Besame mucho mi querido Lusesita, Kasandra, Marija, Huan Migel... su junaci i junakinje latinoameričkih serija, tj. poznatijih kao „španske sapunice“. Iako je kvalitet tih serija često osporavan, ostaje činjenica da su veoma gledane i „doživljene“ od strane gledaoca. Šta je to što ih čini tako popularnim? Piše: Marijana Bulatović, psihološkinja Socijalizacija je proces u kojem pojedinci usvajaju društveno korisne i poželjne oblike ponašanja i stiču osobine svojstvene članovima društvene zajednice u kojoj žive. Neposredni vršioci socijalizacije su u načelu sve osobe, grupe, organizacije i institucije sa kojima jedinka dolazi u dodir. Oni se još nazivaju agensi socijalizacije. Porodica, škola, vršnjaci i drugi činioci određuju u značajnoj mjeri identitet, položaj, uloge adolescenata u društvu. Međutim, televizija i drugi oblici medijske kulture, kao važni agensi socijalizacije, imaju uticaj na način ponašanja, razmišljanja, formiranja predstava koje imamo o sebi i drugim ljudima. Sadržaji na televiziji pružaju odgovore na pitanja, predstavljaju vrijeme u kome živimo, usmjeravaju ponašanje. Međutim, sadržaji koji se plasiraju mogu biti negativni ukoliko se temalje na stereotipima i prepreka ukoliko promovišu nedemokratske vrijednosti (npr. rasne predrasude, seksističke poruke, itd). Zato je veoma važno medijsko opismenjavanje mladih jer omogućava shvatanje i kritički odnos prema porukama i značenjima koje one nose. Post - komunističke zemlje, koje se nalaze u procesu tranzicije, među kojima je i Crna Gora, doživljavaju ekspanziju medija, a posebno televizije, od devedesetih godina. Vrijeme ratova i burnih promjena postaje plodno tlo za pojavu različitih sadržaja na televiziji. Latinoameričke serije preplavljuju kako državne, tako i privatne televizije. One imaju karakteristike realnosti, što daje mogućnost gledaocima da se rasterete negativnih emocija, nezadovoljstva i da im probude nadu i vjeru u srećan kraj. Glavni likovi su najčešće ne-
srećni ali dobri ljudi, koje neko proganja i bore se za svoje mjesto pod suncem, ne ugrožavajući druge. Učinjena im je nepravda i u trenutku kada gledalac pomisli da će se sve riješiti, desi se nešto neočekivano i „pomrsi“ račune. Nakon svih tih zavrzlama, dobro koje je uglavnom iskazano u ljubavi i braku glavnih likova i fizičkom i /ili psihičkom slomu neprijatelja, pobjeđuje. Sadržaji serija su stereotipni uz ponavljanje nekoliko opštih obrazaca. Gledaocima je omogućeno da se identifikuju sa junacima koji bez obzira na probleme, na kraju postaju srećni. Gledaoci pronalaze sebe, djeliće svojih života na ekranu i na taj način kroz empatiju sa junacima, žive svoj život na televiziji. Glavni likovi su obično lijepi, gotovo fizički savršeni. Na taj način ove serije prezentuju stetreotipe o fizički privlačnim osobama. Fizička privlačnost kao stereotip nema trajan karakter, ali dobija na značaju u trenutku stupanja u socijalnu interakciju jer utiče na formiranje prve impresije. Adolescenti ne mogu da se odupru snažnom uticaju predstava o ljepoti i fizičkoj privlačnosti. Oni žele da budu tako lijepi, atraktivni, jer jedino tako mogu biti srećni (istraživanja sprovedena u Americi su pokazala da su mlad i skloni da lijepim osobama pridaju i pozitivne osobine – ko je lijep – taj mora biti dobar). Analiza ženskih likova ukazuje na i dalje prisutnu mizoginiju. Ove serije nude patrijarhalni model porodice u kojoj otac – djed vodi glavnu riječ, a braća uspješno sarađuju. Žena je majka prije svega i obično se bavi „ženskim“ zanimanjima. Takođe, prisutan je i kult Pepeljuge. Junakinja je neprimjetna, pasivna i samo slučaj i sreća je dovodi u vezu sa bogatim princom koji rješava njene probleme. Zli likovi su uglavnom ženski. Zlo dolazi iz „ženskosti“, stereotipa kojima se karakteriše žena i njena motivacija – borba za poželjnog supruga, zavist, zloba zbog tuđe ljepote. Muški likovi su pasivni pomagači zla, čak kada kuju planove, oni ih ne realizuju. Griža savjesti i visoko osjećanje moralne odgovornosti su vezani za muškarce. Koliko kod bilo argumenata za i protiv ovih serija, i dalje najvažniji termini emitovanja na televiziji pripadaju njima. 20 h je, odložite daljinski, okupite porodicu i izađite van.. Ipak, možda na trenutak, život svakog od nas ima elemente ovih serija. To je dovoljno, zar ne?
17