POVIJEST OLIMPIJSKIH IGARA: OI BERLIN 1936.
Lažna slika stvarnosti Najistaknutija figura kontroverznih berlinskih Igara bio je američki atletičar Jesse Owens koji je osvojio četiri zlatne medalje - u utrkama na 100 i 200 metara, u skoku u dalj te u štafeti 4 x 100 metara Piše: ANA POPOVČIĆ
O
limpijske igre u Berlinu 1936. godine zauzimaju posebno mjesto u olimpijskoj povijesti. Za razliku od nekih drugih Igara koje su politički ili tragični kontekst dobile naknadno, ove Igre su od samoga početka bile oblikovane i provedene kao politički projekt. Upravo su kao takve i ostale zapamćene, kroz jedan paradoksalni naziv - nacističke olimpijske igre. Naziv je i paradoksalan i kontradiktoran jer su doktrina nacizma i filozofija olimpizma u svojoj biti duboko nespojive, no zapravo vjerno opisuje ovaj događaj. Nacisti su naravno potpuno prezirali sve ono što Olimpijske igre predstavljaju, pa su inicijalno bili i protiv Igara u Njemačkoj (domaćinstvo su naslijedili od prethodne vlasti). No režim je vrlo brzo prepoznao njihov propagandni potencijal i pretvorio ih u ključni državni projekt – sredstvo za učvršćivanje vlasti unutar zemlje i međunarodnu legitimaciju. Igre su postale dotad najskuplje u povijesti: službeno je potrošeno oko 42 milijuna reichsmaraka, dok se procjenjuje da je stvarni trošak, uključujući infrastrukturu, premašio 100 milijuna. UKLONJENI SVI ANTISEMITSKI NATPISI Igre su okupile 49 država i više od 4000 sportaša, što je bio najveći broj sudionika u dotadašnjoj povijesti Olimpijskih igara. Tijekom dva tjedna natjecanja berlinska borilišta posjetilo je oko četiri milijuna gledatelja, dok su milijuni diljem svijeta pratili događaje putem radija. Prvi put u povijesti OI natjecanja su djelomično prenošena i putem televizije. Prijenosi su se gledali u posebnim javnim dvoranama
48 OLIMP
(Fernsehstuben), a procjenjuje se da je oko 150.000 ljudi tijekom Igara koristilo ovu novu tehnologiju. Olimpijske igre u Berlinu bile su vrhunac onoga što je već bilo isprobano i testirano na ZOI u GarmischPartenkirchenu, ali u daleko većem, monumentalnijem i ambicioznijem obliku. Sve je bilo podređeno stvaranju dojma moderne, uređene i moćne države. Ključna riječ pritom je dojam, odnosno privid, jer organizatori su vrlo dobro znali da stvaraju pomno konstruiranu, ali lažnu sliku stvarnosti. Primjerice, napušteni poslovni prostori u Berlinu privremeno su iznajmljivani po sniženim cijenama kako bi se stvorio privid gospodarskog prosperiteta. Gostoljubivost je također bila pažljivo organizirana: uvedene su pristupačnije cijene brodskog i željezničkog prijevoza iz europskih zemalja, osigurani su posebni, jeftiniji hotelski aranžmani, u mjenjačnicama je uveden povoljniji tečaj za strane goste, a izdana je i izričita direktiva da gosti, odnosno stranci svuda moraju imati prednost i, na primjer, ne smiju čekati u redovima na javnim mjestima. Ali ono što je u toj pažljivo izgrađenoj slici najviše uznemiravalo jest takozvana „privremena normalizacija“. Svi antisemitski natpisi i otvoreni oblici diskriminacije potpuno su uklonjeni iz javnog prostora. Tako su se u