Društvo i šport
Ma kakva vojska, mladima treba
vi
orta
Piše:
Ako mislite da su mladi lijeni, nezainteresirani ili bez radnih navika - športa, športa im dajte! Zainteresirajte ih za šport i vidjet ćete kako se stvari mijenjaju
P
rije nekoliko mjeseci u Hrvatskoj se razvila rasprava o mogućem ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka. Odmah da kažemo – u pitanju je bila obična sezonska politička igra, jer Sabor je jednoglasno krajem prošle godine donio Dugoročni plan razvoja oružanih snaga u kojemu o tome nema ni slova. Vojska ostaje profesionalna, danas drugo ni financijski ni tehnološki u hrvatskim uvjetima nema smisla – tek nekoliko mjeseci izvježban ročnik u suvremenom vojnom sukobu stradao bi od letećeg drona bez i da vidi neprijatelja. Međutim, puno je bilo po forumima, ispod članaka, na Fejsu i drugdje komentara kako bi, eto, obvezna vojska bila dobra da se mladi malo “nauče redu”, steknu radne navike i tome slično. Pa svima koji tako misle (a čini se da ih je dosta) možemo poručiti – potrudite se oko športskog organiziranja mladih! Potrudite se oko športa, drugih vanjskih aktivnosti (npr. skautskih) i postići ćete sve brojne ciljeve o kojima se priča. Činjenica je da se društvena stvarnost prelila i na mlade – preko šest godina recesije osjete sve kategorije u društvu. Ne mislite valjda da mladi ne vide stvarnost oko sebe i da društveni uspjeh u Hrvatskoj često nije u
radu, zalaganju i poštenju, već u nekim sasvim drugim kategorijama koje često i prečesto vidimo oko sebe. Istina je naravno da mladi nemaju ni radne navike, a često ni minimum discipline potreban za obavljanje obveza, prečesto se događa da na ispit dođu s idejom kako će prepisati, da se poslovi odrađuju tek “reda radi” i koliko se mora, da žive kod roditelja i dulje nego što je to egzistencijalno potrebno. Nitko naravno ne može riješiti sve negativnosti društva, ali se u jednom segmentu mnogo primljene negativne društvene energije može korisno isprazniti – u športu! Jeste li uopće razmišljali u čemu se mladi športaš razlikuje od neke druge prosječne mlade osobe koja se ne bavi ni športom niti nekom drugom aktivnošću (u ovoj priči uz šport ravnopravno možemo staviti i aktivnosti tipa skautske ili planinarske)? Reći ćemo prvo: zdraviji je! Makar vrhunsko bavljenje športom često znači i više ozljeda, pa čak i problema u kasnijem životu, šport, ako se ne pretjera, blagotvorno djeluje na razvoj mlade osobe. Ali odmaknimo se od onog očitog, fizičkog. Šport, čak i pojedinačni, znači složeni timski rad. Znači usklađivanje s cijelim nizom drugih ljudi da bi se ostvario vidni rezultat. Za razliku od
nekog školskog ispita, gdje se uz dozu bezobzirnosti i sreće može prepisati zadaća, ako u grupi športaša ili grupi oko športaša (ako je disciplina pojedinačna) jedan jedini zašteka – nema rezultata. Jedno jedino zabušavanje jednog jedinog kotačića znači propast na natjecanju. Često i cijelog sastava. Ili čak nacionalne reprezentacije. Športaš će dakle imati saznanje o važnosti timskog rada i da se ne može “šlepati” za onim uspješnim. Ne možete veslajući u osmercu “prepisivati” od onoga ispred sebe! Ne možete ni naučiti korake u košarci napamet! Pa čak ni trčanje na 100 metara, kao jedna disciplina baš individualista, bez tima oko vas neće biti baš uspješno... Većina ljudi bolje funkcionira kada ima nekoliko obveza, nego kada ima jednu ili nijednu. Bavljenje športom u mladih ljudi, koji uz to imaju školske i kasnije fakultetske obveze, uči planiranju i dobrom iskorištavanju dana. Jednostavno – ako želite bilo kakav uspjeh, a obično želite, treba uskladiti u 24 sata i školske obveze i treninge i druženja, treba se pripremati za natjecanja i poneki vikend na putu. Treba svoj život posložiti na bitno drugačiji način od onoga tko nema takvih dodatnih obveza. Uz školske nastavnike i roditelje, kao vodič u napredovanju mlade osobe pojavljuje se i njegov trener. 25 Olimp