Olimpijske legende
Dvjesto maraka
za olimpijsko zlato Tekst: JURICA RADIĆ
Nekoć veliki igrač Hajduka i reprezentativac bivše države Zvonko Bego, pozorno prati zbivanja u bijelom taboru, makar rijetko odlazi na utakmice. Rado se sjeća zlata na OI u Rimu 1960. godine...
Z
vonko Bego svaki je dan na Poljudu. Nekoć veliki igrač Hajduka i reprezentativac bivše države, pozorno prati zbivanja u bijelom taboru, makar rijetko odlazi na utakmice. - Gledao sam, recimo, prvo poluvrijeme polufinala Kupa Hajduka i Belupa. Otišao sam kući na poluvremenu, ne mogu gledati kako igraju. Nema tu nikakvog gušta - kazao nam je Zvonko Bego bez ustručavanja. Kakav je bio igrač, takav je ostao i čovjek. Beskompromisan i prodoran. Lijevo krilo splitske momčadi od 1957. do 1967. godine. Počeo je sa 17 godina, a u to vrijeme samo su najbolji pozivani u seniore u tom ranom dobu. Debitirao je zgoditkom protiv Lokomotive u Zagrebu. - Od premije sam odmah kupio kockasto odijelo - rado se prisjetio barba Zvone. Prije 53 godine osvojio je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. Zanimljivo je da je u polufinalu Jugoslavija preko novčića došla do finala. S Talijanima su odigrali 1-1, pa
Olimp 16
se finalist morao odrediti bacanjem novčića: - Poslije utakmice kapetani su sa sucem izašli na centar. Sudac je bacio novčić, pao je na našu stranu... U finalu pobijeđena je Danska s 3-1, a Bego je s nepunih dvadeset primio diplomu za osvojeno prvo mjesto na Igrama, jer tada su medalje dobivala samo ona jedanaestorica koja su igrala utakmicu. - Nije bilo ni zamjena ako se netko ozljedi... Samo 11 igrača, pa tko izdrži do kraja. Iz Hajduka su finale igrali Andrija Anković i Ante Žanetić. Dijelilo se samo 11 zlatnih medalja, a mi koji nismo igrali dobili smo diplome. I treneri također. Moja diploma i danas visi na zidu u stanu... Prvo i jedino olimpijsko nogometno zlato bivše države imalo je skromnu financijsku podršku za osvajače: - Selektor nam je priopćio - „svakome ide po 200 DEM“. Bili smo sretni, ali nije bilo nikakve fešte. Nas četvero iz Hajduka (uz Ankovića, Žanetića i mene bio je tu i Kozlina), iskrcali smo se iz aviona u Zagrebu, pa smo produžili za Split. Jedan običan povratak s putovanja. Nisu to bila vremena kada