mletačkom, austrijskom, francuskom, austrougarskom, jugoslovenskom, italijanskom, njemačkom i novojugoslovenskom, tradicionalna, narodna medicina bila je vjekovima odlučujuća u liječenju raznih bolesti i posljedica ranjavanja i povređivanja. Od raznovrsnih oblika praznovjerja, zadržanih tu i tamo sve do danas, čija neka svojstva, zasnovana na parapsihološkim, sugestibilnim, čak i hipnotičkim, kao vjerskim mehanizmima, savremena nauka još pomno istražuje, do terapijske upotrebe bilja, koje je bilo i ostalo, pa je i sve više glavni izvor moći i efekata ne samo tradicionalne i alternativne, nego i moderne medicine. U pogledu narodne, etnomedicine, prostor Crne Gore ni malo se ne razlikuje od ostalih u svijetu. Svaki je narod imao, i još ima, i svoje praznovjerje, i svoje lakovjerje, i svoju tradiciju vjerovanja u ljekovitost ovoga ili onoga, od magije do ljekovitog bilja. Put do naučne medicine bio je, uglavnom, svuda isti ili sličan, kraći ili sporiji. I u Crnoj Gori je vodio od praznovjerja, najdužeg po trajanju – razne vradžbine i magije (zavarčivanje, šaptanje, bajanje, gatanje, zapisi...), preko lakovjerja (nadriljekarstvo) i narodnog vidarstva. S tim što su u Crnoj Gori pojedini periodi koji su prethodili naučnoj medicini trajali znatno duže nego drugdje. Vidarstvo Vidari, „narodni doktori“, čine sponu između narodne i naučne medicine. Vidarstvo bi trebalo izdvojiti od praznovjerja, iako mu ono čini osnovu, jer vidari su nadoknađivali nedostatak školovanih ljekara i bilo bi nepravedno oduzeti im svaki značaj i ulogu, bez obzira na to što im je Sanitetskim zakonikom (Zbornik pravila, propisa i naredaba u sanitetskoj struci Knjaževine Crne Gore, Cetinje, 1891, autora dr Petra Miljanića), rad izrazito zabranjen, i to već u prvoj glavi, čl. 1: „Niko u Crnoj Gori ne može vršiti ljekarsku praktiku, nazivati se medigom niti dobiti službu kao liječnik, ko nije redovno svršio medicinske nauke i dobio diplomu na jednom od priznatih evropskih univerziteta“. Vidarstvo je činilo prelazni period od praznovjerja do naučne medicine. Vidari, često nazivani „doktorima“, bili su prosto
nužna, prirodna i dobrodošla zamjena ljekarima, sve do njihove brojnije pojave u drugoj polovini XIX vijeka. Naročito travari. Vidara je bilo u svim krajevima Crne Gore, ali su posebno bili na glasu i uvažavani oni iz bratstva Iličkovića, u Crmnici. Čak je nekima od njih crnogorski Senat, 1888, izdao specijalni dekret u znak priznanja za njihov „vješt i zauzimljiv rad oko crnogorskih ranjenika i drugih bolesnika“, i priznat im je i odobren naziv „narodni ljekari“. A tri godine po obnarodovanju Sanitetskog zakonika, kojim se strogo zabranjuje ljekarski rad svim za to neškolovanim licima, knjaz Nikola, koji ga je, kao vladar, potpisao, odlikuje sve vidare Iiličkoviće oficirskim (stotinaškim) grbom i raspoređuje ih po brigadama! I Šćepan Mali bio je narodni vidar. Tako je i došao u Crnu Goru, 1766, pročuo se po uspješnom vidanju travama i već poslije godinu nametnuo se za njenog cara! Među vidarima, raznim ranarima i „hirurzima“ zaslužuju da budu izdvojeni travari, koji su u liječenju mnogih unutrašnjih bolesti primjenjivali bogato viševjekovno narodno iskustvo u korišćenju ljekovitih svojstava pojedinih trava, kojima je Crna Gora oduvijek obilovala. Ljekaruše Kao što je pismenost nastala pri manastirima, tako je u njima začeta i narodna, empirijska medicina – etnomedicina. U njima je nastao i veliki dio pisanih upustava za liječenje raznih bolesti, sabranih u tzv. „ljekarušama“ – zbornicima, sa njihovim opisom i načinom liječenja, većinom ljekovitim biljem. Jedna od najpoznatijih je „Hilandarski medicinski kodeks“, iz druge polovine XVI vijeka. U Crnoj Gori je, prema dr Filipu Šoću, bilo više ljekaruša. Navodi ih sedamnaest poznatih, nastalih od XVI do XIX vijeka, uz logičnu pretpostavku da ih u pojedinim porodicama ima još, ali su ljubomorno i sebično čuvane, pa su, na žalost, još nedostupne. Mihailo P. Miljanić (izvod iz knjige „Crnogorski ljekari do 1918.“)
47