5
HRVATSKIH PRIČA s “igara snijega i leda” Uoči Zimskih olimpijskih igara koje u Italiji počinju 6. veljače, izdvojili smo pet upečatljivih priča vezanih uz nastupe naše reprezentacije Piše: VITO ZRNIĆ Foto: HINA/ EPA; CROPIX/ Nenad Dugi, Srđan Vrančić
Z
imske olimpijske igre koje će se od 6. do 22. veljače održati u Milanu i Cortini d’Ampezzo bit će jubilarne desete „igre snijega i leda“ na kojima će nastupiti hrvatski sportaši. Priča je počela u Albertvilleu 1992., a zahvaljujući tvornici medalja obitelji Kostelić, u prosjeku Hrvatska osvaja barem jedno odličje po igrama. Ostat će sigurno tako i nakon ovih Igara, budući da na zimskom olimpijskom kontu zasad stoji 11 medalja. No, svi se nadamo scenariju u kojem će Zrinka Ljutić ili Filip Zubčić podebljati tu našu kolekciju… Nije Hrvatska, međutim, zapamtila samo medalje; našlo se u protekle 34 godine i drugih upečatljivih priča, a mi smo u ovom podsjetniku izdvojili njih pet koje se pamte.
HRVATSKA PRVI PUT NA VELIKOJ SCENI (1992.) Malo je rečenica u kolektivnu memoriju hrvatskog sporta urezano toliko duboko kao ona koju je 8.
24 OLIMP
veljače 1992. izgovorio spiker na svečanosti otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu. „A sad, dame i gospodo, siguran sam da nitko od vas neće ostati sjediti. Ustanimo i pozdravimo Hrvatsku, prvi put na Olimpijskim igrama!“ odjeknulo je montažnim stadionom Théatre des Cérémonies, koji danas više ne postoji. Oko 35.000 ljudi pljeskalo je dok su u mimohodu ozarena lica izlazili Vedran Pavlek, Siniša Vukonić te Tomislav i Željka Čižmešija, kvartet koji je te zime ispisao prvu stranicu hrvatske olimpijske knjige. Rezultati su bili daleko od spektakularnih: Pavlek je u slalomu bio 36., brat i sestra Čižmešija završili su klizačke nastupe u kratkom programu, skijaš-trkač Vukonić je zauzeo 60. mjesto u utrci na 50 km. No, to je u Savojskim Alpama ionako bilo manje važno... Emotivni je naboj bio neopisivo snažan. U Hrvatskoj je bjesnio krvavi rat, a zemlja se branila od agresora i tek je dobila međunarodno priznanje. Sportaši su bili oni putem kojih je vapila da je se čuje. A u Albertvilleu je presudno bilo da se u velikoj olimpijskoj obitelji zavijori i hrvatska zastava. Ili, kako je to godinama kasnije opisala šefica misije Sanda Dubravčić-Šimunjak, „nitko tada nije bio ponosniji od nas“.
BOB REPREZENTACIJA: „MI SMO HEROJI“ (2002.) Sve je počelo zahvaljujući entuzijazmu višestrukog hrvatskog prvaka u motociklizmu. Ivan Šola okupio je ekipu u kojoj su još bili član brončanog osmerca iz Sydneyja Igor Boraska te Niki Drpić, Đulijano Koludra i Boris Lovrić. To je bio bob četverac koji je Hrvatsku predstavljao u Salt Lake Cityju, gdje su nakon četiri vožnje završili na 26. mjestu. U sportu koji traži iznimnu fizičku pripremljenost, psihološku stabilnost, koordinaciju i eksplozivnost, Šola i ekipa nisu se sramotili, naprotiv. Izborili su nastup skupivši kvalifikacijske bodove u ozbiljnoj konkurenciji, a na tom putu imali su i ozbiljnih padova, poput prevrtanja na stazi u Innsbrucku. Tada su proklizavali 700 metara pri brzini od 120 km/h. „Izašli smo iz boba, stresli led za sebe i nikome ništa“, ispričali su poslije.