Edin Urjan Kukavica
zaferija), te dva nedovoljno identificirana kultna mjesta (sin Ismail-dede i Husejn Koštro). Ne može se a ne primijetiri da je šejhova i derviša više nego svih ostalih zajedno, što uopće ne treba da čudi jer su oni u skladu sa osobitim načinom života oduvijek doživljavani kao osobe veoma bliske stupnju evlije. Treba napomenuti i imati na umu da su zanimanja pojedinih ljudi unekoliko liberalan domen, to jest da su brojni derviši i šejhovi istovremeno bili i ratnici, a neki i utemeljitelji džamija, tako da se na ovaj podatak ne smije oslanjati kao na definitivan. S druge strane, kada je riječ o temeljnom kriterijalnom osnovu za proglaše-
BEHAR 95
nje osobe evlijom – kerametu, u spisku se najčešće spominje putovanje odnosno prijenos iz jednog mjesta u drugo i to tako što bi neka osoba stala na nogu evliji i sklopila oči, a evlija bi ga prebacio na neku drugu lokaciju. Isto tako često spominjani keramet je i predviđanje budućih događaja, bilo da se oni odnose na samog evliju (vrijeme preseljenja smrti ili sudbine njegovog mezara nakon izvjesna vremena) ili pak na nekoga drugog (dolazak okupacijskih sila). Vjerovatno najčešće spominjani keramet je izuzetna pobožnost i (nadljudska) strpljivost. Što se tiče ratnika (šehida) gotovo svi su odbijali pasti i biti ukopani na mjestu na kojem su poginuli, nego su (najčešće) svoju glavu pod
rukom ili na drugi način donijeli do odabranog mjesta na kojem će biti njihov mezar. Napominjemo da su u spomenutom spisku vremenski obrađene evlije od vremena dolaska Osmanskih Turaka na ove prostore (Bosnu i Hercegovinu napose) do vremena austrougarske okupacije. Tekst popisa u doslovnom prijevodu glasi: “NEKOLIKO POIMENIČNIH NAVODA TURBETA I ČASNIH MEZARA POŠTOVANIH ŠEJHOVA, ČASNIH DOBROTVORA TE GLASOVITE ULEME I DOBRIH LJUDI UKOPANIH U GRADU SARAJEVU, KOJI SE SMATRAJU EVLIJAMA, A
47