IN MEMORIAM NIKOLA PILIĆ (Split, 27. kolovoza 1939. – Rijeka, 23. rujna 2025.)
RUDOLF BELIN (Zagreb, 4. studenog 1942. – Zagreb, 3. studenog 2025.)
Preminula istinska teniska legenda
Odlazak velikog nogometnog tehničara i svestranog igrača
U povijest hrvatskog tenisa upisao se kao jedan od najvećih, najbolji igrač druge generacije hrvatskih tenisača
U
pisom u TK Split 1953. započinje jedna od najvećih karijera u povijesti tenisa. Nadareni 14-godišnjak probijao si je put u omladinskoj konkurenciji gdje je dominirao Boro Jovanović sve do 1962. kada ga je Pilić pobijedio na državnom prvenstvu u Zagrebu. Prešavši među seniore početkom 60-ih osvajao je prve turnire u Darmstadtu, Beču, Berlinu i Pittsburgu, dok je s Jovanovićem bio najbolji u parovima u Moskvi. Isti uspjeh ponovljen je na Međunarodnom prvenstvu Jugoslavije 1960., 1961., 1963. i 1964. Pilić i Jovanović su se, kao par, probili u finale Wimbledona 1962. kao prvi hrvatski tenisači koji su u tome uspjeli. Wimbledon je bio Pilićev najdraži turnir gdje je 1967., u zenitu svoje karijere, igrao polufinale. Godine 1970. osvojio je Međunarodno prvenstvo SAD-a u Forest Hillsu, na Grand Slam turniru s francuskim partnerom Pierreom Barthesom. Godine 1973. nastupio je u finalu Roland Garrosa. U pojedinačnoj konkurenciji peterostruki je prvak Jugoslavije 1962., 1963., 1964., 1966. i 1967. Osvojio je tri naslova na Međunarodnom prvenstvu Jugoslavije 1963., 1965. i 1966. Godine 1959. bio je s Maricom Crndak prvak Jugoslavije u mješovitim parovima. Od 1961. do 1977. bio je reprezentativac Jugoslavije (23 nastupa i 62 odigrana meča). Bio je među deset najboljih tenisača svijeta. Na Mediteranskim igrama u Napulju 1963., u paru s Jovanovićem osvaja zlato. Na teniskim terenima proveo je punih 25 godina. Jedan od njegovih zadnjih uspjeha je osvojeno Dvoransko prvenstvo SR Njemačke u Bremenu 1977. Potkraj 70-ih sasvim se posvećuje odgoju mladih. Kao aktivni igrač Pilić je tri puta proglašen najboljim sportašem Hrvatske 1962., 1964. i 1967. godine. Pet puta je proglašen najboljim sportašem Dalmacije (1962., 1963., 1964., 1966. i 1967.). Bio je iznimno uspješan kao trener i izbornik njemačke, hrvatske i srpske Davis Cup reprezentacije. Bio je veliki stručnjak i sjajan taktičar, s njemačkom reprezentacijom osvojio je tri Davis cupa (1988., 1989. i 1993.), s hrvatskom reprezentacijom 2005., kao trener Srbije 2010. i tako se svrstao među najuspješnije teniske trenere u svijetu. Bio je izbornik hrvatske teniske reprezentacije na OI 2004. godine u Ateni, kada su u igri parova Mario Ančić i Ivan Ljubičić osvojili brončanu medalju. Bio je vlasnik Teniske akademije u Münchenu, gdje je bio i direktor teniskog turnira. Godine 1966. dobio je Nagradu grada Splita, a Grb grada Splita dodijeljen mu je 2005., kada je i odlukom HOO-a proglašen najboljim hrvatskim trenerom. Godine 2023. dobio je Državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”, a 2016. Nagradu HOO-a Matija Ljubek. Bio je najuspješniji igrač naše druge generacije tenisača (od 1961. do 1980.). Pokopan je na Gradskom groblju u Opatiji. Napisao: Jurica Gizdić
56 OLIMP
Trofejnog nogometaša pamtit će se po sjajnom izvođenju slobodnih udaraca i jedanaesteraca
B
elin je bio veliki tehničar i svestran igrač. Branič, spojka, a najčešće pomagač s naglašenom napadačkom ulogom. Iznimno korektan igrač posebno se isticao odličnim izvođenjem slobodnih udaraca i jedanaesteraca. U mlađim uzrastima nastupa za momčad zagrebačkog Jedinstva te za jugoslavensku reprezentaciju. Sa 17 godina (1959.) prelazi u zagrebački Dinamo. Do 1970. nosi modri dres i punih jedanaest godina ispisuje najljepše stranice povijesti kluba. Odigrao je 410 utakmica i postigao 74 zgoditka, a Jugoslavenski kup osvaja u sezonama 1962./63., 1964./65. i 1968./69. Bio je jedan je od važnijih igrača u osvajanju Kupa velesajamskih gradova 1967. postigavši posljednji zgoditak u četvrtfinaloj utakmici natjecanja. Dinamo je kod kuće pobijedio slavni talijanski Juventus 3:0. U polufinalnoj utakmici protiv Eintrachta iz Frankfurta, za modre je postigao odlučujući zgoditak iz jedanaesterca što je omogučilo Dinamu da se plasira u finale protiv Leeds Uniteda - u kojem je klub osvojio zasad jedini hrvatski europski trofej. Dobitnik je “Žute majice” Sportskih novosti za najboljeg nogometaša u prvenstvenoj sezoni 1963./64. i 1968./69. Kao nogometaš Dinama debitirao je u jugoslavenskoj A reprezentaciji u Bukureštu 27. listopada 1963. u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Rumunjske koja je pobijedila 2:1. Za A reprezentaciju odigrao je 29 utakmica i postigao 6 zgoditaka (od 1963. do 1969.). Od dresa reprezentacije oprostio se u Skoplju 1969. u kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na SP protiv reprezentacije Belgije. Jugoslavija je slavila 4:0. Godine 1970. odlazi iz Dinama u belgijski klub Beetschot VAC gdje igra do 1974. Sudionik je Olimpijskih igara 1964. u Tokiju i Europskog prvenstva 1968. u Italiji gdje osvaja srebrnu medalju. Po završetku igračke karijere bio je trener Dinama u tri navrata: u sezoni 1977./78., 1983. i 1989. Godine 1998. trenira Croatiju iz Toronta, a od 2001. do 2002. bio je izbornik reprezentacije Iraka. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Napisao: Jurica Gizdić