Društvo i šport
Mlade u prirodu! i e
Fizička aktivnost u školama ne smije se svesti na samo dva sata tjelesnog, već mora biti sustavna i sveobuhvatna. Onda ćemo dobiti mlade kojima će odlazak u prirodu postati normalan i uobičajen. A tako će se širiti i želje za športskom aktivnošću
Š
etnje i planinarenja po hrvatskim brdima i planinama izvrstan su način relaksacije, a Hrvatska je prepuna brda i manjih planina koji su dostupni i ugodni za kretanje najveći dio godine. Na mnogima se nalaze i lijepi planinarski objekti, pomno uređeni planinarski domovi i kuće, često s mogućnošću smještaja. No, ako se zaputimo izvan onih nekoliko uhodanih i poznatih staza po sredini Medvednice iznad Zagreba, prema Mosoru iznad Splita ili Platka pokraj Rijeke, jedan će nas osjećaj preplaviti - nigdje nema ljudi. U šumu se naravno i ide dijelom radi opuštanja, ali baš potpuno bez ljudi? Čak su i staze prema vrhovima glavne Hrvatske planinarske obilaznice često dijelom zarasle i prazne. Možete se šetati satima bez da na nekoga naiđete... Sasvim suprotno od nama bliskih zemalja zapadne Europe, gdje ponegdje čak razmišljaju i o ograničavanju broja objekata na planini, jer ljudi, makar se ljubitelji prirode vrlo obzirno ponašaju, svojom brojnošću ugrožavaju živi svijet planine. Na nekoliko mjesta čak su sagrađeni vizualno nimalo lijepi umjetni putovi kako izletnici ne bi već samim hodanjem uništavali prirodu... No, hrvatske šume, livade i izletišta su pusta. U Hrvatskoj mlađa, pa ni srednja generacija, nema običaj odlaska u prirodu. Često ćete u nekom planinarskom domu naći veselu ekipu s gitarom, a nitko mlađi od šezdeset, i još se penju brže od upola mlađih! Hrvati, mlađe generacije pogotovo, nisu razvili ono što se vani zove „outdoor recreation“ ili „outdoor activity“, a za što još nemamo uvriježeni prijevod. To su aktivnosti na otvorenome, športske, ali i druge, tu spada i trčanje po šumi, planinarenje i šetanje, vožnja kajaka i fotografiranje prirode, i jedrenje i vožnja bicikla i još puno, puno toga. Uvijek se naravno može naći opravdanje tipa „to je skupo“; neke aktivnosti zaista traže dobra ulaganja na početku, tako recimo brdski bicikl zna koštati
koliko polovni automobil. Ali to je samo izlika, ima aktivnosti koje ne koštaju ništa ili su vrlo jeftine. Evo sjetite se - kada je neko mlađe društvo iz vaše okoline reklo kako ide s prijateljima dva dana na kampiranje? Aktivnost je to sasvim uobičajena kod mladih u primjerice SAD-u, a kod nas, u predivnoj Hrvatskoj, dobar dio ljudi ni ne zna kako je pripremati večeru na logorskog vatri tek nekoliko sati od grada. Zašto o ovome pišemo u časopisu o športu? Zato jer su aktivnost na otvorenom i šport vezani. Osoba koje je naučila kretati se, kojoj je normalno otići dva-tri sata u šetnju šumom ili vikend provesti krećući se prirodom ili je fotografirajući, takva osoba će se često i rekreativno baviti športom. Ako osoba stekne naviku otići nakon posla na piće s društvom, pa kući, a vikendom zasjesti pred televizor – teško da će se odlučiti na ikakvu športsku aktivnost. Aktivni ljudi, naučeni na kretanje, obično će tu korisnu naviku zadržati. A što više aktivnog stanovništva – izravna je korist za državu. Takve su osobe psihički i fizički zdravije, često i optimističnije. Ne moramo posebno obrazlagati koliko je nacija gdje većina građana spada u rekreativne športaše, kao što je to Njemačka, zdravija od nacije gdje se vrlo mali broj ljudi aktivno bavi nekim športom ili aktivnošću. Vrhunski šport, bio on profesionalni ili amaterski, ima svoju društvenu važnost. Ne samo da upoznaje svijet s nekom državom i njenim ljudima, već i pozitivno djeluje na vrijednosne stavove; pokazuje kako težak rad i upornost dovode do uspjeha. Športaši su primjer i uzori. Davor Šuker je prije dvadesetak godina hrvatske „kockice“ učinio svjetski poznatim, obitelj Kostelić nam je pokazala kako se osobnim radom i odricanje može doći do vrha, a Goran Ivanišević, pobjednik Wimbledona s pozivnicom, kako nikada ne treba odustati. No, za državu i ukupno društvo pobjednici i profe-
23 Olimp