Demon i Sveta Krv by VERBUM d.o.o.

DEMON I SVETA KRV

“Ovaj roman ne želi samo pripovĳedati, već on teži potaknuti, inicirati, apelirati, uzrujati, ako ne i zapanjiti, opatrnuti i zastrašiti, ali i dirnuti i preobraziti.’’ dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek Zavod za povĳest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU

Nevenka Nekić

U ovomu uzbudljivu romanu poznata književnica Nevenka Nekić (autorica književne uspješnice Kardinalovo srce) čitatelju nudi dva sloja, dvĳe usporedne radnje koje se odigravaju u različitim povĳesnim razdobljima te se međusobno prožimlju i nadopunjuju. Prvi sloj obrađuje suvremena hrvatska pitanja, političke konvertite u kojima prepoznajemo mĳene naše aktualne društvene zbilje, samozatajne “ognjištarske književnike” koji nikada nisu bili in i one druge koji svojom dekadentnom literaturom zaposjedaju javni prostor i kreiraju književno i javno mnĳenje. Drugi je sloj romana fantastična priča o darovitu mladu čovjeku koji, poput Fausta, želeći dobiti prestižnu prvu nagradu na najvećemu pjesničkom natječaju, ulazi u odnos s tajanstvenim Apolonijem koji mu, baš kao Mefisto, nudi ono za čime žudi. Jedini izlaz iz Apolonĳeva zarobljeništva mladi pjesnik ovjenčan pjesničkim priznanjem pronalazi u četrdesetodnevnome hodočašću u svetište Krvi Kristove, u Središte svĳeta – Ludbreg.

Nevenka Nekić

DEMON I SVETA KRV

Cijena: 98 kn

ISBN 978-953-235-183-5

www.verbum.hr

VERBUM

Nevenka NekiÄ&#x2021; DEMON I SVETA KRV Roman

Biblioteka:

Stilus

25.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Nevenka Nekić

DEMON I SVETA KRV Roman

VERBUM Split, 2009.

© Copyright: Verbum, Split, 2009. Izvršna urednica: Jelena Hrgović, dipl. teol. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacĳa u publikacĳi SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42-31 NEKIĆ, Nevenka Demon i Sveta krv : roman / Nevenka Nekić. Split : Verbum, 2009. - (Biblioteka Stilus ; 25) Bilješka o piscu. ISBN 978-953-235-183-5 130322087

A najsnažnĳi osjećaj bio je taj da je život jednako dragocjen kao što je i zagonetan. G. K. Chesterton

U moru sumnji u kojem veslam još ne znam to što vjerujem ipak, te žudnje mi kažu da ja u sebi božanstveno nešto nosim. Adolfo Gustavo Becquer

Martin je došao u Zagreb jednoga kasnoproljetnoga dana pete godine rata. Najsvježĳe sjećanje bilo je ono na četiri dječaka poginula u Orašju. Zgrčen u srcu i bijesan na ubojice, putem je sebe čas korio, čas govorio proste rĳeči zbog kojih bi se brzo kajao. Ne možemo biti slični njima, sjećao se rečenice poznatoga pjesnika. Osjećao je duboku krizu svoje nutrine i žalost za četvoricom dječaka koje je poznavao odavno, od njihova rođenja. Najstarĳi je imao samo šesnaest godina. U svibanjsko predvečerje pomagali su u Orašju prirediti karmine za poginula branitelja Petra, izbjegavši smrt na samom groblju koje su neprĳatelji granatirali tĳekom sprovoda. Masa se razbježala i srećom nitko na groblju nĳe smrtno stradao. A onda, kao grom iz vedra neba, opet granate u dvorište gdje je trebalo obaviti karmine. Bojao se Martin tamo na groblju stojeći uz susjeda i djevojčicu, malu i izgubljenu Anu, s dvjema žutim pleteničicama i plavim očima poput tamna različka na polju. Ona se nehotice stiskala uz njegove noge. Bila je pitoma i uplašena jer je nedavno izgubila oca i majku pa se nalazila kod tetaka, dvĳu djevojaka u kasnĳim godinama života. Kad su grunule granate, odmah ju je zgrabio i držeći poput paketa ispod pazuha, potrčao u zaklon, pod neko drvo, veliki brĳest koji je znao iz djetinjstva i vjerovao u njegovu čarobnu moć: tko se tu krĳe, ostaje za zlo sakriven. Valovi šuma i zelenih uzvisina tutnjali su od udaraca, a ljudi vrištali. Još su četvorica za smrt predodređenih 9

dječaka bili s njima. Nejednako kretanje ljudi u svim pravcima onemogućilo je da se sjeti svega na groblju. Ostavili su lĳes nepokopan. Kasnĳe su ga ukopala petorica branitelja, prĳatelja poginuloga mladića. Kad se sve utišalo, spustio je djevojčicu, postavio ju na male nesigurne nožice, kao biljku koja vjerna ostaje na tlu, a on je u srcu već danima odlučivao otići. Znao je to, a dodao je svome strahu kao brzoj misli i opravdavajući razlog: nema više uniformu, sve je tako reći izgubljeno, još u svibanjsko prošlogodišnje predvečerje razoreno i srušeno, a ostao je samo zapad kao oaza u kojoj bi on trebao završiti svoje planove. Držeći djevojčicu za ruku pošao je sa svima na karmine gdje će u hladovini i miru, mislio je, doći do odluke kamo dalje. Mora izaći iz sebe, poludjet će inače. To je najbolje definirano stanje njegove duše: izaći iz sebe. Ovdje će kurvini sinovi, kako ih je uvĳek zvao, onečistiti svojim prisustvom sve: od onoga šljunka na Savi koji nosi tragove dječjih stopa, pa do mirisa drveća u proljeće kad prolistaju jablani i mace. Rat ga je umorio, mir ga je iz daljine iritirao. Na obzorju su se nagomilali tamni oblaci, ali sunce je još bilo visoko i javljalo se kao zlatan prsten čipkasta oblika oko mračnih oblaka. Još kad su ulazili u dvorište ubĳenoga branitelja, a sva rodbina i prĳatelji pomagali oko postavljanja stolova, vjerovao je da se za ovaj dan završilo – iznad njihovih glava proletjele su dvĳe laste i njegove slutnje. Bila je to sugestĳa mira, vrlo tanka, svemirski nestvarna, poput prolaznika u suton kojem vidiš samo sjenu. Svĳet je oko njega bio uznemiren, ali odlučan nazočiti karminama. Dotičući nekom suradnjom, kojoj ne vidiš konce, zajedništvo u masi, gazeći travu, začne u sebi misao da je život moguć samo kao zabo10

rav. Inače bi poludio. Kad bi morao pamtiti sve što je vidio i doživio, trebao bi posve poludjeti. Brisati puno toga, brisati… naređivao je sebi samome. Kažnjavao se kad god bi pomislio na užasne slike koje je morao gledati dok je bio na bojišnici, a najgora je bila ona iz sela Ljepunica – žena u dvorištu zapaljene kuće i odrezane grudi bačene daleko od tĳela nad kojim je izvršeno strašno nasilje. Četvorica dječaka pohađala su u Zagrebu Nadbiskupsku gimnazĳu. Odlazili bi u konvikt i čeznuli za kućom, a po dolasku kući radosno i s nekim ponosom prepričavali dane koji su upravo prošli u učenju ozbiljnih predmeta. Bili su kao raskriljenih ruku: uvĳek s mišlju na dom, uvĳek s nadom da će tamo u Zagrebu sve dobro završiti. Ponekad bi im pomagao u nekom predmetu, jer i sam je završio klasičnu filologĳu u Zagrebu. Da je sve bila opsjena, taj mir, taj uspon utihnule šume uzbrdo, ta plodna leđa njiva i dolina, pa onda i zrelih trešanja u tom nesretnom dvorištu, tvrdih i sočnih trešanja koje su netom prĳe ponovnoga granatiranja brali i jeli, nĳe ni sanjao. Samo lĳevom zjenicom ugledao je bljesak i jedva je čuo fijuk smrti, kadli su svi zajaukali i razbježali se kojekuda. Pale su dvĳe granate i ostavile sliku: slomljene grane trešnje, smrskani zreli plodovi na tlu izmĳešani s tĳelima i krvlju četvorice dječaka. Oni su toga časa rasprostirali bĳele stoljnjake po stolovima u dvorištu. Svi zvukovi slili su se u jezovite jauke matera nad licima svojih dječaka. On je samo stajao spuštenih ruku i govorio one dvĳe rĳeči: kurvini sinovi… Zašto je noćas sanjao rosu koja se spuštala niz obzorje i netko je veselo skakutao poljem prema Savi… Oko njega je rastao vrĳesak, kojega inače ovdje nema. 11

Čeka nekoga u snu, uzalud, na istome mjestu, a ti se veseli trkači ne pojavljuju. Čini mu se da su to otac i majka, ali nekako mladi, on ih takve ne pamti. Otac je odavno umro, srećom, mogao je sada u ratu reći, a majka se smjestila kod sestre u Koprivnici. Martin, jedinac, ostao je na ratištu i preživio sve kaose i strahote posavske bojišnice. Obiteljska kuća postojala je još neko vrĳeme, starinska i nekako udobna sa svoje tri sobe i golemom kuhinjom, ali opljačkana. U njegovu rodnom selu Ljepunice ostale su poslĳe progona i paleži na koncu svega samo izgorjele sablasne zidine iz kojih su nakon dvĳe-tri godine rasle biljke. Najviše se sjećao majčinih rĳeči: Ovaj drugi rat u mojem životu ne ću preživjeti. Ali ti, sine, moraš. Bila je visoka i lĳepa njegova majka Ana. Možda se zato selo i zvalo Ljepunice, mislio je kao dječak. Imala je bĳelu kožu i plave oči. Oca je imao u uspomeni uvĳek s majkom – uzdizali su se kao dva tornja prema nebu. Sav život bio je u djetinjstvu šareni veseli papir, a u njemu su njih dvoje bili sigurni zalog kruha i topline. Više ne zna kako je to bilo s očevom bolešću, rak je bio brz. On i majka ostali su sami, vezani jedno za drugo, za stvari koje su voljeli i za uspomene na oca.

*** Zagreb je koncem toga ljeta pete godine rata bio u poluratnom stanju, ali ni izdaleka kao u njegovu kraju. Kavane su otvorile suncobrane pred vratima, mladi sjedili na trgovima, čavrljalo se, trgovine su radile, sviralo se na sav glas u kafićima. Vrĳeme je bilo to12

plo, kao u pravo ljeto. Stolovi i gomile gostĳu prekrivali su Jelačićev trg, Bogovićevu i Tkalčićevu ulicu. Opušteno se pĳuckalo, lizalo sladoled. Djevojke su prolazile zamamne i lĳepo obučene. Činilo mu se da ga Zagreb posebno boli. Teta Marĳa imala je sićušnu kućicu na Trešnjevki u nekoj ulici koja je svojim imenom podsjećala na nestale drevne hrvatske gradove: Gvozdanska. U blizini su bile i ostale takvih naziva. Vladao je mir u toj starinskoj ulici, u zelenu dvorištu, pod strehama kuće i drvarnice u kojoj je teta Marĳa držala mnogo starih stvari i drva. Najavio se Martin teti Marĳi i kad se pojavio na vratima, mirisao je starinski dobar objed: kokošja juha, pečena svinjska karmenadla i štrudla od trešanja. Uvĳek je to bio svečan objed, još dok je studirao i stanovao kod tete Marĳe. Lĳevo u uskom hodniku je vješalica, kakve više nema ni u jednom dućanu: ukrižana drvca koja završavaju paroščićima jelenskih rogova, desno je ulaz u kuhinju kojom se šepiri najljepši starinski kredenc, a lĳevo je ulaz u sobicu, pa iz nje u još jednu. Obje su minĳaturne i mirišu na drvo i tapecirung, presvlake iz vremena prĳe više od sto godina. “Martine!” Sitni zagrljaj ostarjele i smanjene tete koja je mirisala na sva jela raskošnoga objeda. “Stric Mĳo ti šalje”, reče Martin i izvadi paket sa svinjskim suhim mesom i kobasicama. “Eh, moja Slavonĳa...” i teta pomiriši s užitkom darovano. “Znaš, noćas sam sanjala onu našu strminu do Save, u svom jutarnjem žaru, kako se kupamo kao djeca, pobjegli daleko da nas ne vide naši, sve se tiho ljeska voda, a ja mlada, dugokosa, sve lebdim… Bože, kako čovjek sačuva u sebi…” I teta ne dovrši misao. 13

Njegovu misao iz sličnoga sna. Misao koju je on unio u svoju knjigu što je stigla s njim u rukopisu. U dvorištu je dozrela trešnja koju pamti iz djetinjstva kad je bila mlada i vitka. Sada je to razgranato stablo koje prekriva i dio krova na niskoj kućici.

*** Poslĳe objeda posjetio je kolegu Gvozdena. To mu je bio nadimak od studentskih dana. Imao je sreću u poslu. Nikada nĳe puno radio, a uvĳek je bio dobro plaćen na utjecajnom mjestu. Još tamo osamdesetih koketirao je s časopisom kojeg je bilo dobro podržavati i hvaliti u javnim glasilima. Časopis se zvao “Meduza” i glumio je komunizam s ljudskim likom. Gvozden se dobro družio, kako se to tada govorilo, s njegovim urednikom. Od šapata da mĳenjaju iste žene, do jeke da i Gvozden ima prste u mračnĳim poslovima oko izolacĳe nekih darovitih pisaca kao nepoćudnih, pa čak i do toga da se Gvozdenov džep popunjava u Petrinjskoj (nekada u Udbinu središtu sa zatvorom za nepoćudne) na ispovĳednim razgovorima, kolali su književnim zagrebačkim krugovima. Pripadao je onom krugu koji se može nazvati književnost obavĳeštenosti, književnost rukovođenja, organiziranja dotacĳa, fondova, radĳa, televizĳe, filma, predavanja, petkova i četvrtkova, književnost poznavanja “pravih ljudi”. Gvozden je stavljao naočale i kad nĳe trebao dioptrĳu, da bi kroz njih njegov pogled postajao dubinski dalek i prodoran, a strĳele iz očĳu probadale bi smrtnika s kojim je prisiljen voditi razgovor. Poznavao je taj theatrum mundi, kako je volio govoriti, služeći se često tom upamćenom frazom, posuđenom 14

od najvećega diva tadašnje književne scene, iako nĳe znao latinski. Prepoznavao je on prave stvaraoce, jer oni su najčešće slabĳi za praktičan život od drugih ljudi, ali zato sposobnĳi da se tom životu dive. Već u ono posljednje doba dragog mu socĳalizma došli su u modu neki spisatelji kojima se pubertetska pjena u uglovima usana pojavljivala od divljenja prostakluku koji će kasnĳe postati cĳenjena roba u književnosti oslobođenoj zapreka bilo kakva morala. Kako je Gvozden podnosio Martina, tko će znati. Bili su toliko različiti i hodali dvjema stazama koje su se kao paralelne linĳe kretale u svemiru. Martin se bavio književnošću oduvĳek, bilo da je čitao i komentirao, ili sam stvarao manja djela, koja je ponekad uspĳevao objaviti u nekom beznačajnom listu. On je dobro razlikovao književnost koja je bila osrednja, neiscjeliteljska i neiskupiteljska, od velikih djela. Nĳe podnosio gangrenozne iscjedke prežvakanih partizanskih uradaka, ili pak nove bolesne mašte koja je sličila na odvratnu slinu patoloških slučajeva i prema kojima je Poe bio malahno romantično zaigrano dĳete. Tako su njih dvojica od fakulteta ostali nekako čudno povezani. Možda je Martinova duboka i prava lirska narav bila ono što Gvozden nĳe nikada imao niti će imati. Martinov vjerski zanos bio je daleko od agnostičkoga racionalnoga stava kojeg je zastupao tada pisac-kritičar i demĳurg Gvozden. Nevidljivu sablju pripasanu na jetkim zupcima likvidiranja nepoćudnih neprĳatelja rĳetko je kad odpasivao, pa ni noću. Tada je Gvozden vodio male noćne telefonske razgovore u kojima su se donosile sudbonosne odluke. Gvozdenov novodobiveni stan od stotinjak kvadrata u tihoj ulici sa zelenilom u dvorištu, u centru Zagreba, i dobro situirana pozicĳa davali su mu krila. Nĳe on nikada puno 15

čitao, ali bio je vrlo uspravljen, zdrav, napredan socijalistički i kasnĳe liberalni dvonožac čĳa rĳeč vrĳedi. Uvalio se među velikane javnosti. Nĳe doduše napisao ni jedno veliko djelo, čak ni djelce, ali imao je gomilu oštrih kritika u kojima je satro svakoga čim bi provirio iznad propisana forumskoga i zadanoga u nekom sizu ili rsizu. Čak se dogodilo da je jednom velikoga i teško dodirljivoga Cesarića slistio nekom zakukuljenom kritikom nakon jedne nenadane zbirke koja je, doduše, objavljena u Beogradu, ali su u njoj bili opasni stihovi o glavama koje se sĳeku, ako se slučajno pojave i strše iznad neke bare. Smjernice su bile jasne – on ih slĳedi i stoga nikada ne će sići sa svoga protagonističkoga postolja. Živio je u zemlji široj od pojma domovine, nĳe ni ljubio taj pojam, jer ga nĳe osjećao.

*** Ali, ne lezi vraže, došla je nova država i nova vlast. Toga svibnja, najtežega u Gvozdenovu životu, lomila su se koplja. Kako se postaviti? Stvaralo se nešto njemu nejasno i opasno. Osjećao je da se skupljaju mladi novi ratnici, koji će biti za koji dan ispred njega. Badava se rugao njihovoj epskoj širini i želji da se istaknu u borbi, kako je govorio sa “susjednim plemenom”. U dubini duše znao je da su u pravu. I to onom pravu po kojem je on pljuvao dugi niz godina, a to mu je donĳelo sve moguće privilegĳe. I što sada? Treba se prikloniti. Naći će on način da se prebaci. Od zvĳezde, pa ma kako crvena bila, do kamena u 16

pradjedovskom vrtu, samo je korak. Sitnica za tako spretna i obavĳeštena domaćega sina. Misao da je i on domaći sin javila se spontano, probudila se u njemu poput ljutita psa. Zar su bolji od njega ovi koji se busaju u prsa? Pa zar on nĳe cĳeloga života bio za tu i takvu državu? Druga je stvar što su mu to branili. Nĳe važno tko je to njemu branio, sigurno bi on napravio više da se nĳe morao boriti protiv nevidljivih neprĳatelja… Ne vidi Gvozden nimalo kontradikcĳe u svojim mislima, čak se i uvrĳeđeno tješi: nĳe li patio zbog šikaniranja? Nĳe važno kakva, sigurno ga je bilo. Zar mu nisu nekoliko puta odbili neku recenzĳu u uglednom literarnom časopisu “Pregledi”? Zar ga nisu bez znanja preselili u manje važan “Upitnik” gdje je bio zamjenik urednika, a ne više urednik? Jedva se poslĳe vratio na svoje mjesto nakon informativnoga ispovijedanja u Petrinjskoj. Glavni urednik je frcnuo s toga uzurpiranoga mjesta u samo 24 sata. To je bio Gvozdenov pobjednički udarac mačem, stiletom između obrva. Onda je napisao tekst o vrĳednostima masovne kulture, o glupostima elitnoga umjetničkoga izraza i proglasio svaku črčkarĳu na fasadama zgrada, izvedenu sprejevima, umjetničkim djelom frustrirane i neshvaćene duše, masovnom i neophodnom subkulturom. Nekako istovremeno javio se uvaženi sveznadar rohava lica, kolumnist naprednjak u glavnim republičkim novinama, s idejom o ništavnosti klasične glazbe, čak je napustio i jedan koncert demonstrativno zalupivši vratima. Neki su to prepričavali kao anegdotu, ali Gvozden je opširno izvĳestio u svojem časopisu kako su to preživjele i nemoderne, sladunjave glazbene umotvorine za preostale malograđanske 17

duše. Kakve ljepljive glazbene “servilne” note nekoga baleta! Da, nazvao ih je “servilnima” jer, kaže, udovoljavaju naftalinskom ukusu davno propaloga plemstva i dekadentnoga građanstva… i sve u tom tonu. Tako se složio s naprednjaštvom kolege kolumnista, po čĳim su se duhovnim mjerilima u to vrĳeme krojila odĳela. I gle, sada tamo u Beogradu raskol – odvajaju se Slovenĳa i Hrvatska, prva odlučno, druga malko nevoljko, ali raskid je tu. Naglo, kao iz vode izranjaju nekakve stranke i u roku od nekoliko mjeseci površina bare se totalno uzmutila. Provirile neke glave kao u Cesarićevoj poezĳi, samo se još ne zna kako će proteći sječa. Već u veljači održan je onaj poznati skup u Društvu književnika Hrvatske. Nĳe htio otići na taj sastanak, tamo će govoriti osvjedočeni nacionalisti i on ne želi biti nazočan. Poslĳe je požalio, ali nikada se ne zna, možda se vremena opet vrate, nikad ne reci nikad! Ratne strahote vješto je izbjegao s nekom potvrdom o diskopatĳi i sličnim dĳagnozama, a onda se poslĳe Oluje vidjelo da mora izaći na čistinu i zauzeti rasklimanu stolicu. Sada je bio trenutak da izbĳe u prve redove samo velikim pothvatom: ili će napisati strahovit hit-roman, ili načiniti antologĳu rodoljubnih pjesama kroz naša stoljeća, sve tamo “od stoljeća sedmoga” do danas. Prekopavao je po ladicama tražeći najprĳe inspiracĳu za roman. Njegova ljubljena Lina (kojoj to nĳe bilo pravo ime, nego Gvozdenova skraćenica od milja – Lĳena), a koju je “naslĳedio” od poznatoga “ždrĳepca”, stručnjaka za sve moguće jezike, brĳala je noge u kupaonici i vikala da joj donese čas ovo čas ono. Najprĳe nĳe odgovarao, onda bi se izderao: 18

“Dugačke noge i kosa, a kratka pamet!” Živio je u divljem braku s tom praznom i seksepilnom ženom koja je pregazila tridesetu. Djece nisu imali. Glumila je intelektualku, kosu šišala ravno i bojala svĳetlo, odĳevala se športski, ali skupo. Posjećivala je s njim sve značajne klubove, predstavljanja raznih knjiga kao i otvorenja izložaba. Tu je osobito imala priliku pokazati novu “obleku”. Dosadili su jedno drugom. Počeo je nenadano pomalo mrziti njene ravno podrezane nokte, zapravo nalĳepljene nokte, kako je to bilo u modi, obojene dvjema bojama. Kako mu se prošupljila kesa, jer više nĳe bilo priliva iz Petrinjske, i ona je postajala sve razdraženĳa. Bundu je nosila već tri pune godine, prigovarala mu je, svi su je već znali napamet u njoj, to joj ide na živce. Neka tankovrha zloba javila se povremeno u njenu glasiću, kad bi on počeo govoriti o novim prilikama. “Pa što se ne snađeš? Ti si bar meštar od zanata! Opali neki kroše ili aperkat novim rodoljubnim snagama, kao nekad! Aaaa, nĳe zgodno, je li? E, vrĳeme je da promĳeniš taktiku, ako misliš da ostanemo zajedno. Nisam navikla na kućanske poslove, ni na stare haljine. A moram i na jednu korekcĳu lica. Ti znaš koliko je to delikatno i stresno, a i skupo.” Uskoro je velikan kritike shvatio da ne će napisati remek-djelo roman. Za to bi trebalo talenta, vremena i snage, pa naravno i teme. U vrevi književnoga života pojavili su se neki novi spisatelji koji su otkačeni, pišu u fak-stilu, trĳebe pojam liberalno, oralno i seksualno u golemim količinama. No neko šesto čulo kazuje mu da je za sada, na početku rata, najbolje zabaviti se stvaranjem jedne antologĳe. Zvat će se Moja domovina u stihu, a u podnaslovu Od stoljeća sedmoga do danas. 19

On je napisao uvod u kojem su najčešće bile rĳeči uzvišeno, narodno nepresušno dobro, snaga duha, izvor zemlje roditeljice itd. Silina izlizanih klišeja plazila je iz njegovih nenadarenih redaka, ali koga to brine. On sada ima pravo, grmio je, napisati i ovu sintagmu: Stvoritelju Bože, i nitko ga ne može zbog toga napadati kao nekada. Kao ni zbog velikih slova. Zaboravio je kako se snažno obarao na pisce koji riječ Bog pišu velikim slovom. Među takve je spadao i Solženjicin. Njemu je čak jednom postavljao neke ultimatume iz daljine, jer Solženjicin je bio na sigurnom – u Sibiru. U tome se poslu oko rada na antologĳi toliko činio samom sebi važnim da je povjerovao kako je on osobno zaslužan da je do toga trenutka slobode i došlo. Čak je posjetio i kolege koji su se s puškom borili na prvoj linĳi obrane. Nĳe više volio nadimak Gvozden. Nekako ne zvuči dobro dok razgovara s ljudima koje onda opisuje da su “na mučeničkom kotaču domovine propjevali lirskim najljepšim stihovima koji izviru”… itd. i nĳe točno da muze šute dok oružje govori… Kako su stari narodi bili mudri! Kupio je zbirku latinskih izreka i neku teorĳu književnosti, pa crpio zrnca mudrosnih praizvora, kojima, Bogu hvala, pripada i ovaj njegov mali hrvatski narod! Njegov, njegovcĳat! Zahtĳevao je da ga zovu i predstavljao se kao Hrvoje. To je i bilo njegovo pravo ime. Tako je nastajala antologĳa. Nĳe on dovoljno poznavao literaturu da bi obavio takav odgovoran posao, ali njegova dobra volja da u tu antologĳu uvrsti i one koji su napisali desetak loših pjesmuljaka u posljednje dvĳe-tri godine, a sada su bili tako opasno blizu vrha vlasti da im se i samima vrtjelo u glavi, 20

pridonĳelo je ostvarenju te remek-antologĳe. Bila je otkrivena Terra Magica. Svi su ga slavili i pao je prijedlog da se primi u časno Društvo spisatelja. Opet je dobio mjesto negdje pri vrhu – u ministarstvu koje odlučuje o svemu što se tiče knjige. O, kako je dobro proći uz ove zrinjevačke vodoskoke i ne brinuti za sutra. Ima opet svoju sobu u koju posjetitelj ulazi čekanjem, svoju sekretaricu, svoj vlastiti ritam ustajanja i lĳeganja. A Lina… njegova Linica, opet mazna, nĳe ga ostavila. Pala je nova bunda od nerca, široka i valovita, platilo je nekoliko stotina malih životinjica da bi Linica bila zadovoljna. Korigirala je lice, što se običnim rječnikom kaže nategnula kožu da sakrĳe bore i to je dobro platio. Pa jednom se živi. Još samo neka završi ovaj rat i da se prestanu javljati te dosadne sirene. Sada radi na novoj antologĳi. “Kratka pripovĳetka o ratu”. Uvod je već napisao. U njemu se javlja sintagma “nebeska kukuruzovina” u koju smješta sluzave i bradate ratnike zla, oni plutaju po pučini zla, jako mu se sviđala ta metafora, a tvrdio je da su njihova krv i put drugačĳi od naših. Javno se izjasnio za nove teorĳe o posve različitim genetskim i povĳesnim korijenima dva različita naroda. On nĳe bio siguran što je sve točno govorio onaj nacist Rosenberg, ali očito da i u tome crnom kukolju ima istine. Kad bi netko od novih ili, nedajbože, starih kolega ulazio u njegovu kancelarĳu, Hrvoje bi ga pogledao ribljim pogledom, kao da ih dĳeli golema voda. Stavljao bi naočale, jer može biti da ovaj pripada nekom Nehumanoidu ili Antihumanoidu. Gvozden je za dĳalog, naravno, ali za liberalni dĳalog sa svima koji su na istoj tonskoj ljestvici s njegovim glasom. 21

*** Kad je Martin saznao na kojoj je dužnosti njegov Gvozden, najprĳe se zaprepastio. Zar!? Pa to je preobrazba!! Kakav Kafka, kakav pikarski roman, kakav mafijaški krimić u kome se ubojica presvlači u svećenika!! Trebalo je vidjeti toga Gvozdena – uzdanicu s naročito izoštrenim instinktom za ljude koje treba eliminirati u tamo onim dobrim starim vremenima. Njuh mu je bio vrhunskoga psa tartufera koji je mogao nanjušiti i tvoga djeda negdje ispod zemlje na putu od Bleiburga do Gevgelĳe, pa da ti skreše najtajnĳe misli koje te noću progone. Ali on nikada nĳe glasno rekao i prstom upro: ne, on je odluku saopćio nekome drugome, a taj drugi onome gore i tako bi se krug zatvorio. Rukopis bi stajao i stajao i nikada nĳe objavljen. Pretrpani smo, pretrpani! Eto kako su vremena promjenljiva, kao u Gundulića, omaklo se skoro Martinu, ili ipak ne: onaj tko bi doli, i dalje je doli, a onaj tko bi gori, tamo ostaje. To je posebna rasa koja zna igrati u teatru mundi. Imaju ti rasni igrači fascikle, možda sada i neke modernĳe načine, da spreme podatke o tebi. Oni uvijek raspolažu nekim dokumentićem koji može dobro doći u različitim vremenima. Načuo je Martin da već sada, nakon samo četiri godine nove države, prevladavaju u tim ministarstvima liberalni, dobrodošli stari kadrovi. A on, Martin, uvĳek je bio nekakva oporba. I onda i danas. Gvozden je bio uvĳek u igri na linĳi. Stoga je Martin s nešto strepnje zastao pri ulasku u zgradu gdje je njegov kolega Gvozden imao blistavu sobu okrenutu na zapad i popunjenu kožnim foteljama. 22

Najavili su Hrvoju da ga treba neki stari kolega s fakulteta. Nĳe zgodno odbiti nikoga u ova neurotična vremena. U kancelarĳu uđe Martin. Bio je u civilu, ali nikada ne znaš kakvu uniformu i čin ima. “Oooo, prĳatelju!” zacvrkutao je Hrvoje, ustao od stola i pošao da ga zagrli. Još ga nikada u životu nĳe srdačno zagrlio. Martin se čudio, ali bilo mu je drago. Znači ne će se ponoviti ona vremena kad je Gvozden odbĳao tiskati i jedan redak istoga kolege. Uvĳek ga je slao nekome tko to smĳe, on kao nĳe smio. Tako se Martin oglašavao u listovima bliskim Crkvi. “Pa gdje si ti?!” “Ah, tako, ovamo i onamo, od fronte do kuće, od sela do Zagreba”, s nekom nelagodom odvrati Martin. “A ja, kako vidiš, ne znam gdje mi je glava od posla. Svi se ljute ako im ne izlazim u susret, a ne možeš zamisliti koliko dobrih pisaca se krilo u onim gadnim vremenima, a danas se, neka je hvala Bogu, mogu slobodno oglasiti. Je li tako, moj Martine, jabuko posavska!” strahovito srdačno još ga jednom zagrli njegov Gvozden. “Pa, Gvozdene, ja sam zbog toga razloga i došao k tebi. Imam jedno djelo za koje bih želio dobiti potporu. Htio sam da me savjetuješ i da ispunim formulare za tu potporu.” “Nemoj se ljutiti, ali nezgodno mi je da me zoveš nadimkom Gvozden. To je bilo tako… bez veze… znaš kako je bilo… morao si se kriti da te ne uhvate… Zovem se pravim imenom – Hrvoje.” “Drago mi je, kako ti želiš, ja baš nisam volio onaj tvoj nadimak.” “A kakvo je djelo, ako smĳem pitati?” 23

“Roman, roman o hodočašću u Ludbreg, još početkom devetnaestoga stoljeća. Htio sam prikazati naš vjernički puk, naš mentalitet, ubacio sam literaturu teoloških sadržaja da bi se dobio pregled i te vrste književnosti. To je do sada bilo zanemareno. Radio sam na tome dosta dugo, još od prĳe rata kad sam posjetio Ludbreg. Čudesan je i način na koji je djelo nastalo. A zanimljiv je i stari kajkavski izričaj od prĳe dvĳe stotine godina. Ti bi dĳelovi mogli biti tiskani u originalu. Našao sam već i tiskara koji ima savršenu novu tehnologĳu. Sve možemo otisnuti kao staru knjigu.” Slušao je Gvozden-Hrvoje i kimao glavom pun razumĳevanja. Da, on shvaća, pa naravno, to je nešto između akcĳe i kontemplacĳe, svakako zanimljivo, pogotovo sada u ratnim vremenima kad je ljudima potrebna utjeha i nada, vjera u Boga. “A što se tiče papirologĳe, ništa ne brini, moj Martine, sve će se to urediti. Samo donesi rukopis i dvĳe recenzĳe.” “Mislio sam da ti, Gvo… Hrvoje, napišeš jednu recenzĳu, druga je već napisana, ugledni akademik Tomić… on je inače stručnjak za to vremensko razdoblje.” “Nema problema, prĳatelju stari, samo ti donesi rukopis. A sada idemo na kavicu, da malo popričamo onako po muški.” I tako njih dvojica sjednu u kafić blizu ministarstva pa se raspričaju o svemu: Martin ponajviše o ratu i zbivanjima u njegovoj Posavini, o tuzi i jadu posljednja četiri ubojstva dječaka u Orašju, o čudesnim ljudskim sudbinama i strahotama ovoga rata. Hrvoje je šutio jer nĳe mogao parirati svojim borbenim uspomenama, ali je spomenuo i rastegnuo priču o posjetu 24

umjetnicima na prvoj linĳi i opasnostima kojima se izvrgavao putem i na samoj bojišnici. Rastali su se puno srdačnĳe negoli su se nadali: Martin zbog uvjerenja da je tiskanje njegova romana, u koji je uložio skoro deset godina života, gotova stvar, a Hrvoje s nadom da Martin ima dobre veze i čin kojim bi se mogao okoristiti, pišući recenzĳu, pa možda i pogovor, a svakako dajući svoj glas za pomoć kod tiskanja romana jednoga pisca-branitelja. Već sutradan donio je Martin rukopis i popunjene formulare za pripomoć ministarstva kod objavljivanja djela. Imao je prema propozicĳama sve uvjete: djelo je bilo prožeto književnim dahom prošlih vremena nedovoljno istraženih, a vrĳednih. Roman je Hrvoje strpao u torbu i ponio kući da ga pročita. Morao je priznati – sa znatiželjom.

*** Rat se upravo završio blistavim vojnim pohodom poznatim kao “Oluja”. Slavlju nĳe bilo kraja. Toga toploga kolovoškoga dana nĳe Hrvoje, alias Gvozden, smio napustiti ministarstvo. Svi su bili napeti i spremni. Već u to ludo vrĳeme uskomešale su se strasti u Društvu spisatelja, u Penovim milim redovima za kojima je tako žudio, u policĳi, u Banskim dvorima – ma jednom rĳečju, nĳe se znalo kako će na koncu ispasti ne rat, nego korist od pobjede. Njušio je to Gvozden svojim nepogrješivim čulom. Došli odjedanput i naglo neki spisatelji iz drugih sredina, pojavili se s djelima u kojima nĳe jednostavno odrediti svoju stranu… aaaa ne, … svaaaašta još tu može biti, promišlja 25

Gvozden, nejasni su uzroci i posljedice, brkaju se u gustoj crnoj paši redaka. Gnojni iscjedci i najbolesnija mašta donose se kao uzorni u književnom djelu. Koga više briga za ucviljene ideje što lutaju svĳetom: ubĳeni, nepokopani, nestali, spaljeno, zatrto… To se počelo već sada prokazivati kao primitivno i nisko. Odjednom su se pojavili neopisivo iznenađujući partneri za sparivanje: koljač i žrtva. Uzroci su postajali posljedice i obratno. Vrlo važno, bitno je bilo na tom umjetničkom planu izvući zlo i ružnoću kao novitet kojem treba težiti. Seks, znoj i slina, to drži svĳet. Mogla se ljudska nesreća prikazivati, ali kao sveopća, svi su jednaki u toj nesreći, nema ubojice i žrtve, ima samo nesretnika. Bitno je hitnuti se jezično i artistički daleko, visokometno. Ili pak sniziti sve to na američki sladunjavi stilistički hit: Na uglu Četrnaeste i Dvadesettreće ulice u New Yorku zaustavio se visok momak s jasnim slavenskim naglaskom… itd. “Stoga”, poučavao je Gvozden pri doručku nakon Oluje, svoju dosadom prožetu družicu Linu, “stoga se ne treba zalĳetati. Jasno je da rat nĳe izmĳenio unutrašnjost vizura većine kolega, a možda i ne će. Opet se nameće novi – stari namet na vilajet: tko nĳe u trendu, taj ne prolazi. Vidjet ćeš ti, ne će proći ni godina-dvĳe, nagrade će pobrati nečuvene stvari – što nakaznĳe i odurnĳe, lažnĳe – to bolje. U moje se vrijeme pisalo laži, ali ovo će biti još nepodnošljivĳe. Ne znam ni sam što sada s tim romanom Demon i Sveta Krv! Naivni Martin, piše o vjeri i ljubavi. Ne mogu reći da nĳe zanimljivo na svoj način, ali koga to zanima!? Uskoro će se tražiti samo blasfemĳa!” “Dragi moj, ti si uvĳek njušio unaprĳed. Hajde i sada izvuci iz ove situacĳe neki poen za sebe. Dao si dosta za ovu državu. Sada je vrĳeme da poradiš 26

na našim stvarima. Čujem za neki skup pisaca koji se okupljaju oko apsolutne liberalizacĳe. Knjige će se financirati izvana, od nekoga… Rošoša… ovako nekako.” I tu vrla Lina zapne jer joj to ime još nĳe leglo. Baš je “rašpom” uređivala nokat na lĳevom palcu koji je puknuo slučajno u ”badecimeru” kad se okliznula. “Pa i sam sam svjestan…” zabrinuto se oglasio Gvozden. U sebi je razmišljao kako se mora brzo prilagoditi. Prihvatio je nastup na televizĳi kao i neke intervjue u posve lĳevim novinama. Klizi prema središtu “love”, jer tamo su, vjeruje, gluplji od njega, polutani i klatež. Ipak uzme rukopis kolege Martina i počne čitati. Nikada se ne zna kad to može biti korisno.

DEMON I SVETA KRV

Netko gleda preko moga ramena dok ovo pišem. Možda nečastivi koji me slĳedi još od pjesničkoga natjecanja. Blĳed sam i molim svaku večer prĳe spavanja: Zatvori oči, Gabrĳele, i ugledaj crveni križ obojen Krvlju Kristovom… Majko Kristova, moli za nas! Onda začujem kako se onaj oooooo duboko uglavi u nisko grleno mjesto na našim procesĳama. Negdje zaglavi i onaj iiiiii te jedva uspĳe izvući visinu koja mu pripada kao najsvjetlĳem glasu. Više zazvuči kao krik, pa se doimlje tmasto i tamno. S piskutom onoga ssssss na kraju rĳeči nassss izvlači se s njime iz duboka ponora zmĳa ispod biblĳskog drveta i s njome mnoštvo stoglavih zmĳurina koje psiču. Znam da se bližim kraju i da mi slabost dovodi opet u sjećanje đavolske obmane kao u danima mladosti. One su u stanju zavesti i mnogo jače osobe i izazvati veliku štetu ne samo meni, skromnome fratru, nego i drugim ljudima koji mi vjeruju. Sada na pragu smrti moram ispričati svu istinu, tebi moj iskušeniče i prĳatelju Šimune, o mom životu punom zla i čuda. Ja sam bio običan mali čovjek, ali skrenuo s puta Istine i posegnuo za ovozemaljskim blagom koje mi ne pripada. Laskao sam sebi, potajice, da sam iznad drugih. Povjerovao sam glasu tame da svĳetom trebaju vladati jaki i spremni na laž. Povjerovao sam nečastivom koji mi se obratio više puta u životu i računao na slabosti koje je dobro poznavao: slabosti mojega tĳela i moje taštine. Nisam bio naivan, znao sam duboko u sebi da se sve to što ti on nudi, 28

plaća. Jer kad Crna gospa stane kraj tvoga uzglavlja, moraš sam znati: Kamo ja to idem? Je li to kraj? Ili možda krećem onome kome se od davnine kod nas pjevalo: “Koj si se rodil te noći, da buš nas zbavil od vražje moći.” U vrĳeme moje rane mladosti počela je neka zaraza razumom. Velika gospoda sastajala su se po salonima i rugala u mudrim razgovorima primitivnom svĳetu i njegovoj vjeri. Već je odavno pala glava onome kralju Luju XVI. i njegovoj, govorilo se, oholoj ženi Marĳi Antoaneti. Izumljena je jedna strahotna sprava giljotina koja je okrvavila kraj prošloga stoljeća i donosila neko pravednĳe društvo, tako se govorilo. Kružile su tajanstvene priče i strašne mračne tajne bile su se pojavile i u našem gradu. Tako se širila pripovĳest da tu na početku Vlaške u staroj kući baš ispod katedrale postoji podrum. On je, govorilo se, sastajalište tih demĳurga novoga društva. Šaptalo se da je taj podrum oslikan znakovima tajnoga društva – šestarom, trokutom i okom, da se u njemu sastaju i dogovaraju, a mnogi čak vjeruju da prinose i ljudske žrtve. Radovali su se neki što je pala Venecĳa i kad je posljednji dužd, 120. po redu, skinuo svoju kapu, svoj korno kako se to zvalo, rekao je: “Više mi ne će trebati.” To je bila istina. Svĳet se strašno brzo mĳenja. Ono što je izgledalo neuništivo i trajalo tisuću i više godina, slomilo se u prah i pepeo u trenu. Kamo su se izgubile silne vojske i carstva? Kamo su krenuli oni koji tvrde da je čovjek izmislio Boga? Sve što mi se dogodilo sada postaje očito kad se sagleda iz dubine vremena i kad se slože krhotine nekad nejasne, a iz ove tamnice moje duše osvĳetljene nizom dugih godina, ostaju lica bez maske. Nema više u meni lakomosti za položajem, taštine za prven29

stvom, lakoće kojom preskačem prepreke malih laži. Nekada je bilo dovoljno da mi mali demon šapne: “Odmori se, ja ću pisati za tebe!” Tako je nastajala maska jedne maske, jer nikada nisam uistinu otvorio srce i nosio ga na dlanu. Bojao sam se. U isto sam vrĳeme mislio da sam najbolji pjesnik u kraljevstvu, da je dovoljno nataknuti pomalo neobičnu crnu kapu na potkresanu kosu, ogrnuti se crnim plaštem da mi izgled bude egzotičan te mađioničarski izmĳešati rĳeči u sladunjavoj pjesmici. Složio bih sve epitete nekoj svetoj prispodobi i tražio prazne rime. Ponekad bih se, doduše, upitao ima li sav taj život svrhovitosti kad nas ionako čeka smrt, kao i čitave narode koji su izumrli kroz povĳest. O nekima više nitko ništa ne zna. A imali su svoju kulturu, tako nam je govorio poštovani Lovro. Imali su svoje strasti, umjetnost, vjeru, boje, ljubavi, obrede… pa na kraju smrt i nestanak. Zar zaista bez svrhovitosti!? A možda nisu posve nestali, možda se krĳu pod nekim novim imenom, imenom naroda koji ih je pokorio, prekrio plaštem svoje uljudbe, snagom svoje otpornĳe krvi. Tko zna tko sam ja? Pa i da nisam nahoče, opet bismo se mogli pitati tko sam ja, koliko tuđih krvi kola mojim žilama. Shvatio sam da je u prikrivanju velik dio naše snage i dobro je da nam drugi daju imena. Mi se skrivamo pod tim, ustvari, tuđim imenom i osjetim ponekad da bih ga mĳenjao, ali vidim uzaludnost te želje: ime je nešto vanjsko, ja ostajem sebi i drugima nespoznat. Vrĳeme me nosi pa ma kakvo ime imao. O, mudrih li Grka – nisu imali satove, na građevinama, nisu njihovi batovi izbĳali kao s naših tornjeva i stalno pod30

sjećali na istek vremena, od kad je onaj opat Gerbert davno, oko tisućite godine pronašao stroj sata, kao neku dušu ovoga našega zamršenoga Zapada. Svjetlo mi probada oko kao duga đavolska igla i boli me. Ali znam da moram pisati i reći prĳe smrti sve što mi se dogodilo. Posvjedočiti i ono što se čini nevjerojatno, jer nitko i ne sluti u što se sve može sumnjati. Ja sam mislio da mogu živjeti u rĳečima kao u svĳetu svetkovine, ali vidjet ćete da one imaju veću moć od ičega, da kruže oko nas u sjenama, imaju boju, miris, spol, dio su Božjega plana i dolaze u snovima kao napast, jer san ne odmara dušu, nego tĳelo.

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: ZRINSKI d.d., Čakovec Tiskano u srpnju 2009.

DEMON I SVETA KRV

Nevenka Nekić

DEMON I SVETA KRV

Cijena: 98 kn

ISBN 978-953-235-183-5

www.verbum.hr

VERBUM