zajednice proglašena najuzornijom seoskom ženom. „Udruga žena“ Dinjevac osnovana je 1959. godine. Osnovala ju je tadašnja učiteljica u našem mjestu Ivanka Bobek sa ženama Dinjevca. Majka mi je govorila da su članice udruge već na samom početku bile jako marljive. Osnovale su dramsku grupu, a priredbe su se održavale u tadašnjoj učionici stare škole i to povodom dočeka Nove godine i Međunarodnog dana žena. U početku se udruga sama financirala prodajom ulaznica, tombole, plesa srca i slično. Od prikupljenih sredstava članice udruge kupile su posuđe koje su iznajmljivale za svadbe uz minimalnu naknadu. Kada su skupile malo više novca, organizirale su izlete na naš Jadran. Posjetile su Dubrovnik, Pulu, Opatiju, Rijeku, Split i Zadar. Moja mama tvrdi da su im to bila nezaboravna putovanja. Njihovim stopama idem i ja. Svoju kulturu imala sam priliku predstaviti na Međunarodnom festivalu folklora u dalekoj Grčkoj. Tamo smo ljudima iz raznih dijelova svijeta dočarali izvorne pjesme i plesove Podravine koje su plesali i pjevali naši stari. „Pjesme i plesovi danas se znatno razlikuju od nekadašnjih, stoga je nužno sačuvati izvore koji nas podsjećaju na naše stare“, govori moja majka. Prije četiri godine pokrenule smo manifestaciju „Tako su to radili naši stari“ koja je jako dobro prihvaćena pa je postala tradicijom. Uvijek ugostimo udruge s područja naše općine Pitomače i šire. Žene čehaju perje, a muškarci kartaju. Mladi i djeca igraju se izrađujući bunare kocenjem. Sudjelujemo i u pripremanju raznih starih obroka poput dinstanog kuhanog zelja, pečenih kobasica, krvavica, a od kolača pripremamo kukuružnjaču, dizanice s orasima i makom, štrukle, zlevanke i razne pite. Moja je majka pokrenula novi projekt pod nazivom „Park ljubavi“. Na ulazu u selo Dinjevac stajalo je zapušteno zemljište koje smo uredile, i još uvijek uređujemo, u park za odmor. Tijekom provođenja projekta „Posadi drvo, ne budi panj“, u naš „Park ljubavi“ zasađeno je oko dvadeset stabala. Tako je park obogaćen agacijom, hibiskusom, grabom, crvenim javorom, jorgovanima i hortenzijama. Aktivnosti ove udruge čine život zabavnijim. Volim sudjelovati u svakom okupljanju udruge jer me to opušta i omogućuje stvaranje novih prijateljstava. Volim njegovati stare običaje i promicati kulturnu baštinu područja, a posebno su mi dragi naši susreti pjesme i plesa gdje do izražaja dolazi moja ljubav prema folklornim plesovima. Nadam se da ću jednog dana poput svoje majke postati voditeljicom „Udruge žena“ . Ipak je ona moj uzor. Lucija Bastalić, 6. r.
Lana Klemen