Vladavina

vladavina.indd I

17.10.2023. 15:46:56

V L ADAV IN A

vladavina.indd I

17.10.2023. 15:46:56

vladavina.indd II

17.10.2023. 15:47:10

TOM

HOLLAND V L A DAVINA Stvaranje zapadnoga uma

VERBUM

vladavina.indd III

17.10.2023. 15:47:10

Biblioteka: TEMPUS 22.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Dominion: The Making of the Western Mind Copyright © Tom Holland 2019 Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Damir Biličić Lektura: Anđa Jakovljević Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-806-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190907032.

vladavina.indd IV

17.10.2023. 15:47:10

Posvećujem uspomeni na Deborah Gillingham, koju sam toliko volio, koja mi toliko nedostaje.

vladavina.indd V

17.10.2023. 15:47:10

vladavina.indd VI

17.10.2023. 15:47:10

Ljubi i čini što hoćeš. sveti Augustin

To što imate dojam da je nešto ispravno može imati uzrok u tome što nikada niste previše razmišljali o sebi i samo ste slijepo prihvaćali ono za što su vam od djetinjstva govorili da je ispravno.

Friedrich Nietzsche

Sve što trebaš je ljubav.

John Lennon i Paul McCartney

vladavina.indd VII

17.10.2023. 15:47:10

vladavina.indd VIII

17.10.2023. 15:47:10

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Vladavina je, na površini, pokušaj prikaza dvije tisuće godina kršćanske povijesti. Autorovim riječima, pripovijest o tome „kako se vjerovanje u to da je Sin jedinoga Boga Židova bio do smrti mučen na križu počelo održavati toliko trajno i rašireno da većina nas na Zapadu danas uopće ne pomišlja na to koliko je u početku zapravo bilo skandalozno. Ova knjiga istražuje po čemu je kršćanstvo bilo toliko subverzivno i destruktivno; kako je potpuno počelo prožimati mentalni sklop latinskoga kršćanskog svijeta te zašto su, na Zapadu koji je često sumnjičav prema vjerskim tvrdnjama, toliki instinkti i dalje – bilo to dobro ili ne – u cijelosti kršćanski“.

Nije potrebno biti stručnjak za povijest kršćanstva da se takav pothvat učini opasno zahtjevnim, ako ne i preuzetnim. No, uhvativši se ukoštac s nevjerojatno složenom tematikom, Tom Holland napisao je izvrsnu knjigu. Vladavina je čitak, uzbudljiv, poticajan i često vrlo lucidan prikaz odabranih osoba i epizoda iz dvotisućljetne povijesti kršćanstva. No Vladavina je istovremeno i neobična knjiga. Zašto je knjigu naslovio Vladavina (u engl. izvorniku Dominion), autor ne objašnjava, a u čitavoj knjizi riječ jedva da i koristi. O kakvoj je vladavini, dakle, riječ? U svjetlu svih oblika gospodstva i vladavina koje Holland spominje – od bezgranične vlasti perzijskoga cara do „vladavine rimskoga naroIX

vladavina.indd IX

17.10.2023. 15:47:10

VL A DAVIN A

da“ – aluzija na „vladavinu kršćanstva“ doima se proturječnom.

Autorovim riječima: „Paradoks prema kojem bi slabost mogla biti izvor snage, prema kojem bi žrtva mogla odnijeti pobjedu nad mučiteljima, a patnja biti pobjeda, krio se u samu srcu Evanđelja.“ Avantura istraživanja toga paradoksa, u koju Holland poziva svojega čitatelja, počiva na dva temeljna uvida. Prvi je činjenica da je poruka Raspetoga, bespomoćnog i prezrenog, uspjela tijekom stoljeća zagospodariti srcima i umovima ljudi ostavljajući dubok pečat, osobito, na zapadnoj civilizaciji. Drugi uvid jest da je ta činjenica mnogima na Zapadu danas nejasna, ako ne i potpuno skrivena.

Kršćanstvo i povijest Ideja da se Kristovo Utjelovljenje nalazi u središtu povijesti nije, naravno, nikakva novost. Štoviše, kršćansko shvaćanje povijesti – kao povijesti spasenja – podrazumijeva ideju da je Bog „Gospodar povijesti“. Isusovac Jean Daniélou u istoimenoj je knjizi to sažeo u uvjerenju da „povijest ima smisla samo kad se shvati kao povijest spasenja“. Umjesto Uskrsnuća koje je za Daniéloua (i općenito kršćansku predaju) središte povijesti, za Hollanda to je „Isusovo raspeće, svim nebrojenim milijunima koji ga štuju kao Sina Gospodina Boga, Stvoritelja neba i zemlje“. Razlika u perspektivi je očita. No njegova fascinacija Isusovim naslijeđem – iako bez rasvjetljenja nadnaravne vjere – Hollanda navodi na zaključak da iako će „neki zbog toga slaviti, neke druge to će užasnuti, kršćanstvo je možda i najtrajnije i najutjecajnije naslijeđe drevnoga svijeta, a njegova pojava bez konkurencije najveća transformacija u povijesti Zapada“. Za razumijevanje njegova pogleda na prošlost valja naglasiti da se Tom Holland smatra liberalom prosvjetiteljskoga izvorišta. Istražujući povijest, počeo je propitivati i podrijetlo vlastitoga svjetonazora. Otkriće kršćanskih korijena ne samo prosvjetiteljstva nego i zapadne civilizacije općenito, navelo ga je X

vladavina.indd X

17.10.2023. 15:47:10

VL A DAVINA

na dramatičnu promjenu mišljenja o kršćanstvu. Rezultat višegodišnjega istraživanja i promišljanja jest Vladavina, knjiga koja, kako je uočeno, „nije toliko povijest kršćanstva koliko povijest složene uloge koju je kršćanstvo odigralo u oblikovanju suvremene zapadne kulture“.

Tom Holland je studirao engleski jezik i književnost na Sveučilištu Cambridge, a započeti doktorat o lordu Byronu nikad nije dovršio jer se, kako je sam duhovito primijetio, „zasitio sveučilišta i siromaštva“. Otkrivajući svoj poziv u pisanju, najprije je izbrusio svoj književni izričaj, a tek tad se prihvatio pisanja povijesti.

Vladavina se stoga čita kao uzbudljiva pripovijest koja se pred čitateljevim očima odvija gotovo filmskom dinamikom. Premda po struci nije povjesničar, posebice ne u akademskom smislu, te ne stavlja naglasak na kronološke okvire i faktografiju, Holland na osnovi jasno povezanih, sjajno uobličenih i živopisnih anegdota uspijeva dati uvid u složenu stvarnost povijesnoga razvoja kršćanstva.

Općenito, većina recenzenata, kako kršćanskih, tako i onih tradicionalno kritičnih prema kršćanstvu i Crkvi, vrlo je povoljno ocijenila knjigu. Gotovo bez iznimke naglasili su Hollandovu vještinu pripovijedanja, izbrušen stil i širinu naobrazbe. Među najvećim komplimentima svakako je onaj da je nadmašio Edwarda Gibbona, po mnogima jednoga od najvećih povjesničara ranoga kršćanstva. Iako možda pretjerano, to mišljenje nije bez podloge.

Holland se potvrdio kao lucidan promatrač i odličan pripovjedač, a čitljivost Vladavine bolno podsjeća na to koliko profesionalnim povjesničarima često manjka spisateljskoga talenta.

Kakvo kršćanstvo?

Autorovo otkriće važnosti kršćanstva za suvremeni svijet neizostavno otvara i pitanje njegova odnosa prema njegovoj povijesti, njegovim institucijama i, konačno, kršćanskoj vjeri. Polazeći od XI

vladavina.indd XI

17.10.2023. 15:47:10

VL A DAVINA

posljednjega, nije zgorega podsjetiti na činjenicu da je, odgojen u domaćinstvu u kojem je otac bio ateist, a majka pobožna anglikanka, Holland odrastajući izgubio svoju dječju vjeru (potvrđujući statistički utvrđenu činjenicu presudna utjecaja očinske religioznosti na religiozni razvoj sinova). No, prema vlastitim riječima, prema kršćanstvu – kao ni prema institucionalnoj religiji općenito – nikad nije osjećao odbojnost, uvijek povezujući vjeru svoje majke „s dobrotom, pristojnošću i velikodušnošću duha i suosjećanja“. Holland, dakle, nikad nije bio bojovni protu-kršćanin. Gubitak vjere u „prosvjetiteljsku paradigmu“ doveo ga je do vrednovanja kršćanske uloge u povijesti, no ne i do osobne vjere. Posuđujući iznova opis kršćanina po kulturi Marcella Pere, za Hollanda se može reći da, iako s vjernikom ne dijeli iskustvo vjere, „zna da je kršćanstvo preobrazilo svijet, vjeruje da ta kultura ima vrijednost za sebe i za druge, da je civilizacijsko naslijeđe, da je jedno dobro u sebi“.

S obzirom na izbor osoba i pojava kojima će oslikati pobjednički pohod kršćanske poruke tijekom povijesti možda nije suvišno postaviti i pitanje: što Holland točno podrazumijeva pod kršćanstvom? U sadržajnom i narativnom smislu, Vladavina se bavi zapadnim kršćanstvom. No nakon osvrta na Lutherovu revoluciju uglavnom se zadržava u protestantskom ambijentu dajući prostora različitim kršćanskim (međusobno suprotstavljenim) glasovima. Takav pogled iz liberalne anglofone perspektive i nije neobičan. Pa, ipak, katoličkoga će čitatelja iznenaditi što se sv.

Benedikt iz Nursije, kao uostalom ni njegovi nasljednici, benediktinci, cisterciti i trapisti – sa svojom nemjerljivom ulogom u izgradnji kršćanske Europe – ne pojavljuju. Križarski ratovi dotaknuti su tek površno, a niz drugih velikih tema iz povijesti latinskoga kršćanstva uzgredno. Čitatelj također neće saznati ni što autor misli o Ignaciju Lojolskom, Tereziji Avilskoj i drugim velikanima katoličke obnove. Izostavljanje niza važnih epizoda i osoba zacijelo, ipak, valja pripisati zahtjevnosti pothvata u koji se pisac upustio.

XII

vladavina.indd XII

17.10.2023. 15:47:10

VL A DAVINA

Važno je, također, upozoriti i na specifično Hollandovo poimanje kršćanstva. Naime, u pozadini njegova prikaza povijesti kršćanstva može se iščitati autorovo uvjerenje o „mnogostrukosti kršćanskoga utjecaja“ čiji smjerovi i razvoj ljudima često nisu sasvim očiti. Prva kategorija utjecaja bile bi eksplicitno kršćanske pojave („katedrale, sveci i anđeli“). Potom tu su klasični utjecaji koji su tako radikalno preoblikovani kršćanskom interpretacijom da ih je teško i prepoznati kao, zapravo, kršćanske utjecaje. Konačno, u treću kategoriju autor smješta niz pojava čije će smještanje u kršćanski kontekst kod mnogih čitatelja izazvati nelagodu.

Riječ je, naravno, o nizu suvremenih pojava. Razumljivo je da u pristupu njemačke kancelarke Angele Merkel i mađarskoga premijera Viktora Orbána velikoj imigrantskoj krizi podjednako vidi različite oblike kršćanskoga naslijeđa. Također, nema sumnje o kršćanskoj inspiraciji političke teologije Martina Luthera Kinga.

No smatrati popularnu kulturu utjelovljenu u Beatlesima ili feminizam pokreta #MeToo oblicima evolucije kršćanstva zahtijeva ozbiljniju raspravu.

Pa ipak, iako, prema Hollandu, „danas mnogi na Zapadu nisu spremni prihvatiti da njihove vrijednosti, pa čak i sam nedostatak vjere, imaju kršćansko porijeklo“. Shvaćanje prema kojem je i ateizam „kršćanski proizvod“ približava ga pozicijama tzv. „kršćanskog ateizma“. Taj svjetonazor, odbacujući doslovno shvaćanje Božje opstojnosti, ipak prihvaća brojne elemente kršćanstva poput simbola, kulture, etičkoga sustava, moralnoga učenja, pa čak i niza teoloških pozicija. Suvremeni slavni samo-deklarirani kršćanski ateisti nalaze se na vrlo široku spektru svjetonazorske ljestvice: od marksista Slavoja Žižeka do konzervativca Douglasa Murraya. Iako će mnogi kršćani među predstavnicima takove misli danas naći brojne svjetonazorske i političke saveznike u gorućim kulturnim ratovima, ne treba zaboraviti da su temelji toga svjetonazora – iz perspektive tradicionalnoga kršćanskog nauka – u duhovnom smislu pogubni. Na stranu teološka dimenzija, može se reći da je svojom afirmacijom „zapadne tradicije“ XIII

vladavina.indd XIII

17.10.2023. 15:47:10

VL A DAVIN A

Holland stupio i na bojišnicu gdje se ta tradicija sve otvorenije kritizira i rastače.

U srcu kršćanskoga utjecaja: „paradoks propusta“ Iako mu je prigovoreno i „da je sve dobro u povijesti Zapada pripisao kršćanstvu, a sve zločesto opisao kao žaljenja vrijedno odstupanje od pravoga kršćanskog puta“, ne može se reći da Holland prošlost promatra kroz ružičaste naočale. Za njega „kršćanska vladavina“ nije (ponajprije) vojni trijumf ili ekonomska prevlast već postupno ovladavanje umovima i srcima ljudi. Iz te perspektive, povijest kršćanstva jest priča o uspjehu. S druge strane, Holland je, sasvim očito, svjestan mnogih manjkavosti, nedosljednosti i zloporaba koje, uostalom, ne skriva. Ni više ni manje, završni paragraf knjige sadrži i izjavu da su mnogi među kršćanima „tijekom toga razdoblja, i sami postali pronositeljima užasnoga straha. Zasjenili su slabe, za sobom ostavljali patnje, progone i ropstvo“. Imajući to na umu, Holland je i kršćanski utjecaj nazvao paradoksalnim ponajprije zbog činjenice da je „kršćanska Crkva često (izdavala) vlastite ideale, i u drugim prilikama bila katastrofalno podijeljena oko toga što ti ideali uopće jesu“. Koliko su kršćani bili neuspješni u premošćivanju neprestano nastajućih međusobnih razlika i antagonizama, sažima u opažanju da su „još od Lutherova doba pokušaji kršćana da zakrpaju poderano tkanje kršćanskoga svijeta dovodili do toga da se u njemu pojave nove poderotine“. No kršćanstvo je stvorilo okvire i za prosudbu djelovanja Crkve tako da, kao što Holland s pravom uočava, kad prosuđujemo i kritiziramo djelovanje Crkve tijekom povijesti (a isto možemo reći i za sadašnjost), činimo to, još uvijek, s kršćanskih pozicija. Kriteriji prema kojima sudimo pripadnike svoje civilizacije očito su odraz „visoko postavljene ljestvice“, a upravo je ta visoko postavljena ljestvica najvećim dijelom zasluga kršćanstva.

XIV

vladavina.indd XIV

17.10.2023. 15:47:10

VL A DAVIN A

Sve češće i jasnije svjedočimo tome kako se, u krilu nekadašnjega kršćanskog društva, „visoki moralni standardi“ pretvaraju u autodestruktivnu patologiju. O tome progovaraju brojni autori među kojima su hrvatskom čitatelju zacijelo poznati Pascal Bruckner, Eric Gans ili Douglas Murray koji – s različitih pozicija i na različite načine – upozoravaju na opasnost od neobuzdana metastaziranja iskrivljene kršćanske savjesti u suvremenom sekularnom svijetu. Na tom tragu, iako su kritičari Zapada često i u mnogočemu u pravu, valja iznova podsjećati na neprekinutu „crvenu nit“ koja je obilježila povijest kršćanstva. Naime, gotovo je svaki pothvat kršćana koji smo danas skloni osuditi kao besmisleno nasilan ili imperijalistički bio popraćen kritikom suvremenika. Holland to sjajno ilustrira primjerima dominikanca i biskupa Bartoloméa de las Casasa ili kardinala Tome Kajetana koji su na vrhuncu španjolske ekspanzije u Novom svijetu oštro kritizirali postupanje prema starosjediocima. Kao što je uočio i vojni povjesničar Victor Hanson, razlika između Zapada i njegovih neprijatelja nije se očitovala tek u superiornoj vojnoj sili već i u specifičnoj moralnoj razlici: južnoafrički biskup Colenso i njegova obitelj objavljivali su kritike protiv britanske invazije na zemlju Zulua, a pripovijest Bernardina de Sahagúna o španjolskom osvajanju Meksika bila je popraćena kritikom morala vojske svojih sunarodnjaka na način nezamisliv astečkom ili društvu Zulua.

Upravo spomen te dvojice podsjeća na još jedan važan detalj.

Naime, za Hollanda je povijest kršćanstva umnogome ne toliko povijest institucija koliko povijest pojedinaca koji su se u nemogućim uvjetima okretali protiv nepravde. Sa simpatijama na strani „buntovnika savjesti“ poput Martina Luthera, on ipak ne zapada u jednostranost prikazujući i njegova institucionalnoga protivnika, kardinala Tomu Kajetana, u vrlo ljudskom svjetlu kako se „srdačno obraćao (Lutheru) poput oca koji se obraća sinu“.

Hollandova simpatija za buntovnike i žrtve vlastite savjesti poput češkoga Jana Husa ne sprečava ga ipak da u brojnim slučajevima prepozna njihovu mahnitost kao u slučaju proroka Johanna HilXV

vladavina.indd XV

17.10.2023. 15:47:10

VL A DAVIN A

tena koji je najavio Lutherovu pojavu i kraj svijeta sredinom 17. st. ili češkoga revolucionara Jana Žižke. Upravo Žižka, taj „šezdesetogodišnji jednooki muškarac“ koji je na samrtnoj postelji naredio da „s njegova tijela oderu kožu, da njegovim mesom nahrane strvinare, a od kože izrade bubanj“ podsjeća na opasnosti „izazova slobode“. Za razliku od mnogih profesionalnih povjesničara, Hollandu definitivno ne nedostaje osjećaja za dramatično, za tragediju i, možda povrh svega, za isprepletenost složenih povijesnih okolnosti i psiholoških osobina njegovih junaka. Može se, stoga, utvrditi da je, gradeći svoje pripovijedanje ponajprije na prikazu živopisnih pojedinaca i njihovih ideja, Holland pokazao ne samo zavidnu pripovjedačku vještinu, već i na uzbudljiv način ocrtao povijest kršćanstva. *** Sve u svemu, može se reći da je Tom Holland, poput niza suvremenih mislilaca koji su uspješno osvijetlili neke aspekte kršćanskoga misterija, a da nisu sami u njih duboko uronjeni, oslikavajući živim bojama osobe i događaje, uklonio dio pokrova zaborava koji skriva bogatstvo života Crkve tijekom povijesti. Svojim pak shvaćanjem niza kontroverznih pojava kao dijela kršćanske tradicije otvorio je brojna pitanja. Nema, naime, nikakve dvojbe oko toga da mnoge pojave koje se ponekad doživljavaju kao suprotstavljene kršćanstvu – poput, recimo, moderne znanosti ili ideja sekularnosti – imaju svoje korijene u kršćanskoj civilizaciji. No brojne je druge pojave, barem naizgled, vrlo teško promatrati kao oblike „mnogostruka utjecaja“ kršćanstva na moderni svijet. Je li moguće da su i prosvjetiteljstvo, marksizam, feminizam oblici evolucije kršćanstva? Za tradicionalnoga europskog kršćanina to je tumačenje u najmanju ruku problematično, no za izvaneuropskoga promatrača međusobna je povezanost možda znatno vidljivija.

Od kasnoantičkih hereza do modernih pseudo-religija poput marksizma, brojne su duhovno besplodne grane, odvojivši se od XVI

vladavina.indd XVI

17.10.2023. 15:47:10

VL A DAVIN A

stabla žive kršćanske tradicije, uistinu donosile i otrovne plodove.

Ostavljajući po strani raspravu o tome u kojoj je mjeri smisleno ateizam Johna Lennona, pokret #MeToo ili „kulturu otkazivanja“ smatrati izdancima kršćanstva, ostaje činjenica da su sve te pojave nastale u okrilju raspadajućega kršćanskog duhovnog i intelektualnog dominija. Pouka koju uvjerljivo i na dojmljiv način donosi Holland jest da sve te pojave nije moguće razumjeti izvan kršćanskoga konteksta. Ako već i ne prihvatimo autorovo shvaćanje prema kojem su one plod neke vrste evolucije – prihvaćanje izazova koje njegovi uvidi pružaju može biti korisno za razumijevanje njihovih korijena i razloga njihova zastranjenja. Istovremeno, povijest kršćanstva, koju je Holland na tako dojmljiv način oslikao, podsjeća na činjenicu da je za sve izazove i lutanja nepresušiv izvor kršćanske tradicije uvijek iznova nudio i odgovore. dr. sc. Trpimir Vedriš Odsjek za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

XVII

vladavina.indd XVII

17.10.2023. 15:47:10

vladavina.indd XVIII

17.10.2023. 15:47:10

A N TI K A

vladavina.indd 1

17.10.2023. 15:47:11

vladavina.indd 2

17.10.2023. 15:47:11

I.

ATENA 4 7 9. g. pr. Kr.: Helespont

Na jednoj od najužih točaka Helesponta, uskoga kanala koji iz Egejskoga mora vijuga do Crnoga mora, te tako odvaja Europu od Azije, rt poznat pod nazivom Pasji rep strši s europske obale.

Ondje se 480 godina prije Kristova rođenja zbio podvig toliko nevjerojatan da je izgledao kao da je božansko djelo. Dva pontonska mosta, od Azijske obale do vrška Pasjega repa, spojila su dva kontinenta. Podrazumijevalo se da nitko doli monarh beskonačnih sredstava nikako nije mogao tako nadmoćno zauzdati morske struje. Kserkso, perzijski kralj, vladao je najvećim carstvom koje je svijet vidio. Od Egejskoga mora do Hindukuša, sve one nebrojene azijske horde slušale su njegove zapovijedi. Krećući u rat, mogao je okupiti snage za koje se govorilo da mogu popiti cijele rijeke tako da presuše. Tek su rijetki, gledajući kako Kserkso prelazi Helespont, sumnjali da će cijeli kontinent na suprotnoj strani ubrzo biti njegov.

Godinu poslije tih mostova više nije bilo. Kao ni Kserksove nade da bi mogao pokoriti Europu. Napavši Grčku, zauzeo je Atenu. Ali pokazat će se da je vrhunac njegova pohoda bilo spaljivanje toga grada. Porazi i na moru i na kopnu Perzijance su prisilili na povlačenje. Sam se Kserkso vratio u Aziju. Na Helespontu, gdje je nadzor nad tjesnacem povjeren upravitelju po imenu Arta3

vladavina.indd 3

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

ikt, vladala je osobita uzbunjenost. I on sam znao je da je, nakon debakla u Grčkoj, zlokobno izložen napadima. I dakako, u kasno ljeto 479. godine eskadra atenskih brodova zaplovila je Helespontom. Kad su se usidrili u blizini Pasjega repa, Artaikt se prvo zabarikadirao u najbližem uporištu. Potom, nakon dugotrajne opsade, pobjegao je na sigurno, u pratnji sina. Unatoč uspješnu bijegu usred noći nisu dospjeli daleko. Uhvaćenoga oca i sina ubrzo su u okovima vratili na Pasji rep. Ondje su, na najudaljenijem vršku poluotoka, Artaikta njegovi atenski otmičari učvrstili za drvenu dasku i s nje ga objesili. „A onda su mu, pred njegovim vlastitim očima, do smrti kamenovali sina.“1 Samoga Artaikta prepustili su puno trajnijem umiranju.

Kako su ti krvnici uspjeli u naumu da ga zadrže učvršćena za okomito postavljenu ploču? U Ateni se zločince osuđene za osobito svirepe zločine često vezalo za spravu za mučenje koja se zvala apotumpanismos, dasku s okovima za vrat, ručne zglobove i gležnjeve. Međutim, nigdje nema informacija o tome da su je upotrijebili i Artaiktovi ubojice. Umjesto toga, u jedinom prikazu njegove smrti koji imamo navodi se da je za dasku učvršćen uz pomoć passaloi: „klinova“.* Krvnici, koji su žrtvu prisilili da se ispruži na leđima, očito su mu klinovima probili živo meso i zabili ih duboko u drvo. Kosti su se vjerojatno trle i greble o željezo dok su dasku podizali u uspravan položaj. Dok je gledao kako mu od sina ostaje tek unakažena hrpa mesa pretvorena u kašu, Artaikt je zacijelo mogao pogledati i prema nebu i vidjeti ptice koje ondje kruže, želeći se što prije obrušiti na njega, pogostiti se njegovim očima. Kad ga je napokon preuzela, smrt je zacijelo bila olakšanje.

Time što su Artaiktove patnje pretvorili u tako dugotrajan spektakl, njegovi su krvnici ujedno slali i jasnu poruku. Njegovo smaknuće upravo na mjestu na kojem je Kserkso prvi put stupio na europsko tlo slalo je nedvosmislenu poruku. Poniziti slugu Velikoga Kralja značilo je poniziti samoga Velikog Kralja. *

Herodot konkretno koristi riječ propassaleusantes: „učvršćen klinovima“.

4

vladavina.indd 4

17.10.2023. 15:47:11

Atena

Grci, koji su toliko dugo živjeli u sjeni Perzije, itekako su imali razloga smatrati je domom domišljatih načina mučenja. Upravo su Perzijanci, smatrali su oni, prvi pokrenuli praksu izlaganja zločinaca na motkama ili križevima, tako da je poniženje samo pojačavalo smrtne muke. Nema sumnje u to da su kazne onima koji su se protivili kraljevskom dostojanstvu bile jednako nepodnošljivo bolne koliko i prijeteće. Četrdesetak godina prije nego što je Kserkso napao Grčku, njegov otac, Darije, s onima koji su osporavali njegovo pravo na prijestolje obračunavao se tako što ih je mučio na najjavniji mogući način. Podignute su cijele šume kolaca, na koje su nabijani njegovi protivnici, koji su se migoljili i vrištali dok su osjećali kako im zašiljeno drvo počinje prodirati u utrobu. „Odsjekao sam mu nos i uši i iskopao jedno oko te ga držao vezana na ulazu u svoju palaču, gdje su ga svi mogli vidjeti.“ Tako se razmetao Darije, podrobno opisujući kako se ponio prema jednom osobito odbojnu pobunjeniku. „Potom sam ga dao nabiti na kolac.“2 No sve žrtve gnjeva Velikoga Kralja ipak nisu nužno završavale na nekoj motki i u umiranju bile izložene javnosti. Grci su prigušenim tonovima i s gađenjem izvijestili o osobito odvratnu načinu mučenja: bio je to scaphe ili „korito“. Nakon što je žrtvu položio u kakav čamac ili izduben komad debla, krvnik je preko njega položio još jedan takav čamac ili komad debla tako da su jadniku virili samo glava, šake i stopala. Budući da su ga hranili neprestano i obilno, zločinac nije imao izbora, nego je bio prisiljen ležati u vlastitom izmetu. Po cijelom tijelu premazan medom, nije mogao tjerati ni muhe koje su se neprestano skupljale oko njega. „Crvi i rojevi ličinki hranili su se na truleži izmeta te su mu, izjedajući tijelo, ulazili i u crijeva.“3 Žrtva bi na koncu preminula tek nakon što bi mu meso i organi već bili gotovo posve izjedeni.

Jedan je muškarac, tako glasi pouzdan izvještaj, trpio scaphe sedamnaest dana i tek nakon toga izdahnuo.

Ipak, koliko god takvo mučenje bilo okrutno, uzroci mu nisu bili hiroviti. Kad su Velikoga Kralja optuživali za svirepo iskazi5

vladavina.indd 5

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

vanje despotizma, Grci su osjećaj odgovornosti koji je obilježavao njegovu želju za pravdom smatrali barbarskim divljaštvom.

A zapravo su, iz perspektive perzijskoga dvora, upravo Grci bili barbari. Iako se Veliki Kralj zadovoljavao time da pokorenim narodima dopušta da imaju svoje zakone – pod uvjetom, dakako, da su i dalje poslušni – nikada nije sumnjao u kozmički karakter vlastitih prava i dužnosti. „Milošću Ahure Mazde ja sam kralj“, ustvrdio je Darije. „Ahura Mazda podario mi je kraljevske dužnosti.“4 Kao najveći među božanstvima, Mudri Gospodar, koji je stvorio i nebo i zemlju, zaodjenuo se presvijetlom ljepotom nebesa nad snjegovima i pijeskovima Irana, bio je jedini gospodar kojega je Darije priznavao. Pravda koju je Veliki Kralj osiguravao podanicima nije bila smrtnoga podrijetla, nego je proizlazila izravno od Gospodara Svjetlosti. „Odana čovjeka nagrađujem, nevjernika kažnjavam. Milošću Ahure Mazde ljudi poštuju moje zapovijedi.“5 Ta uvjerenost, da bi vladavina kralja mogla biti jednako dobra i korisna kao i vladavina božanstva, nije izvorno Darijeva. Vukla je podrijetlo od samih početaka svega. Zapadno od Irana, na području između dviju moćnih rijeka, prostirale su se blatnjave ravnice koje su Grci poznavali pod nazivom Mezopotamija: „područje među rijekama“. Ondje su, u gradovima puno starijima od Perzijanaca, monarsi odavno imali naviku zahvaljivati bogovima na pomoći u provođenju pravde. Tisuću i više godina prije Darija kralj po imenu Hamurabi objavio je da mu je podarena božanska ovlast: „provesti vladavinu pravičnosti u zemlji te uništiti izopačene i one koji čine zlo, tako da snažni ne mogu nauditi slabima“.6 Utjecaj te tvrdnje, da kralj svom narodu najbolje služi kad mu osigurava pravdu, pokazat će se vrlo dugotrajnim. Babilon, grad kojim je vladao Hamurabi, smatrao se prijestolnicom svijeta. I to nisu bile tek puste želje i snovi njegovih stanovnika. Ta velika metropola, bogata koliko i profinjena i napredna, odavno je privlačila najveće pohvale. Iako su tijekom stoljećâ njezina veličina i slava slabili i jačali, raskoš i drevnost njezinih tradicija i preko 6

vladavina.indd 6

17.10.2023. 15:47:11

Atena

volje su priznavali svi širom Mezopotamije. Čak i u Asiriji, zemlji sjeverno od Babilona, a koja je sve do propasti okrutnoga militarističkog režima 612. g. pr. Kr. više puta pokretala kažnjeničke pohode protiv toga velikog grada, tamošnji su kraljevi oponašali Hamurabijeve pretenzije. I oni su tvrdili da njihovi ukazi zasljepljuju i zastrašuju. „Riječ Kralja“, ustvrdio je zvučno jedan od njih, „savršena je kao i riječ bogova.“7 Godine 539. g. pr. Kr. Perzijanci su osvojili Babilon, baš kao što su sedam desetljeća prije Babilonci osvojili Asiriju, a bogovi osvojenih metropola nisu oklijevali, nego su novoga gospodara odmah proglasili svojim miljenikom. Kir, utemeljitelj veličine svojega naroda, čije je zauzimanje najvećega grada na svijetu zapečatilo cijeli jedan život nevjerojatnih pobjeda, ljubazno je prihvatio njihovo pokroviteljstvo. Perzijski se kralj razmetao da je u Babilon ušao na njihov izričit zahtjev, da je obnovio njihove hramove, da se svakodnevno brinuo za njihovo štovanje. Kir, koji je na području propagande bio jednako vješt kao što je bio i vješt vojskovođa, vrlo je dobro znao što radi. Počevši vladavinu kao kralj nepoznata i novoga naroda, završio ju je kao gospodar najveće aglomeracije teritorija koju je svijet vidio – a uzmu li se u obzir razmjeri, svakako je daleko nadilazila i najneumjerenije fantazije bilo kojega asirskog ili babilonskog monarha. Ipak, kada se želio promicati kao globalni vladar, Kir nije imao puno drugih mogućnosti i morao se povoditi za naslijeđem Mezopotamije. Nigdje drugdje na svojim područjima nije pronalazio uzor vladanja toliko ukorijenjen u drevnoj starini, toliko obilježen samozadovoljstvom. „Kralj svega svijeta, moćni kralj, kralj Babilona“:8 bile su to titule koje je perzijski osvajač pod svaku cijenu htio prisvojiti.

Ipak, mezopotamska se tradicija dugoročno pokazala nedostatnom za potrebe njegovih nasljednika. Unatoč svim Kirovim laskanjima na račun njihovih pretenzija, Babilonci su tek nevoljko prihvatili gubitak neovisnosti. Među pobunjenicima koji su ustali protiv Darija kada je on, sedamnaest godina nakon pada Babilona, došao na prijestolje, bio je i jedan koji je tvrdio da je 7

vladavina.indd 7

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

sin posljednjega autohtonog kralja grada. Poražen u borbama, taj nesretnik i njegovi pobočnici – kao što se, dakako, moglo i očekivati – po hitnom su postupku nabijeni na kolac. No Darije je dobro pazio da jednako tako probode i suparnikov ugled. Zapisi su svijetu pokazivali pune razmjere pretendentovih laži. Ne samo da nije bio princ kraljevske krvi, objavljeno je tako, nego nije bio čak ni Babilonac, nego Armenac po imenu Arakha. „Bio je lažljivac.“9 A to je, od svih brojnih optužaba koje je neki Perzijanac mogao uputiti neprijatelju, bila, lako je moguće, najteža optužba.

Laž za koju je Arakha osuđen bila je prijestup, ne samo protiv Darija, nego i protiv same stabilnosti svemira. Koliko god dobar i mudar bio Gospodar Mazda, svijetu koji je on stvorio, smatrali su Perzijanci, prijeti tama koju su nazvali Drauga: „Laž“. Boreći se protiv Arakhe i njegovih supobunjenika, Darije nije branio samo vlastite interese. Na kocki je bilo neusporedivo više od toga. Da ga Darije nije spriječio i pročistio, to širenje prljavštine Laži u konačnici bi blistavilo svega što je dobro prekrilo otrovom toga otpada.

Pobunjenici protiv njegova kraljevskoga autoriteta također su bili pobunjenici protiv autoriteta Mudroga Gospodara. „Strano im je štovanje Ahure Mazde“,10 nasrnuli su na kozmički poredak koji je sinonim za samu Istinu. Nisu uzalud Perzijanci istu riječ, Arta, koristili i za jedno i za drugo. Posvetivši se obrani Istine, Darije je pružao primjer svima koji će ga naslijediti na prijestolju. „Vi koji bit ćete kraljevi nakon mene, odlučno se čuvajte Laži. A onoga tko bit će sljedbenik Laži – oštro kaznite.“ I njegovi su nasljednici postupali upravo tako. Kao i Darije, znali su da sudjeluju u sukobu staru koliko i samo vrijeme, sveobuhvatnu poput svemira. Između svjetlosti i tame svi su morali odabrati stranu. Nije bilo toliko sitne, minijaturne pojave, bića koje puzi ili se vrpolji i namotava u klupko, koje bi bilo toliko beznačajno da ga se ne bi moglo smatrati servilnim poslušnikom Laži. Crvi koji su se hranili čovjekom osuđenim na scaphe, gojili se njegovom prljavštinom, konzumiranjem njegova mesa potvrđivali su da su pronositelji laži i tame. Slično tome, oni barbari 8

vladavina.indd 8

17.10.2023. 15:47:11

Atena

koji su vrebali izvan granica perzijskoga poretka, gdje nije vrijedio zakon Velikoga Kralja, bili su sluge ne bogova, nego demonâ.

Posve prirodno, to nije značilo da treba kriviti strance samo zbog toga što, budući da nisu imali sreće da se rode kao Perzijanci, ne poznaju Ahuru Mazdu. Takva bi politika bila groteskna: prijestup protiv svih prihvaćenih običaja. Kao pokrovitelj babilonskih hramova široke ruke Kir je utro put koji su njegovi nasljednici pomno slijedili. Tko je bilo koji smrtnik, pa čak i Veliki Kralj, da se izruguje božanstvima drugih naroda? Ipak, kao čovjek kojega je Ahura Mazda zadužio da brani svijet od Laži, bio je dužan očistiti sukobima razdirana područja od demona, jednako kao i od pobunjenika. Kao što je Arakha Babilon zaveo na pobunu glumeći sina njihova mrtvoga kralja, tako su demoni slično provodili prevare oponašajući izgled bogova. U suočavanju s takvom opasnošću, što je još preostalo Velikom Kralju osim da kažnjava?

I tako je Darije, gledajući zemlje iza svojih sjevernih granica te poznavajući svadljiv i borben karakter naroda po imenu Skiti, u njihovu divljaštvu prepoznao nešto zlokobno: sklonost zavodljivosti demona. „Ti Skiti bili su ranjivi, podložni Laži“11 pa je Darije, kao uvijek vjerni sluga Ahure Mazde, dao sve od sebe da ih pacificira. Slično tome, nakon što je zauzeo Atenu, Kserkso je naredio da se hramovi na Akropoli pročiste vatrom. Tek nakon toga, kada je mogao biti siguran da su iz njih nestali demoni, dopustio je da se ponovno prinose žrtve božanstvima toga grada. Moć kakvu je imao Veliki Kralj bila je upravo neviđena. Više nego bilo koji vladar prije njega, bio je u mogućnosti, zahvaljujući čistoj veličini svojih teritorijalnih posjeda, smatrati da ima univerzalnu misiju. Naziv koji je dao svom carstvu, bumi, bio je sinonim za svijet. Kad su se poželjeli suprotstaviti Kserksovu prisvajanju Europe razapevši jednoga njegova slugu kraj Helesponta, Atenjani su samo potvrdili da su poklonici Laži.

I tako, izvan granica fizičkoga sustava divovskoga carstva Velikoga Kralja, izvan palača i vojarna i usputnih postaja na prašnjavim cestama, blistao je uzvišen i značajan oblik taštine. Dominij 9

vladavina.indd 9

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

koji je stvorio Kir, a učvrstio Darije, služio je kao ogledalo nebesa.

Opirati mu se ili ga potkopavati značilo je opirati se samoj Istini. Nikada dotada neka monarhija koja je težila tome da ovlada svijetom nije svojoj moći pridala toliko moćan etički karakter.

Doseg moći Velikoga Kralja, koji se protezao do krajnjih granica Istoka i zapada, svojom je svjetlošću obasjavao čak i grob. „Ovo su riječi Darija, Kralja: tko god štuje Ahuru Mazdu, bit će obdaren božanskom naklonošću, bio živ ili mrtav.“12 Možda je, dok je trpio predsmrtnu agoniju, Artaikt uspio pronaći utjehu u takvu razmišljanju.

Nema sumnje u to da je vijest o njegovu smaknuću samo potvrdila prezir Velikoga Kralja prema Atenjanima kao teroristima.

Istina ili laž; svjetlost ili tama; red ili kaos: to su bile mogućnosti, a ljudi su posvuda morali donijeti odluku čemu će se prikloniti.

Takav način poimanja svijeta morao je imati i dugotrajan naknadni život.

Pričaj mi laži Dakako, u Ateni su na te stvari gledali bitno drukčije. Godine 425. pr. Kr. dramatičar po imenu Aristofan napisao je komediju koja je pokazivala upravo te razlike. Pedeset četiri godine protekle su otkako je Kserkso bio spalio Akropolu, a vrh te stjenovite uzvisine, očišćen od ruševina i ukrašen „obilježjima i spomenicima carstva“,13 svojim je blistavilom svjedočio o razmjerima obnove grada. Ispod Partenona, najvećega i najljepšeg hrama koji je ukrašavao panoramu Atene, građani su se svake zime okupljali u prirodnoj udubini obronka, zauzimali sjedala u kazalištu, kako bi nazočili godišnjim dramskim predstavama.* Tijekom godine koju je obilježavao ritam festivalâ, leneje su bile osobit način slavljenja *

Predstave povodom leneja preseljene su onamo dva-tri desetljeća prije izvedbe prvoga Aristofanova komada.

10

vladavina.indd 10

17.10.2023. 15:47:11

Atena

komedije – a Aristofan, iako tek na početku karijere, već se bio pokazao velikim majstorom toga medija. Godine 425. debitirao je na lenejama djelom Aharnjani, koje je ismijavalo sve čega se dotaknulo – a među metama bili su i razmetljivi govori perzijskoga kralja. „Ima brojne oči.“14 Grcima je to što se njihov tradicionalni neprijatelj pozivao na univerzalnu vlast moralo izgledati krajnje zlokobno. Unutar granica njegova carstva uhode su navodno provodili stalan nadzor i prisluškivanje. „Svi imaju dojam da su pod budnim okom sveprisutnoga kralja.“15 A takva je meta Aristofanu bila previše primamljiva da bi se suzdržao. Kada je glumac kojem je dodijeljena uloga perzijskoga izaslanika u Aharnjanima izišao na pozornicu, na glavi je imao divovsko oko. Pozvan da prenese poruku Velikoga Kralja, svečano je izdeklamirao nekoliko stihova čistih besmislica. Čak je i njegovo ime, Pseudartabas, bilo plod zajedljive šale: jer kao što arta na perzijskom znači „istina“, tako i pseudes na grčkom označuje nešto „lažno“.16 Aristofan je znao prepoznati metu koja je zavrijedila takav odnos. Drsko i nezaustavljivo prokazao je najdublja uvjerenja Darija i njegovih nasljednika i izložio ih smijehu atenskih masa.

To da istina može zavarati bio je paradoks s kojim su Grci bili izvrsno upoznati. U gorju sjeverozapadno od Atene, u Delfima, nalazilo se proročište. Objave do kojih se ondje dolazilo bile su toliko intrigantne, izjave toliko dvosmislene i zagonetne da su Apolona, boga koji ih je nadahnjivao, slavili kao Loxias – „Dvoznačnoga“. Bilo bi i teško zamisliti božanstvo manje nalik na Ahuru Mazdu. Grčki putnici čudili su se narodima u dalekim zemljama koji su se doslovno pridržavali proročanstava: jer su proročanstva koja je donosio Apolon bez iznimke bila višeznačna. U Delfima je ambivalentnost bila karakteristika božanskoga. Apolon, taj najzlatniji bog među božanstvima, kojega će se s vremenom početi smatrati vozačem Sunčeve kočije, opčinjao je one koje je silovao. Koliko god bile poznate i slavljenje njegove iscjeliteljske moći, kao i magična snaga njegova glazbeništva, 11

vladavina.indd 11

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

užasavali su ga se i kao gospodara srebrnoga luka, sa strijelama na čijem je vršku kuga. Svjetlost, koju su Perzijanci smatrali počelom koje daje život svijetu, posve dobra i posve istinita, bila je i najuzvišenija Apolonova odlika. Ali toga grčkog boga obilježavala je i svojevrsna tama. On i njegova sestra blizanka Artemida, djevica u lovu jednako smrtonosna pri rukovanju lukom i strijelom, bili su poznati po osjetljivosti na uvrede. Kad se kraljeva kći Nioba pohvalila kako ima više djece od Lete, Apolonove i Artemidine majke, koja je u životu rodila samo to dvoje djece, bogovi blizanci silno su joj se osvetili. Prava plamena kiša zlatnih strijela pobila joj je sinove i kćeri. Devet dana ta su tijela nepokopana ležala u glavnoj prostoriji kuće njihove majke, oblijepljena sasušenom krvlju.

Sama princeza, već posve iscrpljena od plača, povukla se u brda. „Tamo je Nioba kamen i trpi od bogova jade.“17 Kako su obični smrtnici mogli izbjeći mogućnost da uvrijede tako hirovita božanstva, u svakom trenutku svjesna svojega položaja? Nije bilo dovoljno da se suzdrže od toga da uvrijede majku nekoga od besmrtnika. Trebalo je prinositi žrtve i iskazivati poštovanje. Kosti životinja ubijenih pred bijelim oltarima, koje su blistale od masnoće i gorjele na vatrama namirisanima tamjanom, bile su dio duga bogovima. I premda žrtve nikada nipošto nisu jamčile njihovu milost, izostanak žrtve bez iznimke je izazivao božji gnjev. Toj opasnosti bili su izloženi svi. Stoga i nije bilo neobično što su obredi žrtvovanja najčešće najviše zbližavali zajednicu. Muškarce i žene, dječake i djevojčice, slobodne ljude i robove: svatko od njih imao je svoju ulogu. Svetkovine, posvećene vremenom, bile su posvećene i misterijem. Bilo je oltara koji su u cijelosti bili načinjeni od krvi; drugih oltara kod kojih se muhe nikada nisu rojile oko ostataka. Hir nekoga božanstva bio je vrlo promjenjiva stvar te se razlikovao od mjesta do mjesta. U svom svetištu u Patrasu, na jugu Grčke, Artemida je zahtijevala pravi holokaust živih stvorenja, ptica i divljih svinja i medvjeda; u Brauronu, istočno od Atene, odjeću žena koje su umrle pri porodu; u Sparti krv mladića izbičevanih do kosti. Posve prirodno, uz 12

vladavina.indd 12

17.10.2023. 15:47:11

Atena

tako velik broj različitih načina na kojima se božanstvima plaćalo to što im se dugovalo te uz toliko božanstava koja je trebalo štovati, uvijek se javljala i sumnja je li neki možda preskočen. Građanin koji je naumio prikupiti i upisati Atenine tradicije otkrivao je, na svoj veliki užas, dugačak popis žrtava koje su svi bili zaboravili.

Trošak njihove obnove, izračunao je, doveo bi do bankrota grada.

Sumorna je istina glasila da su se besmrtnici, s vremenom, povukli iz društva ljudi, a zlatno doba postalo je željeznim dobom.

Nekoć, u davnoj prošlosti, čak se i Zeus, kralj svih bogova, koji je vladao s visina Olimpa, rado pridruživao gozbama smrtnika.

Međutim, sve se više i više prerušavao te se spuštao iz svoje palače ne da sudjeluje u gozbama, nego da siluje. Bilo u obliku zlatne kiše, ili kao bijeli bik, ili kao labud koji zamahuje krilima, nasilno se nametao mnoštvu žena. I tako je nastao cijeli soj junaka.

Bili su to ratnici neviđene vještine i odvažnosti, pojedinci koji su planine i močvare očistili od čudovišta, hrabro išli do krajeva svijeta te začeli cijele narode, „najplemenitije i najpravičnije od svih naraštaja“.18 Propast junakâ, kad je do nje u konačnici došlo, pokazala se itekako dostojnom njihova položaja bez premca, jer bili su pobijeni u najpoznatijem i najužasnijem ratu. Trajao je deset godina, a na njegovu završetku, kada je od Troje, najvećega grada u Aziji, ostala tek hrpa ruševina iz kojih se diže dim, rijetki su bili pobjednici koji i sami pritom nisu podlegli brodolomima, ili ubojstvima, ili čitavu beskrajnu nizu nedaća. Tako se za Zeusa s pravom moglo reći: „Nema od tebe okrutnijega boga.“19 Sudbina Troje nikada nije prestala progoniti Grke. Čak je i Kserkso, došavši u Helespont, zatražio da mu pokažu to mjesto.

Ilijada, ep koji je očuvao uspomenu na one koji su se borili u prašini trojanske ravnice, Grcima je osigurao i najpopularniji prozor u svijet i djelovanje bogova, kao i njihov odnos sa smrtnicima.

Autor epa, čovjek o čijem se datumu rođenja i smrti u beskonačnost raspravljalo, i sam je bio osoba s nekim božanskim odlikama. Neki su čak tvrdili da je Homerov otac bio rijeka, a majka morska nimfa. No čak i oni koji su prihvaćali da mu je podrijetlo 13

vladavina.indd 13

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

bilo svjetovnije i ljudskije, sa strahopoštovanjem su gledali njegova postignuća. „Najbolji i božanstvima najsličniji od sviju pjesnika“:20 tako su ga slavili. Nikada nije bilo pjesme koja bi bila toliko živopisna od osjećaja sjajnosti kao što je to Ilijada. U svim njezinim stihovima bila je razasuta igra svjetlosti. Ni jedna žena u njoj nije bila toliko beznačajna da je se nije moglo opisati kao ženu „bijelih ruku“. Ni jedan muškarac nije spomenut toliko usputno da ga se ne bi moglo prikazati kao muškarca „brončana oklopa“.

Kraljica koja se odijevala činila je to tako da je navlačila odjeću koja je zasljepljivala. Ratnik koji se pripremao za bitku obavijao se blještavilom, „jarkijim od blistavog plamena“.21 Ljepote je bilo posvuda – a ona je bez iznimke ukazivala na nasilje.

Blistati poput zlatnoga plamena i steći božansku razinu snage i junaštva: to je značilo, u Ilijadi, biti čovjekom u najpunijem smislu riječi. Tjelesno savršenstvo i moralna nadmoć bili su neraskidivi: tako je glasila pretpostavka. Na bojišnici u Troji jedino su najnedostojniji bili ružni. Takvi ljudi povremeno bi zaslužili da im se izruguju ili da ih se prebije, no teško se moglo reći da su prikladni suparnici junaku. Najsigurnija mjera veličine krila se u nadmetanju dostojnu naziva: agon. I upravo su se zbog toga, u borbama između Grka i Trojanaca, i sami bogovi ponekad spuštali na bojišnicu. Ne samo da motre zbijene redove ratnika, blistavih štitova i oklopa, dok se spremaju za završni udarac, nego i da se bore za svoje miljenike – a kad god su se tako spuštali, drhtali su od iščekivanja, „poput plašljivih grlica“.22 I upravo zbog toga, sjedeći u zlatnim dvorima, bogovi možda nisu oklijevali kada je zbog njihova neprijateljstva trebalo žrtvovati i cijele gradove i narode. Kada je Hera, kraljica bogova, od supruga zatražila da Troju, koju je volio više od svih gradova, prepusti njezinoj beskonačnoj mržnji, a Zeus to odbio, ona se odbila povući.

Do tri su grada meni ostala draža: Prostranih ulica grad Mikena, Sparta i Argos; Sva tri grada razori, kad omrznu tebi u duši.23 14

vladavina.indd 14

17.10.2023. 15:47:11

Atena

Važna je bila pobjeda, a ne cijena.

Taj duh, ta žestoka predanost tome da budeš najbolji, bio je cilj svih i svi su ga željeli dijeliti. U Homerovim stihovima riječ za „moliti“, euchomai, bila je ujedno i riječ za „razmetati se“. Bogovi su bez iznimke blagonaklono gledali na agon. Rijetka su bila svetišta koja nisu služila i kao mjesto za neka nadmetanja, bilo da je riječ o plesačima, pjesnicima ili tkalcima. Od atletskih nadmetanja do nadmetanja u ljepoti, sve to imalo je božanske pokrovitelje.

Kada je Aristofan napisao Aharnjane, učinio je to kao jedan od natjecatelja u agonu. Leneje su se održavale u čast Dioniza, boga koji je zahvaljujući sklonosti pijančevanju i ženskom društvu postao više nego prikladnim pokroviteljem aristofanovske komedije.

Kraljevi i prinčevi, onakvi kakvi su se kod Troje usuđivali boriti čak i protiv bogova, više nisu vladali Atenom. Manje od stoljeća prije Aristofanova doba u grad je pristigla revolucija i ustoličen je radikalno nov oblik vladanja, kod kojega se vlast povjeravala narodu. U demokratskom društvu pravo na suprotstavljanje sebi ravnima više nije bilo povlastica pridržana za aristokrate. Štoviše, kad se promatra kroz prizmu egalitarnijega doba, sam etos bogova i junaka može izgledati i vrlo komično. Aristofan, koji je i sam bio vrlo sklon nadmetanju, nije oklijevao kad ih je trebalo prikazati kao seljačine, kukavice ili lažljivce. U jednoj od komedija čak se drznuo prikazati Dioniza, prerušena u roba, kako ispušta izmet od straha pred mučenjem te kako ga mlate bičem. I taj je komad, baš kao i Aharnjani, ovjenčan glavnom nagradom.

Međutim, napetost između drevne pjesme i vrijednostî onih koji nisu bili junaci nikada nije bilo tek pitanje smijeha. „Ne postoje li nekakvi smjerokazi koje nebesa postavljaju smrtnicima, nekakav put koji treba slijediti da se ugodi bogovima?“24 Na to pitanje koje bolesni, ožalošćeni i ugnjeteni gotovo i nisu mogli ne postavljati, nije bilo spremna odgovora. Bogovi, onako nedokučivi i hiroviti, rijetko bi se udostojali objasniti nešto o sebi. Posve sigurno nikada nisu mislili da bi trebali određivati moral. Proročište u Delfima moglo je nuditi savjete, ali ne i etičku poduku.

15

vladavina.indd 15

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

„Bog ne vlada tako što izdaje zapovijedi.“25 Smjernice koje su im postavili smrtnici potječu iz tradicije, a ne objave. Zakon toliko ovisi o običajima da se od njih ne može ni razlikovati. No, s dolaskom demokracije, ta pretpostavka došla je u pitanje. Pravo ljudi da određuju zakone pojavilo se kao nešto što je fundamentalno za njihov autoritet. „Jer svi će se složiti da su gradski zakoni najviše odgovorni za njegov napredak, demokraciju i slobodu.“26 Jedino u skupštinama, gdje se građani nalaze na ravnopravnim osnovama i raspravljaju i glasaju, postoji izvor legitimnosti prikladne vladanju naroda Atenom. Kakvu inače vrijednost ima sloboda?

Ipak, Atenjane je i dalje mučila zabrinutost. Podvrgnuti se zakonima ljudskoga podrijetla značilo je izložiti se opasnosti od tiranije: jer što to može spriječiti pretjerano ambiciozna građanina da neki zakon oblikuje tako da potkopa demokraciju? Stoga i nije neobično da su Atenjanima najviše povjerenja ulijevali oni zakoni koji kao da su nicali iz samoga tla njihove domovine, poput maslina u poljima u okolici Atene, korijenja čvrsto pripijena za kamen. I upravo je zbog toga, u pokušaju da se zakonima prida ugodna patina starosti, postalo uobičajeno da se njihovo autorstvo pripisuje mudracima iz daleke prošlosti grada. No bilo je mnogo onih koji su vjerovali u nešto puno starije i časnije: štoviše, u zakon toliko transcendentan da nije imao baš nikakvo podrijetlo. Četiri ili pet godina prije prve izvedbe Aharnjana jedna druga drama izvedena u Dionizovu kazalištu pridala je moćan glas upravo takvu uvjerenju.* Njezin autor, Sofoklo, za razliku od Aristofana, nije pisao komedije. U Kralju Edipu nije bilo nikakvih šala.

Tragedija, žanr čiji je Sofoklo bio nagrađivani majstor, preuzimala je drevne priče o božanstvima i junacima i njima se poigravala tako da je to često i dezorijentiralo. Ali ne radi izazivanja smijeha.

Pad Edipa dramatiziran je i mnogo puta prije toga, ali nikada uz *

Pod pretpostavkom, dakako, da je pošast koja u predstavi hara Tebom odjek kuge koja je 430. g. pr. Kr. poharala Atenu. Ni jedan izvor ne nudi konkretan datum nastanka drame.

16

vladavina.indd 16

17.10.2023. 15:47:11

Atena

tako sumoran učinak kao u verziji koju je ponudio Sofoklo. Kao kralj Tebe, grada sjeverozapadno od Atene koji su Atenjani uvelike prezirali, Edip je ubio oca i oženio se vlastitom majkom. To što je te zločine počinio nesvjesno, nakon što je bio napušten kao maleno dijete te nakon što su ga podignuli zamjenski roditelji, nije umanjivalo njegov zločin. On se ogriješio o zakone koji su bezvremeni, vječni, sveti. „Što u eteru nebeskom rodiše se, njima otac je sam Olimp, a smrtno ih ne stvaralo biće nam čovječje, nit će ikada ih zaborav na san smamit.“27 Ti zakoni, za razliku od zakona smrtnoga porijekla, nisu bili zapisani: upravo zbog toga što nisu imali autora isticali su se kao božanski. „Od danas nijesu ni odjučer, od vijeka pa dovijeka živu, nitko ne zna, otkad se pojaviše.“28 Kako ih je točno, ako nisu imali i pisani oblik, trebalo prepoznati, a pogotovo razlikovati od ljudskih zakona? To pitanje nije osobito brinulo prosječne građane. Većinu Grka – koji su imali nimalo zanemarivu sposobnost da istodobno imaju dva različita stava – nisu osobito uznemiravale iz toga proistekle napetosti. No neke je to ipak brinulo, među njima i Sofokla. Kralj Edip nije bio jedini komad koji je napisao o prokletstvu koje je snašlo Tebu zbog zločina njegova junaka. U jednoj ranijoj tragediji, Antigoni, prikazao je završnu propast kuće Edipove. Drama počinje nakon završetka građanskoga rata. Dva Edipova sina, koji se bore za vlast u kraljevstvu, leže mrtva pod zidinama Tebe. Međutim, samo će jedan od njih, Eteoklo, imati valjan pogreb, jer je njihov ujak, Kreont, koji je došao na prijestolje, odredio da je drugi brat, Polinik, skrivio rat te mu stoga u ime kazne tijelo treba ostaviti kao hranu psima i pticama. Novi kralj objavio je da će čak i oplakivanje izdajice značiti smrt. Ipak, njegov ukaz, koliko god imao snagu zakona, nije sve uvjerio u to da je legalan. Antigona, Edipova kći, usudila se usprotiviti ujaku te Poliniku prirediti simboličan ispraćaj tako što je pokopala njegovo tijelo. Izvedena pred Kreonta, ona je osudila njegov ukaz. „Nit tvoj je, mišljah, proglas taj toliko jak, te ti kao smrtnik dići bi se mogao nad božje, nepisane, stalne zakone.“29 Osuđena na 17

vladavina.indd 17

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

to da je živu zazidaju u grobnici, Antigona se objesila. Kreontov sin, Antigonin zaručnik, također se ubio. Kao i njegova majka.

Katastrofa je tako bila potpuna. Kor, koji je svjedočio tragediji, izvukao je prikladnu pouku. „Biti razborit prvi je zahtjev sreće, a ničim o bogove nemoj da ogriješiš dušu.“30 Takav rasplet, s obzirom na propast koja je snašla kuću Edipovu, i nije se činio primjerenim užasnoj prirodi božanskoga poretka koji ga je stvorio. Ipak, čini se malo vjerojatnim da su mnogi, kada je pozornica raščišćena i kada su gledatelji počeli ustajati da napuste kazalište, doveli u pitanje ta toliko očita proturječja u samu srcu načina na koji zamišljaju bogove. To da se besmrtnike istovremeno smatralo i hirovitima i svrhovitima, nemoralnima i strogo moralnima, nasumičnima i krajnje pravednima nije mučilo većinu Atenjana. Pri izlasku iz Dionizova kazališta mogli su pogledati blistav niz spomenika na stijeni iznad sebe, gdje je Atena, božanska djevica čije je ime ponio njihov grad, imala najveći hram. Ni jedno božanstvo nije bolje utjelovilo paradokse koji su obilježavali način na koji je većina Grka shvaćala božansko. Ući u Partenon i pogledati kolosalni Atenin kip, izrađen od zlata i bjelokosti, veličanstven, nedodirljiv i uzvišen, značilo je vidjeti božanstvo koje samim Atenjanima nudi zrcalo njih samih. Kao i oni, i ona je bila poznata i po mudrosti i po ćudljivim raspoloženjima. Kao i grad, bila je zaštitnica i obrta i „gromoglasnih bojnih pokliča“.31 Iako su se, u kazalištu ispod njezina hrama, Atenjani svake godine zadovoljavali time da gledaju nove inačice priča koje se pričaju o božanstvima te da ih ti prizori navedu ili na smijeh ili na plač, većinu njih to nije potaknulo na to da usklade nedosljednosti u stavovima prema božanskom. Većini je bilo draže ne brinuti se o tome. Većina gotovo i ne bi zastala da promisli o tome kako njihovi stavovi i vjerovanja možda nisu baš posve dosljedni.

Većina – ali ne i svi.

18

vladavina.indd 18

17.10.2023. 15:47:11

Atena

Ljubitelji mudrosti Stoljeće i više nakon što je Aristofan ismijavao pretencioznost perzijskoga kralja u Aharnjanima veliko mnoštvo različitih brončanih kipova počelo se pojavljivati širom Atene. Godine 307. pr.

Kr. grad je odjednom postao načičkan kipovima. Postavljeno ih je više od tri stotine. Neki su prikazivali konjanika, neki imali i kočiju, ali svi su prikazivali istu osobu. Demetrije Falerski bio je stanovnik stare atenske luke i potekao je iz izrazito radničke obitelji, štoviše prema riječima njegovih neprijatelja, nekoć je bio rob.* Ipak, dok je još bio u tridesetim godinama života, uspio je osigurati takvu vlast nad gradom kakvu nitko nikada nije imao još od početaka demokracije. U mladosti obdaren profinjenom ljepotom, dugačkim trepavicama, koje su kod nekih atenskih državnika izazivale klecanje koljena, Demetrije nije oklijevao kad je trebalo kapitalizirati tu prednost. Bojio je kosu u plavo te se obilno služio maskarom, istovremeno se, tijekom desetljeća kada je vladao Atenom, dokazao i kao vrlo djelotvoran zakonodavac.

Nije bio tek običan državnik, nego i plod gradske intelektualne srži: philosophos. „Ljubitelj mudrosti“, to je doslovno značenje toga izraza. Iako je to postalo priznatim poslom tek nekoliko desetljeća ranije, podrijetlo filozofije bilo je vrlo časno.** Dva stoljeća, i dulje, dok se većina Grka posve zadovoljavala time da se, kad je riječ o shvaćanju bogova, oslanja na Homera, kao i na lokalnu tradiciju te ono što su običaji određivali kao nužne žrtve, nekima to nije bilo dovoljno. Tim su misliocima proturječja između bezvremenih zakona za koje se pretpostavljalo da propisuju ispravno ponašanje i spremnosti besmrtnika u Ilijadi da se na njih ne obaziru bila * **

S pravom je primijećeno da je to gotovo sigurno bilo jednostavno „osvetoljubivo ogovaranje“ (Fortenbaugh i Schütrumpf, str. 315).

Tradicionalno se smatra da je taj izraz prvi upotrijebio Pitagora, no čini se da je zapravo potekao od Platona.

19

vladavina.indd 19

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

skandalozna. Homer i drugi pjesnici, potužio se filozof Ksenofan, „bogovima su pripisali raznorazne stvari koje su među ljudima sramotne i zaslužuju prijekor: krađu, preljub, prijevaru“.32 Da je stoka u stanju crtati, ustvrdio je prezirno, svoja bi božanstva prikazivala kao bikove i krave. Ipak, ta prodorna skepsa – iako će s vremenom neke mislioce usmjeriti prema ateizmu – uglavnom nije rezultirala bezbožnim materijalizmom. Upravo suprotno.

Ako filozofi već preziru i ne vjeruju u svadljive i neumjerene besmrtnike iz pjesama, onda je općenito bilo bolje da kontempliraju o tome što je istinski božansko i u vezi sa svemirom i u vezi sa samima sobom. Spoznati što je u pozadini svega značilo je ujedno spoznati i kako bi se ljudi trebali valjano ponašati. „Jer sve različite ljudske zakone održava jedan jedini zakon – a on je božanski.“33 No izuzme li se zujanje muha ponad ljepljivoga oltara, iznad kipova bogova koji se smiješe ili mršte u hramovima kojima vlada ugodan hlad, iznad svih nebrojenih raznolikosti i mijena čovjekovih običaja, sve je imalo određeni obrazac. Bio je vječan i savršen i trebalo ga je samo prepoznati. A nije se nalazio u pjesničkim lažima, nego u djelovanju kozmosa. Uvjerenost u to najplodonosnije se istraživala upravo u Ateni. U vrijeme kada je rođen Demetrije Falerski, negdje oko 350 g. pr. Kr., najslavniji gradski filozofi već su bili prihvatili da se naoko nepravilno kretanje zvijezda zapravo povodi za nepromjenjivim geometrijskim zakonima. Sam svemir bio je razotkriven kao racionalan – stoga i božanski. Ksenofan je, stoljeće i pol ranije, proglasio postojanje nerođenoga i moralno savršena božanstva, koje svim upravlja zahvaljujući snazi svoje svijesti – svojega nous. Dok je učio kao mladić, Demetrije je u kretanju zvijezda bio u mogućnosti uočiti dokaze za suptilniju, ali ništa manje zastrašujuću predodžbu o božanskom. „Postoji nešto što pokreće, a da se sam pokretač ne pokreće – nešto vječno.“34 Tako je pisao Aristotel, filozof sa sjevera Grčke koji je, doselivši se u Atenu, utemeljio školu koja je postala toliko utjecajnom da je nastavila uspješno djelovati čak i nakon njegove smrti 322. g. pr.

Kr. Na nebesima, poučavao je Aristotel, dalje od sublunarnoga 20

vladavina.indd 20

17.10.2023. 15:47:11

Atena

svijeta u kojem su smrtnici zatočeni, tijela su vječna i pokoravaju se nepromjenjivim kružnim orbitama; pa ipak, to kretanje, koliko god bilo savršeno, ovisi o pokretaču koji se sam nikada ne kreće. „To je, dakle, bog – načelo o kojem ovise nebesa i priroda.“35 Takvo božanstvo – koliko god odbojno metafizički izgledalo onima koji nisu upoznati s filozofijom – s pravom je predmet ljubavi svih smrtnika. Međutim, činilo se sve manje vjerojatnim da je ta ljubav i uzvraćena. Aristotel je nedvojbeno odbijao takvu mogućnost. Za taj sublunarni svijet, kojem je očito nedostajao nepogrešiv poredak zvijezda, i tako udaljen od njih, teško se moglo očekivati da zanima nepomičnoga pokretača.

Ipak, i zemlja i nebesa svjedočili su o nous, „umu“ koji sve nadzire. Aristotel je, u mjeri dotada neviđenoj među filozofima, nastojao spoznati način njegova djelovanja anatomiziranjem svega što je bilo moguće. Ponekad je, bilo da je secirao sipu ili proučavao slonov želudac, sve to činio doslovce: jer se čak i u sluzavim crijevima mrtvoga stvorenja mogao pronaći dokaz o vječnoj strukturi kozmosa. Voljeti mudrost, učio je Aristotel, znači uvježbati um u vještinama potrebnima da se pronađu ti zakoni. Upravo je zbog toga, nezadovoljan proučavanjem koliko je mogao više različitih organizama, istraživao i brojne načine na koje se čovječanstvo pokušava organizirati: „jer čovjek je jedini od životinja sposoban promišljati“.36 Cilj, kao i uvijek u vezi s Aristotelom, nije bio tek pripremiti svojevrstan katalog, nego i razlikovati značajke kozmičkoga poretka. Potreba da se to ostvari bila je očita. Jedino zakon koji prožima svemir i ravan je božanskom nous može gradu istinski osigurati valjano upravljanje, „jer biti pod vlašću ljudi, čiji su apetiti divljački, i čija ih žudnja – koliko god bili časni i ugledni – svakako izopačuje, znači biti pod vlašću divljih zvijeri“.37 Ipak, u tom uvjerenju, za svakoga filozofa koji se za njim silno želio povesti, krila se i dobro poznata zagonetka. Kako najbolje urediti grad kada stanje svijeta tako jasno ne oponaša skladno i pravilno kretanje nebesa? Posve prirodno, postojale su određene 21

vladavina.indd 21

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

osnove oko kojih su se svi mogli složiti. Tako gotovo i nije trebalo biti anatom obdaren Aristotelovom genijalnošću da se primijeti najočitije načine na koje bi se društvo trebalo držati prirodnih zakona. „Običavao je govoriti, navodi se, da je Fortuni zahvalan na trima stvarima: ‘prvo, da sam čovjek, a ne zvijer; drugo, da sam muškarac, a ne žena; treće, da sam Grk, a ne barbarin’.“38 Ta anegdota, koja se toliko naširoko prepričava i ponavlja da se pripisuje nekolicini filozofa, svakako je bila u skladu s Aristotelovim stavovima. S obzirom na to koliko je bio uvjeren u to da su ljudi iznad svih 494 vrste koje je identificirao tijekom tih istraživanja, da je muškarac ženin gospodar i da je priroda barbarima namijenila da budu grčki robovi, iz toga je izvukao logičan – štoviše i jedini moguć – zaključak. „To da jedan treba naređivati, a drugi slušati nije samo nužno, nego i korisno.“39 A sada, manje od desetljeća nakon Aristotelove smrti, Atenom vlada filozof. Povodeći se za preporukama svojega učitelja, Demetrije nije imao previše strpljenja za mase. Aristotel, koji je svim silama htio da uzde društva drže samo oni koji imaju dovoljno vremena i novca da se upute u istinsku prirodu stvari, prezirno je gledao na mogućnost da mornari – ljudi naviknutiji na vesla nego na filozofske salone – utječu na javne poslove. „Takva svjetina nikada ne bi trebala imati status građana.“40 Unatoč tome što je i sam odrastao u luci, Demetrije se gorljivo držao te preporuke. Pod njegovom su vladavinom siromašni ostali bez građanskih pravâ.

Imovina je određena kao kvalifikacija za pravo glasa. Skupštine su ukinute, zakoni prerađeni, nametnuta su ograničenja potrošnje.

Mašinerija vlasti, koja više nije bila podložna kaotičnim hirovima naroda, usmjerena je na nov, pravilan smjer. Nakon što je dovršio mukotrpan rad na reformi, Demetrije se opustio i pozornost posvetio prostitutkama i dječacima. Što je još trebao učiniti? Nije bilo uzaludno što je novi ustav Atene izradio jedan filozof. Poput zvijezdâ u orbitama, koje se skladno i precizno okreću oko Zemlje, taj je ustav zamišljen tako da bude u skladu s vječnim i nepromjenjivim zakonima koji upravljaju kozmosom.

22

vladavina.indd 22

17.10.2023. 15:47:11

Atena

Takvo što zacijelo je moglo oduševiti filozofe, no možda ne i veliku masu onih koji nisu imali vremena za apstraktna nagađanja. Njima je božanstvo koje je Aristotel svečano postavio u središte svemira, i koje se ionako nije obaziralo na ljudske brige, i dalje bilo bezlično i bezbojno kao i uvijek. Narod s ritmovima Ilijade u umu i dalje je, gledajući prema nebesima, težio sjaju i blještavilu. I dakako, daleko izvan zidina Atene ostvarivala su se djela i podvizi koji su mnogima izgledali kao da pripadaju božanskom poretku. Godine 334. pr. Kr. Aleksandar, kralj Makedonije, na sjevernom rubu Grčke, i sam nekadašnji Aristotelov učenik, prešao je Helespont na čelu velike vojske. U vrijeme smrti, jedanaest godina poslije, ponizio je najveći ponos perzijske monarhije i pokorio carstvo koje se protezalo sve do Inda. Ponosne tvrdnje Darija stoljeće i pol ranije pokazale su se taštima. Naposljetku, veličina posjeda njegove dinastije nije bila vječna. Nakon Aleksandrove smrti pohlepni makedonski vojskovođe podijelili su carstvo i njegove pokrajine sada su podupirale težnje ljudi kojima nije bilo ni najmanje stalo do Ahure Mazde. „Snažni čine ono što im omogućuje moć, a slabi to moraju trpjeti.“41 Ovu sumornu parodiju zakona koji su filozofi otkrili u funkcioniranju svemira – a koji je stoljeće ranije formulirao jedan Atenjanin – morao je duboko u sebi, jer nije imao izbora, priznati i Demetrije. Njegov je režim u konačnici ovisio ne o priznanju i potpori njegovih sugrađana, nego o inozemnim kopljima. Istinski vladar Atene uopće nije bio Demetrije, nego njegov pokrovitelj, makedonski plemenitaš po imenu Kasandar koji je, nakon Aleksandrove smrti, preuzeo nadzor nad Makedonijom – a time i vladavinu Grčkom. I filozofi su, jednako kao i žene ili robovi, mogli ovisiti o drugima. Svako slabljenje Kasandrova položaja moglo je značiti i da Demetrije postaje kolateralnom žrtvom.

Tako je i bilo. U proljeće 307. godine u vodama ispred Atene pojavila se velika flota. Jedan drugi makedonski vojskovođa htio je ovladati Grčkom. Umjesto da se suprotstavi, Demetrije je odmah pobjegao u Tebu. Ushićen i oduševljen, atenski narod slavio 23

vladavina.indd 23

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

je rušenjem kipova, njihovim taljenjem i pretvaranjem u noćne posude. Ipak, teško se moglo reći da je time postao slobodan. Jednoga čovjeka po imenu Demetrije jednostavno je zamijenio drugi čovjek po imenu Demetrije. Međutim, za razliku od dotadašnjega atenskog vladara, drugi je Demetrije barem bio autentičan junak.

Onako mlad, poletan i zgodan, izrazito je podsjećao na Aleksandra. Previše nemiran da bi ljenčario u Ateni, krenuo je u nove pohode praktički čim je osvojio grad te se borio u nizu epskih bitaka i tako zaslužio veličanstven počasni naslov: „Opsjedač gradova“.

S vremenom će nadživjeti Kasandra, ubiti protivnikova sina te postati kraljem Makedonije. Vrativši se u Atenu 295. g. pr. Kr., Opsjedač je okupio narod u Dionizovu kazalištu pa im se ukazao na pozornici, kao da je junak kakve drame – ili božanstvo. Pet godina poslije, kada je Demetrije ponovno posjetio grad, njegovo prisvajanje božanskih odlika teško je moglo biti ekstravagantnije.

Zvijezde izvezene na njegovu plaštu poistovjećivale su ga izravno sa Suncem. Plesačice i plesači urešeni divovskim falusima dočekivali su ga kao da je Dioniz. Zborovi su pjevali svečane pjesme kojima su ga proglašavali božanstvom i spasiteljem. „Jer ostali su bogovi predaleki, ili nemaju uši, ili ne postoje, ili se ne obaziru na nas – ali tebe vidimo pred sobom. Ti nisi od kamena ili drva. Ne, ti si stvaran.“42 Ubrzo je uslijedilo razočaranje. Mraz u neuobičajeno doba upropastio je urode. Oltar podignut u čast Demetrija obrastao je kukutom. Sam Opsjedač, nakon što su ga svrgnuli s makedonskoga prijestolja, umro je 283. g. pr. Kr. kao zatočenik jednoga suparnika. Ipak, žudnja Grka prema nečem što su nazivali parousia, fizičkom nazočnošću božanstva, nije se smanjila. Božanstva koja su se očitovala na bojišnici u Troji izbivala su predugo da se kraljevi Demetrijeve veličine ne bi dojmili mnogih kao privlačne zamjene. Atenjani nipošto nisu bili usamljeni u tome što su se osjećali malenima pred neizmjernošću svijeta koji su otkrila Aleksandrova osvajanja. Potomci njegovih vojskovođa vladali su iz tako velikih i multikulturalnih prijestolnica da je Atena u us24

vladavina.indd 24

17.10.2023. 15:47:11

Atena

poredbi s njima mogla izgledati jedino umanjeno. Najveći od njih, grad koji je Aleksandar utemeljio na egipatskoj obali i koji je – uz uobičajenu skromnost – nazvao po sebi, Aleksandrija, svjesno se promicao kao novo središte grčke civilizacije. Kada je Demetrije Falerski, ližući rane, počeo tražiti alternativno zaposlenje, uputio se upravo u Aleksandriju. Ondje je, pod pokroviteljstvom makedonskoga vojskovođe koji je sebe proglasio faraonom, pomogao u utemeljenju nečega što će još stoljećima biti najveća riznica učenosti na cijelom svijetu. No unatoč svim razmjerima i opsegu istraživačkih mogućnosti, Aleksandrija nije bila isključivo spomenik Aristotelovoj filozofiji. Osim jedinstvene knjižnice, kao i trijemova i vrtova u kojima su učenjaci uživali u obilno financiranim mogućnostima da popisuju i organiziraju sve znanje toga doba, taj je grad služio i kao mikrokozam, ne ledene savršenosti zvijezda, nego nezaustavljive raznolikosti sublunarnoga svijeta. Nastavši ondje gdje dotada nije bilo ničega osim pijeska i morskih ptica koje kruže visoko na nebu, Aleksandrija je počivala na plitkim temeljima. I njezini bogovi i njezini građani bili su doseljenici. Kipovi Apolona i Atene stajali su na ulicama zajedno s kipovima onih neobičnih božanstava s krokodilskom ili ovnujskom glavom. No ubrzo su se pojavili novi bogovi, jedinstveno aleksandrijski. Jedan od njih, koji je udruživao Zeusovu raskošnu bradu s natruhama Ozirisa, egipatskoga boga mrtvih, ubrzo je postao zaštitnim licem novoga megalopolisa.

Serapis – čiji će divovski hram, Serapeum, postati najvećim u Aleksandriji – vladajućoj je dinastiji podario zaštitnika kojega su svim silama promicali kao svojega. Filozofi, koji su dobro znali odakle potječu njihova sredstva za život, također su više nego rado, pokazalo se, odradili svoj dio posla. Kada je Demetrije Falerski, čudesno izliječen nakon što je bio oslijepio, napisao hvalospjev Serapisu, nigdje se nije spominjao nepokretni pokretač u središtu kozmosa. Čak i neki Aristotelov učenik ponekad je bio skloniji bogu s osobnijim karakteristikama.

25

vladavina.indd 25

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

I ne samo to, nego je mogao i posumnjati u samu vrijednost vlastite uloge filozofa. „Stvarima smrtnika ne upravlja inteligencija, nego Fortuna.“43 Ta tvrdnja, kada ju je izgovorio Demetrijev učitelj u Ateni, izazvala je veliku sablazan među njegovim kolegama. No sam je Demetrije morao tijekom turbulentna života priznati njezinu snagu. Fortuna – Tihe, kako su je nazivali Grci – pokazala se kao najužasnije i najmoćnije božanstvo. „Njezin utjecaj na naš život“, napisao je Demetrije, „nemoguće je odrediti jer su i očitovanja njezine moći nepredvidive.“44 Nije ni čudo što su je u doba kada su se velika carstva raspadala, a kraljevi ni iz čega uspinjali do božanskoga statusa, počeli štovati kao istinsku gospodaricu svega. I dok su filozofi i dalje tražili obrasce koji upravljaju kozmosom, užasan strah od onoga što bi mogla izazvati Tihe nije mogao ne zasjeniti njihova nastojanja. A stanje svijeta nije bilo nepromjenjivo. S čuđenjem promatrajući propast veličanstvene Perzije, Demetrije je predvidio da će i Makedonci tako doživjeti propast – a tako je i bilo. Pojavio se jedan novi narod i nametnuo kao vladar svijeta. Godine 167. pr. Kr. kralj Makedonije – ni manje ni više nego potomak Demetrija Opsjedača – u lancima je dovučen ulicama jedne barbarske prijestolnice. Glasoviti su gradovi spaljeni. Nebrojeni ljudi prodani su u roblje. Sudbina Trojanaca snašla je nebrojene Grke. Ipak, bogovi koji su na bojišnici kod Troje dali takvu slobodu ubilačkim hirovima činili su se nedoraslima tome da objasne krajnje nevjerojatne razmjere promjene. „Jer su pitanja Italije i Afrike, isprepletena s pitanjima Azije i Grčke, sada stremila prema istom cilju.“45 Nema sumnje da jedino božanstvo veliko poput Tihe može objasniti uspon Rimske Republike do statusa svjetskoga carstva, zar ne?

Ipak, čak je i Tihe, možda, bilo moguće pripitomiti. Godine 67. pr. Kr. najslavljeniji rimski vojskovođa svojega doba došao je na Rod. Pompej Veliki bio je, kao što mu i nadimak govori, čovjek čijoj taštini nije bilo osobito teško držati korak s postignućima. Još od mladosti naviknut na to da ga idoliziraju, oduševljavao se kad god je ugled mogao povećati kakvom pomno osmišlje26

vladavina.indd 26

17.10.2023. 15:47:11

Atena

nom smicalicom izvedenom u javnosti. Tako je, prije nego što će krenuti u čišćenje Sredozemlja od pirata, svratio do najslavnijega filozofa na svijetu. Posidonije je, kao i njegov gost, bio ugledan u međunarodnim razmjerima. Bio je istaknuti sportaš, gostio se u društvu barbarskih lovaca na glave, izračunao je veličinu Mjeseca.

No u krugovima rimske elite bio je poznat po jednom drugom uspjehu: tome što je osvajanja njihova grada izjednačio s poretkom kozmosa. Pet stotina godina nakon što je Darije promicao vrlo sličnu predodžbu o carstvu, Posidonije je bio u mogućnosti uvjeriti rimske pokrovitelje da njihov veliki uspjeh nije plod puke sreće. Tihe, koja je nebrojeno puta uzastopno podarila pobjedu njihovim legijama te ih nagradila robljem skupljenim diljem Sredozemlja, donijela im bogatstvo koje je nadmašilo pohlepu svih kraljeva te im blagoslove nije podarila tek iz hira. Naprotiv, to je učinila zbog onoga što je jedan od Posidonijevih učenika, veliki rimski govornik Ciceron, opisao kao „najviši oblik razuma, usađen u prirodu“.46 Rim je izrastao u supersilu zahvaljujući pridržavanju „prirodnoga zakona“.

Taj izraz nije potekao od Posidonija. Kao i mnogi drugi ugledni filozofi, i on se školovao u Ateni te je njegova misao nosila pečat škole koju je ondje pohađao. Njezin utemeljitelj, Zenon, i sam je došao u Atenu s Cipra, još 312. g. pr. Kr., kada je na vlasti bio Demetrije Falerski. Njega i njegove sljedbenike počeli su – zahvaljujući tome što je Zenon imao naviku poučavati u oslikanoj stoi, ili trijemu sa stupovima – nazivati „stoicima“. Baš kao i Aristotela, i njih je mučila ta opreka između savršenosti nebeskoga poretka kojim vladaju matematički zakoni i sublunarnoga područja kojim vlada igra slučaja. Njihovo je rješenje ujedno bilo i radikalno i elegantno: zanijekali su da uopće postoji takva napetost. Priroda je, tvrdili su stoici, sama po sebi božanska. Pokrećući čitav kozmos, Bog je aktivan razum: logos. „Pomiješan je s materijom, posve je prožima i tako je oblikuje, daje joj strukturu, pa tako dolazi na svijet.“47 Stoga je živjeti u skladu s prirodom značilo živjeti u skladu s Bogom. I muškarci i žene, i Grci i barba27

vladavina.indd 27

17.10.2023. 15:47:11

VL A DAVIN A

ri, i slobodni ljudi i robovi, svi su jednako obdareni sposobnošću da razlikuju ispravno i pogrešno. Syneidesis, tako su stoici nazvali tu iskru božanskoga u svakom smrtniku: „savjest“. „Od svih živih stvorenja koja žive na svijetu jedino mi imamo određenu sličnost s bogom.“48 Međutim, prirodni zakon nije se očitovao samo u savjesti zajedničkoj cijelom čovječanstvu. Ako je cjelokupno tkanje kozmosa božansko, onda to znači da sve mora imati najbolji mogući cilj. Onima koji to ne shvaćaju doista se može činiti da Tihe nema motiva i da se povodi za hirovima. Ali stoicima, koji su u kozmosu vidjeli živo biće, u kojem su objašnjenja za sve što se događa povezana nalik na niti beskonačne mreže, bačene daleko u budućnost, ni jedan njezin čin nije bio bez motiva. „Kad bi barem postojao neki smrtnik sa sposobnošću da prepozna veze koje povezuju uzroke, više ga ništa nikada ne bi prevarilo. Jer čovjek koji spozna uzroke budućih događaja nužno shvaća i što se nalazi u budućnosti.“49 Tako je pisao Ciceron – koji se toliko divio Posidoniju da je u jednom trenutku čak tašto zamolio filozofa da napiše raspravu o njegovim državničkim podvizima. Privlačnost stoičkoga učenja rimskim državnicima baš i nije bila teško shvatljiva. Njihova osvajanja i vladanje svijetom, bogatstvo koje su zgrnuli, kao i beskonačno mnoštvo robova, istrgnutih iz domovine i prevezenih u Italiju, položaj, kao i dostojanstvo i slava: sve se to moralo tako dogoditi.

Moguće je da nije bilo neobično što su rimski vođe carstvo svojega grada počeli smatrati poretkom kojem je sudbina namijenila da bude univerzalan. Ne prvi put, utjecaj globalnih razmjera poslužio je tome da iznjedri jednako takvu umišljenost.

Međutim, Pompej sebe nije prikazivao kao pronositelja istine i svjetlosti. Predodžba o svijetu kao o bojišnici između dobra i zla bila mu je strana. Čelična odvažnost, neupitna disciplina, ovladavanje dušom i tijelom: te su odlike rimskom narodu priskrbile vladavinu svijetom. Uloga grčkih filozofa bila je tek da pridaju pozlatu takvoj njihovoj slici o sebi. „Uvijek se bori odvažno i budi 28

vladavina.indd 28

17.10.2023. 15:47:11

Atena

nadmoćan drugima.“50 Uz takvo je upozorenje Posidonije poslao Pompeja na put. No to nisu bile njegove riječi. Potekle su iz Ilijade. Kao i na bojišnici kod Troje, tako i u novom svjetskom poretku koji je stvorio Rim – čovjek u svoj punini postaje čovjekom tek kada ostale ostavi u sjeni. Isplovivši na čelu svoje ratne flote, Pompej je sa zadovoljstvom mogao razmišljati o savršenoj eliziji njegovih vlastitih ambicija i naklonjene mu providnosti. Sve je kako treba i ne može biti bolje. Cijeli svijet treba postaviti u takav poredak. Budućnost pripada snažnima.

29

vladavina.indd 29

17.10.2023. 15:47:11

vladavina.indd 606

17.10.2023. 15:47:22

BILJEŠKA O AUTORU

Tom Holland (1968.) studirao je književnost na Cambridgeu i Oxfordu. Autor je više povijesnih i književnih bestselera za koje je dobio brojne nagrade, među kojima nagradu Hessell-Tiltman za knjigu Rubicon: The Triumph and the Tragedy of the Roman Republic i nagradu Runciman Anglo-helenskoga saveza za knjigu Persian Fire o grčko-perzijskim ratovima. Napisao je i knjige Millenium: The End of the World and the Forging of Christendom, panoramski prikaz stoljeća uoči i stoljeća nakon apokaliptične 1000. godine; In the Shadow of the Sword, koja se bavi urušavanjem rimske i perzijske moći na Bliskom istoku, kao i pojavom islama; te Dynasty, prikaz prve rimske carske dinastije. Autor je i proslavljenih BBC-jevih povijesnih dokumentaraca o Herodotu, Homeru, Tukididu i Vergiliju. Redovito piše za Guardian, londonski Times, Wall Street Journal i New York Times. Živi u Londonu.

607

vladavina.indd 607

17.10.2023. 15:47:22

vladavina.indd 608

17.10.2023. 15:47:22

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskom izdanju Predgovor

IX XIX

ANTIKA I. II. III. IV. V. VI. VII.

Atena Jeruzalem Misija Vjera Milosrđe Nebo Izlazak

3 30 62 89 119 142 162

KRŠĆANSKI SVIJET VIII. IX. X. XI. XII. XIII. XIV.

Obraćenje Revolucija Progon Tijelo Apokalipsa Reformacija Kozmos

185 206 231 255 276 298 322

609

vladavina.indd 609

17.10.2023. 15:47:22

Sadržaj

MODERNITAS XV. XVI. XVII. XVIII. XIX. XX. XXI.

Duh Prosvjetiteljstvo Religija Znanost Sjena Ljubav Woke

347 371 397 420 445 474 501

Bilješke Bibliografija Zahvale Kazalo Bilješka o autoru

529 557 579 581 607

610

vladavina.indd 610

17.10.2023. 15:47:22

vladavina.indd I

17.10.2023. 15:46:56

Odakle nam raširen konsenzus o tome što je ispravno, a što pogrešno?

Jesu li ljudi oduvijek smatrali da je plemenitije patiti nego izazivati patnje? Kada smo počeli shvaćati da su svi ljudi jednako vrijedni?

Odakle baštinimo suvremena ljudska prava i slobode? Kako je došlo do revolucije u vrijednostima koja je preobrazila naš svijet?

Vladavina (u izvorniku Dominion) je epska priča o tome kako smo postali to što jesmo te zašto razmišljamo tako kako razmišljamo. Obuhvaćajući vrlo širok vremenski raspon, počevši od perzijske invazije na Grčku 480. pr. Kr. do aktualne migrantske krize u današnjoj Europi, od Babilona do Beverley Hillsa, od ukidanja ropstva do pojave sekularizma, od Mojsija do #MeToo pokreta, omiljeni autor povijesnih uspješnica Tom Holland istražuje razloge zbog kojih, u društvu koje sve više sumnja u vjerske tvrdnje, toliki naši urođeni stavovi ostaju nepovratno kršćanski. Pokazuje koliko su doista revolucionarna i skandalozna bila kršćanska učenja kad su se tek pojavila na svijetu te zašto je Zapad, kao i sve što on danas shvaća zdravo za gotovo, zbog toga jednako neobičan. Čak su i sve brojniji Zapadnjaci koji su napustili tu vjeru svojih predaka i koji sve oblike religije odbacuju kao besmisleno praznovjerje i dalje tako prepoznatljivo njezini baštinici. Trajan utjecaj kršćanstva ne ograničava se na religiju.

Vidljiv je baš svugdje na Zapadu: u znanosti, u sekularizmu, u ljudskim pravima, čak i u ateizmu.

Doista, to je najveća priča ikada ispričana.

ISBN 978-953-235 -806 -3

39,80 € | 299,87 kn verbum.hr