ŽENE I ŠPORT
A
ko primjer londonskih Igara 2012., često spominjan u ovoj rubrici, još i možemo gledati kao pobjedu u jednom simboličkome ključu – naime, svi su športovi bili otvoreni ženama i sve su reprezentacije morale imati žene u svome sastavu – borba za izjednačavanje nagradnoga fonda između muškaraca i žena, osim simboličkoga ima i svoju sasvim opipljivu financijsku stranu. I o tome smo već ovdje govorili, baš na primjeru Wimbledona kao tvrđave tradicionalizma. Premda
Fallon Fox
Športske kontroverzije oko transrodnih osoba će do ravnopravnosti na tom polju proteći još dosta vode ispod Westminster Bridgea, ipak su u tenisu omjeri već sasvim podnošljivi – Novak Đoković sa 120 milijuna i Serena Williams sa 90 milijuna do sada osvojenih „zelembaća“ nisu više tako udaljeni kao što su još nedavno bili, primjerice, Steffi Graf i njen suprug Andre Agassy ili, još dalje u prošlosti, Rod Laver i Maria Bueno, koja je za svoj prvi osvojeni Wimbledon 1959. zaradila 15 (slovima: petnaest) funti. No, za one koji tvrde da novac kvari športaše – i šport u cijelosti – treba reći da nije novac taj koji kvari, nego ga mogu pokvariti samo pravila po kojima se taj novac raspoređuje. Prije nego prijeđemo na stvar ubacimo još malo matematike. Ako odoka procijenimo da je teniskom profesionalcu - njemu ili njoj, svejedno - potrebno otpriOLIMP ■ 26 ■
Piše RATKO CVETNIĆ
Što ako se neki tenisač s tisućitog mjesta ATP ljestvice, frustriran činjenicom da ne može zaraditi ni za pristojni hotel na nekom malom turniru, odluči prebaciti u žensku konkurenciju? Ako bi mu to pošlo za rukom, vjerojatno bi brzo dospio u sam vrh, zaradio dosta novaca, prije nego bi njegovim putem krenuli i drugi…
like 100 000 dolara da bi odradio sezonu, prema ljestvici godišnjih zarada brzo ćemo ustanoviti da taj iznos uspijeva zaraditi samo gornjih deset posto sa svjetske rangliste – tristotinjak muškaraca i dvjestotinjak žena. Svi ostali morat će ili brzo ući među te „posvećene“ ili se prihvatiti nekog drugog posla. Međutim, a to je tema ovog članka, čini se da se na horizontu ukazuje još jedna mogućnost. Istina, samo za muške profije. Što ako se neki tenisač s tisućitog mjesta ATP-ove ljestvice, frustriran činjenicom da ne može zaraditi ni za pristojni hotel na nekom malom turniru, odluči prebaciti u žensku konkurenciju? Ako bi mu to pošlo za rukom, vjerojatno bi brzo dospio u sam vrh, zaradio dosta novaca, prije nego bi njegovim putem krenuli i drugi… Ako se čini da je ovo neka zezan-