MASONSTVO BEZ MASKE
Nebrojene sam sate proveo svladavajući masonski obred – učeći napamet, poučavajući, dodjeljujući stupnjeve te sudjelujući u raznim školama pouke i natjecanjima među stupnjevima. Bio sam ujedno odgovoran i za provođenje brojnih revizija masonskoga obreda naše jurisdikcije. U svojoj sam loži bio mlađi đakon, stariji đakon i mlađi nadzornik dok sam 2000. trebao biti izabran za uvaženoga majstora. Ujedno sam obavljao značajne uloge u Škotskome obredu i u Shrineu. Uistinu sam uživao u intelektualnome izazovu usvajanja napamet složenih lekcija, usavršavanju njihova iznošenja te dodjeljivanju stupnjeva kandidatima pred mojom masonskom braćom. Ta me nadasve poticajna vježba, za koju sam primio veliko priznanje, podsjetila na osjećaj zajedništva koji se obično vezuje uz skupne športove. Priznajem, međutim, kako sam kod vlastite inicijacije u masonstvo imao duhovnih dvojba. Imena kojima se nazivalo Boga, molitve, zakletve i česta pozivanja na vječni život uvelike su me zbunjivali. No, dvojbe su se raspršile kako sam se sve više oduševljavao obredima, tajnovitošću, povlasticama, kontroverzama, poviješću, jedinstvenim bratskim vezama, kao i ostalom masonskom pompom te popratnim okolnostima. Moj je ego preuzeo vodstvo: kako sam napredovao u masonskim vještinama, moje su se duhovne dvojbe smanjivale. Imao sam velike planove za masonstvo, kao što je i ono imalo velike planove za mene. Povremeno bih naišao na kakvu protumasonsku web stranicu ili članak, ali bih takve napade spremno pripisao vjerskome fanatizmu. Takve sam ljude smatrao netolerantnima, sklonima olaku osuđivanju drugih i zlobnima te nisam želio imati baš ništa zajedničko s njihovim mahanjem Biblijom. Naposljetku, neki od ljudi iz našega društva kojima sam se najviše divio pripadali su tome tajnom bratstvu. Stoga su ti anti-masoni jednostavno mo14