Ljubav dolazi polako

jubav dolazi polako

Janette Oke

LJUBAV DOLAZI POLAKO

Biblioteka:

POPULUS 19.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Naslov izvornika: Janette Oke, Love Comes Softly

© Copyright 1979, 2003 by Janette Oke

Originally published in English under the title Love Comes Softly by Bethany House Publishers, a division of Baker Publishing Group, Grand Rapids, Michigan, 49516, U.S.A.

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2024.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić

Lektura: Ana-Maria Matošević

Grafička priprema: Mario Šantić

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

ISBN 978-953-235-865-0

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191007079.

Janette Oke

Ljubav dolazi polako

Prevela Karmela Cindrić

Dragoj prijateljici i bivšoj učiteljici, gospođi Irene Lindberg

1.

SABLASNI KOSAC

Jutarnje sunce jarko je sjalo na ceradi pokrivenih kola obećavajući neuobičajeno topao dan za sredinu listopada. Pokušavajući se s mukom probuditi, Marty je polako izranjala iz tjeskobna i nemirna sna. Zašto se osjećala tako tromo i neraspoloženo – ona, koja se obično budila poletna i spremna za pustolovinu svakoga novog dana? Zatim se prisjetila svega i opet klonula na poplun s kojeg se tek bila pridigla. Jecaji su joj potresali tijelo, pa je prekrila lice pokrivačem da je ne čuju.

Clema više nema. Ta je činjenica bila gotovo nezamisliva. Prije manje od dvije kratke godine snažni, pustolovni Clem, mladić dječačka šarma, brzo ju je i lako naveo da ga zavoli. Samouvjeren i pouzdan, osvojio je njezino srce i povjerenje. Četrnaest mjeseci poslije bila je udana žena koja je s voljenim muškarcem započinjala novu i zahtjevnu pustolovinu na Zapadu – pustolovinu koja je završila jučer.

O, Cleme! plakala je. Cijeli se svijet srušio kad su joj oni muškarci došli reći da je Clem mrtav. Poginuo je na licu mjesta. Konj mu je pao. Morali su ubiti konja. Želi li poći s njima?

Ne, ostat će ovdje.

Želi li da je obiđe žena jednoga od njih?

Ne, snaći će se.

Sad se pitala kako je te riječi uopće uspjela prevaliti preko usta.

Pobrinut će se za pokojnika, rekao joj je jedan. Njegova žena dobra je u tome. Susjedi će organizirati pogreb. Srećom, svećenik je upravo u obilasku kraja. Danas je trebao produžiti dalje, ali sigurni su da će sada ostati. Sigurna je da ne želi poći s njima?

Da, bit će dobro.

Nerado je ostavljaju samu.

Treba joj samoće.

Vidjet će se sutra. Bez brige. Oni će se pobrinuti za sve. Hvala…

Potom su otišli i sa sobom odveli njezina Clema, umotana u jednu od njezinih malobrojnih deka i pričvršćena na leđima konja. Konj je pripadao ljubaznu susjedu koji bi ga inače jahao, no sada je polako vodio životinju pazeći na njezin teret.

A sada je došlo to sutra i sunce je sjalo. Zašto sja? Zar priroda ne zna da bi današnji dan trebao biti beživotan kao što je i ona, da bi trebao puhati vjetar hladan poput ove studene jeze koja joj steže srce?

Činjenica da je duboko na Zapadu u jesensko doba godine, da se ne može vratiti kući i nema nikoga poznatog u blizini – a k tome nosi Clemovo dijete – trebala ju je ispuniti panikom. No jedino na što se trenutno mogla usredotočiti umom i što je mogla shvatiti srcem bila je nepodnošljiva bol zbog strašna gubitka.

„O, Cleme! Cleme!“ ridala je glasno. „Što ću bez tebe?“ Ponovno je zaronila lice u poplun.

Clem je bio silno uzbuđen zbog odlaska na Zapad.

„U tom novom kraju pronaći ćemo sve što želimo. Zemlja samo čeka da je se uzme“, ushićeno je rekao.

„Ali što je sa divljim životinjama… i Indijancima?“ promucala je.

Samo se nasmijao njezinim smiješnim brigama, podigao je u svoje snažne ruke i zavrtio u zraku.

„A kuća? Bit će skoro zima kad onamo stignemo“, zabrinuto je rekla.

„Susjedi će nam pomoći izgraditi kuću. Čuo sam sve o tome. Ondje u svemu jedni drugima pomažu.“

I to je bilo točno. Ti hrabri graničari raštrkani kojekuda po divljini ostavili bi svoje dragocjene usjeve nepožnjevene i otišli pomoći postaviti krov na kući došljaka u nevolji makar taj došljak bio pomalo drzak i lakouman jer su žestinu zimskih vjetrova poznavali puno bolje od njega.

„Ma, bit će nam dobro. Ne brini se, Marty“, umirivao ju je Clem. Pomalo, s oklijevanjem, Marty je započela pripreme za dugo putovanje u kolima kako bi ispunila snove svoga voljenog muža.

Nakon što su proveli duge tjedne na putu, naišli su na seosku kuću u kraju prepunu niskih brežuljaka i pašnjaka, pa se Clem otišao malo raspitati kod vlasnika. Dok su prijateljski pijuckali kavu, farmer mu je rekao da se njegova parcela prostire do potoka, no da zemljište iza njega, sve do brda, još uvijek nikome ne pripada. Clem samo što nije poskočio od radosti! Marty je znala koliko ga ushićuje već i sama pomisao da je tako blizu ostvarenju svoga sna. Zahvalivši budućem susjedu, odmah su pohitali dalje, malo prebrzo za mogućnosti svojih prečesto popravljanih kola. Odredište im se već ukazivalo na vidiku kad im je ponovno otpao kotač, no ovoga ga puta više nisu mogli popraviti.

Te su noći prespavali na otvorenom, još uvijek na susjedovoj zemlji. Clem je ispod potrganih kola naslagao kamenje i daske, da barem donekle leže na ravnom. Ujutro su ih doče-

kale nove loše vijesti. Jedan konj pobjegao je tijekom noći – s drveta je još uvijek visio komad otrgnuta užeta. Clam je uzjahao preostalog konja i otišao ga tražiti. A onda se dogodila nesreća, i on se više nikada neće vratiti. Neće zauzeti svoj komad zemlje niti će izgraditi kuću koja će stajati gorda i čvrsta i štititi njegovu ženu i novorođeno dijete.

Marty je ponovno zajecala, no tada je začula buku i plašljivo provirila kroz ceradu na kolima. Susjedi su bili tu – četvorica muškaraca sumornih izraza lica tiho su i staloženo kopala ispod najvećeg stabla smreke. Kad je shvatila što rade, srce joj je razderala nova tuga. Kopaju Clemov grob. Sve je istina! Užasna noćna mora doista se događa! Clema više nema. Ostala je bez njega. Pokopat će ga na tuđoj zemlji.

„O, Cleme! Što ću sad?“

Plakala je sve dok više nije imala suza. Kopanje se nastavilo. Čula je struganje lopata, a svaki joj se novi udarac poput klina još dublje zabijao u srce.

Potom je čula još neke zvukove i shvatila da dolaze i drugi susjedi. Pomislila je da se mora sabrati. Clemu ne bi bilo drago da se ostane skrivati u kolima.

Izvukla se ispod pokrivača i pokušala zagladiti neurednu kosu. Brzo obukavši tamnoplavu pamučnu haljinu koja joj se učinila najprikladnijom, uzela je ručnik i češalj, iskrala se iz kola i uputila do obližnjeg izvora oprati lice i počešljati zamršenu kosu. Kad je to obavila, ispravila je ramena, podigla bradu i vratila se do male, sumorne skupine okupljene ispod smreke.

U svima njima bilo je dobrote i brižnosti. Osjećala je to. Nije to bilo sažaljenje, nego razumijevanje. Ovo je Zapad. Vjerojatno su svi iskusili slična teška vremena, no ljudi se ovdje

nisu predavali. Nisu imali vremena i energije za sažalijevanje – ni sebe ni drugih. Teško je prihvatiti činjenicu da je smrt sastavni dio života i da je tuga neizbježna, ali čovjek se podiže i ide dalje.

Putujući svećenik održao je posmrtno slovo predajući Clemovo tijelo prahu zemaljskom, a njegovu dušu u ruke Božje. Obratio se i ožalošćenoj rodbini, u ovom slučaju samo jednoj osobi, sitnoj ženi, pokojnikovoj udovici – jer dijete koje je u sebi nosila teško se moglo ubrojiti u ožalošćene, iako je bilo Clemovo.

Župnik Magnuson izgovorio je riječi koje su odgovarale prilici – riječi utjehe i ohrabrenja. Susjedi su uz tiho suosjećanje slušali poznati tekst iz Svetog pisma koji su čuli u brojnim sličnim prilikama. Kad je kratki obred završio, Marty se pognute glave okrenula od groba i pošla u smjeru kola, a četiri su muškarca lopatama počela zatrpavati čvrsti drveni lijes koji su sa sobom donijeli. Dok je Marty odlazila, iz skupine je istupila neka žena i stavila joj ruku na koštunjavo rame.

„Ja sam Wanda Marshall“, rekla je tihim glasom. „Nažalost, imamo samo jednu sobu, ali slobodno dođi prespavati kod nas nekoliko dana dok se ne snađeš.“

„Puno hvala“, odgovorila je Marty gotovo šaptom. „Ali ne želim biti nikome na teret. Osim toga, mislim da ću jednostavno ostati ovdje neko vrijeme. Treba mi vremena da razmislim.“

„Razumijem“, odgovorila je žena blago je potapšavši po ramenu i odmaknula se.

Marty je nastavila hodati prema kolima, ali opet ju je nešto zaustavilo – ovaj put bila je to nježna ruka starije žene.

„Ovo nisu laka vremena za tebe, znam. Pokopala sam muža prije mnogo godina i znam kako se osjećaš.“ Na tren je zastala, a potom nastavila: „Pretpostavljam da još uvijek nisi

stigla smisliti što ćeš.“ Kad je Marty odmahnula glavom, nastavila je: „Ne mogu ti ponuditi mjesto pod našim krovom jer nam je kuća puna, ali mogu ti dati nešto za jelo. I, ako želiš premjestiti kola u naše dvorište, pomoći ćemo ti da spakiraš stvari. Osim toga, moj Ben, Ben Graham, rado će te odvesti do grada kad budeš spremna.“

„Hvala vam,“ promrmljala je Marty, „ali mislim da ću se zadržati ovdje još neko vrijeme.“

Kako bi mogla objasniti tim ljudima da nema novca, čak ni za jednu noć, i nikakve izglede da do njega dođe? Kakvom bi se poslu mogla nadati mlada, nekvalificirana žena u njezinu stanju? Kakva budućnost za nju uopće postoji?

Dovukavši se nekako do kola, tromo je podigla ruku prema otvoru na ceradi. Samo se željela uvući unutra, daleko od očiju, i pustiti da se svijet sruši na nju.

Bilo je podne, unutra je bilo vruće i od navale usijana zraka, već ionako ošamućenoj, zavrtjelo joj se u glavi. Ispuzala je iz kola, sjela na travu s one strane koja je bila u hladu i naslonila se na slomljeni kotač. Imala je osjećaj da je razum izdaje. U glavi joj se neprestano kovitlao oblak tuge i više nije bila sigurna što je doista stvarno, a što zamišljeno. S mukom je pokušavala dokučiti neki smisao svega toga i uto ju je prenuo muški glas koji je došao iz velike blizine.

„Gospođo.“

Podigla je glavu i pogledala. Pred njom je stajao muškarac sa šeširom u ruci. Odlučno je prstima vrtio njegov porub i pročišćavao grlo. Nejasno ga je prepoznala kao jednoga od ljudi s lopatama. Bio je visok i snažne tjelesne građe, a u očima je imao nešto staro, što je odudaralo od mladalačkih crta njegova lica. Gledala je očima to lice, ali usne su joj odbijale odgovoriti. Činilo se da on duboko u sebi prikuplja hrabrost prije nego što je ponovno progovorio.

„Gospođo, znam da je ovo nezgodan trenutak – upravo ste pokopali muža i sve… Ali bojim se da stvar ne može čekati prikladno vrijeme i mjesto.“

Ponovno je pročistio grlo i podigao pogled sa šešira u rukama.

„Zovem se Clark Davis“, žurno je nastavio, „i čini mi se da vi i ja možda trebamo jedno drugo.“

Kad je Marty oštro uzdahnula, načas je zastao, a zatim podigao ruku.

„Čekajte malo“, rekao je gotovo zapovjednim glasom. „To je jednostavno pitanje zdravog razuma. Izgubili ste muža i sami ste ovdje.“ Bacio je pogled na slomljeni kotač kola, a zatim je čučnuo i obratio joj se gledajući je u oči.

„Pretpostavljam da nemate novca da se vratite svojima, ako se uopće imate kome vratiti. Pa čak i da imate, nijedna karavana za Istok neće proći ovuda prije idućeg proljeća. A ja… I meni nešto treba.“

Tu je stao i poniknuo pogledom. Prošla je minuta prije nego što je opet podigao oči i pogledao je u lice. „Imam malu djevojčicu, zapravo, još je prava mrvica – i treba joj mama. Pa, sad… po mom mišljenju, ako se vjenčamo, vi i ja…“, na trenutak je skrenuo pogled, a onda se opet zagledao u nju, „… mogli bismo riješiti oba problema. Pričekao bih, ali svećenik je ovdje samo danas i neće se vratiti do idućeg travnja ili svibnja, znači, mora biti danas.“

Na licu joj je zacijelo prepoznao čisti užas koji je osjećala.

„Znam. Znam“, promucao je. „Zvuči čudno, ali što drugo preostaje?“

Doista, što drugo preostaje? projurilo je Martynom glavom. Radije bih umrla, samo to. Radije bih umrla nego se udala za tebe –ili bilo kojeg muškarca. Gubi se! Odlazi!

No on nije uspijevao odgonetnuti njezine kaotične misli, pa je nastavio: „Mučim se, pokušavam biti i tata i mama svojoj Missie, a ne polazi mi baš za rukom jer nastojim obrađivati zemlju i tako... Imam dobar komad zemlje i drvenu kuću koja je, iako mala, prilično udobna, i mogao bih vam ponuditi sve ono što ženi treba u zamjenu za brigu o mojoj Missie. Siguran sam da biste je s vremenom mogli zavoljeti. Bistra je djevojčica.“ Zastao je. „Ali mojoj Missie treba ženska ruka. To je sve što od vas tražim, gospođo. Samo da budete Missieina mama. Ništa više. Vi i Missie možete dijeliti spavaću sobu. Ja ću spavati u spremištu uz kuću. I…“, nastavio je nakon kratka oklijevanja, „obećat ću vam i ovo. Sljedeći put kada ovuda bude prolazila karavana prema Istoku i nekom mjestu na kojem možete uhvatiti diližansu, ako ne budete sretni ovdje, platit ću vam put kući – pod jednim uvjetom – da moju Missie povedete sa sobom.“ Na trenutak je zašutio, progutao slinu, a zatim dodao: „Jednostavno nije pošteno da malena nema mamu.“

Naglo je ustao. „Ostavit ću vas da razmislite o tome, gospođo. Nemamo puno vremena.“

Okrenuo se i otišao. Njegova pognuta ramena govorila su joj koliko su ga skupo stajale riječi koje je upravo izgovorio. A ipak, upitala se ljutito, kakav to čovjek može predložiti brak –čak i brak te vrste – ženi koja je upravo došla s muževa groba? Osjećala je kako je obuzima sve dublji očaj. Radije bih umrla, govorila je samoj sebi. Radije bih umrla. No što će biti s Clemovim djetetom? Nije željela da njihovo djetešce umre, to ne bi podnijela ni zbog sebe ni zbog Clema. Istodobno je osjećala frustriranost, ljutnju i tugu. U kakvoj se situaciji našla! Bez ikoga i ičega svoga u ovoj zabiti. Do obitelji i prijatelja nije mogla doći i bila je potpuno sama. Znala je da je on u pravu. Trebala ga je i zbog toga ga je mrzila.

„Mrzim ovu zemlju! Mrzim je! Mrzim tog hladnog, bijednog čovjeka! Mrzim ga! Mrzim ga!“ No koliko god bješnjela, znala je da nema izbora.

Obrisala je suze i ustala sa sjenovite trave. Neću čekati da se vrati i onim me zapovjedničkim tonom pita za odluku, pomislila je tvrdoglavo, ušla u kola i počela pakirati ono malo stvari koje je nazivala svojima.

MAMA ZA MISSIE

Vozili su se u tišini njegovim kolima. Svećenik je bio na ručku kod Grahamovih. I Missie je bila ondje nakon što ju je otac ostavio na čuvanje starijim djevojčicama te obitelji dok je on bio na sprovodu. Svećenik će ih vjenčati, a potom će preuzeti Missie i otići na farmu. Marty je ukočeno i tiho sjedila uz njega dok su se truckali putem. S naporom je podigla ruku i s vrućeg lica odmaknula kosu koju je mrsio povjetarac. On ju je zabrinuto pogledao.

„Više nismo daleko. Jako je vruće na suncu. Trebat će ti šešir da zaštitiš glavu.“

Sjedila je u tišini gledajući ravno pred sebe. Što je tog čovjeka briga što njoj sunce prži glavu? Ni nju samu nije bilo briga. Ne može joj se dogoditi ništa gore od onoga što se već dogodilo. Okrenula je lice od njega da ne vidi izdajničke suze koje su joj se počele nakupljati u očima. Nije željela suosjećanje toga tvrdoglavog muškarca.

Konji su klipsali dalje. Cijelo ju je tijelo boljelo od truckanja kola po kolotrazima koji su se jedva mogli nazvati cestom.

Laknulo joj je kad je u podnožju nekoliko niskih brežuljaka ugledala farmu Grahamovih. Uvezli su se u dvorište, a on je s lakoćom iskočio iz kola i obišao ih da joj pomogne sići. Bila

je previše omamljena da odbije – bojala se da će se srušiti pokuša li sama. Lako ju je spustio, pričekao da vidi je li sigurna na nogama a onda je pustio iz ruku. Prebacio je uzde preko stupa za vezanje konja i pokazao joj rukom da uđe u kuću prije njega.

Nije uopće primjećivala okolinu. Njezin zbunjen um odbijao je bilo što zapažati. Poslije se sjećala samo iznenađene gospođe Graham koja je otvorila vrata i pogledavala čas jedno čas drugo. Marty je bila maglovito svjesna da u kući ima i drugih ljudi – činilo se da čekaju ručak. U kutu je vidjela svećenika kako razgovara s nekim muškarcem – pretpostavila je da je to Ben. Djece je bilo posvuda. Nije ih čak ni pokušala prebrojiti.

Čovjek koji ju je dovezao – rekao je da se zove Clark Davis –krenuo je prema dvojici muškaraca u kutu istodobno nešto govoreći gospođi Graham.

Uputivši svećenika i Bena u ono što je maloprije objašnjavao gospođi Graham, rekao je: „Mi smo odlučili…“

Mi! bjesnila je u sebi. Misliš ti.

„…vjenčati se dok je svećenik još ovdje da nam da blagoslov. Za gospođu Claridge to će značiti dom, a za moju Missie mamu.“

Čula je gospođu Graham kako govori: „To je jedina razumna stvar koja se može učiniti“ i svećenikov odgovor: „Da, da, naravno.“

Nastalo je opće komešanje dok se mjesto ispred svećenika oslobađalo, a zatim je, u roku koji joj se učinio nemoralno kratak, začula poznate riječi. Zasigurno je izgovorila pristanak kako je trebalo jer je potom kao kroz maglu čula svećenikove riječi: „…sada vas proglašavam mužem i ženom.“

Ljudi su se opet uskomešali. Gospođa Graham postavila je dodatna mjesta za stolom i ponudila im da sjednu i pojedu s njima prije nego što odu. Potom su sjedili. Djecu su vjerojatno

nahranile starije djevojčice prije nego što su se odrasli vratili sa sprovoda. Svećenik je blagoslovio hranu, čavrljanje se nastavilo. Vjerojatno je nešto pojela iako se poslije nije mogla sjetiti što, kao ni bilo čega drugoga o tom obroku. Osjećala se kao lutka na koncu – kretala se, čak je i govorila, ali automatski, kao da njome upravlja netko drugi.

Onda su se opet pokrenuli. Ustali su od stola, pripremili se za odlazak. Svećenik je spremio hranu za put i pozdravio se s ljudima. Jedan od starijih Grahamovih dječaka doveo je svećenikova konja iz staje. Prije nego što je izišao iz kuće, okrenuo se prema Marty, jednostavno je i prirodno uzeo za ruke i poželio da joj Bog tijekom sljedećih mjeseci bude vrlo blizu. Marty mu se uspjela samo tupo zagledati u lice. Ben i Clark otpratili su ga do konja koji je čekao, a gospođa Graham oprostila se stojeći na otvorenim vratima. Potom je otišao. Gospođa Graham vratila se u sobu, a muškarci su krenuli prema stupu za vezanje konja i Clarkovim kolima.

„Sally Anne, probudi malu Missie i spremi je za polazak. Laura, ti i Nellie očistite stol i operite posuđe.“

Gospođa Graham žurno se kretala po sobi, no Marty je samo bezvoljno i tupo sjedila, svjesna samo da se netko vrzma oko nje.

Potom je došla Sally noseći u rukama pomalo zgužvano maleno dijete koje se još nije ni rasanilo, a već se veselo smiješilo. Marty je primijetila samo taj osmijeh i tamnoplave oči koje su gledale ravno u nju – jer joj je bila nepoznata. To je vjerojatno Missie, pomislila je bez oduševljenja. Pretpostavka se potvrdila kad je u sobu ušao Clark, a djevojčica ga dočekala radosnim povikom i raširenim rukama. Podigao ju je, privinuo uz prsa i na trenutak prislonio svoj obraz uz njezin. Zatim je zahvalio domaćinu i domaćici i okrenuo se prema Marty kako bi joj dao do znanja da bi trebali krenuti.

Gospođa Graham ju je ispratila. Nije bilo čestitanja ni želja za sretan brak. Na Martyno veliko olakšanje nitko nije ni pokušao reći nešto u tom smislu. Bila je sigurna da bi joj jedna jedina nespretna riječ, makar i posve iskrena, razbila suzdržanost i natjerala je u plač. No nitko je nije izgovorio. Štoviše, brak se uopće nije spominjao. Pioniri Divljeg zapada pazili su na tuđe osjećaje.

Pozdravili su se kao dobri susjedi iako je u očima gospođe Graham bilo posebne blagosti kad je, gledajući Marty koja je sjedila na kolima, jednostavno rekla: „Dat ću ti koji dan da se smjestiš, a onda ti dolazim u goste. Dobro je imati još jednu ženu tako blizu, da se s vremena na vrijeme posjećujemo.“

Marty joj je zahvalila i konji su krenuli naprijed. Ponovno su bili prepušteni na milost i nemilost prašnjavoj cesti i vrućem suncu.

***

„Eno... točno tamo.“

Marty je gotovo poskočila kad je Clark Davis progovorio, ali podigla je oči i pogledala u smjeru njegova prsta.

Zaklonjeno stablima na sjeveru i malom uzvisinom na zapadu ležalo je imanje koje je pripadalo muškarcu što je uz nju sjedio.

Isticala se mala, ali uredna drvena kuća s bunarom ispred ulaza i povrtnjakom sa strane. Duž staze koja je vodila do ulaznih vrata raslo je nekoliko malih grmova između kojih su se čak i izdaleka vidjele boje jesenjeg cvijeća.

Malo podalje sa strane bila je čvrsta drvena staja za konje i krave, a u šumarku još dalje naprijed obor za svinje. Između staje i kuće bio je kokošinjac, a tu i tamo bilo je i raznih drugih manjih gospodarskih zgrada. Pretpostavila je da će morati na-

učiti sve o svakoj od njih, no trenutno je bila previše iscrpljena da za to mari.

„Lijepo je“, promrmljala je iznenadivši samu sebe jer nije namjeravala reći ništa slično. Imanje joj se učinilo jako sličnim onome iz njezinih i Clemovih snova, a ta ju je misao zaboljela, pa je uzdahnula. Taj je uzdah zazvučao poput tiha jecaja. Više ništa nije rekla i laknulo joj je kad je Missie, uzbuđena što su došli kući, zaokupila svu pozornost svoga oca.

Kad su se zaustavili pred kućom, istrčao je pas, a Clark i Missie pozdravili su ga s puno ljubavi.

Clark je pomogao Marty da siđe s kola i blago joj rekao: „Najbolje je da se skloniš sa sunca i malo prilegneš. Spavaća soba je iza dnevne sobe. Ja ću se pobrinuti za Missie i sve ostalo. Ionako je prekasno da idem u polje danas.“ Otvorio je vrata i pridržao ih dok je ona ulazila u tu čudnu malu kuću koja joj je imala biti domom, a potom je otišao odvodeći Missie sa sobom.

Nije razgledavala okolinu. Osjećala je da mora prileći jer će se inače srušiti, pa je prošla kuhinjom i pronašla vrata koja su vodila iz dnevne sobe u spavaonicu. Postelja je izgledala primamljivo i zastala je samo onoliko koliko joj je trebalo da izuje cipele prije no što se na nju srušila. U kući je bilo hladnije nego vani, a njezino iscrpljeno tijelo počelo je za se zahtijevati prvenstvo pred zbunjenim umom. Svladali su je jecaji, no malo-pomalo uskomešani osjećaji dovoljno su se smirili da je mogla utonuti u dubok, ali tjeskoban san.

SADRŽAJ

Gray Delacroix posvetio je život izgradnji globalnoga carstva začina. Kada mlada botaničarka Annabelle pod prijetnjom otkaza dobije zadatak intervjuirati toga misterioznog kralja začina, nema pojma da se nalazi na pragu opasnog svijeta političkih intriga i međunarodnih skandala. Nesposobna poreći svoju očaranost njime, Annabelle će biti prisiljena birati između svoga srca i uvjerenja do kojih joj je iznimno stalo. Mogu li Gray i Annabelle pronaći put kroz oluju skandala koja im prijeti i spriječiti uništenje Grayjeve obitelji?

Tvrdi uvez. 284 str.

Marty i Clem, mladi bračni par, otputili su se kolima na Zapad s velikim nadama. Naći će za sebe komad zemlje i na njoj podići dom za svoju obitelj.

No tek što su stigli, Clem je tragično preminuo, a Marty ostala sasvim sama u nepoznatoj zemlji, k tome i trudna. Povrh svega, pristupa joj Clark Davis i predlaže joj brak!

Marty je izvan sebe od bijesa, ali kakvog izbora zapravo ima? Nosi dijete, nema novac ni krov nad glavom, a zima je pred vratima. Osim toga, Clark Davis ima dobre namjere, od nje traži samo da neko vrijeme bude mama njegovoj malenoj djevojčici Missie. U proljeće, kad opet krene promet prema Istoku, moći će se vratiti kući.

Marty malo toga zna raditi u kućanstvu, a najmanje od svega zna kako biti majkom… No odlučila je po svaku cijenu učiniti sve što je potrebno da se tom muškarcu oduži za hranu i sklonište. Mora izdržati samo do proljeća…

Je li i u takvim okolnostima moguće doživjeti iscjeljenje, osnažiti vjeru i iskusiti da i nakon nezamislive tragedije može biti života i ljubavi…?

Od 1979., otkako je prvi put objavljen, roman Ljubav dolazi polako očarava čitatelje svih uzrasta. S više od milijun i pol prodanih primjeraka, ovaj je roman uistinu zaslužio naslov klasika romantične literature i status nenadmašna bestselera, a nakladna kuća Verbum s ponosom ga donosi u hrvatskome prijevodu.

JANETTE OKE jedna je od najuspješnijih autorica popularnih nadahnjujućih romana. Napisala je više od sedamdeset knjiga, od kojih je više od trideset prevedeno na brojne svjetske jezike s ukupnom nakladom većom od 22 milijuna primjeraka. Dobitnica je brojnih književnih nagrada: President’s Award, CBA Life Impact Award, Gold Medallion i Christy Award. Janette živi u Kanadi s mužem Edwardom.

978-953-235-865-0