POVIJEST OLIMPIJSKIH IGARA: ZOI GARMISCH-PARTENKIRCHEN 1936.
Premijerni nastup alpskog skijanja Nacisti su na međunarodni sport uopće, a Olimpijske igre posebno, gledali sasvim neprijateljski, no dogodilo se neočekivano... Piše: ANA POPOVČIĆ
N
jemačka je organizaciju Zimskih i Ljetnih olimpijskih igara 1936. dobila u svojevrsnom „paketu“, kako je to u međuratnom razdoblju znalo biti uobičajeno, na kongresu 1931. godine. Politički i društveni kontekst u kojem je domaćinstvo dodijeljeno bio je, međutim, radikalno drukčiji od onoga u kojem su Igre naposljetku održane. Naime, Adolf Hitler još nije bio na vlasti, a Njemačka je bila podređena i kooperativna prema Europi s velikom željom “vratiti se” u međunarodnu zajednicu nakon izolacije uzrokovane Prvim svjetskim ratom. Dolaskom nacista na vlast u siječnju 1933., raspoloženje se kompletno promijenilo i budućnost Igara nije djelovala dobro. Nacisti su na međunarodni sport uopće, a Olimpijske igre posebno, gledali sasvim neprijateljski. Igre su proglašavane „židovskim međunarodnim projektom“ i „urotom protiv arijske rase od masona i Židova“. Već početkom veljače 1933. nacistički orijentirani studenti zahtijevali su da se Olimpijske igre ne smiju održati u Njemačkoj, simbolično su raskopali atletske staze na berlinskom stadionu i u njih posadili male „germanske“ hrastove.
PRIJETNJE BOJKOTOM Dvojica Nijemaca koji su bili ključni za dobivanje i organizaciju Igara - Carl Diem i Theodor Lewald – bili su s pravom zabrinuti i zapravo su očekivali otkazivanje domaćinstva. Međunarodni olimpijski odbor također se našao u ozbiljnom problemu. No, dogodilo se neočekivano: najprije je Goebbels, a potom i Hitler, prepoznao puni potencijal Igara i sve ono što su nudile –
globalnu medijsku pažnju, priliku za predstavljanje „nove Njemačke“ svijetu, razbijanje međunarodne izolacije te, što je bilo najvažnije – legitimizaciju režima najprije unutar same Njemačke, a zatim i pred međunarodnom zajednicom. Obrat je bio spektakularan. Hitler je dao punu i apsolutnu potporu Igrama. MOO time je riješio jedan problem: domaćin nije odustao, ali se istodobno našao pred sasvim novim, jer je bilo očito da nacistička ideologija, sa svojim rasističkim načelima, ni na koji način nije bila spojiva s temeljnim vrijednostima olimpizma i Olimpijskom poveljom. Predsjednik MOO-a Henri Baillet-Latour, zabrinut zbog pretjeranog uplitanja njemačke države uporno je ponavljao da „domaćin Igara nije država nego grad!“ i da „Igre ne smiju imati politički, rasni, nacionalni ni vjerski karakter!“ Prijetnje bojkotom mjesecima su bile međunarodna tema (posebno nakon Hitlerove objave Nürnberških zakona 1935.). Američka atletska unija glasala je za bojkot ako židovsko sudjelovanje ne bude zajamčeno „u praksi kao i u teoriji“, a slični pokreti pojavili su se u Skandinaviji i Britaniji. Kako bi umirili kritičare, nacisti su u njemačku reprezentaciju uključili dvoje sportaša židovskog podrijetla: mačevateljicu Helene Mayer na ljetnim OI i igrača hokeja na ledu Rudi Balla na Zimskim OI. To se pokazalo dovoljnim. U konačnici su i Zimske olimpijske igre u Garmisch-Partenkirchenu i Olimpijske igre u Berlinu održane, točno na način i s onim učinkom kako je režim planirao. SPOJENI GARMISCH I PARTENKIRCHEN Berlin je bio glavna priredba, no Zimske olimpijske igre održane u bavarskom Garmisch-Partenkirchenu,
46 OLIMP