Nastanak modernog športa: sanjkanje, skeleton i bob
Sant Moritz – kolijevka sanjkaških sportova
Z
imske igre u krajevima koji obiluju snijegom nezamislive su bez nekog oblika sanjki. U današnje vrijeme gotovo da je samo i sačuvana ta njihova rekreativna upotreba. No, ljudi sa sjevernih područja upotrebljavaju sanjke još od kamenog doba, jer je to prastaro prometno sredstvo na zaleđenim i snijegom pokrivenim površinama daleko efikasnije od kotača. U svakom slučaju, sanjke i sanjkanje postoje vjerojatno od vremena od kada ljudi naseljavaju sjeverne krajeve. U svijetu se javljaju u različitim oblicima i od različita materijala (životinjske kosti, drvo, kasnije i u kombinaciji sa metalom), a često, već prema mogućnostima ili navikama pojedinih Olimp 50
naroda, i sa životinjskom zapregom (konji, irvasi ili psi). U Norveškoj se tako čuvaju bogato ukrašene vikinške sanjke još iz 9. stoljeća. Na drugom pak kraju svijeta - sanjke sjevernoameričkih Indijanaca, zovu se tobogan (riječ koju mi koristimo za nešto drugo, ali u osnovi za vrlo sličnu aktivnost) i izrađivane su od savijenih brezovih dasaka i to bez salinaca. Sibirske sanjke bile su od elastičnog drva povezane remenjem, laponske sanjke (pulka) nalikovale su čamcu s jednim salincem i sa spravom za upravljanje itd. U Rusiji su, osim poznate ruske trojke (sanjke u koje su upregnuta tri konja), postojale i ruske putne sanjke nalik na mali čamac, a bilo je i velikih poput vagona u koje je bilo upregnuto šest ili čak i više konja.
Takve velike vagon-sanjke bile su na primjer, putne sanjke carice Katarine II. Osim životinja, sanjke su u nekim krajevima i situacijama vukli i ljudi - to je, primjerice, bilo uobičajeno u Kini. U Europi pak, u 19. stoljeću, na zamrznutim alpskim jezerima, sanjke koje su imale oblik sličan naslonjaču, gurali su klizači. To je doduše imalo potpuno drugačiju konotaciju od one u Kini, jer je aktivnost zamišljena na način da obje strane uživaju (slično kao prizori parova u čamcu gdje muškarac vesla dok dama uživa). Među najstarije zapise o sanjkanju ubraja se odredba iz 1506. u Baselu, prema kojoj se ta aktivnost dopušta samo na određenom prostoru, a sanjkanje spominju i njemačke kronike iz