Društvo i šport
Športaši – promotori Hrvatske
K
rizna su vremena, to ne treba obrazlagati. Svaki državni trošak se pomno gleda, pa tako i novac kojega od Republike Hrvatske (neposredno od državnog proračuna te posredno od države - sredstva Hrvatske lutrije) dobiva Hrvatski olimpijski odbor. Po internetskim forumima se pita - tko, što, zašto i koliko. I zbog takvih se pitanja nitko ne treba ljutiti; u demokratskom društvu građani imaju pravo pitati i dobiti odgovor o svim javnim financiranjima, bila to plaća državnog liječnika ili pomoć športašu. HOO svakako spada u organizacije koje jasno i transparentno navode zašto koriste javne izvore financiranja. Tako je dovoljno doći na www.hoo.hr gdje ćemo naći, u doba pisanja ovog članka još uvijek aktualan „Program javnih potreba športa državne razine i proračun Hrvatskog olimpijskog odbora za 2012. godinu“, jasan dokument koji na 15-ak stranica svakom građaninu kaže - što je HOO, što radi i na što planira utrošiti sredstva koja dobiva od javnog sektora za svoje zadaće. To je pravi put i tako treba! No, uza ove neposredne ci-
Tekst: GORAN VOJKOVIĆ
Športaši su naši jedini globalno prepoznatljivi pojedinci, a ako spominjemo turizam njega ćemo definitivno više morati vezati uz šport Olimp 26
ljeve, koje uredno čitamo u Programu, mnogi će športski djelatnik reći kako je šport bitan za prepoznatljivost Republike Hrvatske u svijetu. Čine li nas športaši poznatom zemljom? Kao prvo, možemo postaviti sasvim legitimno pitanje – je li je uopće istina da naši športaši promiču znanje o Republici Hrvatskoj u svijetu? Realno gledano, mala smo zemlja. Imamo niti jedan promil (ne postotak, promil!) svjetskog stanovništva. Nismo velika sila, niti svjetske okolnosti idu u tom smjeru, niti nam to treba - a kakve su nam zadnjih nekoliko stotina godina bile povijesne okolnosti, moramo biti ponosni što smo uopće opstali kao narod i još se izborili za vlastitu državu. Izvan europskih i američkih
okvira (a ovi drugi su o Hrvatskoj više saznali samo zbog rata) bili smo potpuno nepoznati - barem do 1998. godine. O tome će ispričati svaki pomorac koji je plovio malo dalje od glavnih svjetskih luka - često bi po nekadašnjim „nesvrstanima“ pomogla samo asocijacija tipa „president Tito country“. A zašto do 1998.? Pa jednostavno: tada bi se svi sjetili Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, fantastičnog trećeg mjesta (1992. smo startali s FIFA-inog 125. mjesta!), i na spomen „Croatia“, odgovor bi u pravilu bio: „O, Šuker, Šuker!“ Naš nositelj Zlatne kopačke je ime hrvatsko po planetu prenio