Preporodov Journal 145

Page 1

Journal PREPORODOV

ISSN 1334-5052      MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB     BROJ 145     STUDENI 2012.

ED VULLIAMY PROMJENE NA VRHU SDA HRVATSKE Otišao je tiho – i u zaborav! SDAH vratiti bošnjačkom narodu MEDIJI I OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE Muslimani pod prismotrom INTERVJU – ED VULLIAMY Izdaja političara – i u ratu i u miru POPIS STANOVNIŠTVA U BiH Nepostojeće dileme KDBH “PREPOROD”


IMPRESUM

SADRŽAJ

PREPORODOV

UVODNIK Otišao je tiho – i u zaborav! .......................................................... 3

Journal

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Redakcija: Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Suradnici: Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Bedrudin Brljavac (BiH) Senadin LAVIĆ (BiH) Kemal BALIHODŽIĆ (BiH) Helena Anušić (Rijeka) Faris NANIĆ (Zagreb) Asim ČABARAVDIĆ (Pula) Mensur DURAKOVIĆ (Split)

Adresa: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje dIZAJN: Midhat MULABDIĆ PRIJELOM: Dario MOLNAR Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Ed Vulliamy, britanski novinar i pisac

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Modeli održivosti BiH . .................................................................. 4 Od časopisa do zbornika ............................................................... 6 Kamen temeljac 2013. godine ...................................................... 8 Zanimljiv i sadržajan program ....................................................... 9 Srebrenica – srce tame ............................................................... 10 Poruke Hidžre . ............................................................................ 11 Zrno mudrosti i ljepote ............................................................... 12 Bogata splitska jesen . ................................................................. 13 SDAH vratiti bošnjačkom narodu ................................................ 14 Najveće i najstarije na svijetu ..................................................... 15 Filmske poslastice ....................................................................... 16 Vratite mi moju Bosnu! ............................................................... 17 Konclogori – prešućena istina ..................................................... 18 HRVATSKA Mjesec spektakularnih presuda .................................................. 20 Blasfemija – čitana danas . .......................................................... 22 Ratifikacija granice – da ili ne? .................................................... 23 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM Muslimani pod prismotrom ........................................................ 24 Nakon neodlučnog NE Palestini .................................................. 26 INTERVJU – ED VULLIAMY Izdaja političara – i u ratu i u miru . ............................................. 27 BOSANSKI BAROMETAR Inzko u klin, “šestorka” u ploču . ................................................. 30 Nepostojeće dileme .................................................................... 32 Otkud se pojavljuje entitet RS? (III) . ........................................... 34 IZ SVIJETA Bliskoistočno bure baruta ........................................................... 37 KULTURA Sa Gradačca bijele kule… ............................................................ 41 Poruke ljubavi i tolerancije . ........................................................ 42 Plesna i glazbena ekstaza ............................................................ 43 PRIČE IZ BOSNE I oni su narodni heroji… (I) .......................................................... 44 ŽIVJETI ISLAM Vjera ili vjere ............................................................................... 46


UVODNIK

UVODNA RIJEČ

Otišao je tiho – i u zaborav! Prije godinu dana, 4. prosinca 2011., održani su parlamentarni izbori u Hrvatskoj, za Bošnjake posebno značajni jer su donijeli značajnu promjenu u političkom zastupanju. U manjinskoj XII. izbornoj jedinici pobijedio je Nedžad Hodžić, predsjednik Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske, koji je u Hrvatskom saboru, nakon osam godina i dva zastupnička mandata, zamijenio Šemsu Tankovića, predsjednika SDA Hrvatske. Detaljno smo tada analizirali izborne rezultate, uspoređivali odaziv i raspoloženje biračkog tijela po izbornim mjestima, sve s ciljem kako bismo došli do vjerodostojnih pokazatelja političkih kretanja među nacionalnim manjinama čiji se kandidati bore za zastupničku funkciju. Statistički pokazatelji su u mnogim segmentima bili poražavajući po bošnjačke kandidate, a Hodžićeva pobjeda od samo 74 glasa viška ispred Ermine Lekaj Prljaskaj, albanske kandidatkinje, bila je znak za uzbunu, ali i pokazatelj porasta političke osviještenosti Albanaca u Hrvatskoj. Kao i tada, i sada naglašavamo da se u albanskom slučaju radilo samo o “generalnoj probi”, a da se prava “predstava” može očekivati na parlamentarnim izborima 2015. godine. Izborni debakl je doživio Šemso Tanković, utemeljitelj i prvi (i jedini) predsjednik SDAH, osvojivši samo 1.077 glasova, nakon čega je jednostavno “nestao” iz političkog, ali i javnog života. Bilo je potpuno jasno da SDAH nakon izbornog neuspjeha ima dva izbora: ili temeljita obnova na novim osnovama, s novim rukovodstvom i programom ili odlazak u političku povijest. I pored teškog izbornog poraza i gubitka povjerenja birača – od plebiscitarne podrške Bošnjaka (2003.) do tek trećeg mjesta – Tanković je umjesto časnog odlaska s predsjedničke funkcije izabrao borbu za produženje političkog života. A to je bila unaprijed izgubljena bitka jer je unutar stranke stvorena kritična masa ljudi spremnih na promjene. U mislima članstva, a naročito predsjednika pojedinih ogranaka (ponajviše sisačkog), ipak je “prelomljena” dugogodišnja teza da je “Šemso jednako SDAH” i da je poslije njega potop i dezorijentacija stranke jer ne postoji kvalitetna zamjena. Ne treba zaboraviti i da su podaci s osobne iskaznice neumoljivi: Tanković je rođen početkom 1942. i duboko je u 71. godini života. Malo previše za ozbiljno bavljenje politikom. Praktično godinu dana SDAH je bila u agoniji, bez sastanaka, najnormalnije izborne analize, polaganja računa za (ne)učinjeno, dogovora što i kako dalje. Radi se o nepovratno izgubljenom vremenu, s predsjednikom koji nikako nije mogao shvatiti da je potrošio političke i sve druge kredite, i da mu je vrijeme, nakon 22 godine predsjednikovanja i bavljenja politikom – da odstupi. Milom ili silom. Nakon brojnih pritisaka i uvjeravanja to se krajem ljeta, konačno, i dogodilo… U stranačkom dokumentu broj 1-3 2012., od 23. rujna 2012. godine, Tanković je podnio ostavku u kratkom pismu kojeg je naslovio na dosadašnjeg glavnog političkog tajnika SDAH. U njemu piše sljedeće: “Poštovani gospodine Srebreniković, sukladno ranijem obećanju dajem ostavku na mjesto predsjednika SDA Hrvatske. U narednom tjednu ću isprazniti moju radnu sobu u Mandaličinoj 17 i izvršiti primopredaju dokumenata veznih za našu stranku. Uz izraze osobitog poštovanja, dr. Šemso Tanković, predsjednik SDA Hrvatske.” Dokument je odmah nakon potpisivanja ovjeren kod javnog bilježnika. Tim riječima je odstupio čovjek s najdužim predsjedničkim stažom na čelu neke političke stranke u Hrvatskoj (ili barem one koja je sudjelovala u dosadašnjem radu Hrvatskog sabora). Ovdje se po-

STUDENI 2012.

stavlja pitanje, da malo skrenemo u “fusnotu”, da li je decenijska vladavina na ovi prostorima “specijalitet” samo bošnjačkih (muslimanskih) stranaka i njihovih lidera, te znamo li se “nositi” s demokracijom i osjećajem značaja koji nosi vlast? Navedene dileme iznosimo iz razloga jer je jedini stranački predsjednik s takvim stažom na ex-YU prostorima također Bošnjak/musliman – Sulejman Ugljanin, kontroverzni predsjednik sandžačke SDA. Rezultati rada nekog čovjek ogledaju se, između ostaloga, i u onome što ostavlja iza sebe. Tanković iza sebe ostavlja stranku, najblaže rečeno, u vrlo lošem stanju: i kadrovskom, i financijskom, i idejnom. Zvono za uzbunu se oglasilo još prije dvije godine, nakon silnih Obnoviteljskih skupština središnjice i ogranaka, kada je bilo jasno da se bliže teška vremena. Prividni mir i stranačka disciplina je održavana do parlamentarnih izbora, a dalje nije išlo. Tanković je otišao tiho i razočarano, posramljen i odbačen od svojih dojučerašnjih stranačkih kolega, u “zaglušujućoj” medijskoj tišini, bez ijedne jedine riječi. Kao u modernoj verziji srednjovjekovne metode “katran i perje”. Tanković se nije pojavio niti na Izbornoj skupštini SDAH koja je održana 18. studenog, koja je pokazala svu težinu teškog stanja unutar stranke. SDAH nije mogla platiti poštanske troškove pripreme Skupštine, niti prijevoz prisutnim delegatima. Zgrada u Mandaličinoj ulici je u vrlo lošem stanju i zahtijeva investicijsko održavanje. Međutim, ono što je najozbiljnije, izbori za novog stranačkog predsjednika pokazali su znatnu polarizaciju stranke, u nekim dijelovima nepomirljivu i vrlo nervoznu. Novi predsjednik Mirsad Srebreniković pobijedio je sisačkog kandidata Agana Velića za samo pet glasova (43:38). Pred Srebrenikovićem, dugogodišnjim političkim tajnikom, stoji težak zadatak, da ne kažemo i nemoguća misija. Nezadovoljstvo je doseglo kritičnu razinu, mnogi nisu zadovoljni njegovim izborom i traže značajnije kadrovske promjene, neki su istarski ogranci najavili i zamrzavanje rada. Bliže se i lokalni izbori (svibanj 2013.), a težak je put povratka bošnjačkom narodu, izbornoj bazi. Situaciju u stranci dodatno bi moglo zakomplicirati tumačenje statutarne odredbe o broju članova Izborne skupštine, kao i tzv. kooptiranim članovima. S tim u vezi, može se očekivati i žalba sisačkog ogranka SDAH prema Državnoj upravi. Sve su opcije otvorene. Uzgred rečeno, u nešto blažem obliku javlja se nezadovoljstvo i u drugoj bošnjačkoj stranci, BDSH – predsjednik stranke Nedžad Hodžić više nije i predsjednik Glavnog odbora. Protekla Izborna skupština BDSH na momente je imala vrlo polemične tonove. Ali, to je tema za neku drugu priču, vratimo se još Šemsi. Vjerojatno su mnogi iz generacije 40+ u mladosti čitali stripove i romane o Divljem zapadu (današnjoj Internet generaciji takve tiskovine, nažalost, nisu pretjerano zanimljive). U njima se uz slavnog šerifa Wayata Earpa često spominjao i njegov prijatelj, legendarni revolveraš Doc Holliday, liječnik koji je došao u divlje krajeve američkog Zapada kako bi u miru umro jer je bolovao od teške plućne bolesti. Uz njegovo ime je redovito išla poznata, identifikacijska rečenica: “Došao je tiho i otišao u legendu!” U slučaju Šemse Tankovića, te bi se riječi mogle parafrazirati u sljedeće: “Otišao je tiho – i u zaborav!” Sa zanimanjem očekujemo memoare koje je bivši bošnjački sabornik svojevremeno najavio jednoj hrvatskoj novinarki, odgovarajući na pitanje čime će se baviti u mirovini.˝q Ismet ISAKOVIĆ

3


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

DR. SC. SENADA ŠELO – ŠABIĆ, ZNANSTVENA SURADNICA U INSTITUTU ZA MEĐUNARODNE ODNOSE RH

Modeli održivosti BiH Dr. sc. Senada Šelo – Šabić znanstvena je suradnica u Odjelu za međunarodne i gospodarske odnose Instituta za međunarodne odnose Republike Hrvatske. Uža su joj specijalnost i životna preokupacija, uz ostale teme međunarodnih odnosa, održivi modeli Bosne i Hercegovine. “Pauzirala sam gotovo četiri godine na poslu, za znanstvenicu je to prilično razdoblje, ali sam se željela posvetiti svojoj djeci, nadoknaditi im one godine koje nismo bili zajedno dok sam studirala. Jednostavno, osjetila sam snažnu majčinsku potrebu, htjela što više biti s njima. Tako sam svojim sinovima, posebno, vratila ono što sam im ranije bila uskratila. Svjesna sam da je to u današnje vrijeme luksuz koji si svi ne mogu priuštiti, a i činjenicu da sam to mogla realizirati smatram velikom povlasticom. Bilo je to vrijeme za njih, za moga sada već 16-godišnjeg Emira, 9-godišnjeg Timura, a i za najmlađu 6-godišnju Neiru. Sada, naravno, nadoknađujem na radnom mjestu ponešto propušteno. Kaže se za žene da mogu biti uspješne i na privatnom i na profesionalnom planu, mogu se složiti s tim. Ali ovdje je ključni 'timing'. Može žena biti sve, ali ne u isto vrijeme. Moraju se znati prepoznati prioriteti, djeca traže kada su malena skrb, prisutnost majke, pa, ako se izabere njih, onda se odgađaju profesionalne potrebe. Nedavno sam shvatila da ću i u kazalište moći otići tek za nekoliko godina, zasada ne! Tako sam i rekla prijateljicama, jer svaka druga varijanta mi je stresna. Najveće mi je zadovoljstvo kada se vratim s posla biti sa svojom obitelji. Idemo svuda zajedno ili jednostavno, ne idemo. Naravno, svi ti izbori su uvijek – osobni. Ali je najveća vrijednost znati što se želi, a onda to i moći odabrati. Sada se nastojim nastaviti uz rad dalje obrazovati. Sve to, naravno, ne bi funkcioniralo bez muževe podrške, a pomažu i naše obitelji. Posao koji obavljam ne zahtijeva uredsko sjedenje, osim kada treba čitati, a to onda mogu raditi navečer, nakon što djeca zaspu. Eto, krade se katkad od sna… Rođena sam u Tuzli, a školovala se i živjela u Gračanici. Došla sam studirati u Zagreb 1989. godine, a zbog okolnosti raspada Jugoslavije i rata u Bosni i Hercegovini našla sam se u Misiji BiH pri Ujedinjenim narodima u Ženevi. Bilo je to vrijeme mirovnih pregovora… Teme rata i međunarodnih odnosa postale su mi i životna preokupacija. Primarni akademski interes bio je zapravo studij engleskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom sam studirala na Mirovnim studijama na Sveučilištu Notre Dame u SAD, tamo i magistrirala. Drugi moj magisterij je bio iz međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Doktorirala sam u Firenci na Europskom univerzitetskom institutu s temom međunarodnih intervencija nakon hladnog rata, primjer je bila Bosna i Hercegovina. Od 2004. godine zaposlena sam u Institutu. Radim i kao znanstvena pedagoginja na Institutu. Bavim se uglavnom vanjskom politikom i odnosima u regiji, ali i temom migracija te temama iz područja međunarodnih odnosa. Po potrebi surađujem, među ostalim, i s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova.” Koliko pratite aktivnosti Bošnjačke zajednice u RH, kako ste uključeni u nju? Neformalnim putovima, druženjem s ljudima. Nije to velika zajednica, uspijevam “pohvatati” što se u njoj događa. Manjinske su zajednice u nekim društvima već integrirane ili su sve manje “po-

4

Dr. sc. Senada Šelo – Šabić trebne”. Odnosno, manjinski se identitet potvrđuju različitim načinima afirmacije kroz profesionalni rad, sudjelovanjem u građanskim inicijativama, u nevladinom sektoru i kroz osobne inicijative, izražavanjem kroz medije, umjetničkim angažmanima. Tako i bošnjačka zajednica u Republici Hrvatskoj, a i cijelo hrvatsko društvo, izlazi polako iz razdoblja strogih ograničenosti, segmentiranosti entiteta i identiteta. Etnička pripadnost, naravno, ostaje i dalje bitno osobno obilježje. Bošnjaci sada imaju predstavnika u Saboru i to predstavnika više nacionalnih manjina. Vidjet ćemo koliko dugo će i to biti trend.

Destruiranje Bosne i Hercegovine Parlament Bosne i Hercegovine je nedavno usvojio Zakon o državnim praznicima. Ustavno i zakonska pitanja i dalje su ključna pitanja. Nemoguće je zbog toga postići konsenzus u političkom razumijevanju kakva bi Bosna i Hercegovina trebala kako bi se svi njeni građani osjećali pripadnicima te države. Hrvatska prolazi proces pristupa Europskoj uniji i zaštitila je manjine. Izdvaja je to od drugih zemalja juga Europe. A Bosna i Hercegovina još rješava ustavni problem. Većina analitičara se slaže da Bosna i Hercegovina od 2006. godine – stagnira. U zadnje dvije godine, od izbora 2010. godine, čak i propada. U Bosni i Hercegovini su sve njene političke stranke načelno za ulazak zemlje u Europsku uniju, međutim postupaju tako da taj proces što više uspore i otežaju. Stječe se čak dojam da vladajućima to nije niti cilj. U konačnici, posao izgradnje Bosne i Hercegovine ne može napraviti nitko drugi nego njeni građani. Europa može pružiti okvir, dati upute, može ponuditi i podršku, pa i nagrade za izvršene zadatke, ali građani Bosne i Hercegovine sami moraju riješiti svoje odnose, urediti državu. Što čine bruxelleski promatrači, a koliko doprinosi visoki predstavnik međunarodne zajednice? Ono što nam se ne sviđa ili u čemu vidimo krivnju, prebacujemo na druge. To je ta naša boljka. Čak i regionalna. S te strane su

PREPORODOV JOURNAL 145


BOŠNJACI U HRVATSKOJ naša očekivanja moguće prevelika ili je naša odgovornost premala. Hrpa je zamjerki međunarodnoj zajednici ili Europskoj uniji. SAD su se prilično povukle. Ima u njihovu radu kontradikcija, ima nedosljednosti, ima nekoherentnosti. Sve to stoji. S druge strane, i u Bosni i Hercegovini moraju ljudi biti spremni reći sebi što to krivo rade i što mogu bolje napraviti. Nije dobro kada samo jedan narod ili samo jedna politička nomenklatura procjenjuje što bi bilo najbolje za nju i za njenu izbornu bazu. Oni koji žele izgraditi Bosnu i Hercegovinu kao državu sva tri naroda imaju, istina je, težak posao. I zbog toga je i bilo nemoguće takvo nešto dosad i realizirati. Bošnjaci naravno, a ja ih vidim kao osnovne za državnost Bosne i Hercegovine, na žalost se ovih 17 godina, od kada je potpisan Daytonski sporazum, nisu baš i pokazali na vrhuncu zadatka. Naprotiv, mnogim su pogrešnim potezima sveli sami sebe na jedan od tri faktora ili tri jednako kriva elementa. Pred kraj rata, nekad i ne nužno bošnjačkom voljom, okolnosti su bile takve, stvari su se komplicirale. Bošnjački diskurs se počeo participirati kao etnički isključiv i nije više nužno uključivao i elemente koji žele Bosnu i Hercegovinu kao zemlju sva tri jednakopravna naroda. Nakon završetka rata i nakon što su međunarodna zajednica i SAD pokazali jaku želju da stvari profunkcioniraju, Bošnjaci su propustili neke prilike. Nastojalo se zadovoljiti ili svoje nacionalne interese ili uske stranačke interese. Podjela fotelja, podjela nacionalnog bogatstva, definiranje interesnih sfera kroz političku podobnost postalo je tkivo koje je potpuno omelo mogućnost da se stvori uspješna država. Pokušati valja u sferi kvalitetnijeg školstva, u socijalnoj zaštiti, u sferi održavanja putova, prikupljanja otpada, zaštite okoliša, ljudske mobilnosti. Sve su to segmenti državnosti koji daju ljudima osjećaj da država funkcionira, da su u sređenom sustavu. Ne rješava se ni pitanje bazične korupcije. Mora li se čekati da baš sve napravi međunarodna zajednica? U kantonima su općine koje bi se trebale više angažirati. Gdje je lokalna odgovornost!? Rasprodano je ionako u ratu devastirano gospodarstvo. Nemoguće je u takvim okolnostima pokrenuti zemlju. Jer, ako ona sebe želi servisirati, postati stabilna i održiva država, ne može funkcionirati kao zemlja koja živi na kapaljku i uz pomoć doznaka iz inozemstva, održavati se na međunarodnim kreditima ili još gore, od međunarodne humanitarne pomoći. To je, valjda, generirano iznutra, jer političke stranke funkcionirale su i funkcioniraju isključivo u ciklusu izbora i u sferi zadovoljenja interesa stranke i stranačkih kompeticija. Održavaju se na osnovu grupa koje ih podržavaju.

Nevažni smo Stanovnici Bosne i Hercegovine su umorni. Nema povratka, mladi nemaju posao. To je najgore, ti ljudi koji su se “snašli” negdje u svijetu, više se niti neće vratiti. Proces povratka je zaključen. Pučka slika na terenu takva je kakva jest. U većem dijelu Bosna i Hercegovina je ireverzibilna, ne može se vratiti ljude gdje su nekada živjeli. Povratak jest - neuspješan. Ali i pokušava se ljudima prodati priča ili ponuditi slika Bosne i Hercegovine na način kako je izgledala prije. Mnogi i jesu “tu” zaustavljeni, sve sadašnje im se čini puno lošije nego što je bilo. Ako ste političar morate raditi u okolnostima koje su dane. Prošlost se često čini ljepšom. Mora se biti majstor korištenja postojećih mogućnosti, stvaranja preduvjeta za bolju budućnost. Iz prošlosti se može naučiti, iz nje se može generirati pozitivne emocije. Političari nemaju pravo u takvim okolnostima biti neuspješni,

STUDENI 2012.

obećavano ne ispunjavati. Nije to samo bošnjački ili bosanskohercegovački problem, problem je to cijele ove regije. Taj osjećaj važnosti na nekoj globalnoj mapi svijeta, taj osjećaj da smo mi bitan faktor u međunarodnim odnosima. Ne, to stvarno nismo! Nalazimo se u Europi, ali na njenoj margini. Na našu sreću još smo uvijek dovoljno blizu da možemo postati nekakva prijetnja, u slučaju da se stvari zakuhaju. Poteže se često priča o prijetnji mogućim novim pucnjima iz Sarajeva! Ta prijetnja terorizmom itd. više se koristi u retoričke, političke svrhe nego što ona realno postoji. I stručnjaci koji se bave tim pitanjem je ne drže ozbiljnom. Opasnost od terorizma jest u njegovoj nepredvidljivosti te činjenici da je dovoljno nekoliko eksplozija za paniku. Blizu jesmo tom Zapadu i vjerujemo da se i stvari moraju dobro urediti kod nas e da bi tamo, u europskim centrima, dobro funkcionirale. Da smo locirani negdje u Africi ili u dijelovima Azije sigurno bismo bili puno manje bitni. I to je jedan, za nas, od elemenata suočavanja s prošlošću, i ne samo s prošlošću, već i sa sadašnjošću. Kod toga nam nedostaje više skromnosti i boljeg razumijevanja, retorika nam je lokalizirana. Kako će ulazak Hrvatske u Europsku uniju utjecati na poziciju Bosne i Hercegovine? Npr. na državne granice. Pitanje granice je političko pitanje, ali i ekonomski važno pitanje, a i identitetsko pitanje. Tamo gdje povučete granicu, često i zaokružite svoj identitet. Hrvatska i bosanskohercegovačka strana pokušavaju u pitanje granice uvesti izgradnju koridora na teritoriju Bosne i Hercegovine i traže rješenje za korištenje i davanje koncesije luke Ploče. Bilo bi dobro taj spor međusobno riješiti, a ne da intervenira netko izvana. Republika Srpska zahtijeva rješavanje pitanja na Uni, pa znači i ako se riješi granica kod Neuma, sporazum dviju strana neće se moći ratificirati. Ne bi li se trebalo usmjeriti na egzistencijalne teme? Možda, možda. Sigurno da bi i jedna i druga strana trebale biti konstruktivnije, pokazati veću želju za rješenjem nesporazuma.

Urednica 18 godina ste urednica akademskog časopisa “Croatian International Relations Review”. O čemu pišete? Što sugerirate našem “Journalu”? Od ove godine smo s tim znanstvenim časopisom našeg Instituta, a koji izlazi isključivo na engleskom jeziku, prešli elektronički, svima dostupan format (http://ciir.imo.hr). Časopis je indeksiran u relevantnim znanstvenim bazama. Naglasak stavljamo na akademske teme i akademski stil pisanja, nudimo recenzije najnovijih knjiga koje se bave temama koje časopis pokriva. Za “Preporodov Journal” mislim da vrlo dobro pokriva niz različitih tema. Bilo bi korisno popratiti i globalne teme kakva su npr. razumijevanje Sporazuma iz Kyota, glasovanje u UN-u o Palestini kao pridruženoj članici. Također i o obrazovanju općenito, posebno obrazovanju djevojčica. Znam da u medijima sve teže prolaze sadržaji koji nisu senzacionalistički, a voljela bih vidjeti da se djeluje obrazovno. Oni koje te teme ne zanimaju, ionako ih neće pročitati, a meni se čini da ipak postoji potreba za njima u časopisu bošnjačke nacionalne manjine. To je onda od interesa i za širu, pa i svjetsku zajednicu, čiji smo dio. q Edina SMAJLAGIĆ

5


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

ISLAMSKA TRIBINA “DR. SULEJMAN MAŠOVIĆ”

Od časopisa do zbornika Tokom studenog 2012. u okviru Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, koja se tradicionalno održava četvrtkom u zagrebačkom Islamskom centru, održane su četiri zanimljive promocije i predavanja. 01.11. predstavljen je redizajnirani “Bilten”, glasilo Medžisa Islamske zajednice u Zagrebu; 08.11. mr. sc. Boris Kozjak, polaznik Poslijediplomskog doktorskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, održao je predavanje na temu “Kockanje – od dokolice do socijalne patologije”; 22.11. gost-predavač povodom 100 godina albanske državnosti bio je dr. sc. Pëllumb Qazimi, veleposlanik Republike Albanije u Republici Hrvatskoj; 29.11. održana je promocija zbornika radova pod nazivom “Bošnjaci i Drugi svjetski rat – tokovi i posljedice”.

Novi “Bilten” – važna uloga u da’vi Na osnovu odluke Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb, nakon 11 godina izlaženja i 133 broja, napravljen je kompletan redizajn dosadašnjeg “Biltena”, informativnog glasila zagrebačkog džemata. Redizajn nije samo vizualni, već i koncepcijski, čime je od tiskovine biltenskog karaktera, koja se neprekidno tiska od listopada 2001. godine, dobiven ozbiljan i sadržajan mjesečnik koji je odmah privukao brojne čitatelje. Glavni urednik novoga “Biltena” je dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb, a uredništvo čine mnogi istaknuti članovi zagrebačkog Medžlisa. Časopis su kroz zanimljivu prezentaciju 1. studenog 2012. predstavili članovi novog uredništva: kurra hafiz Aziz ef. Alili, Mirza ef. Mešić, dr. sc. Zlatko Hasanbegović, Mirsad Srebreniković i Ismet Isaković. “Bilten” se tiska u tiražu od 700-800 primjeraka, na vrlo kvalitetnom papiru, a svojim izgledom i sadržajem nadrastao je dosadašnja izdanja. Gotovo su svi prilozi moderno opremljeni, s mnoštvom fotografija, tako da novi “Bilten” više podsjeća na dobro uređene novine ili časopis, nego na tiskovinu koju definira izvorno značenje francuske riječi “bilten”. U najnovijem 134. broju, na 32 stranice, obrađene su brojne teme u desetak različitih rubrika, koje svjedoče o raznovrsnim aktivnostima u zagrebačkom Islamskom centru. U uvodnom govoru Aziz ef. Alili, glavni zagrebački imam i član uredničkog kolegija, rekao je da su mediji zasigurno najmoćnije sredstvo ili skup sredstava koji profiliraju sliku naše realnosti. Naime, danas su razne informacije, bile istinite ili neistinite, uvelike zastupljene u medijskom prostoru. Alili je istaknuo da današnji mediji obiluju neistinama i dezinformacijama koje svakodnevno zaokupljaju pozornost onih koji ih slušaju, gledaju ili čitaju. Medžlis Islamske zajednice Zagreb je prije 11 godina počeo sa distribucijom “Biltena” s ciljem pravovremenog i transparentnog informiranja zagrebačkog džemata. On je imao i edukativnu ulogu. Sukladno vremenu i prostoru, ali i aktivnostima našeg Centra, na prijedlog predsjednika Izvršnog odbora dr. Gzima Redžepija počelo se razmišljati o njegovu redizajnu. “Želja nam je napraviti mjesečnik koji će i vizualno i koncepcijski zainteresirati i privući ljude da pristupe njegovu čitanju. Sa nekoliko, uvjetno rečeno, običnih listova, željeli smo prijeći na ozbiljniju tiskovinu, koja će osim informacija o proteklim događajima, prenesenih hutbi i predavanja, najavljivati ono što džemat očekuje u narednom mjesecu, ali i koja će imati važnu ulogu u da’vi. U svom govoru na Oprosnom hadžu, Poslanik je naglasio obavezu da’ve -

6

propagiranja islama svakom muslimanu: ‘Oni koji su prisutni neka dostave moju poruku odsutnim’”, rekao je Alili. Naglasio je da muslimanska zajednica mora počivati na dva oslonca: zalaganje za dobro i suzbijanju zla. “Taj cilj moguće je postići samo onda kada se bar jedna skupina ljudi posveti zadatku da poziva ljude na put poštenja, da narodu preporučuje pravila moralnog ponašanja i da se stalno suprostavlja ljudima sklonim zlu. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: ‘I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni su ti koji će uspjeti.’ Vjerujem da će, pored uobičajenih načina za pozivanje na dobro, a odvraćanje od zla, kao što su predavanja i hutbe, ovaj ‘Bilten’ biti korak više na tom časnom putu”, istaknuo je hafiz Alili.

Zbornik radova – povijesne istine Kao uvod u XIX. Znanstveni skup “Bošnjačko iskustvo antifašizma”, 29. studenog 2012. održana je promocija zbornika radova pod nazivom “Bošnjaci i Drugi svjetski rat – tokovi i posljedice”. Zbornik su predstavili doc. dr. Adnan Jahić, predavač na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli i dr. sc. Zlatko Hasanbegović, znanstveni suradnik Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” iz Zagreba.

Zlatko Hasanbegović, Dževad Jogunčić i Adnan Jahić Zbornik je nastao kao rezultat naučnog skupa “Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”, održanog u Sarajevu 24. prosinca 2011. godine u organizaciji Udruženja “Mladi muslimani”, a pod pokroviteljstvom Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

PREPORODOV JOURNAL 145


BOŠNJACI U HRVATSKOJ Povod za organiziranje skupa bilo je 70 godina od antifašističkih rezolucija koje su istaknuti Bošnjaci, nastanjeni na područjima kojima je upravljala NDH, potpisivali protiv terora ustaških vlasti nad Srbima, Židovima, Romima i drugima. Dr. sc Zlatko Hasanbegović je rekao da zbornik radova treba shvatiti kao jedan od pristupa neiscrpnoj temi Bošnjaka i Drugog svjetskog rata, te da je dobrodošla i korisna dopuna našim znanjima o tom povijesnom periodu. Podsjetio je da je organizator naučnog skupa bilo društvo “Mladi Muslimani”, koje njeguju uspomenu na taj pokret i njegovu ulogu u bošnjačkoj i muslimanskoj prošlosti. “Organizator stoga nije bio nezainteresirana strana, da tako kažem, budući da su stvarni povijesni ‘Mladi muslimani’ tek jedan od ratnih protagonista, a mladomuslimanska predaja i sudbina baca posebno svjetlo na povijesnu stvarnost Drugoga svjetskog rata i poraća… Ja bih podsjetio kako je ovaj skup, i to ne treba prešutjeti, izazvao podozrenje u dijelu institucionalne bosansko-hercegovačke historiografije u Sarajevu koja smatra da je problematično državno pokroviteljstvo nad pothvatom jedne građanske udruge, dok se s druge strane ne izdvajaju dostatan sredstva za institucionalnu institutsku i akademsku historiografiju. S tim u vezi, i na jednom povjesničarskom okupljanju u Beogradu od sarajevskih profesionalnih povjesničara čuo se prigovor kako je ovaj skup predstavljao jednu vrstu revizionističkog okupljanja. To se ovaj put na sreću nije odnosilo na mene, već je na jedan od radova koji govori o najvećoj tabu temi. To je masovna egzekucija poraženih protivnika, ali i civila u Sarajevu nakon ulaska partizanskih snaga u grad 1945. i kasnije”, rekao je dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Doc. dr. Adnan Jahić je istaknuo da je dobra strana zbornika u tome što je produbio historijsko znanje o pogledima, pristupima i držanju tzv. muslimanskih građanskih krugova, kao i o posljedicama uspostave komunističkog režima po Bošnjake i njihove međuratne i ratne elite. Lošija strana se ogleda u odsustvu radova koji bi rasvijetlili teme kao što su uloga Islamske zajednice, humanitarni rad i izbjegličko pitanje, djelovanje Bošnjaka koji su podržavali okupatore i ustaše, te učešće Bošnjaka u partizanskom antifašističkom pokretu i revoluciji. Jahić je naglasio da je Drugi svjetski rat je neobično osjetljivo područje historijskog sjećanja, razumijevanja i analize, a posebno teme vezane uz Bosnu i Hercegovinu. U njima se ogledala sva delikatnost percepcije jednog razdoblja koje je direktno utjecalo na sudbine ljudi i presudno odredilo društveni ambijent u kojem su rasle poslijeratne generacije i njihovi potomci. Jahić je predočio nekoliko znanstveno utemeljenih činjenica i istina od kojih se često zazire i koje se, naročito u današnjem vremenu, guraju pod tepih kao nepoželjni podsjetnici minulog vremena. “Među njima posebno ističem sljedeće: da je jedan broj bosanskohercegovačkih muslimana-Bošnjaka sa zadovoljstvom prihvatio njemačkog okupatora i kvislinški režim NDH ostajući im lojalan cijelo vrijeme rata; da bošnjačke elite u svom oportunizmu ničim nisu dovele u pitanje zvaničnu doktrinu ustaškog pokreta o muslimanima kao integralnom dijelu hrvatskog naroda; da je jedan broj Bošnjaka, istina izrazita manjina, uzeo učešća u ustaškim zločinima i pogromima nad Srbima, naročito u istočnoj Bosni i Hercegovini 1941. godine; da su neke muslimanske milicije, uslijed delikatnog vojnog i političkog statusa, čuvale i štitile muslimansko stanovništvo, ali i ostvarivale saradnju sa okupatorima, ustašama i četnicima; da su se partizani veoma surovo obračunavali s protivnicima i neistomišljenicima, uključujući likvidacije i paljenja čitavih sela, bez obzira na njihovu ulogu u ratu i stvarne štete koje su od njih pretrpjeli; da su neki partizanski štabovi čak u drugoj polovini 1944. godine konstatirali kako se još uvijek ne može govoriti o masovnijem pristupanju muslimana partizanskom pokretu u njihovim sredinama”, zaključio je doc. dr. Adnan Jahić. q Ismet ISAKOVIĆ

STUDENI 2012.

Znanstveni skup “Bošnjačko iskustvo antifašizma” Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Zagreb, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića u Sarajevu i Naučnoistraživački institut “Ibn Sina” iz Sarajeva, povodom 25. obljetnice otvorenja Zagrebačke džamije, zajednički su organizirali XIX. Znanstveni skup “Bošnjačko iskustvo antifašizma”. Na skupu, koji je 30. studenog i 1. prosinca 2012. održan u Islamskom centru u Zagrebu, sudjelovalo je 20 eminentnih znanstvenika iz Hrvatske i BiH – iz Zagreba, Sarajeva, Tuzle, Zenice i Mostara. U sljedećem broju “Preporodovog Journala” objavit ćemo opširniji izvještaj sa Znanstvenog skupa.

Znanstveni skup je održan u Islamskom centru u Zagrebu

Mirza ef. Mešić, novi predsjednik Skupštine Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj 28. studenog 2012. u pomoćnoj dvorani Kršćanske adventističke crkve, Prilaz Gjure Deželića 77 u Zagrebu, održana je Izborna skupština Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, na kojoj je došlo do značajnih kadrovskih promjena. Umjesto prof. dr. Slobodana Langa, dosadašnjeg predsjednika Skupštine Udruge, na tu značajnu i časnu funkciju izabran je zagrebački imam mr. sc. Mirza ef. Mešić, član redakcije “Preporodovog Journala”. Izražavajući zahvalu na ukazanom povjerenju Mešić je rekao da će se “truditi pridonijeti nastojanjima Udruge da njeguje vjersku slobodu i hrabro stoji na strani obespravljenih”. Za novog glavnog tajnika izabran je dr. sc. Dragutin Matak, predavač na Adventističkom teološkom fakultetu, a za rizničara zagrebački rabin Lucian Mošo Prelević.

Mirza ef. Mešić (desno) “Djelovanje u ovoj udruzi je dragovoljno. Od Udruge se ne naplaćuju niti putni troškovi, a knjigovođa donira svoju uslugu. Jedino u ovakvome duhu zalaganje za vjersku i ideološku slobodu donosi rezultate. Vjerska sloboda je nježna biljka koju valja njegovati iz ljubavi i nastojati prepoznavati i podržavati dobro u drugima i drugačijima. Raduje nas što je vjerska sloboda u Hrvatskoj u uzlaznoj liniji. Hvala svima koji su dosad njegovali Udrugu i energično stajali za ono što smatraju da je pravo. Na njihovim tekovinama je lakše nastaviti djelovanje”, rekao nam je Dragutin Matak, glavni tajnik. Udruga za vjersku slobodu u RH okuplja vjernike i sljedbenike svih vjerskih i ideoloških tradicija. Od 2004. godine, povodom Svjetskog dana vjerske slobode, Udruga dodjeljuje posebna priznanja zaslužnim pojedincima za zalaganje u promicanju vjerskih sloboda i tolerancije. Među ovogodišnjim dobitnicima priznanja, koja su dodijeljena 28. siječnja, bila su i dvojica Bošnjaka/muslimana: dr. sc. Aziz ef. Hasanović, zagrebački muftija i predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i Redžo Hamzić, hadžija plemenitog i poštenog srca iz BiH. q

7


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

MUFTIJA DR. AZIZ EF. HASANOVIĆ U RADNOJ POSJETI SISKU

Kamen temeljac 2013. godine U utorak, 6. studenog 2012., po prvi puta od izbora za novog predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i imenovanja za zagrebačkog muftiju, grad Sisak je posjetio dr. sc. Aziz ef. Hasanović. U njegovoj pratnji bili su mr. sc. Mirza ef. Mešić, voditelja Ureda za da’vu (misionarstvo) i mladež i mr. sc. Nermin ef. Botonjić, šef Kabineta muftije. Tročlanoj delegaciji domaćini su bili Alem ef. Crnkić, glavni imam sisački i Abdurahman Harčević, predsjednik Izvršnoj odbora Medžlisa Islamske zajednice Sisak. Posjet je imao radni karakter: održani su sastanci sa čelnicima Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, te predstavnicima svih bošnjačkih asocijacija koji djeluju na sisačkom području. Delegacija je obišla i sisački mesdžid, u kome se sastala s većim brojem džematlija. Svi sastanci su protekli u prijateljskoj i srdačnoj atmosferi. U Gradskom poglavarstvu delegaciju Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj primili su gradonačelnik Dinko Pintarić i njegov zamjenik Agan Velić, sa suradnicima. Osim suradnje Grada Siska i Islamske zajednice, najviše se razgovaralo o projektno-tehničkoj dokumentaciji, tj. ishođenju potvrde glavnog projekta, čime bi se ispunile sve pretpostavke za polaganje kamena temeljca sisačkog Islamskog centra. “Sisak je prepoznat kao grad otvorenih vrata u kojem se multikulturalnost cijeni i respektira. Kroz dugu povijest je na ovom našem području isprepleteno mnogo različitih kultura, vjera i nacionalnosti što smatramo komparativnom prednošću i bogatstvom našeg grada. Islamska se zajednica već godinama ističe svojim aktivnostima koje su sve zapaženije i kvalitetnije, bilo da se provode kroz rad Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Siska, Medžlisa Islamske zajednice Sisak ili kroz udruge i društva”, rekao je Dinko Pintarić, sisački gradonačelnik. Muftija Hasanović se složio kako je Sisak model dobrih odnosa pripadnika islamske zajednice s ostalim nacionalnim manjinama i pripadnicima većinskog stanovništva, te kako je daljnja izgradnja dobre suradnje od općeg interesa za sve. “Naša je obveza izgrađivati društvo po mjeri svih naših građana, bez obzira na vjeroispovijest i nacionalnost”, zaključio je muftija Hasanović. U zaključnoj riječi gradonačelnik Pintarić je istakao kako se uskoro može očekivati poziv čelnicima Islamske zajednice na dodjelu potvrde glavnog projekta jer je zahtjev u završnoj fazi dorade. Inače, lokacija budućeg Islamskog centra je u sisačkom naselju Caprag, a površina građevine je oko 2.800 m². Muftiju Hasanovića i suradnike u zgradi Županijskog poglavarstva ugostili su Marina Lovrić Merzel, županica Sisačko-moslavačke županije i Željko Kardaš, predsjednik Županijske skupštine. Osim o međusobnim odnosima i osiguranju financijskih sredstava za izradu projektne dokumentacije za Islamski centar, razgovaralo se i o mogućnosti gospodarske suradnje s arapsko-muslimanskim zemljama. Županica Lovrić Merzel je pohvalila suradnju s bošnjačkim asocijacijama, naročito sa SDA Hrvatske, koja traje od lokalnih izbora 2005. godine. Zahvaljujući angažmanu bošnjačkih političkih, kulturnih i drugih organizacija međusobna suradnja je sve bolja i kvalitetnija. “S ponosom ističem kako smo svi mi ovdje dobar primjer cijeloj Hrvatskoj, pa i šire, jer na djelu pokazujemo političku zrelost, demokratičnost i suživot. Neupitna je podrška Županije projektu izgradnje polivalentnog i multifunkcionalnog prostora Islamskog centra Sisak. Županija je sufinancirala troškove izrade projektne dokumentacije.

8

Prijem kod gradonačelnika Pintarića...

...i županice Marine Lovrić Merzel Naša je želja da se na proljeće, do kada će projekt biti financijski zaokružen i doveden do građevinske dozvole, krene u realizaciju izgradnje Islamskog centra u Sisku. Tim više što je vaš projekt u Rijeci gotov. Mislim da je upravo Sisak, kao i Rijeka, od općeg interesa za Hrvatsku – i mi želimo dati podršku. Sigurna sam u nastavak i jačanje naše suradnje, osobito u razvoju gospodarstva, jer je to u interesu svih naših sugrađana”, rekla je županica Lovrić Merzel. Muftija Aziz ef. Hasanović je izrazio zadovoljstvo što je vidio visok stupanj suradnje, tolerancije i suživota, naglasivši da je Islamski centar u Sisku prioritet cijele Islamske zajednice u Hrvatskoj u narednom periodu. “Dokaz je i vaša podrška izgradnji Islamskog centra Sisak koji nam je potreban jer je ovdje velika koncentracija muslimanskog življa. Drago mi je što mogu konstatirati da je Sisačko-moslavačka županija ispunila sve preuzete obveze, pa i financijske koje je najavila u vezi s izgradnjom Centra. Nadam se da ćemo ubrzo ovdje imati ceremoniju polaganja kamena temeljca za izgradnju Islamskog centra. Osobito smo ponosni na naše branitelje, a oni nas obvezuju da gradimo društvo po mjeri svakog čovjeka. Živimo pod zajedničkim nebom. Islamska zajednica u Hrvatskoj čini goleme napore u jačanju gospodarstva, širenju poslovnih veza i privlačenju investitora. U tom ćemo smislu djelovati i tijekom posjeta Kataru. Hrvatska ulaskom u Europsku uniju može ponuditi model suživota i razvoja. Sada je na redu promicanje Sisačko-moslavačke županije u gospodarskom smislu”, rekao je muftija Hasanović. Najavljujući intenziviranje gospodarske suradnje spomenuo je skorašnji odlazak visokog državnog izaslanstva i 70-ak hrvatskih gospodarstvenika u Katar te, s tim u vezi, pozvao županicu Marinu Lovrić Merzel u radni posjet. q Ismet ISAKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 145


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

DANI BOŠNJAČKE KULTURE U UMAGU (9.-10. STUDENI 2012.)

Zanimljiv i sadržajan program U organizaciji Nacionalne zajednice Bošnjaka Bujštine, u istarskom gradu Umagu u petak i subotu, 9. i 10. studenog 2012., organizirani su Dani bošnjačke kulture. Manifestacija sa zanimljivim i raznolikim programom – od edukacije i razmjene mišljenja o skrbi nad zlostavljanim ženama do glazbe i narodnih kola – privukla je veliki broj Bošnjaka, ali i lokalnog stanovništva. Dani bošnjačke kulture u Umagu otvoreni su promocijom romana “Tiket za revoluciju” Damira Avdića, bosansko-hercegovačkog glazbenika, pisca i performera, koji je istoga dana, u petak 9. studenog, održao i samostalni koncert. Damir Avdić je jedna od najosebujnijih pojava rock-performerske i pjesničke scene u regiji. Tuzlaka s ljubljanskom adresom, poznatog i kao Graha, Diplomatz ili Bosanski psiho, nazivali su pučkim tribunom i carem undergrounda. On je i svojevrsni antikantautor, koji svoje stavove izgovara jasno i gromoglasno, kritizirajući pritom bratstvo i jedinstvo, kapitalizam, mlade revolucionare, ljevicu, popularne filozofe... “Tiket za revoluciju” je zabavna i duhovita priča o ljudima s margine grada, koji većinu vremena provode u birtiji gdje se pijucka i priča o svemu: kapitalizmu, aktivizmu, Slavoju Žižeku, Nicku Caveu, Buci i Srđanu, internetu, Francuskoj revoluciji, Ligi prvaka, ljubavi… I naravno, ispunjavaju tiketi za kladionicu. Roman zasnovan na Avdićevim albumima “Život je Raj” i “Mein Kapital”, istovremeno je i potresna i pozitivna priča današnje BiH. U suradnji s Povjerenstvom za ravnopravnost spolova i ljudska prava Republike Hrvatske i Istarske županije, u Gradskoj knjižnici u Umagu u subotu 10. studenog je održan Okrugli stol na temu “Skrb o zlostavljanim ženama – iskustva u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, s ciljem pregleda zakonske regulative u području zaštite žrtava nasilja u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. “Uz razmjenu iskustava cilj je i dolazak do konkretnih zaključaka kojim će se položaj žena, žrtava nasilja poboljšati, ali i stvaranje zajedničkih modaliteta suradnje u aktivnostima na polju zaštite žrtava nasilja. Zakonska regulativa u sve tri zemlje dobro je riješena, no u praksi postoje problemi”, rekao je predsjednik Povjerenstva Slaviša Šmalc. Istaknuo je kako je svijest velikog broja ljudi o potrebi skrbi nad zlostavljanim ženama još uvijek nedovoljno razmjena. Uspoređujući tri zemlje regiona, istaknuo je kako je na tom polju Slovenija otišla najdalje, zahvaljujući tome što se djecu već u vrtiću uči o ravnopravnosti spolova, kao i činjenici da patrijarhalni odnos nije toliko prisutan kao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Najteža situacija je u Bosni i Hercegovini gdje još uvijek vladaju stereotipi i običaju koji su nam usađeni. Oni dirigiraju odnos prema ženama koje nedovoljno govore o zlostavljanju i gdje je ‘socijalno prihvatljivo ponašanje’ da žena bude zlostavljana”, upozorava Šmalc. Okrugli stolovi poput ovoga koji je održan u Umagu trebao bi svijest o potrebi skrbi nad zlostavljanim ženama mijenjati javno mnijenje i poboljšati trenutnu situaciju, ističe predsjednik Povjerenstva, a s njim se slaže i predsjednica Jasminka Topić, Koordinacionog odbora za ravnopravnost spolova Vlade Unsko-sanskog kantona. “U našem radu veliku ulogu morat će odigrati i mediji kao naši saveznici jer je potrebno mijenjati svijest društva. Žene je strah priznati da su zlostavljane, a javnost nije dovoljno senzibilizirana”, istaknula je Topić, dodajući kako su ovakvi susreti izvanredna prilika za razmjenu iskustava i kasniju primjenu u praksi. “Žene se moraju poznati sa svo-

STUDENI 2012.

Okrugi stol o skrbi nad zlostavljanim ženama jim status u društvu. I zbog toga, ali i zbog preventive nasilja, po mjesnim zajednicama namjeravamo organizirati okrugle stolove na kojima ćemo žene upoznati s njihovim pravima, s onim što one mogu a što do sada nisu znale”, poručila je Topić. Doprinos sudjelovanjem na skupu dala je i Aida Behrem, izvršna direktorica Udruženje “Žene sa Une”. Prema njenim riječima susrete Bošnjaka koji žive u Hrvatskoj i Sloveniji s predstavnicima udruga iz Bosne i Hrvatske potrebno je podržavati. Osobito je pohvalila veliki broj mladih koji su sudjelovali u obilježavanju Dana bošnjačke kulture, koji je imao i onaj ležerniji, glazbeni dio. Svečanost je zaključena glazbenim programom u kojemu su, između ostalih, sudjelovali Ženski zbor “Selsebil” iz Rijeke i KUD “Srma” iz Buja. Manifestaciju je koncertom zatvorio bosansko-hercegovački glazbenik Damir Imamović, čiji se rad temelji na strastvenim istraživanjima tradicionalne bosansko-hercegovačke glazbe s interpretacijama kojima stvara poseban stil suvremenog sevdaha.

Ženski zbor “Selsebil” iz Rijeke Nacionalna zajednica Bošnjaka Bujštine postoji tek četiri godine. Svoje programe pažljivo biraju kako bi bili zanimljivi ne samo Bošnjacima, nego i lokalnom stanovništvu. “Program uvijek predlažemo i trudimo se da isti bude zanimljiv lokalnom stanovništvu koje će se kroz isti bolje upoznati i približiti našoj kulturi i shvatiti tko smo. Jedan od naših ciljeva je i da se u program uključi što veći broj mladih u čemu uspijevamo”, rekla je predsjednica Mima Burić. Istaknula je kako se osobit naglasak stavlja na aktivnosti koje će mlade koji su rođeni u Istri, a korijeni su im iz Bosne i Hercegovine, što više približiti zemlji njihovih predaka. Govoreći o brojčanosti zajednice istaknula je kako ih je 300-tinjak, a čine ih Bošnjaci iz Umaga, Savudrije, Buja i Brtonigle. Sjedište se nalazi u Umagu, u Ulici 8. ožujka broj 6. q Helena ANUŠIĆ

9


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

PROMOCIJA KNJIGE “PREKINUTO DJETINJSTVO SREBRENICE”

Srebrenica – srce tame U organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i Omladinskog kluba muslimana u subotu, 10. studenog 2012. godine, u Islamskom centru u Zagrebu održana je promocija knjige “Prekinuto djetinjstvo Srebrenice”, koju je izdao Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Autori knjige su mladi Srebreničani koji su preživjeli genocid, njih devetero: Nermina Dautbašić, Alma Gabeljić, Mediha Mustafić, Elvisa Haskić, Dželaludina Pašić, Nermina Sejdinović, Azir Osmanović, Sadmir Nukić i Admir Sejdinović. U devet potresnih priča govori se o djetinjstvu provedenom u ratnoj Srebrenici, “zaštićenoj zoni UN-a”, autentičnim događajima koji su bili fantastičniji od mašte, a mašta bila stvarnija od stvarnosti. Veliki broj prisutnih je čuo vrlo potresne isječke iz života navedenih autora, ali ne samo njihova svjedočanstva, nego i svjedočanstva bezbroj druge neimenovane djece koja nisu imala priliku da proživljenu traumu ukoriče u knjigu. Ona ih nose sa sobom kao dio vlastitog bića – i nestat će kad bude prestalo njihovo fizičko postojanje. Tako i sa silovanim ženama o kojima nakon 17 ili više godina ne znamo ništa. Niti o djeci rođenoj nakon monstruoznih zložina, a sad su već skoro pa odrasli ljudi. I samo šutimo. Kao da se svega sramimo. Negdje su evidentirane silovane žene, imamo podatke i zahvalni smo onima koji su ih sakupili, ali nakon toga nemamo ništa. One i danas, sredovječne žene, kojima su sve uzeli, žive negdje oko nas, tiho i polako umiru. Svaki dan. A rođeno njihovo dijete, plod njihove utrobe ih svakog trena podsjeća na užase kad su im zločinci uzeli ne samo tijelo nego sve što što čovjeka čini dostojanstvenim. Jedna od autorica knjige “Prekinuto djetinjstvo Srebrenice”, možda je najbolje predočila kako se proživljena trauma ne može do kraja odbaciti: “Nekako uvijek kad sam mislila da sam sve potisnula, sjećanja su se vraćala i upozoravala da negdje tinjaju u meni i da nikada, nikada neću zaboraviti.” Za Elvisu Haskić, nakon ubijenog djetinjstva više “nikad ne postoji normalan život”. Autori knjige “Prekinuto djetinjstvo Srebrenice” su čitali dijelove svojih potresnih životnih priča, pojasnili što znači genocid. Sadmir Nukić je svoju priču započeo na način da je prezentirao sliku tolerancije i nediskriminacije u njegovoj školi koja nije dugo trajala jer je kasnije srbočetnička armada ljude dijelila po vjerskoj osnovi. U izrazu “Titini pioniri”, Sadmir je ironizirao vlastitu sudbinu i kulturnu klimu koja je bila prisutna BiH i post-Jugoslaviji: “Upisao sam osnovnu školu u Srebrenici i počeo učiti prva slova i brojeve. Imao sam drugove i drugarice čija su imena bila različita. Nismo se razvrstavali ni po vjeri, ni po etničkoj pripadnosti, svi su bili Titini pioniri.” Devetoro mladih ljudi, nakon traumatičnog životnog iskustva, pronašlo je snage da u nekom drugom gradu nastavi svoje obrazovanje i danas su oni vrlo uspješni ljudi sa visokim stručnim spremama, koji su se vratili ili će se vratiti u rodnu Srebrenicu. Njihov životni optimizam i snaga da se svako jutro susretnu sa onima koji su ih protjerali, a njihove najbliže poubijali – ogromna je hrabrost. Zanimljivo je to što u glasu, riječi i pokretu ovi mladi ljudi nisu niti jedanput ukazali na to da je u njihovim dušama prisutna mržnja, iako su proživjeli užas postojanja. Mediha Mustafić, Sadmir Nukić i Dželaludina Nukić su vidjeli mrtve očeve ili prizore kako su ih odvajali i postrojavali u kolone smrti.

10

Promocija je održana u Islamskom centru u Zagrebu Kada je Mediha vidjela mrtvog oca na amidžinim rukama ispovijeda kako je u tom trenutku “nestalo sve što je do tada u meni bilo, nestalo je vjere u ljude, nestalo je nade za bolje sutra”. Sadmir Nukić se sjeća posljednjeg zagrljaja s ocem: “Pri rastanku zagrlio me je tako jako da i dan-danas osjećam ubod njegove brade u moje tada dječačko lice.” Dželaludina Nukić, tada 11-godišnja djevojčica se sjeća: “Babo odlazi u drugi red pored ceste u Potočarima, a mi u autobus. Ulazim u autobus, plačem, vrištim, a moj babo ostaje. Gledam ga posljednji put.” Pita se Dželaludina, sada već 28-godišnja djevojka, zašto su ljudi ubili toliki broj ljudi, a da nakon zločina mogu mirno spavati? “Da li sanjaju mog babu i hiljade očeva koje su ubili?” Književnik i književni kritičar Ervin Jahić je rekao da se srpanjskog ljeta 1995. dogodio razlaz s poviješću, raskid s normativnim humanizmom, kad je suspendirana budućnost našeg svemira, kad je sve bačeno na lomaču. Ipak, ističe Jahić, barem znamo tren kad smo izgnani iz sadašnjosti, kad smo izgubili svoje vrijeme, time i vlastitu povijest. Srebrenica viđena očima čestitog svijeta, ne nužno Bosanaca i Hercegovaca, ne nužno Bošnjaka, moderno je stratište “nove Europe”, ili točnije – nove Europe nastale na arhiobrascima stare. Nimalo nepropitna zbilja nove, koja se dakle uzdiže na ruševinama stare, još se u prošlosti samolegitimizirala u nekoliko iznimno brutalnih ratova. Naglasio je da je Srebrenica – sumrak čovječanstva i srce tame. “I onda, ima li žrtva pravo na govor o sebi? Nazovimo neki europski SOS telefom i pokušajmo biti dovoljno, možda i godinama, strpljivi, sve dok na ne stigne odgovor. Koji nikad neće doći. Toga dana 11. srpnja u svojim domovima zaustavimo vrijeme, neka sve stane, jer to, valjda jedino ima smisla, ima svoje uporište u našem objektivnom… Vjerujući među nama neka zaposte, a oni 'bez uvjerenja' neka isključe kućne naprave, telefone i televizore, i neka oslušnu kako padaju ljudske more s nebesa, kako toga dana i nebo plače. Zaista plače, jer Srebrenica je mjesto gdje je svijet izgubio tlo pod nogama, gdje je kažnjen ispadanjem iz povijesti”, rekao je Jahić. Predstavljane ove knjige je prvo predstavljanje izvan BiH koje je imalo jak odjek ne samo kod Bošnjaka, nego i u široj javnosti. Osnovna poruka organizatora, autora i promotora je bila da se Srebrenica više nikada i nikome ne dogodi. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 145


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

PROSLAVA NOVE 1434. HIDŽRETSKE GODINE U SISKU

Poruke Hidžre U Domu kulture “Kristalna kocka vedrine” u Sisku, u utorak 13. studenog 2012., održana je svečanost povodom proslave Nove 1434. hidžretske godine. Organizator tradicionalnog, četvrtog po redu novogodišnjeg koncerta pod nazivom “Nek se srca otvore” bio je Medžlis Islamske zajednice Sisak, u suradnji sa svim bošnjačkim udrugama i Vijećima bošnjačke nacionalne manjine koji djeluju na području Siska i Sisačko-moslavačke županije. Prisutnima u prepunoj dvorani sisačkog Doma kulture, između ostalih, obratili su se Alem ef. Crnkić, glavni imam sisački i kurra hafiz Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački. Alem ef. Crnkić je u svom govoru iskazao zadovoljstvo što je na čelu Islamske zajednice u Sisku, koja se nalazi pred velikim zadatkom, izgradnjom Islamskog centra. Trenutno se pribavljaju završne dozvole, a postavljanje kamena temeljca može se očekivati sljedeće godine. “Sretan sam i ponosan što je na čelu Zajednice, Islamske zajednice, koja zajedno s vama roditeljima, pomaže u misiji odgajanja naše djece i usađivanju u njih pozitivnih i univerzalnih vrijednosti, što smo kod naše djece izgradili osjećaj da budu ponosni i vole svoje, a poštuju drugačije. Sretan sam i ponosan sam što sam na čelu Zajednice koja je najjača institucija muslimana i Bošnjaka na ovim prostorima, koja je punih 45 godina u službi zaštite i očuvanja vjerskog i nacionalnog identiteta te koja predstavlja najveću muslimansku obitelj sa 400 članova. Sretan sam i ponosan sam što sam na čelu Zajednice, Islamske zajednice, koja je smogla hrabrosti, odgovornosti i zrelosti da pokrene najvažniji projekt u povijesti muslimana na ovim prostorima. Projekt od čije realizacije ovisi identitet naše djece i generacija poslije nas, projekta koji se zove ljepotica Siska – džamija i Islamski centar. Bit ću još sretniji i još ponosniji kada osjetim da svi zajedno želimo biti dio te najveće priče, dio naše zrelosti i odgovornosti, dio naše budućnosti”, rekao je imam Crnkić. Aziz ef. Alili je uvodno podsjetio da su prije 20-ak dana muslimani širom svijeta dostojanstveno su obilježili blagdane hadža i Kurban bajrama. Sutrašnjim (srijeda, 14.11.2012.) zalaskom sunca muslimani obilježavaju početak Nove muslimanske/hidžretske 1434. godine prema lunarnom računanju vremena. Dakle, srijeda na četvrtak je mubarek noć, a četvrtak je 1. dan mjeseca muharema, što doslovno znači “sveti mjesec” u kojem je zabranjeno prolijevanje ljudske krvi, u kojem je naređeno poštivanje ljudskog života i ljudske časti. “Svi narodi, od početka svijeta, označavali su, a i danas označavaju, dane svoje povijesti. Stari Grci brojili su godine od prve Olimpijade, Rimljani od os­nivanja Rima, Židovi od stvaranja svijeta, kršćani od Isaova rođenja, a muslimani od Muhammedovog, a.s., seljenja iz Mekke u Medinu. Neke godine Muhammedovog, a.s., poslanstva na­zvane su prema važnijim događajima. Tako, npr. godinom smrti Ebu Taliba i hazreti Hatidže prozvana je ‘godinom žalosti’, prva godina po Hidžri ‘go­dinom dozvole za oružanu obranu’, osma godina po Hidžri ‘godinom osvojenja’, jer je te godine os­vojena Mekka, deveta godina ‘godinom izaslan­stva’, a deseta ‘oprosnom godinom’, jer se te go­dine Božji poslanik oprostio u Mekki sa ashabima i navijestio da će se za kratko vrijeme preseliti na drugi svijet”, rekao je Alili. Nakon 13 godina poslaničke misije u Mekki, koja je imala samo jedan cilj, a to je da potakne ljude na razmišljanje o Jednom Bogu kao najuzvišenijoj Istini, Allahov poslanik Muhammed, a.s., je do-

STUDENI 2012.

Bošnjački hor “Azizija” iz Orašja bio zapovijed od Boga Uzvišenog da svoju misiju islama – mira i pomirenja među ljudima širi dalje u Medini. Čin putovanja iz Mekke u Medinu, duhovni prijelaz od mekkanske Istine do medinske Pravde muslimani su nazvali Hidžra, što je označeno kao najvažniji trenutak u životu Allahovog poslanika i povijesti muslimana. Dakle, početkom muslimanske ere nije označen Muhammedov, a.s., rođendan (mevlud), niti prva Božja Objava (vahj), niti oslobađanje Mekke (feth), niti Poslanikova, a.s., smrt. “Početkom muslimanske ere označen je najuzvišeniji čin za čovjeka, a to je bratimljenje zavađene braće. Hidžra je zbratimila zavađena plemena Evsa i Hazredža u Medini. Hidžra je spojila srca muhadžira s dušama ensarija i tako zauvijek napisala svetu zapovijest: ljudi su braća, a solidarnost među njima njihov je spas i sreća. To je glavna poruka Hidžre – da se zavađeni pomire i da se među ljudima oživi solidarnost.Ako se ta dva zahtjeva Alejhiselamove hidžre ozbiljno shvate, onda neće biti muslimanskih izbjeglica u svijetu, neće biti prolijevanja muslimanske krvi u Iraku, Afganistanu, Libiji, Jemenu, Bahreinu, Siriji, Mianmaru – i neće biti siromašne djece. Naravno, ako i mi ovdje ozbiljno shvatimo težinu hidžretskog imperativa o bratskom pomirenju i bratskoj solidarnosti, onda nam se neće dogoditi genocid, neće nam se džamije rušiti i neće nam djeca u svijet odlaziti. Onda ćemo svi ovdje ostati i umjesto muhadžiri, svi ćemo ensasarije biti – brinuti se o nezbrinutim i pomagati nemoćnima. Zato treba da svi dobro upamtimo: nema drugog puta već da budemo svi zajedno kao braća, kao ensarije jedni drugima, jer jedino jedinstveni možemo opstati”, zaključio je kurra hafiz Aziz ef. Alili. U kulturno-umjetničkom dijelu programa prepunom ilahija, kasida, recitacija, sevdalinki i narodnih kola nastupili su Bošnjački hor “Azizija” iz Orašja, hor Udruženja mladih “Ihlas” iz Brčkog, BKUD “Nur” iz Siska, Dramska skupina Medžlisa Islamske zajednice Sisak, te vokalni solisti Mehmed Goražda i Elvir Jaskić. Voditeljica koncerta “Nek se srca otvore” bila je Karmen Valenta, novinarka sa županijskog Radio Quirinusa. Na kraju koncerta prisutnoj djeci je podijeljeno 170 prigodnih novogodišnjih paketića. q Ismet ISAKOVIĆ

11


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA OGNJENA KARABEGOVIĆA “IMAGINACIJA ŽIVOTA”

Zrno mudrosti i ljepote U prostoru Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju u utorak, 13. studenog 2012., otvorena je izložba fotografija Ognjena Karabegovića pod nazivom “Imaginacija života”. Posjetitelji su pored vrlo zanimljivih fotografija mogli uživati i u sevdalinci, u interpretaciji orkestra i zbora “Bosana” koji su ovo lijepo druženje započeli s pjesmom “Vrbas voda nosila jablana”, dar autoru, kako bi se podsjetio na rodnu Banja Luku. Ognjen Karabegović (Banja Luka, 1959.) fotografijom se bavi od 1973. godine. Od tada je uporno istraživao tehniku fotografiranja, a njegovom konzistentnošću su se stvarale fotografije koje imaju umjetničku vrijednost. Prije ove izložbe, imao je još nekoliko vrlo značajnih izložbi u Hrvatskoj, Češkoj, Kanadi i SAD. Za Karabegovića fotografija je čarolija. Razvijanje filma i paOgnjen Karabegović pira u autoru pobuđuje čudesne trenutke iščekivanja. “Ne znate što će, ustvari, nastati.” To nastajanje nečega iz ničega autora svaki puta ponovno fascinira. Digitalizacija tehničke opreme i medija kao da je motivu uzela dušu, žali se autor, ali ako u to unesete ljubav “kad-tad će se rezultat pokazati”. U svakom trenutku života, u svakom motivu, ako želimo pronaći ljepotu, možemo ju pronaći, a ružno se umjetničkim nadahnućem može pretvoriti u lijepo. I onda kad Karabegović uoči zapuštenu i neuglednu ulicu ili u borama lica slučajnih prolaznika u koje je vrijeme ubilježilo svoj dostojanstveni trag, može se umjetnikovim okom skladati najljepša rapsodija pojedinačne, vremene i bezvremene neponovljivosti. A onda kad se bjelina minareta i zvonika stopi s tamom noćnog neba u obzorju prizora, lelujavi titraj duše poželi nestati u ljepoti nekog drugog života. Motiv koji Karabegovićevim objektivom bude za svagda sačuvan od zaborava, kao da tka najljepšu povjesnicu vremena neopterećenu težinom postojanja. Apstrakcija, miljenica današnjeg vremena, nosi u sebi zrno mudrosti i ljepote od prije, ne mogavši odoljeti ljepoti noćnog neba, uhvaćenog u zagrljaju modrine, kad se plava nit ukaže na obzoru rađanja novog dana. I poklekne apstraktni prikaz pred neponovljivim skladom čovjekovog i Božanskog stvaranja. Zato se u kutovima apstraktnog prikaza reflektira obris prapočetka skrivenog u pješčanom zrnu. Upravo zbog toga umjetniku (fotografu) su beskrajno draga sva njegova realizirana i nerealizirana djela. Jedna Karabegovićeva fotografija je, ipak, izabrana za najbolju i dobila je nagradu. Bijeli labud snimljen rano ujutro na Savici je fascinirao autora svojom mirnoćom. Pomalo apsurdno zvuči kako mirnoća utkana u trenutak postojanja, vremena zaljubljenog u apstrakciju i imaginaciju, u kojemu destrukcija svojeglavo uplovljava u mirne trenutke postojanja, može fascinirati. “Volim fotografirati sve oko sebe jer u svemu je ljepota, samo je treba prepoznati. Za mene fotografija predstavlja ozbiljnu igru, ali i istraživanje stvarnosti. Fotografija je i određena vrsta terapije, koja pomaže u bijegu iz svakodnevnog sivila u čarobni svijet boja. Stoga, živjela fotografija!”, kaže Karabegović.

12

O fotografijama Ognjena Karabegovića govorila je mr. povijesti umjetnosti Nena Brkić, koja je istakla kako je autorova kulturna baštinu vrlo poticajna u umjetničkom stvaralaštvu. Baština Karabegovića inspirira, promatra ju efektno, u cjelini, ali iz njenog ogromnog korpusa izvlači određeni detalj kojeg postavlja u kontekst vremena. U njegovim kompozicijama veliku ulogu ima boja. Nena Brkić je naglasila autorovo poznavanje povijesno-umjetničkih cjelina, konteksta i čvrstoću stilskog obilježja vremena u kojemu stvara. Ognjen Karabegović je iz svoje rodne Banja Luke i Bosne i Hercegovine donio u zagrebačku sredinu beskrajnu duhovnu širinu, dobrohotno nudeći i primajući sve ono što je plemenito i dobro – i u jednoj i drugoj sredini. Takvo prožimanje kulturoloških različitosti osnovna je autorova poruka. Karabegović je zaljubljenik u Zagreb u kojemu je npr. Katedrala objektivna stvarnost, ali uhvaćena u trenutku kad i autor i svijet oko njega u tom realnom motivu pokušavaju dosegnuti više sfere i dublje svjetove, čime kroz objektiv uspješno interpretira svoju misao i doživljaj. Karabegović je omiljen prijatelj grada Zagreba i njegovih ljudi, a osobno je mr. Brkić impresionirala Karabegovićeva osobnost, kao prijatelja i kolege u svijetu umjetnosti.

Karabegovićeva fotografija “Zemlja” Ognjen će na svakom događanju biti prisutan pa i onda kad drugi za to nemaju vremena te će svojim promatranjem pridonijeti punoći određenok kulturnog događaja. Upravo zbog toga Karabegović je konzistentna ličnost i predan promatrač koji kroz objektiv ovjekovječuje trenutak vremena, čuvajući ga od zaborava. Karabegović se vrlo suvereno uklopio u suvremene kulturološke pokrete i medije, zahvatio kvalitetnu definiciju povijesno-umjetničke struke. U odabiru detalja i u kadriranju, Ognjen ima vrlo istančanu individualnu percepciju te se na njegovim fotografijama reflektira likovni efekt. Karabegović je uspio povezati sebe kroz tri oblika: portretiranje ljudi, reportažu kroz koju je osvojio srca mnogih kulturnjaka grada Zagreba te kroz slikovnost kroz koju je, možda, najbolje uspio prenijeti gledateljima svoj duhovni svijet i misao. Mr. Nena Brkić ja na kraju dodala kako Bosna predstavlja sintezu svega onoga što je dobro i plemenito u ljudima. Njeni prijatelji iz Bosne su produhovljeni i veličanstveni ljudi. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 145


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

SPLIT: SIMPOZIJ, BOŠNJAČKA KNJIŽNICA, PROMOCIJA IZDAVAŠTVA, KONCERT…

Bogata splitska jesen U subotu, 17. studenog 2012., u prepunoj dvorani Europskog doma u Splitu, u organizaciji Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske održan je 5. Simpozij “Bošnjaci u Hrvatskoj”. Domaćini tradicionalnog okupljanja bile su dvije bošnjačke udruge iz Splita, članice SABAH-a – KDB “Preporod” i UBBDRH za Grad Split i Splitsko-dalmatinsku županiju. Simpozij je počeo nastupom Hora Islamske zajednice Split koji je otpjevao pjesmu “S one strane Plive”, a zatim su se prisutnima obratili Marica Ružić, savjetnica u Uredu gradonačelnika Grada Splita i Ivo Grga, predsjednik Europskog doma. Oni su afirmativno govorila o suradnji Gradske uprave i bošnjačkih asocijacija, te pohvalili kulturne i političke priredbe u organizaciji splitskih Bošnjaka. Na Simpoziju “Bošnjaci u Hrvatskoj” učestvovala su desetorica javnih djelatnika – sveučilišnih profesora, književnika i političara iz Hrvatske i BiH. Nedžad Hodžić, saborski zastupnik i predsjednik BDSH, govorio je o tome što sve trebaju Bošnjaci u Hrvatskoj učiniti u svom političkom prezentiranju. “Nemojmo se zavaravati, mi imamo određenih problema koji su evidentni, ali nam nema druge nego da se borimo za bolji položaj unutar hrvatskog društva.” Prof. dr. Stjepan Lapenda, sa Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, govorio je o mjestu i ulozi Bošnjaka u kulturno-vjerskim integrativnim procesima proširene Europske unije. Izložio je povijesni presjek bošnjačke postojanosti u Hrvatskoj, pritom progovorivši i o lošim pojavama koje treba izbjeći radi boljeg međusobnog razumijevanja Hrvata i Bošnjaka. Prof. dr. Sead Berberović, predsjednik Koordinacije županijskih vijeća bošnjačke nacionalne manjine, najkritičnije i najdirektnije je progovorio o stanju bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, ukazavši na niz stvari koje se trebaju što prije ispraviti. Sulejman Tabaković, pravnik u Ministarstvu uprave RH, govorio je na temu “Bošnjaci kao most povezivanja Hrvatske i BiH u svjetlu implementacije proširene Europske unije”. U nastavku izlaganja je istaknuo kako je hrvatsko društvo veoma opljačkano, a da su većina oštećenih upravo Bošnjaci. Pritom je mislio na ljude kojim se uskraćivao boravak kako ne bi zadržali radna mjesta, a time i povlastice, kao što su dionice i druga zakonom zajamčena prava koja iz toga slijede. Književnik prof. dr. Ibrahim Kajan govorio je o hrvatskoj zemljopisnoj i historijskoj mapi bošnjačkih junaka epskog pjesništva. Prof. dr. Mujo Demirović, rektor Univerziteta u Bihaću, dao je povijesni presjek svega onoga kroz što Bošnjaci stoljećima prolaze. Muhamed Delalić je, kao i većina prije spomenutih učesnika, izrazio sreću i zadovoljstvo što su hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni svake krivnje, istakavši da je to velika pobjeda i Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske. Književnik Sead Begović, glavni urednik “Behara”, dao je velik i širok pregled bošnjačkih književnika u hrvatskom književnom opusu. Ibrahim Duraković, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Splita i KDB “Preporod” Split, govorio je na temu “Dva pravca djelovanja Bošnjaka Hrvatske u očuvanju njihove političke, kulturne i vjerske perspektive”. Na kraju skupa, u ime organizatora prisutnima se obratio Hamdija Malić, predsjednik SABAH-a i UBBDRH. Proslava Dana državnosti BiH (25. studeni/novembar) u Splitu bila je iznimno sadržajna: otvorenje Bošnjačke knjižnice, promocija izdavačko-informativne djelatnosti KDBH “Preporod” iz Zagreba i koncert BZK “Jajce”. Pođimo redom… U petak, 23.11.2012., u prostorima KDB “Preporod” Split, Trg Republike 4/III, na radost svih ljubitelja knjige svečano je otvorena Bošnjačka knjižnica koja tre-

STUDENI 2012.

Okrugli stol “Bošnjaci u Hrvatskoj” nutno broji oko 1.200 naslova svih žanrova. Čast za presječe vrpcu i knjižnicu proglasi otvorenom pripalo je Ivani Viđak Bjedov, pročelnici Ureda za društvene djelatnosti Grada Splita. Ona je Azri Mačković, voditeljici Bošnjačke knjižnice, poklonila vrijedne darove Gradske uprave: paket knjiga i Statut grada Splita star čak 1.700 godina, sa željom da i Bošnjačka knjižnica doživi takav jubilej.

Članovi splitskog “Preporoda” u Bošnjačkoj knjižnici Sutradan, u subotu 24.11.2012., dan uoči velikog bosansko-hercegovačkog blagdana, održan je dvostruki program. U popodnevnim satima u prostorijama splitskog “Preporoda” predstavljena je bogata izdavačko-informativna djelatnost KDBH “Preporod” iz Zagreba. Na priredbi su sudjelovali mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”, mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković, književnica i tajnica KDBH “Preporod”, Sead Begović, pjesnik, književni kritičar i glavni urednik “Behara” i Ismet Isaković, glavni urednik “Preporodovog Journala”. U večernjim satima, u prepunom Kazalištu mladih u Splitu, održan je koncert koji su zajednički organizirale bošnjačke asocijacije i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine koja djeluju na području Splita i Splitsko-dalmatinske županije. U raznovrsnom kulturno-umjetničkom programu, prepunom recitacija, sevdalinki i narodnih kola, nastupili su članovi Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” iz Jajca. Splitske Bošnjake i njihove goste posebno su oduševili vokalnim interpretacijama dobro znanih narodnih pjesama. Sve navedene priredbe medijski su kvalitetno prezentirali HTV, TV Jadran, TV Dalmacija i Radio Split. q Mensur DURAKOVIĆ

13


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

IZBORNA SKUPŠTINA SDA HRVATSKE: MIRSAD SREBRENKOVIĆ, NOVI PREDSJEDNIK

SDAH vratiti bošnjačkom narodu U Kongresnoj dvorani Islamskog centra u Zagrebu, u nedjelju 18. studenog 2012., održana je Izborna skupština SDA Hrvatske, na kojoj se nakon ostavke prof. dr. Šemse Tankovića birao novi predsjednik stranke. Od 88 članova izbornog tijela, skupštinskom zasjedanju prisustvovala su 82 člana. Nakon tajnog glasanja za novog stranačkog čelnika izabran je Mirsad Srebreniković, dugogodišnji politički tajnik SDAH, koji je dobio 43 glasa. Njegov protukandidat Agan Velić, dogradonačelnik Siska, dobio je 38 glasova. Jedan glasački listić bio je nevažeći. Mirsad Srebreniković, novi predsjednik SDAH, nakon izbora za “Preporodov Journal” je dao opširnu izjavu u kojoj je objasnio pravce i načine djelovanja stranke u narednom periodu: “Prioritetan zadatak jeste izlazak SDAH na naredne lokalne izbore kako bi mogli očuvati u nekim sredinama postojeće stanje, a u sredinama gdje nismo imali mogućnost djelovanja i na lokalnom nivou pokušati učiniti sve da ostvarimo pozitivan rezultat. Naravno, u tom pogledu neophodno je intenzivirati suradnju SDAH s drugim strankama kako na lokalnom, tako i na državnom nivou. To znači da zajednički moramo što prije utvrditi lokalne zajednice gdje nam se otvaraju mogućnosti izbornog uspjeha i u tom smislu ocijeniti i način nastupa na izborima – sami ili u koaliciju s drugim strankama ili u okviru liste neke od stranaka. Kao što nam je poznato SDAH nema skoro nikakve odnose s brojnim organizacijama i udrugama bošnjačkog kulturnog i vjerskog kruga ili, najblaže rečeno, ti odnosi su zahlađeni, a prema nekima zaleđeni. Polazeći od toga da i SDAH pripada istom kulturnom i tradicijskom naslijeđu, to je neophodno mijenjati. Stranka mora biti otvorena prema svima, a posebno prema svom tradicijskom korpusu. Uspješnu suradnju i dogovorno djelovanja svih naših asocijacija je i preduslov našeg političkog rada. Taj odnos trebao bi se definirat jednim zajedničkim dokumentom, platformom, čiji bi sadržaj obuhvatio sva bitna pitanja zajedničkog rada i djelovanja. S Mirsad Srebreniković (Olovo, 1949.) nakon završene osnovne i srednje škole u Duvnu (Tomislavgrad) 1968. godine dolazi u Zagreb i upisuje Pravni fakultet, koji uspješno završava i stječe zvanje diplomiranog pravnika. Po dolasku u Zagreb uključuje se u rad Islamske zajednice, a posebno je aktivan u radu omladine. Od 1973. godine do danas neprekidno je član Izvršnog odbora Islamske zajednice Zagreb: u razdoblju od 2001.2010. bio je predsjednik, a u više navrata i potpredsjednik Izvršnog odbora. Bio je član Odbora za izgradnju Zagrebačke džamije, član Vrhovnog starješinstva (Rijaseta) Islamske zajednice na nivou bivše države, u više navrata sabornik u Saboru Islamske zajednice u BiH, kao i član Ustavne komisije Islamske zajednice u BiH. Od formiranja Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj neprekidno je član sve do 2012. godine. Bio je i predsjednik Školskog odbora Medrese “Dr. Ahmed Smajlović”. Jedan je od 40 potpisnika osnivačkog akta 1990. godine u Sarajevu, kojom je pokrenuta inicijativa za formiranje SDA. Na Osnivačkoj skupštini SDA izabran je u Sud časti stranke. Sudjelovao je i u osnivanju SDA Hrvatske, u kojoj obnaša razne dužnosti: član Izvršnog i Gradskog odbora SDAH, te politički tajnik SDAH. Član je i utemeljitelj bošnjačkih asocijacija u Hrvatskoj: član prvih Izvršnih odbora KDBH “Preporod” i Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Dugi niz godina radio je u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, gdje je obavljao razne dužnosti. Na traženje čelništva SDA, s mjesta šefa Pravne službe KBC-a Zagreb 1991. godine odlazi u Sarajevo na funkciju pomoćnika ministra MUP-a za kadrovske poslove u prvoj Vladi Republike BiH. Od 1993. stalno je zaposlen u Mešihatu Islamske zajednice u Hrvatskoj. Oženjen (supruga Sena) i otac troje djece (Selma, Alma i Salim). q

14

Mirsad Srebreniković, predsjednik SDAH moje strane mogu reći da nijednoj toj organizaciji neću odbiti suradnju, naša vrata uvijek trebaju biti otvorena prema drugima. Islamska zajednica je temeljna institucija našeg opstanka i ona je stvorila uvjete da se formira i naša stranka. SDA kao pokret iznjedrila je Islamska zajednica jer su njezini članovi mahom bili i članovi Islamske zajednice. Mi kao baštinici izvornih principa vratiti ćemo se svojim temeljnim vrijednostima uz puno uvažavanje i respekt prema svemu što je ona učinila i čini za našu samobitnost. U potpunosti ćemo podupirati rad Islamske zajednice u Hrvatskoj, njenih organa i tijela, kao i njenih autoriteta. Posebno mjesto treba da zauzme naša suradnja s Bošnjačkom nacionalnom zajednicom Hrvatske, koja je uz SDAH jedini oblika organiziranja našeg korpusa na svim nivoima u Hrvatskoj, što zaslužuje našu pažnju i uvažavanje. BNZH je našla svoje mjesto u ukupnoj bošnjačkoj zbilji. Sve ono što nam je zajedničko trebamo podržavati. KDBH ‘Preporod’ zauzima posebno mjesto u očuvanju identiteta Bošnjaka. Zaslužno je za afirmaciju i njegovanje naše kulture i tradicije. Zato je i naša obaveza da to vrednujemo i bezrezervno podržimo. Moramo unaprijediti suradnju i sa Vijećima bošnjačke nacionalne manjine u gradovima i županijama jer nam se aktivnosti susreću. Naravno, pažnju trebamo usmjeriti udrugama Bošnjaka branitelja u Domovinskom ratu jer to je veliki kapital koji treba cijeniti. Moramo se dostojanstveno odnositi prema onima koji su učestvovali u odbrani Republike Hrvatske. Isto tako treba podržavati brojna kulturno umjetnička društva koja s velikim entuzijazmom njeguju i promiču našu tradiciju. SDA Hrvatske se mora otvoriti našoj intelektualnoj eliti, pozvati je u naše redove i pokazati jasno i nedvosmisleno da se ne plašimo znanja koje je potrebno u ostvarivanju zajedničkih projekata. SDAH mora podupirati svaki znanstveni, kulturni i umjetnički rad u cilju većeg doprinosa razvoja društva, a time i bošnjačke zajednici. U tom smislu treba ocijeniti i prezentirati naš doprinos u kulturi, znanosti i umjetnosti u hrvatskom društvu. Naši budući programi trebaju biti usmjereni prema mladima kako bi ih privukli i angažirali za političko djelovanje. Mladi su značajni dio naše populacije koji ne smiju ostati po strani, treba im pružiti priliku i svaku vrstu pomoći. Da bi uspjeli barem u dijelu navedenog, moramo pojačati aktivnosti, postići veći nivo unutarnje organizacije i homogenosti stranke, osigurati redovnije i dostatno financiranje. SDA Hrvatske treba vratiti našem narodu jer je ona i iznikla iz njega.” q Ismet ISAKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 145


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

BOSANSKA DOLINA PIRAMIDA – DJELO LJUDSKIH RUKU

Najveće i najstarije na svijetu U organizaciji dvaju Vijeća bošnjačke nacionalne manjine – Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, 18. studenog 2012. u “Kazalištu 21” u Sisku, dr. sc. Semir Osmanagić održao je predavanje na temu “Piramide u svijetu i Bosanska dolina piramida”. Dr. Osmanagić je član Ruske akademije prirodnih znanosti iz Moskve i Aleksandrijskog društva arheologa iz Egipta, najuglednije i najistaknutije znanstvene institucije za piramide u svijetu. “Gotovo sve što nas uče o drevnoj prošlosti je pogrešno. Slika prošlosti kakvu su nam je predstavljali obrazovni sistem i mediji se zauvijek ruši. Osnovni postulati tog svijeta su pogrešni”, riječi su kojima je dr. sc. Semir Osmanagić počeo svoje multidisciplinarno predavanje. U travnju 2005. zaprepastio je domaću i svjetsku znanstvenu javnost kada je postavio hipotezu o postojanju kompleksa piramida i mreže podzemnih tunela u blizini grada Visoko u BiH. Intenzivna istraživanja su započela 2006. formiranjem neprofitne Fondacije “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”. Danas je ovo istraživanje najveći svjetski arheološki projekt, u kojem svake godine sudjeluje stotine volontera u okviru Međunarodne radne akcije volontera MRAV. Projektom istraživanja, u koji se uključio i veći broj stručnjaka, polako se i ustrajno otkrivaju brojni znanstveni dokazi koji će, sigurni smo, promijeniti europsku i svjetsku povijest. Navedimo neke od njih… Bosanska dolina piramida je najveći svjetski kompleks piramidalnih građevina, a sastoji se od Bosanske piramide Sunca (Visočica), Bosanske piramide Mjeseca (Plješevica), Piramide bosanskog Zmaja (Bučki Gaj), te obrađenih uzvišenja Hrama Majke Zemlje (Krstac) i Piramide Ljubavi (Čemerac). Piramide Sunca, Mjeseca i Zmaja formiraju pravilan istostraničan trokut s međusobnom udaljenošću vrhova od 2.170 metara. Orijentacija stranica svih piramida je pravilna, prema kosmičkom sjeveru. Bosanska piramida Sunca je najveća piramida na svijetu s visinom većom od 220 metara (znatno viša od Keopsove piramide – 147 metara). Ima pravilnu geometriju piramide s tri dobro očuvane stranice: sjevernom, istočnom i zapadnom. Piramida je prekrivena betonskim blokovima koji su, prema analizama bosanskohercegovačkih i talijanskih Instituta za materijale, po visokoj čvrstoći na pritisak i niskoj apsorpciji vode, superiorniji u odnosu na moderne betone. Prema mjerenjima Geodetskog zavoda BiH orijentacija sjeverne strane prema kosmičkom sjeveru ima minimalno odstupanje od manje od 1°, a nagib stranica prema osnovici je 45°. Georadarskim snimanjem njemačkih geofizičara je potvrđeno postojanje unutrašnjih prolaza u piramidi. Hrvatski fizičari su detektirali postojanje energetske zrake radijusa 4,5 metra koja prolazi kroz sami vrh piramide, a talijanski, finski i srpski stručnjaci su detektirali i izmjerili fenomene elektromagnetnih polja, ultrazvuka i infrazvuka umjetnog porijekla, također na vrhu piramide. Sjena Bosanske piramide Sunca tokom ljetnih mjeseci prekriva Bosansku piramidu Mjeseca uoči zalaska Sunca, pokazujući jasan astronomski odnos između ove dvije piramide. Federalni Institut za pedologiju je procijenio starost zemljanog prekrivača na 12.000 godina, što Bosansku piramidu Sunca čini najstarijom piramidom na svijetu. Bosanska piramida Mjeseca, koja je visoka 190 metara, izgrađena je kombinacijom obrađenih ploča pješčara i gline. Između dva sloja je pronađen organski materijal na zapadnoj strani piramide koji je, prema radiokarbonskoj analizi Instituta za fiziku Šleskog

STUDENI 2012.

Dr. sc. Semir Osmanagić univerziteta iz Gliwica (Poljska), star 10.350 godina p.n.e. (+/- 50 godina). Na taj način je naučno potvrđena iznimna starost gradnje Bosanske piramide Mjeseca, koja je starija od kultura Sumera, Babilona i drevnog Egipta. Ispod Bosanske doline piramida izgrađena je kompleksna mreža prolaza, raskrsnica, prostorija i podzemnih vodenih akumulacija – najveća umjetna podzemna mreža u svijetu. Fondacija je upornim višegodišnjim radom otkrila podzemni labirint nazvan “Ravne”, koji se pruža desetinama kilometara. Udaljenost od ulaza, pa do Bosanske piramide Sunca iznosi 2,9 kilometara. Vidljiva su najmanje dva kulturna sloja: graditelji labirinta (više od 12.000 godina) i civilizacija koja je sve tunele i prostorije zatrpala šljunkovitim materijalom (prije 5.000 godina). Materijal koji je izbačen tokom gradnje tunela upotrijebljen je za pravljenje betona kojim je prekrivana Bosanska piramida Sunca. U labirintu ne postoje negativna zračenja: kosmička (Hartmanove, Kirijeve i Šnajderove mreže), prirodna radioaktivnost ili negativna energija iz podzemnih vodenih tokova, tako da je lokacija labirinta “Ravne” jedna od najsigurnijih na planeti. Cirkulacija zraka je izvanredna, a nagib tunela od 1,5° omogućava finu drenažu vode. Koncentracija negativnih iona, koji čiste atmosferu od bakterija i virusa, nekoliko je desetina puta viša od prosječne, što objašnjava blagotvoran utjecaj tunela na ljudski organizam – zaštitu zdravlja i revitalizaciju tijela. Osim toga, Fondacija je do sada očistila i podgradila 150 metara tunela ispod tvrtke “KTK”, čija je visina 3, a širina 2,5 metra. Jedan od postojećih tunela pruža se u smjeru Bosanske piramide Mjeseca, a drugi prema Bosanskoj piramidi Sunca. Otkrivena je i velika podzemna prostorija. Dr. sc. Semir Osmanagić je, između ostaloga, rekao (i fotografijama pokazao) da su pronađene brojne i velike keramičke skulpture, te otkriveni znakovi izuzetno stare pismenost. Osim toga, mjernim instrumentima je zabilježena prisutnost fokusiranog elektromagnetnog zračenja, dokazano je da su piramide građene su od najstarijeg i najkvalitetnijeg betona na svijetu, itd. Koliko je još znanstveno utemeljenih argumenata i materijalnih dokaza potrebno da državne, znanstvene i kulturne bosansko-hercegovačke institucije stanu iza projekta koji će, ne sumnjamo, pokazati da se najstarije i najveće piramide u svijetu nalaze u srcu Bosne!? q Ismet ISAKOVIĆ

15


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

DANI BOSANSKOHERCEGOVAČKOG FILMA U ZAGREBU (25.-30. STUDENI 2012.)

Filmske poslastice U organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, a povodom obilježavanja Dana državnosti BiH, u zagrebačkom kinu “Europa” od 25.-30. studenog 2012. održani su Dani bosanskohercegovačkog filma. Tradicionalna smotra bh-filmova, peta po redu, održana je uz podršku Gradskog poglavarstva grada Zagreba, Javne ustanove Kinoteka BiH, Grada Sarajeva i Veleposlanstva BiH u Zagrebu. Ideja o manifestaciji Dani bosanskohercegovačkog filma u Zagrebu potekla je 2008. godine unutar programskih aktivnosti Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Prigodno se održava na Dan državnosti BiH, s namjerom da se filmsku umjetnost i kulturu Bosne i Hercegovine predstavi građanima Zagreba. Odličan prijem kod publike i filmskih djelatnika učinio je manifestaciju tradicionalnom i prepoznatljivom u kulturnim događanjima grada Zagreba. Na otvorenju šestodnevne manifestacije, 25.11.2012. na Dan državnosti BiH, u kinu “Europa” nije bilo slobodnog mjesta, što je jedan od dokaza da su Dani bh-filma u Zagrebu postali reprezentativna i publici privlačna priredba. Na ulazu u kino-dvoranu posjetitelje su dočekali članovi BKUD “Sevdah” iz Zagreba odjeveni u narodne nošnje. Ovogodišnje Dane bosanskohercegovačkog filma otvorila je Azra Kalajdžisalihović, veleposlanica BiH u Zagrebu. Prisutnima su se obratili i Kemal Bukvić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, te Davor Bernardić, predsjednik Gradske skupštine. Na svečanom otvorenju prikazana je audicija “Audicija” Stanka Crnobrnje (1984.), snimka kultne predstave Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Među 11 filmova ovogodišnjih Dana bh-filma, u izboru Đele Hadžiselimovića, bio je i nagrađivani film redateljice Aide Begić “Djeca” (2011.), koji govori o bratu i sestri ratnoj siročadi, o budućnosti mladih u svijetu koji je za njih već izgrađen i u kojem oni moraju pronaći način da žive. Film je dobitnik Specijalnog priznanja žirija 65. Filmskog festivala u Canesu, Srca Sarajeva za najbolju glumicu, Nagrada CINEUROPA i tri nagrade Pesaro film festivala. S laganijim temama bavili su se “Pismo glava” Bahrudina Bate Čengića (1983.), film iz suvremenog života urbane sredine, koji kroz niz komičnih i dramatičnih situacija daje vjernu sliku Sarajeva iz predolimpijskog perioda, te “32. Decembar” Saše Hajdukovića (2009.), sastavljen od tri nelinearno ispričane priče o različitim muško-ženskim parovima koje se prepliću u banjalučkoj novogodišnjoj noći. Njihova sudbina je takva da za njih Nova godina jednostavno ne postoji. U središtu filma “Sevdah za Karima” Jasmina Durakovića (2010.) propali je student filozofije u poslijeratnom Sarajevu. “Sevdah za Karima” premijerno je otvorio takmičarski program 16. Sarajevo Film Festivala, a na Međunarodnom filmskom festivalu u Mađarskoj dobio je nagradu European Culture Capitol Award 2010. Radnja “Karaule” Rajka Grlića (2006.) smještena je u malenoj karauli na jugoslavensko-albanskoj granici, u proljeće 1987. godine. Govoreći o ne tako davnoj prošlosti bez nostalgije i mržnje, “Karaula” je komedija o ljudima koji se nalaze na korak od tragedije. Zagrebačka publika je mogla pogledati i dva starija filma s tematikom iz Drugog svjetskog rata, s nizom neponovljivih ratnih scena: “Partizanska eskadrila” Hajrudina Krvavca (1979.) s Velimirom Batom Živojinovićem i Ljubišom Samardžićem u glavnim ulogama, te “Sutjeska” Stipe Delića (1973.), u kojem glumi i slavni

16

američki glumac Richard Burton. Posebna zanimljivost projekcija je bila što je publika imala ekskluzivnu priliku da po prvi puta pogleda remasterirane partizanske klasike, s obnovljenom slikom i tonom. Prikazana su i dva novija dokumentarna filma: “Jedan dan na Drini” Ines Tanović (2010.) i “Film mobitelom” Nedžada Begovića (2011.). Prvi film govori o potrazi za nestalim osobama, točnije prati priču iz kolovoza 2010. godine kada su za vrijeme popravljanja turbina u hidroelektrani Bajina Bašta, u mulju umjetnog jezera Perućac, pronađeni ostaci oko 250 nepotpunih kostura. “Film mobitelom” donosi emotivnu obiteljsku priču u potpunosti snimljenu mobitelom. Cjelogodišnje snimanje svih telefonskih razgovora rezultiralo je duhovitim i emotivnim filmom u kojemu je mobitel samo sredstvo kroz koje postupno otkrivamo autorove odnose s "onima s druge strane linije". Na Sarajevo Film Festivalu 2011. godine “Film mobitelom” je osvojio nagradu Srce Sarajeva za najbolji dokumentarac. Završne večeri prikazan je najnoviji kratkometražni igrani film “Prtljag” oskarovca Danisa Tanovića (2010.), poslijeratna priča o mladiću koji se vraća iz inozemstva kako bi se pobrinuo za posmrtne ostatke svojih roditelja. Tanovića nam otkriva priču o ljudima, prijateljima i neprijateljima, priču o ratu, smrti i očaju, o povjerenju i nadi u bolju budućnost. Osim filma, posjetitelji su uživali i u koncertu sarajevske glazbene grupe “Divanhana”, koja izvodi tradicionalnu glazbu u novim aranžmanima koji su nastali kao rezultat fuzije jazz, pop i klasične glazbe 20. stoljeća. “Divanhanu” su osnovali studenti Muzičke Akademije u Sarajevu s namjerom njegovanja i prezentiranja urbane tradicionalne glazbe Bosne i Hercegovine, kao i tradicionalne glazbe zemalja Balkana, s posebnim akcentom na sevdalinku. Danima bosanskohercegovačkog filma 2012. prisustvovalo je rekordnih 3.500 gledatelja. Ulaz na sve projekcije bio je besplatan. Pored navedenih programa mogli su pogledati izložbu “Plakati bosanskohercegovačkih filmova”, koja prikazuje bogatstvo likovne, odnosno grafičke umjetnosti u BiH koja se razvijala istovremeno s kinematografijom. U organizacijskom smislu 5. Dani bosanskohercegovačkog filma u Zagrebu predstavljaju značajan kvalitativan iskorak. Ako ste propustili ovogodišnje, sljedeći vam moraju biti prioritet. q Edina SMAJLAGIĆ

PREPORODOV JOURNAL 145


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

SLIKAR U ČAROBNOM SVIJETU RIJEČI: PERFORMANS MURISA ČORBIĆA U SISKU

Vratite mi moju Bosnu! U Narodnoj knjižnici i čitaonici “Vlado Gotovac” u Sisku, odjel Caprag – Središnjoj knjižnici Bošnjaka u RH, 28. studenog 2012. svečano je otvorena izložba samostalnog umjetnika Murisa Čorbića i predstavljena njegova prva knjiga kratkih priča pod nazivom “Lom duše”. Priredbu su zajednički organizirali Upravni odjel za društvene djelatnosti Grada Sisak, na čelu sa sisačkim dogradonačelnikom prof. Aganom Velićem (SDAH), i Narodna knjižnica i čitaonica u sisačkom naselju Caprag. Muris Čorbić (Banja Luka, 1950.) je živio i radio u rodnom gradu do ratne deportacije na otok Hvar 17. ožujka 1993., a zatim prelazi u Rijeku. Do sada je imao 53 samostalne i 250 grupne izložbe, te bio učesnik u radu velikog broja likovnih kolonija u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada i priznanja: 1981. (Republika BiH), 1984. i 1985. (na nivou bivše Jugoslavije), te 1994. Internacionalna nagrada za slikarstvo Selley (Mađarska). Slike mu se nalaze u mnogim galerijama i privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu. Izložba fotografija zamišljena je kao svojevrsni performans, a sastoji se od niza različitih autoportreta koji proživljavaju svaku od njegovih priča ispričanih u knjizi. Umjesto kataloga kao vodič kroz izložbu poslužile su Čorbićeve potresne priče iz “Loma duše” vezane uz rat u Bosni i Hercegovini. Muris Čorbić je otvorio svoju slomljenu dušu kroz 28 kratkih priča, dvije recenzije i rječnika pojmova. Slikar piše svoju nikada prekinutu vezu s Bosnom i ratnim krvoprolićem. Svaku od priča ilustrira autoportretima gdje facijalnim ekspresijama dočarava bol, patnju i čemer “njegove Bosne”, kao što sam često ističe. Kroz jedinstvenu video-projekciju na zidu on pokazuje osjećaje srama, a s Bosnom u egzilu daje poruku “da se nikada ne zaboravi”. Staza neumornih cipela, koje koračaju kroz vrata Džehennema/Pakla, poruka su za one koji zaboravljaju da je nekada negdje postojala Bosna koje kao nekoć više nema. Projekcija je protkana melodijom nedorečenih nota iz koje vrište aveti nevinih duša i koji govore da na tim mjestima u Bosni sve plače – i zrak i voda i tlo. Iz Čorbićevih riječi uhvaćenih na fotografiji osjeća se bol, gorčina, čemer i jad nikada izrečene Bosne. Muris Čorbić daje jasnu poruku da se nikada nikome više ne ponovi i ne zaboravi Bosna. On poziva na osvježenje uma, tijela, duha, na povratak izgubljenih sjećanja u kojima ne treba živjeti, ali s kojima treba mrijeti. “Čulnost urote jezivog zla potamnila mu je duhovnu pastoralu. Po obzorju iznevjerene Srebrenice rađalo se crno jutro. Po trnju prosut vrisak žene i jauk djeteta zatalasalo je kozmičke daljine. Zloduh Dunava zatrovao je Drinu… Poremećenog uma psi rata ognjem i mačem su nemilosrdno sijali smrt gdje god se ezan čuo. Na Stvoritelja su bez straha udarili. Vapaj nemoćnih nitko nije htio čuti… Iluzija svete osvete nebeskog naroda prikrivena stoljetnom mržnjom u paklu okoćena, tamnu stranu poganih još je više zacrnila. ‘Vratite mi moju Bosnu!’”, vapi Muris u svojim zapisima. Čorbić kroz knjigu oplakuje “bol pokradene baštine”i mezare, razastire dušu na papiru, čekajući pravi trenutak da se vrati u grad svoje snene mladosti. Sisačku publiku kroz performans su vodile Vildana Semić Isaković i Alisa Goražda, koje su pročitale dvije recenzije (Ivice Tomića i Jadrana Zlokara) i šest dirljivih priča iz knjige “Lom duše”, te dijelove teksta iz “Preporodovog Journala” br. 128 (veljača 2011.) u kojem su utisci s njegove izložba u Rijeci. Svojim nadahnutim i usklađenim nastupom voditeljice su izmamile suze u očima posjetitelja, oslobodile emocije u ranjenim dušama bošnjačkim/bosanskim.

STUDENI 2012.

Vildana Semić Isaković, Muris Čorbić i Alisa Goražda “Kada se Murisu Čorbiću, slikaru iz ‘inat čaršije’, boja na kistu na trenutak stvrdnula od čemera ubijenih muza, on je okrenuo kist, naoštrio ga i umočio u tintu. I eto ti pjesnika. I eto nam pejzaža duše, iscrtanih crnom tintom latinicom na bijelom papiru, a opet punih boja u bezbroj nijansi”, ističe Ivica Tomić, recenzent knjige, i nastavlja: “U svojim lirskim zapisima kao da nam autor poručuje kako dvije Bosne imadu, jedna njegova i jedna njihova. Njegova je Bosna rumena od zore i blagih buđenja poslije spokojna sna, a njihova crvena od krvi. U Murisovoj Bosni u proljeće cvjetaju mirisne majske ruže, a u njihovoj Bosni i ruže su krvavile pod gusjenicama tenkova. Prognani pjesnici i slikari ponijeli su svoju Bosnu sa sobom, u sebi. Ona je sada tu na Kvarneru, ogleda se u plavetnilu kvarnerskog mora i plavog neba primorskoga. A kada šejtan konačno odnese te bezbožne kabadahije i zatre im sjeme zlotvorsko, vratiti će se slikari i pjesnici. Pjesnik će se vratiti u svoju Bosnu dobrih Bošnjaka kada njihova izgori u paklenskom ognju mržnje, kada iz pepela izniknu bijeli ljiljani na grobovima nevinih, a crvene ruže na humkama junaka. Slikar koji ispiše ovakve stranice, natopljene ljepotom i čemerom poetike, zaslužuje biti u društvu odabranih pjesnika. Dobrodošao, slikaru, u čarobni svijet riječi!” Na knjigu “Lom duše” osvrnuo se i dr. sc. Jadran Zalokar: “Aveti tamnolikih vremena izbrisati može samo sunčana staza života s kojom se započinje i svaki novi pjev duše u ovom ili onom književnom obliku. Duša kazuje, um koncipira pitanja/odgovore, a srce vodi labirintošću životnih plamova i lomova. Koliko se više razotkriva, ‘literarizira’, toliko je moćnija. Nastaje pjesma, priča, roman… ali u biti ono ‘nedefinirljivo’. Nema ničeg uzvišenijeg i svetijeg u ljudskom svijetu od istinite ljudske priče. U krhotinama sjećanja Murisa Čorbića život nakon postupnog Plača prelazi u Pjev, damari/košmari postaju slabiji, blijede u poju novih staza života. On kročeći stazom svjetla priču svoje duše daruje sebi bliskima. Patnja duše još je tu, još ima sumnje i nekog samooptuživanja boraveći u Rijeci i na Hvaru. Krhotine su tu, ali samo kao tragovi prošlosti, sjene na zalasku. U sunčanom ozračju Mediterana zahvalan sam da svjedočim ovom zabilježenom sjećanju Murisove duše.” q Ismet ISAKOVIĆ

17


BOŠNJACI U HRVATSKOJ

OBILJEŽAVANJE DANA DRŽAVNOSTI BiH U RIJECI

Konclogori – prešućena istina U organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine za Grad Rijeku, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine za Primorsko-goransku županiju i Udruge mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, obilježavanje Dana državnosti Bosne i Hercegovine bilo je u znaku iznošenja činjenica o zločinima počinjenim na prostoru Općine Prijedor. U četvrtak, 29. studenog 2012. u Kongresnoj dvorani koncerna “Agram” održana je tribina pod nazivom “Prešućena istina” na kojoj su o zločinima, a osobito koncentracijskim logorima Trnopolje, Kereterm, Omarska i Manjača, govorili Nerma Jelačić, glasnogovornica Haškog suda, Ed Vulliamy, novinar “Observera” i “Guardiana”, koji je u kolovozu 1992. godine otkrio logore, Satko Mujagić, preživjeli logoraš Omarske i Manjače, i Murat Tahirović, bivši dugogodišnji predsjednik Saveza logoraša BiH.

Situacija u Prijedoru gora nego 2007. godine Prije točno 20 godina Prijedor i sadašnji prostor Republike Srpske bila je okolina iz koje se moralo bježati, u kojoj su se dogodili neki od najstrašnijih zločina, među njima i strahote u logorima Omarska, Kereterm, Trnopolje i Manjača u koje su zatvarani, zlostavljani i mučeni svi oni koji nisu pripadali srpskoj populaciji. U samo nekoliko mjeseci 1992. godine etnički je očišćena Općina Prijedor, odnosno, prema podacima Ujedinjenih naroda iz lipnja 1994., protjerano je 52.811 Bošnjaka i Hrvata. Povjerenstvo je izračunalo da se između 1991. i 1993. broj Srba u prijedorskoj općini povećao sa 47.745 na 53.637, dok se broj Bošnjaka smanjio sa 43.300 na 6.124. Broj Hrvata se smanjio za preko 3.000, dok se broj ostalih narodnosti smanjio za 4.000. Taj čin je okarakteriziran kao zločin protiv čovječnosti. Najsvirepiji oblici tih zločina prolazili su logoraši i logorašice Kereterma, Trnopolja, Manjače i najokrutnijeg logora – Omarske, a o njihovim stradanjima važno je govoriti i izvan granica Bosne i Hercegovine, o čemu svjedoči glasnogovornica Haškog suda, Nerma Jelačić. “Moje osobno mišljenje je da smo mi svi, prije nego se identificiramo po vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, ljudska bića i trebalo bi nam svima biti u interesu da se upoznamo sa zločinima i patnjama ljudi. Tim više što su to stradanja na mjestima iz kojih je izbjegao veliki broj nesrpskog stanovništva. To su naši korijeni”, ističe glasnogovornica Haškog tribunala koja je morala izbjeći iz Višegrada, dodajući kako ta tema mora zanimati i lokalno stanovništvo. “Tako isto bi se Bošnjaci trebali zanimati za zločine počinjene nad Hrvatima ili Srbima tijekom posljednjeg rata. Tek kad spoznamo da su bol i patnja s kojima se suočavamo, osjećaj nepravde, frustracije oko borbe za svoja prava, isti kod svih ljudi, tek onda ćemo moći jedni druge gledati kroz prizmu ljudskosti, a ne kroz prizmu etničke pripadnosti.” Otkriće logora Trnopolje i Omarska utjecalo je na osnivanje Haškog tribunala na kojemu se procesuiraju odgovorni za zločine s tog područja. “Međunarodna zajednica dopustila je zločine, ali ono što je upozoravajuće je činjenica da je situacija u Općini Prijedor danas gora nego 2007. godine kada se o ovoj temi govorilo u Prijedoru. Danas se činjenice o logorima i stradanju civila stavljaju pod tepih”, upozorava Nerma Jelačić, dodajući kako nije prestala obilaziti sve prostore bivše Jugoslavije. Kritički

18

Ed Vulliamy, Nerma Jelačić, Satko Mujagić i Murat Tahirović primjećuje da prostora za bolji odnos prema povijesnim činjenicama još uvijek ima. Svoje potresno svjedočanstvo zatočeništva i logorima Omarska i Manjača podijelio je preživjeli logoraš Satko Mujagić. Ističući kako je mnogo toga danas postalo zabranjena tema razgovora dodaje da su ovakve tribine nužne su za otvoreni razgovor o povijesnim činjenicama. “Potrebno je pisati knjige i obilježiti mjesta stradanja”, ističe Mujagić, koji je odrastao u Kozarcu, mjestu nadomak Prijedora i kojega su nakon napada srpske vojske, 30. svibnja 1992. odveli s ocem u Omarsku, a kasnije i na Manjaču, gdje je bio zatočen do 16. prosinca 1992. godine. Mjesto stradanja njega i tisuća drugih civila ničim danas ne daje dojam da su tamo ubijani i mučeni ljudi. “Vlasti i stanovnici Općine Prijedor ravnodušni su prema prošlosti i zbog toga je bitno tribine održavati gdje je to moguće. Bitno je da se o povijesnim činjenicama otvoreno govori, da se ne ponovi ono što se dogodilo nakon Drugog svjetskog rata kada su mnoge teme stavljene ‘pod tepih’. Žrtvama i preživjelima važno je da se mjesta stradanja obilježe što je za sada nemoguće u Općini Prijedor. I Bošnjacima, preživjelim logorašima u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta poručuje da se vraćaju u svoja mjesta i obnavljaju kontakte sa svojim prijateljima i bivšim logorašima, a na raspolaganju im je i Facebook grupa ‘Čuvari Omarske – Guardians of Omarska’”, poručio je Mujagić, koji je inicijator izgradnje Memorijalnog centra u Omarskoj.

Stravična ubojstva i seksualna zlostavljanja “Saznanja do kojih smo došli kroz naša istraživanja od 1996. godine kada je osnovan Savez logoraša BiH, govore da su navedeni logori bili među nadrastičnijim po broju logoraša i torturama. Ali i po ubojstvima, ne samo u logorima, nego i tijekom dovođenja, kao i tijekom odvođenja u takozvane razmjene”, ističe Murat Tahirović, bivši dugogodišnji predsjednik Saveza logoraša BiH. Naglasio je kako je veliki broj Hrvata iz Manjače svoju “kalvariju” nastavio u logorima Batkovići kod Bijeljine i Kamenica kod Drvara. “Broj logoraša koji je prošao kroz navedene logore kreće se od 40.000 do 70.000. Razlozi ovakvih odstupanja odnose se na činjenicu da je većina logoraša deportirana iz logora u logor kako bi se prikrio točan broj, ali i kako bi se sakrio broj logoraša od inozemnih medija i organizacija To znači da potpuni podaci, nažalost, ne postoje.” Govoreći o

PREPORODOV JOURNAL 145


BOŠNJACI U HRVATSKOJ podacima, s kojima raspolaže u evidenciji Saveza, otkriva kako je Manjaču preživjelo 4.300 logoraša, Omarsku 3.000, Batkoviće 7.000, Trnopolje 10.000 i Kamenicu 300 osoba. Upozorava kako podaci nisu konačni jer je Savez logoraša nevladina organizacija i zasniva se na dobroj volji pojedinaca, dok je, s druge strane, otežavajuća okolnost u prikupljanju podataka činjenica kako je veliki broj preživjelih logoraša deportiran u treće zemlje i ne žive na prostoru BiH. “Osim toga, broj ubijenih u logorima je vrlo teško utvrditi jer se podaci prikrivaju, posmrtni ostaci prekopavaju i premještaju iz grobnice u grobnice. U nekoliko grobnica znaju se pronaći skeleti jednog tijela što govori o okrutnosti srpske strane i njihovih zločina nad civilima tijekom rata u BiH”, ističe Tahirović. Govoreći o dosadašnjim otkrićima naglašava kako je u logorima, tijekom dovođenja ili deportiranja iz istih ubijeno 700 osoba koje su bile u transportu za Omarsku, te 1.000 koje su bile predviđene za Manjaču. “Na samoj Manjači, u logoru ubijen je 101 logoraša. Međutim, u blizini logora pronađena je masovna grobnica s oko 540 tijela, pa se pretpostavlja da su ubijeni prilikom dovođenja u logor. Također, poznato je da su i druge grupe logoraša iz okolnih mjesta ubijane prilikom transporta za Manjaču”, upozorava Tahirović, iznoseći podatke vezane uz logor Batkovići koji se kreće oko brojke 300, a koja također nije konačna, te logora Kamenice gdje je ubijeno 100 osoba. “Logor Kamenica nije imao veliki broj logoraša iz razloga što se radi o četverogodišnjoj Osnovnoj školi kod Drvara, ali je poznat po užasnoj okrutnosti i velikom postotku ubojstava od strane stražara i komandira.” Što se tiče logora Trnopolje, Tahirović ističe kako nema podataka o ubojstvima u ovom logoru i da se većina logoraša zadržavala kraće vrijeme, odnosno iz Trnopolja bi bili transportirani u druge logore. Jedan od najtežih oblika zločina počinjenih u logoru je svakako seksualno zlostavljanje o kojemu se jako malo govori u javnosti, a čije žrtve su i žene i muškarci. “Kroz naše aktivnosti došli smo do saznanja da se u nekim logorima događalo i seksualno zlostavljanje muškaraca, npr. u Prijedoru, Zvorniku. Pokušali smo doći do osoba koje su zlostavljane i bilo je zaista izuzetno teško, nitko od žrtava zlostavljanja nije htio govoriti. Negdje krajem 2007. i početkom 2008. godine grupa logoraša, njih 72 iz Zvornika, na čelu sa predsjednikom udruženja u Zvorniku, gospodinom S. P., odlučilo je progovoriti i dati izjave o nasilju koje su preživjeli. Njihove se izjave nalaze u Savezu logoraša BiH, a proslijeđene su i nadležnim tužilaštvima BiH i Srbije. Na osnovu tih izjava pokrenut je postupak istrage u Srbiji, a kasnije i kazneni postupak i presuda”, istaknuo je Tahirović. Podsjetio je i na veliki broj žena koje su preživjele nateži oblik ratnog zločina, seksualno zlostavljanje i silovanje, a koje danas žive na prostoru Federacije BiH. One su ostvarile svoja pravo i imaju status posebne kategorije. O točnim brojkama se ne može govoriti jer je u Savezu evidentirano 250 takvih osoba, dok je kod Udruženja Žene žrtve rata evidentirano oko 3.000. Veliki problem s kojim se preživjeli logoraši susreću je ostvarivanje svojih zakonskih prava. Tek 10% preživjelih uspjelo je ostvariti određena prava kroz entitetske zakone o pravima civilnih žrtava rata. “Moram istaknuti da je Bosna i Hercegovina zemlja apsurda, jer imamo preko 2.000 godina izrečenih zatvora za počinjene ratne zločine, od kojih se većine odnosi na nezakonito postupanje u logorima, ali nemamo niti jedan zakon koji bi omogućio ostvarivanje određenih prava osobama koje su preživjele torturu. Tako imamo odgovorne za počinjeni zločin, koji po zakonima u BiH nije ostavio nikakve posljedice na one nad kojima je počinjen taj zločin”, upozorava Tahirović. Iz tih razloga u Savezu logoraša BiH je pokrenut projekt pod nazivom “Podnošenje pojedinačnih tužbi za naknadu nematerijalne štete po presudi Međunarodnog suda pravde u Den Haagu”. Osnova je pronađena u presudi prema kojoj

STUDENI 2012.

Tribina je održana u Kongresnoj dvorani koncerna “Agram” su za počinjene ratne zločine odgovorni Vojska i policija Republike Srpske, odnosno Republika Srpska, te pojedinci kao što su Biljna Plavšić, Momčilo Krajišnik i drugi u vremenu od 2007. godine. “Kada smo krenuli s tužbama, do početka ove godine podneseno je oko 17.000 tužbi na kojima se nalazi od jedne do 10 osoba. Do sada imamo oko 3.000 prvostepenih presuda, oko 300 pravosnažnih i dvije naplaćene presude.” Tahirović ističe kako se tužbe pokreću na lokalnim sudovima u BiH i ono što je bitno naglasiti – tužbe se ne naplaćuju, ali je nužno doći na ročište i svjedočiti u korist svoje tužbe. Također, tužbu može podnijeti i obitelj ubijenog logoraša. “Za pokretanje postupka potrebno je osigurati neki od dokaza o ubojstvu – bilo da je riječ o ekshumiranoj osobi ili potvrdi da se vodi kao nestala. Potvrdu izdaje Institut za traženje nastalih BiH.” Tahirović je ovim putem uputio poruku svim preživjelim logorašima, bez obzira u kojem logoru su bili kao i gdje sada žive: “Vaše patnje se ne mogu ničim izmjeriti, niti postoji odgovarajuća kazna za zločince, međutim dio zadovoljštine je u kažnjavanju organizatora i počinioca zločina. Zato, ako imate nekih dokaza, dostavite nadležnim, tražite da svjedočite i naravno podnesite tužbu za naknadu štete jer na to imate pravo! Kažnjavanje zločina i naknada štete je i Vaša obaveza prema budućim generacijama, a sve sa ciljem da se ne zaboravi – da se ne ponovi!”

Predsjednik Ivo Josipović podržao tribinu Otkriće logora 5. kolovoza 1992. od strane britanskih novinara Penny Marshall i Ed Vulliamija spasilo je živote mnogima. Gost riječke tribine, Ed Vulliamy, nedavno je svjedočio na Haškom sudu na kojemu je istaknuo da ne želi biti neutralan između čuvara logora i zatočenika, između zatočene žene silovane sedam puta tijekom noći i zvijeri koja ju je silovala. Svake godine vraća se u Općinu Prijedor gdje je među bivšim logorašima i njihovim obiteljima stekao iskrene prijatelje. Sve to pretočio je u knjigu “The War is Over, Long Live the War”, koju je predstavio u petak, 30. svibnja 2012., u riječkoj Gradskoj vijećnici. Simboličan naziv nametnuo se sam od sebe – “rat je mrtav, dugo nam živio rat”. To je priča koja počinje kad je rat završio, kada je Ed otkrio logore. Priča je o povijesti koja je u nekim dijelovima, konkretno Općini Prijedor, zaboravljena i donosi ispovijesti o ljudima koje je kao ratni reporter pronašao u kolovozu 1992. u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm u Općini Prijedor, ali i njihovim životima 20 godina poslije. Važnost teme prepoznao je i predsjednik RH Ivo Josipović, koji zbog ranije preuzetih obaveza nije mogao osobno doći, no zato je poslao pismo podrške. U njemu, između ostaloga, stoji kako će tribina “Prešućena istina” pridonijeti upoznavanju šire javnosti o nevinim žrtvama rata u Bosni i Hercegovini, posebice logoraša u Omarskoj kojih se s poštovanjem sjećamo. q Helena ANUŠIĆ

19


hrvatska

GENERALI GOTOVINA I MARKAČ SLOBODNI, POLITIČARI SANADER I ČAČIĆ U ZATVOR

Mjesec spektakularnih presuda U samo šest dana studenog 2012. mađarski Vrhovni sud poništio je nepravomoćnu presudu prvom potpredsjedniku Vlade i ministru gospodarstva Radimiru Čačiću i osudio ga na 22 mjeseca zatvora, Haški je sud oslobodio hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, a Županijski sud u Zagrebu osudio je na 10 godina zatvora bivšeg premijera i predsjednika HDZ-a Ivu Sanadera.

Zakonom obavezna ostavka Čačić, možemo tako reći, baš nije imao sreće jer je po povratku s (kažu) uspješnog putovanja u Katar brojne hrvatske delegacije 14. studenog još u avionu obaviješten da ga je Prizivni sud u Kaposvaru osudio na 22 mjeseca zatvora, od čega će 11 morati odslužiti, a ostalih 11 može dobiti uvjetno. Čačić je osuđen zbog izazivanje prometne nesreće u Mađarskoj u siječnju 2010. u kojoj je poginulo dvoje ljudi. U obrazloženju je sutkinja korigirala prvostupanjsku presudu u više točaka. Rekla je da je kobnog dana vidljivost bila dobra, iako je Čačić tvrdio da je bila magla. Osvrnula se i na dvojbu je su li na “Škodi” stradalih Mađara bila upaljena svjetla ili ne. Zaključila je da su bila. Što se tiče brzine, sutkinja je ustvrdila da nije prekoračena “ni relativna ni apsolutna brzinu”, ali se Čačić ipak sudario jer brzinu “nije prilagodio okolnostima na cesti”. Kao olakotnu okolnost sud je prihvatio pozitivan odnos optuženog prema postupku. Čačić ima dva mjeseca da se javi na odsluženje zatvorske kazne. Ima pravo tražiti da kaznu odsluži u Hrvatskoj i to u zatvoru otvorenog tipa, što su mu i ponudili na mađarskom sudu. Radimir Čačić je za presudu saznao neposredno prije slijetanja od predsjednika Ive Josipovića koji je pak to saznao od pilota. U jednom trenutku, kada je avion bio negdje iznad BiH, Josipović je pozvao Čačića na stranu te su nešto šaputali i otišli prema pilotskoj kabini. Na pisti su ga dočekala tri službena vozila, a dok je silazio iz aviona pričao je na mobitel. Ušao je u vozilo i otišao iz zračne luke. Nije izgledao nimalo uzrujano. Novinari su pokušavali doći do njega za komentar, ali Čačić je odbio razgovarati. “Jutarnji list” je napisao da je Čačić tijekom leta bio jako dobro raspoložen: slavio je “dobar posao” u Dohi, a nakon što je čuo za presudu u Mađarskoj – “srušio mu se cijeli svijet”. Nije bilo druge nego da Čačić podnese ostavku na sve Vladine funkcije prema Zakonu o državnim službenicima, koji kaže da služ-

Radimir Čačić

20

beniku prestaje državna služba po sili zakona, dakle automatizmom, kad je osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju dužem od šest mjeseci, danom saznanja za pravomoćnost presude. Čačićev odvjetnik Čedo Prodanović rekao je da je presuda bila potpuno neočekivana te su bili jako iznenađeni. “Postoji mogućnost da nakon odsluženih 11 mjeseci ode na uvjetnu kaznu, no po onome što je javio mađarski odvjetnik trenutno nema izvanrednog lijeka koji bi odgodio odsluženje kazne. Kada smo se raspitivali o kaznenoj praksi u Mađarskoj, uvjeravali su nas da će presuda ostati ista. Potezi su nam sada dosta ograničeni”, kazao je Prodanović. Katalin Liptak, čiji su muž i majka poginuli u nesreći, rekla je da nije sretna, ali da je pravda konačno pobijedila,a njezin je odvjetnik rekao kako su zadovoljni presudom jer je drugostupanjska odluka uzela u obzir da su svjetla na “Škodi” bila upaljena, zatim da nije bilo magle, da je Čačić vozio 130 km/h, ali nije mogao utvrditi sa sigurnošću jesu li žrtve bile vezane pojasom. Premijer Zoran Milanović je rekao da će mu nedostajati jedan od najznačajnijih članova Vlade koji je bio motor velikog broja aktivnosti. Kolege u Vladi također su izrazili žaljenje zbog naprasnog odlaska Čačića, dok je opozicija na pažljiv način, kako ne bi povrijedila Čačića zbog nesumnjive osobne tragedije, komentirala da mu ni u zakonskom ni u moralnom smislu ništa nije ni preostalo osim ostavke. Čačić će u zatvor najkasnije do sredine siječnja, najvjerojatnije u Hrvatskoj, a dva su moguća zatvora: Valtura ili Lipovica-Popovača. U Valturi kraj Pule je svojedobno kaznu izdržavao i Neven Jurica, osuđen za trošenje državnog novca u privatne svrhe. Specijaliziran je za proizvodnju mlijeka, a zatvorenici mogu raditi na farmi. U Popovaču uglavnom idu prometni prekršitelji koji tijekom izdržavanja kazne mogu naučiti više o prometnim propisima. U obje kaznionice zatvorenici mogu slobodno šetati kompleksom, a u ćelije odlaze tek navečer. Bio je najnepopularniji član Vlade, vrlo često bahat pred novinarima te s njim u sukobu, no ni mediji ga tih dana nisu razapinjali. Inače, njegova osuda izazvala je zanimanje i van granica Hrvatske, pa je vijest o presudi prenijela većina svjetskih medija. Usprkos svemu navedenom, Radimir Čačić je ostao na čelu HNS-a.

Generali Gotovina i Markač oslobođeni Dva dana kasnije, 16. studenog Žalbeno vijeće Haškog suda oslobodilo je generale Antu Gotovinu i Mladena Markača po svim točkama optužnice. Njih je prvostupanjsko Raspravno vijeće osudilo na 24 (Gotovina) i 18 godina (Markač) zatvora za zločine počinjene tijekom i nakon “Oluje”. Predsjedavajući Vijeća sudac Merron Theodor u obrazloženju presude rekao je da Žalbeno vijeće pobija tvrdnje Raspravnog vijeća da su topnički napadi na četiri grada bili protuzakoniti. Djelomično su u tom dijelu prihvaćene žalbe generala Ante Gotovine i Mladena Markača i poništava se navod da su napadi na četiri grada bili protupravni. Žalbeno vijeće smatra da je Raspravno vijeće pogriješilo u iznošenju granice od 200 metara. Sudac smatra da to vijeće nema nikakav dokaz o tome. Žalbeno vijeće podsjeća da je Raspravno vijeće utvrdilo: Gotovina je znao za kaznena djela koja su počinjena u četiri grada. Upravo je ta kaznena djela trebao spriječiti. Gotovina je propustio podu-

PREPORODOV JOURNAL 145


hrvatska teritorija nije bio zločinački pothvat. Dobili smo i sudsku presudu da je pravo pobijedilo, da je pravda pobijedila i da naši generali nisu krivi za zločine koji su im se stavljali na teret”, rekao je Josipović. Svjetski su mediji i ovaj pravosudni slučaj pomno popratili, a u Srbiji je oslobađajuća presuda izazvala demonstracije ekstremnih grupa koje su zaključile da je ona dokaz zavjere protiv srpskog naroda. Valja reći da je razumniji dio hrvatske javnosti, na čelu s predsjednikom i premijerom, upozorio da je zločina u “Oluji” ipak bilo i da ih treba procesuirati.

Šteta ugledu Hrvatske Doček generala: Ante Gotovina i Mladen Markač zeti napore kako bi se spriječila ta kaznena djela i spriječiti buduća. No, Žalbeno vijeće smatra da su te mjere bile nedovoljno razrađene da bi spriječio i minimalizirao počinjenje kaznenih djela pod njegovom kontrolom. Gotovina je poduzeo sve nužne mjere kako bi održao red među svojim podčinjenima, što znači da ga se ne može osuditi na temeljnih alternativnih vidova odgovornosti. Žalbeno vijeće izreklo je i za Markača da nije utvrđeno da je propustio naložiti istrage, za što ga se tereti. Žalbeno vijeće smatra da raspravno vijeće nije donijelo dovoljno dokaza o propustima kao odgovornoj osobi. Civilne odlaske iz četiriju grada ne može se ocijeniti kao deportacija. Oni koju su protupravno napali nisu imali namjeru razmjestiti civile. Topnički napadi bili su zakoniti. Ne može se izvan svake sumnje dokazati njihova krivnja za deportaciju. Žalbeno vijeće ponovilo je da neće ni Gotovinu ni Markača osuditi na temelju alternativnih vidova odgovornosti. Sudac kaže da Žalbeno vijeće nije pogriješilo u tome što je zaključilo da nije postojao udruženi zločinački pothvat, odnosno da se Srbe nije htjelo potjerati silom. Nije postojao udruženi zločinački pothvat, ponovio je sudac, te je dodijelilo žalbu u prvoj i trećoj točki Gotovini te za prvu i drugu točku Markačeve žalbe. Istog su dana dvojica generala vladinim zrakoplovom sletjeli na zagrebački aerodrom “Pleso”. U zračnoj luci dočekali su ih predsjednik Sabora Josip Leko i premijer Zoran Milanović te više stotina branitelja. “Osjećam se sjajno”, rekao je general Gotovina po slijetanju na “Pleso”. Više desetaka tisuća građana oduševljeno su pljeskali generalima na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. “Sretni smo da smo s vama svi zajedno, ovo je naša zajednička pobjeda. Ovo je točka na 'i', rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno”, pozvao je okupljene general Ante Gotovina te se zahvalio državnim institucijama koje su bile uz njih cijelo vrijeme. Zahvalio se predsjedniku države, premijeru, ministru obrane i ministru pravosuđa, te posebno hrvatskom veleposlanstvu u Haagu. Ove su riječi, u sveopćem oduševljenju, popraćene zvižducima. Istup Mladena Markača bio je vidljivo emotivniji: “U srcu sam uvijek nosio domovinu, a domovina ste svi vi. Znao sam da nisam sam i bilo mi je puno lakše. Znao sam da nije bilo zločinačkog poduhvata i da je Hrvatska vojska časno oslobodila svoju domovinu. Hrvatska je slobodna i bez mrlje na povijesti. Stvorila je oružanu silu koja je pobijedila agresora i oslobodila domovinu. Sretan sam što ćemo u svijetu s ponosom govoriti – naša domovina Hrvatska. Neka u njoj žive svi dobronamjerni ljudi i oni koji dođu i koji žele živjeti u njoj i koji žele Hrvatskoj dobro”, kazao je Markač. Nakon susreta s građanima na Trgu bana Jelačića, generali su sa svojom pratnjom krenuli u zagrebačku prvostolnicu gdje ih je dočekao kardinal Bozanić, koji je predvodio misu zahvalnica za Domovinu. Potom je generale u rezidenciji na Pantovčaku primio i predsjednik Ivo Josipović. “Presuda je potvrdila da hrvatska obrana, oslobađanje naših

STUDENI 2012.

Dok je dobar dio Hrvatske slavio, bivši je premijer Sanader sa zebnjom čekao presudu u slučaju Hypo i INA-MOL 20. studenog. S razlogom, jer nije imao priliku radovati se kao generali. Predsjednik Sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, Ivan Turudić, osudio ga je na jedinstvenu kaznu zatvora od 10 godina te je morao u roku od 15 dana vratiti svu protupravno stečenu imovinu. Suđenje je trajalo nešto više od godinu dana. Tužiteljstvo je tvrdilo da je Sanader ratni profiIvo Sanader ter jer je 1994. primio proviziju od austrijske Hypo banke te da je za 10 milijuna eura mita izdao nacionalne interese predavši upravljačka prava u INA-i mađarskom MOL-u. U obrazloženju presude, između ostalog, sudac Turudić je rekao Sanaderu: “Nanijeli ste štetu ugledu Hrvatske u svijetu. Ovakvim ponašanjem, bez ikakve potrebe da patetično moraliziram, doista ste doprinijeli razočaranju ljudi u funkcioniranje sustava i stvaranju opće apatije i atmosfere bezizlaznosti. Stvorili ste dojam, posebno kod mladih ljudi, da ne treba raditi, već se do ciljeva može doći do drugi način, kršenjem morala i zakonskih normi društva.” Tamara Laptoš, zamjenica ravnatelja USKOK-a, rekla je da će tužiteljstvo nakon što pročita pisano obrazloženje odlučiti hoće li se žaliti na nepravomoćnu presudu, s obzirom na to da su oni tražili 15 godina zatvora. No, rekla je da je zadovoljna presudom, dok se za Sanaderovog odvjetnika Čedu Prodanovića to ne bi moglo reći: “Naša reakcija je da i dalje smatramo da postoje okolnosti koje našem klijentu idu u prilog, a o kojima u usmenom obrazloženju suca Turudića gotovo ništa nismo čuli, na primjer, način raspolaganja novcem gospodina Ježića. Imamo osnove uložiti žalbu i imamo realne osnove da s njome i uspijemo.” I za ovo je suđenje vladao veliki interes, a među akreditiranima bili su BBC, Reuters, France press, Associated Press, RTV Slovenije, austrijska državna televizija ORF i Westdeutsche Allgemeine Zeitung (WAZ), te kineska državna novinska agencija Xinhua. Ne zaboravimo, ima toga još… Sanaderu se sudi i zbog slučaja “Fimi medija”. U njemu ga se s njegovom bivšom strankom i još nekoliko bivših HDZ-ovih dužnosnika tereti za izvlačenje 70-ak milijuna kuna iz državnih institucija i tvrtki koje su navodno završile u stranačkom “crnom fondu” i privatnim džepovima. Isto ga tako očekuju i suđenja zbog pogodovanja HDZ-ovu zastupniku Stjepanu Fioliću prodajom zgrade u Planinskoj ulici Ministarstvu regionalnog razvoja, te prodaje HEP-ove struje po povlaštenoj cijeni Diokiju i TLM-u. q Edis FELIĆ

21


hrvatska

TRIBINA U KULTURNO-INFORMATIVNOM CENTRU U ZAGREBU

Blasfemija – čitana danas U utorak, 6. studenog 2012., grupa znanstvenika kršćanske i islamske provenijencije na tribini Kulturno-informativnog centra u Zagrebu raspravljala je o sadržaju grčke riječi blasfemija (bogohuljenje), posebice u kontekstu bunta i nereda na poruke ekscesnog antiislamskog filma “Nevinost muslimana”. Sudionici tribine bili su dr. sc. Nino Raspudić, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Zlatka Hasanbegovića, iz Instituta “Ivo Pilar” u Zagrebu i zagrebački imam mr. sc. Mirza Mešić. Moderator je bio ugledni geopolitolog dr. sc. Jure Vujić. “Blasfemiju se različito tretira u islamskim zemljama, u laičkim državama i u zemljama, poput SAD, gdje je u potpunosti dekriminalizirana”, kazao je u rekapitulaciji teme dr. Raspudić. “U Engleskoj je blasfemija ukinuta 2008. godine. Dotad je bila prekršaj i u Austriji, Danskoj, Finskoj, Nizozemskoj, Grčkoj, Lihtensteinu, Italiji, San Marinu. Vijeće Europe preporučilo je članicama usvajanje zakona u korist slobode izražavanja. Još je Justinijan oko 500. godine govorio da bogohulnici zaslužuju smrt. Vladar Filip II. ih je utapao s kamenom o vratu, a u vrijeme Luja IX. kazna za blasfemiju bilo je probijanje jezika užarenim željezom. Od 1999. godine blasfemija je u pretežito kršćanskoj Italiji sankcionirana kaznom od 51 do 309 eura.” Za dr. Raspudića zanimljiva je interpretacija talijanskog filozofa Giannia Vattima o postmoderni da Krist utjelovljenjem ukida vezu između nasilja i svetog snižavanjem (kenozis, grč.) na razinu čovjeka. Kršćanstvo je, tako pojmljeno, imuno na blasfemiju. Problem nastaje kada tolerantni kršćanin želi ugurati u svoju civilizaciju i duhovnost drugih. “Otud sekularista na Zapadu stavlja bradu, karikira i snima film o proroku Muhammedu da bi, valjda, razdrmao neke strukture i sekularizirao nešto što ima drugačiji kontekst. Primjer tog sekularnog fundamentalizma su i članice ženske punk grupe ‘Pussy Riot’. One su upale na crkveno bogosluženje, uključile električne gitare i svirale parodijsku ‘molitvu’ protiv predsjednika Vladimira Putina. A potom, kada su zatvorene i osuđene, zahtijevale su oslobađanje.” Dr. Jure Vujić je konstatirao da sekularni fundamentalizam često izaziva žestoke reakcije u islamskom svijetu kada “nužno” senzibilizira zapadnu javnost – i “dokazuje” kako su oni “drugi” divljaci i nasilnici. Podsjetio je da Prvi američki amandman iz 1791. godine štitio slobodu izražavanja. Novim antiterorističkim zakonima blasfemija je ušla u pravni sustav, pa postoji velika opresivna zona interpretacije. 20 godina unazad snimljeni su u svijetu vrlo blasfemični filmovi i protiv kršćanske vjere. To su Dan Braunov “Da Vincijev kod”, “Deset zapovijedi”, “Kristovo iskušenje” i “Smutnja”. Po Vujiću, vrlo je tanka granica između govora mržnje i blasfemije. “A govor mržnje jest sankcioniran i uključen u svim pravnim odnosima zapadnih država. Tko je instanca koja će odrediti da nešto jest, neka riječ, knjiga pod jurisdikcijom delikta govora mržnje i ex ekstenso, transponirano na blasfemiju, koja je instanca koja će reći da je nešto blasfematorsko?”, upitao se Vujić i podsjetio na govorni delikt za vrijeme Jugoslavije i famozni čl. 133 zbog kojeg se moglo završiti na Golom otoku. “Male su razlike između kršćanskog i islamskog gledanja na blasfemiju”, složio se imam Mešić. Upitao se gdje je granica slobode izražavanja i slobode mišljenja pojedinca, što je sloboda kada se vrijeđaju vrijednosti drugih? Rekao je da slobode mišljenja i izražavanja u Saudijskoj Arabiji ili u Francuskoj nisu iste. Iz islamske vizu-

22

Mirza Mešić, Zlatko Hasanbegović, Jure Vujić i Dino Raspudić re, blasfemija podrazumijeva psovanje ili opisivanje Boga na neislamski način, u smislu podcjenjivanja, ismijavanja. Mešić je rekao da se takvi bogohulnici moraju krivično goniti, a u nekim državama za to je predviđena i smrtna kazna (npr. Pakistan, Saudijska Arabija). “Što je danas Zapad? Geografski pojam, kulturološki, koji su mu temelji? Je li on i pet milijuna muslimana u Francuskoj, četiri milijuna u Njemačkoj, dva i pol u Velikoj Britaniji? Do 1970. godine u Europi nije bilo džamija, danas ih je tisuće! Promijenjena je struktura Europe, pa i politička, s razlogom ili ne. Ipak, događaji koji su uslijedili nakon filma ‘Nevinost muslimana’ po islamu ne smiju biti suđeni na ulici”, rekao je Mirza ef. Mešić. “U terminološkoj perspektivi”, kazao je dr. sc. Zlatko Hasanbegović, “treba se zapitati jesu li zapadni i islamski svijet konstrukcije? U navodno monolitnom svijetu islama je gomila višestruko različitih stvarnosti: vjerskih, kulturnih, rasnih, socijalnih, civilizacijskih, antropoloških. Jesu li kršćani u Afganistanu, Libanonu, u Africi dio islamskog svijeta? Je li kršćanin u libanonskim brdima islamist i kada ljubi sliku svoje arapske Gospe? Vjeruje li on u trojednoga Boga, a naziva ga Allahom? Čiji je on dio: dio islamskog ili kršćanskog svijeta? Je li njegovo poimanje blasfemije bliže afričkom ili azijskom muslimanu ili njegovim suvjernicima u Britaniji, Nizozemskoj, Češkoj, Sloveniji ili Zagrebu?” Naglasio je da prosvjetiteljska povijest obrazovanja “tvrdi” da je islamski svijet na nižem stupnju (nije prošao tzv. sekularizaciju i proces odvajanja crkve od države). “Je li stara ili nova činjenica da klasičnog koncepta blasfemije na Zapadu više nema? A između kaznenih zakona zapadnih zemalja i šerijatsko-pravnih normi prema blasfemiji gotovo da nije bilo razlike”, rekao je dr. Hasanbegović, što je potkrijepio primjerom austrijskog Kaznenog zakona iz 1852. godine. Zaključio je da bi trebalo govoriti i o odnosu prema blasfemiji u kontekstu medijskog posredovanja na događaje u posljednjih 20 godina, i to u nekoliko eskalacija. Prvi je sukob bio Salman Rushdie, najpoznatiji blasfemičar u očima muslimana. Poslije je nastupila afera s danskim karikaturama o poslaniku Muhammedu, a.s., i na kraju film “Nevinost muslimana”. Jesu li to bili spontani događaji ili subverzivne operacije koje produbljuju crtu sukoba civilizacija? q Edina SMAJLAGIĆ

PREPORODOV JOURNAL 145


hrvatska

TRIBINA PROF. DR. JOSIPA JURČEVIĆA “AKTUALNI ODNOSI: HRVATSKA I BOSNA I HERCEGOVINA”

Ratifikacija granice – da ili ne? U organizaciji Hrvatskog diplomatskog kluba, u okviru ciklusa susreta prve srijede u mjesecu, 7. studenog 2012. U Društvu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu, prof. dr. sc. Josip Jurčević je govorio o aktualnim odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Osvrnuo se i na prije nekoliko mjeseci ponovno tiskanu (dopunjenu) knjigu “Prijevara ili zabluda” trojice istaknutih Dubrovčana – dr. sc. Stjepana Ćosića, akademika Nike Kapetanovića i Nenada Vekarića. Knjiga s podnaslovom “Problem granice na području poluotoka Kleka” je izazvala nemalu polemiku u Hrvatskom saboru kod rasprave o određivanju granice s BiH. U fokusu javnosti problem granice dviju država došao je opet jer je premijer Vlade RH Zoran Milanović 7. srpnja 2012. izjavio: “I sad bismo se mi trebali sporiti sa susjedom oko ta dva kamena. Ozbiljna država to ne radi!” Smatrajući tu premijerovu izjavu najavom novog stavljanja Ugovora o državnoj granici (potpisanog između predsjednika Izetbegovića i Tuđmana 30. srpnja 1999. godine u Sarajevu) na ratifikaciju u Hrvatski sabor, spomenuti su autori knjige, kao i profesor Jurčević, poručili da su “granice naslijeđene i u njima je Veliki školj, Mali školj i Klek (koji je prethodno bio u vlasništvu Socijalističke Republike Hrvatske pa je, prema Badinteru, i prema Europi, i međunarodnoj zajednici - dio Republike Hrvatske). I da samo neozbiljna država dopušta da se njezina granica sa susjedima povlači na temelju nečijeg proizvoljnog crtanja, a ne na temelju međunarodnog prava”. Hrvatska vlada na čelu s premijerom Ivom Sanaderom “zaboravila” je argumente, prema prof. Jurčeviću, zbog kojih je Sabor RH krajem 1999. godine odbio ratificirati Ugovor o državnoj granici. I prijedlog o ratificiranju Međunarodnog diplomatskog povjerenstva dviju država na sjednici od 24. ožujka 2005. godine u Šibeniku odbijen je u Hrvatskom saboru. “Zanimljiv je članak 22. Ugovora kojim se ‘očekuje’ ratifikacija po obilasku graničnih oko 1.000 kilometara! Znače li riječi premijera Zorana Milanovića moguću ratifikaciju”, upitali su se i autori knjige i prof. dr. sc. Jurčević? Dvije su države utvrdile granicu Mišljenjem Badinterove komisije 25. lipnja 1991. godine. Granice iz SFRJ ostale su identične s tzv. avnojevskom granicom. FNRJ je svoje granice između Republika zadržala prema onima nakon austrougarskog sloma 1918. godine, a te su onakve kakve su bile nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. “U hrvatskoj se javnosti izbjegava spominjati i Washingtonski sporazum od 1. ožujka 1994. godine, a koji je još na snazi, uključujući i njegovu odredbu kojom se predviđa konfederacija između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine”, podsjetio je prof. Jurčević. “Niti jedna od strana, nakon 1994. godine, a ni poslije Daytona, nije aktualizirala taj dio sporazuma. U Općim odredbama Ugovora o državnoj granici, u članku 22., približno se kaže slično – kako svaka od odgovornih strana, u vrijeme dok traje privremeni režim, do ratificiranja može jednostrano odustati od Ugovora, čime on automatski stupa na snagu nakon šest mjeseci.” Prof. dr. Josip Jurčević je podsjetio na to, kako reče, “da bi se vidjelo koliko je u Hrvatskoj neznanja oko nečega što je veoma važno državno pitanje, jer je zemlja u tome dijelu presječena i nema kopnene vezu, pa je iskrsnulo i otvoreno pitanje Pelješkog mosta. U tu veoma ozbiljnu akciju uključeni su i znanstvenici, i akademici, i pravnici. Sve će biti predstavljeno i međuna-

STUDENI 2012.

Prof. dr. sc. Josip Jurčević rodnoj, prije svega europskoj, javnosti. RH nema razloga ustupati nikome, pa niti prijateljskoj i najvažnijoj zemlji za Hrvatsku svoj teritorij. Izgraditi valja takvo povjerenje da BiH može koristiti slobodu prolaza, u najširem smislu, kroz hrvatski teritorij. Teritorijalni ustupci, međutim, nisu opravdani i utemeljeni. Priče o ratificiranju u Saboru podsjećaju na vremena iz povijesti: npr. na 1718. godinu kada je to bio iznimno važan prostor i za Dubrovačku Republiku i za Osmansko Carstvo. Ili ranije, na 1669. godinu, kada je Osmansko Carstvo relativno dobro stajalo i imalo dodir sa morem. Ipak, BiH nije imala nikada pravo na more ili na morski zaljev. Bilo jest puno ilegalnih stvari, danas bismo rekli korupcije, granice su se kojekako lomile. Pa i dubrovački, i mletački, i austrijski dokumenti svjedoče da, iako je potpisan međunarodni mir u Požarevcu 1718. godine – operativni dio je bio krivotvoren. Mletački inženjer-geodet, koji je u ime Mletačke Republike obavio izmjeru oko 800 metara terena bio je korumpiran zlatom od strane Osmanskoga Carstva. Kada su to Mlečani otkrili, inženjer je sa zlatom u ustima – potopljen! I današnji bi se čimbenici, s hrvatske strane”, zaključio je. Jurčević, “trebali zamisliti smije li se olako donositi odluka o nekom komadu teritorija oko kojega je bilo spora barem 600, 700 godina!” “Vrh Kleka, neplodan i nenastanjen, u svakom je pogledu presedan jer katastarski nije nigdje potpuno evidentiran. Geopolitički i teritorijalno nikada nije pripadao prostoru BiH”, kategoričan je prof. Jurčević. “Ne znači to, gledajući sa hrvatske strane, da ne treba dati maksimalne gospodarske i svake druge ustupke prijateljskoj BiH. Bila bi međutim teška politička, državna, nacionalna čak i pravna pogreška kada bi se ustupio BiH. Vidljivo je i iz knjige ‘Prijevara ili zabluda’ da nema niti jednog dokumenta koji bi posvjedočio da je to bio teritorij BiH. Strateška je pogreška napravljena početkom 1990. godine jer nije bilo suradnje žrtava srbijanske oružane agresije. O tome gotovo uopće nema svijesti u hrvatskom društvu. Problem opstojanje Republike Srpske jest golem. Nesumnjivo je to zločinačka tvorevina i potencijalni destabilizator jugoistočne Europe. Građane Hrvatske treba zabrinjavati da su jedini u svijetu državni predstavnici Hrvatske službeno posjetili RS i sklopili neke ekonomske sporazume, mimo oficijelnog Sarajeva!”, zaključio je iznimno zanimljivo predavanje prof. dr. Josip Jurčević. q Edina SMAJLAGIĆ

23


KVADRAT NAD HIPOTENUZOM

AMINA EL-KRUATI RAZOTKRILA ZAŠTO NAS NIGDJE NEMA

Muslimani pod prismotrom Iako su izdanja Europapress holdinga, poput “Jutarnjeg lista”, “Globusa” i sličnih “ozbiljnih” tiskovina već skoro dva desetljeća, u najmanju ruku kontroverzne pouzdanosti, iako svaku njihovu (ne prenesenu s neke press konferencije ili drugog medija) informaciju treba uzeti s puno rezerve koju nalaže zdrav razum, priča koju su ekspresno objavili i još je brže stavili u medijski zaborav, ona o Amini, hrvatskoj supruzi – inoči ubijenog navodnog jemenskog šefa El Qa’ide, Amerikanca Awlaqija, donijela je, pored priglupog senzacionalizma i jednu mrvu opasne istine. A baš ta mrva i njezino dalekosežno značenje, nekako su izmakli pažnji. Kako se to često s mrvama koje poslije postanu gromadama, kada je već kasno, i dešava.

Irena Horak...

Ti si žena druga mog Naime, u kreiranju atmosfere straha koja je svakoj vlasti u Hrvata potrebna da se lakše nametnu fašističke mjere ekonomske, sigurnosne i svake druge politike, “Jutarnji list” je pojasnio kako se sveta država, zahvaljujući stalnoj budnosti njezinih čuvara, pripadnika tzv. Obavještajne zajednice brani od pogubnih djelatnosti islamskih terorista koji se čak i žene gordim Hrvaticama koje su, u trenucima slabosti, primile islam i dale se na svakojaku vrst raspolaganja vehabijskim mužjacima u njihovoj borbi na Božjem putu. Tako u površno intrigantnu, naravno lažnu priču o misterioznoj Zagrepčanki ili Bjelovarčanki Amini, preobraćenici na radikalni islam, što god to bilo, i njezinoj udaji preko posrednika i interneta za najtraženijeg terorista (ideš!), novinarčić “Jutarnjeg”, u svrhu hrabrenja već jako uplašenih Hrvata islamskom opasnošću, posebno nakon epizoda i epizoda Sulejmana Veličanstvenog, velikog orijentalnog ljubavnika koji je nedavno počeo trabunjati o osvajanju Rima kao stalnom i starom cilju Osmanlija (koji li je to pak povijesni izvor?), daje – an important piece of information. Ne brinite, kaže to piskaralo, uz svu uredničku mu podršku, službe prate sve osobe islamske vjeroispovijesti koje često putuju u BiH i arapske zemlje! Kako dotične službe nisu demantirale ova škrabanja, možemo ih smatrati vjerodostojnima. Doista, izgleda da su samo službe preživjele tranziciju devedesetih, pa su, od brige za Jugoslaviju i raj samoupravnog socijalizma, istim metodama prešle na skrb o Hrvatskoj i njezinom demokratskom euroatlantskom putu u raj. Hvala Bogu dragom na tim službama jer eto, u doba globalne prijetnje sveprisutnog islamizma i njemu prispodobivih terorizama, ima Netko tko se brine o sigurnosti hrvatskoga čovjeka i svete mu zemljice. Ima Netko tko prati svakog muslimana koji često putuje u Bosnu i/ili arapske zemlje. Fala Ti moj Bogek, fala na nabesim’ Bogu, fala kaj Turčin na koncu potukel nas ne bu. Kaj got da je trabunjal onaj Krleža, komunist jeden.

Česti putnici Putujete li u Bosnu i Hercegovinu? Kako često? Tri puta godišnje. Onda, dragi gospodine, morate shvatiti da ste obavještajno zanimljiva osoba. Zašto? Pa zato što ste musliman. Što, još ste bili i u Kataru, dva puta u posljednjih 5 godina? Ccc... Pa kakve veze ima

24

... i njezin suprug Anwar al-Awlaqi što su i hrvatski predsjednici, premijeri i ministri bili u Kataru? Ili Bosni? Oni, dragi gospodine nisu muslimani. Pa tako nisu niti obavještajno zanimljivi. U tom kontekstu, naravno. Kako, kojem kontekstu? Vi se to zavitlavate s hrvatskom državom! Nemojte se šaliti jer ćemo vas odmah podvrgnuti testu za dobivanje državljanstva. Ovako bi mogao izgledati neki obavjesni razgovor privedene, obavještajno zanimljive osobe, hrvatskog državljanina islamske vjeroispovijesti s revnim i stalno budnim (tako da ima velike podočnjake) isljednikom obavještajne zajednice, čiji eufemistički naziv kazuje kako su oni jedni od nas, ne samo među nama, stalno, u zajednici. Špijuni koji nas vole. S naćuljenim ušima, uključenim diktafonima, prisluškivačima, mini kamerama, kolačičima na internetu i sličnim tehnološkim novotarijama za čuvanje države i građana od onih koji često putuju u Bosnu. Ili Katar. I tamo se uvezuju s islamskim teroristima, s njima se žene, za njih udaju, jednom riječju čine Bijelu El Qaidu. Pošto je Hrvatska definitivno partner SAD-a u ovoj regiji, kako gordo svjedoče naši voždovi u prigodama recimo pobjede izvjesnog Huseina Obame na predsjedničkim izborima, red je da, kao i kada ju je papa Leo X proglasio Predziđem kršćanstva, sada bude jednako vrijedan Bedem euroatlantskih integracija. Pred nadiru-

PREPORODOV JOURNAL 145


KVADRAT NAD HIPOTENUZOM ćim islamistima, muslimancima, Saracenima, Turcima, Arapima, nuklearnim Irancima i... Bošnjacima, Albancima. Za tu historijski i epohalno odgovornu zadaću, izvještava nas piskaralo “Jutarnjeg lista”, a SOA ili neki sličan derivat ne demantira, zaduženi su oni – članovi Obavještajne zajednice koji prate svakog muslimana s hrvatskim državljanstvom na njegovom putešestvijama. To se zove sigurnosnom kulturom, a ne kako maliciozni pojedinci tvrde – redukcijom ljudskih prava i to onih osnovnih – građanskih koje, uups... štiti Ustav Republike Hrvatske. Ti pojedinci ionako stalno nešto putuju u Bosnu. I tamo se uvezuju. Baš kao i Amina, bijela muslimanka, udata za bijelog muslimana iz Al Qaide, spremna na žrtvu, kako istinito, kao uvijek, izvještava jedan od EPH ekskremenata. Puno je takvih pojedinaca, recimo muftija zagrebački, predsjednik KDBH “Preporod”, direktor “Viadukta” za BiH, saborski zastupnici, među njima čak i nekoliko vjerski nedefiniranih Hrvata, znanstveni asistenti na turkologiji. Ti tipovi još i češće putuju u muslimanske zemlje. Noćna mora za svakog domoljubnog obavještajca. Ali, ne daju se oni. Sve ih prate i prijavljuju nadležnima, posebno njihove islamističke aktivnosti. Opsežni i pouzdani dosjei, baš kako su ih radili nekada u SDB-u krase police podzemnih arhiva visokog stupnja tajnovitosti i ograničenja pristupa. Drugovi u diskretnim odijelima dobacuju si nježne poglede, ovlaš se dodirujući u diskretno pokazanoj ekstazi brige, odnosno skrbi za domovinu i njezinu sigurnost, dok pomno proučavaju dijelove dosjea. Evo recimo, izvjesni Faris Nanić, obavještajno zanimljiv službama od 1992., stalno putuje u Bosnu, nedvojbeno je islamske vjeroispovijesti, često je putovao u Abu Dhabi u razdoblju od 2007. do 2010., kolege iz Bosne javljaju da redovno petkom pohodi neku Carevu džamiju u Sarajevu i tamo se uvezuje s imamom i mutevelijom (napomena: Prevesti ove riječi drugovima). Bosanski kontakt,

Ševa 3 također dojavljuje kako surađuje s hrvatskim poduzetnicima koji, strašno.. nisu u HDZ BiH ili HDZ 1990. Pa ima neki Filip Mursel Begović, živi u Sarajevu a ima hrvatsko državljanstvo, službama zanimljiv od 2006. Nosio dugu kosu pa je skratio, piše za Al Qa’idu, pardon, Al Jazeeru, sve je to isto, tko bi te čudne nazive popamtio. Jedino je nejasno zašto je predsjednik Josipović bio u Kataru, gdje je navodno sjedište te Al Qa’ide, odnosno Al Jazeere (napomena: Provjeriti Josipovićevu vjeroispovijest, možda je kripto-musliman). Tu je i stanoviti Ismet Isaković, žena mu iz Zenice (to je u Bosni – opaska priređivača), nosi burku ili kako se to već zove... hidžab. Pa taj Aziz Hasanović, godinama surađuje s Hrvatskom vojskom, a toliko putuje u Bosnu i arapske zemlje. Odmah ga staviti pod posebnu prismotru jer su vojne službe potvrdile da je islamske vjeroispovijesti. Tješi i ohrabruje nas jedino spoznaja da će nas Husein Obama, američki predsjednik srdačno potapšati po ramenu zbog dobro obavljena posla osiguranja euroatlantskih integracija u regiji od islamističke opasnosti jer potpuno konsekventno primjenjujemo metode obavještajnog rada i prikupljanja podataka o muslimanima koje propisuje američka obavještajna zajednica. Dok istovremeno uspješno ratujemo u Afganistanu.

Zato nas, ba, nema!

Priopćenje za javnost povodom slučaja Horak Proteklih dana, u medijima se povlači ime jedne osobe za koju se tvrdi da je prešla na islam i da je jedna od teroristica koja se sprema postati i bombaš/ica-samoubojica. Naime, kako saznajemo, radi se o Ireni Horak iz Bjelovara. Ovim putem želimo se obratiti hrvatskoj javnosti koja treba znati da dotična nije u našoj evidenciji osoba koje su primile islam, te da terorizam i ostalo s čim se dotična povezuje nema uporište u islamu. Zbog svega navedenog imenovana se ne može smatrati muslimankom, niti se može navoditi da joj je Kur’an promijenio život u navedenom pravcu, budući da je od temeljnih načela islama mir i pozivanje na dobro, a činjenje zla bilo kakve vrste, posebice ugrožavanje vjere, života, časti i imetka drugih najstrože zabranjeno. Izbjegnimo mogućnost postati žrtve pogrešne interpretacije bilo koje vjere, kao i skrivanja zlih pojedinaca iza istih. q Ured za informiranje Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj

STUDENI 2012.

Naivni Bošnjaci u nekoliko su navrata javno postavili pitanje o svome učešću u javnim poslovima Hrvatske, svete zemlje euroatlantizma, u njezinoj diplomaciji, vojsci, policiji, sudstvu, izvršnoj vlasti, vođenju javnih poduzeća... Na pitanja nisu dobili odgovore, sve do sada. Sumnjivi ste, brale, previše putujete u Bosnu, a muslimani ste, poručiše im preko EPH ekskrementa revni dužnosnici Obavještajne zajednice. Tako ne možete proći rigorozne obavještajne kriterije za obavljanje odgovornih državnih dužnosti. Onih kriterija koje su recimo, prošli Jovan Vejnović, whisky veleposlanik u Libiji, general Korade, Ivica Prskalo direktor HAC-a, mali Polančec i njegovi jarani iz “Podravke”, barba Lukin mali iz HŽ-a, Mladen Barišić, Dijana (čovje)Čuljak, Neven Jurica od Las Vegasa... Naprosto ne možete biti uz bok takvim gromadama koji su na svojim plećima nosili breme odgovornosti za opće dobro, pa su pod njim možda malo i poklekli, spotaknuli se o vješto postavljene zamke protuhrvatskih elemenata, posebno onih iz islamističkog miljea. Prema tome, kuš, ne zadovoljavate visoke kriterije za časnu službu. Čekajte neka nova vremena, kada će slobodnom svijetu prijetiti neka nova globalna opasnost, nakon što pobijedimo islamizam kao što smo pobijedili komunizam. q Faris NANIĆ

25


KVADRAT NAD HIPOTENUZOM

ZAPADNOBALKANSKA RAPSODIJA NA SVJETSKOJ SCENI

Nakon neodlučnog NE Palestini Vedrana Rudan je, u već pomalo dosadnom, prostačkom stilu, na svome blogu reagirala na hrvatsku odlučnu suzdržanost pri glasanju u Generalnoj skupštini za unapređenje palestinskog statusa i de facto priznanje države promatrača u UN, što je implicite značilo kako 138 država vrši međunarodno priznanje države Palestine i kako to više nije samo arapska stvar, te da država Izrael postaje malo više izložena međunarodnoj pravdi i osudi, a malo manje zaštićena štitom američkog veta nego što je to sada.

Ne pretjerujte, gospođo! Rudanica je, naravno opet uobičajeno i njojzi prispodobivo pretjerala jer je hrvatsku odlučnost i principijelnost prema Palestini potpuno neutemeljeno usporedila s odnosom tzv. NDH prema Židovima. To je neistinito i vrlo tendenciozno iz nekoliko razloga. Prvo i osnovno, NDH je manje-više sistemski i sistematski, doduše u balkanski traljavom i primitivnom stilu proganjala, deportirala, zatvarala i ubijala Židove, Srbe i druge, na bazi rasnih i pro-fašističkih zakona koje je donijela samo dva mjeseca nakon svoje uspostave preko minorne falange, pridošle na njemačkim tenkovima. Republika Hrvatska je doista demokratska država u kojoj se nastoji poštivati osnovna ljudska prava i u kojoj se njihovo kršenje sankcionira. Republikom Hrvatskom ne vladaju ni mračni ni smiješni diktatori u crnim, smeđim ili paradnim uniformama, već demokratski izabrani predstavnici triju grana vlasti. Republika Hrvatska nema ni rasnih ni klasnih zakona kojima jednu grupu ili zajednicu preferira ili diskriminira, a sve nacionalne manjine zaštićene su Ustavnim zakonom. Konačno, Palestinci u Republici Hrvatskoj, kao stranci i kao državljani uživaju sva međunarodno prihvaćena prava, a mnogi su se odlučili trajno sudbinski vezati za ovu zemlju. U NDH se zbog pravedničke i istinite riječi išlo u logor, počesto je to bio logor smrti, a u Republici Hrvatskoj se niti za javno izgovorenu i napisanu laž ne ide ni na prekršajni sud. “Ubi me prejaka reč”, pjevao je srpski pjesnik s azilom u Zagrebu, Branko Miljković. Doista, u pravedničkom gnjevu zbog hrvatske vanjskopolitičke mlitavosti i bljutavog okusa servilnosti, treba paziti na izgovoreno i napisano jer ono ostaje. Opasno je kada ostaje zapisana laž. Konačno, ali ne i najmanje važno. Hrvatska je razvodnjeno diplomatski izbjegla zamjeriti se Izraelu i SAD-u, ali i Arapima, Rusima, Kinezima... ostavši uzdržana. Taj je stav Rudanica prostački opisala kao neodlučnost oko odabira š....a u koji će se uvući. No, Hrvatska je imala širom ispruženu ruku. Same zemlje navodne Europske unije nisu se mogle dogovoriti oko zajedničkog, a ne daj Bože jedinstvenog stava, pa je Češka glasala protiv, Njemačka se, pritisnuta tisućgodišnjom krivicom desetina i desetina njemačkih generacija zbog zločina 12 godišnjeg perioda nacizma, suzdržala kao i Britanija koja je tragediju zakuhala, dok je Francuska sa velikom većinom značajnih europskih država podržala potpuno opravdan i vrlo razuman palestinski zahtjev. Hrvatska je to iskoristila, poručujući kako ne želi kao pridošlica u EU svrstavati se na neku stranu ili svojim stavom doprinijeti razdoru. Koliko je to dugoročno povoljno za državu koja se ipak želi pozicionirati u međunarodnim odnosima, računa trebaju voditi u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova i Uredu predsjednika Republike.

26

Glasanje u UN-u o Palestini

Povijesna pobjeda palestinskog naroda

Bosna zna znanje? Ali, što je s Bosnom i Hercegovinom? Kako je glasala ta junačka zemlja heroja otpora opsadama i genocidu. Ta zemlja ponosna, koja historijski svjedoči potpunom razumijevanju za različitosti i, zbog vlastitoga iskustva izloženosti nemilosrdnoj ignoranciji zemalja svijeta, jeste solidarna s drugim narodima. Suzdržano, naravno jer se nije mogao, kao toliko puta dosada postići koncenzus u Predsjedništvu. Kako drukčije može glasati država koja zapravo to sve više nije, koja u SAD gleda nadom vjerna pseta kojeg gazda sve više izgladnjuje, pa se nastoji udvoriti tako da se ne zamjeri i da njega najmanje boli , a najmanje bole tuđa bol i poniženje. Sve bi to bilo u granicama shvatljivog, iako ne i odobrivog, kada se ne bi svi mi još uvijek sjećali kako se vapilo do neba demokratskom svijetu, Ujedinjenim nacijama, muslimanskim državama, arapskoj braći, među kojima su i Palestinci, za pomoć i priznanje. Kako se čak i prozivalo te Arape i muslimane da ništa ne poduzimaju kao da je njihova sveta obaveza pomoći te vjerne muslimane, Bosanske i njihov islam, Bosanski, specifični. Onaj bez namaza i posta, bez zekata i hadža, saturiran alkoholnim isparavanjima jer se, eto, živi na Zapadu. Sada kada neki drugi trebaju pomoć i priznanje, i to baš desetljećima obespravljeni, poniženi i već izluđeni Palestinci, zbog mira u kući i ulagivanja gospodarima rata u Washingtonu, zbog Dodika koji baš na ovom potanju ne misli kao Srbija i njegovih financijskih muteža sa dijelom prljavog međunarodnog kapitala židovske provenijencije i Obamine nevoljkosti i kukavištva da se suprotstavi svojim najvećim financijerima, Bosna ostaje tako bolno neprincipijelna, tako ponižavajuće servilna, tako sramno beznačajna, tako dosadno bez stava. q Faris NANIĆ

PREPORODOV JOURNAL 145


intervju

ED VULLIAMY, BRITANSKI NOVINAR I PISAC “LJUDI STVARI MOGU ZVATI KAKO GOD ŽELE, ALI JA ĆU DOGAĐANJA NAD NEDUŽNIM STANOVNIŠTVOM NAZVATI FAŠIZMOM! JER, KAD ETNIČKI ‘ČISTITE’ ZEMLJU, MUČITE, SILUJETE, MASAKRIRATE LJUDE – TO JE FAŠIZAM! “

Izdaja političara – i u ratu i u miru Razgovarala: Helena ANUŠIĆ Hodajuće skelete neću nikada zaboraviti “The War is Over, Long Live The War”, odnosno “Rat je mrtav, dugo nam živio rat”, priča je o ljudima koje ste kao ratni reporter pronašli u kolovozu 1992. godine u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm u Općini Prijedor, ali i njihovim životima 20 godina poslije. Zbog čega ste odabrali ovaj naslov? Nisam monarhist, ali u tradiciji engleske monarhije postoji izraz: “Kralj je mrtav, živio kralj!” Odnosno, kada jedan kralj umre, ne umire kraljevstvo, tj. kada rat završi, zamjenjuje ga drugi rat. Ratovi završavaju kada diplomati i političari to, svojim lažima, odluče i kažu. Tako je i 1995. godine završio rat u Bosni i Hercegovini. No, oni koji su na izravan način bili uključeni u njega, oni koji su preživjeli, oni koji su nestali i oni koji ih traže, oni koji su preživjeli strahote, mučenja, silovanja i druge torture u koncentracijskim logorima... njihov rat nikada ne staje. Oni su sada razasuti po cijelome svijetu. Nakon svih tih uragana nasilja razbacani su po zemaljskoj kugli – i njihov rat nije gotov. Za neke od preživjelih ta prošlost je završena priča koje se ne žele sjećati, a neki se itekako sjećaju. Mnogi, među njima i novinari, prema njihovoj patnji pristupaju kao priči koja se dogodila, o kojoj su izvijestili i posao sad ide dalje na druge teme. Ja sam osobno izvještavao iz Iraka, iz SAD-a o napadima u New Yorku na “Blizance” 9/11, bio sam reporter ratnih strahota u BiH u nekoliko gradova, trenutno radim priče narko-ratova u Meksiku. Ali nisam ni slutio koliko će me otkriće logora zadržati i šokirati. Ovom knjigom želim registrirati nestanak ljudi s tog prostora. Stanovništvo je bilo izdano u ratu, sada je izdano u miru. Iznevjereni su u tom procesu izmirenja, gdje im mnogo govore kako život ide dalje i da sve patnje ostave iza sebe kao da ništa nije bilo. To sam htio približiti kroz naslov. Pogled na događaje u BiH, ali i u gradovima u Hrvatskoj poput Vukovara, Petrinje i Gline, gdje sam započeo svoj reporterski put izvještavanja ratnih zbivanja s ovih prostora, dovode me do jednog zaključka – stanovništvo je izdano od političara. Ako govorimo o danu kada ste ušli u Omarsku i Trnopolje, što biste osobito istaknuli kao trenutak koji Vam se osobito urezao u pamćenje? Šokantan je susret bio s tim ljudima koji su u Omarskoj izgledali užasnuti i šokirani našim dolaskom, a jedna od rečenica koja mi se osobito urezala u pamćenje bio je moj pokušaj da razgovaram s jednim od zatvorenika, koji mi je na moj upit o uvjetima u kojima se nalaze, samo rekao: “Ne želim lagati, a istinu ne mogu reći.” Te riječi i danas mi odjekuju. Dodao bih i jedno sjećanje iz Trnopolja, u kojemu sam pronašao Fikreta Alića, kojega mnogi danas znaju kao “čovjek iza žice”. Te hodajuće skelete neću nikada zaboraviti. Danas sam u kontaktu s brojnim preživjelim logorašima i oni traže ja-

STUDENI 2012.

Smatram da je kukavičluk međunarodne zajednice i UN-a doveo do mnogih stradanja u BiH. Rekao sam i na sudu da ne želim biti neutralan između čuvara logora i zatočenika, između zatočene žene silovane sedam puta tijekom noći i zvijeri koja ju je silovala. Ja sam to dokazivao na sudu ljudima koji sjede pred svojim računalima – i u načelu ih nije briga. Ed Vulliamy ko malo, a ni to malo im se danas ne pruža – priznanje i suosjećanje koje zaslužuju. Zaslužuju ne samo preživjeli, nego i mrtvi. Smatram da onima koji su preživjeli i ostali osakaćeni takvim zločinima, svi dugujemo barem jednu stvar: njima se trebaju ispuniti njihovi životi priznanjem onoga što im se desilo. Njihova svetost zahtijeva od povijesti da prizna zločine koji su počinjeni nad njima. Nije li paradoksalna podrška koju je Slobodan Milošević imao od pojedinih političara? Financijski razlozi za tu podršku nisu postojali. U pravu ste. Zbog nekakve financijske koristi Miloševića nisu podržavali. O Miloševiću ne pišem u knjizi, ali potiče me na promišljanje u kakvom svijetu živimo. Primjer su ljudi poput prof. Naomija Chomskog, koji je javno govorio kako su logori lažni. Profesor Chomsky, svakako, nije bio jedan od “začetnika ideje” da su priče o ovim logorima izmišljene, on nije bio jedan od prvih koji je sumnjao u priču da

27


intervju su ti logori zaista bili ograđeni bodljikavom žicom. No, Chomsky je rekao mnogo stvari kojima se umanjuje stvarna slika onoga što se u logorima događalo. Također, jednom prilikom je izjavio da sam ja “sve pogrešno shvatio”, misleći tima na izvještaje o logorima u Bosni. Svi ti ljudi koji umanjuju zločine počinjene u BiH zastupaju kao neku neutralnu stranu, a u biti – oni su glavni branitelji Miloševića, Karadžića i Mladića, samo su isuviše patetični da bi to priznali. Također, postoji jedna stvar koju oni nikada neće shvatiti iz svojih udobnih fotelja, a to je grozan, razarajući učinak njihovih igrarija na one koji su preživjeli taj pakao. O tome sam pisao Amnesty Internationalu protiveći se njegovom predavanju o ljudskim pravima u Belfastu, jer živim vjerujući da je Amnesty International protiv ljudi koji zastupaju takve stavove. I da zastupa ljude koji su izgubili živote, ili svoje najmilije u koncentracijskim logorima 1992. godine ili u Srebrenici tri godine kasnije, u tom genocidu u koji Chomsky također sumnja.

U praksi, pomirenje je laž Već smo čuli kako ste izvještavali iz Iraka, bili ste jedan od prvi novinara na terenu u ožujku 2003. godine. Trenutno se bavite vrlo opasnim istraživačkim novinarstvom zbog kojega pratite narkobande u Meksiku, ali zanimljiva je Vaša povezanost s Bosnom i Hercegovinom. Zašto? U Iraku je bio imperijalistički rat, u Meksiku pratim vrlo značajan i opasan rat narko kartela. Prvo iskustvo ratnog izvještavanja imao sam u 70-ima u rodnoj Irskoj gdje su, kao što znate, napetosti postojale stoljećima, da bi tek 1988. godine bio postignut politički dogovor o suradnji unionista i republikanaca. Ali, Bosna i Hercegovina je nešto što nije samo u meni “definiranje trenutka”, odnosno događaja u okolini koja nam je blizu, nego nešto puno više i bliže. Svi smo prije rata posjećivali Jugoslaviju, ljetovali na Jadranu, bio sam i u Sarajevu gdje sam slušao “Bijelo dugme”. BiH je dio svih nas. Uzmimo za primjer Rijeku gdje se sada nalazimo. Koliko je samo izbjeglica i prognanika primila iz BiH, ali i Slavonije. Ja ne biram stranu između Osame bin Ladena i Georga W. Busha, ali znam da je moja strana Irska, ako govorimo o situaciji u mojoj zemlji – i znam i očito je tko je bio žrtva u Vukovaru i BiH. Očito je! Ljudi stvari mogu zvati kako god žele, ali ja ću događanja nad nedužnim stanovništvom nazvati fašizmom! Jer, kad etnički “čistite” zemlju, mučite, silujete, masakrirate ljude – to je fašizam! Nedavno ste svjedočili na Haškom sudu na suđenju Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Vaše snimke i novinarke koja je tada bila s Vama, Penny Marshal s ITN-a, prikazane su na suđenju. Poziv za svjedočenje nije prihvatio nijedan američki novinar, zašto ste Vi? Jednostavno, nisam htio biti neutralan. Postoji razlika između neutralnosti i objektivnosti. U ovakvim slučajevima biti neutralan je isto kao i biti sudionik zločina. Smatram da je kukavičluk međunarodne zajednice i UN-a doveo do mnogih stradanja u BiH. Rekao sam i na sudu da ne želim biti neutralan između čuvara logora i zatočenika, između zatočene žene silovane sedam puta tijekom noći i zvijeri koja ju je silovala. Ja sam to dokazivao na sudu ljudima koji sjede pred svojim računalima – i u načelu ih nije briga. Ali htio bih istaknuti riječi mog prijatelja Idriza Merdžanića, koji je preživio logor u Trnopolju, a koji je rekao da se trudi da nastavi živjeti najbolje što može i da nema komentara na one koji negiraju logore. Također, želim dodati kako je cilj Haškog suda provođenje pravde i pomirenja, ali ta riječ u praksi je laž koju su izmislili revoltirani birokrate i političari. Jedina dobra stvar koju je Haški sud po pitanju pravde napravio je to što omogućava svjedočenja i ljudima poput

28

mene. Budem li opet pozvan, rado ću se odazvati. Pomirenje je laž i to je riječ u postkonfliktnim društvima koja odzvanja u ušima. Nju su, ponavljam, izmislili revoltirani političari i birokrate kako bi zasjenili mizeriju ljudskih života u ovoj zemlji.

Republika Srpska – nagrada za genocid Otvoreno iznosite svoj stav o svemu, pa tako i o Daytonskom mirovnom sporazumu, koji je potpisan 14. prosinca 1995. godine. Prije tri godine vaša izjava o rezultatima navedenog mirovnog sporazuma podigla je prilično prašine u javnosti. Rekao sam da njime završava proces koji je počeo 1992. godine, a vezan je uz etničko čišćenje i osvajački rat za Veliku Srbiju, koji je djelomično prihvaćen u Daytonu kada su formirana dva entiteta – i uz to i Republika Srpska. Bio sam neugodno iznenađen predsjednikom Alijom Izetbegovićem, koji je dopustio da RS bude stvorena i puštena da postoji kao nagrada za genocid i počinitelje genocida, za njihov program koji je na jedan perverzan način prihvaćen od strane države BiH i bosanskog parlamenta. BiH je u Ustavu opisana kao “nedjeljiva” država, i to je bila ideja zašto je formirana Armija BiH 1992. godine. Ona nije stvorena da bi se borila protiv Srbije ili Srba, nego za očuvanjem neovisnosti BiH, koja je proglašena 1992. godine. Naime, razlog zašto je 1995. stvorena Republika Srpska leži i u riječima: “Gdje god je Srbin, tu je Srbija”, što je potpuno luđačka i fašistička formulacija. RS je trebala biti država u kojoj nijedan Hrvat ili Bošnjak ili pripadnik nekog drugog naroda nije dobrodošao, trebali su biti ili deportirani ili protjerani, njihove kuće i vjerski objekti spaljeni i da se nemaju gdje vratiti. Ono što sad imamo je situacija u kojoj RS postoji i nemoguće ju je ukinuti jer postoji i težnja pripojenja Srbiji, iako je moguće da trenutne granice ostanu – ma kako to apsurdno izgledalo. Postat će dio Srbije ili će misliti da pripada Srbiji. Sada imamo situaciju da se projekt koji je počeo 1992. polako završava. Stotine tisuća ljudi koji tamo žive postaju podložni ako ne genocidu, onda progonu i diskriminaciji na radnim mjestima, podložni aparthejd sistemu. Iz Vaših riječi nameće se jednostavno pitanje: zašto je Sarajevo dopustilo da se to dogodi? Zapanjen sam od gnjeva, to je izdaja! Znate na što me to podsjeća? Podsjeća me na onaj ključni trenutak 1995. godine kad se rat završava. Dogodilo se da se genocid počeo vraćati natrag, pritom ne mislim da su mrtvi ustali, nego da su ljudi koji su to činili počeli bježali. Bosanska vojska brzo je napredovala, u nekim dijelovima i sa saveznicima iz Hrvatske – i onda se umiješao Richard Holbrook i upalio “crveno svjetlo”. Predsjednik Izetbegović se jednostavno pomirio s time i zaustavio akcije oslobođenja. Često govorite kako je podijeljenošću Bosne i Hercegovine izdan narod te zemlje i da uređenje, kakvo je sada, ne može kvalitetno funkcionirati. Sa žrtvama te izdaje razgovarate po cijelome svijetu. Kakvu poruku biste im sada poslali? Bosna i Hercegovina, i nakon svega što se dogodilo, ima veliku dušu, a ljudi s ovoga prostora su ljudi koji u sebi nose puno ljubavi i smijeha. To su ljudi koji će uvijek pronaći načina kako da se uzdignu iz pepela i idu dalje. Neki čiste WC-e u Nizozemskoj, drugi konobare, neki voze kamione po Americi da bi zaradili novac i ponovo izgradili svoje kuće. Političari su ti koji su sve pokvarili. BiH bi bila divna zemlja da oni ne rade to što rade. Pritom mislim na političare sva tri konstitutivna naroda. Dodamo li tome i kriminal međunarodne zajednice, jedan od najgorih scenarija je da će u narednih 20 godina Republika Srpska postati Srbija.

PREPORODOV JOURNAL 145


intervju U Gradskoj vijećnici u Rijeci, u petak 30. studenog 2012., promovirana je knjiga “The War is Over, Long Live The War” Eda Vulliamyija, novinara i pisca, dobitnika prve Međunarodne nagrade za borbu protiv poricanja genocida, koju dodjeljuje Udruženje Prijedorčanki “Izvor”. Vulli­ amy je dugogodišnji novinar “Guardiana” i “Observera”, bio je u grupi novinara koji su u kolovozu 1992. godine svjetskoj javnosti otkrili postojanje prijedorskih logora smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje. Izvještaji Eda Vulliamyija, Penny Marshal i Iana Williamsa zgrozili su svjetsku javnost i izazvali reakciju Vijeća sigurnosti UN-a koja je rezultirala raspuštanjem logora, te osnivanjem Istražne komisije UN-a čiji je izvještaj doveo do osnivanja Tribunala u Den Haagu. Prije nego što je postao novinarom Vulliamy se školovao u neovisnom University College School i na Hertford College, Oxford. Tijekom svog života u New Yorku je šest godina radio kao dopisnik “The Observera” (1997.-2003.), a iz Rima je pisao za “The Guardian”. Opsežno je izvještavao o napadu 11. rujna 2001. na New York, dok je na početku rata u Iraku, u ožujku 2003., bio jedan od prvih novinara na terenu. Nagrađen je od Granada Television kao inozemni dopisnik “Of the Year Award” za 1992. i nagradu “James Cameron” u 1994. Također, nagrađen je i nagradama za inozemnog Reportera godine u 1993. i 1997. Neka od njegovih djela su “Seasons in Hell: Understanding Bosnia's War” (1994.), “The Corruption of Parliament” (1997.), “Amexica: War Along the Borderline” (2010.), “Farrar” (2010.) i “The War is Dead, Long Live the War: Bosnia: the Reckoning” (2012.). Jedan je od rijetkih svjetskih novinara koji je svjedočio na suđenju Radovana Karadžića i Ratka Mladića u Haagu. I nakon 20 godina vraća se u Prijedor i njegovu okolicu gdje je, među preživjelim logorašima i njihovim obiteljima, stekao životne prijatelje. Neke od ispovijesti donosi u knjizi, druge tek trebaju biti ispričane. S nama je podijelio razmišljanja o Bosni i Hercegovini i, kako ističe, izdaji naroda. q

Odnos prema logorašima - trajna sramota bosanske tragedije Bili ste u skupini novinara koji su prvi ušli u logore Trnopolje i Omarsku, i zahvaljujući vašim otkrićima osnovan je Haški sud. Svake godine vraćate se u Prijedor. Kako gledate na situaciju danas u prijedorskoj općini? Ljuti me i žalosti činjenica da se nije puno toga promijenio i da se nakon otkrića logora dogodio i genocid u Srebrenici. Svi smo bili jako šokirani jer očito je da naša otkrića nisu imala nikakvog efekta na međunarodnu zajednicu, na javnost, jer logori su pronađeni na početku rata, 1992. godine, a Srebrenica se dogodila tri godine kasnije. Ljuti me i činjenica kako su mnogi pokušavali predstaviti Omarsku kao izmišljotinu, čime su podržavali Miloševića i Karadžića, a mnogi su i danas ravnodušni prema stradanju stanovništva. U svojim svjedočenjima na Haškom sudu govorio sam o onome što sam vidio. Oni koji su činili zločine u BiH trebaju se ispričati svojim žrtvama, čak i nakon svega što su presude Haškog suda dokazale, kao što se Njemačka ispričala židovskim žrtvama. Preživjeli logoraši i njihove obitelji sada ne vide da do toga može doći jer se u Prijedoru negira genocid. Priznajem, puno puta sam pokušao pobjeći od razmišljanja o 5. kolovozu 1992. kada smo ušli u hale gdje su ljudi, živući skeleti, u tišini i na brzinu jeli nešto što je izgledalo na juhu. Ali nikad nisam uspio

STUDENI 2012.

i uvijek se vraćam na komemoracije, koje opet nemaju podršku lokalne vlasti koja zabranjuje korištenje riječi “genocid”. Tema Vaših kritika često su političari, a vrlo često i Vaš sunarodnjak, britanski multimilijarder indijskog porijekla, “kralj čelika”, Lakshmi Mittal, vlasnik sadašnjeg rudnika Omarska. Što mu zamjerate? U Engleskoj postoji izreka “The tail is wagging the dog” (“Rep maše psom”, op. a.). Taj rep je Prijedor koji maše velikim psom koji se zove “Arcelor Mittal”, umjesto da bude obrnuto, a razlog je kapital. Naime, iako je obećao, u Omarskoj još uvijek nema Memorijalnog centra, a zašto ga nema, to isto znamo. Kapital je Mittalu važniji od patnje žrtava. Koncentracijski logor Omarska jedno je od najvećih stratišta Bošnjaka i Hrvata tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu i najstrašniji koncentracijski logor na europskom tlu od Auschwitza i Dahaua iz Drugog svjetskog rata. Bijela kuća i ostale zgrade, nisu bilo kakve zgrade. One je važan dio povijesti Bosne i Hercegovine. U Omarskoj su ljudi, samo zato što nisu bili Srbi, masovno ubijani, mučeni, silovani i sakaćeni. Mittal sada tvrdi da nikada nije obećao gradnju spomenika i da želi biti neutralan. U njegovom slučaju biti neutralan znači popustiti pod pritiscima lokalne srpske zajednice u Prijedoru, što je isto kao da ste stali na stranu nacista u Drugom svjetskom ratu tvrdeći da ste neutralni. U čemu je problem da se na nekoliko kvadratnih metara prostora sagradi se spomenik ljudima koji su tu mučenički ubijeni!? Ljudska vrsta gradi spomenike svojim mrtvima desetinama tisuća godina. Uskratiti nekome da se sjeća svojih mrtvih ne samo da je nepravedno, nego je i primitivno. Dobitnik ste brojnih priznanja i nagrada, ali ističete da Vam je najdraža ona koju ste dobili 4. kolovoza 2012. godine u Prijedoru, kada ste imali promociju knjige. Riječ je o prvoj Međunarodnoj nagradi za borbu protiv poricanja genocida, koju dodjeljuje Udruženje Prijedorčanki “Izvor”. Da. Iznimno sam dirnut gestom tih žena i tih ljudi. Tada sam im rekao, a sada ponavljam, napisao sam knjigu jer vas je svijet zaboravio u ratu i jer vas je zaboravio nakon rata. Nisam mogao a ne pisati o onome što sam vidio i, na žalost, rat se nastavlja i danas kroz poricanja. Knjigu koju sam tada promovirao u Prijedoru, a ovih dana i u Rijeci, u Hrvatskoj, posvećujem onima za kojima se još uvijek traga. Ona je pisana za preživjele žrtve, ali volio bih da je pisana više o mrtvima. Ako bih kritizirao vlastito djelo, rekao bih da sam premalo stranica napisao o mrtvima. Upućena je najprije preživjelima, ovo je njihova knjiga. Ovo je knjiga za koju se nadam da predstavlja stotine i tisuće ljudi čije sudbine su zabilježene. Pisana je za njih, za njihove osjećaje da su dio ove knjige, ali s druge strane ukazuje na činjenice: ovo se dogodilo! Danas nam se događa da kad se nešto strašno dogodi, da se mnogi pretvaraju kao da se ništa nije dogodilo, a što je još gore, pojedinci i negiraju te činjenice. Ako bi ovu knjigu čitao neki političar, želim da u njoj vidi u kojoj mjeri su i oni upleteni, kako su iskoristili ljude u svojim dogovorima s Miloševićem, Karadžićem i Mladićem, da su njihove ruke isto krvave! Još bih htio istaknuti jednu skupinu čitatelja kojoj bih preporučio ovu knjigu – mladi. Htio bih da i oni koji se nisu ni rodili kad su se ove strahote dogodile uzmu knjigu u ruke i, nakon što se šokiraju činjenicom da se ovo događalo u 21. stoljeću, pitaju: “Kako se to moglo dogoditi?” Moj recenzent, David Blair u svojoj recenziji napisao je ovo: “Njegov centralni zaključak, po mom mišljenju, ostaje nesporan: oni koji su tu umrli ili su ubijeni nikada nisu dobili priznanje i suosjećanje koje zaslužuju. To ostaje trajna sramota bosanske tragedije.” q

29


bosanski barometar

STRANKE “ŠESTORKE” POTVRDILE IZVJEŠTAJ VJEĆA SIGURNOSTI UJEDINJENIH NARODA

Inzko u klin, “šestorka” u ploču Visoki predstavnik Valentin Inzko u izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a rekao je da je stanje u BiH doseglo kritičnu točku, nastavljena je secesionistička retorika, političke stranke igraju igru bez granica smjenjujući jedni druge u vlasti. BiH je u proteklih šest mjeseci napravila vrlo malo u približavanju euroatlantskim integracijama, osporavanje državnog suvereniteta je sve učestalije i dolazi od vlasti RS-a, jasno je kazao Inzko. “Kako biste se vi osjećali da neko kaže kako je vaša zemlja bolesna i da moli Boga da se ona raspadne. Sigurno biste reagirali”, rekao je Inzko. Usprkos tome, mišljenje je analitičara, međunarodna zajednica ni nakon ovoga neće ništa uraditi. Zapravo tu nema ničeg novog i u izvještaju je praktično rečeno da Dodik i Čović destruiraju BiH, ali ni Sarajevo se ne trudi da je stabilizira. Ipak, bio je puno oštriji prema velikosrpskom i velikohrvatskom separatizmu.

Krivnja međunarodne zajednice Reakcije na Inzkov izvještaj u UN-u bile su očekivane. Profesor Slavo Kukić, do prije dvije godine kandidat stranaka Platforme za državnog premijera, a onda žestokog kritičara Zlatka Lagumdžije nakon što je ovaj SDP odveo u ralje Dodik-Čovićeve koalicije, i sam je na neki način kritizirao izvještaj: “Visoki predstavnik je rekao ono što svatko zna, na šta svi ozbiljni politički analitičari upozoravaju, ne posljednjih šest mjeseci, nego pet godina. Nije tajna da Milorad Dodik i krug ljudi oko njega pet godina uporno destruiraju državu krajnjom ambicijom da dovedu do njene disolucije. Nije tajna da u tom čitavom poslu imaju partnere u Draganu Čoviću i krugu ljudi oko njega. Ni sarajevska politička klasa se ne trudi specijalno da stabilizira BiH i da je učini koliko-toliko društvom evropskih naroda. Prema tome, to što je rekao Inzko nešto je što je cijeli svijet znao, ali nije saznao iz usta osobe koja je u ime svjetske organizacije ovdje angažirana.” Kukić je naglasio kako nije dobro što Inzko nije istaknuo još jedan detalj, a to je odgovornost međunarodne zajednice za cijelu ovo priču, dodavši da se ona ne može osloboditi te odgovornosti. “Ne može zato što je prala ruke i promatrala događanja u BiH, iako je Daytonski sporazum obavezuje na partnerski odnos u stabilizaciji društva. Ja želim aktivniji angažman međunarodne zajednice u BiH. Nažalost, nisam optimista iz prostog razloga što je na globalnoj geopolitičkoj karti došlo do promjena koje ne idu u prilog BiH. Drugačija je pozicija Rusije u odnosu na vrijeme Daytonskog sporazuma i angažiranja međunarodne zajednice ovdje. Ona je danas otvoreno u geopolitičkoj borbi za ovaj prostor i utoliko kao neka vrsta remetilačkog faktora onemogućava koordiniranu akciju međunarodne zajednice i ohrabruje snage destrukcije”, ocijenio je Kukić i dodao da ne možemo očekivati da nas svijet spašava, ako sami na to nismo spremni. Prof. dr. Ćazim Sadiković, član Venecijanske komisije, ocijenio je da je Inzkov izvještaj jedan od onih uspješnijih, s obzirom na to da obuhvaća niz tema od vitalnog značaja za državu, posebno u ovom trenutku. “Bitan je u ovom trenutku jer su nastavljeni negativni trendovi u ekonomiji i uopće u socijalnom razvoju s jedne strane, a s druge imamo sterilnu političku raspravu na javnoj političkoj sceni od koje nikakve koristi nema. Inzko je ovog puta naročito ukazao na raskorak između djelovanja političkih partija i uopće političkih subjekata na sceni i nepovoljnog ekonomskog i svakog drugog razvitka. Tre-

30

Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice ba istaći i da se vrši potkopavanje teritorijalnog integriteta, a to je vrlo ozbiljna situacija i zabrinjava i upozorava, kako domaće snage, tako i međunarodne subjekte, da poduzmu radikalnije mjere u sprečavanju takvih kretanja”, rekao je Sadiković. On je kritizirao EU i njene institucije rekavši kako ona nema ni posebnih mogućnosti da prisili na izvršavanje vlastitih zaključaka u BiH i vlastitih vrijednosti. Dokaz za to je da već 18 godina BiH nije u stanju da primijeni Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava, što pokazuje i presuda “Sejdić – Finci”, koja nije ispoštovana, ocjenjuje profesor. “Kada se radi o Visokom predstavniku, situacija je bitno drugačija, utoliko što iza njega stoje rezolucije UN-a koje omogućavaju i određena prinudna sredstva kako bi se ispoštovale određene odluke. Da li je sada prilika da se to uradi, to je posebno političko pitanje koje treba procijeniti i tu naravno mora postojati puna saglasnost unutar same organizacije UN-a. Venecijanska komisija je 2005. u svom mišljenju o političkoj situaciji u BiH, na zahtjev Skupštine Vijeća Evrope, ocijenila da je vlast visokog predstavnika ustvari vlast za vanredne prilike. A ako je tako, onda se zna da ima široke ovlasti i odgovara UN-u. U tome je značaj mišljenja Visokog predstavnika”, ocijenio je Sadiković te dodao da je sada prilika da se temeljito razmotri situacija nakon ovog izvještaja i krene u ustavne promjene. Prvi ambasador SAD-a u BiH, Victor Jackovich, ocijenio je, nakon Inzkovog izvještaja i posljednjih negiranja države BiH, da se Republika Srpska neće odvojiti od BiH, jer međunarodna zajednica to neće dozvoliti. “Osjećam frustraciju u RS-u što BiH funkcioniše kao normalna država, osjećam frustracije i u Federaciji. Vrlo teško je zaustaviti takvu zapaljivu retoriku, potrebno je veće angažiranje međunarodne zajednice i moje države, SAD-a. Evropljanima je sada sve prepušteno i mislim da nisu u stanju posvetiti više pažnje BiH. Mogu samo reći da se nadam da ćemo, kada savladamo te krize, opet biti u stanju da se posvetimo BiH, svakako je za to krajnje vrijeme”, kazao je Jackovich. Dodik i Čović su, kako se i očekivalo, odbacili Inzkov izvještaj, no ovdje je puno važnije da su vodeći bosanskohercegovački intelektualci ukazali i na problem međunarodne zajednice koja sve svaljuje na “domaće političare”. U ovakvom ustrojstvu kakva je BiH, nije moguće rješenje bez onih koji su takvo ustrojstvo i skrojili, poglavito bez SAD.

PREPORODOV JOURNAL 145


bosanski barometar

Savez za kozmetičke promjene

Smijenjeni SDA-ovci

A i sami su vodeći političari potvrdili Inzkove riječi. Tako su se 20. studenog 2012. u Mostaru sastali lideri “šestorke” (HDZ BiH, HDZ 1990, SNSD, SDS, SDP i SBB) i dogovorili te potpisali zajedničku izjavu o principima učestvovanja u vlasti. Potpisnice su se obavezale raditi na izradi i donošenju ustavnih rješenja koja će osigurati punu ustavnu i institucionalnu jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda i pripadnika ostalih, odnosno građana koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda. To uključuje i usklađivanje Ustava BiH s odlukom Suda za ljudska prava u Strasbourgu na način koji će osigurati izbor legitimnih predstavnika u Predsjedništvo i Dom naroda BiH, tj. da pripadnici jednog naroda ne biraju predstavnike drugog naroda. Ovom prilikom stranke šestorke potpuno reafirmiraju ranije dogovorene preuzete obaveze. Ovime se također, reafirmira i dogovor koje su postigle stranke iz Federacije u odnosu na izbor domova naroda. Prioritet je, stoji u izjavi, da institucije vlasti na nivou BiH usklade zakonodavstva s EU-standardima i izvrše obaveza iz Mape puta te hitno okončaju izrade modela koordinacije pregovora s EU u sklopu aktivnost,i koje već vodi Vijeće ministara u sUradnji s entitetskim vladama. Lideri stranka su dogovorili i hitno pristupanje rekonstrukciji izvršne vlasti u Federaciji BiH, vodeći računa o kompatibilnosti parlamentarne većine sastavljene od stranaka ove šestorke s ciljem osiguranja efikasnosti i funkcionalnosti. Dogovoreno je također da se omogući Parlamentarnoj skupštini BiH, Vijeću ministara, entitetskim vladama i parlamentima da realiziraju već potpisane političke dogovore radi rješenja pitanja nepokretne vojne imovine i državne imovine iz ožujka 2012. godine. Zaključili su da treba osigurati uvjete za provedbu nužnih ekonomskih i socijalnih reformi s ciljem zaustavljanja negativnog ekonomskog trenda, izlaska iz ekonomske krize te stvaranja zakonskog okvira za povoljno ekonomsko okruženje koje će garantirati ekonomsku stabilnost i ravnomjeran razvoj svih dijelova Bosne i Hercegovine. Stavljen je i naglasak na infrastrukturnim i energetskim projektima, a posebno na koridoru Vc. Što se pak tiče političkih koalicija, stranke šestorke smatraju kako je sporazum SNSD-SDP značajan doprinos poboljšanju ekonomskoj situaciji u BiH i jačanju institucionalne efikasnosti i zajednički će pristupiti realizaciji i dogradnji rješenja kroz zakonodavnu proceduru. Podržale su i princip da poziciju, koja pripada određenoj stranci, ostali učesnici parlamentarne većine trebaju podržati.

Od svih ovih planova najprije su krenuli u rekonstrukciju Vijeća ministara. Tako je već 22. studenog Predstavnički dom Parlamenta BiH potvrdio odluku predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Vjekoslava Bevande te imenovao nove ministre sigurnosti i odbrane – Fahrudina Radončića, lidera SBB BiH, i Zekerijaha Osmića iz SDP-a, te zamjenicu ministra financija i trezora Editu Đapo, također iz SBB-a. Time su smijenjeni SDA-ovi kadrovi. Tokom skoro dvoipolsatne rasprave, poslanici SDA iznosili su stavove protiv nove parlamentarne većine i dogovora u Mostaru. Odgovarajući na optužbe SDA, zastupnica Saveza za bolju budućnost BiH Ismeta Dervoz kazala je da SDA nije glasala samo protiv budžeta, zbog čega je i otišla u opoziciju, nego je time glasala i protiv evropskog puta BiH, aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom, protiv održavanja popisa stanovništva i lokalnih izbora te gradnje graničnih prijelaza. Šef Kluba SDP-a Saša Magazinović upitao je poslanike SDA zašto toliko često mijenjaju mišljenje, kao primjer navodeći da je upravo ova stranka zastupala ideju uvođenja “zatvorenih lista”, protiv kojih se danas toliko žustro bori. Nakon rasprave uslijedilo je glasanje. Sa 29 glasova “za” i devet “protiv” potvrđeni su Bevandina odluka i novi članovi Vijeća ministara BiH. Novi ministar odbrane Zekerijah Osmić kazao je novinarima da će to ministarstvo bez rezerve raditi na daljnjem približavanju BiH euroatlantskim integracijama. Novi ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić kazao je da se ministarstvo na čijem je čelu treba depolitizirati te da se ne smije miješati u operativni rad policije i tužilaštava. “Dva su zamjenika ili pomoćnika ministra sigurnosti, Jozo Leutar i Nedžad Ugljen, ubijeni i ta ubistva nikada nisu razjašnjena. Svi mi imamo obavezu da razjasnimo politička ubistva, omogućimo pravnu državu, potpunu suverenost i samostalnost policijskih organa, i bolje uvjete da ova zemlja ispunjava sve međunarodne obaveze”, rekao je Radončić. Podsjetio je na dešavanja u Hrvatskoj, Srbiji i svim evropskim zemljama te je poručio da se i BiH mora suočiti i ne bježati od problema koji se zove privredni kriminal i korupcija. Radončić je kazao da je to europska obaveza te da Ministarstvo sigurnosti treba praviti političke uvjete da BiH snažno zakorači u obračun s državnom mafijom. Inače, to je rekao čovjek o kojem mediji u BiH bruje da je duboko umiješan u kriminal. Sedam dana kasnije zasjedalo je Vijeće ministara i donijelo zaključak kojim je od Parlamentarne skupštine BiH zatražilo da po hitnoj proceduri, u što kraćem roku, razmotri i usvoji Zakon o budžetu državnih institucija i međunarodnih obaveza BiH za 2013. Ovaj zaključak Vijeće je donijelo nakon što je prethodno Predsjedništvo BiH na hitnoj sjednici utvrdilo prijedlog Zakona o budžetu te međunarodnih obaveza. Razlog za hitnu proceduru bila je potreba da se ne dovede u pitanje Stand by aranžman sa MMF-om, a time i pitanje financiranja institucija BiH. Da podsjetimo, budžet institucija BiH iznosi 1,738 milijardi KM, od čega su ukupni prihodi za financiranje institucija i primici na nivou 2012. i iznose 950 milijuna KM, a prihodi za servisiranje vanjskog duga 788,5 milijuna KM – i veći su za 343,5 milijuna KM u odnosu na budžet prethodne godine. Prijedlog budžeta polazi od Globalnog fiskalnog okvira bilansa i politika u Bosni i Hercegovini za period 2013.-2015. godine s ciljem provođenja mjera štednje institucija BiH, koje je dogovorilo Fiskalno vijeće u okviru Stand by aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom, uključujući i zadržavanje broja zaposlenih na nivou 2012. godine. q Edis FELIĆ

Fahrudin Radončić, novi ministar sigurnosti BiH

STUDENI 2012.

31


bosanski barometar

POPIS STANOVNIŠTVA U BOSNI I HERCEGOVINI (1.-15. APRIL 2013.)

Nepostojeće dileme U vrijeme kada statistički podaci određuju buduće politike i imaju značajnu ulogu u procesima odlučivanja, tada popis stanovništva treba posmatrati kao strateški korak za određenu državu i za narode koji žive u njoj. Stoga, imajući u vidu činjenicu da rezultati popisa stanovništva u velikoj mjeri utječu na preraspodjelu prava i beneficija unutar države, može se donijeti zaključak da popis stanovništva nije samo tehničke prirode, nego više strateške, pa i političke. Na isti način je potrebno percipirati i popis stanovništva u Bosni i Hercegovini koji će se provesti u periodu od 1. do 15. aprila 2013. godine. Međutim, činjenica da su građani dužni da se na tom popisu stanovništva izjasne, između ostalog, i o svojoj nacionalnoj pripadnosti, u Bosni i Hercegovini već duže vrijeme traju burne rasprave o pitanju nacionalne identifikacije Bošnjaka.

Razvoj bošnjačkog nacionalnog identiteta Bošnjačka nacija početke svog formiranja ima sredinom 19. stoljeća i tada je bila predvođena bosanskim franjevcima. Iako je riječ Bošnjak sve do kraja tog stoljeća predstavljao etničku odrednicu za stanovnike Bosne svih religija, bošnjaštvo se nikada nije uspjelo nametnuti kao nacionalna ideologija. Posebno poslije pada Osmanskog carstva, ideja bošnjaštva kao zajednička nacionalna odrednica svih građana BiH je potpuno iskorijenjena. Međutim, općepoznato je da su Bošnjaci slavensko-ilirski narod nastao i imenovan na tlu zemlje Bosne kao svoje matične domovine. Historijski se prvi javlja oblik “Bošnjanin”. Izvorno ime Bošnjanin kao etnik prvobitno označava pripadnika ranosrednjovjekovnog bosanskog teritorija, a potom i ranofeudalne bosanske države. Dugi niz godina, Bošnjacima se otvoreno osporavalo pravo na nacionalnu identifikaciju te su bili prisiljeni da se u nacionalnom smislu izjašnjavaju kao “Muslimani”. Ovakvo stanje je predstavljalo unikatnu situaciju jer u svijetu nigdje drugo jednom narodu nije dato nacionalno ime “Musliman”. Međutim, takva anomalija se desila Bošnjacima zato što u vrijeme bivše Jugoslavije nisu imali potrebnu slobodu da se izjašnjavaju prema nacionalnoj identifikaciji, kao što su to radili pripadnici nacionalnih zajednica Srba i Hrvata. Naime, mnogostruke zabrane su kreirane tako organizirano da je nacionalni identitet Bošnjaka gotovo u potpunosti bio izbrisan, počevši od od Austro-Ugarske, preko Kraljevine Jugoslavije do Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, gdje se nametalo izjašnjavanje Bošnjaka kao Srba, Hrvata, Muslimana, te nacionalno neopredijeljenih. Padom komunističkog režima Bošnjaci su ponovo izvojevali slobodu da se izjašnjavaju prema nacionalnoj identifikaciji, a ne samo prema vjerskoj, teritorijalnoj, geografskoj ili nekoj drugoj koja u pravnom smislu nema nikakvu konkretnu osnovu. Odlukom Bošnjačkog sabora iz 1993. godine, kao najvišeg svebošnjačkog nacionalnog foruma, donesene u sudbonosnom vremenu otvorene srpske agresije na BiH, Bošnjaci su uspjeli vratili svoje historijsko ime Bošnjak. Naprimjer, na isti način kao što svaki Englez zna da je Britanac njegova državna ili teritorijalna identifikacija, a ne etnička i nacionalna odrednica, tako isto i svaki Bošnjak zna da “Bosanac” nije njegovo ni etničko ni nacionalno ime, kao što nije ni “Musliman” nije njegova nacionalna identifikacija. Nadalje, identitet Bosanca može nositi sva-

32

ki građanin BiH koji posjeduje bosanskohercegovački pasoš, ali identitet Bošnjaka može ponijeti samo osoba koja osjeća i prihvaća bošnjačko nacionalno porijeklo i specifične duhovne, kulturne i civilizacijske vrijednosti koje upotpunjuju bošnjački identitet.

Musliman – vjerski, Bošnjak – nacionalni identitet Vjerska identifikacija, kao jedna od mogućih identiteta, još uvijek je ozbiljan predmet oštrih rasprava među Bošnjacima, ali i drugim narodima. Od krucijalne je važnosti za Bošnjake, ali i ostale narode da prihvate ime “musliman” kao jednu univerzalnu vjersku i duhovnu vrijednost koja pripada svim muslimanima svijeta, koji istovremeno mogu pripadati različitim etničkim i nacionalnim zajednicama. Vjerski identitet u duhovnom smislu može predstavljati mnogo važniji status za određenu osobu, ali u ustavno-pravnom smislu nacionalna identifikacija je krucijalna. Naime, Ustav BiH priznaje samo tri konstitutivna naroda, Bošnjake, Srbe i Hrvate, te kategoriju Ostalih, u koju mogu spadati Bosanci, Hercegovci, Romi, Jevreji, Ukrajinci, Rusi, Mađari itd. Stoga, prilikom popisa svi odgovori koji se tiču nacionalne identifikacije Bošnjaka, ukoliko ne budu precizirani samo kao “Bošnjak”, u konačnoj statističkoj obradi svrstavat će se u kategoriju “Ostali”, odnosno neće ući u popisnu kategoriju konstitutivnih naroda. S druge strane, od raspada SFR Jugoslavije u određenim krugovima, uglavnom među Bošnjacima, postoji ideja o izgradnji bosanske nacije koja bi uključivala pripadnike postojećih triju nacionalnih zajednica i svih koji žele da se nacionalno identificiraju sa imenom “Bo-

PREPORODOV JOURNAL 145


bosanski barometar sanac”, iako u ustavno-pravnom smislu identitet Bosanca nije pravno verifikovan kao nacionalni identitet. Stoga, kategorija “Bosanac” je kategorija državne ili teritorijalne, a nikako nacionalne pripadnosti. Primjerice, danas u Evropi postoje krugovi koji zagovaraju izgradnju nacionalnog identiteta Evropljana, ali velika većina Evropljana takav identitet ipak vidi samo kao jedan od mnogih identiteta koji su na ljestvici prioriteta postavljeni daleko poslije nacionalnog identiteta. Stoga se aktuelna kampanja o ideji “bosanstva”, kao što to ističe akademik Muhamed Filipović, može percipirati kao “želja protagonista te kampanje da nas vrate unazad, na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopće postojimo”. Vrlo je značajno da Bosanci i Hercegovci shvate da izjašnjavanje prema nacionalnim identitetima u Bosni i Hercegovini – Bošnjacima, Srbima i Hrvatima – nije etno-nacionalizam, nego identifikacija u skladu sa postojećim ustavnim rješenjima u obliku konstitutivnih naroda i kategorije “Ostalih”. Drugim riječima, građani BiH se u pravnom smislu prema nacionalnoj odrednici mogu izjasniti kao Bošnjaci, Hrvati, ili Srbi, dok u civilizacijskom smislu mogu posjedovati više integrirajućih identiteta. Stoga, bosanstvo kao ideja može imati smisla samo kao nadetnički koncept koji će u sebe uključivati pripadnike svih nacionalnih zajednica u BiH, ali ni na koji način neće pokušavati ugrožavati njihov nacionalni identitet. U tom kontekstu, značajno je prisjetiti se riječi prvog predsjednika Predsjedništva Republike BiH, Alije Izetbegovića, prije početka agresije i sve glasnijih priča o etničkoj podjeli zemlje, da je BiH nemoguće podijeliti, jer je sva nacionalno išarana kao tigrova koža i te šare je nemoguće izbrisati. Na modelu ruske lutke ili popularne “Matruške” jedna osoba može imati više identiteta u kojima pronalazi svoj društveni, politički, kulturološki, teritorijalni, ekonomski ili bilo koji drugi smisao. Tako se građanin BiH istovremeno može osjećati kao Bošnjak, Bosanac, Hercegovac, Travničanin, Zeničanin, Balkanac, Evropljanin, itd. Određena osoba se čak može izjasniti i kao Eskim, kosmopolita, svjetski čovjek, ali mu to u pravnom smislu mnogo ne znači sve dok nacionalna odrednica predstavlja osnovu za kreiranje javnih politika.

STUDENI 2012.

Naime, u vremenu u kojem strogo dominira nacionalna identifikacija koja garantira prava, ali i obaveze građana, nacionalni identitet ima drugačiji karakter i ulogu od državnog, političkog i geografskog identiteta. Jednostavno, građanin bošnjačke nacionalnosti se može izjasniti i kao Rom ili Jevrej, ali prema postojećem Ustavu BiH neće uživati sva prava i beneficije koje uživaju tri konstitutivna naroda.

Bošnjaci između nacije i kosmopolitizma Predstojeći popis stanovništva se može posmatrati prije svega i kao borba za političku poziciju i vlast. Tako bi Bošnjaci u slučaju izjašnjavanja prema teritorijalnom identitetu mogli u pravnom smislu ostati bez ionako slabe političke pozicije u entitetu Republika Srpska. Sjetimo se samo da je glavni cilj agresije na BiH i genocida nad njenim građanima planiranih od velikodržavnih projekata protiv BiH bio uništenje Bošnjaka i diskreditiranje države BiH. Također, kao što to tvrdi akademik profesor dr. Ferid Muhić: “Ni jedan jedini ubijeni Bošnjak nije bio ubijen zato što je bio građanin BiH, dakle apstraktni Bosanac ili Hercegovac, pa ni zato što je sebe deklarisao kao Bosanac i Hercegovac, nego upravo zato i samo zato što je bio Bošnjak!” Međutim, većina poslijeratnih analize i naučnih studija jasno pokazuju da najveći broj bošnjačkog stanovništva u BiH nije svjestan potrebe i značaja koji predstavlja nacionalna identifikacija. Većina pripadnika bošnjačke nacionalne zajednice još uvijek nije dovoljno educirana o činjenici da je međunarodni poredak već nekoliko vijekova utemeljen na nacijama državama, gdje nacionalni identitet ima primat u odnosu na svaki drugi identitet. Stoga je vrlo pogrešno i zlonamjerno kritikovati građane koji žele da se izjasne kao Bošnjaci jer stvarni problem je u pravnom poretku, koji nacionalnu identifikaciju glorificira i kao takav on bi trebao biti meta verbalnih i analitičkih napada onih koji zagovaraju nadnacionalni identitet Bosanaca. Sa sličnom zamkom se suočilo i muslimansko stanovništvo u Crnoj Gori, prilikom posljednjeg popisa, gdje ih se samo 7,11% izjasnilo kao Bošnjaci i 3,97% kao Muslimani. Ovo je prvi put u skorijoj historiji da se Bošnjacima otvara mogućnost da se izjasne kao Bošnjaci i stoga ovaj momenat treba posmatrati kao strateški značajan projekat, a ne kao emotivni čin približavanja nadnacionalnom kosmoplitizmu. U postojećim ustavnim rješenjima u BiH mjesta u institucijama vlasti za svaki konstitutivni narod određivat će se recipročno prema broju stanovnika kojih bude na predstojećem popisu 2013. godine. Stoga, ako Bošnjaka bude manje, nego što je to primjerice bilo na popisu iz 1991. godine, po automatizmu manje participiraju u državnim službama, institucijama zakonodavne i izvršne vlasti. Danas možemo čuti rasprave kako se na popisu Bošnjaci mogu izjasniti i kao “Bosanac”, “Bosanac musliman” ili “musliman”. Svaka od navedenih kategorija znači određenu disoluciju onih koji kategorijalno pripadaju bošnjačkom narodu. U tom kontekstu se može postaviti logično pitanje, zašto se ne raspravlja o mogućnosti da se Srbi ili Hrvati u BiH izjašnjavaju kao recimo “Srbin bosanac”, “Hrvat bosanac”, “Srbin pravoslavac”, “Hrvat katolik”, “Srbin hercegovac” ili “Hrvat hercegovac”? Ukoliko Bošnjaci na vrijeme ne shvate važnost njihove jasne nacionalne opredijeljenosti na predstojećem popisu, koji će biti jedina relevantna statistika za buduće odnose unutar BiH, greške njihovih dilema mogle bi snositi buduće generacije Bošnjaka. Kao što to tvrdi prof. Nedžad Mulabegović, činjenica je da su Bošnjaci još uvijek nacija u nastajanju koja danas prolazi kroz one faze kroz koje su ostale formirane nacije prolazile u toku pretprošlog stoljeća. Popis stanovništva je možda i najbolja prilika da Bošnjaci ojačaju svoju nacionalnu poziciju unutar BiH za koju su platili velikim ljudskim žrtvama. q Bedrudin BRLJAVAC

33


bosanski barometar

BEOGRADSKI PROJEKT VELIKOSRPSKE DOMINACIJE (III)

Otkud se pojavljuje entitet RS? (…) Otkud je, dakle, entitet RS “ustavna kategorija” ili ko ga stavi u ustav i kako? Još jednom treba upozoriti na polaznu tezu da se agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid u Srebrenici nisu dogodili slučajno, tj. ne pojavljuju se kao grom iz vedra neba. Naprotiv, iza tih strašnih događaja stoji jasna i kontinuirana politika velikosrpskog barbarskog ekspanzionizma koji pred sobom uništava sve što je drugačije. Često se čuje od velikosrpskih političara deytonske Bosne da je entitet RS “ustavna kategorija”. A to je jasna poruka – ne dirajte u to i ne pomišljate da možete razviti neku vrstu skeptičkog prigovora protiv njegovog imena i postojanja! Vrhunaravsko postavljanje nečega kao “ustavne kategorije” trebalo bi nas spriječiti ili zaplašiti da o tome ne mislimo. Kao da su bogovi s Olimpa postavljali te velike “ustavne kategorije”. Da li se pitamo kako je taj entitet postao ustavna kategorija? Smijemo li se uopće pitati otkud ta tvorevina na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine? Da li imamo razumijevanje situacije u kojoj je taj entitet postao “ustavna kategorija”? Možemo li pojasniti na koji način je taj entitet postao ustavna kategorija? A gdje je nestao Ustav Republike Bosne i Hercegovine? Da li je cilj svih mirovnih pregovora oko države Republike Bosne i Hercegovine bio da se suspendira njezin Ustav ili da ga se pod prisilom promjeni? U tome je naravno velika odgovornost Izetbegovićeve politike oko koje su nastale brojne kontroverze, ali i bošnjačkih intelektualaca koji su oportunistički i neodgovorno iščekivali šta će na kraju da bude. Velikosrpska politika implicira da ako je uspjela nasilu ugurati entitet u ustavnu materiju daytonskog Ustava iz Anexa IV onda više niko nikada ne smije postaviti pitanje o tome otkud tamo taj entitet. Smatra se, naime, da je to završena stvar za sva vremena i da je niko ne može dovesti u pitanje! Ali, to baš nije tako i ne može biti tako u ljudskim odnosima. Mi kao savjesni i odgovorni građani Bosne i Hercegovine moramo postaviti pitanje o porijeklu tog entiteta! Je li taj entitet tu milošću Božijom, pjevom ptica selica, voljom naroda ili nekim drugim načinom pristigao? Entitet RS je izraz ratnih dejstava na teritoriji Republike BiH pokrenutih od strane beogradskog režima S. Miloševića, Jugoslovenske armije i paravojnih jedinica SDS-a. Ovim je određen osnov nastajanja entiteta. A onda je ratnim zločinima na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine stvorena etnički “čista teritorija” na kojoj su srpski vojnici iskorijenili i uništili bošnjački narod (naprimjer, gradovi Foča, Rogatica, Višegrad, Prijedor, Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Banjaluka, Bijeljina, Trebinje i drugi gradovi), te sve to proglasili RS. Otud ide stalna potreba za negiranjem zločina i genocida, jer je zločin izvorište entiteta RS. A to u svijetu legalnih ljudskih odnosa nije moguće prešutiti ili prikriti – nihil violentum durabile. Ta ratna tvorevina zasnovana na zločinima i genocidu umetnuta je u oktrojirani daytonski Ustav koji je suspendirao jedini legalni Ustava Republike Bosne i Hercegovine. To je potpuna istina o “ustavnosti” entiteta RS. Ne treba zaboraviti da je bosanskohercegovačka država bila u neravnopravnom položaju kao žrtva tokom agresije na Republiku BiH 1992.-1995. i da je mirovni sporazum u Daytonu izraz njezine nemoći i prisiljenosti da pod prijetnjom daljnjih ratnih katastrofa pristane na rješenja koja će zaustaviti rat, bez obzira što je Armija Republike Bosne i Hercegovine u drugoj polovini 1995. počela oslobađati gradove i regije dražve. Tako je ispalo da je napravljen poguban do-

34

govor “entitet za mir” koji je doveo do velikih problema buduće funkcioniranje države. Osim toga, nedopustivo je i nelegalno da se u jednoj vojnoj bazi donosi Ustav za jednu internacionalnu državu. To je nametnut Ustav koji zanemaruje legalne procedure izmjene Ustava jedne države. U tome nametanju ustavnog rješenja u “mirovnom paketu” se radi o bezočnom i ciničkom prisiljavanju žrtve, nemoćne da se vojnom snagom sačuva od ponižavanja koje, nažalost, uz budno oko IC medijatora i nevidljivih lobističkih grupacija, rezultira priznavanjem nelegalne i genocidne tvorevine da bi zavladao neki oblik mira, mir pod prisilom ili nepravedni mir. Članica UN nije bila zaštićena kao ravnopravan član te svjetske organizacije nacija (država) i na njoj je napravljeno mnogo “pogrešaka”. Stoga je sasvim opravdano postavljati pitanje o nelegalnim rješenjima nametnutim vojnom silom koja se poturaju kao Ustav državi Bosni i Hercegovini. To da je RS stvorena “voljom jednog cijelog naroda” govori o manipulaciji koju sprovode srpske vladajuće oligarhije. Sigurno nisu svi Srbi željeli da se iskorijene Bošnjaci sa pola državne teritorije BiH. To je velikosrpska podvala. Velikosrpskim zločincima, ratnim huškačima i ideolozima treba “cijeli narod”, “svi Srbi”, “volja cijelog naroda” da bi na neki način legitimirali svoju zločinačku politiku. Oni na taj način nisu “odgovorni” i ne trebaju krivično odgovarati jer su samo “spro-

PREPORODOV JOURNAL 145


bosanski barometar vodili” volju srpskog naroda. Ova manipulacija najviše će koštati obične ljude iz srpskog naroda, jer će oni uvijek biti topovsko meso velikosrpskih projekata, kako je to bilo u Hrvatskoj. Entitet RS je rezultat procesa razgradnje državnosti Republike BiH. Odgovornost za to snose tri etnoklerikalne politike, a pritom je najveća odgovonost na beogradskom režimu Slobodana Miloševića koji je sa Jugoslovenskom vojskom i paravojnim formacijama izvršio agresiju na susjednu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Šta je rezultat te agresije? Vidljiv rezultat te agresije je postojanje entiteta koji u svome nazivu nosi oznaku “srpski”. Ali, pored toga, još jedna dalekosežnija posljedica agresije, nesposobnosti i nemoći bosanskohercegovačke političke strane pokazuje se u tome što je daytonski Ustav potisnuo i suspendirao Ustav iz 1974. i iz njega izvedeni Prečišćeni tekst Ustava Republike BiH. Time je završen onaj antibosanski proces koji je započeo odmah poslije donošenja Ustava 1974. godine, a kulminirao u drugoj polovini osamdesetih godina kada je umro Hamdija Pozderac (1988.) i Bosna detaljno destabilizirana brojnim privrednim i političkim aferama. Potrebno je, prije svega, istaći da je “Daytonski sporazum implicitno stavio Bosnu i Hercegovinu pod ‘protektorat’ međunarodne zajednice”.1 Tako Ured Visokog predstavnika (OHR) djeluje kao upravno tijelo u ime internacionalne zajednice u Sarajevu. Od početka nametnutog ustavnog aranžmana, kojim nije sankcionirana agresija i njezin rezultat, zna se da ona sama ne može funkcionirati. Daytonska država je, nažalost, konstrukcija koju svako selo može opstruirati i blokirati u njezinom funkcioniranju. Dayton je proces u kojem se lagano zatrpava grobnica u koju je živa položena Republika BiH. Daytonska konstrukcija je postavljena tako da ne može opstati, jer se stalno urušava u konstrukcijskoj etničkoj osnovi koja producira neprestane destruirajuće tendencije iznutra. I srpska i hrvatska etnopolitika pokušava ograditi etničke teritorije na državnom teritoriju Bosne i Hercegovine koje bi bile zatvorene za druge i kojima bi se onda država BiH dovela u poziciju da na njima nema nikakve efektivne vlasti. Ovakav plemenski diskurs dovodi cijelu državu u stanje kontinuiranog nemira koji onemogućava razvoj. Ta konstrukcija je postepen proces uništenja Republike BiH i predstavlja izraz udovoljavanja interesima agresora na Republiku BiH. Takva Bosna ima problem uspostave efikasne vlasti na cijelom državnom teritoriju.2 Proces “legalizacije Daytona” vodi u potpuni nestanak državu Republiku BiH. Zbog toga odgovorna bosanska politika mora dezavuirati kriminalni i ilegalni proces uništenja Republike BiH kroz pokušaj da se daytonski ustav legalizira. To je vrhunski moralni imperativ! Ustavotvorna procedura Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ukazuje na ozbiljne legitimacione defekte u kojima se građanin nadomješta etnikumom. “Ustav je, naime, pisan negdje u kabinetima evropsko-američke diplomatije, daleko od uvida javnosti i u izoliranim političkim krugovima HDZ-a i SDA. O njegovim temljnim principima i ustavnim vrijednostima nije vođena javna rasprava niti su ozbiljnije konsultirani najugledniji pravnici i teoretičari prava. Ustav je mogao biti legitimiran samo neophodnošću mira koji je njime bio najavljen...”3 A kantoni koji su nastali na tkivu Republike BiH i u nju umetnuta Federacija jesu jasan “koncepcijski promašaj” koji predstavlja izlaženje “u susret rezultatima rata između Bošnjaka i Hrvatske sa pripadajućim ekspoziturama HVO-a”. (E. Šarčević) Zato Ustav koji počiva na takvim premisama nema budućnosti, smatra E. Šarčević. Razaranje Ustava Republike BiH počinje ovim ustavnim aranžmanom u kojem se “normira da cjelokupna vlast polazi od konstitutivnih naroda, Bošnjaka i Hrvata, uz fikciju da će se status Srba riješiti daljnim pregovorima”, te se u cijelom Ustavu Federacije postavlja shema o “Hrvatima i Bošnjacima kao temeljima države, kantona i

STUDENI 2012.

RS – entitet stvoren na genocidu i ratnim zločinima

35


bosanski barometar svih državnih institucija”.4 Njime se otvara proces ustavnopravnog raslojavanja bosansko-hercegovačkog društva na etničke zajednice i razvijanje neke vrste “etničke demokratije” koja se teorijski pokušava opravdati narativom konsocijacije. Odgovor na pitanje o porijeklu entiteta RS na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, međutim, vodi nas do ratnih zločina, ilegalnih antibosanskih djelovanja, prekrajanja državnih granica i agresije, odgovornosti srbijanskog režima, nametanja pod prisilom ustavnih rješenja kojima se krši pravni poredak, cinizma i kriminala internacionalnih predstavnika i drugih nedozvoljenih djela koja se sankcioniraju. To nam kazuje da je entitet RS nastao vojnim djelovanjem Jugoslovenske armije i paravojnih formacija SDS uz potpunu saradnju Srbije i režima S. Miloševića koji je za to odgovarao u Hagu. Naravno uz Srbiju je u agresiji sudjelovala i Crna Gora, a onda i Hrvatska. Velikosrpski ekspanzionizam je pokrenuo rat protiv Bosne i Hercegovine da bi ostvario svoje hegemonijske i osvajačke težnje. Entitet RS na teritoriji Republike BiH pojavljuje se kao rezultat velikosrpskog ekspanzionizma i masovnih zločina nad bošnjačkim stanovništvom i ničim se ta činjenica ne može sakriti. Ono što je djelo zločina mora biti dovedeno do apsolutne upitnosti, prvo iz moralne pozicije, a onda iz državno-pravne i internacionalno-pravne pozicije. Entitet RS na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine predstavlja nakon Auschwitza najveće mjesto zločina u Evropi, teritorij koji je postavljen na masovnim grobnicama bošnjačkog naroda i koji se pretvorio u mjesto najcrnje rasističke, etničke i religijske diskriminacije, totalne obespravljenosti i ponižavanja Bošnjaka. U toj neprirodnoj konstrukciji koja je izraz nasilja, diskriminacija Bošnjaka je postala projektovana, kulturna činjenica entitetskog velikosrpskog djelovanja i prepoznaje se na svakom koraku: od škola u entitetu gdje se ne može učiti bosanski jezik, bosanska povijest i bošnjačka kultura do zapošljavanja i pozicija u javnim preduzećima. Entitet ispunjava tako svoju svrhu – destruiranje Republike Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, podržavljenje i posrbljenje entiteta – koja je već zamjetljiva od Memoranduma SANU (1986.) i 8. sjednice CK SK Srbije (1987.) kada se u Beogradu instalira Miloševićeva vlast. Tada je bilo jasno koje su glavne intencije velikosrpskog hegemonizma u raspadajućoj Jugoslaviji. To će reći da entitet RS nije izraz puke slučajnosti, neke metafizičke “volje naroda”, nego je osmišljen plan političkog i militarnog djelovanja velikosrpske politike iz Beograda, kao njezinog strateškog centra, na destrukciji samostalne Republike Bosne i Hercegovine. Osvajačko djelovanje velikosrpskog ekspanzionizma izraz je procjene da nad Bosnom može uspjeti osvajački poduhvat jednom razornom, brzom i nemilosrdnom akcijom Jugoslovenske vojske, jer je toj ekspanzionističko-rušilačkoj svijesti odgovarala miroljubivost “janjećeg mentaliteta” većine Bosanaca. Ta velikosrpska procjena je direktno uzrokovala disoluciju Jugoslavije i izazvala velika ratna stradanja stanovništva. Uz ovo opasno nepriznavanje i diskriminaciju drugih, velikosrpski ideolozi su zacrtali “srpski etnički prostor” i svi oni koji se nalaze na njemu moraju biti posrbljeni ili nestati bestraga.5 Bosna i Hercegovina je od druge polovine 19. stoljeća smatrana “srpskom zemljom” i zato je danas oko šest miliona Bošnjaka u Turskoj. Velikosrpski ideolozi nisu htjeli da se pomire s jednom činjenicom koja nam kazuje da se na Balkanu nikada nisu poklapali teritorija na kojoj narod živi i teritorija države. Oni su to svjesno zanemarivali. Svako ko to pokuša izjednačiti ili dovesti do podudaranja, kao što to iskazuje velikosrpska politika frazom “svi Srbi u jednoj državi”, direktno vodi u rat i genocid nad onima koji su se zatekli na zacrtanim teritorijama. Velikosrpska politika je u Memorandumu SANU

36

Milorad Dodik, predsjednik genocidne tvorevine (1986.) naglasila da se ne poklapaju etničke i državne granice u Jugoslaviji, te da je nužno da dođe do prekrajanja granica da bi se dobilo poklapanje etničkog i državnog prostora. A kada se granice prekrajaju to znači samo rat. Tvrdnja da je Bosna avnojevska, Titova ili komunistička izmišljotina ili da su avnojevske granice Republika izmišljenje i štetne po srpski narod, predstavlja propagandni mit velikosrpske antibosanske politike, tj. klasičnu velikosrpsku laž i podvalu – i služi za opravdanje ekspanzionističkih ratova iz devedesetih godina 20. stoljeća koje je vodio S. Milošević na čelu Srbije i Jugoslavije uz podršku Jugoslavenske armije i izgubio. Ako se ne poštuje historijska dimenzija bosanskih granica, bosanski povijesni, kulturni i državni kontinuitet, onda je izvjesno da će se protiv Bosne voditi osvajački rat i destruirajuća agresija srbijanskog režima. Zato nas kodirano velikosrpsko negiranje Bosne upozorava da se Srbija još nije “pomirila” sa svojim državnim granicama, da još uvijek sanja ekspanzionistički san, strašnu zabludu da genocidom može napraviti veliku Srbiju u kojoj bi živjeli “svi Srbi”. Bilješke: 1 Zoran Pajić, “Bosna i Hercegovina: Raskrsnice državnosti.” Spirit of Bosnia Svezak 1 Br. 4 (2006): Oktobar -- http://www.spiritofbosnia.org/bs/volume-1-no-4-2006-october/bosnia-and-herzegovina-statehood-at-the-crossroads/ 2 Zoran Pajić upozorava da tzv. “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna”, osnovana prije RS (18. novembra 1991. godine), “nikad nije službeno pomenuta u Dajtonskom sporazumu, ali njena institucionalna struktura je preživjela još dosta godina u okviru Federacije. Dok se međunarodna zajedica službeno strogo protivila ‘trećem (hrvatskom) entitetu’, u stvarnosti je tolerisano njeno postojanje u sudstvu, određenim zakonodavnim oblastima, administraciji, vojnim organima itd.” (Vidjeti: Z. Pajić, “Bosna i Hercegovina: Raskrsnice državnosti.” Spirit of Bosnia, Svezak 1 Br. 4 (2006): oktobar -- http://www.spiritofbosnia.org/bs/volume-1-no-4-2006-october/bosniaand-herzegovina-statehood-at-the-crossroads/) 3 Edin Šarčević, Ustav i politika, str. 47. 4 E. Šarčević, Ibid. str. 48. 5 “Budući da su dva najopštija koncepta nacije definisana pre nego što su okolnosti omogućile nastanak države, slična raznolikost je bila prisutna i u definisanju okvira buduće srpske države. Ne može se reći da su srpski intelektualci imali jasan koncept teritorije koja ‘pripada’ srpskom narodu i u zavisnosti od različitih političkih potreba trenutka, sa istim žarom videli su širenje srpske države u dijametralno različitim pravcima. Osnovna romantičarska podloga bila je ‘Dušanovo carstvo’, ali realno rasprostiranje štokavštine i pravoslavlja, a posebno realno teritorijalno rasprostiranje naroda koji se identifikova sa srpskim imenom, nije se nikako geografski poklapalo s ‘vizijom’. Zato je ‘Dušavnovo carstvo’ pokrivalo više imaginarnu ideju o veličini i snazi nego što je ikada bio realan zahtev za teritorijalnim širenjem, budući da se na njega pozivalo i kada se tražilo širenje ka jugu i jugozapadu, ali i ka severu i severozapadu. Uz zahtev za ‘Dušanovim carstvom’, tražilo se i Milutinovo, i ‘srpska’ Sofija, i ‘carsko’ Skoplje i ‘Markov’ Prilep, i okolina Soluna, i Dubrovnik, i Drač...” (Vidjeti: Olivera Milosavljević, U tradiciji nacionalizma ili stereotipi srpskih intelektualaca XX veka o “nama” i “drugima”, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2002, str. 33.) q

Senadin LAVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 145


iz svijeta

SIRIJA, PALESTINA, EGIPAT, IRAN I LIBIJA: TKO, KAKO I ZAŠTO?

Bliskoistočno bure baruta SIRIJA: Formirana prozapadna privremena Vlada Assadov intervju 9. studenog 2012., u ekskluzivnom intervjuu za RT, sirijski predsjednik Bashar al-Assad pojasnio je kako sukob u Siriji nije “građanski rat”, nego terorizam sirijskih i stranih plaćenika. Dok mainstream mediji većinom izvještavaju kako je to bitka između Assada i sirijske oporbe, predsjednik tvrdi kako su se u njegovu zemlju infiltrirale brojne terorističke skupine plaćene kako bi se borile za račun stranih sila: “Moji neprijatelji su terorizam i destabilizacija Sirije. Nisu ljudi ili pojedinci moji neprijatelji. I nije glavni problem da li ću ja otići ili ostati.” Assad je rekao da Zapad uvijek uspije naći dežurne krivce koji im služe kao neprijatelji: “Prije je to bio komunizam, potom je neprijatelj postao islam, onda Saddam Hussein, svatko iz nekog razloga. Sad žele stvoriti reprezentativnog neprijatelja od mene, zato svi govore da sam ja problem i da moram otići.” Na pitanje zašto je Turska, koja je prijateljska nacija, postala najveći pomagač pobunjeničkim skupinama, Assad je odgovorio kako se ne radi o narodu, nego o Erdoganovoj vladi. Jedan od razloga je što Erdogan smatra, ako Muslimanska braća preuzmu kontrolu nad regijom, da će mu tako osigurati ostanak na vlasti. Drugi je što “on osobno misli da je novi sultan Otomanskog carstva i da može kontrolirati regiju. On duboko u sebi sebe zamišlja kao halifu, to su razlozi njegovog neprijateljskog odnosa prema Siriji”. Naglasio je da je Sirija “posljednja utvrda sekularizma i stabilnosti u regiji”. U slučaju invazije na Siriju, upozorio je da bi mogući događaji bili prestrašni: “Uništenje suživota u Siriji imalo bi imalo dominoefekt od Atlantika do Pacifika. Ne vjerujem da Zapad to želi. Ali, ako to ipak učine, nitko ne zna tko je slijedeći.” Na pitanje o mogućnosti odlaska iz Sirije, bio je kategoričan: “Ja sam Sirijac, i rođen sam ovdje, živim ovdje i umrijet ću ovdje.”

Priznanje Sirijske nacionalne koalicije 11. studenog 2012. u Dohi, glavnom gradu Katara, razne oporbene skupine dogovorile su formiranje tzv. Sirijske nacionalne koalicije oporbe i revolucionarnih snaga, koju su SAD, uz potporu Turske i Zaljevskih arapskih monarhija, zamislili kao novu krovnu organizaciju, koja bi na tom mjestu trebala zamijeniti Sirijsko nacionalno vijeće (SNC). Za predsjednika je izabran šeik Ahmad Moaz alKhatib. Po libijskom modelu, Sirijska nacionalna koalicija tražit će međunarodno priznanje kao “legitiman predstavnik sirijskog naroda” i formirati desetočlanu Vladu u sjeni. Koalicija će imati i Vojno vijeće, koje bi trebalo nadzirati pobunjeničke/revolucionarne oružane skupine, kao i pravosudna tijela koja bi trebala raditi na zauzetim područjima. Sirijski ministar informiranja, Omran al-Zoubi, u razgovoru za sirijsku nacionalnu televiziju ustvrdio je kako je “sramotno i ponižavajuće” održavanje oporbenih sastanaka pod pokroviteljstvom stranih država, te da takvi sastanci predstavljaju još jedan oblik strane intervencije. “Objavljujem kako Francuska priznaje Sirijsku nacionalnu koaliciju kao jedinog predstavnika sirijskog naroda i, sukladno tome, kao buduću privremenu vladu demokratske Sirije, koja će dovesti do kraja režima Bashara al-Assada”, izjavio je 14. studenog francu-

STUDENI 2012.

Francois Hollande, francuski predsjednik i Ahmad Mouaz al-Khatib, predsjednik sirijske opozicije ski predsjednik Francois Hollande. Govoreći o naoružavanju pobunjenika/revolucionara, Hollande je rekao kako “Francuska to nije podupirala, dok nije bilo jasno kamo to oružje odlazi”. “Čim koalicija postane legitimna Vlada Sirije, Francuska će se pozabaviti tim pitanjem, kao i sve zemlje koje priznaju tu Vladu”, rekao je Holland. Hollandova izjava dolazi istodobno sa zahtjevom Ahmada Mouaza al-Khatiba, predsjednika Sirijske nacionalne koalicije, za priznavanjem i naoružavanjem pobunjenika. On je tražio priznanje od europskih država i njihovu financijsku potporu, kako bi lakše došli do oružja. “Kada dobijemo političko priznanje, to će omogućiti koaliciji da djeluje kao Vlada i tako nabavi oružje, što će riješiti naše probleme”, rekao je al-Khatib i istaknuo kako trebaju “specijalizirano oružje”, ne ulazeći u detalje, jer je “sirijski narod suočen s bombardiranjem Basharovih zrakoplova”. Nastavak sukoba, dodao je, “mogao bi izazvati eksploziju u cijeloj regiji”. William Hague, britanski ministar vanjskih poslova, rekao je kako je stvaranje nacionalne koalicije vrlo važan kamen temeljac: “Želimo sirijsku oporbu da bude inkluzivna, da ima potporu unutar Sirije i ako će to biti tako, tada ćemo ih priznati kao legitimne predstavnike sirijskog naroda.” Naglasio je kako to ne znači da će Velika Britanija prekršiti embargo EU i početi naoružavati pobunjenike, no dodao je kako “nije isključena nijedna mogućnost u budućnosti, jer sirijska kriza se sve više i više pogoršava”. SAD su priznale Sirijsku nacionalnu koaliciju kao “legitimnog predstavnika”, ali je nisu priznali kao Vladu u izbjeglištvu. “Sada imamo strukturu koja se može pripremati za političku tranziciju, ali od nje očekujemo da uspostavi neku vrstu tehničkih odbora, kako bismo mogli biti sigurni da naša pomoć ide na prava mjesta", rekao je Mark Toner, zamjenik glasnogovornika State Departmenta.

Pripreme za vojnu intervenciju? Američki predsjednički izbori su završeni, očekuje se znatna eskalacija sirijskog sukoba. Velika Britanija, kao i druge članice antiAssad koalicije, sve više korigiraju svoje planove koji prelaze iz organizacijskih i logističkih u neku vrstu priprema za pravu vojnu intervenciju. “Situacija bi se ove zime mogla pogoršati što bi moglo

37


iz svijeta izazvati pozive za djelomičnom intervencijom. Moj je posao da sve opcije kontinuirano dorađujemo kako bi bili sigurno da ih možemo implementirati", rekao je 11. studenog visokopozicionirani britanski general David Richards. Također i Phillip Hammond, tajnik britanskog ministarstva obrane, rekao je kako Velika Britanija ne isključuje mogućnost vojnog angažmana, no, još uvijek nastoje “prevladati protivljenja od strane Rusije i Kine” s ciljem kako bi dobili UN-rezoluciju koja bi im omogućila takav angažman. 22. studenog Rusija je upozorila Tursku kako se protivi postavljanju NATO raketnih sustava tipa “Patriot” uzduž sirijske granice. “Naravno da je militarizacija pogranične zone između Turske i Sirije činjenica koja zabrinjava", rekao je Aleksandar Lukaševič, glasnogovornik ruskog ministarstva vanjskih poslova, i dodao da “umjesto da stiskanjem šaka usmjerava situaciju na opasno područje, Turska bi morala iskoristiti svoj utjecaj kod suprotstavljenih strana kako bi im pomogla uspostaviti dijalog i pronaći rješenje”. 27. studenog sirijski dnevni list “Al-Watan” objavio je imena 142 strana vojnika iz čak 18 država, za koje vlasti tvrde kako su ubijeni tijekom listopada i studenog 2012. u raznim dijelovima Sirije. “Al-Watan” piše kako je Sirija poslala popis Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, a u njemu se nalaze imena terorista iz arapskih, sjevernoafričkih i azijskih država. “Većina su džihadisti koji pripadaju Al-Qa'edinoj mreži, ili su joj se priključili po dolasku u Siriju”, piše sirijski list, dodajući kako su militanti u Siriju ulazili preko Turske i Libanona. Među 142 imena nalazi se 47 Saudijaca, 24 Libijca, 11 Afganistanaca, 10 Tunižana, devet Egipćana, šest Kataraca, pet Turaka i Libanonaca, tri Čečena i po jedan državljanin Čada i Azerbajdžana. Većina stranih vojnika ubijena je u provinciji Aleppo, ali i u Homsu, Idlibu, Deir Ezzoru i Hassaki.

Izraelsko raketiranje Gaze međuvremenu je Ehud Barak, izraelski ministar obrane, istaknuo kako su “svi vojni ciljevi postignuti”. U svrhu eventualne kopnene invazije izraelska vojska IDF je povukla 75.000 vojnika iz rezervnog sastava. Jedan od ključnih razloga zašto tokom rata IDF nije krenula u kopnenu ofenzivu bilo je znatno protivljenje javnosti. Ankete ističu kako je svega 30% Izraelaca podržavalo takvu opciju, a s druge strane, oko 90% je podržavalo raketiranje Gaze. Tijekom rata Hamas je ispalio više stotina raketa na Izrael, uz daleko rudimentarniju vojnu tehnologiju od izraelske. Velika većina Hamasovih raketa nije pogodila ciljeve, već su padali po pustinji i drugim nenastanjenim zonama. Rat je bio dobra prilika za testiranje izraelskog raketnog štita “Iron Dome”.

Ratna bilanca

PALESTINA: Izraelski zračni napadi na Gazu “Stup obrane” - osmodnevni rat 14. studenog 2012. u izraelskom zračnom napadu ubijen je Ahmed Jabari, vođa oružanog krila palestinskog Hamasa. Napad je izveden u sklopu opširne kampanje izraelske vojske IDF-a, koja je pokrenuta, prema njihovim riječima, protiv “terorističkih meta” na prostoru pojasa Gaze. “Svrha ove operacije je znatno oštetiti zapovjedni i kontrolni lanac Hamasovog vodstva, kao i njihovu terorističku infrastrukturu. Ovo je bila kirurški precizna operacija provedena zajedno s Izraelskom sigurnosnom agencijom”, stoji u službenoj izjavi izraelskog IDF-a. Neposredno nakon napada došla je reakcija Hamasa, u kojoj je istaknuto da su ovim ubojstvom “otvorena vrata pakla”. S druge strane, američki Senat jednoglasno je usvojio rezoluciju kojom se ističe “solidarnost s Izraelom” te potpora "pravu Izraela na samoobranu i zaštitu svojih građana od terorizma”. Nadalje, SAD su pozvale sve zemlje koje imaju bilo kakav utjecaj na Hamas, misleći konkretno na Egipat i Tursku, da iskoriste svoj utjecaj i zatraže od Hamasa da prestane s raketiranjem Izraela. 21. studenog objavljeno je da je postignut prekid vatre između Hamasa i Izraela. Objava primirja objavljena je na zajedničkoj novinarskoj konferenciji u Kairu na kojoj su sudjelovali Mohamed Amr, egipatski ministar vanjskih poslova i Hillary Clinton, američka državna tajnica Hillary Clinton. U dogovoru dviju sukobljenih strana se ističe kako će Izrael “prekinuti sa svim napadima na pojas Gaze - iz mora, zraka i kopna, uključujući intruzije i ciljanje pojedinaca”, dok će palestinske skupine zaustaviti “napade iz smjera pojasa Gaze prema Izraelu, uključujući raketne napade i sve druge napade uz granicu”. U

38

Osmodnevni izraelski napad na Gazu, službenog naziva “Stup obrane”, bio je skup za obje strane. Palestinske vlasti objavile su podatak o 200 uništenih zgrada, dok ih je više od 8.000 oštećenih. U napadima su također uništena i 42 nerezidencijalna objekta, uključujući i zgradu sjedišta Hamasove vlade, tri džamije i jedan centar za zdravlje. Zabilježeni su i udari na urede lokalnih i međunarodnih medijskih kuća. Sveukupno štete od napada procjenjuju se na 1,25 milijardi dolara. S druge strane, vojna operacija Izrael je koštala oko 760 milijuna dolara. Procjenjuje se da indirektna šteta nastala “Stupom obrane” iznosi otprilike 1,8 milijardi dolara. U vojnoj operaciji smrtno je stradalo 180 Palestinaca i šest Izraelaca. Tijekom ratnih operacija mnogi su se pitali što Izrael, zapravo, želi postići: da li se radi o demonstraciji sile ili brutalnoj predizbornoj kampanji? Odgovor je dao Eli Yishai, izraelski ministar unutarnjih poslova i zamjenik premijera: “Cilj ove operacije je baciti Gazu natrag u Srednji vijek. Tek tada će Izrael biti miran idućih 40-ak godina.” Ubrzo nakon završetka vojnih operacija američki Pentagon je odobrio isporuku 6.900 komada opreme i projektila za precizno navođenje, kako bi se nadoknadile izraelske rupe u zalihama nastale nakon napada na pojas Gaze. Vrijednost ugovora iznosi 647 milijuna dolara. “Sigurnost Izraela u nacionalnom je interesu SAD-a, kao i pomaganje Izraelu da izgradi i održava jaku i spremnu vojsku i spremne kapacitete samoobrane”, stoji u izjavi iz Pentagona. Radi se o visoko sofisticiranim elektroničkim dodacima kojima se povećava preciznost projektila. U ugovor je uključeno i 10.000 eksplozivnih naprava, od čega 3.450 otpada na bombe od jedne tone, 1.725 bombi od 250 kilograma, dok ostalo otpada na protubunkerske projektile.

PREPORODOV JOURNAL 145


iz svijeta

EGIPAT: Morsi – “faraon” ili zaštitnik revolucije? Ustavotvorna deklaracija 22. studenog 2012. egipatski predsjednik Mohamed Morsi objavio je Ustavotvornu deklaraciju kojom je, zbog znatnog proširenja predsjedničkih ovlasti, izazvao brojne kritike i potpalio fitilj novog nezadovoljstva u Egiptu. Deklaracija štiti kontraverzama nagriženu Ustavotvornu skupštinu, kojoj je dodijeljen zadatak izrade novog Ustava, od potencijalne sudske presude koja bi vodila do njezinog raspuštanja. Morsi je odlučio da nikakvi zakoni ili deklaracije, koje je odobrio u razdoblju od njegove inauguracije do izabiranja novog parlamenta, ne mogu biti poništene. Drugim riječima, to znači da se niti jedna odluka izvršnih vlasti ne smije poništiti. Smijenio je glavnog državnog odvjetnika, te naredio ponavljanje suđenja svima koji su optuženi za teroriziranje i ubojstva demonstranata za vrijeme revolucije. Putem televizije Yasser Ali, glasnogovornik egipatskog predsjednika, najavio je ustavnu reformu: “Predsjednik će imati ovlasti da poduzme sve potrebne mjere kako bi zaštitio revoluciju. Promjenom Ustava, odluke i zakoni koji bi bili poduzeti u tom smislu – neće moći biti predmet rasprave.”

hu, a ona je – očuvati revoluciju i Egipat”. Predsjednik Morsi svakako se nalazi pred najvećim domaćim iskušenjem još od 30. lipnja, kada je preuzeo vlast. Front koji se širi protiv njega obuhvaća brojne skupine: ljevičare, liberale, socijaliste i brojne utjecajne političke skupine. Svi se oni žestoko protive njegovoj odluci o povećanju vlastite moći, naročito onoj koja ga štiti od pravosuđa, tvrdeći da postaje novi diktator i “faraon”. Morsi protiv sebe ima gotovo cijeli državni pravni sustav – suci i pravnici stupili su u štrajk zbog njegovih odluka. Zbog prisvajanja sve veće vlasti, nekolicina Morsijevih savjetnika podnijela su ostavke. Stanje na terenu sve više podsjeća na događaje koji su se odvijali početkom 2011. kada je s vlasti srušen Hosni Mubarak. Mladi ljudi naročito su bijesni, tvrdeći da Morsi zajedno s Muslimanskom braćom želi uvesti islamističku diktaturu u Egipat. Spremni su boriti se protiv takvog ustroja, a mnogi od njih imaju znatnog iskustva jer su bili aktivni za vrijeme rušenja prethodnog predsjednika. Kažu: “Ili će Morsi odustati od Deklaracije ili ćemo ga rušiti kao i Mubaraka.” U Egiptu je počela nova pobuna. Politička kriza ima i snažne ekonomske posljedice. Prema pisanju lista “Al Ahram”, 25.11.2012. mogao bi se u Egiptu pamtiti kao “crna nedjelja” – egipatske burze tijekom dana pale su za čak 9,5%.

IRAN: Nastavak ekonomskih sankcija U boj, u boj... ili ne?

Egipatski predsjednik Mohamed Morsi “Predsjednik je počinio zločin, kršeći ustavne ovlasti”, izjavio je na konferenciji za novinare Sameh Ashour, čelnik sindikata odvjetnika, i dodao: “Ovo je državni udar protiv legitimiteta revolucije same, koja ga je dovela na mjesto predsjednika. Ovakva odluka koncentrira svu političku moć u ruke jednog čovjeka, Morsija, i tako ga čini većim diktatorom od Mubaraka.” Na konferenciji se oglasio i Mohammed El Baradei, bivši čelnik Međunarodne agencije za atomsku energiju IAEA i osnivač stranke Dostour, koji je govorio o “prisvajanju cjelokupne političke moći u državi”, te dodao kako je “predsjednička odluka težak udarac za revoluciju i može imati strašne posljedice za cijelu zemlju”. Istaknuo je da se predsjednik Morsi ponaša kao novi “faraon”.

Pobuna protiv Morsija i Muslimanske braće Sutradan su u Egiptu počele žestoke demonstracije protiv predsjednika Morsija i stranke Muslimanska braća. Prosvjednici su sukobili s policijom i spalili sjedišta Muslimanske braće na prostoru Sueskog kanala, u gradovima Assiutu, Suezu, Port Saidu i Ismailyi. Demonstracije su se proširile i na Aleksandriju, gdje je bilo 50 ranjenih u kamenovanju između pobornika i oponenata predsjednika Morsija. Žestoko sukobi izbili su i na Tahriru, glavnom gradskom trgu u Kairu. Na njemu se 27.11. okupilo oko 200.000 ljudi, koji su uzvikivali: “Odlazi, odlazi!” i “Dolje s režimom”. Mohamed Morsi se na skupu svojih pristaša branio od optužbi opozicije rekavši kako “odluke koje je donio imaju samo jednu svr-

STUDENI 2012.

Velika većina Amerikanaca protivi se ulasku u rat s Iranom, rezultat je ankete provedene od strane Programa za stavove o vanjskoj politici (PIPA) Sveučilišta Maryland. Anketa provedena početkom studenog pokazala je kako 63% stanovnika smatra kako bi SAD morale obeshrabriti Izrael u nastojanjima da napadne Iran, dok ih se 33% izjasnilo potpuno suprotnim stavom. Istovremeno velika većina smatra kako bi vojni udar na nuklearna postrojenja, ukoliko se dokaže postojanje pogona za proizvodnju nuklearnog oružja ili oružja za masovno uništenje i pod uvjetom da ga odobri Vijeće sigurnosti – bio opravdan. Velika većina smatra kako bi politika prema Iranu morala težiti diplomatskom rješenju posredstvom UN-a.

Pregovori o iranskom nuklearnom programu “Svaki napad na iranska nuklearna postrojenja mogao bi dovesti do povlačenja Irana iz Pakta o nuklearnoj neproliferaciji, čiji je cilj spriječiti širenje nuklearnog naoružanja”, rekao je 30. studenog Ali Asghar Soltanieh, iranski ambasador pri Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA). Istaknuo je kako bi, u slučaju da se dogodi takav napad, Iran mogao izbaciti IAEA inspektore iz zemlje, a centrifuge za obogaćivanje urana premjestiti na sigurnija mjesta. Iranski ambasador pri IAEA je u svom službenom dopisu rekao i da nuklearno oružje samo stvara ranjivost i da bi svaki vojni napad protiv Irana bio neučinkovit u zaustavljanju njihovog obogaćivanja urana. Ipak, iz njegove izjave se može se iščitati kako bi Iran bio spreman na kompromis ukoliko bi se pojavila adekvatna ponuda. Podsjetimo, diplomatski pregovori Irana i grupe “P5+1” (SAD, Kina, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Njemačka) traju dulje vrijeme, no od lipnja 2012. se nalaze na mrtvoj točki, nakon sastanka na kojem nije pronađeno međusobno zadovoljavajuće rješenje. Obje strane, nakon reizbora Baracka Obame za američkog predsjednika, ističu kako su spremne otpočeti novu rundu pregovora uskoro, a ona se može očekivati vjerojatno u siječnju 2013. u Istanbulu. Pritom je Yukiya Amano, šef IAEA-a, istaknuo kako hitno treba krenuti s diplomacijom. “Sve zemlje, i IAEA, željne su pronaći

39


iz svijeta diplomatsko rješenje. Ukoliko bude političke volje, možemo postići sporazum”, naglasio je Amano.

zgradu parlamenta, formirana je komisija koja istražuje navodnu povezanost izabranih ministara s Gaddafijem. Iz rada Vlade isključena su čak osmorica ministara, uključujući ministra pravosuđa i ministra unutarnjih poslova.

Oružani sukobi, atentati i ubojstvo veleposlanika Stevensa

Ali Asghar Soltanieh, iranski ambasador pri IAEA

Nove američke sankcije 30. studenog 2012., u okviru godišnje rasprave o obrani, američki Senat je jednoglasno odobrio niz novih sankcija Iranu, koje se primarno odnose na energetski sektor, brodski transport i brodogradnju. Prema njima, SAD će sankcionirati svakoga tko prodaje ili nabavlja određene resurse za Iran – uključujući grafit, aluminij, čelik, kao i pojedine industrijske software, koji je značajni u brodogradnji i nuklearnom sektoru. U novom paketu sankcija spominje se i protok zlata iz Turske prema Iranu, kao i mjere kojima bi se takav proces – “zlato za naftu” – morao zaustaviti. Naime, trenutno funkcionira poseban bilateralni trgovinski proces, “put svile 21. stoljeća”, pomoću kojega se iranska nafta i plin prodaju Turskoj za zlato i time zaobilaze postojeće sankcije.

4. studenog izbili su oružani sukobi između dvije međusobno suprotstavljene milicije na ulicama Tripolija. Pritom je zapaljena i opljačkana zgrada Državne sigurnosti – sjedište obavještajnih službi, kao i trgovine u obližnjoj ulici. Istog dana, na sjedište Vrhovnog komiteta za sigurnost ispaljena je jedna granata, koja je oštetila zgradu. 22. studenog ubijen je pukovnik Farraj al-Dursi, policijski načelnik u Bengaziju, koji je na tu funkciju imenovan neposredno nakon napada na američki konzulat u kojemu je ubijen veleposlanik Christopher Stevens i trojica službenika konzulata. Dursi je predvodio akcije razbijanja naoružanih skupina poslije napada na američki konzulat. Atentat na njega je samo posljednji u nizu ovogodišnjih napada koji na meti imaju uglavnom bivše Gaddafijeve visoke dužnosnike, koji su tijekom pobune prešli na drugu stranu. Činjenica da nitko za atentate nije odgovarao, širi strah što se tiče pitanja sigurnosti u postratnoj Libiji.

LIBIJA: Kaos i anarhija Vlada pod opsadom i istragom Dok libijske vlasti forsiraju privid demokracije i šire populističke fraze o “slobodnoj novoj Libiji”, brojne militantne plemenske milicije postaju sve snažnije i u glavnom gradu Tripoliju. Naime, 1. studenog 2012. stotinjak revolucionara/demonstranata, s desetinama pick-upova i kamiona naoružanih s artiljerijskim oružjem, u znak protesta zbog sastava nove Vlade upalo je u zgradu državnog parlamenta. Zauzevši prilazne ulice i povremeno pucajući, satima su držali pod blokadom zgradu i onemogućili bilo kakav rad Vladi. Demonstranti su iz različitih razloga manifestirali svoje nezadovoljstvo na ovaj način: jedni zbog niske zastupljenosti mladih u Vladi, drugi zbog niske zastupljenosti kadrova iz Tripolija, salafisti jer je, po njima, ministar za vjerska pitanja heretik… Najproblematičniji su ministri zdravstva, vanjskih poslova, međunarodne suradnje, obrazovanja i vjerskih pitanja jer su, navodno, imali značajnu ulogu u održavanju bivšeg režima Moammara el-Gaddafija. Libijski parlament je prethodno uspio izglasati povjerenje novoj koalicijskoj vladi Alia Zidana sa 105 glasova “za”, 9 “protiv” i 18 “suzdržanih”. Ali Zidan je bivši diplomata koji je još davnih 80-ih Gaddafiju okrenuo leđa. On je drugi premijer zadužen da pokuša formirati Vladu otkako je parlament izabran u srpnju 2012. Za premijera je izabran 14. listopada nakon što bivši premijer Mustafa Abu Shagur nije dobio dovoljan broj glasova prilikom izglasavanja povjerenja njegovoj Vladi, koja je velikim dijelom bila sastavljena od ljudi s velikim islamskim ideološkim predznakom. Vlada koju je 31. listopada prihvatilo Libijsko nacionalno vijeće sastoji se od 27 ministara, a u njoj se nalaze i liberali i islamisti. Nakon upada u

40

Napad na sjedište obavještajnih službi u Tripoliju Nezavisni svjetski mediji ističu kako su navedeni sukobi i atentati samo još jedan u nizu pokazatelja da naoružane skupine zapravo kontroliraju Libiju, dok su vlasti u Tripoliju samo formalnost za svjetsku javnost i “dokaz” o postojanju “nove demokratske” Libije. Zanimljive su riječi jednog hrvatskog vanjskopolitičkog analitičara: “Libija je oslobođena od vlasti Libijaca, pošto su i prije 'izbora' i poslije njih na čelo Libije postavljeni američki državljani: el-Magariaf kao predsjednik, Abu Shagur kao premijer (u međuvremenu podnio ostavku, op.ur.) i Haftar kao zapovjednik Kopnene vojske, tako da je budućnost Libije sada u sigurnim rukama. Njihova jedina veza s Libijom do trenutka preuzimanja vlasti je bilo rođenje u njoj, pošto su zadnjih 30-40 godina živjeli u SAD-u.” Još uvijek nije javno obznanjeno tko stoji iza ubojstva veleposlanika Stevensa 11. rujna 2012. u Bengaziju. Izgleda da povod napadu na konzulat i ubojstvu nije bio film “Nevinost muslimana”, nego nešto sasvim drugo. Pola Brodvel, američka novinarka i autorica biografije bivšeg direktora CIA-e Davida Petreusa, otkrila je strogo čuvane činjenice tijekom svog govora, 26. listopada, na Univerzitetu u Denveru: “Ne znam koliko vas je čulo za ovo, ali CIA je u Libiji zatvorila nekoliko libijskih pobunjenika, pa je napad na konzulat izveden kako bi se oni oslobodili.” Mediji ističu da je dugačka lista onih koji su htjeli ubiti veleposlanika Stevensa. Pritom su nepobitne dvije činjenice: prvo, čuvari, libijski vojnici, odbili su braniti Stevensa od napadača, i drugo, direktor CIA-e David Petereus odmah nakon ubojstva dao je ostavku. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 145


kultura

PRIČA O SEVDALINKAMA: NARODNA BOSANSKA SEVDALINKA DR. HAŠIMA MUHAREMOVIĆA

Sa Gradačca bijele kule... Sa Gradačca, b’jele kule Zmaja od Bosne sokolovi zakliktali kajde žalosne. Umrla je vjerna ljuba Husein-begova, jer izgubi gospodara srca svojega. Osedl’o je vranca svoga Husein-kapetan odjezdio Romaniji, podijelit’ mejdan. Na čardaku vjerna ljuba – Allah, illa-llah, klanjala je, plakala je, haber čekala. Pod pendžere glasnik stiže, srca slomljenog: “Udaji se, vjerna ljubo, nejma bega tvog”. Od sevdaha i žalosti, kraj pendžera svog, prepuče joj bolno srce: neće za drugog. Sa munare Husejnije uči mujezin, sa čardaka i bedema plaču sokoli. Do Stambola odjekuju kajde žalosne, pusta osta b’jela kula Zmaja od Bosne. Umro je dr. Hašim Muharemović. Srce jednog od najpoznatijih sazlija i najboljih poznavalaca sevdalinke u regionu prestalo je kucati 18. septembra 2012. godine, u 76. godini života u rodnom Srebreniku. Zbog srčanih problema posljednje dvije godine više nije nastupao na muzičkim pozornicama, na kojima je proteklih decenija zahvaljujući jedinstvenom načinu interpretiranja sevdalinke stekao mnogobrojnu publiku. Hašim Muharemović po struci je bio epidemiolog i radni vijek je proveo u Domu zdravlja u Srebreniku.

Bošnjačka junačka pjesma o Husein-kapetanu U svom muzičkom opusu dr. Muharemović je ostavio mnogo pjesama, pogotovo onih koje su protkane bošnjačkom kulturom, tradicijom i historijom. Uz svog kolegu i prijatelja dr. Himzu Polovinu, prvi je bez imalo kompleksa nastupao u fesu i čakširama. Pričao je dr. Hašim za života ahbabima, kako je jednom na Himzin nagovor, kad su obučeni u staru bošnjačku nošnju krenuli na TV Sarajevo, prošli pješke kroz cijeli grad da ih narod vidi – od Baščaršije do zgrade televizije na Alipašinom polju. Pričalo se o tome godinama. Najpoznatije doktorovo muzičko autorsko ostvarenje je pjesma “Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne”, koja se toliko ukorijenila u biću bh. naroda da mnogi danas smatraju kako se radi o tradicionalnoj narodnoj pjesmi. Dugo vremena uopće nije navođeno ime autora, pjesma je svrstavana pod narodnu. Nikada se dr. Hašim nije nametao kao autor ove pjesme. Tek nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu doživio je zakašnjelu satisfakciju – priznanje autorstva nad jednoj od najpoznatijih bošnjačkih junačkih pjesama.

STUDENI 2012.

“U Gradačcu sam pet godina išao u gimnaziju. Za tvrđavu ‘Zmaja od Bosne’ me vežu najljepše uspomene. Učili smo i u školi o kapetanu Gradaščeviću, doduše u negativnoj konotaciji. Napisao sam prve stihove ove pjesme, ali sam ih brzo zaboravio. Tek kroz tri godine tekst je sazrio u meni pa sam ga doveo u red. Napisao sam je 1959. godine. Kasnije, kao član društva esperantista u kojem su bili Nijaz Duraković i Rusmir Mahmutčehajić, bilo je to 1969. i 1970., svirao sam tu pjesmu. Ja to nisam pisao da se kome svidi, da postane hit, Bože sačuvaj! Ja sam dugo mislio Dr. Hašim Muharemović da to ne valja ništa. Dugo ja ‘Zmaja od Bosne’ nisam pokazao nikom. Ta pjesma je ne htijući postala hit. Ne htijući... Kao da mi je neko ulio u glavu: ‘Sjedi i napiši to!’ Nikada mi nije bilo dozvoljeno da u tonskim studijima RTV Sarajevo snimim ‘Sa Gradačca’, ali odem u ‘Jugoton’ u Zagrebu i bez problema snimim tu pjesmu. Ne bih danas želio navoditi imena urednika koji mi nisu dali da javno izvodim ‘Zmaja’. Ipak, svaki koncert počinjao je sa ‘kapetanom Gradaščevićem’ i to uz ovacije publike. Što se tiče satisfakcije, onaj koji je to proglasio da nije moje, da je narodno, on je mene tim priznanjem oduševio. Obično kažem da je dobro što taj nije porekao, i to da je narodna, i sebi pripisao. Jer, doći do toga da ti neko prizna da je pjesma narodna velika je satisfakcija. Nikada nisam radio na tome da se to prizna, nego je Vehid Gunić sam, kako je to zakuhao tako i otkuhao. U pet-šest svojih knjiga naširoko objašnjava da sam to ja napisao. Nijaz Duraković mi je rekao kako je zvao uređivačku ekipu serijala ‘Meraklije’ na TV Sarajevo i da im je kazao da je bruka što ne navode pravog autora ‘Zmaja’, već je najavljuju kao narodnu”, izjavio je nekoliko godina prije preseljenja na Ahiret rahmetli Muharemović. Pjesma “Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne” punu afirmaciju je doživjela 1991. godine, kada je na svom albumu “Za dušu i sjećanje 3”, snimio rahmetli Safet Isović u saradnji sa rahmetli Omerom Pobrićem. Mada pjesnička sloboda u pjesmi dovodi tekstualno do historijskog razlaza sa stvarnom sudbinom čuvenog Husein-kapetana Gradaščevića, koji nije, kao što je u pjesmi opjevano poginuo u mejdanu na Romaniji, već je otrovan u Carigradu 1834. godine, to nimalo ne umanjuje njenu umjetničku vrijednost. I danas, bez obzira što su se svi etnomuzikolozi i istraživači sevdalinki usaglasili da je pjesma autorsko djelo dr. Hašima Muharemovića, malo ko je neće nazvati narodnom bosanskom sevdalinkom. q Avdo HUSEINOVIĆ

41


kultura

4. MILENIJSKO ČITANJE BAJKI (24./25. STUDENI 2012.)

Poruke ljubavi i tolerancije Vrijedan projekt, kulturno-zabavna manifestacija 4. Milenijsko čitanje bajki koje je trajalo neprekidno 24 sata, započelo je u 12,00 sati, u subotu 24. studenog 2012., u SOS Dječjem selu Lekenik, a finale je bilo upriličeno sutradan, 25.11., na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Sudjelovalo je preko stotinu čitača koji su nas vratili u sretno djetinjstvo. Video zapisom, putem interneta, pridružili su se čitači iz drugih zemalja. Organizator ovog značajnog projekta je SOS Dječje selo Lekenik i Turistička zajednica Općine Lekenik. Voditelj cijelog projekta je književnik i dramski umjetnik Rusmir Agačević. Milenijsko čitanje bajki događaj je koji svim prijateljima i podupirateljima SOS Dječjeg sela Hrvatska, sponzorima, donatorima, suradnicima i poslovnim partnerima te svim zainteresiranima pruža mogućnost da kroz 24 sata neprekidno čitaju najljepše domaće i svjetske bajke. To je projekt u koji su se uključila djeca, književnici, glumci, glazbenici, političari itd. Na otvorenju ovogodišnjeg čitanja, bajke su čitali direktor SOS Dječjeg sela Lekenik Mario Čović, književnik Rusmir Agačević, SOS mame, pomoćnica ministrice kulture Vesna Jurić Bulatović, članovi KUD “Kolovrat” i Društva “Naša djeca” iz Lekenika, KDBH “Preporod”, gradonačelnik Grada Lekenika Marijan Crkoci, Božidar Antolec iz Turističke zajednice Općine Lekenik, Marijana Petir, predsjednica HSS-a Sisačko-moslavačke županije i Ivica Perović, predsjednik HSS-a Lekenik. U čitanju bajki, pored navedenih imena iz javnog života, sudjelovali su Goran Grgić, Jelena Perčin, Alen Halilović, Nikša Bratoš, Mile Kekin, Mirela Videk, Nataša Janjić, članovi motokluba Veterani Croatia ZG, članovi zajednice Hari - Krisnah Zagreb, učenici OŠ “Brestje” Sesvete i “Lauder Hugo-Kon”, 6. gimnazije, predstavnici Vijeća ruske nacionalne manjine i mnogi drugi. “Poslušajte dobro djeco, bilo je to ovako, upravo ovako i drukčije baš nikako... U zagrljaju šume i brežuljaka, ispod krila bijelih roda, spava mali Lekenik, u kolijevci turopoljskih roda. Stara gospođa Jesen, od zlatnog lišća kapute skrojila, obukla krezube, drvene kuće i dlanove prema nebu otvorila... Kao kroz prozore zvijezda, na leđima noćnih ptica, stižu čudesna jata prekrasnih poznaRusmir Agačević tih lica. Tamo gdje SOS Dječje selo srebrnim snom diše, stižu junaci iz bajke, koja se čitanjem piše. Ivica i Marica, Trnoružica, Crvenkapica i Snjeguljica, šegrt Hlapić i Zlatokosa, padaju poput pahulica... Na dlanu male scene, blistaju lica vedra, stigla iz svjetskih bajki, pripovjedačka razapinju jedra. I kad se sunce uredno obrije i u Lekenik s ljudima izađe, prema srcima tisuća djece, najljepših bajki, zaplovit će lađe... I onda će sva djeca, odrasli muškarci i žene, zajedno s likovima iz bajke, čekati da čitanje krene... I tako će se u malom Lekeniku, neobična bajka tkati, kako je najljepše na svijetu biti dijete i čitati, čitati, čitati... I svi ćemo prsa rastvoriti i u njih pustiti snove i svi ćemo se riječima zagrliti i snatriti priče nove. A kroz nas će koračati šume mudrih slova šarenih, i drhtat ćemo poput breza, zbog princeza, vještica i patuljaka malenih. I svatko će od nas odraslih u sebi dijete prepoznati, i svatko će od onih najmlađih junaka iz knjige ruku pružiti. Kao između zaboravljenih planina na kojima zvijezde pričama dišu, neka se između svih nas, ponovno, najljepše bajke pišu. Sjednimo svi između korica, kao da su knjige svemirske lađe, i neka svatko pusti riječ u srce i neka svatko sebi svoju bajku nađe...” q Rusmir Agačević: “Bajka o čitanju bajki”

42

Milenijsko čitanje bajki u Lekeniku...

... i na Trgu bana Jelačića u Zagrebu Smjenjivali su se sadržaji bajki nastalih u različitim kulturama i vremenima. Premijerno je čitana knjiga “Lutkina soba” književnika i redatelja Sergeja Mioca iz Šibenika, premijerno je čitana i bajka “Ayvaz-dede” književnika Rusmira Agačevića na turskom i perzijskom jeziku, a po prvi puta su se javnosti predstavila djeca SOS Dječjeg sela Lekenik sa svoje tri bajke. U Lekeniku su se čitale bajke na kineskom, perzijskom, turskom, francuskom, hebrejskom, rumunjskom, ruskom, engleskom i makedonskom jeziku. Na Trgu bana Jelačića bajke su se čitale na hrvatskom, ruskom, hebrejskom i sanskrtu. Ispred KDBH “Preporod” u Lekeniku bajke na turskom jeziku čitala je Azra Abadžić Navaey, a na perzijskom jeziku njezin suprug Ebtehaj Navaey. Na Trgu bana Jelačića bajke je čitao Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”. Svi oni koji su se priključiti Milenijskom čitanju bajki, u zadnjim minutama su jednoglasno pročitati “Bajku o čitanju bajki”, autora Rusmira Agačevića. Cijeli 24-satni program uživo se prenosio preko interneta na službenoj Facebook stranici SOS Dječjeg sela Hrvatska. Sudionici ovog programa su svijetu odaslali poruku ljubavi i tolerancije. Uspio je Agačević iz neizmjerne ljubavi prema djeci i čovjeku okupiti u Lekeniku i na Trgu bana Jelačića cijeli svijet. Ljudski duh je nemoguće postaviti u određene granice, on je kao trag svjetlosti, kad na jednoj strani svijeta ugasne, na drugoj se mora pojaviti. Tako i s bajkama koje neizmjerno, u ma kojem vremenu, beskrajno ljubi svako dijete, a one u nama i onda kad nas nazovu velikim ljudima ostanu negdje šćućurene i kad-tad se razbudi njihov uspavani svijet. Voditelj programa Rusmir Agačević je sa svojim čitačima pokazao kako se kroz umjetnost i čitanje može bez pola muke spojiti i ono što naizgled nije spojivo, tako da su bajke na kineskom jeziku bile čitane s Kineskog zida i izravno prenesene putem interneta na sve strane svijeta. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 145


kultura

“OD SUFIJA DO FLAMENKA”: SPEKTAKULARNA PREDSTAVA U ZAGREBU

Plesna i glazbena ekstaza Stari su mitovi često ples povezivali sa stvaranjem našeg šarenog dunjaluka. Bilo kako bilo, 27. studenog 2012. gledatelji su u prepunoj zagrebačkoj Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” bili osvijetljeni posebnom, Njegovom svjetlošću. Pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Republike Turske plesom, glazbom i pjesmom opčarali su ih članovi svjetski poznate turske grupe “Kulsan project” dok su izvodili neke od točaka iz svog programa efektno naslovljenog “Od sufija do flamenka”. Naglašavajući na početku tog glazbeno-plesnog spektakla Ljubav koja rukovodi umjetnike i organizatore, veleposlanik Republike Turske u Republici Hrvatskoj NJ. E. Burak Özügergin je, među ostalim, poručio da će taj koncert i gledatelje povezati, obujmiti ih, Ljubavlju budući da je nastup “Kulsan project” umjetnika (uz popratne video egzibicije na dva ekrana) posvećen roditeljima i njihovoj autističnoj djeci iz osječke udruge “Dar”. I Kur'an Časni u suri El-Asr bilježi da “čovjek uvijek gubi, ali ne i oni koji vjeruju i čine dobra djela”. Ovaj je humanitarni koncert poduprla i Hrvatsko-turska udruga prijateljstva (osnovana 1994. godine u Zagrebu), na čelu s predsjednikom Goranom Beusom Richemberghom, a i predsjednik i zamjenik Hrvatskog sabora, gospoda Josip Leko i Nenad Stazić. Među brojnim uglednim gostima bila je i supruga predsjednika RH, gđa Josipović. Iz našeg postmodernog, digitalnog, dinamikom nabijenog vremena, posjetitelji su tog koncerta bili, zahvaljujući talentima umjetnika, naprosto ubačeni tu večer u vremensku kapsulu, u vrijeme tradicionalnih religijskih sufi plesnih pokreta, u simboliku boja njihovih strogih kostima, u amalgam virtuoznog plesa, pjesme i gitarske pratnje južne Španjolske. Otplovili su u predrenesansne bizantsko-maurske i židovsko-romske egzotične kulture. Na svom skrušenom, skromnošću određenom putu k Allahu dž. š., sufije (koje je u 12. stoljeću izdvojio kao posebnu disciplinu islama mistik-filozof Al-Gazzáli) svoj nefs (prohtjeve duše) iskazuju specifično žestokim, ekstatičnim plesom. Meditativni, astralni, motivi kola i kružnice njihova plesa u njih su demonstrirani upravo kruženjem njihova tijela kao nebeskih tijela i zvijezda. Rijetka pratnja njihovoj vrtoglavih vrtnji su udaraljke. Povijesni arheološko-antropološki babilonski izvori kazuju da su već ondašnji svećenici bili podučavani glazbi i plesu. Uz harfu, liru, frulu i obvezne udaraljke (zvečke, klepetaljke, kasnije kastanjete, različite bubnjeve, spominje se čak 12 vrsta). Babilonske obrasce, po svemu, (na)slijedili su brojni narodi Istoka. I sufijska odjeća (visoke smeđ kape u obliku tuljca, kao kod drevnih Hetita) slična je povijesnoj sakralnoj odjeći. A bijela boja, boja svjetlosti, dominantna je u boji njihove dugačke, nabrane, prostrane odjeće i vjerojatno ima, također, uzore. Moguće u perzijskim štovateljima vatre (kultu obnove života). I karakteristične kretnje sufi plesača su arhetip (koliko religijskih, toliko i profanih i putenih) predšasnika. Gestama ruku (otvoreni dlanovi), savijenih u laktu, dodatno se apostrofira agonistika sakralnog i erotskog dok se sufija zapliće/otpliće u čigru na maloj plohi. Čista Ljubav! Božanska. I putena. I to je, eto, interferentno polje, uz zvučni topot nogu i egzibiciju divlje čulnosti flamenko pučkih plesača, redovitije plesačica. I oba plesa ukorijenjena su u mistiku orgijastičkih vjerskih

STUDENI 2012.

Spektakl u “Lisinskom” obreda buđenja prirode (poput onih maloazijskih, posvećenih božici Kibali ili procesija eleuzinskoj Demetri). Dinamikom nastupa upravo je bio eksplozivan nastup flamenko plesačice. U tom andaluzijskom (a i drugih španjolskih pokrajina) plesu, nastalom u 14. stoljeću kao romskoj supkulturi, naglašen je prije svega karakter izvođača. Od duboke ozbiljnosti, dostojanstva i osjećajne lepršavosti, od intenzivne ljubavi, do sjetne, iskrene tuge. Sve uz prebiranje po žicama gitare ili reski zveket kastanjeta. Plesačica je i stepovala, pljeskala i bubnjala jednom rukom. Snažni ritmički ton flamenka (toque), uz teatralne, uzavrele kretnje i strasti “iskidane” u pokrete, na mahove gotovo marionetske, neobično podsjeća (upravo zanesenom posvećenošću, usredotočenošću i “žrtvovanjem”) na Ljubav koja rukovodi sufijske gorljive kretnje. Strast je u flamenku u kostimima plesača “obojena” purpurno, ali i zagasito ljubičasto ili korotno crno. Pa čak i njegova (flamenka) moguća pobuna (mislimo na bunt žena zatočenih u svećeničke hramove, a kojih je bilo u povijesti) pokazana je akrobatskim izvijanjem tijela, žongliranjem ritmom izazvanim udaranjem ekstremitetima ili kastanjetama. Istina, još je ta izrazita putenost kretnji bila registrirana u hramskih hijerodula - žena koje su služile božici plodnosti Ištar, a njihove su se kretnje i danas zadržale u puno azijskih plesova i nazivaju se “orijentalnim plesom”. Kultne ekstatične plesove za vrhunska božanstva, i sakralne i profane, kako pobožne tako i erotične, njegovali su i stari Egipćani… Prava je šteta da organizatori nisu konferansom ili prigodnim katalogom educirali tu večer u “Lisinskom” zagrebačku publiku o slojevitosti sufijskih i flamenko napjeva jer su se Kulsan-pjevači maestralno nadmetali u njima, stvarajući, uz plesnu, eto i pjesmom – svojim božanskim glasovima – posebnu atmosferu, čas elegične uzvišenosti i tankoćutnosti, čas dinamično ubrzanog, vrtložnog ritma. “Spojili” su na taj način publiku s dvjema tako staleški dalekim socijalnim grupama kakve su sufijski religiozni redovi i s izvođačima romskih pučkih plesova i napjeva. Ali, Ljubavlju, međusobno bliskim kulturama. O podudarnostima (plesnim i glazbenim) tih dvaju fenomena trebalo je, rekosmo, pisanim izvorom ili najavama, naučiti suvremenu publiku i upozoriti na specifičnosti instrumentalne glazbe “Kulsan project” grupe umjetnika, na vještinu svirke na tradicionalnim instrumentima. q Edina SMAJLAGIĆ

43


priče iz bosne

NARODNI HEROJI IZ BOSNE I HERCEGOVINE: BOSANSKE GAZIJE – AVDO PALIĆ, SENAHID BOLIĆ I ZAIM IMAMOVIĆ

I oni su narodni heroji… (I) Kada smo tačno prije godinu dana započeli sa objavljivanjem feljtona o devetorici heroja Armije RBiH: Safetu Hadžiću, Mehdinu Hodžiću “Crnom labudu”, Midhadu Hujduru Hujki, Hajrudinu Mešiću poznatijem kao Kapetanu Hajri, Safetu Zajki, Enveru Šehoviću, Adilu Bešiću, Nesibu Malkiću i Izetu Naniću, kojima je za velike ratne zasluge tokom agresije na BiH posthumno dodijeljen orden Narodnog heroja odbrambenog rata 1992.-1995., najavili smo da ćemo nakon priča o devetorici pomenutih narodnih heroja, napraviti priču i o trojici ljudi za koje danas mnogi smatraju da su trebali biti odlikovani ovim velikim ordenom, a iz (ne)objašnjivih razloga to nisu. U naredna dva broja donosimo priču o rahmetli pukovniku Avdi Paliću, pukovniku Senahidu Boliću – Boli i brigadiru Zaimu Imamoviću. Kao i devetorica narodnih heroja, o kojima smo pisali u proteklih godinu dana – i ova trojica heroja su poginuli u odbrani Bosne i Hercegovine.

Avdo Palić, komandant u opancima Kada je 17. jula 1995. godine komandant odbrane Žepe, pukovnik Avdo Palić, preko radio amatera razgovarao sa dr. Bećirom Heljićem, predstavnikom Žepljaka u Sarajevu, težinu situacije u Žepi, na koju je Mladić odmah nakon pada i počinjenog genocida u Srebrenici pokrenuo operaciju kodnog naziva “Stupčanica”, iznio mu je sljedećim rečenicama: “Bećire, recite ovdje se bore i djeca. Prenesi to Izetbegoviću. Diglo se na noge sve što hoda, da se odbrani Žepa.” Deset dana kasnije, na pregovorima u bazi UNPROFOR-a u Žepi, zločinac Ratko Mladić pred ukrajinskim unproforcima oteo je legendarnog komandanta herojske Žepe, pukovnika Avdu Palića. Uhapšen je gazija koji je tokom cijelog rata bez hrane, municije i lijekova sa svojim herojima odolijevao hiljadama bandi iz Srbije, BiH i Kninske krajine u odbrani Žepe, kasabe na istoku Bosne kroz koju se ne prolazi, u koju se samo maksuz dolazi. Dan prije hapšenja, 26. jula naveče u 22 sata i 25 minuta, komandant Avdo Palić je po povratku sa sastanka sa Mladićem napisao svoje posljednje pismo predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću. Čekao je da se u dogovoru sa UNPROFOR-om riješi pitanje branilaca Žepe koji su se krili po okolnim planinama. Cijelu noć sa 26./27. juli 1995. Palić nije ni oka sklopio. Cijelu noć je razmišljao šta da učini kako bi spasio vojsku. Civili su već bili izašli prema Kladnju i Sarajevu. Mladić blokira posljednji konvoj sa 806 starijih ljudi, žena i djece. Od Avde traži predaju vojske koja se skoncentrisala na planini Sijemač ili će sve civile pobiti. Tada Ukrajinci, pripadnici UN-a, pokušavaju da napuste Žepu, ali ih narod sprječava. Sarajevo je informisano o svemu šta se dešava, i zbog novonastale situacije general Rupert Smith, tada glavnokomandujući UNsnaga u BiH, odlučuje se na odlazak na lice mjesta. I tek nakon što je o tome obaviješten, Avdo prihvata pregovore sa srpskom stranom u bazi UN-a u Žepi. “Golf” plave boje, koji je vozio njegov vozač Mujo Bičić, pokvario se nedaleko od kapije Ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a. Avdo je ušao u bazu, a Mujo ostao da popravi auto. Kad je popravio auto, vozač je pokušao da uđe u bazu, ali je na 200 metara od kapije zarobljen od strane pripadnika 5. Višegradske brigade Vojske Republike Srpske.

44

Avdo Palić (1958. - 1995.)

General Zdravko Tolimir i pukovnik Avdo Palić (dan prije Avdine otmice u Žepi) Nakon kraćeg vremena, na licu mjesta se ukazuje pukovnik Radomir Furtula i pita Muju: “Znaš li čije ovo pištolj?” Mujo odgovara: “Znam, komandantov.” Furtula mu kazuje da je Avdo razoružan zbog lične bezbjednosti, da pregovori još traju i da će uskoro biti i okončani. Automobil u koji je Avdo uvučen uputio se u pravcu Brezove Ravni iznad Žepe, gdje se ubrzo spustio helikopter. “Vidio sam kad se iz Han Pijeska spustio helikopter i nakon kraćeg vremena odmah se digao. Od Furtule sam saznao da je u helikopteru bio Ratko Mladić koji je lično došao po Palića i odveo ga sa sobom”, izjavio je Palićev vozač Mujo Bičić, koji se spletom sretnih okolnosti uspio osloboditi. General Smit se nije pojavio na pregovorima što stvara opravdane sumnje. Avdo Palić, sin Murata i Muške, “komandant u opancima”, kako su ga zvali prijatelji i saborci ne zbog toga što vojne čizme nije imao, nego što se nije želio razdvajati od svog običnog vojnika koji

PREPORODOV JOURNAL 145


priče iz bosne ih nije imao, pa je stoga uglavnom hodao u opancima, rođen je 4. aprila 1958. godine u mjestu Krivače kod Han Pijeska. Kao rezervni oficir JNA, odmah je početkom agresije stao na čelo odbrane Žepe. Kanjon u blizini Avdine rodne kuće 4. juna 1992. godine postaje grobnica za veliki broj četnika zatrpanih kamenjem i balvanima. Četnici u koloni od dva kamiona, dvije “prage”, dva transportera i jednog tenka, pod komandom kapetana Dragana Šuke, krenuli su 4. juna 1992. godine s Pala u osvajanje Žepe. U Budičinom potoku branioci Žepe su ih zaustavili i izvojevali jednu od najvećih ratnih pobjeda bosanske vojske. Četnički poraz na Žepi postaje glavna vijest od Žepe do New Yorka, a Avdina glava postaje ucijenjena. A onda, nakon pada Srebrenice, osvajači kolju sve pred sobom. U Žepi vlada panika. Iz zvučnika sa okolnih brda urlaju pozivi na predaju. Avdo je miran. Taj mir širi među uspaničenim Žepljacima. “Ne bojte se narode. Meni ova Žepa, osim ove moje žene Esme, ništa nije dala, ali ja sam zadnji koji će izaći iz Žepe. Ničije dijete neće ostati siroče prije moga.” Žepa se 13 dana držala, i onda je postignut jedan vid dogovora da se evakuiraju civili. Konvojem autobusa koji je krenuo 24. jula 1995. oko 19,00 sati Avdina supruga Esma Palić je krenula sa djecom: starija kćerka je imala 17 mjeseci, a mlađa četiri mjeseca. Vozili su ih cijelu noć. Komandant Avdo je išao u pratnji tog konvoja, ispred u “Golfu” sa generalom Zdravkom Tolimirom. Na Borikama kod ergele kolona je stala na pola sata, zato što je navodno pukla guma na Tolimirovom “Golfu”. Kolona je uskoro ponovo krenula. Negdje između Rogatice i Sokoca, Palić je iz Tolimirovog auta prešao u autobus u kojem se sa civilima iz Žepe nalazila i njegova porodica. Došli su u blizinu Kladnja. Tu su se rastali. “U četiri ujutro došli smo na liniju razgraničenja između Kladnja i teritorije Vlasenice. Slika koju sam ja vidjela, mada je ona bila zaista lažna, bio je optimizam na njegovom licu i u njegovom držanju. U tim momentima je čak govorio: ‘Kad dođem, tako ćemo i tako.’ Sad znam da je sve to bilo da bi me obmanuo – jer, mene je hvatala panika. Čak mi je rekao da se pazim i da idem sredinom. On se vratio u Žepu. Avdo je ostao u Žepi još tri dana, raspoređujući vojnike koji se nisu smjeli povući sa linija do izlaska posljednjeg civila”, kaže Esma. Večer prije zarobljavanja, Avdo je rekao: “Ko ode na pregovore, bit će zarobljen.” Ipak je otišao. Oko 22,00 sati, 28. jula 1995. godine, dok je Esma u Visokom radila nešto u kuhinji, na radiju su javili da su komandanta Žepe Avdu Palića zarobili. Prvi put je čula da je Avdo živ od jednog ukrajinskog vojnika koji je za vrijeme rata bio u Žepi. Rekao joj je da je Avdo u Rogatici. Rekao je da svi lažu, da ga nisu ubili, da je on u Rogatici. Odmah nakon zarobljavanja u Sarajevu se tvrdilo “da je komandant Palić mrtav”. Esma se nijednog momenta nije htjela pomiriti sa tim. Pisala je pisma generalima Armije RBiH Enveru Hadžihasanoviću i Rasimu Deliću, Aliji Izetbegoviću, Hillary Clinton, Biljani Plavšić, Slobodanu Miloševiću… Godine su prolazile, a od Avde ni habera. Na kraju je Esma odlučila da progovori u medijima. Punih 14 godina ništa se nije znalo o sudbini otetog komandanta. Međunarodna komisija za nestale osobe, osam godina nakon ekshumacije u selu Vragolovi kod Rogatice, identificirala je posmrtne ostatke Avde Palića, koji su 26. avgusta 2009. godine ukopani u haremu Alipašine džamije u Sarajevu. Tribunal u Haagu, 12. decembra 2012. godine, na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida osudio je generala Zdravka Tolimira, najbližeg saradnika Ratka Mladića. U presudu mu je kao zločin genocida uvršteno i ubistvo pukovnika Avde Palića.

Senahid Bolić – Bolo, heroj odbrane Olova Prije 19 godina, u petak 21. januara 1994. godine, heftu dana nakon teškog ranjavanja u odlučnoj bici za Olovo, u tuzlanskoj bol-

STUDENI 2012.

Senahid Bolić - Bolo (1958. - 1994.) nici u 36. godini života umro je Senahid Bolić – Bolo, legenda odbrane Olova, heroj koji je to još za života postao. Odbrana Olovo u ratu 1992.-1995. godine bila je od neprocjenjivog značaja za odbranu Bosne i Hercegovine. Nažalost, sama uloga olovskog ratiša, kao i 1. Slavne olovske brigade, Samostalnog sokolačkog bataljona i 4. bataljona iz sastava 126. Ilijaške brigade, koji su branili Olovo, skoro da i ne postoje u poslijeratnoj literaturi koja se bavi agresijom na BiH. Olovo i olovska sela u dolini Krivaje, još od početka ljeta 1992. godine, postali su oaza slobode za hiljade bošnjačkih izbjeglica protjeranih sa područja opština Sokolac, Han Pijesak, Ilijaš, Rogatica, Vlasenica... Strategija Radovana Karadžića i Ratka Mladića, krajem 1993. i početkom 1994. godine, imala je za cilj nanošenje odlučujućeg vojnog poraza glavnini snage Armije RBiH. Ponedjeljak, 8. novembar 1993. godine. Počinje snažna ofanziva Vojske RS na Olovo. Cilj Glavnog Štaba Vojske RS je zauzimanje Olova i spajanje Romanije i Glasinca dolinom rijeke Krivaje sa srpskim snagama u Vozućoj i na Ozrenu, čime bi bio prekinut koridor između Tuzlanske regije i Srednje Bosne. Glavni pravac napada vodi preko Kruševa, sela udaljenog od Olova 10-ak kilometara. Dvije sedmice poslije prvih napada Vojka RS-a je usmjerila glavni pravac napada prema Olovu iz pravca Krivajevića i Ajdanovića, linijom Kruševo – Bakići – Kremenjača (kota 1113). Na bosanske branioce Olova napadaju pripadnici četiri korpusa Vojske RS-a, i to: Sarajevsko-romanijskog, Krajiškog, Drinskog i Hercegovačkog. Procjena je da oko 3.000 srpskih vojnika učestvuje u napadima. Napadi Vojske RS-a zaustavljeni su odsudnom odbranom jedinica Armije RBiH. Horom olovskih heroja dirigovao je Senahid Bolić – Bolo. “Čuo sam na njihovoj vezi kako generali Mladić i Gvero lično komanduju ovom ofanzivom. Uništili smo im šest tenkova i jednu pragu. Moj bataljon od 800 ljudi pokriva liniju dugu 25 kilometara, koju bi trebale pokrivati dvije brigade. Mi nemamo kud sa ovih naših kota. Ovo će trajati do pravoslavnog Božića. Do tad će izginuti toliko četnika da će im se sve ogaditi”, govorio je tada komandant Bolo. Gorjelo je na prilazima Olovu. Brda i doline su razorene od četničke artiljerije. (Nastavlja se...) q Avdo HUSEINOVIĆ

45


živjeti islam

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (VIII)

Vjera ili vjere Da li su različiti poslanici, koji su živjeli u različitim vremenima i životnim uvjetovanostima donosili i različite vjere ili je to bila jedna te ista religija? Iz islamske vizure poslanici su donosili jednu, po svom temeljnom učenju o samo Jednom Bogu, Stvoritelju svemira, nedjeljivu vjeru. Ta vjera je u srži prirodnog poretka. “Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Njemu će se vratiti! Reci: ‘Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima - od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu klanjamo.’” (Ali Imran, 83-84) Danas postoje brojene religije koje ljudi slijede. Svaka za sebe tvrdi da nudi jedini ispravni put i koncept života. Brojnost religija je Allahova Volja i odredba. Ona zapravo proizlazi iz čovjekove slobode i mogućnosti (ne)pokoravanja. To razumijemo iz kur’anskog ajeta: “A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti.” (Hud, 118) Kada mufesiri tumače ovaj ajet, naglašavaju da je Allah, dž.š., stvorio ljude različitog shvaćanja, razmišljanja i da je različito vjerovanje normalna posljedica ljudskih mnogobrojnih mogućnosti. Ljudi se shodno svojim interesima definirali mnoga pravila, donosili brojne zakone, pa su znali mijenjati i izvorna religijska učenja. Sa stanovišta Kur’ana svi su poslanici pozivali jednoj vjeri. Ta je vjera mogla imati drugačije ime, no u svojoj je srži sadržavala ono što se zove islam, a to znači pokornost Jednome Bogu. Posljednjem Allahovom poslaniku Muhammedu, a.s., nalaže se u Kur’anu da slijedi jednu i nedjeljivu vjeru koju su slijedili i njegovi prethodnici: “Ti (Muhammede) upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio - ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna - obraćajući Mu se predano! Bojte se Njega i obavljajte molitvu, i ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili; svaka stranka zadovoljna onim što ispovijeda.” (Ar-Rum, 30-32) U povijesnom nizu svaki novi poslanik je donosio savršenije učenje koje je odgovaralo tadašnjem vremenu i okolnostima, s obzirom da je ljudska vrsta napredovala a njihova civilizacija bila suočena sa novim izazovima. Možemo govoriti o svojevrsnoj evoluciji vjere.

Univerzalnost i kontinuitet islama Kao i židovstvo, a osobito kršćanstvo, islam naglašava svoju univerzalnost, svevremenost i, naravno, Božje porijeklo. Sam pojam dolazi iz arapskog jezika, koji je jezik posljednje objave islamskih učenja sadržanih u Kur’anu, muslimanskoj Svetoj knjizi, i jezik svakodnevne molitve muslimana, te označava potpunu, ali svjesnu, voljnu i aktivnu pokornost/predanost Allahu dž.š., Jednome i Jedinome Bogu, Apsolutnom Stvoritelju i Uzdržavatelju sve pojavne egzistencije na Zemlji i cijelome Univerzumu. Osim pokornosti Jednome Bogu, pripadnost islamu podrazumijeva i slijeđenje životnog puta (sunnet) posljednjeg Božjeg poslanika Muhammeda, a.s., kao prvog i nezaobilaznog tumača Kur’ana, Božje riječi. Također, u

46

svojoj etimologiji islam sadrži značenje mira (selam/islam od istog korijena s-l-m), jer samo život u skladu s Allahovim zakonima, kojima je On Uzvišeni uredio Univerzum, čovjeku dugoročno jamči duševni i svaki drugi mir u ovom prolaznom, ali i u budućem vječnom životu. Islam nije religija u užem smislu riječi, tj. na način na koji se taj termin koristi u zapadnjačkoj filozofskoj i religijskoj literaturi. Osim termina islam, muslimani za svoju vjeru koriste i izraz ed-Din ili Din, kojim označavaju ukupnost ljudskih ponašanja, sveobuhvatni i sveprožimajući način života, individualnu vjeru/uvjerenje, ali i sve aspekte ljudskog života: privatni i javni, moralni i svjetovni, duhovni i materijalni, pravni i društveni, ekonomski i obrazovni. Islam je vjera koja uređuje cjelokupan život pojedinca i zajednice, privatnu i javnu sferu. U izvjesnom smislu, možemo kazati da islam ne pozna podjelu na sveto i sekularno. Osim, dakako, religijskih vjerovanja i obredoslovlja, on svojim učenjima regulira ukupni društveni život, počevši od obitelji, poslovanja, građanskog i kaznenog prava, ishrane, odijevanja do osobne higijene. U islamskom svjetonazoru malo je (ako uopće i postoje) aspekata individualnog i društvenog života koji se ne smatraju izrazom islama kao kompleksne civilizacije u kojoj bi pojedinci, društva i vlade trebali odražavati volju Jednoga Boga. U biti, el-Islam ili ed-Din uključuje ono što radimo, što mislimo i što osjećamo jednako kao što daje odgovore odakle dolazimo i kamo idemo.1 Iako se islam danas uobičajeno vezuje za Poslanika islama Muhammeda, a.s., i, poput drugih dviju monoteističkih religija (židovstvo i kršćanstvo), svoje korijene ima u Ibrahimovskoj/Abrahamovskoj odanosti i pokornosti Bogu, Stvoritelju i Gospodaru svjetova, za muslimane on nije potpuno nova vjera koja se pojavila Objavom Kur’ana, muslimanske Svete knjige, nego ista vjera koju su svi Allahovi poslanici, od Adema a.s., prvoga čovjeka i prvoga poslanika, pa do posljednjeg, Muhammeda a.s., živjeli i propovijedali. “On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu/Noi i ono što objavljujemo tebi (Muhammede), i ono što smo naredili Ibrahimu/Abrahamu i Musau/Mojsiju i Isau/Isusu: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’ Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire

PREPORODOV JOURNAL 145


živjeti islam za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.” (Eš-Šura, 13) Određene forme ispovijedanja i izražavanja mogle su biti mijenjane dolaskom novog poslanika, koji je po Allahovu naređenju dopustio nešto što je prije bilo zabranjeno ili obratno, no sama bit vjere nepromijenjena je od prvoga čovjeka, a ona se temelji na uvjerenju i priznanju da je samo Jedan Bog (Allah, dž.š.), Tvorac nebesa i zemlje, i da drugih božanstava u bilo kojem vidu ili obliku ne može biti. To je učenje toliko važno za islam da se navodi kako će Allah, dž.š., oprostiti sve grijehe osim grijeha širka, odnosno poštovanja ili prizivanja drugih božanstava uz ili mimo Allaha, dž.š. “Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj tko smatra da je Allahu neko ravan.” (En-Nisa, 116) “Mi objavljujemo tebi (Muhammede) kao što smo objavljivali Nuhu/Noi i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu/Abrahamu, i Ismailu/Jišmaelu, i Ishaku/Izaku, i Jakubu/Jakovu i unucima, i Isau/Isusu, i Ejjubu/Jobu, i Junusu/Joni, i Harunu/Aronu, i Sulejmanu/Solomonu, a Davudu/Davidu smo dali Zebur/Psalme – i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je, sigurno, s Musaom/Mojsijem razgovarao – o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. – A Allah je silan i mudar. Allah svjedoči da je istina ono što ti objavljuje, objavljuje ono što On jedini zna, a i meleki svjedoče; a dovoljan je Allah kao svjedok. Oni koji neće da vjeruju i koji od Allahova puta odvraćaju, daleko su zalutali.” (En-Nisa, 163-167) Zato muslimani smatraju da je pogrešno kazati kako je Muhammed, a.s., utemeljitelj nove religije. On je samo obnovitelj (iste) vjere koju su živjeli i propovijedali svi starozavjetni poslanici. Islam je povratak temeljnom i izvornom ugovoru (misaqu) između čovjeka i Boga. Tim ugovorom, naime, čovjek se obavezuje biti Božjim slugom, no istodobno i Njegovim namjesnikom na Zemlji. Slijedom toga, čovjek je obavezan stalno biti svjestan Božje Jedinosti, svjedočeći je i djelujući usklađeno s njome. Prihvatiti islam, dakle, znači vratiti se izvoru, priznati i poštovati Ugovor s Gospodarom svjetova. Istodobno, dakako, samo čovjek, kao kruna Njegova stvaranja, ima mogućnost nijekanja i nepokoravanja Bogu, za što će jamačno snositi odgovornost.

Mnogi poslanici – jedna vjera Iako danas slijede samo Muhammeda, a.s., muslimani štuju iste poslanike u koje vjeruju i pripadnici židovstva i kršćanstva. Islam gleda na židove i kršćane kao na “narod Knjige”,2 tj. one koji su preko Božjih poslanika primili Objavu (današnji Stari i Novi zavjet), ali im i prigovara da su poslije smrti Božjih poslanika, koje oni posebno slijede i štuju, iskrivili autentičnu Riječ Božju te u nju umetali proizvoljna ljudska tumačenja. Kao što kršćani vjeruju da je svjedočanstvo Objave sadržano u Novom zavjetu ispunjenje i upotpunjenje Starog zavjeta, muslimani vjeruju da je poslanik Muhammed, a.s., preko meleka Džibrila/nđela Gabrijela primio od Boga kur’ansku Objavu kojom se ispravlja ljudska pogreška koja je ušla u Bibliju, odnosno u židovsko i kršćansko vjerovanje. Muslimani vjeruju da je islam najstarija i najmlađa, praiskonska i konačna vjera. Najstarija – jer oduvijek postoji u prirodnom poretku i rastu čovječanstva i jer su je propovijedali svi Božji poslanici, a najmlađa – jer se veže za posljednjega Božjeg poslanika Muhammeda, a.s., preko kojeg je objavljena u savršenoj formi Kur’ana Časnog, u konačnoj verziji cijelom čovječanstvu do Sudnjega dana.3 Islam se ne oslanja niti temelji na osobi poslanika

STUDENI 2012.

Muhammeda, a.s.,4 kao što je slučaj s kršćanstvom (koje je dobilo ime po Kristu), niti na povijesti jednog naroda (Arapa, Perzijanaca ili Turaka), kao što je slučaj sa židovstvom (koje nosi ime po narodu). Islam se, naime, temelji na ideji/učenju/uvjerenju/prihvaćanju da je samo Allah Uzvišeni Jedini Bog, Kojemu se sve živo pokorava u Univerzumu, s obzirom na to da se sve rađa, živi i nestaje po prirodi svari. Islam je prirodna i prirođena vjera, pa bi se stoga svaki čovjek upravo imao pokoriti svome Stvoritelju.5

Islam i druge vjeroispovijedi Motrimo li odnos islama prema drugim vjerskim svjetonazorima, od krucijalne je važnosti imati na umu kur’anski ajet u kojem Uzvišeni Bog kaže: “U vjeri nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj tko ne vjeruje u šejtana/sotonu, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.” (El-Bekara, 256) Kada je posrijedi ovo pitanje, uputno je, dakako, konzultirati i druge ajete koji potvrđuju pluralizam ne samo vjerskih nazora nego i čovjekovu mogućnost odabira. U Ku’ranu je rečeno: “Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti (Muhammede) da nagoniš ljude da budu vjernici? Nijedan čovjek nije vjernik bez Allahove dž.š. volje.” (Junuz, 99) “Ti (Muhammede) poučavaj – tvoje je da poučavaš. Ti vlasti nad njima nemaš.” (Al-Gasiya, 21-22) “Reci: ‘O ljudi, Istina vam dolazi od Gospodara vašeg, i onaj tko se uputi pravim putem – uputio se za svoje dobro, a onaj tko krene stranputicom, krenuo je na svoju štetu, a ja nisam vaš odvjetnik.’” (Junus, 108) Iz rečenih ajeta Časnoga Kur’ana svatko može zaključiti da je poštivanje slobode vjerovanja fundamentalni dio muslimanskog vjerovanja i da muslimani s prihvaćenjem drugih vjeroispovijedi, za razliku od njih, nikada nisu imali problema. Uloga Poslanika islama bijaše da jasno i nedvosmisleno prenese Božju poruku, te mu je dano na znanje da on nikoga ne može prisiliti na vjerovanje jer, u biti, takva vjera nije niti istinska niti daje ploda. No istodobno, u Časnome Kur’anu, svome najvažnijemu izvoru, islam za sebe kaže da je jedina kod Boga prihvaćena vjera: “Allahu je prava vjera jedino – islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A s onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati. Ako se oni budu prepirali s tobom, reci: ‘Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede.’ I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: ‘Primite islam!’ Ako prime islam, onda su na Pravome putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. – A Allah dobro vidi robove Svoje.” (Ali Imran, 19-20) (Nastavlja se…) Bilješke: 1 U posljednjem Božjem obraćanju Muhammeda, a.s., na oprosnom hadžu (hodočašću) 632. godine, islam je identificiran s pojmom din: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (El-Maida, 3) 2 U Kur’anu se za kršćane i židove kaže Ehlu-l-kitab, što znači “vlasnici Knjige”. Židovi su nazvani još i Benu Israil, po njihovu praocu Israilu/Izraelu, u Kur’anu spomenutom kao Jakub/Jakov, i Jehudijjen, dok su kršćani nazvani Nasranijjen ili Nesara. 3 Vidi: John L. Esposito, Što bi svatko trebao znati o islamu, Filozofsko-teološki institut družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, 2003., str. 26-27. 4 Posve pogrešno, u 18. i 19., pa i početkom 20. stoljeća orijentalisti su islam nazivali muhamedanstvo, s nakanom da izvitopere suštinu islama, stalno podmećući da je Muhammed, a.s., “osnivač” islama. 5 Muhammed, a.s., je u jednoj svojoj izreci (hadisu) kazao: “Svako se dijete rađa u prirodnoj vjeri/islamu, pa (ili ostane u islamu) ga njegovi roditelji kasnije učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom.” (Bilježi El-Buhari) q

Mirza MEŠIĆ

47



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.