Iz smrti u život by VERBUM d.o.o.

IZ SMRTI U Z IVOT

Bernard Nathanson

IZ SMRTI U Z IVOT V

Šokantna ispovijest bivšega kralja abortusa, autora filma Nijemi krik

Bernard Nathanson

Dr. Bernard Nathanson je bio jedan od utemeljitelja Nacionalne akcijske lige za pravo na abortus i bitno je pridonio legalizaciji pobačaja u Americi. Tijekom svoje karijere izvršio je na tisuće abortusa (uključujući i onaj vlastitog djeteta) te je bio ravnatelj najveće klinike za abortuse na svijetu, preuzevši odgovornost za preko 75.000 pobačaja. Židovskih korijena, ali ateističkog svjetonazora, dugi niz godina smatrao je svaku ideju o Bogu suvišnom, istodobno nimalo ne sumnjajući u opravdanost svojega rada koji mu je osiguravao ugled i donosio visoke prihode. Započevši svoj put nutarnje preobrazbe, shvatio je da svako živo biće ima pravo na život. Prestao je raditi abortuse i postao jedan od predvodnika pro-life pokreta. Svjetsku javnost je posebice šokirao filmom Nijemi krik u kojemu je po prvi put uz pomoć ultrazvuka zorno prikazao što se događa tijekom abortusa. S vremenom, ne samo što je promijenio svoj stav prema pobačaju, nego je nastavio svoju duhovnu potragu. Shvativši da se potpuna istina o čovjeku i životu nalazi samo u Isusu Kristu, na koncu je prigrlio vjeru te je kršten u Katoličkoj Crkvi. Vlastita životna ispovijest poslužila je dr. Nathansonu da promotri i sustavno rastakanje morala kao i druge opasnosti koje ugrožavaju čovjekovo dostojanstvo. Tako je ova knjiga više od surovo iskrene autobiografije: ona je povijest razvoja moralnog relativizma u medicini i društvu općenito kao i “insajderska” kronika političkih i medijskih manipulacija kojima se taj relativizam nastoji svima nametnuti. Zbog svega navedenog ne čudi da ovu knjigu mnogi drže jednom od najznačajnijih autobiografija 20 stoljeća.

Cijena: 120 kn

ISBN 978-953-235-177-4

www.verbum.hr

VERBUM

Bernard Nathanson IZ SMRTI U Ĺ˝IVOT

Biblioteka:

Posebna izdanja

46.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Bernard Nathanson

IZ SMRTI U ŽIVOT Šokantna ispovĳest bivšega kralja abortusa, autora filma Nĳemi krik

VERBUM Split, 2009.

Naslov izvornika: Bernard N. Nathanson, M.D., THE HAND OF GOD A Journey from Death to Life by the Abortion Doctor Who Changed His Mind Copyright © 2001 by Bernard Nathanson © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2009. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prĳevod: Mĳo Pavić Lektura: Marĳana Šimić, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 61-05 Nathanson, B. 241.633 NATHANSON, Bernard Iz smrti u život : šokantna ispovijest bivšega kralja abortusa, autora filma Nijemi krik / Bernard Nathanson ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2009. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum ; 46) Prijevod djela: The hand of God. - Bibliografija. - Kazalo. ISBN 978-953-235-177-4 130306033

Ovu knjigu posvećujem svima onima koji mole za mene − napose o. Paulu Marxu (tom živom svecu) i o. Richardu Neuhausu (čĳi bih um gotovo mogao nazvati našom nacionalnom dragocjenošću).

ZAHVALE

Zauvĳek sam zahvalan, na način na koji je to jedva moguće izraziti rĳečima, o. Paulu Marxu zbog mnoštva stvari koje ovdje ne mogu nabrajati − no upravo zahvaljujući njegovu ljubaznom pozivu (a poziv ovog, na sveca nalik, čovjeka meni je uvĳek zapovĳed), održao sam improvizirano predavanje iz kojega je proizišla ova knjiga. Snimak tog predavanja čuo je Richard Vigilante koji mi je predložio da o toj temi napišem knjigu. On me je neprekidno poticao, hrabrio i nadahnjivao − osobito dok smo knjigu naizmjence tipkali − da nĳe bilo njega, ove knjige ne bi bilo. Od srca zahvaljujem dr. Richardu Zaneru, svojemu mentoru u Centeru for Research and Clinical Ethics na Vanderbilt Universityju. Ovaj dobrodušni i genĳalni čovjek naučio me je da su važna pitanja a ne odgovori − ne postoji nitko (uz možebitni izuzetak onog izazivača nereda koji je znao tako često razbjesniti i ogorčiti svoje suvremenike – Sokrata) tko bi mogao postaviti toliko pitanja kao dr. Zaner. U tegobnim trenutcima moga života bio je uvĳek strpljiv i pun razumĳevanja prema meni i zbog toga ću mu uvĳek biti zahvalan. Bernard Nathanson

ČUDOVIŠTE

1. ČUDOVIŠTE

Posljednji abortus izvršio sam krajem 1978. ili početkom 1979. Tih sam godina obavio samo nekoliko abortusa, i to samo onda kad mi se učinilo da za to postoje opravdani medicinski razlozi. Godine koje su protekle od vremena kad sam rutinski i svakodnevno obavljao abortuse bile su za mene značajna odiseja − kako u medicinskom, tako i u etičkom, a najposlĳe i u duhovnome smislu. Vjerojatno ću početi zamuckivati kad dođemo do duhovnog kraja moga putovanja. Knjiga koju držite u rukama poluautobiografskog je karaktera − u njoj sam se poslužio vlastitom životnom pričom kao paradigmom za proučavanje sustavnog rastakanja i odumiranja jednog moralnog sustava, ma kako fragmentaran, isprazan i odbojan on bio, i bolnog stjecanja jednog drugog, znatno koherentnĳeg, pouzdanĳeg i manje atomističnog morala. Pozadina ove pripovĳesti bit će problem abortusa. Dobro sam upoznat s holokaustom, budući da sam ga pomnjivo proučio i da je u njemu život izgubilo više mojih rođaka. Poznat mi je, kao i drugim ljudima, i marksizam, jednako kao i njegovo krvavo nasljeđe. Međutim, problem abortusa vjerojatno poznajem bolje nego itko drugi. Poznat mi je svaki vid abortusa. Bio sam jedan od njegovih porođajnih lĳečnika. Njegovao sam tu kreaturu dok je bila još u povojima, hraneći je golemim količinama krvi i novca; vodio sam je kroz njezino mladenaštvo, u vrĳeme kada se nemoćno pokušavala oteti nadzoru.

IZ SMRTI U ŽIVOT

Kaže se da bismo, kad bismo tĳekom čitave trudnoće rasli istom brzinom kao tĳekom prvih dvaju tjedana života, u času rođenja težili blizu 13 tona. Abortus je sada nezamislivo golemo čudovište te je čak i sama pomisao o tome kako bi ga trebalo silom ugurati natrag u njegov kavez (budući da se utovilo tĳelima trideset milĳuna ljudi) u toj mjeri apsurdna da se ne može uopće izraziti rĳečima. Pa ipak, upravo je to naša zadaća − upravo je to herkulovsko pregnuće koje ovdje kanimo poduzeti. Nakon mnogih mojih predavanja ljudi me često odvuku u stranu i pitaju me: Nĳe li abortus korĳen svih naših problema? Nĳe li mentalitet koji odobrava abortus u toj mjeri prodro u našu kulturu da je zarazio upravo svaku društvenu institucĳu koja je povezana s našim životima: škole i sveučilišta, obitelji, spolnost, politiku, ekonomĳu? I kad bi abortus ponovno došao pod udar zakona, ne bi li naše društvo, koje je na samrtničkoj postelji, ponovno ozdravilo? Odgovori na ova pitanja su, redom: ne, da i ne. Mentalitet abortiranja – nazovimo ga tako u nedostatku bolje rĳeči – metastazirao je tako uporno, podmuklo i agresivno u našem društvu da je, čak i da nekim čudom ponovno dođe pod udar zakona, veliko pitanje bi li udružene pošasti kao što su spolno zlostavljanje djece, pornografija, nasilje prema ženama i genocidnost (sljedećeg tjedna imam na rasporedu svoj redoviti godišnji sistematski lĳečnički pregled kod dr. Kevorkiana) magično iščezle. Živimo u vremenu odurnog nihilizma: u vremenu smrti; u vremenu u kojemu, kao što tvrdi Walker Percy (moj kolega lĳečnik, patolog koji se specĳalizirao za autopsĳu zapadne civilizacĳe) “sućut vodi u plinsku komoru”, na kliniku za abortuse ili u ordinacĳu za eutanazĳu. Živimo u vremenu koje napredak osobnosti definira tako da sve manje i manje pojedinaca uspĳeva

ČUDOVIŠTE

ostvariti osobnost, u vremenu praktičnog odricanja svih moralnih vrĳednosti što nam omogućuje da ljude tretiramo kao objekte − i da, abortus nas je poučio svemu tome; u vremenu, također, podrivanja stupova sigurnosti − Crkve, škole, političkih institucĳa − tako da je sve, uključujući i tvoj život, dragi prĳatelju, podložno raspravi... Živimo u vremenu sustavnoga gušenja svakog autoriteta i beznadnoj balkanizacĳi normativne etike. Kako su ushitne i beskonačne naše mogućnosti izbora! − ubĳati, umirati, iskorištavati dok napokon ne postane beskorisno, − a sve to možemo a da nas zbog toga nitko ne osuđuje, čak ni naša vlastita savjest (naša što?). Baš je zgodno rekao Alisdair MacIntyre: Barbari ne čekaju s one strane naših granica; oni već neko vrĳeme vladaju nama. Bio sam jedan od onih koji je najavio ovo barbarsko vrĳeme. Sve sam učinio da dođe do legalizacĳe abortusa, da abortus bude dostupan svim ženama, da mogu abortirati samo ako to žele. Bio sam jedan od trojice osnivača National Abortion Rights Action Leaguea, osnovana 1968. godine. Bio sam na čelu najveće klinike za abortuse u SAD-u i kao njezin ravnatelj nadgledao desetke tisuća abortusa. Osobno sam izvršio na tisuće abortusa. Kako se to moglo dogoditi? Kako sam to mogao učiniti? Da biste shvatili, morate znati nešto o mojemu ocu i njegovim bogovima. Nekada nisam bio sposoban ispripovjediti ovu priču. Kad sam 1979. objavio poluautobiografsku knjigu pod naslovom Aborting America (Abortiranje Amerike) moj otac, koga sam silno volio i jednako silno mrzio, bio je još uvĳek živ i ja sam potiskivao mnoge svoje uspomene, osjećaje i sjećanja, iz poštovanja prema svojem osjećaju ljubavi i zbog zahvalnosti što sam je gajio prema njemu. Sada smo, međutim, u 1996. (on je umro 1990. u homerskoj dobi od devedeset i četiri godine), i

IZ SMRTI U ŽIVOT

sada je vrĳeme da se kaže cĳela istina. Moj otac odigrao je dominantnu, rekao bih čak kolosalnu, ulogu u mome životu i on je uvelike odgovoran za moje bezobzirne, nihilističke i poganske poglede i uvjerenja koji su me najposlĳe doveli dotle da − zajedno sa šačicom suurotnika pustim s uzice to čudovište − abortus. Moj je otac bio jedinstven čovjek. Rođen je 1895. u New York Cityju od oca farmaceuta njemačko-židovskog podrĳetla i doseljenika u Ameriku, i majke, koja je također bila napola Njemica, napola Židovka i također doseljenica, koja je bila neobično privržena svome mužu. Bio je posljednje dĳete u tom braku od ukupno četvero djece. Poput većine tek pridošlih imigranata obitelj je stanovala u malenom stančiću koji se sastojao od dvĳe prostorĳe, na donjoj, istočnoj strani Manhattana. Moj djed, ljekarnik, zarađivao je za život pomažući u obližnjoj ljekarni, a baka je šivala, nastojeći koliko-toliko popraviti mršavi obiteljski budžet. Kad je moj otac napunio godinu dana života, djed ljekarnik se razbolio od tuberkuloze, bolesti koje su se ljudi u to vrĳeme najviše bojali, i koja je bila poput AIDS-a naših dana, i šira obitelj ga je odlučila poslati u sanatorĳ u državi Colorado. Radna hipoteza glasila je da će čisti i svježi planinski zrak tako pogodovati njegovim bolesnim plućima da će se ondje sigurno izlĳečiti. Ali, boravak u sanatorĳu bio je vrlo skup, premda je mnoštvo ujni i ujaka svakog mjeseca slalo malu svotu novca (svi su se oni tek nedavno bili doselili u Ameriku i bili su jednako siromašni kao i on). U to vrĳeme nĳe još bilo socĳalne i medicinske sigurnosti kao danas: Bilo je: radi ili umri od gladi. Djedu, kojemu se zdravlje u sanatorĳu nĳe primjetno popravilo, došlo je do ušĳu da mu žena i djeca gotovo umiru od gladi zato što se gotovo sav raspoloživi novac slao na račun sanatorĳa u Coloradu. Nedugo nakon toga objesio se u svojoj sobici, smatrajući

ČUDOVIŠTE

da je novac bolje iskoristiti za hranu njegovoj djeci. Moj otac je do svog posljednjeg dana u životu plakao kad god bi mi pričao ovu tužnu priču; o samoubojstvu moje sestre (bila mi je jedina sestra) u njezinoj četrdeset i devetoj godini nikad nĳe govorio. Bila je rastavljena i imala je troje djece; nitko nikad nĳe ni nagađao o razlozima njezina samoubojstva. (Ove sam retke 1979. bio kadar ispisati ravnodušnošću svojstvenom nekom Camusovu junaku; sada sam sav iskrivljen od bola i molim da mi Gospodin dade utjehu molitve.) Obitelj je zatim bila izložena paralizirajućem rascjepu. Baka se udala za nekog udovca iz Ottawe u Kanadi. Taj udovac je bio shochut, mesar koji je ritualno klao piliće i krave onako kako to propisuje Stari zavjet kako bi njihovo meso bilo košer. Kako je i sam imao petero djece, mojoj je baki jasno i glasno rekao da će prihvatiti samo jedno njezino dĳete − ostala djeca neka idu ostalim članovima obitelji, koji su svi bili jednako siromašni i krcati djece kao i moja baka, ili u sirotište. Neka sama izabere. Odlučila je povesti sa sobom u Kanadu malenog Joeyja, moga oca, tada dvogodišnjaka. Djeca koju je bila prisiljena ostaviti zaista su završila u sirotištima. Bila su, svako na svoj način, žigosana za čitav život. Moj otac također. Ottawa je glavni grad Kanade, no bio je to u biti malen grad u kojemu ste se mogli zaposliti isključivo u državnoj službi i u kojemu je živjela malobrojna židovska zajednica koja je brojila pedesetak obitelji. Ta je zajednica bila tako malena i siromašna − u državnoj službi nĳe bilo posla za te Židove egzotičnog izgleda odjevene u dugačke crne kapute, sa šeširima od dabrovine i payesses (zalisci koji se nipošto ne smĳu rezati i koji, onako upadljivo nakovrčani, vise s prednje strane ušĳu) − da si nĳe mogla priuštiti rabina. Tako se dogodilo da je vladar ortodoksne židovske zajednice postao shochut koji

IZ SMRTI U ŽIVOT

je kao takav vjenčavao, pokapao, organizirao bar micve i predvodio svetkovine. Na taj je način moj otac bio podizan u najortodoksnĳoj židovskoj zajednici koja se uopće može zamisliti. Govorilo se da je utemeljitelj Manischewitz Wine Company, kad je odlazio u neki grad u kojemu je nakanio prodati svoje proizvode, tako pazio na vjerske propise da nikad nĳe prenoćio u hotelu, nego kod najortodoksnĳe obitelji u zajednici u kojoj se te noći slučajno zatekao. Takav je bio dom moga oca u Ottawi. Takva je bila religĳska strogost u kojoj je on podizan. Imao je tu nesreću da je bio najbistrĳe i najbolje od svih šestero djece u obitelji, i premda je bio najmlađi, bio je već vrlo rano odabran za ulazak u najsvetĳe od svih bratimstava, rabinat. Svakodnevno je pohađao hebrejsku školu. Nastavni plan i program bio je sasvim usmjeren prema pomnoj analizi Talmuda koji se sastoji od trideset pet knjiga teških rĳeči o židovskom zakonu. Pri kraju života često mi je znao opisivati kako su on i njegovi kolege yeshivabuchers (proučavatelji Biblĳe i Talmuda) provodili sate i sate u pilpelu, cjepidlačarskim raspravama o značenju jedne jedine rĳeči u Talmudu. Jutra su bila posvećena proučavanju Tore i Talmuda; manje zahtjevno gradivo poput matematike, kanadske povĳesti, francuske i engleske književnosti poluomamljenim đacima je bilo predavano poslĳe objeda. U svojoj trinaestoj godini podvrgao se obvezatnoj bar micvi. Najvrjednĳi dar što ga je tom prigodom dobio (darovi što su ih djeca dobivala u prigodi bar micve zasjenjivali su darove prigodom rođendana i Hanuke) bio je par debelih vunenih čarapa koje je majka isplela specĳalno za njega kako bi mu noge bile tople za hladne kanadske zime. Zatim je došlo vrĳeme upisa u srednju školu. U tom odlučnom trenutku đak je mogao birati između dva različita puta: između srednje stručne škole − u kojoj bi

ČUDOVIŠTE

se spremao za mehaničara, knjigovođu ili farmera, a za takve škole nĳe bilo potrebno plaćati školarinu − ili, ako ste odlučili steći kakvo akademsko zvanje, upisa na koledž − visoku školu u kojoj su se proučavali svjetovni sadržaji. Otkako se moj otac sjećao sebe, imao je poziv: želio je postati lĳečnik. Nažalost, studiranje na koledžu nĳe bilo besplatno; da biste se upisali na koledž, morali ste platiti školarinu i morali ste biti vrlo pametni. Godišnja školarina iznosila je deset dolara. Njegov poočim koji je zarađivao dvadeset pet centi za košer klanje pileta i pedeset centi za iskazivanje iste takve simpatĳe prema kravama usprotivio se njegovoj želji; nĳe si mogao priuštiti da plati posinku tih deset dolara školarine, premda je to značilo da će Joey morati odgoditi svoj san o lĳečničkoj karĳeri do neke daleke i nerazgovĳetne budućnosti. Nikome od rođaka nĳe padalo na pamet da mu pomogne, pa je razočarani Joey jednu mučnu godinu morao provesti učeći za knjigovođu. (Nakon njegove smrti pregledao sam kao jedan od izvršitelja oporuke njegove račune i čekovne knjižice: premda je umro kao vrlo bogat čovjek, njegovi su računi bili prava blamaža. Sumnjam da se taj čovjek ikad potrudio oko toga da uskladi mnoštvo svojih čekovnih knjižica, čuvajući većinu svojih financĳskih računa u glavi). Naposljetku je Joeyjeva baka smogla onih deset neophodnih dolara godišnje kako bi se on mogao upisati na koledž. Diplomirao je s najvišim ocjenama one sudbonosne 1914. Zbog kratkovidnosti bio je oslobođen služenja u kanadskoj vojsci tĳekom Prvoga svjetskog rata, a u jesen te godine upisao se na McGill University na medicinski fakultet. Unatoč tome, bio je i dalje siromašan kao crkveni miš. Mukom se probĳao kroz montrealske zime u iznošenom kaputu podstavljenom novinama; nove đonove na cipelama također su zamjenjivale novine. Dnevni

IZ SMRTI U ŽIVOT

obrok sastojao mu se od dvĳe kriške bĳelog kruha i šalice kakaa; subotom uvečer bi se razmetao novcem i pojeo dva jaja i dvĳe kriške kruha prepečenca u nekom restoranu u Ulici sv. Katarine, u to vrĳeme glavnoj montrealskoj ulici. Nĳe prošla ni godina dana, a kod njega su već postali uočljivi klinički simptomi pothranjenosti: anemĳa (smanjen broj crvenih krvnih zrnaca), hipoproteinemĳa (nedovoljna količina bjelančevina u krvi, koje štite od raznih infekcĳa i koje omogućuju dosezanje genetski predodređene visine), itd. Sveučilišna ambulanta preporučila je školskim vlastima da ga otpuste iz škole kao fizički nespremna za savladavanje zahtjevnog programa i obveza studenta medicine, premda je na kraju prve školske godine zauzeo drugo mjesto u svojoj klasi, odmah iza nekog crnca s Kariba imenom Philip Savory koji se kroz McGill probĳao radeći svake noći kao nosač na željezničkoj postaji Windsor u Montrealu. Upravo u trenutku kada je moj otac trebao biti otpušten iz škole, neki dobrodušni profesor medicine kojemu se sviđao ovaj odlučni i hrabri malac (bio je visok 162 cm, a težio je manje od 48 kg − zajedno s čupavim brčićem do kojega je veoma držao) počeo ga je pozivati svakog petka uvečer svojoj kući na večeru. Nakljukao bi mojega oca golemim komadima mesa, jetricom i špinatom; što bi ostalo iza večere spakirao bi mu u smeđu papirnatu vrećicu koju bi on odnio u svoju studentsku sobicu i ondje se prehranjivao svake večeri tĳekom čitavog idućeg tjedna. Anemĳa je postupno iščezla, bjelančevine su mu se povećale i on se tĳekom sljedeće godine dana udebljao za kilogram i po. Kasnĳe u životu, nakon što je ostvario uspjeh o kojemu nĳe mogao ni sanjati, nikada o profesoru La Fleuru nĳe govorio a da mu pri tome ne zasuze oči. (Bio je najsuosjećajnĳi i najsentimentalnĳi od svih ljudi − i najokrutnĳi i najtvrdokornĳi kirurg koji se

ČUDOVIŠTE

uopće može zamisliti, pravo zlopamtilo. O tome će, međutim, kasnĳe biti više rĳeči.) Na prvoj godini studĳa moga je oca obuzelo nešto veoma značajno. Bivajući sve više razočaran judaističkom ortodoksĳom – čemu je uzrok, prema njegovim vlastitim rĳečima, bio liberalni (ovo nĳe tek puka igra rĳečima) i prosvjetiteljski duh kojemu je bio izložen tĳekom školovanja, dakle u njegovim već zrelim godinama – on se krajem prve godine studĳa pobunio protiv židovstva u cjelini, odričući se potpuno židovskog zakona i, što je najvažnĳe, odričući se napose zakona koji su se odnosili na režim prehrane, slomivši srce svoje majke koja mu je bila neobično privržena. Obznanio je svima u kući, ne bez tugaljivog uvoda, da će odsada (ova adolescentska mizanscena odigrala se u ljeto 1915.) jesti meso i mlĳeko za vrĳeme istog obroka, da će jesti svinjetinu i svinjske proizvode i da će jesti riblje specĳalitete kao što su škampi i jastozi i tome slično. Sve je to izrekao takvom teatralnošću, takvom žestinom i tako sočno da bi i sam Laurence Olivier pozelenio od zavisti. Ovaj strahoviti zaokret za 180 stupnjeva u religioznosti obrazložio je rekavši kako tĳekom prve godine studĳa medicine nĳe pronašao ni traga bilo kakvom empirĳskom dokazu koji bi potkrĳepio suzdržavanje i sva ona ograničenja što ih pobožnim ortodoksnim židovima nameću propisi u pogledu prehrane. Njegova je majka lila gorke suze zbog njegova otpadništva. Istina je, međutim, da on nikada nĳe stavio u usta ni komad svinjetine, niti je kušao ribljih specĳaliteta poput škampa (dva gotovo neoprostiva grĳeha prema Talmudu) sve dok nĳe vidio mene kako ih jedem nakon što sam odrastao: ne samo što me tada nĳe pogodila strĳela Božja, već se činilo da uživam u njima. Otada je smjelo i očigledno bezbrižno gacao tom kršćanskom močvarom, iako bih zgodimice, dok bi jeo slaninu s jajima, primĳetio kako kradomice

IZ SMRTI U ŽIVOT

i naćuljenih ušĳu pogledava oko sebe, plašeći se, pretpostavljam, iznenadnog pojavljivanja strašnog molochhamovisa (anđela smrti). Poput Jamesa Joycea, odrekao se svoje religĳe, no ona je unatoč tomu do njegove smrti ostala stožer njegova života i rada. Nitko, baš nitko, nĳe umio ispričati vic na jidišu kako je to umio moj otac; kad bi on pričao viceve, pretili rabini bi se tresli, upravo davili od smĳeha. Na petoj (ujedno i posljednjoj) godini studĳa (koledž i medicinski fakultet bili su tada spojeni) upoznao je moju majku. Bila je to žena visoka rasta i koštunjava, s dugačkim konjskim licem, a bila je najstarĳe od šestero djece u obitelji Johna Dovera, ortodoksnog Židova i trgovca poljoprivrednim proizvodima na veliko: pozadi kauča u sobi za primanje bile su naslagane vreće s krumpirom, a članovi obitelji objedovali su sjedeći na velikim košarama pretrpanim lukom. Nĳe potrebno ni spominjati da je njezina obitelj bila isto tako siromašna kao i obitelj mojega oca. Harriet Dover bila je tri godine starĳa od Joeyja Nathansona − bilo joj je dvadeset osam kad ju je upoznao na nekoj židovskoj “zabavi” i njezina obitelj je već tada vjerovala da će čitav život ostati usidjelica. Bila je najstarĳa od šestero djece i u šestom razredu je prestala pohađati školu. Što su ona i moj otac imali zajedničkoga i o čemu su mogli razgovarati, čemu su se mogli smĳati i o čemu su mogli zajedno sanjati − nĳe mi bilo jasno čitavog mog života. Možda je on tražio drugu majku. A možda si ja samo utvaram da ležim na kauču u psihĳatrĳskoj ordinacĳi. Kako bilo, njih dvoje su se “zaručili”. U židovskoj ortodoksnoj zajednici to je vrlo ozbiljan i općenito nepovratan korak − osim ako jedna ili druga strana ne umre ili počini samoubojstvo. Osim toga, bio je to i u financĳskom pogledu kompleksan i koristan pothvat. Nevjestin otac trebao je staviti svoj potpis na dokument ko-

ČUDOVIŠTE

jim se obvezao mladenki dati miraz koji je predstavljao vrĳednu nagradu mladoženji za to što ga je oslobodio neudane kćerke. Kad je rĳeč o mojoj majci, iznos koji su strane dogovorile iznosio je pet stotina dolara, a trebalo ga je platiti u roku godine dana nakon vjenčanja. Moj otac je nakon završenog studĳa na medicinskom fakultetu godinu dana proveo kao lĳečnik stažist u Ottawa Civic Hospital, koja je u to vrĳeme bila vodeća medicinska i obrazovna institucĳa u glavnom gradu. Nakon toga godinu je dana bio na specĳalističkome stažu u Bellevue Hospitalu u New York Cityju. Tĳekom te godine očajnički je pokušavao razvrgnuti zaruke s mojom majkom; ona mu je vraćala milo za drago priprĳetivši mu da će počiniti samoubojstvo, te da će cĳela židovska zajednica biti detaljno obavĳeštena o razlozima njezina samoubojstva i upoznata s pravim krivcem za njezin postupak. To će izazvati nepopravljiv schande (skandal) i time će on prokockati sve šanse da ostvari liječničku karĳeru u tom gradu. Čak su se i njegova majka i njegov poočim, shochut, čĳe je stavove u stvarima etike i morala on neobično cĳenio, uvrĳedili zbog njegovih pokušaja da prekine vezu i na odgovarajući su ga način savjetovali. U lipnju sljedeće, 1920., godine, u mjesnoj (i jedinoj) sinagogi u gradu okupili su se svatovi kako bi proslavili njihovo vjenčanje. U skladu s dogovorom sklopljenim tĳekom pregovora, prvi obrok miraza od pet stotina dolara dospĳevao je na sam dan vjenčanja. Otac moje majke žurno je nešto promrmljao pravdajući se da je u zbrci i metežu priprema za vjenčanje zaboravio ponĳeti novac. Moj otac, koji je po naravi bio neobično sumnjičav čovjek, na to optuži svog budućeg “prĳatelja” da je podmuklica i lopov te da je očito da ne želi platiti svoj dug. Tek nakon što su dvĳe strane potpisale novu zadužnicu, čemu je svjedočilo šestero svatova − troje iz

IZ SMRTI U ŽIVOT

mladenkine i troje iz mladoženjine obitelji – ova sada već farsična ali fatalno zatrovana svečanost mogla se nastaviti. Na svoju nesreću, moja majka se uplela u svađu stavivši se na stranu svoga oca i tvrdeći da je njezinu ocu novac iznuđen, pripomenuvši pri tome da je John Dover čovjek od rĳeči i da će on svakako isplatiti svoj dug. Takva uvjeravanja naišla su na otpor malobrojne, gotovo incestuozne zajednice Ottawe koja je bila mišljenja da je gore spomenuti John Dover veliki lažac, nitkov i čovjek koji se očajnički pokušava rĳešiti svojeg najstarĳeg djeteta udajom. To što je objekt njegovih očajničkih pokušaja bio mladi i inteligentni židovski lĳečnik koji mnogo obećava samo je još više ubrzalo njegov puls i proširilo već ionako proširene granice njegova morala do einsteinovske beskonačnosti. Moj otac je s predviđenim mirazom planirao otići na godinu dana u Englesku i ondje se specĳalizirati za oftalmologa. Vidjevši da John Dover ne plaća dug, bio je prisiljen odustati od svog ambicioznog plana da postane svjetski poznat očni lĳečnik i morao se pomiriti s time da šest godina uči za lĳečnika opće prakse u klaustrofobičnoj židovskoj zajednici u Ottawi, da bi se nakon toga zaputio prema jugu u Sjedinjene Države gdje je 1926. u New York Cityju specĳalizirao porodiljstvo i ginekologĳu. Otac nikad nĳe oprostio mojoj majci ono muljanje njezina oca s mirazom. (Tvrdoglavo je čuvao sve relevantne dokumente koji su se odnosili na ovu tragikomedĳu koje mi je pokazao kad sam napunio pedeset godina, a on je bio već prevalio osamdesetu.) Osvetoljubiv i nesposoban oprostiti, mjesecima nakon što se oženio mojom majkom podigao je tužbu protiv svoga tasta tvrdeći da ga je Dover obmanuo, zaveo i prevario. Napokon je došlo vrĳeme parnici i nekoliko mjeseci kasnĳe, uoči samog sudskog procesa, moja majka mu je rekla da

ČUDOVIŠTE

namjerava svjedočiti u korist svoga oca, te da će poreći da je miraz uopće ikad bio obećan, a ako i postoji kakav dokument koji potvrđuje da je dug postojao, ona će na sudu izjaviti da je on posljedica emocionalnog pritiska na njezina oca i da je zapravo iskamčen. U otporu mome ocu pridružila joj se i njezina sestra Sylvia. Na svu sreću, dobrodušni i iskusni sudac koji je vodio ovaj spor uspio je nagovoriti moga oca da prihvati nešto što se doimalo razumnim kompromisom, tj. da će prihvatiti 50 posto od obećane svote u zamjenu za odustajanje od tužbe. Tako do suđenja nĳe ni došlo, a moj je otac počeo gajiti sve žešću mržnju prema mojoj majci, njezinoj obitelji − i prema Ottawi i Kanadi općenito. Nikad nĳe oprostio mojoj majci, njezinoj sestri nikad nĳe dopustio da uđe u njegovu kuću i u svakoj prikladnoj (a jednako tako i u nekoj sasvim neprikladnoj) prilici proklinjao je na sav glas čitav rod Dovera − osobito perverzno uživajući u proklinjanju u nazočnosti moje majke. Zašto se uopće oženio njome? Zašto se nĳe od nje rastavio nakon šokantnog saznanja da se ona, umjesto uz svoga muža, svrstala uz svoga zastranjelog i lažljivog oca? Moj otac bio je vrlo vješt na jeziku i imao je naoko istinite odgovore na ova i slična pitanja, kao npr. na pitanje zašto je s ovom ženom, koju je tako očito mrzio, imao dvoje djece. Po mome sudu, on se unatoč prividno hrabrom otpadništvu od skučene židovske zajednice u Ottawi plašio javnoga mnĳenja. Teško vam je u to povjerovati? A što kažete na ovo: bio je patološki vezan uz ovu ženu koja je bila tri godine starĳa od njega i koja je u njegovoj poremećenoj percepcĳi predstavljala njegovu vlastitu majku koja mu je bila neobično privržena i koja ga je spasila od sirotišta; bio je privržen vrlo uskom i primitivnom poimanju očinstva kako ga je on sam zamislio, kako bi se na neki način oslobodio bola što je i sam u dobi od dvĳe godine ostao bez oca, koji ga je raz-

IZ SMRTI U ŽIVOT

dirao. I tako dalje, i tome slično. (Je li vam već preko glave ovog psihoanalitičkog bulažnjenja?) Ostaje istina da je on zajedno s Harriet Dover, nakon što su se njih dvoje preselili u New York City, očinski brinuo o dvoje djece i da kao otac nĳe žalio truda kako bi zaštitio svoju djecu, da nam je bio neobično privržen, ali u isti mah i tiranin i surov u svojoj pravednosti, te da je od nas tražio bespogovornu lojalnost, pokornost i nekritičku privrženost.

SADRŽAJ

Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 1. Čudovište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 2. Dom moga oca. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 3. Ognjeni stup. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 4. Priča o Ruth . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 5. Površan Židov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 6. Siromašne i trudne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 7. Državnik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 8. Postupak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 9. Aborter . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 10. Vektor života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 11. Nĳemi krik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154 12. Prema tanatorĳima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 13. Ništa ne bacati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 14. Abortus i nasilje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 15. Božja ruka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203 Pogovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214 Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 224

231

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u svibnju 2009.

IZ SMRTI U Z IVOT

Bernard Nathanson

IZ SMRTI U Z IVOT V

Šokantna ispovijest bivšega kralja abortusa, autora filma Nijemi krik

Bernard Nathanson

Cijena: 120 kn

ISBN 978-953-235-177-4

www.verbum.hr

VERBUM