Žene i šport
Nježna iploma ija i meka moć ekst
A
NI
Ne samo u obitelji, nego i u zajednici, gradu, firmi, državi…, nježna diplomacija i meka moć imaju svoje mjesto. A valjda i u našim sportskim udrugama i savezima
P
redizborno vrijeme, a upravo smo nedavno bili u jednom od takvih razdoblja, obično na svjetlo iznese male statističke polutajne vezane uz ženske kvote, često i s podsjećanjem na zakon iz 2008. godine koji je stranačkim izbornim listama propisao obvezu o najmanje 40% „pripadnika podzastupljenog spola“. Bili smo svjedoci situacija da je strankama, čak i najvećima, bilo jednostavnije platiti kaznu koju predviđa kršenje, nego ubacivati toliku količinu
Olimp 26
"podzastupljenih" u ionako komplicirano kadroviranje i trgovinu među stranačkim i koalicijskim frakcijama. No, kažemo, tema u to doba postane zanimljiva, pa smo proteklih tjedana mogli pratiti njene različite medijske aktualizacije i prebrojavanja, što nas može podsjetiti na situaciju iz domaćih sportskih foruma. Jedan od bombastičnijih, premda ne nužno promašenih naslova iz naših novina, upozoravao je da Europska unija ovisi o četiri žene, pri čemu
autorica teksta navodi Theresu May, britansku premijerku (i novu Margaret Thatcher, kako joj mnogi tepaju), potom lidericu Škotske nacionalne stranke Nicolu Sturgeon, zatim predvodnicu francuske krajnje desnice i finalisticu predsjedničkih izbora, Marine Le Pen, i - naravno - nezaobilaznu "kancelarku EU", Angelu Merkel. Zanimljivo je da sve četiri dolaze iz redova prilično konzervativnoga političkog spektra, što samo ruši jednu od popularnih ljevičarskih predrasuda kako je ženska afirmacija u politici nužno vezana uz liberalne opcije. Istodobno, jedan prošireni ženski summit na vrhu odigrao se - ne samo na stranicama novina nego i u stvarnosti - krajem prošlog travnja u Berlinu, gdje se u sklopu njemačkog predsjedanja skupinom dvadeset najmoćnijih zemalja svijeta, G20, susrelo isto toliko, baš dvadeset, najmoćnijih žena svijeta. Neovisno o pristupu tome događaju - u čijoj su medijskoj žiži bile, dakako, modno osviještene sudionice poput Ivanke Trump i nizozemske kraljice Maxime, a ne kancelarka Merkel ili ništa manje važna šefica Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde naš interes plijeni jedna njemačka konstatacija, ona o pobjedi "nježne diplomacije". Naime, ne treba dvojiti o uvjetima u kojima su se "najmoćnije žene" dokopale svojih pozicija: možda su im negdje, u nekom času, u tome pomogle ženske kvote, ali presudna je sasvim sigurno bila njihova individualna sposobnost da se nametnu u bari punoj muškoga testosterona i tako popnu na najgornje katove političke i poslovne džungle. Nježna diplomacija, ako smo dobro „ubrali“ poruku njemačkih novina, trebala bi biti samo način da se stvari na vrhu, uz toliko žena, međusobno rješavaju bez lupanja šakom po stolu. Taj se, dakle, način dade dosta dobro spariti s terminom "meka moć" koju su u nekoliko navrata spominjali stručnjaci okupljeni na nedavnom veoma zanimljivom savjetovanju o budućnosti Hrvatske, provedenom pod nazivom "Hrvatska kakvu trebamo" (skupu organiziranom, kako se ističe u uvodu prigodnoga zbornika, ne od strane vlasti nego jedne medijske kuće). Pri tome se pojam "meke moći" navodio upravo na primjeru Dubrovač-