Sveta povijest i duhovno viteštvo u Bosni i Hercegovini isključivo vjerske institucije nakon što su stoljećima naporedo služile kao musafirhane i imareti, objekti od opšteg društvenog značaja, kulturno-umjetničko središta, jer je u njoj izučavana i pisana poezija, te obrazovne institucije u kojima su se izučavale brojne islamske znanstvene discipline. Vremenom se gradovi u razvoju počinju oslanjati na neke druge osnove, kasabe prerastaju u šehere, povećava se broj musafirhana, imareta, karavan-saraja, hanova i drugih objekata smještajnog, ugostiteljskog i humanitarnog karaktera koji nemaju neposrednu vezu sa tarikatima i dervišima, vakufi prvobitno namjenjeni za izdr-
tekije tipa Hajdar-dedeove u Karićima kod Breze i Ajvaz-dedeove u Pruscu, te treći Silahdar Mustafa-pašina ili Hadži Sinanova tekija u Sarajevu. U to vrijeme – vrijeme osnivanja prvih objekata ovog tipa – nije se naročita pažnja posvećivala postojećem, pa čak ni potencijalnom džema’atu iz jednostavnog razloga jer su upravo tekije, usuđujemo se reći čak i zamišljene, ali u svakom slučaju funkcionirale kao embrionalne čestice ili nukleusi oko koji su se formirale prije svega mahale, a potom naselja i u konačnici urbane cjeline. U tom smislu možemo reći da, makar što se Bosne i Hercegovine tiče, ovdje ne vrijedi tvrdnja da je
Gazi Husrev-begova halvetijska tekija, danas restoran Aeroplan žavanje tekija propadaju čime se tekije dovode u izuzetno loše ekonomsko-finansijsko stanje te nisu ni mogle opsluživati svoje musafirhane i imarete. U tekije više ne svraćaju putnici, ratnici, siromašni... one u velikoj mjeri gube tu svoju funkciju, okreću se svojoj osnovnoj funkciji središta islamske duhovnosti, u njima se obavlja zikr, drže se dersovi, tumače se djela velikih islamskih prvaka i znanstvenika... Tekija postaje tekijja. Tipovi i derviških institucija u Bosni i Hercegovini U Bosni i Hercegovini postoje, najgrublje rečeno, tri tipa takvih cjelina, koje imaju svoje reprezentativne predstavnike; prvi, cjeline tipa Gazi Isa-begove zavije u Sarajevu i tekije u Blagaju, drugi,
28
svako urbano naselje imalo svoju tekiju, nego je svaka tekija imala svoj grad. Stoga, tako treba spomenuti i činjenicu da je veoma mali broj objekata koji slove kao tekije, utemeljen upravo kao tekija odnosno kao isključivo mjesto za okupljanje, obrazovanje i boravak derviša i šejhova. Kako se ovi kriterijalni osnovi umnogome prepliću, njihovo razlaganje i rasprava o mogućim kombinacijama zahtijeva puno više vremena i prostora nego što ovom prilikom imamo na raspolaganju, a i samu raspravu odvelo bi u potpuno drugom smjeru, ovdje se na tome nećemo zadržavati. Kao ogledni primjer svih gore navedenih elemenata i karakteristika poslužit će nam dvije tekije – bliznakinje, jedna u Sarajevu, koja više ne postoji
(Gazi Isa-begova zavija) i jedna u Blagaju kod Mostara. Ove dvije građevine posjeduju toliko zajedničkih elemenata da je sarajevsku moguće rekonsturirati čak i temeljem trenutnog izgleda blagajske, iako su na trenutni izgled potonje značajno utjecale dvije restauracije izvedene u rasponu od 101 godine, Omer-paše Latasa (1851.) i restauracija iz vremena socijalističke Jugoslavije (1952.) godine. Stoga, da navedemo djelimičan spisak zajedničkih, podudarnih i identičnih, osobenosti ova dva objekta koja su, bez sumnje, kameni temeljci ili referentne tačke početaka islamske duhovnosti u Bosni i Hercegovini. Napominjemo i ograđujemo se da je sličnosti toliko da ih je gotovo nemoguće nabrojati. Oba objekta (jedan nepostojeći i jedan postojeći) slove kao musafirhane (gostinjci) što ih napose povezuje sa neposrednom preislamskom historijom Bosne i Hercegovine, jer su objekti i građevine tog tipa i u vrijeme kraljevine Bosne i Hercegovine bili najčešći oblik javnih dobara – zadužbina koje su imućni Bošnjani gradili kraj prometnih saobraćajnica. Nemoguće je nabrojati sve objekte takvog tipa, te ćemo osim ova dva spomenuti još jedan, vjerovatno među najstarijim, najslavnijim i istovremeno vjerovatno najspornijim, odnosno Hamza-dedeovu zaviju u Konjević Polju. Smješteni su neposredno uz važne saobraćajnice, na mjestima koja su svojevremeno imala značajnu ulogu u nastanku i razvoju urbanih cjelina, u oba slučaja objekti su locirani uz vodotoke, pripadajuće mlinove-vodenice; uz tekiju u Blagaju nalazi se turbe sa dva sanduka odnosno dvije kubure, a dio cjeline tekije na Bembaši je mezarje sa dva mezara koji zahtijevaju i potrebuju naročitu pažnju. U nastavku teksta navest ćemo nekoliko opisnih karakteristika spomenutih tekija-bliznakinja, ali i nekih drugih tekija prije svih Silahdar Mustafa-pašine, koje, kada bi se izbacili nazivi ili makar zamijenili vrijede za obje derviške institucije, što u izvjesnom smislu predstavlja spisak geografsko-prostornih, arhitektonskih, enterijerskih i drugih osobenosti koje jedna tekija ovog tipa neizostavno mora posjedovati.
BEHAR 95