Partner 49

SADRŽAJ 4 VICEADMIRAL SAMARDŽIý PONOVO U AVGANISTANU: POHVALE ZA CRNOGORSKI KONTINGENT 6 KOMENTAR: ÿEKAJUýI 2014. GODINU Ilija Despotoviþ 8 VIJESTI 9 VAZDUHOPLOVCIMA NIKAD DOSTA LETOVA N.ăukanoviþ 11 GRUPA PRIPADNIKA VCG ZAVRŠILA PADOBRANSKLI KURS U NIŠU - R.ÿ.

14 VOJNA TEHNIKA: RUÿNA BOMBA - JEFTINO, A UBITAÿNO ORUŽJE T.Goranoviþ 15 DNEVNIK: CRNOGORCI I AVGANISTANCI VEý SE RAZUMIJU BEZ PREVODILACA 16 DNEVNIK: EKVATORIJALNO KRŠTENJE I.Lakoviþ 17 DESETAR SNEŽANA KORAý ÿEKA ODLAZAK U MISIJU M.Slomo 18 VJEŽBA „IMMEDIATE RESPONSE“: VCG PREDSTAVIO PJEŠADIJSKI VOD IZ NIKŠIýA E.M. 19 VJEŽBALI ZA OPERACIJE PODRŠKE MIRU T.SiĀ 20 VIJESTI IZ VOJSKE 21 VCG NA REGIONALNOJ VJEŽBI ZA DJELOVANJE U KATASTROFAMA - Z.M. 23 OPERACIJE NA KOPNU, NA VODI I U PODVODNOM AMBIJENTU 24 VOJNI ORKESTAR: FRANCUSKI ROG M.Beleviþ 25 NVO “ALFA CENTAR” POVEZUJE MLADE IZ RAZNIH KRAJEVA 26 FELJTON: VASILIJE ŠPADIJER - RUSKI GENERAL, BORAC SA DUNAVA I SEVASTOPOLJA - I. Despotoviþ

IMPRESSUM Partner - mjeseĀnik o evroatlantskim integracijama, odbrani i Vojsci BROJ: 49 - Jun 2012. godine IZDAVAÿ: Ministarstvo odbrane Crne Gore ZA IZDAVAÿA: prof. dr Milica Pejanoviþ-ăurišiþ UREăIVAÿKI ODBOR: Ivan Mašuloviþ, pukovnik Zoran Lazareviþ, Ilija Despotoviþ REDAKCIJA: Irena Radoman, Gligor R. Bojiþ, major Velimir Obradoviþ TEHNIÿKI UREDNIK: Miodrag Kankaraš FOTO: Ivan Petroviþ i arhiva Ministarstva odbrane KONTAKT: PR služba MO TEL/FAX: +382 20 241 375 E-MAIL: pr@mod.gov.me WEB: www.odbrana.gov.me ADRESA: Jovana Tomaševiþa 29 ŠTAMPA: Pobjeda, Podgorica TIRAŽ: 5.000 jun 2012.

PARTNER

3

Tema

NGŠ VCG viceadmiral Dragan Samardžiþ ponovo u Avganistanu

Pohvale za crnogorski kontingent Samardžiþ, kao i ranije, uruĀio vrijedan poklon ženskoj školi u Pol-e Komhriju

Č

etvoročlana delegacija Vojske Crne Gore na čelu sa načelnikom Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiralom Draganom Samardžićem, početkom juna boravila je u posjeti V crnogorskom kontingentu u ISAF misiji u Avganistanu.

Viceadmiral Samardžić nastavio je tradiciju obilaska crnogorskih vojnika, na taj način odajući im priznanje i poštovanje za veoma značajne zadatke koje izvršavaju.

Delegacija je putovala preko Hrvatske i Njemačke, do vazduhoplovne baze Termez, u Uzbekistanu, gdje se viceadmiral Samardžić sastao sa načelnikom Generalštaba Oružanih snaga Njemačke generalom Vieker Volkerom, koji se, takođe, nalazio u obilasku svojih trupa. Tokom susreta razgovarali su o dosadašnjoj saradnji OS Njemačke i Crne Gore u misiji „ISAF“, situaciji u zoni odgovornosti regionalne komande „Sjever“, kao i planovima angažovanja „ISAF“ trupa u tranzicionom periodu do 2014. godine.

Crnogorska delegacija obišla je i bazu „Marmal“ u Masari e Sharifu, gdje su je dočekali naši oficiri i podoficiri, angažovani u Štabu Regionalne komande „Sjever“, na čelu sa potpukovnikom Zoranom Božovićem, da bi odmah helikopterom nastavila put za Pol e Khomri.

U bazi „Panonija“ u Pol e Khomriju pripadnici V kontingenta, predvođeni majorom Igorom Kneževićem, priredili su svečani doček načelniku Generalštaba i delegaciji. Nakon toga komandant V crnogorskog kontingenta major Igor Knežević organizovao je sastanak, tokom kojeg je upoznao NGŠ sa činjenicom da su svi pripadnici kontingenta veoma dobro, da profesionalno izvršavaju zadatke. Rekao je da je izuzetno zadovoljan njihovim dosadašnjim angažovanjem.

Istog dana, NGŠ sa delegacijom primio je potpukovnik Janoš Somođi, komandant mađarskog PRT tima, ujedno komandant baze „Panonija“, koji je istakao da je veoma zadovoljan saradnjom sa komandom crnogorskog kontingenta, kao i da crnogorski vojnici izvršavaju zadatke veoma profesionalno i odgovorno.

Drugi dan posjete bio je veoma dinamičan. Načelnik Generalštaba sa saradnicima posjetio je žensku školu „Ghawar Shad Beigun School“ u Pol-e Khomriju i tom prilikom uručio informatičku opremu (10 računara i lap top) i oko 500 paketa školskog pribora. Pomenutu školu pohađa preko 2500 djece, od kojih više od 70 odsto, bez obzira na vremenske uslove, nastavu sluša pod šatorima.

4

PARTNER

jun 2012.

Zaista dirljivo i veoma tužno, nešto što treba vidjeti i doživjeti. U čast posjete crnogorske delegacije školi, učenici su pripremili kulturno-umjetnički program. U njihovim očima mogla se vidjeti zahvalnost na pomoći, ali i iskrena molba da ne stanemo i ne odustanemo. Za neke od njih ovo je bio prvi susret sa računarima.

Direktorica škole zahvalila je Crnoj Gori što već drugi put pomaže školu i zamolila da se razmotri mogućnost pomoći Crne Gore za stvaranje što boljih uslova za izvo-

đenje nastave, pogotovo što je sve veći broj ženske djece zainteresovan za školovanje. Viceadmiral Samardžić je prilikom uručenja donacije istakao da je jedan od glavnih zadataka PRT poboljšanje uslova života stanovnika Pol-e Khomrija, a posebno unapređenje obrazovnog sistema, naglasivši da je ulaganje u obrazovanje djece ulaganje u budućnost Avganistana.

U poslijepodnevnim satima organizovana je svečanost povodom završetka sportskog prvenstva u bazi

Tema „Panonija“ i svečanog proglašenja pobjednika. Sportsko prvenstvo je organizovano povodom 21. maja, Dana nezavisnosti Crne Gore, a to je istvoremeno Dan armije Mađarske, pa je prvenstvo bilo masovno. Pripadnici crnogorskog kontingenta osvojili su prva mjesta u skoro svim disciplinama, a najboljima je viceadmiral Samardžić uručio plakete. Poslije završetka ceremonije odigrana je fudbalska utakmica na kojoj su učestvovali pripadnici svih oružanih snaga angažovanih u bazi. Pobijedio je fudbal.

Druženje je nastavljeno roštiljom, koji su, u čast posjete, organizovali pripadnici V crnogorskog kontingenta. Prisustvo pripadnika oružanih snaga Mađarske, Hrvatske, Albanije, Njemačke i drugih armija, govori koliko su naši pripadnici omiljeni i cijenjeni u bazi „Panonija“.

Pored vojničkih vještina koje pokazuju, što je garant uspješnog izvršenja zadatka, sportski, slikarski, pjesnički i muzički talenat, kao i kulinarsko umijeće, fantastičan su spoj koji održava veoma dobru atmosferu i djelimično nadoknađuje nostalgiju za kućom i najmilijima. Ponekad izgledaju kao da im je prva sedmica misije, a ne četvrti mjesec. Naravno neizbježni „Skype“ i „Facebook“ i druge društvene mreže omogućavaju svakodnevni kontakt sa porodicama, ali to maloj Ivi i ostalim njenim vršnjacima i vršnjakinjama ponekad nije dovoljno. Oni stalno pitaju „Gdje je taj Avganistan? Može li tata da dođe na ručak, pa neka onda ide da radi“.

Njima naravno nedostaje topao očinski i majčinski zagrljaj, kojeg su uskraćeni za šest mjeseci. Naravno, kraj avgusta je sve bliži, pa uz poneku lutku i čokoladu, sigurni smo da će se tate i mama Dostana opravdati. Naravno, ne smijemo da zaboravimo i djevojke koje čekaju momke, roditelje koji željno isčekuju povratak svoje djece. Ovo ističemo, da bar malo podsjetimo na značaj žrtve koji pored naših vojnika u misiji podnose i članovi porodica. Svi oni znaju da je misija veoma bezbjedna, ali u karijeri vojnika svaki zadatak je veoma težak i mora se izvršavati do kraja profesionalno.

Nakon posjete bazi „Panonija“, delegacija VCG vratila se u bazu „Marmal’’. Poručnik Čepić i stariji vodnik Vukčević pričali su o svojim iskustvima u bazi „Marmal“, a poručnik Ratković i stariji vodnik Dedijer o svojim brojnim iskustvima i doživljajima iz obuke pripadnika vojnopolicijskih snaga avganistanske armije. Zoran Božović, koji je tokom posjete dobio unapređenje u čin potpukov-

nika, iznio je svoje prijedloge NGŠ za dalje angažovanje pripadnika VCG u RC „North“.

Načelnik Generalštaba sastao se i sa komandantom Regionalne komande „Sjever“ general majorom OS SR Njemačke Erihom Feferom. General major Fefer odao je priznanje crnogorskim vojnicima na profesionalnom i odgovornom izvršavanju zadataka u ISAF misiji i poseb-

no istakao kvalitet i doprinos štabnih oficira koji rade u Regionalnoj komandi Sjever. Takođe, on je upoznao viceadmirala Samardžića sa bezbjednosnom situacijom u zoni odgovornosti i procesom tranzicije, naglasivši da je u šest od devet provincija završen proces transfera autoriteta sa ISAF na Avganistanske snage bezbjednosti. Iznio je, da je dobar primjer Mazar e Šarif, koji je trenutno treći grad po veličini u Avganistanu, a u kojem je Avganistanska policija preuzela potpunu kontrolu.

Sumirajući rezultate posjete, viceadmiral Samardžić bio je veoma zadovoljan. Posebno zatečenim zdravstvenim stanjem i visokim moralom pripadnika V kontingenta, koji su garant uspješne realizacije zadatka. ppuk Božo Đurović jun 2012.

PARTNER

5

Komentar

ÿekajuþi 2014. godinu Š

irina debate, dijaloga, o članstvu Crne Gore u NATO-u, ne treba nikoga uvjeravati, najbolji je put da se dođe do zrele, dugoročno održive odluke o tom važnom pitanju. Razumije se, takva rasprava, svakako, može dobiti na kvalitetu ako je motivisana iskrenom željom da se sagledaju pozitivni i negativni aspekti integracije u Alijansu. Jednostranost na bilo kojoj strani nije od koristi. A neki društveni akteri se u vezi sa ovom temom upravo tako ponašaju - uporno šalju javnosti krajnje jednostrane ocjene i poruke o NATO članstvu Crne Gore. I ne samo jednostrane, nego iznose takve tvrdnje koje imaju za cilj puku manipulaciju. Najviši starješina Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori nedavno je poručio da je NATO nastavak onoga što je Adolf Hitler pokušao da ostvari u Drugom svjetskom ratu! Ali jedan njegov sveštenik je, nakon te izjave, otišao dalje. Na jednoj privatnoj lokalnoj televiziji je „otkrio“ da NATO želi da „pounijati“ Crnu Goru! NATO je, po toj „analizi“, dakle, ne samo vojna organizacija Zapada, „amerikanizovana“ struktura u službi jedne velesile, nego, eto, i paracrkve-

6

PARTNER

jun 2012.

na alijansa, u službi jedne religije. I baš je namjerila da Crnu Goru uvuče u svoje članstvo, da bi „pounijatila“ njenih nekoliko stotina hiljada stanovnika. A samo malo da je razmislio, pravoslavni paroh mogao se odmah sjetiti argumenta protiv svoje tvrdnje. Grčka je više od pola vijeka članica NATO-a. I danas je jednako pravoslavna zemlja, kao i dok nije bila u NATO-u. Nije „pounijaćena“. Uostalom, Crnogorci i nijesu tako „mek materijal“, da bi se mogli oblikovati po nečijem planu, čak i da postoji takva namjera.

Ulazak u širu zajednicu država i naroda, sa veoma širokim dijapazonom nacionalnih osobenosti, svakako, za svaku članicu predstavlja izazov i u tom smislu da uz punu kooperativnost u savezu ne samo očuva, već i da afirmiše sopstveni identitet. Savremena globalizacija, i bez formalnog članstva u velikim međunarodnim integracijama, objektivno, nosi sobom tendenciju izvjesne „denacionalizacije“ gotovo svih današnjih društava i država. Vjerske organizacije bi upravo u tom domenu trebalo da traže svoje mjesto u buduće inegrisanim dr-

Komentar žavama. Integracija, štaviše, može podstaći i neku vrstu „pozitivnog nacionalizma“, do mjere da se u globalnim procesima ne izgubi sopstvena duša.

Uz nove prijetnje građamima Crne Gore, zbog očekivanog članstva u NATO, ovih dana ponovljena je i stara tvrdnja - da će Alijansa kod nas graditi vojnu bazu. Naravno, to se iznosi apsolutno paušalno, jer nema nikakve najave, niti drugog nagovještaja, da NATO namjerava da gradi bazu. Oni koji to ponavljaju, kao da se drže neke svoje pretpostavke - da NATO nove zemlje pridobija u članstvo samo zato što u njima želi da instalira novu bazu. Zvaničnici NATO su više puta istakli da članstvo apsolutno ne podrazumijeva i vojnu bazu. Predstavnik Atlantskog savjeta i raniji zvaničnik američkog Savjeta za nacionalnu bezbjednost i NATO Dejmon Vilson je nedavno, prilikom posjete Crnoj Gori, bio izričit – Alijansa ne traži vojne baze. Vilson je, takođe, kazao da se na Crnu Goru ne vrši pritisak da uđe u NATO. Ono što je NATO privuklo kod Crne Gore, poručio je taj zvaničnik, jeste činjenica da je Crna Gora model mira i stabilnosti u regionu.

Razumije se, Crna Gora ima svoje razloge za NATO članstvo. Prije svega, bez obzira na određene nedoumice, NATO je sada jedina sigurna formula za trajnu stabilnost regiona. I jedno i drugo - i ono što NATO privlači kod Crne Gore, i ono što Crnu Goru orijentiše ka NATO-u, trebalo bi da bude jedan od glavnih razloga da se proces integracije u Alijansu ubrza. Crna Gora je širinom, intenzitetom i dometima reformi u sistemu odbrane, profilisanjem svoje Vojske, u svakom pogledu, kao moderne vojno-bezbjednosne strukture, zaslužila veoma snažne pohvale u pogledu kvaliuteta priprema za NATO članstvo. Takve ocjene nam dolaze odavno – iz Brisela, Vašingtona, sa drugih evroatlantskih adresa.

Najnovija ohrabrenja Crnoj Gori je uputio majski samit NATO u Čikagu.

Novi najviši skup Alijanse je predviđen za 2014. godinu. Crna Gora će, najvjerovatnije, do tada čekati na formalno članstvo. Dakle, možda još dvije godine. A nije malo. I, reklo bi se, ipak, da je Crna Gora u tom smislu malo „zakinuta“. Razloge smo naveli. Iz NATO-a navode, uglavnom, ono što slušamo i kad je riječ o pripremama za integraciju u Evropsku uniju. Traže se veći rezultati u borbi sa korupcijom i kriminalom, ili u ostvarivanju opredjeljenja o vladavini prava. U principu, takvi zahtjevi nijesu sporni. Ali, i pored elemanata paraleliz-

ma između članstva u NATO-u i EU, ipak, između njih se ne može stavljati znak jednakosti. Teško je povjerovati da neke, Crnoj Gori susjedne zemlje, koje su u NATO primljene na njegovom pretposljednjem samitu, imaju veće uspjehe u oblastima preko kojih se mjeri stepen pripremljenosti zemlje za članstvo, nego naša država.

Možda je jedan od razloga što se NATO ne žuri sa prijemom Crne Gore, upravo ono što je već pomenuti Vilson naveo - činjenica da je Crna Gora „model mira i stabilnosti u regionu“. Kao takva, ona ne stvara brige ni samom NATO-u. A nije isključeno, i pored povremenih uvjeravanja da nije tako, da se Crna Gora stavlja u situaciju da „čeka“ Srbiju da se i ona, bez obzira na važeću samoproglašenu neutralnost, izjasni u prilog ulaska u Alijansu. Bilo kako, NATO, u neku ruku, ostaje „dužan“ Crnoj Gori – da ponudi svestraniju argumentaciju za stav o njenom članstvu. Crna Gora je, uz sve navedeno, mnogo puta dokazala da baštini i neke druge vrijednosti do kojih drži i sam NATO, a u prvom redu - multietničnost i multikonfesionalnost. Što bi se reklo, razlog više za veće uvažavanje nivoa pripremljenosti za NATO članstvo.

Dakle, kad se sva iznesena argumentacija složi, ostaje utisak da čekanje Crne Gore do narednig samita na članstvo u NATO-u i nije baš ni kratko, ni potpuno uvjerljivo opravdano. Dobro je da Crna Gora ne pokazuje bilo kakvu nervozu zbog toga. Ali, s druge strane, situacija na Balkanu još nije potpuno stabilna. Ovdje se, i dalje, bezbjednosne prilike mogu brzo promijeniti. U regionu još ima više neuralgičnih tačaka, tačnije, zona koje još nijesu bezbjednosno „pacifikovane“.

Kosovo, Bosna i Hercegovina, odnosno, Republika Srpska, u prvom redu. I u Makedoniji, vidjeli smo više puta, začas izbije neki konflikt. Izjave Milorada Dodika o Bosni i Hercegovini, zapravo, povremene prijetnje napuštanjem Republike Srpske, pa i njegove ambicije, i pristajanje relevantnih političkih snaga u samoj Srbiji, da on bude faktor koji će uticati na prilike u toj zemlji (recimo, i u sastavljanju nove vlade), ne mogu a da ne uznemire cio region. Crna Gora ima više razloga da pomno prati takve tendencije i da cjelovito procjenjuje sopstveni bezbjednosni ambijent. Nema sumnje, bila bi spokojnija u NATO zajednici. I sam NATO biće bezbjednosno kredibilniji na području Balkana kada u svoje članstvo primi Crnu Goru.

Ilija Despotović jun 2012.

PARTNER

7

Vijesti

Održan sastanak Ministar Sjeveroatlantskog Pejanoviþ-Ðurišiþ savjeta sa Crnom Gorom na “To Be Secure” S forumu

astanak Sjevernoatlantskog savjeta sa Crnom Gorom na kojem je razmatran drugi Izvještaj o realizaciji mjera iz Akcionog plana za članstvo (MAP) održan je u Briselu. Crnogorsku delegaciju predvodili su ministar odbrane prof. dr Milica Pejanović-Đurišić i ministar vanjskih poslova i evropskih integracija Milan Roćen. Sastanak je vodio generalni sekretar NATO Anders Fog Rasmusen.

Zemlje članice su razmatrajući Izvještaj o napretku u sprovođenju MAP, ocijenile da je Crna Gora postigla značajne rezultate u svim oblastima Godišnjeg nacionalnog programa i ohrabrile je da nastavi sa daljim sprovođenjem reformi na putu ka punopravnom članstvu u NATO. U svjetlu nedavno održanog samita NATO u Čikagu, zemlje članice su još jednom ponovile posvećenost politici otvorenih vrata i procjeni napretka zemalja na osnovu individualnih distignuća.

Sve zemlje članice čestitale su na odluci Savjeta za opšte poslove o otvaranju pregovora sa EU i naglasili komplementarnost evropskih i evroatlantskih integracija.

U svom obraćanju Sjevernoatlantskom savjetu NATO, ministar odbrane prof. dr Milica Pejanović-Đurišić osvrnula se na dostignute rezultate u sektoru odbrane i istakla prioritete u daljem radu. Kao najznačajnije izdvojila je dalju implementaciju NATO standarda, nastavak učešća u NATO, EU i UN operacijama, uništavanje viška naoružanja i municije, učešće u sadašnjim i budućim projektima u okviru koncepta „pametne odbrane“ i integrisani pristup rješavanju pitanja kontrole vazduha i mora.

Takođe, napomenula je da predstavnici Ministarstva odbrane i Vojske Crne Gore učestvuju u brojnim NATO aktivnostima kojim se značajno doprinosi implementaciji Partnerskih ciljeva. Ministar odbrane zahvalila se saveznicima na sveobuhvatnoj podršci Crnoj Gori u ispunjavanju njenih obaveza u okviru Akcionog plana za članstvo.

Ministar Roćen je u svom izlaganju izrazio zadovoljstvo što je Crna Gora u prilici da ubrzo nakon pozitivnih ocjena o napretku koje su upućene na samitu u Čikagu, govori o rezultatima sprovođenja drugog Godišnjeg nacionalnog programa. On je ocijenio važnim i podsticajnim što je u Izvještaju prepoznat napredak u svim oblastim MAP i napori koje Crna Gora kontinuirano ulaže u okviru procesa integracija, čime potvrđuje reputaciju pouzdanog partnera.

U diskusiji je učestvovalo sedamnaest zemalja. Aktivna uloga Crne Gore u regionu i na globalnom planu, angažovanje u ISAF misiji, kao i odluka Crne Gore o pružanju doprinosa održivosti avganistanskih bezbjednosnih snaga nakon 2014. godine posebno je istaknuta od svih učesnika sastanka.

Ministri Pejanović-Đurišić i Roćen potom su odgovarali na pitanja zemalja članica koja su se odnosila na dalje planove Crne Gore i aktuelne procese u regionu.

Puna podrška Crnoj Gori izražena je i tokom zajedničkog susreta dva minstra sa generalnim sekretarom NATO Andersom Fogom Rasmusenom.

8

PARTNER

jun 2012.

M

inistar odbrane prof. dr Milica PejanovićĐurišić učestvovala je na panelu “Novi izazovi za Evropu u oblasti spoljne bezbjednosti i politike u uslovima ekonomske krize” koji je organizovan u okviru drugog “To Be Secure” foruma.

Na marginama Foruma ministar Pejanović-Đurišić srela se sa pomoćnikom Generalnog sekretara za savremene bezbjednosne izazove ambasadorom Gaborom Iklodijem i predsjednikom NATO Parlamentarne skupštine Karl Lamersom.

Ministar Pejanović-Đurišić sastala se i sa ministrom odbrane Republike Slovenije Alešom Hojšom koji je istakao da će Slovenija kao kontakt zemlja za NATO nastaviti da pruža podršku Crnoj Gori na putu ka punopravnom članstvu u NATO. Na drugom “To Be Secure” forumu učestvovao je i načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samardžić koji je imao bilateralni susret sa zamjenikom komandanta Savezničke komande za transformaciju poljskim ambasadorom Micislavom Bieniekom.

Na marginama bezbjednosnog foruma „To Be Secure” sastali su se načelnici generalštabova zemalja koji učestvuju na forumu: NGŠ VCG viceadmiral Dragan Samardžić, NGŠ Vojske Srbije general potpukovnik Ljubiša Diković i NGŠ Armije Republike Makedonije general major Gorančo Koteski.

Visoki zvaničnici NATO prenijeli su na Forumu ocjenu Brisela da Crna Gora vrlo uspješno sprovodi reforme na putu evroatlanskih integracija. Osvrnuli su se na rezultate Samita u Čikagu i potvrdili pozitivne poruke koje je Crna Gora dobila i izrazili realna očekivanja da na narednom Samitu dobijemo poziv za članstvo.

Tema

Vazduhoplovcima nikad dosta letova U

gled Vojske Crne Gore gradi svaki rod zasebno. Vazduhoplovstvo VCG atraktivno je na poseban način. Stoga je interesovanje javnosti za rad i život inžinjera i pilota, po pravilu, uvijek veliko. Često se događa da organizacije civilnog društva traže asistenciju VCG i Vazduhoplovstva konkretno, prilikom organizovanja svojih manifestacija. Jedan lijep primjer je NVO Atak, koja je na aerodromu u Golubovcima, organizovala predstavu.

Više puta su u javnim nastupima iskoristili priliku da zahvale vazduhoplovcima na nesebičnoj pomoći i korektnoj saradnji. Nerijetko, i grupe iz obrazovnih institucija, đaci, studenti, dolaze u posjetu Aerodromu i Vojsci Crne Gore. Častan i human, jer rad u vojsci uvijek podrazumijeva pomaganje onima kojima je pomoć potrebna.

bez njihovog učešća. A njihova želja za letjenjem, sa svakim izvršenim zadatkom postajala je sve veća. Bili su ’’gladni’’ leta.

I dalje su.

Tako su pripadnici Vojske, prvenstveno iz Vazduhoplovstva, ali i ostalih jedinica, pomogli organizaciju Svjetskog prvenstva u paraglajdingu, održanom u Budvi, gdje se 50 takmičara iz cijelog svijeta borilo za naslov najboljeg. Našem pripadniku ukazana je čast da u jednoj od kategorija uruči priznanja. Sve to stvara pozitivan imidž Vojske.

Iako Vojska Crne Gore posjeduje male kapacitete, nivo obučenosti njenih pripadnika dovoljno je visok, da u određenim sferama mogu vršiti instruktažu pripadnicima oružanih snaga drugih zemalja.

Pripadnici Vazduhoplovstva obučavali su kolege iz Makedonije u oblasti upravljanja malim helikopterima, tipa ’’Gazela’’.

Koliko je zadatak zahtjevan govori zamjenik komandanta Vazduhoplovstva VCG potpukovnik Namik Arifović koji ističe činjenicu da je obuka realizovana u Crnoj Gori bila preduslov pripadnicima OS Makedonije da nastave obuku na srednjim teretnim helikopterima u svojoj zemlji.

Od nesreće u septembru prethodne godine, obustavljeni su svi letovi vazduhoplovaca. No u periodu s početka ove godine, kada je na teritoriji Crne Gore snijeg ukinuo redovni saobraćaj, do pojedinih mjesta, vazduh je bio jedini put. ’’Gazele’’ su ponovo uzletjele, a oduševljenje naroda kome je dostavljana pomoć bilo je lako uočljivo. Ponovo su naši vazduhoplovci i vazduhoplovi, pokazali da raspravi o njihovim kvalitetima nema mjesta, ni u jednoj priči. U akciji koja je odjeknula širom Crne Gore, ’’Trebješica’’, kada je voz ostao zavijan na dijelu pruge između Kolašina i Podgorice, piloti Vazduhoplovstva sa kolegama iz MUP-a uspjeli su da sve putnike bezbjedno evakuišu i pokažu narodu da se ne treba plašiti. Ni jedan dan, ni jedan medijski izvještaj nije bio moguć

Jedan od bitnih segmenata VVCG je i kontrola vazdušnog prostora i usklađivanje kapaciteta u toj oblasti sa NATO članicama. U tom smjeru je i Crna Gora 2010. pokrenula inicijativu, koji za cilj ima trajno rješavanje tog pitanja. Rezultat pokrenute priče je BRAAD (Balcan Regional Aproach of Air Defence) inicijativa, sa ciljem da BiH, Makedonija, Albanija i Crna Gora uspostave zajednički sistem nadzora i kontrole vazdušnog prostora. Makedoniji, BiH i Crnoj Gori, to bi bio korak bliže ulasku u NATO i prilika da se integrišu u NATINADS sistem. Finalna studija koja je u nadležnosti Alijanse, trebalo bi da bude gotova do kraja ove godine.

Kako bi bolje i kvalitetnije obavljali svoj posao i odgovorili izazovima, koji će ih čekati na samom ulasku u NATO savez, konstantno se usavršavaju. Pripadnici Vazduhoplovstva česti su učesnici domaćih i međunarodnih seminara i obuka.

Do punopravnog članstva u NATO ostao je još jedan stepenik. Na krilima naših vazduhoplova, taj stepenik izgleda znatno niži, jer njihovi kapaciteti nadmašuju standarde.

Nemanja Đukanović

jun 2012.

PARTNER

9

Povod

Savo Franoviþ o svom Āetvorogodišnjem školovanju u SAD

PoruĀnik fregate Savo Franoviþ, prvi je pripadnik Vojske Crne Gore koji je završio Pomorsku akademiju u Anapolisu (SAD). Kaže da nije nimalo bilo jednostavno proþi sve one prepreke, koje su ga dovele do uspjeha.

„L

ično smatram da je najveće blago Akademije mogućnost da upoznate ljude iz svih dijelova Sjedinjenih Američkih Država, da upoznate američku kulturu, tradiciju, običaje, kao i činjenica da ćete u toku četvorogodišnjeg školovanja steći prijatelje za čitav život!’’, počinje priču sa nama Franović, nekada kadet, sada oficir u VCG.

staje kadet druge godine.’’

Veliki je broj kadeta VCG koji se školuju na inostranim akademijama, međutim, “Naval Academy Anapolis’’ je prestiž. Mjesto gdje pored zvanja dobijate i poseban imidž.

„Postoje tri glavne grupe smjerova: matematički, inžinjering i društvene nauke. U okviru te tri grupe nalaze se smjerovi koje studenti mogu odabrati po svom izboru i uz konsultaciju svojih akademskih savjetnika. U okviru smjera su predmeti koje kadet, takođe, može birati po sopstvenom nahođenju. Uz te predmete postoje, takođe, i „core subjects’’, koje kadet mora izučiti. Ono što je interesantno jeste i mogućnost izučavanja svjetskih jezika kao što su ruski, francuski, španski, kinesti, arapski, njemački itd. Takođe, postoje i studentske grupe za učenje iliti „Midshipmen Group Study Program’’ koje su veoma korisne ukoliko kadet ima problema sa određenim predmetom (u mom slučaju to su bili matematika, hemija i fizika)’’, ističe potporučnik Franović.

Ono što razlikuje Naval Academy od West Point-a i Air Force akademije je odnos između civilnih i vojnih profesora (pola-pola). Veliki procenat profesora ima Ph.D. iliti doktorsku diplomu, što govori o njihovom kvalitetu i znanju koje poseduju. Uz to, ističe Savo, treba dodati da su izuzetno komunikativni i spremni da pojasne određene stvari nekoliko puta, a dostupni su i za konsultacije, van časa.

Svakom kadetu dodjeljuje se „sponsor family’’, koja je u stvari američka porodica koja živi u blizini Akademije i kod

koje kadet može otići za vikend, kako bi se na neki način “odmorio” od nje. Ipak, Savu Franoviću, mnogo je nedostajala njegova prava porodica, koja je bila, kako to pomorci kažu „miljama daleko’’. Prelazeći svaku prepreku, sjetio bi se njih, prilikom dobijanja priznanja, ponovo bi se sjetio njih.

Kada bi legao, takođe bi se sjetio porodice i to bi bio dodatni motiv, kako kaže poručnik fregate Franović, da naredni dan iskoristi, bolje nego onaj koji bi bio u smiraju. „Na Akademiju sam došao krajem juna 2008. godine’’, nastavlja priču Savo „desetak dana prije nego što je počeo ljetnji kamp, koji moraju proći svi primljeni kadeti, kako bi započeli studije. Kamp traje dva mjeseca i veoma je zahtjevan, fizicki i mentalno. Po njegovom završetku, počinje školska godina. Za kadete, iscrpljujuća, jer uz klasične obaveze tu je i dodatni „training’’, koji sprovode kadeti treće godine.

Na kraju godine, fizički izuzetno zahtjevna terenska vježba, poznatija kao „Sea Trials’’. Traje više od 16 sati i obuhvata savladavanje prepreka, marševe, vježbe izdržljivosti itd. Za one koji je uspjesno savladaju, slijedi svečano penjanje uz „Herndon Monument’’, čijim se okončanjem zvanično po-

10 PARTNER

jun 2012.

Nakon godine u kojoj se mlad čovjek adaptira na takve uslove života, svaka sljedeća postaje samo korak do cilja, tvrdi poručnik fregate Franović. A cilj je svakim danom sve bliži, a svaki korak ka njemu sve je slađi. Druga godina, postaje raskrsnica, a vi put birate spram sopstvenih afiniteta.

„Velika pažnja poklanja se sportu i fizičkim aktivnostima.

Svakog dana, osim petkom, kadeti su obavezni da se bave nekim od sportova koji su ponuđeni, a izbor je zaista veliki.

Akademija posjeduje više sala za vježbanje, nekoliko teretana, bazena, staza za trčanje itd. Uz to postoje i vannastavne aktivnosti u kojima kadeti mogu da učestvuju (academic, religious, spirit, athletic/club sports itd).’’

Priču o iskustvima na Pomorskoj akademiji u Anapolisu, koju bi poručnik fregate Savo Franović preporučio svakom mladom i ambicioznom momku, željnom dokazivanja, naš ex-kadet završava uz osmijeh. Puno toga ostalo je da se kaže, ali pravi izazovi tek predstoje, stupanjem na dužnost u Mornarici Vojske Crne Gore.

Tema

Grupa pripadnika VCG završila padobranski kurs u Nišu

Prvi skok u prazno

Zvanje padobranac steklo 14 specijalaca koji su izveli svih šest skokova

P

ripadnici specijalnih jedinica Vojske Crne Gore, od 6. maja do 8. juna, pohađali su Osnovni padobranski kurs, u Nišu. Obuka je realizovana na niškom vojnom aerodromu, u organizaciji 63. padobranskog bataljona, koji se nalazi u sastavu Brigade za specijalne operacije Vojske Srbije.

Sama obuka sastojala se iz dva segmenta. U prvom segmentu kursa, svakodnevno i naporno smo radili na padobranskom poligonu, atletskoj stazi i travnatoj površini stadiona za fudbal. Poslije fizičke obuke, rad je bio usmjeren ka upoznavanju sa osnovnim karakteristikama padobrana, procedurama u slučaju otkaza, kao i prizemljenju na različite vrste terena. Fizička obuka stavlja naglasak na izdržljivost mišića nogu, kao i prevrtanja naprijed, nazad i u stranu. Sa kraćim pauzama ovaj dio svakodnevne obuke traje tri časa.

Radili smo i istrajno trčanje sa vježbama u pokretu, često veoma napornim i zahtjevnim. Grupa se držala na okupu, niko nije odustao. Imao sam osjećaj, da što je napornije, raste motivacija i želja da se u svoje jedinice vrate kao padobranci.

Počinju prve pohvale od strane instruktora. Znamo da ih zaslužujemo u potupnosti. Svi. Bez izuzetka.

Poslije polučasovne pauze, slijedi rad u pakirnici, gdje se upoznajemo sa osnovnim karakteristikama padobrana.

Prvo učimo namjenu i rad rezervnog padobrana, koji je jednostavniji i lakši (5,5kg), a zatim i glavnog, desantnog (16kg, a površina kupole 83,6m2).

Kako je obuka odmicala, a mi se sve više približavali trenutku koji nas odvodi u avion, obuka je postajala sve zahtjevnija.

Na kraju zemaljskih priprema, uslijedilo je dvodnevno testiranje stečenih znanja. Pismeni dio ispita se sastojao od pitanja vezanih za podatke o rezervnom i glavnom padobranu i opremi koju ćemo koristiti, poznavanje procedura u slučaju totalnog i djelimičnog otkaza. Istog dana je realizovan skok sa žičare (12m), koja ima za cilj da provjeri da li neko od kandidata ima problem sa strahom od visine. Sljedećeg dana na red dolazi praktični dio ispita, gdje se provjerava znanje iz prizemljenja u različitim situacijama, pri čemu se skokovi izvode sa trambuline. Ocjenjuje se tehnika i pravilnost izvođenja prizemljenja. Posebna pažnja se poklanja procedurama u slučaju otkaza padobrana. Na kraju slijedi usmeni dio ispita. Na pitanja se mora odgovarati sa puno samopouzdanja, sigurno, bez greški i previše

Tema razmišljanja. Stručna komisija vrši ispitivanje i ocjenjivanje po logici da se ove procedure moraju savršeno poznavati, jer ako neko ne zemlji ne može da ponudi traženi odgovor za par sekundi, kako će onda razmišljati u vazduhu, gdje će propadati brzinom od 30-70 m/s, pri čemu se tijelo tumba i rotira, a uz to ima 4 do 6 sekundi da pravilno reaguje i sebi spasi život. Svih 20 pripadnika uspješno je završilo prvi se-

potrebnu visinu. Svi gledamo u izlaznu rampu koja se polako spušta. Prija hladni vazduh koji ulazi u zagrijani trup aviona. Vidi se i panorama Niša. Pogled je izuzetan. Srce počinje brže da kuca, povećava se količina adrenalina u krvi. Osjeća se trema. Na znak, svi ustajemo. Prvi je skok.

Potpuna nepoznanica. Prvo će da iskaču teži, pa lakši padobranci. Zeleno svjetlo na repu aviona je upaljeno. Krećemo.

gment obuke i steklo zvanje - učenika padobranca.

Zbog procjena meterologa da vremenski uslovi neće dozvoliti skokove naredne sedmice, avion sa Batajnice nije rezervisan, pa smo nastavili sa utvrđivanjem pređenih tema, kao i održavanjem fizičkih sposobnosti na dostignutom nivou.

Nakon vikenda, koji smo, kao i prethodne, iskoristili za odmor, upoznavanje grada, obilazak kulturnih znamenitosti, došao je ponedjeljak, dan kada ćemo realizovati naš prvi skok. Samim tim počinje i drugi segment obuke, koji obuhvata program od šest različitih padobranskih skokova.

Znamo da je prvi skok sa visine od 800m, a da je svaki naredni zahtjevniji i složeniji od prethodnog.

Osvanuo je lijep i vedar dan, bez vjetra. Dobijamo vijesti da je stigao avion sa Batajnice. Svi nestrpljivo iščekujemo prvi skok. Odmah po dolasku instruktor nas upoznaje da treba što prije da se pripremimo, jer smo prva grupa koja skače. Nakon uzimanja padobrana odlazimo na liniju kontrole broj jedan, gdje nam instruktori pregledaju isravnost i podešenost opreme. Na liniji kontrole broj dva instruktor nam saopštava meteo uslove, usmeno nas propituje procedure u slučaju djelimičnog i totalnog otkaza, daje nam savjete, govori nam šta i kako da radimo po odvajanju iz aviona. Slijedi pozdrav „Želim Vam uspješan skok i meko prizemljenje”. Ovaj pozdrav instruktor na liniji kontrole broj dva ponavlja svaki put prije skoka. Krećemo organizovano, u koloni po jedan, ka avionu. Brzina vjetra je 3m/s.

Ujedno, to je gornja dozvoljena granica brzine vjetra za prvi skok.

U avionu tipa Antonov 26, nalazimo se mi i padobranci Vojske Srbije. Ima nas oko 30. Među nama je jedna djevojka. Komamduje se stavljanje kacige na glavu, kačenje gurtne za sajlu u avionu. Poslije 15 minuta avion je dostigao

Jedan za drugim iskačemo, bez pauze. Brzina propadanja je 70m/s. Prvo se osjeti skok u prazno, odlazak sa tvrde i stabilne podloge u naglo propadanje, udar hladnog vjetra, kratko, ali snažno okretanje tijela. Slijedi aktiviranje stabilizirajućeg padobrana, koji vraća padobranca u stabilan položaj i smanjuje brzinu propadanja na 30m/s. Od trenutka odvajanja iz aviona padobranac ima 5 sekundi da aktivira glavni padobran povlačenjem ručice. Ako to ne uradi automat sam aktivira padobran, nakon čega se otvara glavna kupola, pri čemu se brzina smanjuje na 4,5 do 5,6 m/s. Ova dva dinamička udara uglavnom svi osjete kao dva snažna trzaja koji mogu da dovedu do manjih povreda na koži, na mjestima gdje se nalaze nožne veze ili grudna veza. U tom trenutku padobranac je dužan da uhvati komandne ručice i izbjegne sudar, ukoliko dođe do takve situacije, a zatim da se okrene licem u vjetar i upravlja padobranom orjentišući se u odnosu na objekte na tlu. Mora se rukovoditi savjetima instruktora sa kontrolne linije broj dva. Teško je procijeniti vrijeme kada ćemo udariti nogama o tlo. Brzina propadanja je skoro 6m/s. Slijedi prizemljenje koje je prilično neprijatno i bolno, posebno prvi put. Sanitesko vozilo ide duž piste i pita za pomoć. Prikupljamo padobrane, terenski ih pakujemo i idemo na mjesto okupljanja. Uviđamo da su svi dobro prošli. Zadovoljstvo i osmjeh na licima svih. Slijedi stara padobranska tradicija, a to je šutiranje nogom u zadnjicu od strane starijih padobranaca sa željom da svako sledeće prizemljenje bude mekano. Vraćamo se u hangar, uzimamo drugi par padobrana i idemo ponovo na liniju kontrole broj jedan i dva.

Isti avion, ista visina, iste procedure, ali je zadatak da se pored glavnog, otvori i rezervni padobran. Ovdje treba biti obazriv da se ručice ne pogube, kao i da se rezervni padobran ne otvara suviše rano, jer smanjuje mogućnost upravljanja glavnim padobranom. Nakon prizemljenja ponovo

12 PARTNER

jun 2012.

Tema se okupljamo. Nema starijeg vodnika Gorana Radulovića.

Neko javlja da je prizemljio na aerodromskoj pisti i da je povrijedio stopalo desne noge. Svima je krivo, znajući da je završio sa obukom i da isto može dogoditi svakom od nas.

Sljedećeg dana, odmah po dolasku, smo počeli sa pripremama za treći i četvrti skok, koji su po nekima i najizazovniji. To su skokovi koji odvajaju vojno od civilnog padobranstva. Treći skok se izvodi sa naoružanjem i opremom.

Koristi se AP M70, koja se stavlja u zaštitnu navlaku. Kada se ova oprema postavi na tijelo padobranca, mogućnost pokretanja tijela je znatno manja nego kod prethodna dva skoka. Dan je topao, a mi dugo čekamo na pisti. Na kraju krećemo u avion. Poslije 15 minuta leta iznad grada, pali se zeleno svjetlo i opet iskačemo jedan za drugim. Na prikupljanju nema desetara Nemanje Mrdaka. Čujemo da je na prizemljenju povrijedio koljeno i skočni zglob. Odlazimo do njega. Padobranska obuka je završena i za njega.

Vraćamo se u hangar i spremamo za četvrti skok. Pored naoružanja i opreme na sebe kačimo i transportni ranac namijenjen za smještaj hrane, municije, uređaja radio-veze. U njemu se nalazi od 20 do 30 kg tereta. Težina opreme koju svaki padobranac na ovom skoku ima je oko 50kg. Mogućnost pokretanja tijela je još manja. Kontrole na pisti, odlazak do aviona, visoka temperatura, posebno u avionu, kod svih izazivaju želju da se iskoči što prije. Na 50 do 100m od tla, ranac se mora otkopčati i spustiti, na uže dužine 9m. Nimalo jednostavno, jer bi pad sa tolikim opterećenjem doveo do teških tjelesnih povreda. Vazdušni termički stub, koji široka betonska pista isijava, smanjuje mogućnost upravljanja padobranom za one padobrance koji se nađu iznad piste.

Počinju prizemljenja i nove povrede. Zovem ljude oko sebe i vidim da su u redu. Primjećujem sanitetstko vozilo da ide na drugu stranu piste. Desetar Gavrilo Spalević traži pomoć za starijeg vodnika Željka Strikovića. Prikupljamo se i utvrđuje se brojno stanje. Nema Strikovića koji je povrijedio oba skočna zgloba, kao ni vodnika Milana Bulatovića, koji je povrijedio trtičnu kost. Javljaju nam da je desetar Sead Ibrić povrijedio oba koljena. Desetar Borko Bujišić je tu sa nama, ali prizemljio je na pistu i žali se na bol u donjem dijelu leđa. Desetar Danilo Jovetić ukazuje na bol u desnom skočnom zglobu.

Sljedeće jutro, kada su se mišići i tkiva ohladili, donosi nove probleme. Bujišić i Jovetić ne mogu da nastave dalju obuku, kao ni Ibrić. Kasnije je utvrđeno da Bujišić ima frakturu trtične kosti. Poslije četiri skoka, ovo je za njih kraj obuke kao i za Mrdaka. Na polasku su nam poželjeli uspješan skok i meko prizemljenje. Krivo je i njima i nama što ne skačemo zajedno.

Dan je sunčan, ali je vjetar pojačan u odnosu na prethodne dane. Čekamo sve do četiri poslije podne, kada slijedi opremanje i gotovost je već sat kasnije. Sljedeći na redu je tzv. visinac. Planirano je da avion ide na 2000m, ako dozvole meteo uslovi. Pušta se balon napunjen azotom. Odlučuje se da još čekamo iz bezbjedonosnih razloga. U 7 se pušta drugi balon. Prati se njegovo kretanje. Daju nam znak

da dođemo na linije kontrole jedan i dva.

Ulazimo u avion. Sa sobom imamo i altimetar namijenjen za mjerenje visine i aktiviranje glavnog padobrana, kada kazaljka na njemu uđe u crvenu zonu. Rampa se otvara. Slijedi odvoj iz aviona. Propadanje u stabilizaciji sa brzinom od 30m/s.

Najduži skok do sad.

Aktiviranje glavnog padobrana i uspješno prizemljenje za sve.

Pakujemo se, a nakon novih priprema ulazimo u avion da realizujemo poslednji,

šesti skok. U pitanju je noćni skok. Već je 21:30. Pogled na grad sa visine od 800m je ljepši, nego preko dana. Jedva čekamo zeleno svijetlo. Upalilo se. Krećemo jedan za drugim.

Osjećaj teško opisiv riječima. Mir i tišina, a u daljini se vide svjetla grada, osjeća se prijatno strujanje hladnog vjetra. Po prizemljenju se prikupljamo i utvrđujemo brojno stanje.

Svi smo uspjeli. Slijede čestitke, svi su zadovoljni, ali i tužni zbog onih koji nijesu imali sreće da budu sa nama.

Na kraju je 14 pripadnika uspješno završilo svih 6 skokova i time su stekli vojno padobransko zvanje - Padobranac. U više navrata instuktori koji su izvodili obuku, ali i svi ostali koji su radili sa prvim crnogorskim padobrancima istakli su da se radilo o jednoj od boljih grupa koja je dolazila na ovu vrstu obuke, koja se istakla kako vojničkim ponašanjem, tako i radom i zalaganjem. Svi pripadnici nose lijepe uspomene iz Niša, sa željom da ponovo dođu i nastave tamo gdje su stali. Jedno je sigurno, ako se pruži prilika za dalju obuku motiva i želje za dokazivanjem neće nedostajati. potporučnik mr Radomir Čanjak

jun 2012.

PARTNER 13

Vojna tehnika

Iz istorije naoružanja

RuĀna bomba - jeftino, a ubitaĀno oružje R

učna bomba predstavlja jedan izuzetno specifičan tip oružja, koje je između ostalog posebno po tome jer se ni jedno drugo oružje u istoriji isto nije izrađivalo u tolikom broju, toliko jeftino i tako ubitačno, a pritom i da je bilo tolik dostupno svakom vojniku. vrlo dostupn

redovima engleske vojske.

Primitivne ručne bombe su se koristile u Krimskom ratu 1854. godine, dok su savremenije razvijene tokom građanskog rata u Sjedinjenim Američkim Državama. Tada su se upotrebljavale ručne bombe na fitilj, ali se tu nije stalo, pa se ubrzo došlo do modela sa udarnim upaljačem. Sa osavremenjivanjem ručnih bombi dolazi se do implementacije vremenskog mehanizma koji je obezbjeđivao vremenski otklon do eksplozije, nakon što bi se prethodno bomba aktivirala udarom o kapislu.

bomba predstavlja ekspozivPo definiciji, ni koja generiše energiju koja dalje vrši nu napravu ko oštećenje objekata ili živih bića pouništenje ili o talasa ili mehaničkih udara. Mada moću šok ta zahvaljujući razvoju tehnike, danas je bomba zahvaljujuć Jednu od prvih široko upotrijebljenih ručnih bombi početdaleko više od gore navedene definicije, jer kom XX vijeka napravio je pukovnik srpske vojske Milan Vasić. okvirno postoji nekih šest tipova bombi: okvirn Ova bomba je bila u upotrebi tokom balkanskih i I svjetskog eksplozivne, svjetleće ili fleš bombe, heeksplo rata. Bomba je bila popularna pod imenima „vasićka“ i „kragumijske, udarne, vježbovne i diverzione. mijske jevka“ (proizvođena je u Kragujevcu) i na temeljima ovog moMeđutim, i ova podjela je diskutabilna, jer Među dela Kraljevina Jugoslavija je do početka II svjetskog rata razvila na samoj strukturi i efektu koji je bazirana bazir nekoliko serija novi ručnih bombi. Međutim, ono zbog čega je postiže njihovom upotrebom. Pored ove, se posti „vasićka“ poznata je to što su ove bombe bile korištene prilikom postoji jjoš i podjela na ofanzivne i defanzivatentata na Austo-Ugarskog prestolonasljednika Franca Ferdibombe, koja uzima u ne bomb nanda. Kasnije su kod nekolicine uhapšenin ka koji su se smatrali učesnicima u atentatu k ubojni radijus priliobzir ubo DA VINÿIJEV GENIJ pronađene bombe srpske proizvodnje, pa je p upotrebe bombe. Prekom upotre ostoje nepotvrÿene teorije tto svakako poslužilo Austo-Ugarskoj da potofanzivne bombe ma tome, u o kkrijepi svoje optužbe da je Srbija stojala iza koje kažu da je pronalazaþ čiji je ubojspadaju sve svve bombe b bo zzavjere za ubistvo prestolonasljednika. ni radijus manji od samog dometa bacanja Leonardo da Vinþi još u XV vijeku bombe, što dalje implicira da se ovaj tip Savremene verzije ručnih bombi eksplopoþeo sa pravljenjem bombi prebombe može bacati tokom juriša, odnosno zivnog karaktera su se dijelile na bombe sa z ma zapisima i nacrtima þuvenog borbenog nastupanja. Defanzivne bombe sa udarnim i bombe sa povlačećim mehanizu trgovca Marka Pola nastalih namom. Najpoznatija bombe sa povlačećim m druge strane imaju veću masu i veću količikon njegovih putešestvija. mehanizmom bila su njemačke „štilhanm nu eksplozivnog punjenja koji im omogućadgranate“ sa drvenom drškom i korišćene d vaju veći ubojni radijus od dometa bacanja su u II svjetskom rratu. Nijemci su ih uveli u upotrebu tokom I pa se one upotrebljavaju isključivo u slučajevima ma kada je vojnik svjetskog rata, tačnije od 1915. godine kada je rat dobio karakter u zaklonjenom položaju. rovovskog. Te bombe su se sastojale od eksplozivnog punjenja ISTORIJAT od livenog gvožđa koji je bio postavljen na vrhu drvene drške Sama istorija ručnih bombi seže još do vremena Istočnog kroz koju je od punjenja do vrha bio provučen kanap. Bomba se Rimskog Carstva (Vizantije). Negdje polovinom VIII vijeka viaktivirala tako što se odvrtala kapica na donjem dijelu drške i zazantijski vojnici su otkrili da se „grčka vatra“, vizantijsko otkriće tim povlačio kanap, iz VII vijeka, može ubaciti u kamene i keramičke, a kasnije i u što je dovodilo do staklene posudice i bacati na neprijatelja. Što se „grčke vatre“ MOLOTOVLJEV KOKTEL paljenja vremenskog tiče, to je bila strogo čuvana tajna tog vremena, pa nažalost, do olotovljev koktel je improvizovana zapaljiva upaljača i do eksplodanas nije precizno objašnjena prava priroda i sam mehanizam zije nakon 7-10 sebomba koja se pravi od staklene flaše ispunjene ovog sistema naoružanja uprkos mnogim teorijama. Neke od kundi.

Za raziku od benzinom koja se aktivira pomoüu parþeta tkanine koji ovih teorija tvrde da je „grčka vatra“, preko muslimanskih armibombi sa udarnim ja na bliskom i srednjem istoku stigla do Kine početkom X vijese zapali. Ova improvizovana bomba je dobila ime toupaljačem, ove bomka. Kinezi su polovinom X vijeka za vrijeme vladavine dinastije kom Sovjetske invazije na Finsku tokom „zimskog rata“ be nijesu imale tijelo Song počeli da umjesto zapaljive smješe koriste barut koji se 1939. godine. Ime su joj dale finske trupe , a nazvana od čeličnih fragmesmatra njihovim izumom, da bi već u XI vijeku u svom vojnom je po Sovjetskom ministru inostranih poslova Vjaþeslavu nata i opiljaka pa je priručniku opisali različite vrste barutnih smješa, korišćenih za Molotovu kojeg su Finci smatrali krivim za rat. primarni efekat bio pravljenje bombe. Upravo su Kinezi prvi počeli da prave bombe oštećenje uzrokovaod livenog gvožđa. no termičkom energijom, om dok je efekat mehaničkog oštećenja Bomba se opet u Evropi pojavljuje u XVII vijeku u Englefragmentima bio tek sporednog karaktera. skoj. U Engleskoj toga vremena bombe su bile prilično skupe jer nastaviće se....... je barut kao sirovina bio rijedak. Englezi su čak imali i timove poručnik Todor Goranović obučenih ljudi koji su predstavljali svojevrsne elitne formacije u

P

M

14 PARTNER

jun 2012.

Dnevnik iz Avganistana

Crnogorci i Avganistanci veþ se razumiju bez prevodilaca A

vganistan – država u jugozapadnoj Aziji, odlikuje se dugom i ratničkom istorijom. Vijekovima su se na ovim prostorima preplitali različiti geopolitički uticaji. Zbog toga je teritorija Avganistana mnogo puta mijenjala vladare, počevši od starog vijeka, kada je bila dio Persijskog carstva, a zatim, imperije Aleksandra Makedonskog. Različiti osvajači su dolazili u ovu zemlju, ali se na toj teritoriji nijesu održali.

Stoga se za ovu državu kaže da je kroz istoriju predstavljala „groblje carstava“.

privjesci, nargile, vojna oprema... U „Super PX“, popularni Džomla nudi „originalni“ Gerber nož po cijeni od 20 eura, ali spreman je da se nagodi i za upola manje novca. Kaže „samo za tebe zemo deset“. Obavezno na odlasku gestikulacijom pokazuje da ne govorimo nikom koliko smo platili kupljeno, pošto ga je dao „ispod cijene“. Po zadovoljnom osmjehu prodavca znamo da ipak nijesmo prošli baš najbolje u tom cjenkanju.

Smatra se da Avganistan kao država u modernom smislu nastaje 1747. godine kada Ahmed Šah Durani osniva Durani carstvo. Različite kulture i nacije koje su se zadržavale na ovoj teritoriji uslovile su jednu od bitnih karakteristika Avganistana – multietničnost. Najveći dio stanovništva čine Afgani ili Paštuni (42%), pa zatim Tadžici (27%), Hazari (9%), Uzbeci (9%), Aimaci (4%), Turkmeni (3%), Baluča (2%) i ostali (Nuristani, Kirgizi... 4%). U svoj toj multietničnosti trenutno se nalazi i tridesetak pripadnika V crnogorskog kontingenta, koji svakodnevno sarađuju sa lokalnim stanovništvom u bazi Panonija.

Nerijetko PRT organizuje razne manifestacije i kulturne sadržaje kojim prisustvuje lokalno stanovništvo iz sastava baze ili Poli E-Khomrija.

Tako je u Panoniji proslavljena Avganistanska nova godina – Novruz. Novruz označava prvi dan proljeća i početak godine prema iranskom (persijskom) kalendaru. To znači da je 20. 3.

2012. godine u Avganistanu svečano obilježen početak 1391. godine! U ogromnom šatoru, koji je posebno uređen za tu priliku, mađarski i crnogorski pripadnici uručili su prigodne poklone svim Avganistancima iz sastava baze „Panonija“. Ovo je bila prilika i za neformalno druženje i razmjenu utisaka o dosadašnjem radu koji je protekao u profesionalnom i prijateljskom maniru. Početkom juna obilježen je praznik, dan djece Avganistana.

Preko 50 dječaka i djevojčica iz lokalne škole došlo je u bazu i za njih je organizovano druženje i razne sportske igre. Na fudbalskom terenu mogla se vidjeti gomila djece, izmiješane sa vojnicima, kako bezbrižno trče ili igraju fudbal, košarku, „između dvije vatre“...

Tako iz dana u dan pripadnici V kontingenta razvijaju međuljudske odnose sa lokalnim stanovništvom. Poštujući kulturu i običaje avganistanskog naroda, trude se da na pravi način reprezentuju svoju državu - onako kako dolikuje crnogorskim vojnicima.

V kontingent u ISAF misiji

Lokalno stanovništvo obavlja različite poslove u sastavu Provincijskog rekonstrukcijskog tima (PRT). Oni realizuju dio obezbjeđenja baze (bez naoružanja), angažuju se kao prevodioci, vlasnici su manjih radnji koje se nalaze unutar baze ili vrše određene zanatske radove u bazi (krečenje, sitne građevinske popravke...).

Pošto je pješadijski vod iz sastava crnogorskog kontingenta direktno odgovoran za obezbjeđenje baze, saradnja sa avganistanskim dijelom obezbjeđenja je neprekidna. Osim profesonalnog rada tu je prisutna i neformalna komunikacina i druženje sa avganistanskim vojnicima. Iako ne nose naoružanje, Avganistanci imaju važnu ulogu osmatrača na tornjevima. Ovako bitan zadatak ne bi bio moguć bez uzajamnog povjerenja. To povjerenje gradi se svaki dan i ostavljeno je u nasljeđe od crnogorskih prethodnika koji su obavljali misiju ovdje. Naši pripadnici trude se da nauče što više riječi Dari jezika, a sa druge strane i Avganistanci ne zaostaju u poznavanju crnogorskog. Tako se u bazi često mogu čuti pitanja tipa: „kako si“, „kako djeca“, „je li vruće“ i slično. Lokalni prevodilac Mensur na „tečnom“ crnogorskom prenosi informaciju sa kontrolnog punkta da je „došlo pet lica, žele pričaju sa CIMIC“, na šta mu dežurni komadir 2. tima stariji vodnik Vukan Knežević odgovara Tah-sha-kur (hvala).

U prodavnicama koje se nalaze unutar baze nije neophodno poznavanje engleskog jezika da bi se bilo šta kupilo.

Vlasnici radnji vole da se cjenkaju i to predstavlja uobičajeni ritual kupovine. Tu se mogu naći razni odjevni predmeti,

jun 2012.

PARTNER 15

Dnevnik

Pismo iz misije ATALANTA

Ekvatorijalno krštenje P

o drugi put vas pozdravljam, iz misije “ATALANTA EU NAVFOR”. Evo prođoše dva i po mjeseca od mog ukrcavanja na brod “SCIROCCO”. Naravno, sada je sve mnogo lakše nego na početku. Razlozi su jednostavni, navikao sam se na kolektiv, kao i on na mene. Uklopio sam se dobro u život i rad na brodu, na moru. A, i dolazi ona druga polovina boravka u misiji, ona u kojoj već znaš da si mnogo bliže povratku kući.

Od mog prvog javljanja desio se niz zanimljivih trenutaka i aktivnosti. Prelazak preko ekvatora, boravak na Sejšelima, “friendly approach”… No, krenimo redom.

Nakon uspješnog eskorta otkupljenog italijanskog tankera, vratili smo se našim redovnim aktivnostima. Patrolirali smo par dana po Adenskom zalivu, iskontrolisali nekoliko sumnjivih čamaca, a onda zauzeli kurs prema Sejšelskim ostrvima. Tačnije, Mahe ostrvu i luci Port Victoria. Čekala nas je duga plovidba okeanom, ali srećom, Neptun je bio blagonaklon prema nama.

More mirno, nema pirata u blizini, lijepa plovidba prema čuvenim Sejšelima.

Posebno me radovalo što ću na tom putu do ostrva preći ekvator, po prvi put. A prelazak na drugu, na južnu hemisfe-

Na Sejšele, odnosno u Port Victoriu uplovismo 15. maja.

Zanimljivo, baš na moj rođendan. Spremala se još jedna proslava… Poslije dužeg boravka na moru, brojnih zadataka i prevaljenih milja, ovakav odmor nam je itekako dobrodošao. O samim Sejšelskim ostrvima, uzaludno je trošiti riječi. Raj na zemlji. Srećom, odabrah poziv pomorskog oficira pa me sudbina i ovdje dovede…

Odmorili smo se, osvježili, spremni i orni za nove zadatke, za nove milje patroliranja, isplovismo iz luke. Plovidba preko somalijskog basena je protekla mirno, bez sumnjivih čamaca ili aktivnosti. Ali, približavajući se Adenskom zalivu, baš kod “Roga Afrike”, osmatrači spaziše jedan mali čamac i dvojicu ljudi u njemu kako mašu i nešto dovikuju. Pozivali su u pomoć…

Komandant broda je odmah izdao naređenja. Spušten je čamac u more, ukrcan bording tim. Naravno, uz maksimalnu predostrožnost, prišlo se pomenutom čamcu. Ispostavilo se da su u pitanju ribari, da im se pokvario motor… Rekoše da tako plutaju po okeanu već 4-5 dana… Uslijedilo je spuštanje i drugog čamca u more, sa hranom, vodom i ekipom koja će pokušati da otkloni kvar na motoru. Da… i to je misija. Upravo to - pomoći ljudima, spasiti ih, zaštititi… A mi smo to i uradili. Ribari su uspješno vraćeni u blizinu obale, naš čamac ih je oteglio do kopna. Bilo je dosta posla, čak je i helikopter podignut da sve to obezbjeđuje iz vazduha. Posada je bila umorna, ali srećna i zadovoljna. Učinjeno je dobro djelo…

ru je jedinstven događaj… taj trenutak kada prelaziš “granicu”, zamišljenu liniju koja dijeli našu planetu na dvije polulopte. I, stvarno, osjećaj je nekako poseban, neobjašnjiv.

Povodom toga, upriličena je vrlo lijepa i zanimljiva proslava.

Na helikopterskoj palubi, sve je bilo spremno i dekorisano za početak neobične ceremonije. Komandant broda je obukao kostim boga mora - Neptuna, sjeo je u “Neptunovu stolicu ”, držeći u ruci trozubac koji je neko vrlo vješto i originalno napravio za ovu priliku. Imao je “Neptun” i svoje asistente, svako je znao svoju ulogu, i proslava je mogla da počne.

Svako ko je prvi put prešao ekvator, prilazio je “Neptunu”, a ovaj ga je polivao vodom uzetom iz okeana. Bilo je to “ekvatorijalno krštenje”, lijep pomorski običaj. Sve je bilo mnogo lijepo i veselo, pravi događaj za malo opuštanje od svakodnevnih obaveza.

Plovimo prema Sejšelima, sada već po južnoj Zemljinoj hemisferi. Malo je neobično vidjeti oznaku “S” pored brojki koji pokazuju vrijednost geografske širine.

Dani idu, vrijeme je neumoljivo. Nekada mu je to dobra, a nekada loša strana. Sve zavisi do toga šta nam je stalo – da što brže prođe ili da trenutak traje vječno. Posao, nova dužnost koju obavljam u operativnom centru, je zanimljiv i daje mi potpuniju sliku svih dešavanja. Pratim izvještaje, svakodnevna naređenja, situaciju sa otetim brodovima, akcije pirata… Jedna informacija me je posebno obradovala. Uspješno je prošao još jedan otkup, još jedan brod sa 22 člana posade je slobodan. Takav razvoj situacije nam mnogo uljepša ne samo dan, boravak u misiji, nego se pamti za cijeli život. Nadam se da ću do kraja našeg učešća u misiji pročitati još ovakvih novosti.

Počeo je period monsuna, SW smjera. Jak vjetar i jako more.

Za pirate podrazumjeva nemogućnost akcija na okeanu. Za nas, “malo” ljuljanja i posrtanja. Ali, sve to ulazi u rok službe… A, i šta je pomorački život bez malo jakog vjetra i moćnih talasa?!

I kada se sve smiri, e to je tek najljepše, kao kad se pojavi duga poslije duge kiše… poručnik fregate Ivan Laković

16 PARTNER

jun 2012.

Povod

Predstavljamo pripadnike VCG

Desetar Snežana Koraþ Āeka odlazak u misiju S

ebe vidi kao kao vojnika koji može odgovarati svim postavljenim zadacima vezanim za sve tri misije vojske. Za nju je vojnički poziv izazov i želja za napredovanjem. Snežana iz dana u dan teži da dostigne svoj cilj, a to je da postane PVL podoficir. Vojnički poziv sam po sebi nije nimalo lak, postoje ogromna odricanja, a prije svega, potrebna je velika volja, želja, upornost. Snežana je sebe pripremila za sve što donosi ovaj posao. Završila je osnovni vojnički kurs sa odličnom ocjenom, i nekako skromno sebe stavila u prvi plan, u odnosu na svoje kolege. Dokazala je da shvata šta znači nositi uniformu, šta znači biti tu za svoju zemlju i predstavljati je onako kako vojniku to dolikuje.

i prijavljivanjem za mirovnu misiju u Avganistanu, iako zna da je to koliko god odvažan, toliko i opasan potez i dokazala da na službu u Vojsci gleda krajnje profesionalno i da u svakom trenutku želi da svoju zemlju predstavlja u pravom svijetlu. U vremenu početka obuke za ISAF mirovnu misiju, Snežena je bila na kursu u Bosni i Hercegovini, ali je izrazila želju da se prijavi za prvu sljedeću misiju.

Vojska Crne Gore pruža šansu svima kojima je Vojska i njeno funkcionisanje životno opredeljenje, a ne samo usputni posao, šansu da napreduju, a Snežana je od prvog dana svoju ulogu u vojsci shvatila ozbiljno.

Zbog svoje velike želje da postane PVL podoficir znala je da treba završiti napredni vojnički kurs. Nije se libila da ga uz velika odricanja i požrtvovanje završi, čime se približila svome cilju. Željna usavršavanja, novih iskustava, prihvatila je sve izazove, svaki konkurs koji se ticao napredovanja vojnika po ugovoru shvatila krajnje ozbiljno. Vođena samo voljom i upornošću, završila je kurs za vojne bolničare, a kao vojnik u Inžinjerijskoj četi u Brigadi kopnene vojske završila je i Kurs humanitarnog deminiranja (OS BiH Rajlovac, Sarajevo) na kojem je dobila zvanje EOR-izvidjač, EOD-operater(SMO). Na tom kursu je postigla izvanredne rezultate i stekla neophodno znanje i iskustvo za izvršavanje opasnih zadataka, kao što je uništavanje viška naoružanja. Poslije završenog kursa dobila je i malo priznanje, tačnije postala je treća žena na prostoru bivše SFRJ koja je završila Kurs za EOD-operatera (CMD).

Svoju privrženost službi u Vojsci Crne Gore pokazala je

U Brigadi KoV o Snežani se mogu čuti samo riječi hvale, dobar je kolega, prijatelj, uvijek tu da sasluša i posavjetuje. Mada nema puno vremena, uvijek je nasmijana, ali istovremeno i ozbiljna da izvrši naređenje, bez pogovora i da se našali, a samim tim učini lakšim posao i sebi i kolegama, kojima je čast da rade sa njom.

Snežana je već dokazala da biti žena u vojsci ne znači da se ne mogu izvršavati takozvani muški poslovi. Već je svojim radom i zalaganjem, bezmalo stala rame uz rame, a često iskočila u prvi plan u odnosu na svoje kolege.

Tako je na neki način otvorila put svim pripadnicama ljepšeg pola koje žele da se bave ovim teškim, ali časnim poslom,u kojem je Snežana pronašla svoju budućnost.

Marko Slomo jun 2012.

PARTNER 17

Povod

Vježba „Immediate Response“

Vojsku Crne Gore predstavio pješadijski vod iz Nikšića M

ultinacionalna vježba „Immediate Response“, koja se izvodi od 2011, a trajaće do 2013. godine, u Hrvatskoj, ove godine realizovana je od 25. maja do 9. juna. Uključila je više od 700 pripadnika, prije svega, iz Armije SAD i Hrvatskih oružanih snaga, sa jedinicama iz vojski Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Slovenije. Makedonija i Srbija su učestvovale na vježbi u svojstvu posmatrača. „Immediate Response-12“ je dio USEUCOM programa zajedničke obuke i vježbi, osmišljenog radi poboljšanja interoperabilnosti NATO i partnerskih zemalja i pomoći za uspješno izvršavanje zadataka u zajedničkom, multinacionalnom, integrisanom okruženju. Primarni cilj je bio priprema zemalja učesnica za povećanje doprinosa trenutnim i budućim operacijama NATO-a.

za primjenu stečenih znanja tokom obuke po OCC konceptu, kao i za sticanje novih znanja koja će im koristiti u daljem obučavanju. Takođe, pripadnici koji su učestvovali na vježbi imali su priliku da rade u multinacionalnom okruženju i uporede svoja znanja sa pripadnicima ostalih armija učesnica na vježbi, što je neprocjenjivo iskustvo.

Posebno treba naglasiti i korišćenje DISE (Deployable Instrumentation System Europe), sistema u toku vježbe sa kojim su se pripadnici Pješadijskog

Vojsku Crne Gore na vježbi „Immediate Response-12“ predstavljao je oficir u svojstvu posmatrača i pješadijski vod iz sastava pješadijske čete, Pješadijskog bataljona, iz Nikšića.

Vježba je realizovana u dvije faze. U prvoj fazi, u trajanju od pet dana, realizovane su vodne vježbe. Pješadijski vod je izvodio napad, zasjedu i kretanje do kontakta. Komandir voda je morao po dobijenom naređenju da donese odluku kroz proces donošenja vojnih odluka i da izvrši zadatak u skladu sa NATO procedurama. U toku realizacije vodnih vježbi, pješadijski vod bio je praćen od strane dva instruktora američke vojske, koji su poslije završetka svake aktivnosti vršili detaljnu analizu rada i ponavljali radnje za koje je bilo potrebe.

U drugoj fazi realizovana je petodnevna vježba bataljonskog nivoa, u kojem su učestvovale dvije čete, sastavljene od mehanizovanih i pješadijskih vodova armija SAD, Hrvatske, BiH, Slovenije, Albanije i Crne Gore. Glavni zadatak vježbe bio je napad i neutralisanje protivničkih snaga u dva naseljena mjesta i uspostavljenje kontrole nad dodijeljenim rejonom za buduće operacije.

Za pripadnike pješadijskog voda vježba je bila odlična prilika

voda prvi put sreli. DISE sistem je simulatorski sistem, čiji se dijelovi postavljaju na lično naoružanje i vozila, kao i na šljem i borbeni prsluk svakog vojnika i koji simulira kada je vojnik ili vozilo pogođeno od strane protivnika, što vježbu čini realnijom i zanimljivijom.

Pješadijski vod iz sastava 1. pješadijske čete koja se ocjenjuje po OCC konceptu je prvi put učestvovao na nekoj međunarodnoj vježbi i bio u sastavu multinacionalne čete. Prilikom pripreme za vježbu dio pripadnika jedinice je bio skeptičan po pitanju mogućnosti pružanja potrebnih znanja i sposobnosti, imajući u vidu da na vježbi učestvuje većina pripadnika armija koje su članice NATO saveza, što se pokazalo kao neopravdano. Po ocjenama instruktora iz sastava američke vojske, koji su pratili rad Pješadijskog voda, kao i komandira jedinica u čijem je sastavu Vod bio, sve postavljene zadatke pripadnici su izvršili profesionalno i pokazali visok stepen znanja i sposobnosti. U najmanju ruku, ne zaostaju za pripadnicima ostalih armija učesnica na vježbi, što je ogroman motiv za budući rad njihove matične jedinice koja se ocjenjuje po OCC konceptu, jer su se uvjerili da su na pravom putu i da će ispuniti zacrtane ciljeve. major Enes Murić

18 PARTNER

jun 2012.

Povod

Komandno-štabna multinacionalna vježba „COOPERATIVE LONGBOW 2012“

Vježbali za operacije podrške miru Vježba održana od 21. do 29. maja, na poligonu Pepelište u Makedoniji. Vojsku Crne Gore predstavljala su Āetiri pripadnika Vazduhoplovstva Crne Gore, koje je predvodio major Toni SiĀ. Najavljeno da þe ubuduþe zemlje, Ālanice Partnerstva za mir, biti direktno pozivane na vježbe NATO

N

akon godinu intenzivnih priprema, Komanda NATO snaga u Madridu – FC Madrid i zemlja domaćin, Makedonija, okupili su učesnike NATO-PzM vježbe „COOPERATIVE LONGBOW/LANCER 2012“, kako bi kroz simulaciju multinacionalne operacije obučili pripadnike snaga zemalja PzM za različite zadatke u multinacionalnom okruženju, u operacijama podrške miru.

U skladu sa ranije definisanom listom učesnika, izvršena je prijava predstavnika VCG na sljedećim funkcionalnim dužnostima: major Toni Sič, načelnik za vazduhoplovne operacije u sekciji G-3, kapetan Želimir Pojužina, načelnik sekcije G-6, kapetan Rade Stijepović, zamjenik načelnika odjeljenja za vatrenu podršku u sekciji G-3 i poručnik Goran Senčić, zamjenik načelnika za avijaciju iz sastava multinacionalne brigade - MNB. Zajedno sa predstavnicima 31 zemlje članice PzM i NATO, tim VCG je otpočeo sa realizacijom posljednjeg dijela obuke za svoje učešće u radu u Komadi MNB. Shodno potrebama vježbe, program obuke je obuhvatio upoznavanje sa opštom situacijom po scenariju, jačinom i opremljenošću snaga u konfliktu, međusobnim odnosima i njihovom skorijom istorijom, operativnim planom i operativnim naređenjima. Zatim je sprovedena kolektivna obuka svih učesnika vježbe po funkcionalnim dužnostima, kojom prilikom je svako upoznat za opisom svog radnog mjesta i rasporedom aktivnosti u Komandi MNB. Vježba je svečano otvorena 21. maja, od strane komandanta FC Madrida, generala Alfreda Toresa. Nakon toga, realizovana je mini-vježba na kojoj su svi učesnici prošli potrebne procedure za rad na vježbi.

Dan kasnije otpočela je i dugo pripremana šestodnevna komandno-štabna vježba. Fokusirana na operaciju podrške miru u NATO vođenoj operaciji, vježba je sadržala mnogobrojne incidente i događaje koje su sekcije MNB dobijale u obliku zadataka od pretpostavljene i potčinjene komande, na osnovu plana liste incidenata. Akcenat je stavljen na CIMIC-operacije, operacije odnosa s javnošću i operacije transporta vazdušnim putem za potrebe nevladinih i internacionalnih organizacija, sopstvenih snaga, kao i operacije medicinske evakuacije.

Svakim danom vježbe postepeno je povećavan broj incidenata koji je dostavljan sekcijama na rješavanje. Treneri–posmatrači vršili su svakodnevni nadzor i ocjenjivanje, kao i davanje stručnog mišljenja o radu sekcija za koje su zaduženi.

Dugogodišnje iskustvo u radu, znanja stečena tokom školovanja, naročito znanja stečena u inostranstvu, kao i nesebično zalaganje i entuzijazam, rezultirali su proglašenjem sekcije za vazduhoplovne operacije „herojima dana“ tokom trećeg dana vježbe. Ovo je bila posebna čast ne samo za mene kao načelnika sekcije i poručnika Senčića zaduženog za avijaciju iz sastava MNB, već i za druge članove ove sekcije, vazduhoplovce iz Makedonije, Austrije i Bosne i Hercegovine, koji su omogućili da sekcija pokaže natprosječne rezultate, odgovori na sve postavljene zadatke u predviđenom roku i na najbolji mogući način, kako to nalaže praksa u radu multinacionalnih snaga.

Naredni dani donijeli su nove zadatke, koji su kroz timski rad i primjenu stečenih znanja uspješno rješavani. U to su se imali prilike uvjeriti i gosti Dana visokih zvanica, organizovanog 28. maja. Ovom događaju prisustvovali su i predstavnici VCG, pukovnik Jovica Kaluđerović i major Velimir Obradović, koji su iskoristili priliku da posjete tim Crne Gore.

Idućeg dana izvršena je ceremonija zatvaranja vježbe. Njenim zatvaranjem kao da je nagovješteno i zatvaranje jednog razdoblja i načina saradnje NATO i zemalja PzM. Naime, prilikom izražavanja zahvalnosti državama učesnicama, napomenuto je da je „COOPERATIVE LONGBOW/LANCER 2012“ najvjerovatnije posljednja vježba ovog tipa (NATO-PzM). U narednom periodu, PzM zemlje će najvjerovatnije biti pozivane da direktno učestvuju na NATO vježbama, odnosno za njih neće biti organizovane posebne vježbe, kao što je bila ova. Jedan od razloga za navedeno je i činjenica da zemlje PzM danas pokazuju mnogo viši stepen interoperabilnosti i poznavanja rada po NATO procedurama nego što je to bio slučaj ranije. Po rječima glavnih ljudi rukovodstva vježbe, brigadnog generala Savaresea i pukovnika Nigria, navedeno je svakako i potvrdila i upravo završena vježba.

Za pripadnike VCG cilj vježbe u potpunosti ostvaren. Učesnici vježbe su usvojili procedure, standarde i način rada u multinacionalnoj brigadi, na način kako su to zahtjevali treneri i personal koji je organizovao i pratio rad vježbe. Znanje pripadnika VCG, potrebno za rad u multinacionalnom okruženju, značajno je prošireno, što će svakako biti od koristi za dalji rad na povećanju interoperabilnosti VCG sa partnerima, ali i u radu predstavnika VCG u komandama multinacionalnih snaga pod vođstvom NATO. major Toni Sič

jun 2012.

PARTNER 19

Vijesti iz Vojske

Regionalna obuka u Hrvatskoj za Školu Vojne policije u Kabulu U

Hrvatskoj je realizovana zajednička obuka, pripadnika kontingenta predviđenog za angažovanje na dužnostima u školi Vojne policije u Kabulu. Priprema za kompleksne zadatke i izazove u toj misiji. Obuka je okupila pripadnike oružanih snaga Hrvatske, Crne Gore, Albanije, BiH i Slovenije.Obuka je obuhvatila dvije faze, obuku u štabnim dužnostima i obuku u korištenju ličnog naoružanja sa gađanjima.

U prvoj fazi obuke polaznici su izučili, život i rad škole VP, zatim, kulturu i društvena pravila ponašanja u Avganistanu, strukturu i dokumentaciju Avganistanske nacionalne armije, škole VP, Pravo oružanih sukoba i ROE, procedure traženja indirektne vatrene podrške, planiranje i realizaciju konvoja, kao i borbu protiv IED. Posljednje dvije navedene aktivnosti polaznici obuke savladali su teorijski i praktično.

Cjelokupni sastav podvrgnut je tempu rada u komandi škole VP, pri čemu je rad bio po scenariju koji je osmislila grupa predavača (svi sa iskustvom u radu u školi VP), a u drugoj fazi obuke polaznici su realizovali više instinktivnih i situacionih gađanja. Pošto kontingent na dužnostima u školi VP u Kabulu, pored osnovnih, ima i dužnosti obezbjeđenja baze u slučaju napada, obuci u korištenju naoružanja posvećena je posebna pažnja. Po riječima instruktora, kada je u pitanju angažovanje u misiji, kod korištenja naoružanja nije bitno iz koje ste države ili organizacije, već samo kakve su vaše stvarne sposobnosti u pravilnom, sigurnom i efikasnom korištenju naoružanja i opreme, tako da te sposobnosti svi polaznici moraju razviti, kao preduslov upućivanja u misiju. Usvajanje standarda nižeg od ovog bi predstavljalo bezbjednosni rizik za kontingent u misiji, što je jasno stavljeno do znanja svim polaznicima. Iz tog razloga su sva gađanja realizovana sve dok instruktori nijesu stekli povjerenje u sposobnosti polaznika da lično naoružanje i opremu koriste na nivou koji misija ISAF zahtijeva.

Pripadnike kontingenta očekuje još jedna sedmica zajedničke obuke, koja će biti realizovana u julu. Tom prilikom će biti provjerene sposobnosti zajedničkog rada kontingenta i stepen uspješnosti realizacije zadataka u školi VP, u Kabulu. Ukoliko kontingent savlada postavljene zadatke, biće sertifikovan za upotrebu u misiji ISAF i upućen na angažovanje po posebnom planu. poručnik Predrag Lučić

20 PARTNER

jun 2012.

Vježba ADRION održana u Sloveniji M

ornarica Vojske Crne Gore učestvovala je, početkom juna, po četvrti put, na vježbi ADRION 2012 LIVEX. Posada PR-41 isplovila je iz Bara, svečano ispraćena na sidrištu, gdje je bio i komandant, kapetan bojnog broda Rajko Bulatović. Isplovili smo iz luke. Četrdeset

sati vožnje nas čeka do Kopra. More je mirno, vrijeme nas služi dobro. Samo da nije kao kad smo išli u Taranto. Smjene su zaživjele. Radi se po zapovijesti za vožnju. Komandant OzS drži sve pod kontrolom. Kapetan korvete Željko Nikolić obilazi svaku smjenu da se uvjeri da je sve u redu. Poručnici fregate Musović i Stepanović daju smjene uz mene. Zamjenik komandanta PR-41 zastavnik Ante Topičić i komandir IV brodskog odreda stariji vodnik I klase Goran Maslać daju pečat ovom zadatku. Bez njih sve bi bilo teže.

Ušli smo u hrvatske vode. Napokon i Slovenija.

Prvi crnogorski brod koji uplovljava u Kopar, u slovenačke vode. Prijem je bio odličan. Uostalom kao što je i Triglav imao, kada je gostovao u Crnoj Gori. Vezali smo se na Triglav, slovenački brod.

A onda, izlazak u grad. ADRIO je bio uspješan.

Poručnici fregate Musović i Stepanović dali su najveći doprinos.

Komandant Mornarice prisustvovao je, sa saradnicima, Danu visokih zvanica. Nakon vježbe povratak. Opet isti prolazak kroz hrvatske vode.

Napokon tu smo u Crnoj Gori. Vratili smo se istim kursom u Bar. Doček je svečan. Opet smo u Baru, u Crnoj Gori, zadovoljni i srećni! poručnik fregate Vladimir Todorović

Povod

Vojska Crne Gore na regionalnoj vježbi za djelovanje u katastrofama Vježba održana u Bosni i Hercegovini U

vježbavanje za djelovanje u situacijama kada se dogode prirodne ili vještački izazvane katastrofe jedan je od stalnih zadataka svih društvenih segmenata i struktura. Naravno, i vojske u svakoj državi. Jer, katastrofe su po obimu velike i sa veoma širokim spektrom posljedica, a traže efikasan i brz odgovor, i to često u međunarodnim razmjerama.

Imajući u vidu da katastrofe ne poznaju ni vremenske ni prostorne granice, svaka država je u obavezi da se dugoročno i adekvatno priprema za odgovor na katastrofe.

Slijedeći principe jedne od svojih bitnih misija, Vojska Crne Gore je i ove godine, u okviru međunarodne saradnje, učestvovala na velikoj regionalnoj vježbi SHARED RESILIENCE 2012, koja je organizovana i realizovana u kasarnama Oružanih snaga Biosne i Hercegovine, u Čapljini i Bileći, od 27. maja do 8. juna.

Ali prije nego što detaljnije predstavimo pomenutu vježbu, valja se podsjetiti na sam pojam katastrofa. Pod time se podrazumijeva događaj koji po svojim posljedicama za ljude i materijalna dobra prevazilazi kapacitete za odgovor pogođenog područja ili države. U prošlosti, kada su katastrofe bile uglavnom prirodne, smatrane su Božijim davanjem ili uticajem loših zvijezda, te se otuda na engleskom jeziku nazivaju „disaster’’, što znači loša zvijezda. Napretkom tehnologija i opšteg društvenog razvoja sve je veći broj katastrofa koje na direktan ili indirektan način izaziva čovjek. Kao primjeri ovakvih katastrofa mogu nam poslužiti hemijski akcidenti, saobraćajne nesreće, nuklearni akcidenti i sl. Treba svakako pomenuti i katastrofe koje su kombinacija djelovanja ljudskog faktora i prirode ili, bolje rečeno, poremećaja prirodnih tokova zbog dugog negativnog uticaja ljudskog faktora na okolinu. Kao najupečatljiviji primjer potrebno je pomenuti suše i poplave, kao posljedice globalnog zagrijavanja.

Bez obzira na uzroke, katastrofe imaju neke zajedničke karakteristike. Nastupaju neočekivano i naglo, u kratkom vremenskom periodu uzrokuju manje ili više žrtava, povreda, invalidnosti, oštećenja ili uništenja materijalnih dobara, iziskuju vanredno ljudsko i ekonomsko naprezanje na sprječavanju širenja i sanaciji posljedica koje su izazvale.

VCG je na pomenutoj vježbi predstavljao medicinski tim, u sastavu potpukovnik dr Zoran Marković, dr Biljana Ivanović, stariji vodnik I klase Milun Vešović i desetar Bojan Zvicer. Pored domaćina OS BiH, na vježbi su učestvovali timovi Vojske Srbije i američke vojske, zatim, Civilna zaštita BiH, vatrogasne službe i timovi Hitne pomoći Neretvanskog kantona, kao i predstavnici Crvenog krsta BiH. Vježba je bila podijeljena u dvije cjeline. Prvu cjelinu činila je nastava i rješavanje teoretskih zadataka koji su se

odnosili na razne pretpostavljene katastrofe i trajala je pet dana. Kurs za lidere za djelovanje u nesrećama pohađali smo dr Biljana Ivanović i dr Zoran Marković, a ostala dva člana našeg tima pohađala su kurs za prvi odgovor na katastrofe - first responder. Rad se odvijao u posebnim prostorijama od 8 do 17 sati, svakodnevno. Prvi zadatak koji smo rješavali bio je planiranje i lociranje privremenog naselja za oko 5000 ljudi, pogođenih katastrofom, sa svim potrebnim sadržajima, uz otežavajuću okolnost da taj broj unesrećenih čine pripadnici dvije oštro suprostavljene grupe i da stalno prijeti opasnost međusobnog sukoba. jun 2012.

PARTNER 21

Povod Drugi zadatak bio je znatno komplikovaniji i zahtijevao je mnogo više vremena. Tri grada zamišljene države predstavljena su sa svim kapacitetima zdravstvene službe. U jednom od njih, gdje je bio moj tim, dolazi do nekog teškog hemijskog incidenta i jedino rješenje je da se bolnica sa svim kapacitetima preseli u najbliži susjedni grad. Tokom premještanja, dobio sam obavještenje da je na pola puta do tog grada pao putnički avion i da istovremeno iz neke cistijerne curi nepoznata tečnost. Zadatak mog tima je sada bio da obavijestimo nadležne službe, zatim, sačekamo da mjesto nesreće bude bezbjedno, a onda da se bavimo sa oko 150 unesrećenih, među kojima ima poginulih, teže i lakše povrijeđenih. Za svakog od njih mora se precizno odrediti stepen hitnosti i zahtijevati odgovarajući način transporta. Za sve aktivnosti određeno je vrijeme, a ukupan rad se odvijao pod budnim okom američkih instruktora. Druga dva člana našeg tima za ovo vrijeme rade na konkretnom uvježbavanju ranjih postupaka sa povrijedjenima, uvježbavaju davanje infuzija, injekcija, intubiranja i reanimacije.

Po završetku tog dijela vježbe, na prigodnoj svečanosti, polaznicima kursa organizatori su uručili sertifikate.

Vikend, nakon prve radne sedmice, je iskorišćen za sportske aktivnosti, takmičenja i zajedničke izlete. Razgledali smo znamenitosti, utvrđenje Počitelj, bližu okolinu Čapljine i Mostara, a posjetili smo i manastir Žitomislić i Međugorje. Obišli smo vrelo rijeke Bune.

Naravno, razgledali smo lijepi Mostar. Sljedeća nedjelja je bila rezervisana za praktični dio vježbe “Zajednički otpor”. U ovom dijelu vježbe radilo se na rješavanju konkretnih zadataka, na dvije lokacije. U Kasarni OS BiH u Bileći, rješavana je supozicija ulazak autobusa u minsko polje, a u Kasarni u Čapljini, pad helikoptera u minsko polje, zemljotres u velikom gradu i požar velikih razmjera, izazvan eksplozijom neke zapaljive tečnosti.

Za potrebe zbrinjavanja velikog broja unesrećenih, formiran je CCP - kontrolno sabirna tačka, na kojoj su radili dr Biljana Ivanović i desetar Bojan Zvicer, sanitetska stanica tipa ROL 1, u kojoj smo radili stariji vodnik I klase Milun Vešović i ja i američka ratna bolnica tipa ROL 2. Osim medicinskih ekipa, u svakoj od supozicija, zavisno od potreba, učestvovale su i ostale službe - policija, vatrogasci, helikopterske jedinice, Crveni krst i civilna zaštita. Svi učesnici vježbe, kao i ocjenjivači, bili su visoko saglasni da su pripadnici medicinskog tima VCG profesionalno i pravovremeno riješili sve postavljene zadatke i tako bitno doprinijeli uspjehu vježbe.

22 PARTNER

jun 2012.

Tokom vježbe, na Dan visokih zvanica, posjetila nas je delegacija iz GŠ VCG, na čelu sa pukovnikom Zoranom Lazarevićem, kao i ambasador Crne Gore u Bosni i Hercegovini Dragan Đurović. Članovi delegacije su imali priliku da vide naš konkretan rad i ulogu na vježbi, kao i da od drugih učesnika i organizatora čuju utiske o našem ukupnom učešću i doprinosu vježbi. Za ovaj dan je inače rezervisano prikazivanje naučenog i uvježbanog tokom proteklog vremena. Sve je, prema ocjenama posmatrača, proteklo u najboljem redu.Na kraju, po običaju, uslijedila je ceremonija zatvranja vježbe i uručivanja sertifikata. Nema sumnje, ovakve vježbe su prilika da se osvježe dosadašnja i steknu neka nova znanja iz oblasti djelovanja u nesrećama. Posebna pažnja na ovoj vježbi, što smatram dobrim, posvećena je procesu planiranja

i tehnologiji izrade planova za djelovanje u slučaju katastrofa. Ne manje važno je upoznavanje sa opremom i sredstvima koja se koriste, kao i uvježbavanje rada i postupaka na njima. Tokom vježbe bili smo u prilici da koristimo neke od savremenih ultrazvučnih mobilnih uređaja, da uvježbavamo postupak intubiranja na specijalno napravljenim lutkama, da vidimo opremu i sredestva za izvlačenje i transport helikopterima, kao i savremenu opremu u američkoj bolnici ROL 2.

Značaj i smisao pomenute vježbe možda je najbolje izrazio jedan od naših instruktora-učenje i uvježbavanje mora biti neprekidan proces, dobro je sve ovo znati, umjeti i imati, ali najbolje je da imamo sreće da nam ne treba. dr Zoran Marković

Povod

ZajedniĀka vježba balkanskih specijalaca u Makedoniji

Operacije na kopnu, na vodi i u podvodnom ambijentu Vojsku Crne Gore predstavio tim naše Mornarice

N

a Zajedničkoj vježbi specijalnih snaga Balkana (B-9 CJSE “WISE WOLF” 01/2012, Balkan CHODs SOF LIVEX), od 3. do 9. juna, koja je realizovana na armijskom poligonu Krivolak i na Ohridskom jezeru u Makedoniji, učestvovale su specijalne jedinice iz osam balkanskih zemalja. Pored Makedonije, i oružane snage Turske, Grčke, Bugarske, Srbije, Albanije i Rumunije, dok je Vojsku Crne Gore predstavljao tim pripadnika Pomorskog odreda iz sastava naše Mornarice. Poručnik bojnog broda Radosav Nikolić pokrivao je funkciju oficira za planiranje podvodnih operacija u S-3 sekciji u komandi Bataljona specijalnih snaga, dok je poručnik bojnog broda Zoran Samardžić bio komandir tima, koji su činili pomorski diverzanti stariji vodnik Marko Vašalić, vodnik I klase Duško Mićković, vodnik I klase Radoje Đuknić i desetar Duško Drača.

Vježba je zajednička aktivnost zemalja regiona i njihovih specijalnih jedinica kroz simulirane odgovore na potencijalne prijetnje, te provjera sposobnosti i razmjena znanja kroz naučene lekcije.

Kroz rad zajedničke komande mogli su se provjeriti znanja i sposobnosti u procesu donošenja odluka, a potčinjene jedinice su to provjerile praktično na terenu. Na taktičko-tehničkom zboru, nacionalni timovi su prezentovali opremu i naoružanje.

Tim crnogorske Vojske je prezentovao opremu za podvodne aktivnosti ronjenja na zatvoreni krug disanja, a ostali timovi opremu za zadatke na kopnu i padobranske skokove.

Crnogorski tim, zajedno sa makedonskim, predstavljao je podvodnu komponentu specijalnih snaga, koja je imala za zadatak izviđanje na kopnu i pod vodom, infiltraciju i podilaženje cilju vodenim putem, napad na komandno mjesto pobunjeničkog lidera i eksfiltraciju sa RHIB-ovima (brzi gumeni čamci na naduvavanje, sa plastičnim dnom).

Aktivnost se realizovala po fazama, na kopnu, kada su mješovite pare snajperista izvršile observaciju i izviđanje lokacije komandnog mjesta pobunjeničkog lidera, skupivši sve relevantne informacije. Nakon toga mješovite ronilačke pare su izvršile prikupljanje podataka, kako na vodi, tako i pod vodom, a zatim izvršile i izviđanje lokacija i prilaza za RHIB-om i podvodnim skuterima. Po prikupljanju svih neophodnih informacija, komandni dio je izradio plan i tim je dobio zadatak za izvršenje.

Nakon pripreme opreme i zadnje provjere tima, pod plaštom mraka izvršen je transport ljudstva i opreme na polazne tačke, uz podršku čamaca sa vode. Ljudstvo, opremljeno kombinovanom opremom za ronjenje i operacije na kopnu, sa naoružanjem se ukrcalo na čamce i na određenoj udaljenosti napravilo skok u vodu, te su nastavili sa podilaženjem ka cilju u borbenoj formaciji. Pred sami cilj, čelna para je locirala obezbjeđenje i navela grupu na najpovoljniju lokaciju za napad. Eliminisani su

obezbjeđenje i lider, zaplijenjen je sav materijal, te se ljudstvo povuklo čamcima.

Ujutro, pred sami izlazak sunca, umorno ljudstvo je bilo na okupu, a zadatak je izvršen bez problema. Slijedio je najteži dio - raspremanje i čišćenje opreme i naoružanja, zatim mali odmor i nastavak ostalih aktivnosti.

Dan visokih zvanica (DVDay) organizovan 8. juna, na kojem je Vojsku Crne Gore predstavljao pukovnik Jovica Kaluđerović, načelnik Odjeljenja za operativne poslove i obuku (J-3/7), obilježen je demonstriranjem rada multinacionalnih timova u oblastima vojnih operacija u urbanim sredinama, bliske borbe, zasjeda, specijalnih izviđanja, snajperskih misija, zajedničkih padobranskih skokova i slično. U vrijeme dok je pbb Nikolić prezentovao visokim zvanicama misiju kombinovanog specijalnog ronilačkog tima iz Makedonije i Crne Gore, na monitorima su prikazivani snimci realizacije dijela vježbe iz oblasti podvodnog izviđanja, infiltracije snaga i podilaženje vodenim putem, kao i likvidiranje lidera pobunjeničke grupe sa cjelokupnim obezbjeđenjem.

Nakon uništavanja uređaja, sredstava i plijenjenja dokumentacije, slijedila je eksfiltracija sa malim gumenim čamcima. Talasi i noćni uslovi su sa jedne strane otežavali samo izvršenje misije, dok su, sa druge strane, ti isti uslovi bili saveznici našem timu u smislu maskiranja i postizanja iznenađenja.

Po riječima direktora vježbe potpukovnika Zorana Blaževskog, vježba je predstavljala idealnu priliku ne samo da se prikažu sposobnosti specijalnih timova zemalja učesnica, već i da se razmijene i steknu nova iskustva u radu u miltinacionalnom okruženju, s obzirom na to, da se radi o prvoj vježbi ovakvog tipa u regionu, iz serije B-9. Makedonska strana je takođe izrazila želju za daljim zajedničkim aktivnostima i razmjenom iskustava, što bi se moglo realizovati kroz bilateralnu saradnju ili kroz ovakve i slične vježbe.

Tim Pomorskog odreda

jun 2012.

PARTNER 23

Vojni orkestar

Iz istorije muziĀkih instrumenata

Francuski rog H

orna ili rog je limeni duvački instrument s usnikom.

Ima neznatno konusno bušenu cijev, dugu od 2 do 5,5m, višestruko kružno zavrnutu. Pri donjem kraju cijev se znatno proširuje u široku, ljevkastu zvučnicu. Preteče horne su raznolike varijante duvačkog instrumenta, prvobitno načinjenih od životinjskog roga ili zuba, koji

24 PARTNER

jun 2012.

se već od pradavnih vremena upotrebljavao u vanevropskim civillizacijama. Među staroegipatskim iskopinama, još iz praistorijskog doba, nalaze se predmeti u obliku roga, često od slonovače ili zuba nilskog konja. Kod jevrejskih vjerskih obreda upotrebljavao se s instrument šofar, načinjen prema tradiciji od ovnovog roga.

U Evropi, ovaj instrument i se susreće u praistorijskim kulturama (nordijski lur iz bronzanog doba, pa keltski karmys).

Stari Rimljani su iizrađivali instrumente tipa roga od životinjskog roga, a kasnij kasnije i od bronze ili bakra. Upotrebljavali su ih kao signalni instrument instru kod vojnih vježbi, u lovu, religioznim ceremonijama i u igrama. Primitivni oblici roga nalaze se i danas u folklornom instrumentariju širom svijeta.

U srednjem vijeku vije rog se spominje kao lovački-vojničko-viteški instrument. Bogato izrezbaren olifant-rog od slonovače uvezen je u Evropu iz Vizantije i upotrebljavao se od X do XII vijeka. U kasnom srednjem vijeku pojavljuju instrumenti sa kružno zavijenom cijevi. Muzički pisci XVI i XVII vijeka opisuju nekoliko tipo tipova tzv. lovačkog roga koji su se kao signalni instrumenti upotr upotrebljavali u lovu, a u prvoj polovini XVII vijjeka je ka počeli su se u uvoditi u orkestre. U drugoj polovini XVII v. najomiljeniji je bio francuski tip roga, koji se razlikovao od lovačkog rog roga. U XVIII v. bilo je više pokušaja da se povećaju tehničke mogućnosti roga, na primjer dodavanjem posebnih, kratkih krat cijevi. Drugi način bio je umetanje desne ruke u zvučnicu. Na taj su se način tonovi spuštali za polus polustepen, ali se zvuk i prigušivao. Najspretniji i najr najraspostranjeniji pronalazak bile su cjevčice razli različitih dužina savijene u luk koje su umetane u go gornji kraj roga tako da su mijenjale veličinu i visin visinu intonacije.

Ro Rog je najzad potpuno usavršen u XIX v. pronalas nalaskom mehanike s ventilima i do danas je u osnovi ostao nepromijenjen (varijabilan je samo način men menzurisanja i konstrukcija ventila). Rog s ventilima istisnuo je različito r naštimovane prirodne rogove, pa se danas obično upo upotrebljavaju ventil-rog u B (za visoke dionice) i ventil-rog u F (za duboke dionice). U novije se vrijeme mnogo upotreblja upotrebljava tzv. dvostruki rog F/B na kojem se može pomoću posebnog posebnog, četvrtog ventila, promijeniti štim iz F u B. Po tehničkim i izražajnim i mogućnostima, rog je prikladan za solističko, kamerno kam i orkestarsko muziciranje. Zvuk mu je sonoran, pun, me mekan i poluminozan, te omogućava najrazličitije dinamičke nijanse. n U sastavu modernog simfonijskog orkestra standard standardan je sastav od četiri roga. Iako ima dugi istorijski kontinui kontinuitet korišćenja, rog je u vojne orkestre ušao dosta kasno, u dr drugoj polovini XX vijeka, zamjenivši alt-flikornu (obrađena u prošlom broju) zbog boljih krakteristika.

Kao i u simfonijskom simfonijsk orkestru i vojni orkestar zahtijeva četiri horne. U orkestru se upotrebljavaju podjednako za izvođenje melodijskih linija i melodijskih podloga. potporučnik Milo Mi Belević

Povod

NVO “Alfa centar” povezuje mlade iz raznih krajeva

Plavljani kod Nikšiþana, Ulcinjani u Kotoru Ipak, više živimo jedni pored drugih, a ne jedni sa drugima. Upoznavanje kao doprinos miru.

N

evladina organizacija “Alfa centar“ nastavlja sa organizovanjem aktivnosti, čiji je cilj komunikacija mladih sa svojim vršnjacima, jačanje svijesti o potrebi suživota i saradnje i upoznavanje i uvažavanje kulturnih, etničkih, religijskih i drugih osobenosti drugih, a sve sa krajnjim smislom da se tako obezbijedi trajan mir u regionu. Moto tog programa je „Želim da vidim, hoću da znam“, a u toj aktivnosti učestvuju srednjoškolci iz svih gradova Crne Gore.

Krajem maja je stotinjak učenika i profesora iz dvadeset srednjih škola iz svih gradova Crne Gore, obišlo Bokokotorski zaliv školskim brodom „Jadran“, u sastavu crnogorske Mornarice. Prije toga, krajem aprila dvadeset mladih Plavljana i Plavljanki je boravilo u gostima kod svojih vršnjaka u Niksiću. Obišli su i naučili mnogo o istoriji, kulturi, privredi i najvažnije, boraveći u vršnjačkim porodicama upoznali običaje, kuhinju i tradiciju porodica iz ovog kraja.

Ubrzane integracije i ostvarivanje evropskih i NATO standarda, uglavnom, idu mimo mladih ljudi koji su uglavnom zauzeti svakodnevnim obavezama u porodici, školi i društvu. Pažljivo posmatrajući ukupnu situaciju koja prati ove procese, a radeći sa mladima tokom prethodnih godina, u ALFA Centru smo zaključili da u Crnoj Gori, nažalost, jos živimo jedni pored drugih a ne – jedni sa drugima Prva posjeta mladih organizovana je prošle godine na Dan Vojske Crne Gore, kada je 105 srednjoskolaca iz različitih gradova prisustvovalo svečanosti u kasarni u Danilovgradu, upoznalo Podgoricu i na privatnom univerzitetu u Donjoj Gorici učestvovalo na video-konferenciji “Mladi regiona na putu u NATO” sa svojim vrsnjacima iz Novog Sada i više gradova Vojvodine.

Majska turneja po Boki Kotorskoj bila je prva prilika za većinu crnogorskih srednjoškolaca da plove školskim brodom ”Jadran”. Nije bio ni mali broj onih koji su prvi put vidjeli Kotor i Bokokotorski zaliv. Tokom krstarenja, koje je pratilo lijepo vrijeme, uz izuzetno gostoprimstvo posade „Jadrana“, na čelu sa kapetanom Goranom Pajovićem, crnogorske srednjoškolce zabavljala je kotorska klapa „Who see“.

Direktor ALFA Centra, Aleksandar Dedović je predstavio ulogu i zadatke Mornarice, posebno učešće u mirovnim misijama i objasnio važnost i ulogu Vojske Crne Gore u NATO integracijama.

Učenik gimnazije „25. maj“ u Tuzima, Albert Junčaj je re-

kao da je pored upoznavanja Kotora i Bokokotorskog zaliva, upoznao sve vršnjake na palubi „Jadrana“.

Vanja Kaljević i Milena Ostojić, uživale su slušajući muziku i krstareći Bokom, razgovarajući sa svojim vršnjacima, sklapajući nova prijateljstva, razmjenjujući mejlove i brojeve telefona. ”Kakav događaj, dan koji nikada nećemo zaboraviti, jer smo upoznale dosta vršnjaka i sklopili nova prijateljsva iz či-

tave Crne Gore”, rekle su podgoričke srednjoškolke.

Aleksandar Bačlija iz Ulcinja kaže da je posjetio sve kulturno-istorijske spomenike u Kotoru, a krstareći brodom Mornarice Crne Gore nije ni slutio koliko je lijepa „nevjesta Jadrana“. ”Može li biti ljepšeg događaja nego koncerta poznate crnogorske rep grupe „Who see“ na ovakom atraktivnom brodu, kao što je školski brod „Jadran“, sa ljudima po kojima se razlikujemo u naciji ili vjeri, ali sa mojim budućim prijateljima”, kazao je Bačlija.

Prije ukrcavanja, glavni administrator opštine Kotor Djordjije Vukčević, proželio je crnogorskim srednjoškolcima ugodan boravak i mirno more na krstarenju Bokokotorskim zalivom. Ovaj projekat, osim „Alfa centra“, pomogli su opština Kotor i EPCG, Koordinacioni tim za implementaciju Komunikacione stretegije o evroatlantskim integrcaijama Crne Gore, Monteko a posebno Mornarica Crne Gore koja je srednjoškolcima, ustupila jedrenjak „Jadran“.

Sandra Vahtel - Alfa Centar

jun 2012.

PARTNER 25

Feljton

Vasilije Špadijer - ruski general, borac sa Dunava i Sevastopolja

I

storiografija crnogorsko-ruskih veza uglavnom je ograničena na zapise o jednom manjem broju ljudi iz Crne Gore, koji su, zbog karijere, ili zbog onoga što su učinili u Rusiji, poznati široj javnosti. Vjerovatno i zbog toga što je relativno veliki broj Crnogoraca odlazio u Rusiju i tamo se afirmisao, najčešće u ruskoj vojsci, istoriografi su morali praviti neku selekciju. Ipak, pored onih velikih imena “crnogorskih Rusa” ili “ruskih Crnogoraca”, ima i manje poznatih koji zaslužuju podsjećanje na njihovu ličnost. Jedan o njih je Vasilije Ivanov Špadijer, Cetinjanin, porijeklom iz Donjeg Kraja. Kao i većina Crnogoraca u Rusiji, i on se, kao vojnik, obretao u raznim situacijama, da bi “dogurao” do čina general-lajtnanta ruske vojske. Bio je general artiljerije, a dobitnik je ruskih ordenaBijelog orla, Svetog Aleksandra Nevskog i Svetog Vladimira Drugog stepena. Prema zapisu Dušana Martinovića, Špadijer je nosio i najveći crnogorski orden, Danilov orden Prvog stepena, odlikovanje koje mu je dodijelio knjaz Nikola Petrović, prilikom svoje posjete Petrogradu.

Vasilije Špadijer rodio se 26. aprila 1815. godine. Njegov otac Ivan Špadijer, bio je crnogorski barjaktar. Petar Prvi Petrović Njegoš slao ga je, prema zapisima, u Rusiju, radi dogovora o preseljenju jednog broja crnogorskih porodica u tu zemlju. Već 1817. godine, iz Crne Gore je u Rusiju krenulo oko 800 porodica. Naravno, lađama, preko Jadrana i Sredozemnog mora, sa namjerom da kroz Bosfor i Dardanele uđu u Crno more, a zatim, da stupe na tle Rusije. Crnogorske iseljenike, najviše sa područja Cetinja, u Carigradu su sačekali Ivan Špadijer i sinovac Petra Prvog Petrovića Stanko Petrović. Rusija, međutim, nije odobrila ulazak Crnogoraca i oni su se morali vratiti u Crnu Goru, naravno, bez većeg broja koji su umrli tokom dvomjesečnog mučnog putešestvija. Ivan Špadijer i Stanko Petrović su, ipak, otišli u Rusiju. Ivan Špadijer je rusko podaništvo dobio već 1822. godine. Tako se u Rusiji našao i njegov sin Vasilije. Sa 17 godina, 1832. godine, kako navodi Martinović, Vasilije je stupio u plemićki puk ruske carske vojske. To je, zapravo, bila vojna škola, nazvana kasnije Artiljerijsko učilište Konstatinovo (po velikom ruskom knezu Konstantinu Romanovu). Špadijer je učilište završio za dvije godine, a na kraju školovanja dobio je čin artiljerijskog podoficira. Od tada počinje njegovo karijerno napredovanje, potporučnik, pa poručnik. Čin kapatena dobio je za učešće u ratu protiv revolucije u Mađarskoj 1848. do 1849. godine.

Bila je to takozvana evropska, u nekom smislu buržoaska, revolucija. Rusija, kao zemlja carskog samodržavlja, bila je protiv i odigrala je jednu od glavnih uloga u gušenju te revolucije. Vjerovatno je zbog toga Karl Kaucki i napisao: “Sloveni su bili žestok mraz koji je spalio cvijeće narodnog proljeća”.

26 PARTNER

jun 2012.

Špadijer je, zatim, učestvovao u Krimskom ratu koji je počeo 1854. godine. Borio se na Dunavu, a potom i na samom Krimskom poluostrvu, kada se istakao po hrabrosti, zbog čega je dobio Orden Svete Ane drugog stepena. U bici za Sevastopolj, Špadijer je komandovao artiljerijskom baterijom. Kasnije je dobio čin potpukovnika. U slijedu uspjeha u vojničkoj karijeri, Špadijer stiže do toga da je 1877. godine imenovan za pomoćnika artiljerije Varšavskog vojnog okruga. Tri godine potom, dobio je čin general-lajtnanta, a 1883. godine postao je načelnik artiljerije čitavog Varšavskog okruga. Na toj dužnosti ostao je do 1888. godine, kada je dobio čin generala artiljerije.

U Varšavi se, prema istoriografskim podacima, nalazio Generalštab ruske vojske, na čelu sa generalom Gurkom. U Generalštabu je bilo 12 generala. Među njima je bio i Vasilije Špadijer.

Bitka za Sevastopolj - Franz Roubaud Generala Špadijera, kako navodi Dušan Martinović, pominje i Mitrofan Ban. On je zabilježio da se u Varšavi, 1885. godine, prilikom povratka iz Petrograda, gdje je hirotonisan u Arhiepiskopa Cetinjskog, sastao sa generalom Gurkom i njegovim saradncima, a među njjima i sa Špadijerom. On je mitropolitu Mitrofanu Banu ispričao da je porijeklom iz cetinjskog sela Donji Kraj.

Godine 1888. Špadijer je penzionisan. Potom se preselio u Vilnu (današnji Viljnusu), na Pribaltiku. Tu je i umro 22. aprila 1890. godine. Tako je, daleko od domovine, završio životni put jednog Donjokrajca, Cetinjanina, Crnogorca. Ostala je još jedna zanimljiva crnogorsko-ruska priča.

Ilija Despotović