MENTALNO ZDRAVLJE TRENERA
U sportu ”bildamo” mišiće, ali trebamo i um
“Ako trener nije OK, nije ni sportaš” - ova vrlo smislena rečenica, a opet ne toliko učestala, izgovorena je na tribini pod naslovom „Mentalno zdravlje trenera”. A upravo je ovom temom okončan 19. tjedan psihologije na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
Piše: DEAN BAUER; Foto: PR SELECT
S
portska psihologinja s puno praktičnog iskustva u radu sa sportašicama i sportašima, klubovima i reprezentacijama, prof. dr. Renata Barić, okupila je u velikoj konferencijskoj dvorani Kineziološkog fakulteta za ovu priliku vrlo zanimljive i stručne predavače. Pred dupkom ispunjenom dvoranom govorili su: Ivica Tucak i Vladimir Mađarević, vaterpolski odnosno gimnastički izbornik; potom dr. med. Davorka Herman Mahečić, voditeljica zdravstvene skrbi u Hrvatskom olimpijskom odboru; zatim dr. sc. Lidija Bojić Čačić, voditeljica odjela za edukaciju i razvoj trenera Hrvatskog rukometnog saveza; kao i mag. psych. Luka Škrinjarić, sportski psiholog i dopredsjednik Sekcije za psihologiju sporta i tjelesnog vježbanja Hrvatskog psihološkog društva te novinar Večernjeg lista Dražen Brajdić. Sportskih psihologa u Hrvatskoj je trenutačno malo, iako brojka lagano raste. Jednako tako, nije više rijetkost da psiholozi rade sa sportašima, kao i da sportašice i sportaši potraže pomoć, savjet stručnjaka. Štoviše, i mediji se znaju zanimati kako se sportaši nose sa stresom, kako ga proživljavaju i nadvladavaju, koliko su psihološki opterećeni. No, treneri... Za njih malo tko pita, a nažalost i velik se broj trenera nerado i vrlo rijetko javljaju za psihološki savjet, pomoć. - U posljednjih desetak godina, za određenu vrstu psihološke pomoći nam se javilo 1000 sportaša, ali i samo dvadesetak trenera - riječi mag. Luke Škrinjarića samo potvrđuju prvotnu tezu. Dapače, potkrijepila ju
42 OLIMP
je dodatno i dr. Davorka Herman Mahečić. Na pitanje moderatorice tribine, dr. Renate Barić, koliko se često treneri javljaju, stigao je odrješit odgovor: - Nikad! A problemi počinju polako, ne buknu odmah. Prvo nesanica, pa povišeni tlak, zatim recimo gastritis, a najgora je varijanta kad nam jave da je netko od trenera u koronarnoj jedinici. Tog se najviše bojimo i to znači da se nije reagiralo na vrijeme. Međutim, rijetko kad ćete čuti trenera da se žali. Jesu oni inače često emotivni i glasni, ali to je više dio folklora i to čine više u misiji sportaša, a ne u misiji svojeg ventiliranja. Više je različitih oblika stresa, pritiska s kojim se nose, suočavaju treneri. Na jedno od njih je upozorio je vaterpolski izbornik Ivica Tucak: - Miks-zona! To je zločin! Zločin prema sportu, sportašima i trenerima. Pazite, nakon utakmice, puls vam je na 200-300 i ja sad trebam davati neku suvislu izjavu, a još posebno nakon poraza. Najradije bi razbio tu kameru. Ma, nije jednostavno ni nakon pobjede jer treba ipak smiriti emocije, ja već razmišljam o sljedećoj utakmici, a trebam dati neku izjavu. Koja mora biti mudra. Onako vruć. Nisi svoj. Ja samom sebi nakon poraza ne mogu pomoći, a kako onda davati izjavu... Gimnastički izbornik Vladimir Mađarević iznio je neke svoje primjere. - Velika je razlika što je naš sport pojedinačan i još k tomu imamo samo jedan pokušaj. Mi nemamo dva slobodna bacanja ili četiri četvrtine. Samo jedan pokušaj i gotovo. Sad si zamislite taj stres. Na Olimpijskim igrama u Parizu razlika između drugog i šestog mjesta bila je jedna desetinka. Jedna desetinka!