Društvo i šport
Državno financiranje
profesionalnog športa
P
rošlo je već gotovo punih 12 godina otkada je Republika Hrvatska potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji simbolički označava prvi konkretan korak prema Europskoj uniji. Još je više vremena prošlo otkada je službena hrvatska politika pokrenula zemlju prema europskim integracijama. Učinio je to, danas se pomalo zaboravlja, predsjednik Franjo Tuđman, zaduživši ministricu Ljerku Mintas Hodak za sektor europskih integracija danas već davne 1998. godine. Dvanaest, odnosno petnaest godina dovoljno je za puno toga – djeca u tom razdoblju postanu tinejdžeri, tinejdžeri odrasli obiteljski ljudi, a Amerikancima je manje trebalo za poslati ljude na Mjesec. No, Hrvati valjda ne bi bili Hrvati da ne rješavamo stvari zadnji čas, pa onda nekoliko mjeseci pred ulazak u Europsku uniju pročitamo kako se od 1. srpnja javnim novcem više neće smjeti financirati profesionalni šport, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta mora precizno urediti financiranje športa i uskladiti ga s pravnom stečevinom Europske unije. Navedeno je, prema novinskim tekstovima, zatražila Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Gdje je problem? Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja je, općenito govoreći, iznimno važna i utjecajna organizacija u svakoj razvijenoj državi tržišnog gospodarstva (naravno, sam naziv i organizacijski oblik zna biti različit). Ima vrlo jake i izvršne ovlasti, može izravno istraživa-
Olimp 56
ti, pregledavati dokumentaciju donositi zabrane – što i nije naš (pa ni europski) izum; Amerikanci se svoje Federal Trade Commission plaše više nego poreznika, a porezna administracija je negdje na vrhu fobija u tamošnjem društvu. Pravila su jasna: u Europskoj uniji državnom potporom se smatra svaka prednost koju je, u bilo kojem obliku, nacionalno tijelo javne vlasti selektivno dodijelilo nekom poduzetniku. A nedopuštena je ona potpora koja davanjem prednosti nekim poduzetnicima narušava ili prijeti narušavanjem tržišnog natjecanja te je stoga nespojiva sa zajedničkim tržištem. Ukratko, jer o tome bi mogli i knjige pisati, selektivne državne potpore su Tekst: GORAN VOJKOVIĆ
Ulaskom u Europsku uniju, javnim se novcem više neće smjeti financirati profesionalni šport. On će se morati orijentirati na način kako se to u razvijenom svijetu radi primarno od strane jakih privatnih kompanija, u vidu sponzorstava. To što ih u Hrvatskoj baš i nemamo, naš je interni problem...
zabranjene (osim nekih izuzetaka i takozvanih potpora male vrijednosti - do 200.000 eura u tri godine po poduzetniku). Većina će kod nas reći: „Ali mi nemamo poduzetnika, naši športski klubovi su neprofitne organizacije!“ Osim naravno Hajduka koji je za sada jedino športsko dioničko društvo. No, Europska unija, odnosno sudovi Europske unije stvari postavljaju na malo drugačiji način. Naše pravo i pravna praksa (kako upravna tako i sudska) temelji se na strogom poštivanju formalne norme i općenito striktnom tumačenju iste. No, Europa u koju ulazimo je nešto drugo, što ćemo se morati i u praksi navići. Gleda se ono stvarno, ono ciljno, dakle ono što jest, a ne sama forma. Zato i europske direktive imaju vrlo opširne uvode koji znaju biti dugi i trećinu propisa – da bi svi znali zašto se nešto uvodi. Europski sudovi u Luksemburgu, općenito tumače normu šire od naših. Realna je mogućnost da, ne naravno tjedan nakon našeg ulaska, ali kroz neko vrijeme, kada pitanje dođe do njih, zauzmu stav da je organizacijski oblik udruženja nebitan, bio on udruga, športsko dioničko društvo ili nešto treće. Jednostavno, ako je aktivnost športske udruge takva da ima karakteristike poduzetništva, u pitanju je poduzetništvo. A ono ne smije, osim po posebnim uvjetima, dobivati novce države i lokal-