OLIMPIJSKE LEGENDE: ALEKSANDAR PETROVIĆ
Aco, Aco, hej, hej, hej! Piše: GORDAN GABROVEC
U Cibonu je stigao kao 17-godišnjak iz rodnog Šibenika i pod patronatom Mirka Novosela, nakon što je dobio bitku s teškom bolešću, iskoristio priliku za razvoj svog neospornog igračkog talenta. Danas je izbornik Brazila s kojim će u lipnju u Splitu, preko naših košarkaša, pokušati ostvariti plasman na Igre u Tokiju
K
Reprezentacija Jugoslavije, Los Angeles (1984)
ad je 1. rujna ove godine doveo reprezentaciju Brazila do prve pobjede na Svjetskom košarkaškom prvenstvu u Kini, Aleksandar Petrović (60) je postao tek drugi čovjek, uz donedavnog izbornika srpske reprezentacije Aleksandra Đorđevića, koji je kao igrač i trener sudjelovao na svim najvećim košarkaškim natjecanjima - Olimpijskim igrama, svjetskim i kontinentalnim prvenstvima. U nekakvom idealnom životnom scenariju Petrovićeva kolekcija
OLIMP ■ 14 ■
odličja s tih natjecanja bila bi bogatija i obojana ponekim sjajnijim metalima, ali četiri igračke bronce (OI 1984., SP 1982. i 1986., EP 1987.), srebro s Igara 1992. u Barceloni u svojstvu pomoćnog trenera te bronca s EP-a 1995. godine kao izbornika (što je i dalje posljednje odličje hrvatske reprezentacije s velikog natjecanja), prilično su impresivno ostvarenje za čovjeka kojem je kao tinejdžeru dijagnosticirana reumatska groznica i kome je obećavajuća karijera visila o koncu. Ako tome dodate i sve trofeje koje je osvajao
igrajući za Cibonu, a kasnije i kao trener kluba kojeg je uvijek doživljavao kao svoj drugi dom, dojam je još impresivniji. U Cibonu je stigao kao 17-godišnjak iz rodnog Šibenika i pod patronatom Mirka Novosela, nakon što je dobio bitku s teškom bolešću, iskoristio priliku za razvoj svog neospornog igračkog talenta. U današnjim uvjetima, jedan od četvorice hrvatskih stanovnika Košarkaške kuće slavnih (uz Novosela, u njoj su još Krešimir Ćosić, Dražen Petrović i Dino Rađa), teško bi dulje preživio na klupi, a i pitanje je u kojem bi smjeru otišla Acina karijera, čega je i sam svjestan. - Danas nedostaje strpljenja u radu s mladim igračima, u jurnjavi za rezultatima treneri nemaju slobodu davati priliku mladima, budući da moraju misliti i o svojoj egzistenciji - kaže Petrović detektirajući glavni uzrok zašto Hrvatska muku muči s proizvodnjom igrača na poziciji razigravača na kojoj je i sam igrao. Novoselovo strpljenje i vjera u mladog Šibenčanina isplatili su se s kamatama 1982. godine, kad je Cibona, predvođena veteranom Krešimirom Ćosićem, prvi put osvojila naslov državnog prvaka pobijedivši u finalu doigravanja beogradski Partizan. „Vukovi“ su prethodno osvojili i domaći Kup, a u finalu Kupa kupova protiv Real Madrida, odigranom u Bruxellesu, Aco Petrović postigao je pobjednički koš u produžetku. Bio je ljubimac navijača koji su mu iz utakmice u utakmicu skandirali “Aco, Aco, hej, hej, hej!“... Te je godine Aco otišao i na Svjetsko prvenstvo u Kolumbiju, gdje je reprezentacija Jugoslavije osvojila brončanu medalju. Dvije godine poslije, Cibona je ponovno osvojila naslov državnog prvaka, a Mirko Novosel je u svojstvu izbornika na Olimpijske igre u Los Angelesu odveo rekonstruiranu reprezentaciju u kojoj su se po prvi put zajedno u istoj momčadi našli Aco i Dražen koji je baš tog ljeta odlučio krenuti stopama starijeg brata te Šibenkin dres s brojem 4 zamijeniti Ciboninom “desetkom”. - Zatvorenih se očiju moglo