Olimpijske nade: nade Antun Novaković
P
rošetate li uz regatnu stazu na Jarunu ili obalom rijeke Save u Slavonskom Brodu, prilično su veliki izgledi da ćete vidjeti poneki čamac s jednom, dvije ili više osoba u njemu. Ako primijetite bijeli kajak i momka koji je u njemu brži od ostalih, vrlo vjerojatno ste vidjeli europskog juniorskog prvaka i svjetskog doprvaka, 20-godišnjeg Antuna Novakovića. Zvijezdu u nastajanju, mladića koji sanja i naporno radi samo za jedno - plasman na Olimpijske igre u Tokiju. - Ovu sam godinu započeo bolje nego ikada. Osvojio sam prvo mjesto na 500 metara i drugo na 1000 metara na jakoj međunarodnoj regati u Mantovi, odveslao svoje najbolje vrijeme na Jarunu. Očekujem da ću i dalje ići uzlaznom putanjom sve do Olimpijskih igara u Tokiju na koje ću se, nadam se, plasirati. Još tri godine su preda mnom do tih kvalifikacija rekao nam je Antun krajem svibnja uz jarunsko jezero, neposredno nakon što je na Memorijalu Matije Ljubeka u kajaku jednosjedu osvojio zlatna odličja na 500 i 1000 metara te na onoj dužoj dionici odveslao svoje najbolje vrijeme ikada (3:35 minuta), iako nije imao konkurente koji bi ga još malo pogurali.
- Nakon dva zaveslaja već sam bio nekoliko metara ispred, nisam znao je li možda start poništen. Malo sam se osvrnuo i nastavio svoju utrku... Kad postoji konkurencija, onda je i više adrenalina. Da je netko bio ispred, vjerojatno bi me povukao, u finišu bih morao jače, pa bi i vrijeme bilo bolje. No, navikao sam na to, jer sam i na treninzima sam. Borim se sam protiv sebe. I protiv štoperice - kaže Antun. Štoperica je obično u rukama Miroslava Lipovca ili Vedrana Božića, dvojice trenera koji bruse prvi hrvatski kajakaši dijamant. - Treneri su doista dobri, brinu se za mene. Oni su u Slavonskom Brodu, ali povremeno dođu u Zagreb. Pola vremena provodim s njima, a pola vremena sam prepušten sebi. Naravno da tu ima i improvizacije, jer zaostajemo za svijetom, ali pokušavamo ih uhvatiti na sve moguće načine. Mislim da sam u ovom trenutku jedini kajakaš u Hrvatskoj, uz Anamariju Govorčinović iz KKK „Matija Ljubek“, koji se na profesionalan način bavi kajakom, za neke više ciljeve, svjetska i europska Olimp 18
vakim zaveslajem
sve liže okiju Pi e nimio
DAN A L
Europski juniorskI prvak i svjetski doprvak, 20-godišnji kajakaš Antun Novaković, svim snagama vesla prema svom prvom velikom cilju, nastupu na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020. godine prvenstva, velika natjecanja. Ostatak ekipe to nažalost ne može pratiti... Ipak, Antun Novaković je odlučio dokazati da je u Hrvatskoj i to moguće. Uz pomoć svog kluba KKK „Olimpik“ i grada Slavonskog Broda nabavio je dva čamca, svaki vrijedan oko 3500 eura - jedan je u Zagrebu, drugi u Slavonskom Brodu. Vesla su mu sponzorski riješena. Od Hrvatskog olimpijskog odbora ima vitaminizaciju i stipendiju koja još uvijek nije na razini onoga što imaju konkurenti, ali se nada da će jednog dana uživati sličan status. - U Srbiji, dečki koji su u Riju osvojili medalje imaju stipendiju oko 2000 eura mjesečno, s tim da za, recimo, zlatno odličje na svjetskom prvenstvu dobivaju 30 000 eura nagrade, a 20 000 za zlato s europskog. Tako da oni najbolji žive vrlo pristojno. Kod nas tako što trenutno nije moguće. Nadam se da će mi se nešto otvo-
riti ako postignem neki bolji seniorski rezultat. Inače, trenutno sam student Kineziološkog fakulteta, tu svakako moram napomenuti da mi fakultet omogućava izostanke zbog priprema i natjecanja... Na roditeljskoj sam grbači, a ono što me nerijetko muči je pitanje što će biti kad završim fakultet, kako ću tad pomiriti bavljenje vrhunskim športom i egzistenciju. Za sada još uvijek crpi entuzijam i energiju iz ljubavi prema športu za koju je kriva Sava i jedna splav s koje je mali Antun svaki dan gledao prijatelje kako zaveslajima grabe po površini rijeke. - Bio sam zadivljen kako su dečki dobro građeni, kako im se mišići ističu. Zamolio sam tatu da me odvede. Tamo sam upoznao svog sadašnjeg trenera Miroslava Lipovca, s kojim sam odmalena počeo graditi karijeru. Nije trebalo proći mnogo vremena