OLIMPIJSKE LEGENDE: RENCO POSINKOVIĆ
Na finalu u Trstu bilo je pola Splita i cijela Vlada Renco Posinković, osvajač zlatne olimpijske medalje u Seulu 1988. godine, danas je trener vratara u Jadranu i hrvatskoj reprezentaciji. Rado se prisjeća i dva uzastopna naslova europskog klupskog prvaka Jadran je bio prva momčad iz samostalne Hrvatske koja je osvojila naslov prvaka Europe! Na finale protiv talijanske Savone odigrano u Trstu došlo je „pola Splita“, a utakmici je prisustvovala i cijela hrvatska vlada... Godinu kasnije u velikom finalu za titulu europskog prvaka sastali su se Mladost i Jadran. U Zagrebu smo izgubili 8-7, a u uzvratnoj utakmici u Splitu slavili smo sa 6-4 nakon produžetaka.
Piše: JOSIP REIĆ; foto: CROPIX/ Tom Dubravec, Željko Puhovski
Z
a sebe voli reći da se rodio pod sretnom zvijezdom i da je imao puno sreće u životu. Zato su ga i zvali Laki (Lucky). Bio je proslavljeni vaterpolist, jedan od najboljih vratara svijeta. On je veliki splitski i hrvatski sportaš, danas trener golmana u svom Jadranu i u hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji – Renco Posinković (62). Zašto vaterpolo, kako je zapravo sve krenulo? - Najprije sam krenuo kao vratar u Hajduku, nešto malo probao košarku, ali na nagovor jednog prijatelja iz Varoša koji mi je rekao da u Mornaru rade selekciju za vaterpoliste, tamo negdje 1978. završio sam u vaterpolu. Trenirali ste zimi u popularnoj „kadi“ u Splitu? Da, to je bio bazenčić od 16 metara u kojem su se od rubova zida odbijali ogromni valovi. No, kako su se za Mediteranske igre ‘79 napravili vrhunski sportski objekti, uključujući i bazene na Poljudu, tako sam zapravo samo zimu ili dvije trenirao u toj “kadi”. No legendarna “kada” je stvorila mnoga splitska vrhunska vaterpolska imena. Nakon Mornara slijedi prelazak u redove „mrskog“ rivala, u Jadran. I dva naslova europskog klupskog prvaka... Jadran je krenuo graditi momčad oko velikog Mislava Bezmalinovića; doveli su 6-7 odličnih igrača i složili fantastičan sastav. Klub je bio izvanredno organiziran, rekao bih kao današnji nogometni klubovi, bio je na razini koja se tada činila nestvarnom. Kruna te momčadi bilo je uzastopno osvajanje dva trofeja europskih prvaka u ratno doba - 1992. i 1993. godine. Bili su to povijesni trenuci:
44 OLIMP
U to doba već ste bili i olimpijski pobjednik; imate zlato iz Seula 1988.? - U reprezentaciji su tada bili Mislav Bezmalinović kao igrač „Jadrana“, Deni Lušić iz POŠK-a i ja iz „Mornara“. Pokrili smo, eto, cijeli splitski bazen... Konkurencija za ući u taj sastav bila je strašna, a pripreme su, pod Rudićevim vodstvom, trajale 100 dana. Dugo je vukao 14 igrača, a na Igre je moglo ići njih 13, pa se tako osjećala nervoza tijekom priprema. Svi smo znali da jedan mora otpasti, tako da je sve skupa bilo pomalo napeto i stresno. No, ono što je najbitnije - iz Seula smo se vratili sa zlatnim odličjem! Na sljedećim Igrama u Barceloni, Hrvatske nažalost nije bilo... - Da, šteta, Hrvatska je otišla na te OI s košarkaškom, a Jugoslavija s vaterpolskom ekipom; bio je to svojevrsni kompromis. A bili smo tad zaista dobri. Na kraju su vaterpolsko finale igrali Italija i Španjolska, a treneri su bili Matutinović na klupi Španjolske, Rudić na klupi Italije. Pa je na taj način hrvatski vaterpolo u Barceloni bili pokriven. Nakon sportske karijeri radili ste kao novinar? - Radio sam za Sportske novosti i Vjesnik, napravili smo i jedan od prvih portala na ovom području - Glas Dalmacije. Novinarstvo mi je puno pomoglo, a sportsko ime mi je otvaralo mnoga vrata.
KONKURENCIJA ZA UĆI U SASTAV REPREZENTACIJE ZA OI U SEULU JE BILA STRAŠNA, A PRIPREME SU, POD RUDIĆEVIM VODSTVOM, TRAJALE 100 DANA. DUGO JE VUKAO 14 IGRAČA, A NA IGRE JE MOGLO IĆI NJIH 13, PA SE TAKO OSJEĆALA NERVOZA. NO NAJVAŽNIJE JE DA SMO SE IZ SEOULA VRATILI SA ZLATNIM ODLIČJEM.