Zašto se trebamo zvati kršćanima by VERBUM d.o.o.

Marcello Pera je poznati filozof i političar. Talijanski je senator, a od 2001. do 2006. je obnašao i dužnost predsjednika Senata. Autor je brojnih knjiga prevedenih na mnoge jezike.

MARCELLO PERA ZASTO SE TREBAMO ZVATI KRSCANIMA

Zašto bismo se trebali zvati kršćanima? Danas smo liberali pa se zato ne treba pozivati na kršćanstvo da bismo opravdali svoja temeljna prava i slobode. Laici smo pa vjeru možemo smatrati privatnim uvjerenjem. Moderni smo pa držimo da čovjek sve mora sam bez ikakva vodstva koje ne potječe od njegova vlastitoga razuma. Djeca smo znanosti pa nam je dostatno pozitivističko, potvrđeno i dokazano znanje. Ostalo se ne računa. Europa se ujedinjuje pa onda moramo izbjeći podjele spominjanjem kršćanstva među korijenima europskoga identiteta. U svijetu ponovno izbijaju vjerski ratovi, dakle moramo izbjeći raspirivanje novih žarišta. U vlastitoj kući integriramo milijune muslimana, dakle ne možemo tražiti masovna obraćenja na kršćanstvo. U našim zapadnjačkim društvima prolazimo fazu krajnje ekspanzije prava, dakle ne možemo dopustiti da se Crkva miješa i priječi njihovo uživanje. I tako dalje. Ova knjiga namjerava odbaciti sve te pa i dakle. Nema dvojbe da su rašireni: čitamo ih u knjigama i novinama, slušamo ih na televiziji i u sveučilišnim predavaonicama, slušamo ih od tolikih intelektualaca, gledamo ih na djelu kod tolikih političara. Bombardira nas s tolikih strana ovo nijekanje vjere, posebice ovo otpadništvo od kršćanstva pa je pravo čudo da se netko još protivi. Ja se protivim. (…) Moje je stajalište laika i liberala koji se obraća kršćanstvu pitajući ga o razlozima nade. Ne radi se o obraćenju ili prosvjetljenju ili priznavanju pogrješaka, što je sve važno, delikatno i poštovanja vrijedno, ali i što se tiče osobne savjesti, i o tome ovdje ne raspravljam. Radi se o gajenju vjere (drugoga valjana izraza nema) u vrijednosti i načela koji obilježavaju našu civilizaciju i ponovnu potvrđivanju načela tradicije čija smo djeca, s kojom smo odrasli i bez koje bismo svi bili siromašni. (…) Ako je današnja Europa bez duše, to nije zato što je nije imala, nego zato što odbacuje onu koju joj je priskrbila njezina povijest.

MARCELLO PERA

ZASTO SE TREBAMO ZVATI KRSCANIMA

LIBERALIZAM . EUROPA . ETIKA

Cijena: 120 kn

ISBN 978-953-235-174-3

www.verbum.hr

VERBUM

Marcello Pera ZAŠTO SE TREBAMO ZVATI KRŠĆANIMA

Biblioteka:

Posebna izdanja

44.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Marcello Pera

ZAŠTO SE TREBAMO ZVATI KRŠĆANIMA Liberalizam, Europa, etika S pismom Benedikta XVI.

VERBUM Split, 2009.

Naslov izvornika: Marcello Pera, PERCHÉ DOBBIAMO DIRCI CRISTIANI Il liberalismo, L’Europa, l’etica © Arnoldo Mondadori Editore S.p.A., Milano © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2009. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prĳevod: dr. sc. Branko Jozić Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 261.6(4) PERA, Marcello Zašto se trebamo zvati kršćanima : liberalizam, Europa, etika : s pismom Benedikta XVI. / Marcello Pera ; <prijevod Branko Jozić>. - Split : Verbum, 2009. - (Posebna izdanja ; 44) Prijevod djela: Perche dobbiamo dirci cristiani. Bibliografija. - Kazalo. ISBN 978-953-235-174-3 I. Vjera -- Suvremeno društvo -- Europa II. Kršćanstvo -- Društvena uloga 130302016

In memoriam Francesco Barone

POTREBA I OPRAVDANOST NADE

Uvod POTREBA I OPRAVDANOST NADE

Njegova smo kuća mi, ako sačuvamo smjelost i ponos nade. Sveti Pavao, Poslanica Hebrejima Nada počinje tek s vjerom. Immanuel Kant, Kritika praktičnoga uma

ZAŠTO SE TREBAMO ZVATI KRŠĆANIMA

ma, slušamo ih od tolikih intelektualaca, gledamo ih na djelu kod tolikih političara. Bombardira nas s tolikih strana ovo nĳekanje vjere, posebice ovo otpadništvo od kršćanstva pa je pravo čudo da se netko još protivi. Ja se protivim. Protivim se ponajprĳe nagonski: nepovjerljiv sam prema raširenim idejama kada se ne uspĳevam uvjeriti u njihovu razložnost; nepovjerljiv sam prema narodnoj mudrosti kada se protivi mojim najdubljim intelektualnim i moralnim uvidima; nepovjerljiv sam prema euforĳi onih koji žele izgraditi “novoga čovjeka” na zgarištu staroga; nepovjerljiv sam prema učiteljima kada mi upadaju u rĳeč ili me ne žele saslušati. Nadalje, protivim se zbog učenja. Nĳe nam navedeno što slĳedi nakon onih pa i dakle, koje sam nanizao, čini mi se ne omaškom, već zbog manjka obrazloženja, zbog manjka dokaza, zbog površnosti u razmišljanju, zbog povĳesnih i konceptualnih praznina. Jednostavno držim da iz onih premisa, za koje se tvrdi da su laičke, ne proizlaze oni protukršćanski zaključci. Najposlĳe, protivim se zbog moralnih i civilizacĳskih razloga. Držim, ako bi se mišljenja u optjecaju glede kršćanstva prihvatila i postala uistinu dominantne ideje, kao što bi htjeli oni koji ih podupiru i šire, uslĳedila bi ozbiljna kriza. Kako ja vidim, već smo usred nje i raspirivanje protukršćanstva kako bi joj se doskočilo jest kao primjenjivanje bolesti da bi je se izlĳečilo. Relativizam, laicizam, scĳentizam i sve ono što se danas stavlja na mjesto vjere jest otrov, a ne lĳek, to su virusi koji nasrću na već oboljelo tĳelo, a ne antitĳela koja ga brane. Moje je stajalište laika i liberala koji se obraća kršćanstvu pitajući ga o razlozima nade. Ne radi se o obraćenju ili prosvjetljenju ili priznavanju pogrješaka, što je sve važno, delikatno i poštovanja vrĳedno, ali i što se tiče osobne savjesti, i o tome ovdje ne raspravljam.

POTREBA I OPRAVDANOST NADE

Radi se o gajenju vjere (drugoga valjana izraza nema) u vrĳednosti i načela koji obilježavaju našu civilizacĳu i ponovnu potvrđivanju načela tradicĳe čĳa smo djeca, s kojom smo odrasli i bez koje bismo svi bili siromašni. Najveći umovi i autori s kojima se ne mogu mjeriti, od Kanta do Crocea, pretekli su me na putu kojim ovdje krećem. I sve više ljudi uočava istu potrebu za nadom. Dovoljno je pogledati oko sebe da bi se shvatilo kako prometejski mit o čovjeku koji sama sebe stvara, koji je samodostatan, koji osim sebe nema drugih granica, dovodi u opasnost da nas uvali u nove nesreće nakon onih nedavnih koje nam je priskrbio. Eksperiment koji se površno naziva prosvjetiteljstvo (u jednini, kao da je bilo samo jedno) i koji je danas u tĳeku, poglavito u Europi – živjeti kao da Bog, nikakav bog ne postoji – ne donosi obećanih plodova. Ovdje, zalazeći u tri glavna laboratorĳa u kojima se eksperiment provodi, nastojim objasniti zašto. Prvo. Živimo u liberalnome poretku i liberalizam u bilo kojoj od mnoštva sadašnjih inačica jest učenje koje je u osnovi nacionalnih ustava, kao i međunarodnih povelja o pravima kojima se dičimo. No upravo današnja misao da je liberalizam jedini politički i proceduralni okvir koji je neutralan i neovisan o bilo kakvu, posebice vjerskome učenju o dobru, ne pruža nikakvo sigurno utemeljenje ili opravdanje tih prava i prepušta ih jedino samovolji sile, uključujući i silu pozitivnih zakona koje su izglasali parlamenti. Velikim ocima klasičnoga liberalizma – od Lockea do Kanta, do otaca osnivača Sjedinjenih Američkih Država, do Tocquevillea – ovaj je problem bio jasan. Znali su da bez religioznoga osjećaja nĳedno društvo, poglavito liberalno društvo slobodnih i jednakih ljudi, ne može biti stabilno i povezano, ne može razviti osjećaj identiteta i solidarnosti. Znali su također da poglavito liberalnomu društvu treba-

ZAŠTO SE TREBAMO ZVATI KRŠĆANIMA

ju ne samo ustav, ustanove i procedure, nego i običaj i odgovarajuće vrline. Također su znali i pisali kako je kršćanstvo – sa svojom idejom o čovjeku stvorenu na sliku Boga, koji je postao čovjekom da bi s ljudima patio – vjera koja je uvela vrjednotu osobnoga dostojanstva, bez kojega nema ni slobode, ni jednakosti, ni solidarnosti, ni pravednosti. I oni su bili liberali i laici, no bili su kršćanski liberali i kršćanski laici. Danas kada je postao protukršćanski, liberalizam je bez temelja i njegove slobode vise u zraku. Zato, ako se doista želi biti liberalan, mora se biti kršćanin. Drugo. Europa postaje najraskršćanjenĳa zemlja na Zapadu i time se hvasta. Misli da joj je kršćanstvo koje je prihvatila na krštenju sada preprjeka. No potom zapaža da joj treba identitet. “Treba dušu”, lamentiraju danas neki europejci drugoga naraštaja ponavljajući iste rĳeči svojih prethodnika. “Političke rasprave nisu dovoljne”, “ekonomsko ujedinjenje samo je jedan korak”. Međutim, drugi odlučujući korak novi političari europejci nisu uspjeli napraviti. Odbacujući kršćansku narav europske duše, odbacili su i europsku povĳest. To su učinili misleći da je bez kršćanskoga identiteta Europa otvorenĳa, uključnĳa, tolerantnĳa i mirotvornĳa. Istina je upravo suprotno. Bez svĳesti o kršćanskome identitetu Europa se udaljuje od Amerike i cĳepa Zapad, gubi osjećaj za vlastite granice te postaje spremnik bez kriterĳa, ne uspĳeva integrirati useljenike, štoviše getoizira ih ili se predaje njihovoj kulturi, nĳe u stanju pobĳediti islamski fundamentalizam, nego naprotiv pospješuje mučeništvo kršćana u mnogim dĳelovima svĳeta, pa i u vlastitoj kući. Ova Europa, tako bogata i krhka, moćna i prestrašena, danas je u stanju okupljati sve više ljudi u supermarketima, u bankama, na športskim stadionima, u diskotekama, na izletištima i mjestima za odmor. No, želi li poći dalje i doista se ujediniti, onda ova Europa

POTREBA I OPRAVDANOST NADE

mora vratiti vlastiti identitet i opet prihvatiti kršćanski stĳeg. Treće. Moderna kultura interpretira liberalnu autonomĳu kao slobodu danu svakomu pojedincu i skupini da bira i slĳedi vlastito poimanje dobra. To je njezin trijumf nad starim okovima i ograničenjima, i to izgleda kao razumsko stajalište. Zašto bismo nametali vlastita viđenja: zar su bolja od viđenja drugih? Zašto bismo nĳekali posebna prava skupinama koje ih traže: zar se sloboda ne sastoji u davanju prava građanstva svim slobodama? Zašto bismo od drugih tražili da prihvate kršćansku kulturu: nĳe li to zaprjeka dĳalogu? Demokracĳa je – govori se – relativistička, nema religĳe, ona je sama za se religĳa. No, onda se otkrĳe ono što je već Platon dobro vidio, da je ta relativistička demokracĳa autofagična, samu sebe pojede. Jer ako više nema istine, nego samo zbroj tolikih posebnih vjerovanja; ako više nema moralnoga zakona, koji sve obvezuje, nego samo tradicĳe koje stvaraju pojedine skupine; ako više nema zajedničkoga etičkog veza, nego samo svačĳa maksimalna sloboda izbora, onda se moralno dobro može staviti na glasovanje, a imajući u vidu naše zakone na području bioetike, glasovanje može odlučiti da je sve dobro. Ta liberalna država koja je za oce liberalizma zadojene kršćanstvom imala ulogu jamca i čuvara poštivanja temeljnih, svetih, nepovrjedivih, neospornih ljudskih prava, utemeljenih na isto tako svetim vrjednotama, danas je postala najopasnĳi neprĳatelj tih istih vrjednota. Ako ne želimo da se još izrodi, moramo joj vratiti smisao za njezine kršćanske temelje. Liberalizam bez temelja, Europa bez identiteta, etika bez istine: te tri glavne točke kojima sam posvetio po jedno poglavlje predmet su svakodnevnoga iskustva milĳuna osoba. One su predmet političke rasprave. No, ne ću ulaziti u tu raspravu. Naprotiv, ova knjiga

ZAŠTO SE TREBAMO ZVATI KRŠĆANIMA

priprema oproštaj od moga političkog života u strogu smislu, uz zahvalnost koju dugujem iskustvu od kojega sam puno naučio. Više od borbe zanimaju me učenja, konceptualne osnove, teorĳske pretpostavke i vizĳe: upravo ono što politika danas ne pruža ili što izbjegava. Onaj tko je one kojima su potrebne vizĳe svĳeta pozvao da pođu u kino, nĳe mogao ni zamisliti koliku će štetu pretrpjeti oni što su doslovno shvatili njegovu nesretnu šalu. Naprotiv, politika treba razraditi nacrte i promisliti o najvaljanĳim razlozima svoje uloge. Samo u tome manje prigodnu i manje sporednu smislu moj se doprinos može shvatiti kao politički. Pisao sam za što šire čitateljstvo, ono koje već ima odgovor na moj problem, ono koje odgovora nema, ali ga želi, i čitateljstvo koje jednostavno želi izgraditi svoje mišljenje. Naravno, pisao sam i za one koji imaju drukčĳa mišljenja i koji će se ozbiljno suprotstaviti. Nažalost, dobar dio literature o kršćanstvu, o laicitetu, o liberalizmu, o Europi, o bioetici danas je borben, polemički i agresivan. Posebice u mnogim publicističkim napisima te u relevantnoj europskoj, kao i američkoj literaturi, vjera je pretvorena u predmet ismĳavanja, ponižavanja, sažalĳevanja i umišljena proučavanja. Meni to izgleda kao žalosno sužavanje misaonoga obzora i opadanje intelektualnoga habitusa. Tu i tamo tĳekom ovoga rada od neupućena će se čitatelja tražiti filozofski napor: kada budem govorio o Benedettu Croceu i njegovu slavnu i dragocjenu eseju, u kojemu se on odvažio suočiti se s kršćanstvom i na kocku staviti svoj liberalni imanentizam; kada budem predstavljao ustavni patriotizam Jürgena Habermasa i raspravljao o otvorenoj etičkoj praznini koju je ostavio; kada budem podsjećao na klasike liberalizma, poglavito na Kanta koji priređuje (barem je meni priredio) najveća iznenađenja; kada budem raspravljao o ostalim ugled-

POTREBA I OPRAVDANOST NADE

nim prvacima suvremenoga liberalizma, kao što je John Rawls. Ne mislim da je to napor koji običan čitatelj kojemu se obraćam ne bi mogao svladati. Nastojao sam mu pomoći služeći se jednostavnim govorom i stavljajući u bilješke, koje posve lĳepo mogu stajati zasebno na koncu sveska, ono što mu može dodatno koristiti. Ako nisam uspio, molim oproštenje. Ova knjiga – za koju sam u pisanu obliku, nastupima i govorima posljednjih godina s obje strane oceana imao toliko javnih istupa – pokušava unĳeti sustavan red mojemu načinu gledanja na problem kojim se bavi. U promjeni područja istraživanja u odnosu na područje epistemologĳe, povĳesti, metode i filozofije znanosti, kojim sam se dugo bavio, otkrio sam da su mi glavna analitička sredstva koja sam onda stvorio i sada od pomoći na ovome novom terenu. Intelektualni život priskrbljuje ova iznenađenja i radostan sam što mi političko djelovanje nĳe oduzelo, nego mi je štoviše povećalo užitak istraživanja. Ova je knjiga posvećena uspomeni Francesca Baronea, istinskoga učitelja, pravoga laika i pravoga liberala, kojemu dugujem puno više od svoje intelektualne izgradnje. To što mi je i dalje od pomoći shvaćam kao drugi, tužan, ali sretan znak nade. Neki prĳatelji i znanstvenici, u čĳu se prosudbu uzdam i kojima sam zahvalan, pročitali su necjelovitu inačicu prvoga poglavlja i sa mnom raspravljali o projektu knjige. No, nitko je nĳe vidio cjelovitu. Samo je jedna osoba to učinila i velikodušno mi obznanila svoja mišljenja. Njegovim dopuštenjem ovdje ih prenosim s ganućem. Benedikt XVI. je papa kršćanske nade kome se obraćaju milĳuni osoba iz cĳeloga svĳeta i kome je povĳest natovarila breme goleme odgovornosti. To je lik koji drma naše savjesti i potiče našu budnost. Moja intelektualna i osobna zahvalnost njemu uvelike premašuje

ZAŠTO SE TREBAMO ZVATI KRŠĆANIMA

sve rĳeči kojima se uspĳevam izraziti. Mogu samo reći da, unatoč svim mojim unutarnjim pobudama, ovoga rada ne bi bilo da on nĳe pisao, govorio i svjedočio ono o čemu piše i govori.

POTREBA I OPRAVDANOST NADE

Castel Gandolfo 4. rujna 2008. Dragi senatore Pera! Ovih sam dana bio u prilici pročitati Vašu novu knjigu Zašto se trebamo zvati kršćanima. To mi je čitanje bilo očaravajuće. Zadivljujućim poznavanjem izvora i neumoljivom logikom Vi analizirate bit liberalizma počevši od njegovih temelja, pokazujući da je u biti liberalizma njegova ukorĳenjenost u kršćanskoj slici Boga: njegov odnos s Bogom čĳa je čovjek slika i od koga smo primili dar slobode. Neosporivom logikom Vi pokazujete da liberalizam gubi svoju osnovu i da sam sebe razara, ako napusti ovaj svoj temelj. Nisam ništa manje impresioniran Vašom analizom slobode i analizom multikulturalnosti gdje pokazujete unutarnju proturječnost ovoga koncepta i, dakle, njegovu političku i kulturnu nemogućnost. Temeljnu važnost ima Vaša analiza onoga što Europa i europski Ustav mogu biti, gdje se Europa ne preobražava u kozmopolitsku stvarnost, nego svoj vlastiti identitet nalazi polazeći od svoga kršćansko-liberalnog temelja. Osobito mi je značajna i Vaša analiza pojmova međuvjerskoga i međukulturalnoga dĳaloga. Vi vrlo jasno tumačite da međureligĳski dĳalog u strogu smislu rĳeči nĳe moguć dok tim više ističete prĳeku potrebu za međukulturalnim dĳalogom koji produbljuje kulturalne posljedice u osnovi religĳskoga opredjeljenja. Dok o vjeri dĳalog nĳe moguć, a da se vlastita vjeru “ne stavi u zagrade”, u javnomu se sučeljavanju valja suočiti s kulturalnim posljedicama u osnovi religĳskih opredjeljenja. Ovdje su dĳalog, uzajamno ispravljanje i međusobno obogaćivanje mogući i nužni. O doprinosu, s obzirom na značenje svega ovoga za suvremenu krizu etike, procjenjujem vrlo važnim ono što kažete o putanji liberalne etike. Vi pokazujete kako se liberalizam, ne prestajući biti liberalizam, nego naprotiv, da bi bio vjeran samome sebi, može povezati s učenjem o dobru, po-

ZAŠTO SE TREBAMO ZVATI KRŠĆANIMA

sebice s kršćanskim učenjem koje mu je srodno, i tako uistinu dajete doprinos prevladavanju krize. Svojom trĳeznom razumnošću, svojim obimnim filozofskim znanjem i snagom svoga razlaganja ova knjiga, po mojemu mišljenju, ima temeljnu važnost za sadašnji trenutak Europe i svĳeta. Nadam se da će biti dobro prihvaćena i, ne samo za hitne probleme, pridonĳeti da političke rasprave dobĳu dubinu bez koje ne možemo prevladati izazove našega povĳesnog trenutka. Zahvalan za Vaše djelo, od srca Vam želim Božji blagoslov Vaš Benedikt PP XVI.

SADRŽAJ

Uvod Potreba i opravdanost nade. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Pismo Njegove Svetosti Benedikta XVI. . . . . . . . . . . . 15 I. LIBERALIZAM, LAIČKA JEDNADŽBA I PITANJE KRŠĆANSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Liberali na raskrižju vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Otpadništvo od kršćanstva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . Laička jednadžba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Liberalizam i antiklerikalizam . . . . . . . . . . . . . . . U ime otaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zašto se liberali trebaju zvati kršćanima . . . . . . . “Trebamo” li ili se “ne možemo ne” zvati kršćanima? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . “Kao da Bog postoji” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

17 24 29 37 43 50 54 59

II. EUROPA, KRŠĆANSTVO I PITANJE IDENTITETA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 Što je Europa? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 Problem duše . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Paradoks europskoga identiteta . . . . . . . . . . . . . . 78 Ustavni patriotizam. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Etička praznina: osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Bĳeda laicizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Zašto se Europa treba zvati kršćanskom . . . . . . 101

205

SADRŽAJ

III. RELATIVIZAM, FUNDAMENTALIZAM I MORALNO PITANJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Može li se reći: “bolje”?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Relativizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Multikulturalnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Integracĳa i obraćenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Islamski fundamentalizam i međureligĳski dĳalog. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Moralno razvlašćenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Putanja liberalne javne etike. . . . . . . . . . . . . . . . . Zaključak: trebamo se zvati kršćanima. . . . . . . .

108 113 120 126 129 139 147 155

Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 Kazalo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201

206

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u svibnju 2009.

Marcello Pera je poznati filozof i političar. Talijanski je senator, a od 2001. do 2006. je obnašao i dužnost predsjednika Senata. Autor je brojnih knjiga prevedenih na mnoge jezike.

MARCELLO PERA ZASTO SE TREBAMO ZVATI KRSCANIMA

MARCELLO PERA

ZASTO SE TREBAMO ZVATI KRSCANIMA

LIBERALIZAM . EUROPA . ETIKA

Cijena: 120 kn

ISBN 978-953-235-174-3

www.verbum.hr

VERBUM