PAARTNER 48

Dogaāaj mjeseca

SADRŽAJ 4 NATO SAMIT: SNAŽNE POHVALE CRNOJ GORI 6 KOMENTAR: ÿIKAŠKE PORUKE Ilija Despotoviþ 8 INTERVJU: MISIJA - JEDINSTVENO ISKUSTVO U VOJNIÿKOJ KARIJERI G.B. 11 PRIZNANJE PRVOM VOJNOM IZASLANIKU CRNE GORE U SAD G.B. 13 LOGISTIÿKA BAZA VCG: NEMA NERJEŠIVIH ZADATKA N.ă.

15 DNEVNIK: U AVGANISTANU - 21. MAJA I.Kneževiþ 16 VOJNA TEHNIKA: MITRALJEZ BRAUNING M2 T.Goranoviþ 17 DNEVNIK: PODGORICA – KRIT – DŽIBUTI – OKEAN I.Lakoviþ 18 TREýE SPORTSKO PRVENSTVO POVODOM DANA NEZAVISNOSTI 19 PREKOJADRANSKA REGATA: MORNARICU VCG PREDSTAVILA JEDRILICA BOJANA 20 VOJNI ORKESTAR: FLIKORN – LIMENI DUVAÿKI ROGOVI M.Beleviþ 21 VIJESTI 23 STAV: CIVILIZACIJA VARVARSTVA EVROPE I.Jovetiþ 25 FELJTON: VUKAŠIN MARKOVIý – RUSKI REVOLUCIONAR, KOMUNIST I BORAC CRVENE ARMIJE I. Despotoviþ

IMPRESSUM Partner - mjeseĀnik o evroatlantskim integracijama, odbrani i Vojsci BROJ: 48 - Maj 2012. godine IZDAVAÿ: Ministarstvo odbrane Crne Gore ZA IZDAVAÿA: prof. dr Milica Pejanoviþ-ăurišiþ UREăIVAÿKI ODBOR: Ivan Mašuloviþ, puk Zoran Lazareviþ, Ilija Despotoviþ REDAKCIJA: Irena Radoman, Gligor R. Bojiþ, major Velimir Obradoviþ TEHNIÿKI UREDNIK: Miodrag Kankaraš FOTO: Ivan Petroviþ i arhiva Ministarstva odbrane KONTAKT: PR služba MO TEL/FAX: +382 20 241 375 E-MAIL: pr@mod.gov.me WEB: www.odbrana.gov.me ADRESA: Jovana Tomaševiþa 29 ŠTAMPA: Pobjeda, Podgorica TIRAŽ: 5.000

Viceadmiral Samardžiþ u posjeti V kontingentu VCG u misji ISAF

N

ačelnik Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samardžić boravio je u posjeti V kontingentu VCG u misiji ISAF u Avganistanu. Tom prilikom, viceadmiral Samardžić obišao je pripadnike kontingenta koji su angažovani u Regionalnoj komandi „Sjever“ u Mazar e Sharifu. Viceadmiral Samardžić sastao se i sa načelnikom Generalštaba oružanih snaga Njemačke generalom Vieker Volkerom. Tokom susreta razgovarali su o dosadašnjoj saradnji OS Njemačke i Crne Gore u misiji ISAF, situaciji u zoni odgovornosti Regionalne komande „Sjever“, kao i planovima angažovanja ISAF trupa u tranzicionom periodu do 2014. godine. Takođe, posjetili su i u Pol e Khomri gdje su se sastali sa svim pripadnicima kontingenta i komandom PRT (mađarski Provincijski rekonstrukcijski tim). Tokom posjete, pripadnici VCG upoznali su viceadmirala Samardžića sa stanjem u misiji, istakavši da su svi pripadnici kontingenta dobro, da profesionalno izvršavaju zadatke i da su izuzetno zadovoljni dosadašnjim angažovanjem.

Viceadmiral Samardžić posjetio je i žensku školu „Ghawar Shad Beigun School“ u Pol e Khomriju i tom prilikom uručio donaciju u informatičkoj opremi (10 personalnih računara i jedan lap top) i oko 500 paketa školskog pribora. Viceadmiral Samardžić istakao je da je jedan od glavnih zadataka PRT poboljšanje uslova života stanovnika Pol e Khomrija, a posebno unapređenje obrazovnog sistema, naglasivši da je ulaganje u obrazovanje djece ulaganje u budućnost Avganistana.

U školi „Ghawar Shad Beigun School“ obrazuje se preko 2500 djece, od kojih preko 70% pohađa nastavu pod šatorima, bez obzira na vremenske uslove.

Crna Gora je od marta 2010. godine, kada je uputila svoj prvi kontingent u misiju ISAF, povećala kontingent za oko 25 odsto, pa umjesto 31 pripadnika, sada 39 pripadnika čini kontingent koji se upućuje u ISAF misiju. To je još jedan dokaz da ozbiljno pristupa realizaciji međunarodnih obaveza i pokazuje da je partner na koga se može ozbiljno računati. Crna Gora je jedna od više od 50 nacija kontributora koje daju doprinos ISAF misiji u Avganistanu.

maj 2012.

PARTNER

3

Tema

Samit NATO u Čikagu o Avganistanu, antiraketnom štitu i drugim temama

Snažne pohvale Crnoj Gori Skupu prisustvovali predstavnici više od 50 zemalja

S

amit NATO ove godine održan je Čikagu, 21. maja, u SAD prvi put poslije niza godina. Pored definianja strategije za povlačenje NATO snaga iz ISAF misije u Avganistanu, nakon 2014. godine i drugih generalnih tema, najviši skup Alijanse bavio se i pitanjem planova za proširenje te zajednice. Šefovi 28 država, članica obavezali su se na koordinaciju u povlačenju iz Avganistana, nakon čega bi bezbjednost u toj zemlji bila potpuno predata njenim nacionalnim snagama. Na to je, u nekom smislu, pristao i novi francuski predsjednik Fransoa Oland.

stavićemo aktivno da posmatramo napredak Crne Gore ka članstvu” – navodi se u tački 27 Deklaracije Samita.

Predsjednik Vlade Igor Lukšić izrazio je zadovoljstvo ovakvim tretmanom naše države. ,,Želim da izrazim zadovoljstvo zbog teksta saopštenja za koji smo očekivali da će biti ohrabrujući za Crnu Goru. Iskren da budem mislim da je tekst i povoljniji od onoga što smo mi očekivali”, rekao je predsjednik Vlade novinarima u Čikagu.

Crna Gora je definitivno izdvojena na ovom samitu, jer su u “Deklaraciji samita” usvojenoj drugog dana, šefovi država izrekli snažne pohvale našoj zemlji.

Ostale tri zemlje aspiranti, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Gruzija tretirane su zajedno u članu Deklaracije u kojem je istaknuto da će biti pojedinačno posmatran i ocjenjivan njihov napredak.

Zapadni Balkan tretiran je u šest od 65 tačaka Deklaracije, u kojima su države zapadnog Balkana pozvane na regionalnu saradnju i dobrosusjedske odnose kako bi time doprinijeli održivom miru i stabilnosti.

U Čikagu je postignut jedinstven stav po pitanju vojnih aktivnosti u Avganistanu.

Veći dio kontrole ove zemlje i prenos glavne odgovornosti za borbene operacije biće, najkasnije do sredine naredne godine predat avganistanskim snagama u „nepovratnom procesu“ - navodi se u Deklaraciji o Avganistanu. Najveći dio od oko 130.000 vojnika ISAF biće povučen iz Avganistana do kraja 2014. „Ovo, očigledno, neće obilježiti kraj avganistanskih izazova, niti našeg partnerstva sa tom važnom zemljom.

Međutim, mi postižemo suštinski napredak prema našem glavnom cilju, da pobijedimo Al-kaidu i uskratimo joj utočište i pomognemo Avganistancima da stanu na sopstvene noge”, izjavio je američki predsjednik Barak Obama nakon susreta sa avganistanskim kolegom, Hamidom Karzaijem.

,,Mi pozdravljamo značajan napredak koji je Crna Gora postigla na putu ka članstvu u NATO i svom doprinosu bezbjednosti u regionu zapadnog Balkana i šire, uključujući i njenu aktivnu ulogu u aktivnostima regionalne saradnje i učešće u misiji ISAF. Takođe, pozdravljamo porast javne podrške članstvu Crne Gore u NATO i nastavićemo da pružamo podršku ovom procesu. Aktivno angažovanje Crne Gore u procesu MAP pokazuje njenu riješenost da se pridruži Savezu. Crna Gora je uspješno sprovela značajne političke, ekonomske i odbrambene reforme i mi je ohrabrujemo da nastavi tim putem kako bi se još više približila Alijansi. Na-

Predsjednik SAD je kratko razgovarao i sa pakistanskim predsjednikom Asifom Alijem Zardarijem. Obama je izjavio da je uvjeren da je postignut napredak u rješavanju spora oko puteva za snabdijevanje koalicionih snaga u Avganistanu, koje je Pakistan zatvorio prošle godine. Uprkos, kako je rekao, „istinskom napretku“ u uklanjanju talibanskih uporišta, američki predsjednik smatra da su uspjesi u Avganistanu „krhki“. On je izrazio uvjerenje i da će sadašnja strategija omogućiti SAD da odgovorno povuče svoje trupe iz Avganistana i ponovo počne da izgrađuje Ameriku, usmjerivši neke od velikih investicija ka svojoj kući.

Iako neposredno proširenje nije bila tema samita u Čikagu, visokim predstavnicima Makedonije, Gruzije, BiH i posebno Crne Gore u susretu sa zvaničnicima NATO upućene su poruke snažne podrške da nastave sa sprovođenjem reformi i uslova iz Akcionog plana za članstvo, uz potvrdu NATO politike “otvorenih vrata” za nove članice. Američki državni sekretar Hilari Klinton pohvalila je napore tri balkanske zemlje na njihovom putu ka NATO i prepoznala napore koje su ove zemlje učinile u pravcu članstva u Alijansi. Klinton je u uvodnom izlaganju na sastanku ministara spoljnih poslova NATO i predstavnika Crne Gore, BiH, Makedonije i Gruzije, kazala da ovaj susret “potvrđuje politiku otvorenih vrata Saveza”, ističući da SAD podržavaju želje ove četiri zemlje da postanu dio evroatlantskih integracija. Ona je izrazila nadu će samit NATO u Čikagu biti “posljednji koji nije samit proširenja”.

4

PARTNER

maj 2012.

Tema

ANTIRAKETNI ŠTIT ZA EVROPU Najveći napredak u Čikagu je kako to tvrde analitičari postignut u prihvatanju novog “mentalnog sklopa” (mind set) po kojem su – kako je to Fog Rasmusen rekao — obnavljene neraskidive veze izmedju Evrope i Amerike. ,,Siluete Čikaga bile su izvanredne kulise za to”, dodao je generalni sekretar NATO. Rasmusen je izgovorio i rečenicu za pamćenje: ,,NATO će se suočiti s budućnošću, bez obzira na to šta ta budućnost donosi”. Ako bi se te Rasmusenove riječi shvatile kao najava da će i raketni štit – koncept “pametne odbrane” kroz aktiviranje raketnih balističkih sistema (BMD – Balistic Missle Defence), nastaviti sa napredovanjem, onda je samit u Čikagu – zaista uspio za NATO. NATO je zvanično proglasio operativnom prvu fazu antiraketnog štita čiji cilj je da zaštiti Evropu od raketa sa Bliskog istoka, posebno iz Irana, što je

Plan povlačenja francuskih vojnika iz Avganistana je bio tema neslaganja na Samitu. Njemačka vlada je oštro kritikovala planove francuskog predsjednika, a kancelarka Angela Merkel podržala je prethodno dogovoren princip “ulazimo zajedno, izlazimo zajedno”. Povlačenje francuskih vojnika neće ničim ugroziti NATO strategiju u Avganistanu istakao je Generalni sekretar NATO Anders Fog Rasmusen. Na pitanje novinara “a šta ćemo sa Olandom”, Rasmusen je jednostavno odgovorio kako niko ne može spriječiti novog francuskog predsjednika da ispuni svoje predizborno obećanje i počne vraćati francuske vojnike svojim kućama ove godine. Ni Barak Obama se ne sjekira puno zbog toga, jer je, kako je kazao, dobio i javno obećanje šafa francuske republike – da Francuska ostaje dio ISAF. ,,Od naredne 2013, avganistanska vojska će preuzeti “ratne operacije” u ovoj zemlji. Zašto se onda sjekirati ili politizirati najavljeno povlačenje Francuza”, naglasio je predsjednik SAD. Samitom NATO završena su četiri dana diplomatije na najvišem nivou, uključujući samit G-8 u Kemp Dejvidu u Merilendu, na kojem je domaćin bio predsednik Obama.

Gligor R. Bojić

bio projekat za koji su se zalagali Amerikanci, a kome se žustro protive Rusi. Šefovi država ili vlada 28 zemalja članica su zvanično proglasili da je prva faza razvoja (prelazni kapacitet) gotova. Još tri faze su predviđene do 2020. ,,Ovo je prvi korak ka našem dugoročnom cilju da obezbijedimo potpunu zaštitu za cjelokupno stanovništvo, teritorije i snage evropskih zemalja”, rekao je Rasmusen. Štit će činiti vrlo moćni radar instaliran u turskoj Anadoliji. Rakete SM-3 raspoređene su na fregatama tipa “Aegis” u Sredozemlju, uz presretače postavljene u Poljskoj i Rumuniji.

Komanda će biti u bazi Ramštajn u Njemačkoj.

Taj projekat, koji su od početka predvodile SAD, postao je tokom godina jabuka razdora između NATO i Rusije, i uticao je na to da se ohladi njihovo približavanje poslije pada Berlinskog zida.

LUKŠIĆ, PEJANOVIĆ-ĐURIŠIĆ I ROĆEN SA SVJETSKIM LIDERIMA Delegaciju naše zemlje, koju je predvodio predsjednik Vlade Igor Lukšić, činili su još i ministri odbrane i vanjskih poslova i evropskih integracija Milica Pejanović-Đurišić i Milan Roćen, načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samardžić i ambasador Crne Gore pri NATO Vesko Garčević.

Među brojnim sastancima crnogorskih zvaničnika posebno treba izdvojiti učešće predsjednika Vlade u radu dijela samita o Avganistanu. Na tom sastanku, na kojem je govorio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barak Obama, učestvovali su, pored lidera svih država članica NATO, i predsjednici država ili vlada zemalja-kontributora snaga za misiju ISAF, kao i zvaničnici Evropske unije, Svjetske banke i Ujedinjenih nacija. Samitu u Čikagu prisustvovao je i ruski premijer Dmitrij Medvedev. On je ranije, na samitu u Lisabonu, bio u svojstvu šefa države Rusije.

Novi predsjednik Rusije Vladimir Putin svoje odsustvo sa samita u Čikagu obrazložio je obavezama oko formiranja nove ruske vlade. Ipak, neki analitičari ističu da je između NATO i Rusije opet došlo do izvjesnog zahlađenja odnosa.

maj 2012.

PARTNER

5

Komentar

ÿikaške poruke C

rna Gora ne prestaje da sa svjetskih top adresa dobija pohvale i ohrabrujuće poruke. Jedna je stigla upravo na Dan nezavisnosti, iz Čikaga, sa samita NATO-a, odakle je Crnoj Gori poručeno da treba da nastavi sa odbrambenim i opštim reformama, da bi na idućem najvišem skupu Alijanse mogao uslijediti novi korak-najvjerovatnije poziv našoj zemlji da pristupi Sjeveroatlantskom savezu. Čikaški samit usvojio je deklaraciju, u kojoj je jedan pasus posvećen Crnoj Gori, a u kome se pozdravlja napredak u pravcu članstva u NATO-u, kao i njen doprinos bezbjednosti regiona i u međunarodnoj mirovnoj misiji u Avganistanu. Premijer Igor Lukšić, ministri vanjskih poslova i odbrane Milan Roćen i Milica Pejanović-Đurišić i načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore viceadmiral Dragan Samardžić, koji su prisustvovali samitu u Čikagu, imali su razloga i za lično zadovoljstvo, jer su pohvalne ocjene čuli na godišnjicu ostvarenja nezavisnosti Crne Gore. Samo šest godina nakon referenduma, Crna Gora se našla na samom pragu najveće vojno-političke organizacije.

Treba li bilo koga uvjeravati da pozitivne ocjene i poruke, upućene Crnoj Gori, nijesu nikakva diplomatska kurtoazija. Toga u ovim poslovima nema. Niko Crnoj Gori ne poklanja nešto što joj ne pripada. Oni koji su pisali dio pomenute deklaracije, koji se odnosi na Crnu Goru, oni koji su to potpisali i odobrili kao zvaničan stav NATO samita, dobro znaju šta su učinili, znaju šta iza toga stoji. NATO zvaničnici i predstavnici zemalja-članica Alijanse dolaze relativno često u Crnu Goru, imali su toliko prilika da se na licu mjsta uvjere u reformske napore i rezultate Crne Gore u procesu evroatlantskih integracija. Imaju i vrlo pouzdan monitoring svih naših aktivnosti, svega što radimo, na osnovu čega mogu, sasvim sigurno, utvrditi kvalitet reformi.

NATO ocjene o Crnj Gori, dakle, nijesu napamet sročene, kako to, nerijetko, tvrde pojedini opozicioni predstavnici u našoj zemlji. Oni su ranije, čak, kritikovali sam NATO, čudnom tvrdnjom da ta organizacija Crnu Goru

6

PARTNER

maj 2012.

posmatra „širom zatvorenih očiju“. Sugeriše se zamjerka NATO-u da, eto, ne vidi probleme u Crnoj Gori, da zatvara oči pred korupcijom i kriminalom. Tako saopštena tvrdnja mogla bi se tumačiti ili kao naivnost, ili kao pretencioznost - pokušaj da se NATO savjetuje šta mu je činiti. Treba li ponavljati da NATO ne želi nijednu zemlju u svom članstvu ako dobro nije pripremljena, ako nije usvojila standarde te organizacije. Naravno, i ako većina njenih građana ne podržava članstvo u Alijansi. „Crna

Gora je dobrodošla u NATO, ali nije neophodna. Alijansa ne traži vojne baze... NATO je organizacja, zasnovana na konsenzusu, a ne na prinudi“, poručio je nedavno, u jednom domaćem mediju, Dejmon Vilson, potpredsjednik Atlantskog savjeta i raniji zvaničnik američkog Savjeta za nacionalnu bezbjednost i NATO. Podrška u Crnoj Gori, svakako, postepeno raste. Komunikacijska strategija, osvježena novim formama dijaloga i aktivnosti, naravno, uz ono glavno-stalne reformske napore u sistemu odbrane, ali i uspjehe u drugim oblastima života, svakako, daju rezultate. Ima još dosta da se uradi, ali možda NATO još samo „čeka“ optimalni nivo podrške pa da Crnoj Gori pošalje pozivnicu za članstvo. A i njemu samome nije do odugovlačenja tog procesa. Jer, kako je i u Crnoj Gori više puta ocijenjeno, NATO na istočnom Mediteranu ne može biti kompletan

Komentar i efikasan bez članstva Crne Gore.

Domaći “antinatovci”, međutim, ne prestaju sa pokušajima da se nametnu svojim stereotipnim, populističko-demagoškim tvrdnjama i porukama o NATO-u, koje nijesu ništa drugo do diskvalifikacije, jeftina kampanja, zasnovana na njihovim opštim ideološko-političkim stavovima. Pojedini mediji, gotovo jedino, ustupaju prostor takvim “pogledima”, ne omogućavajući javnosti, konkretno, njihovoj publici, da o članstvu u NATOu rasuđuje na osnovu raznovrsne argumentacije. Tako jedno hijerarhijski visoko rangirano lice ovih dana ide toliko daleko u svojoj netrpeljivosti prema NATO-u da

NATO, takoreći, nacizmom Ta osoba kaže da izjednačava sa Hitlerovim nacizmom. se “iza NATO-a skriva onaj duh koji je u toku Drugog svjetskog rata zalio svijet krvlju”. Zaboravila je ta osoba “samo” jednu činjenicu-da su osnivači NATO-a upravo zemlje, članice antihitlerovske koalicije u Dugom svjetskom ratu, sve odreda zemlje koje su od prve do posljednje godine tog evropsko-svjetskog sukoba, krvarile i dale velike žrtve da se fašizam i nacizam likvidiraju.

Isti sveštenik ide dalje u svojoj “zabrinutosti” - za Rusiju. Navodno, NATO će nastaviti tamo gdje je “stao” još Napoleon. I opet zanemaruje, ili ne zna, da Rusija i NATO relativno dobro sarađuju, da NATO ima svoju kancelariju u Moskvi, a Rusija svog predstavnika u NATO-u. Rusija sa NATO-om, na primjer u nekim domenima nauke, sarađuje još od 1966. godine. Ko bi rekao?

Osnovan je i Savjet NATO-Rusija. Preko Rusije je sada moguć, čak, i transport za potrebe NATO-a u Avgani-

stanu. Ruski ministar spoljnih poslova nedavno je izjavio da je Rusija zainteresovana za uspjeh ISAF misije u Avganistanu. I to ne treba da čudi. Jer, i Rusija i NATO zemlje, i druge mimo Alijanse, objektivno, u to, valjda, ne treba nikoga uvjeravati, danas imaju zajedničkog neprijatelja - terorizam. Rusija ga ima u svom dvorištu, a idejno izvorište mu je, pored ostalog, i u Avganistanu.

I kako da Rusija i NATO ne sarađuju. Uostalom, Anders fog Rasmusen je koju godinu ranije izričito izjavio - NATO nikada neće napasti Rusiju.

A Rusija zna šta joj činiti i ne treba niko da je odavde plaši NATO-om. I ne treba da obmanjuje građane Crne

Gore da njeno NATO članstvo znači okretanje protiv Rusije.

Zvaničnici Rusije su i sami više puta rekli da poštuju spoljnopolitička opredljenja Crne Gore, pa i namjeru da uđe u NATO. Rusija podozrijeva prema širenju Alijanse, bliže njenim granicama, a Crna Gora hoće u NATO. To su različite opozicije, ali o tome možemo razgovarati kao prijatelji, rekao je nedavno jedan ruski zvaničnik. Crna Gora i Rusija imaju otvoren dijalog o svemu, svakako, i o tako “osjetljivoj” temi kao što je NATO. Članstvom u toj Alijansi, Crna Gora se ne okreće protiv bilo koga, protiv Rusije najmanje. Kao suverena država, okreće se Evropi, svijetu, a prije svega, samoj sebi, svojim interesima i bezbjednosno-odbrambenim potrebama. Kao što i Rusija vodi, prije svega, računa o samoj sebi.

Ilija Despotović maj 2012.

PARTNER

7

Intervju

Utisci pripadnika VCG – mentora iz Kabula

Misija - jedinstveno iskustvo u vojniĀkoj karijeri Kapetan Todor Goranoviþ i stariji vodnik I klase Miodrag Jokanoviþ uspješno su završili misiju mentorisanja i obuke u Regionalnoj komandi Centar, u Avganistanu. Bili su Ālanovi tima za obuku avganistanskih vojnika. Za Āitaoce “Partnera” priĀaju o svom iskustvu u misiji.

U

čemu se vaša misija razlikuje od misije vaših kolega u Regionalnoj komadi Sjever?

Sam koncept misije u kojoj smo bili ja i stariji vodnik I klase Miodrag Jokanović, razlikuje se po tome što je našim učešćem Crna Gora faktički postala član “NATO training mission Afghanistan” (NTMA), organizacije koja radi u okviru NATO. NTMA je krovna organizacija za obuku svih avganistanskih oružanih snaga. To je prvi put da Crna Gora na takav način učestvuje u nekoj misiji pod okriljem NATO. Cijela priča o sadašnjoj misiji je počela sa A5 inicijativom Američko-jadranske povelje, koja uključuje Hrvatsku, BiH, Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru, kao i pridruženog člana Sloveniju. Na sastancima A5 Hrvatskoj je od strane SAD predloženo da u cijelu priču uspostavljanja škole vojne policije, mentoriranja i treniranja pripadnika Avganistanske narodne armije uključi i ostale članice inicijative. Na taj način dobilo se na raznolikosti i efikasnosti i želi se na potencijalno bolji način pristupiti cijelom problemu.

Sa druge strane, učešće u ovoj misiji će značiti i zemljama iz regiona da steknu prilično dobra iskustva, koja će kasnije moći da prenesu kada se vrate redovnim dužnostima u svojoj zemlji, priča Goranović.

Dakle da rezimiramo, razlika između misije u kojoj su vaše kolege u Regionalnoj komandi Sjever i vašeg boravka u Kabulu u Regionalnoj komandi Centar je što je ova prva misija obezbjeđenja, a vaša mentorisanja i obuke.

Upravo tako. Ovo je mentorska misija i radi se u okviru potpuno različitog koncepta koji, da tako kažem forsira NATO i koji je dio cijele ISAF misije i operacije “Enduring freedom” koja se vodi od 2003. godine i koja bi trebala da se završi 2014.

To je koncept koji nije od juče i NATO je to predvidio još kroz različite etape cijele ISAF misije, gdje je poslednja etapa ISAF upravo trening i obuka pripadnika Avganistanske nacionalne armije, kao i ostalih institucija kako bi 2014. kada je planirano da se kolacione snage povuku iz Avganistana, politički i vojni elementi u državi mogli obezbijediti normalno funkcionisanje

8

PARTNER

maj 2012.

sistema i državu usmjere u pravcu prosperiteta i napretka.

Gospodine Jokanoviću, sa aspekta iskustva, s obzirom na različit staž u vojsci, kako vidite misiju i kakavi su vam bili prvi utisci?

Vezano za samo iskustvo u misiji, ja sam skoro pet godina radio na poslovima ljudskih resursa, međutim ovo što je pokazano i ovo što smo radili u misiji ISAF u Avganistanu je nešto sasvim drukčije od onoga što smo radili na funkcionalnim dužnostima. Nalazili smo se u jednom međunarodnom okruženju koje je diktiralo uslove rada. Zahtijevala se jedna izuzetna tačnost, preciznost, odgovornost i prije svega samostalnost u radu. Nas dvojica smo dolje funkcionisali kao tim, jer drukčije nijesmo ni mogli. Nije se dešavalo da, recimo, Todor kaže to je dio mog posla, a da ja kažem suprotno. U svakom momentu smo morali da poznajemo materiju, bilo da sam ja na njegovoj poziciji ili obrnuto. Iskustvo je svakako bilo više nego dragocjeno.

Koje su bile otežavajuća okolnosti za vas u tom momentu?

Nadovezao bih se na Todorovu priču da je sama organizacija priprema od početka, odnosno od momenta raspisivanja konkursa tekla sasvim drugačijim tokom i redosljedom, nego što je to bilo sa kolegama koji su bili angažovani u Regionalnoj komandi Sjever. Šta hoću time da kažem? Po NATO opisu posla za svaku posebnu dužnost u sastavu mentorskog tima Škole vojne policije, predviđeni su određeni kriterijumi na osnovu kojih je raspisan konkurs. Mi smo se prijavili i što je najbitnije same pripreme su tekle na jedan sasvim drugačiji i specifičan način. To znači da smo morali da prođemo rad na štabnim dužnostima, jer smo bili angažovani u štabu sekcije S1, poznavanje engleskog jezika moralo je biti na nivou samostalnog korisnika, a nekoliko puta smo i boravili na obukama u Hrvatskoj i Sarajevu, gdje smo zajedno sa njima prolazili teme koje su bile predviđene za rad u Školi vojne policije. Šta je bila otežavajuća okolnost? Prije nas tamo niko nije bio bio angažovan i faktički ta sekcija nije ni postojala do momenta dok mi nijesmo došli u Avganistan. Niko

Intervju nije mogao da nas uputi u papirologiju, u sistemska dokumenta, način rada, razmišljanja, komunikacije sa pretpostavljenom komandom itd.

Karakteristika cijele ISAF misije je dobra organizacija same baze, ali i kompletnog procesa. Gospodine Goranoviću, koliko je bilo kompleksno uklopiti se u takav sistem i privići na NATO koncept organizacije misije? Što se organizacije tiče ona je bila na dobrom nivou. Skoro godinu dana prije našeg dolaska hrvatske oružane snage već su započele neke radove na osnivanju škole i to je dosta dobro odrađeno za početak. Kao što je Miodrag rekao, nije nas čekala S1 sekcija koju je trebalo da mi preuzmemo, već smo mi počeli od nule, tako da je to bila prilično otežavajuća okolnost. S druge strane, što se tiče same organizovanosti, mislim da nam je trebalo dvije nedjelje da bismo stekli rutinu i da smo tom jednom rutinom funkcionisali svih šest mjeseci bez ikakvih problema.

Ovdje govorimo o poslovnom smislu, a ne o bezbjedonosnim rizicima ili nekim drugim stvarima, već o profesionalnom poslu za koji mislim da je dosta glatko funkcionisalo. Nije bilo nekih prevelikih problema jer su naša zaduženja bila u prijepodnevnim časovima. Ja sam bio zadužen za jednog avganistanskog oficira, a Jokanović za podoficira. Što se tiče poslijepodnevnih časova, tu smo obavljali zadatke u okviru koalicije.

Kakvu povratnu reakciju ste imali od kandidata koje ste obučavali?

Olakšavajuća okolnost za nas je bila što su i moj podoficir i Todorov oficir od našeg samog dolaska shvatili da smo mi tu da njima pomognemo. Tako da u samoj toj komunikaciji sa njima i u svakodnevnom radu nijesmo imali apsolutno nikakvih problema. Bili su spremni da prihvate sve ono što im kažemo, naše primjedbe i sugestije, potpuno uvažavajući njihovu kulturu, način ophođenja, njihov odnos prema poslu i sve ono što karakteriše avganistanski način izvršavanja obaveza. Hoću da kažem da im preciznost nije jaka strana, česta su kašnjenja i variranja broja ljudi koji su došli na obuku i sl. Mi smo insistirali da budu tačni jer smo imali obavezu da šaljemo izvještaj našoj pretpostavljenoj komandi G1, tako da je sve funkcionisalo onako kako treba. Otežavajuća okolnost u svemu tome jeste što su se ljudi u toku tih šest mjeseci mijenjali. Konkretno kod mene su se promijenila tri podoficira za pola godine. Kod Todora su se promijenila četiri puta.

Sam pristup u radu sa njima nije kao da radimo sa našim čovjekom koji ima neko predznanje. Sa čovjekom koji je stabilna

ličnost i koji je rastao u nekom stabilnom okruženju, zna koji mu je posao, a mi smo tu da mu pomognemo da nadogradi tih preostalih 10 do 20%. Ne, ovdje se radi o poslu od nule. Znači Miodrag i ja smo morali skoro mjesec dana da pronađemo način da pridobijemo povjerenje čovjeka sa kojim radimo. Ako pokušamo da previše uđemo u detalje ili da mu se previše složeno objašnjava, momentalno bismo ga izgubili. On gubi interesovanje, odlazi u drugu stranu, pravi se da te ne razumije ili jednostavno nestane. Ne želi da shvati, ne zato što nije u mogućnosti, već zato što su takve njegove radne navike. Veliki je izazov bio da se pridobije njihovo povjerenje i da oni počnu tebe da gledaju kao nekoga ko je došao da pomogne.

Kako ste se uklopili u rad sa ostalim kolegama mentorima?

Nama to nije predstavljalo problem. Otprilike smo završili sve kvalifikacije i kurseve koji su neophodni, prije nego smo upućeni u misiju. Samo iskustvo nam je dozvoljavalo da prihvatimo da obavljamo tu dužnost, tako da sam slobodan da kažem da smo i Todor i ja obavili zadatak na visokoprofesionalnom nivou i da nimalo nijesmo zaostajali za našim kolegama koji su iza sebe imali nekoliko misija. Znanje engleskog jezika nam je bilo na nivou da smo mogli sami da komuniciramo. Zadatak koji smo dobili pri samom dolasku u misiju od komandanta multinacionalnog tima koji je bio iz oružanih snaga Hrvatske, za koji nam je dat rok od šest mjeseci, mi smo završili za nepuna tri mjeseca.

Kako iskustveno gledate na svoj boravak u Avganistanu i koliko su ti ljudi nakon šest mjeseci bili sposobniji i zainteresovaniji da nastave obuku i preuzmu odgovornost koje ste im na neki način savjetovali? Što se tiče mene, a mislim da je slično i sa Todorom, boravak u ovoj misiji i samo moje angažovanje u misiji za mene predstavlja neprocjenjivo iskustvo. Mišljenja sam da svaki profesionalni vojnik Vojske Crne Gore, podoficir ili oficir, treba u svojoj karijeri da ima najmanje jedno učešće u misiji. Što se tiče pripadnika Avganistanke nacionalne armije, mišljenja sam da su dostigli jedan dobar nivo. Naše su kolege došle tamo da nastave rotaciju poslije nas, ali mislim da će nakon 2014. godine kada se završi proces tranzicije, naša sekcija moći samostalno da funkcioniše.

Gospodine Goranoviću, koliko je ovo na ličnom planu važno za Vas? I za mene je to jedno neprocjenjivo iskustvo. Kada sam završio vojnu školu nijesam ni slutio da ću tako brzo dobiti priliku da odem u misiju. S pravom mogu da kažem da je to vrhunska prilika, bez obzira na to što smo išli u bezbjedonosno prilično rizičnu zonu. Posebno, jer to nije kao ovdje da čovjek pređe iz jednog grada u drugi, nego smo otišli na drugi kraj svijeta i negdje gdje su ljudi 33 godine živjeli u ratu i gdje smo mi došli da na neki način damo svoj doprinos. S druge strane, iako smo tamo pošli da naučimo druge i sami smo mnogo naučili. Prije svega od hrvatskih kolega koji su imali veće iskustvo u misiji od nas, ali i od ostalih kolega sa kojima smo radili, kako kroz svakodnevnu komunikaciju, tako i kroz komunikaciju van radnog vremena. Mislim da sam nakon ovoga, ja lično, osposobljen da

maj 2012.

PARTNER

9

Intervju radim u bilo kom nacionalnom okruženju. Čak mislim da bih mogao da obavljam komandirske dužnosti, iako nijesam pješadijski oficir, već sam finansista, diplomirani sam ekonomista, ali sam imao sreću da radim u ljudskim resursima. Svidjelo mi se što su ljudi u Vojsci Crne Gore koji odlučuju o tome, načelnik generalštaba i načelnik štaba, imali razumijevanja za te stvari, pa su koncept koji je već uveliko aktuelan u NATO snagama, prije svega, u Americi, na neki način primijenili upravo kroz naše angažovanje. Tako je Jokanović koji je podoficir sa više godina radnog iskustva radio na mentorskim zadacima, iako sada ne radi na tim dužnostima, a ja koji sam finansista i radim sasvim druge dužnosti u svojoj matičnoj zemlji, otišao sam u misiju i radio neku drugu dužnost. To je nešto što se dešava i u njemačkoj armiji i u američkoj vojsci, i mislim da je to dobar kurs.

Kada govorimo o bezbjednosti u misijama, postoji li pritisak sa tog aspekta i na koji način ste se sa tim nosili?

Konkretno, najveći izazov, opet govorimo o zadatku na kom smo bili angažovani Miodrag i ja, bio je rad sa avganistanskim pripadnicima. Znači, sam rad sa njima ima predznak opasnosti iz razloga tog što bez obzira na bezbjedonosne informacije koje postoje o svakom pojedinačnom pripadniku koji dodje na obuku ili je raspoređen na dužnosti u toj školi, nikada ne možemo da znamo šta se tog dana dešava u glavi tog čovjeka. To je najveći problem. Naše kolege na sjeveru koji rade na obezbjeđenju baze Polikomri ili štabni oficiri su imali sreću da u svakodnevnoj komunikaciji nemaju toliko kontakata sa lokalnom populacijom ili sa avganistanskim vojnicima. Mi smo je s druge strane imali svakodnevno. Treba uzeti u obzir da su najveći broj žrtava na strani koalicije bili iz redova mentora u Avganistanu, ciljano. Tu ne pričamo o bombašima samoubicama, postavljanju eksplozivnih naprava na putevima i slično, već isključivo o napadima vatrenim oružjem. Konkretno nama dvojici nije bio ugrožen život.

Slažem se sa Todorom. Nastojali smo da ispoštujemo različite procedure koje su bile različitog intenziteta, a nismo se opterećivali sa tim da li će se neko dići kamp u vazduh i da li će prijetnje prema koalicionim snagama bezbjednosti biti realizovane.

Shvatili smo to kao posao i kao našu obavezu i nastojali da taj zadatak obavimo maksimalno profesionalno, bez obzira na potencijalne izazove i prijetnje. Šta biste gospodine Jokanoviću poručili kolegama koji imaju želju da se prijave za mentorsku misiju i na šta bi trebali obratiti pažnju tokom priprema ovdje?

Moje mišljenje i preporuka svim kolegama, bilo da govorimo o podoficirima i profesionalnim vojnicima, je da bi svako u svojoj karijeri trebao da prođe učešće u nekoj misiji. Posebno mlađe kolege koje su sad u profesionalnim vodama, bilo da su vojnici ili profesionalni podoficiri, jer moraju non stop da se usavršavaju i da uče. Hoću da kažem da treba da iskoriste svaki slobodan trenutak, bilo na poslu ili kući, da se usavršavaju i da se prijavljuju na što više kurseva na radnom mjestu. Takođe, za učešće u ISAF misiji postoje kvalifikacije koje se moraju završiti prije učešća u misiji, ali posebno treba obratiti pažnju na vojno-stručnu osposobljenost, fizičku izgrađenost i poznavanje stranog jezika.

10 PARTNER

maj 2012.

Kako ste provodili ostatak dana, nakon završenih svih obaveza?

To je još jedan od zanimljivih detalja iz naše misije. I Miodrag i ja smo imali tu sreću ili nesreću da budemo smješteni u jednom prilično skromnom kampu u, kako to Amerikanci nazivaju “spartanskim uslovima” smještaja i života. Zbog toga nam je najbolji dio dana bio upravo radno vrijeme, jer nakon njega, osim što smo nalazili načina da se čujemo sa našim porodicama putem interneta, nije bilo nikakvih sadržaja. Bila je teretana koju smo redovno posjećivali, izbacivali viškove kalorija i kilograma koji su stizali preko američke kuhinje. Hrana je jedna malo kome sa Balkana dopala ta kuhinja. U trećem mjesecu misije bili smo u prilici da odemo u Mazar-el-Šarif, kada je dolazila delegacija na čelu sa načelnikom generalštaba Vojske Crne Gore. Kada smo uporedili te uslove i sadržaj koji posjeduje baza Marmal u Mazar-el-Šarifu sa ovom našom, danima smo bili opterećeni, jer stvarno postoji ogromna razlika. Vrlo brzo smo se navikli na spartanske uslove i smještaj u drvenim barakama. Sobe su bile pregrađene drvenim pregradama, pa smo svi mogli da komuniciramo među sobom, što je takođe imalo svoje čari, tako da smo našli način da prekratimo slobodno vrijeme.

Koliko je, gospodine Jokanoviću podrška porodice važna u prevazilaženju tih okolnosti?

Od samog toka priprema, učešća u misiji i povratka iz nje, porodica igra značajnu ulogu. To znači da morate da imate bezrezervnu podršku za prijavljivanje u misiju, kao i za teško breme koje smo osjećali na leđima za vrijeme boravka u misiji. Sa porodicom sam razgovarao na način da je odlazak u ISAF misiju dio moje profesionalne karijere, da sam na radnom mjestu, bilo ono ovdje u Crnoj Gori ili Avganistanu i sa te strane sam imao njihovu podršku. Samim tim bilo mi je lakše. Vjerujem da smo opravdali povjerenje i pretpostavljenih starješina i naših porodica jer smo 8. decembra na osnovu preporuke komandanta multinacionalnog tima Todor i ja najprije pohvaljeni, a završetku misije početkom marta i odlikovani NATO medaljama za učešće u ISAF misiji.

Nakon šest mjeseci spartanskog života, je li bilo teško vratiti se svakodnevnom životu u Crnoj Gori?

Meni nije bilo teško uopšte. Poslije 2-3 dana, pošto su one prve impresije i šok od dolaska prošli, kada sam prijateljima, kolegama i rodbini prenio impresije, osjećao sam se kao da nijesam ni išao u Avganistan. Potpuno sam se uklopio u svakodnevicu Podgorice, pošto sam tu počeo da živim, iako sam iz Nikšića. Neko vrijeme sam proveo u Nikšiću kod svojih, pošto smo i Miodrag i ja na odmoru.

Dok smo Todor i ja bili dolje, naš život je šest mjeseci tekao određenom kolotečinom. Za sve to vrijeme su se i ovdje multiplicirale obaveze. Kad ste roditelj dvoje djece, imate suprugu, kolektiv u kom radite, čekaju vas obaveze po povratku iz misije, tako da smo se nakon 2-3 dana odmora, prilagođavanja, razduživanje opreme, brzo vratili porodičnim i poslovnim obavezama.

Gligor Bojić

Povod

Barak Obama odlikovao crnogorskog oficira i izaslanika Rajka Pešiþa

Priznanje prvom vojnom izaslaniku Crne Gore u SAD Medalja “Legion of Merit” dodijeljena za izuzetne zasluge u uspostavljanju vojno-diplomatskih odnosa Crne Gore i Sjedinjenih AmeriĀkih Država. Odlikovanje uruĀio komandant Ratne škole Kopnenih snaga SAD (U.S. Army War College) general major Greg Martin.

A

merički predsjednik Barak Obama odlikovao je medaljom “Legion of Merit” prvog vojnog izaslanka Crne Gore u SAD potpukovnika Rajka Pešića. Tim povodom, Pešić govori za “Partner”.

Doprinijeli ste uspostavljanju vojno-diplomatskih odnosa, strateškoj bilateralnoj saradnji i odlično predstavili Crnu Goru i naše oružane snage. Šta smatrate najvećim izazovom tokom obavljanja misije?

Odlukom najviših državnih organa imao sam čast i privilegiju da budem prvi izaslanik odbrane Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama.

To je ujedno bio i početak uspostavljanja naše vojno-diplomatske mreže, kao bitnog elementa u unapređenju saradnje na odbrambenom planu sa međunarodnim partnerima. Samim tim, to je bila i velika odgovornost, pošto je saradnja sa Sjedinjenim Američkim Državama na polju odbrane, kao našim strateškim partnerom, počela neposredno nakon obnove državnosti Crne Gore. Sigurno da su neki od najvećih izazova u tom periodu bili formiranje Kancelarije i uspostavljanje kontakata na svim nivoima sa predstavnicima zemlje domaćina, paralelno sa aktivostima saradnje koja je od samog početka bila veoma intenzivna i dinamična. Otežavajuću okolnost je predstavljala činjenica da su se te aktivnosti odvijale u vrijeme globalne ekonomske krize, što se u izvjesnoj mjeri odrazilo i na funkcionisanje Kancelarije. U tom periodu značajnu podršku i pomoć imao sam od savjetnice za odbranu Zorice Marić-Đorđević, koja je svojim iskustvom i brojnim kontaktima doprinijela bržem i efikasnijem formiranju Kancelarije i njenom funkcinisanju u punom kapacitetu.

Odlikovanje “Legion of Merit” priznanje je za vaš izuzetan rad. Ali vas kolege u Vašingtonu ističu i kao iskrenog prijatelja i odličnog saradnika.

Drago mi je ako je tako. Sa moje strane mogu da izrazim zadovoljstvo nivoom i kvalitetom saradnje, prije svega sa ostalim predstavnicima naše Ambasade u Vašingtonu, gdje smo kao mali, ali skladan tim koordinisali naše aktivnosti.

Takođe, od samog početka sam imao svu podršku od ostalih predstavnika brojnog vojno-diplomatskog kora u Vašingtonu, pogotovo od predstavnika zemalja iz regiona. Izuzetnu saradnju imao sam i sa predstavnicima zemlje domaćina

koji su bili odgovorni za saradnju sa Crnom Gorom, i to iz Kancelarije sekretara odbrane i drugih odjeljenja Pentagona, kao i iz State Department-a i drugih agencija i institucija. Na kraju, ali ne i najmanje važno, ističem izuzetnu saradnju sa izaslanicima odbrane Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori i predstavnicima njihovih kancelarija.

Prvi ste crnogorski oficir koji je bio na školovanju u elitnoj Ratnoj školi kopnenih snaga. Šta je po vama najveći kvalitet ove škole sa dugom tradicijom?

Od sredine juna prošle godine imam zadovoljstvo da se nalazim na školovanju u Ratnoj školi. U pitanju je zaista elitna škola koja je, prije svega, namijenjena da razvija lidere na strategijskom nivou. Klasa trenutno broji 300 polaznika iz SAD-a i to iz svih vidova oružanih snaga (Kopnene snage, Vazduhoplovstvo, Mornarica i Marinci), predstavnika Nacionalne Garde i rezervnog sastava i civilnih predstavnika iz agencija Ministarstva odbrane, kao i civilnih predstavnika iz drugih ministarstava. Takođe, klasa broji i 67 oficira iz inostranstva, što je najveći broj do sada, a za narednu godi-

maj 2012.

PARTNER 11

Povod nu planira se da se taj broj poveća na 80. Nastavne grupe su i koncipirane tako da su sastavljene od predstavnika različitih vidova oružanih snaga, vojnih i civilnih organizacija, kao i međunarodnih oficira, tako da svaka nastavna grupa predstavlja neki oblik interagencijske grupe. To omogućava da se nastavni sadržaji koji se obrađuju sagledavaju iz više različitih dimenzija i uglova.

Mogu da izrazim zadovoljstvo što sam bio u prilici da

ELITNA ŠKOLA ZA STVARANJE LIDERA Ratna škola kopnenih snaga (Army War College) osnovana je 27. novembra 1901. godine, kao prva škola te vrste u SAD. Osnovao ju je tadašnji Sekretar rata (tokom Drugog svjetskog rata Sekretarijat rata je preimenovan u Ministarstvo odbrane) Elihu Root u sadašnjoj bazi Fort McNair u Vašingtonu. Army War College predstavlja instituciju za školovanje oficira na strategijskom nivou - najviši nivo vojnog školstva u SAD-u. U rangu je sa ostalim ratnim školama - National War College, Naval War College, Air Force War College i Marine Corps War College.

Misija Škole je da razvija, inspiriše i služi strategijskim liderima u cilju mudre i efikasne upotrebe instrumenata nacionalne moüi u združenom, interagencijskom, interinstitucionalnom i meÿunarodnom okruženju, sa naglaskom na razvoju i upotrebi kopnenih terijalsnaga. Svojom infrastrukturom, ljudskom i materijalnom bazom, pruža sve uslove za ispunjavanje veoma zahtjevih akademskih uslova školovanja, kao i za stinja sa canje znanja i izuþavanje problematike suoþavanja savremenim bezbjednosnim izazovima. Tokom desetomjeseþnog akademskog ciklusa, nastavni plann i program omoguüava izuþavanje teorija ratovanja i stratetegijskih gija kroz istoriju, vještina liderstva i osnovnih strategijskih va steþena dokumenata na državnom nivou. Osim toga, sva þitih vježbi za teorijska znanja se primjenjuju putem više razliþitih esu donošeimplementaciju strategija najvišeg nivoa u procesu nja odluka na strategijskom nivou, uz korišüenje raspoloživih h), a instrumenata nacionalne moüi (vojnih i ne-vojnih), du sa u cilju postizanja nacionalnih interesa. U skladu ima, aktuelnim dogaÿajima i bezbjednosnim izazovima, nastavni program se ažurira na dnevnoj bazi, štoo predstvalja odliþnu priliku za sagledavanje i analizu potencijalnih odgovora na savreme rizike.. þko Takav naþin edukacije podstiþe i ohrabruje kritiþko te i razmišljanje kod studenata i otvara nove horizonte moguünosti u naþinu reagovanja na izazove.

sa se usavršavam na jednoj ovakvoj instituciji i sigurno je da će mi znanja, iskustvo i kontakti i prijateljstvo stečeni tokom školovanja značajno pomoći u daljem radu.

S obzirom na to da se Crna Gora nalazi u regionu koji je u bliskoj prošlosti imao iskustva sa konfliktima, koliko su znanja stečena u AWC primjenjiva u izgradnji regionalnog mira?

Značajan dio nastavnog plana i programa bavi se mirov-

12 PARTNER

maj 2012.

nim operacijama i operacijama stabilizacije i implementacije mira. Posebna pažnja se posvjećuje analizi operacija i primjeni naučenih lekcija u budućim operacijama. U skladu sa nedavno usvojenim novim Strateškim konceptom NATO, a u uslovima ekonomske krize i ograničenih sredstava koja se izdvajaju za odbrane, jedan od trendova je intenziviranje regionalne saradnje, u cilju racionalizacije snaga i sredstava i izbjegavanja eventualnih dupliranja i preklapanja (takozvani “smart defense” koncept). U tom smislu su i prepoznati i podržani napori koji se u zadnjih nekoliko godina ulažu u intenziviranje regionalne saradnje između zemalja Balkana. Kao jedan od najboljih primjera i rezultata saradnje je i zajedničko učešće zemalja regiona u međunarodnoj misiji ISAF u Avganistanu – u školi Vojne policije u Kabulu.

Interesantan je i podatak da se po prvi put na ovom nivou školovanja ove godine u Ratnoj školi nalaze predstavnici zemalja bivše Jugoslavije, što je još jedan primjer značaja koji se pridaje regionalnoj saradnji.

Kakvi su vaši dalji planovi?

Akademska godina se završava sredinom juna, nakon toga se vraćam u Crnu Goru. Moje dalje angažovanje će zavisiti od procjene nadležnih lica u Ministarstvu odbrane j Crne Gore. i Vojsci Zb zapaženih rezultata, stiče se utisak da Zbog su cr crnogorski oficiri rado viđeni saradnici u svim međunarodnim misijama?

Na prethodnoj dužnosti u Vašingtonu više puta sam bio u prilici da se upoznam sa vrlo pozit pozitivnim ocjenama po pitanju naših jedinica angaž angažovanih u misijama. Mogu da primijetim da naši o oficiri pokazuju afinitet za timskim radom i stalnom željom za ličnim usavršavanjem, što se

“THE LEGION OF MERIT” M Medalja “The Legion of Merit” ustanovljena je 1942 1942. godine kao jedno od najvažnijih priznanja za zzasluge i dostignuüa u službi Oružanih snaga Sjedinjenih Ameriþkih Država. Dodjeljuje se S izuzetno, kako vojnim licima OS SAD, tako i straizuze nim vojnim i politiþkim predstavnicima koji su dali poseban doprinos u odnosima sa SAD-om. pos

u takvim situacijama posebno vrednuje. Rad u multinacionalnom okruženju, bilo da je to u međunarodnoj mirovnoj misiji ili u multinacionalnom štabu, znatno doprinosi profesionalnom razvoju naših oficira i podoficira. Siguran sam da će se taj trend nastaviti i u narednom periodu, te da će se i na taj način potvrditi da iako ne brojna naša Vojska može biti pouzdan partner savremenim vojskama svijeta u realizaciji međunarodnih i regionalnih misija.

Gligor R. Bojić

Tema

LogistiĀka baza najbolji servis za Vojsku Crne Gore

Nema nerješivih zadatka Brinu o transportu, vojnim skladištima, ishrani, uniformama. U ekonomskoj krizi i štede. Pet kuvara i tri pomoþne radnice tokom nevremena u februaru spremali dnevno i po 500 obroka. Uskoro maskirne uniforme za mornare i vazduhoplovce.

Z

a veliki uspjeh u životu glavno je dobra priprema.

Tako je i u Vojsci Crne Gore. Dobra logistička podrška je osnova uspjeha. Ne razmišlja se o težini zadatka.

Ne razmišlja se o njegovoj zahtjevnosti. Ni u kom slučaju se ne razmišlja o odustajanju. Sve to garantuje Logistička baza, koja svojim resursima omogućava izvršenje najkompleksnijih zadataka.

U sklopu Logističke baze nalaze se Komanda, dvije čete i četiri voda (Vod za opsluživanje, Logistički mješoviti vod, Vod sanitetske podrške i Pomoćni vod). Sastav Logističke baze čini oko tri stotine vojnih i civilnih lica, kojima komanduje pukovnik Ramiz Pejčinović. Prema riječima pukovnika Pejčinovića, nije lako, posebno u vrijeme ekonomske krize, obezbijediti sve ono što je potrebno, da bi sistem kao što je Vojska mogao bez problema funkcionisati. Međutim, uz maksimalne napore, pripadnici Logističke baze uspijevaju da zadovolje sve potrebe Vojske Crne Gore i omogućavaju nesmetano funkcionisanje svih segmenata.

Osim što su uspjeli da zadovolje sve potrebe ostalih jedinica, logističari su uspjeli da i uštede određena sredstva. Za usluge koje je jedinica godinu ranije određenim firmama platila oko 80 hiljada eura, prethodne godine realizovala je uz angažman isključivo svog ljudstva. Za sve uspjehe koje postižu, ističe pukovnik Pejčinović, dobrim dijelom je ’’kriva’’ odlična komunikacija sa Generalštabom Vojske Crne Gore.

A da su se potpuno povinovali mjerama štednje, svjedoče i potezi koje povlače na polju racionalizacije ljudskih kapaciteta. Projekat iseljenja IO Rogami, koji podrazumijeva transport municije koja se nalazila u tom vojnom skladištu, oslobodiće devet čuvarskih mjesta. Pripadnici Vojske koji su obavljali te dužnosti, biće raspoređeni na druge, prema potrebama Vojske. Dalja ’’sudbina’’ IO Ro-

gami rješavaće se na nivou Ministarstva odbrane.

Izuzetno zanimljiv segment rada Logističke baze je tretman viškova municije u vojnim skladištima. Odlukom Ministarstva odbrane svi preostali viškovi municije uništavaće se delaboracijom ili prodajom na tenderu. Od uništavanja na poligonima se odustalo, makar u planovima za tekuću godinu. Delaboracija predstavlja rastavlja-

nje eksplozivnih sredstava na najmanje moguće dijelove i obrada sekundarnih sirovina. Eksploziv koji se u njma nalazi, dalje se prerađuje u privredne svrhe. Trenutno se na objektu Trubjela realizuje jedan takav projekat po Tehničkom sporazumu Ministarstva odbrane Crne Gore i Vlade Sjedinjenih Američkih Država. Projekat realizuje američka firma Sterling, a podizvođač je nikšićka firma Buster (Booster). Dnevno se delaborira oko 800 mina, a do sada je po maj 2012.

PARTNER 13

Tema tom sporazumu delaborirano blizu 9 000 trenutnih tromblonskih mina. Koordinator pratećeg tima ispred Ministarstva odbrane je potpukovnik Zoran Vlahović koji svakodnevno prati te aktivnosti, a asistiraju mu medicinski tehničar i pirotehničar, takođe iz sastava Logističke baze.

Proces uništavanja viškova municije vrši se kroz nekoliko programa, napominje potpukovnik Vlahović, i dodaje da se po MONDEM programu viškovi municije uništavaju u preduzećima Poliex u Beranama i Tara u

Mojkovcu. Te aktivnosti nadgledaju stariji vodnici I klase iz sastava Brigade kopnene vojske Željko Rmuš i Dragutin Vuksanović.

Svi ti viškovi municije trenutno se nalaze u vojnim skladištima. O njima se vodi posebna briga jer je municija prilično stara i mora se oprezno tretirati. Kako bi se na pravi način mogla voditi briga o njima, potrebno je prilagoditi prostorije u kojima se skladišti, pa Vojska Crne Gore to pitanje rješava sa posebnim senzibilitetom. Prethodne godine rekonstruisan je IO Taraš kod Danilovgrada i sada zadovoljava sve NATO standarde u toj oblasti. U rekonstrukciju je uloženo 1,2 miliona eura, a sva sredstva su obezbijeđena kroz MONDEM program i prodajom viškova municije inostranim kupcima, pa budžet Crne Gore to nije osjetio. Planirana je i rekonstrukcija sedam

14 PARTNER

maj 2012.

od ukupno 22 objekata u IO Brezovik kod Nikšića, za šta je potrebno oko 2,4 miliona eura. Ta sredstva biće obezbijeđena na isti način. Da se Vojska Crne Gore odgovorno odnosi prema tom pitanju kazali su i predstavnici skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu koji su krajem prethodnog mjeseca posjetili objekte i uvjerili se u njihov kvalitetan tretman.

A da bi pripadnici Vojske mogli kvalitetno da izvršavaju sve pred njih postavljene zadatke, moraju i da se kvalitetno hrane. Priprema hrane takođe je zadatak Logističke baze. U restoranu na Aerodromu u Golubovcima dnevno se pripremi oko 150 cjelodnevnih (doručak, ručak i večera) i oko 30 letačkih obroka koji se distribuiraju u garnizone Podgorica i Danilovgrad. No, ne radi kuhinja uvijek jednakim intezitetom. U periodu vanrednog stanja dnevno se pripremalo i do 500 cjelodnevnih obroka. A taj posao obavljalo je samo pet kuvara i tri pomoćne radnice.

Njihov angažman tih dana podrazumijevao je i preko 12 sati intezivnog rada, a njihova skromnost nije dozvolila da se o tolikom radnom angažovanju svakodnevno piše u medijima. Koliki posao predstavlja rad u kuhinji dovoljno govori činjenica da se u Vojsci Crne Gore, na nivou godine, za hranu opredijeli oko 600 hiljada eura.

Aktivnosti Logističke baze u prethodnom periodu bile su usmjerene između ostalog i na izradu maskirnih uniformi za pripadnike Mornarice i Vazduhoplovstva VCG. Izrada maskirne šare realizovana je prethodnog mjeseca i za dva mjeseca se očekuje da mornari i vazduhoplovci obuku nove uniforme.

Kada bismo krenuli da nabrajamo ovako aktivnosti Logističke baze, ovaj broj Partnera bio bi posvećen isključivo njima. Logističke aktivnosti obavezne su za svaki zadatak, pa je nijhov doprinos svakoj aktivnosti Vojske nemjerljiv.

Međutim, ono što oni ističu kao prioritetan zadatak u periodu koji slijedi, je formiranje rezervi Vojske Crne Gore.

Taj izuzetno zahtjevan zadatak, prema riječima komandanta Logističke baze potpukovnika Pejčinovića, već je započet, a trajaće i naredne godine. Vojska je sistem koji ne smije nikad da zakaže, a lični kapaciteti jedini su kojima potpuno vjeruju, te su, stoga, rezerve neophodne.

Nemanja Đukanović

Dnevnik

Proslava naših u ISAF misiji

U Avganistanu 21. maja D

an podjednako važan i crnogorskom i mađarskom kontingentu. Našem državni praznik, Dan nezavisnosti, mađarskom Dan armije.

Uzevši u obzir značaj koji praznik ima za nas, mađarski kontingent nam džentlmenski daje prvenstvo i toga dana crnogorski kontingent ima praznično neradni dan i priliku da organizuje proslavu, uz druženje i roštilj. Naravno da će u skladu sa tradicionalnim crnogorskim gostoprimstvom svi koji su sa nama u kampu „Panonija“ biti pozvani i rado viđeni na proslavi.

Ono što ovom danu daje poseban ton je i svečano proglašenje pobjednika u sportskom turniru koji je organizovan u čast dva praznika i realizovan 18. i 19. maja na sportskim terenima u samom kampu. To je još jedan momenat kada biti Crnogorac i pripadnik crnogorskog kontingenta predstavlja posebnu čast i privilegiju, naročito u momentu dok se naši momci pomoću dugačkih stuba penju na najviše oklopno vozilo u bazi „EMRAP“ koje u ovom slučaju predstavlja pobjedničko postolje namijenjeno najboljima. Drugoplasirani su metar niže na specijalno opremljenom oklopnom vozilu EOD-tima. Na kraju, iako najniži i namijenjen trećeplasiranim, popularni „Hamvi“ nikako nije bio lak zalogaj, s obzirom na veoma ozbiljnu konkurenciju koja je vladala na sportskim borilištima.

Sve je počelo izuzetnim uspjehom vanserijski talentovanog crnogorskog sportiste desetara Gora Gorana Petrića u kros trci na 3.200 metara, uz opterećenj opterećenje od 10 kilograma. Start trke i pogled na deset desetinu takmičara je obećavao žestoku obe borbu. Međutim, borb kako je trka odmicala bivalo je sve jasnije jasni da se zaista neizvjesna borba neizvj vodi za drugo, treće i ostala mjesta, dok prvo apsolutno p pripada našem pripadniku, padniku uz ostvareno vrijeme 13 minuta 39 sekundi i ogromnu prednost od 800 metara ispred dru drugoplasiranog.

Ostatak prvog dana takmičenja je protekao u ubjedljivim pobjedama našeg naš tima u ma-

lom fudbalu koji je kako smo se nadali i osvojio turnir.

Drugi dan počinje novom trkom i novim uspjesima crnogorskih vojnika. Ovoga puta kros trka je na 6.000 metara, a naš kontingent je imao dvojicu pripadnika na proglašenju najboljih, i to: prvoplasiranog des. Gorana Petrića i trećeplasiranog svIk Milana Tomovića. Od Gorana smo to i očekivali, ali nas je „Čiča Tomo“, kako ga u šali zovemo sve prijatno iznenadio rezultatom postignutim u nimalo naivnoj konkurenciji. Dan se nastavlja kako je i počeo, uspjesima crnogorskih vojnika.

Turnir u bilijaru: trećeplasirani stv. Neđeljko Lazović, turnir u stonom tenisu: drugoplasirani stv. Vasko Popović i trećeplasirani stv. Ilija Nedić.

Na kraju dana, kao šlag na torti, došla je finalna utakmica turnira u košarci (varijanta basket sa tročlanim ekipama), a u finalu dvije ekipe crnogorskog kontingenta. Ili da budem precizniji jedna miješanog crnogorsko-njemačkog sastava. Njemački član, oficir za vezu p.puk. Schlieker, sa nama dijeli blok kontejnera, crnogorsku kafu i njemačko bezalkoholno pivo. Finale kakvo i treba da bude, puno sportske borbe i šala sa „tribina“, ali i košarkaških bravura komandira voda, por. Isaka Mrkajića. Na kraju krajeva, pobjednik u meču nam je dobro poznat – Crnogorski kontingent.

I dok se finalni meč bliži kraju, pored navijača u pravcu linije za punjenje i pražnjenje naoružanja prolazi naš III tim, spreman da na dužnosti obezbjeđenja baze zamijeni kolege koje su svojom budnošću omogućile da se sportsko nadmetanje sprovede u miru i onako kako je to organizator zamislio.

Za ovaj put toliko, srdačan pozdrav od pripadnika crnogorskog kontingenta.

Komandant V kontingenta major Igor Knežević

maj 2012.

PARTNER 15

Vojna tehnika

Iz istorije naoružanja

Mitraljez Brauning M2 J

ako malo je mitraljeza ostavilo tako dubok trag u istoriji naoružanja i vojne tehnike kao što je to Brauning M2 iz grupe teških mitraljeza. Ideja za razvojem ovog naoružanja se javila pred kraj I svjetskog rata. Naime, američki vojni vrh je procijenio da bi sa pokušajem razvoja mitraljeza koji bi bio kopija francuskog Hočkisa M1914 11mm dobio borbenu prednost u segmentu protiv-avionskih dejstava. Stoga su inženjeri Džon Brauning i Fred Mur započeli sa razvojem i nadogradnjom njihove postojeće verzije M1917 7,62mm (.30 u američkom sistemu. Kao rezultat njihovih napora nastao je američki mitraljez kalibra 12,7mm (.50) M1921.

sa sistemom vodenog hlađenja cijevi. Tako se došlo do mehaničkih modifikacija na samoj cijevi koja je omogućavala rukovaocu mitraljeza da jako brzo zamjeni pregrijanu cijev sa novom, čime se došlo do povećanja vatrene moći mitraljeza.

Mitraljez je u operativnu upotrebu pušten 1921. godine i odmah je svrstan u kategoriju teških mitraljeza, a funkcionisao je po principu kratkog trzaja i zatvarača zatvorenog tipa. Prve nekolike serije Brauning mitraljeza su sadržale sistem za vodeno hlađenje naoružanja koji je omogućavao neuporedivo veći broj uzastopnih opaljenja, jer je ovaj sistem sada bio zadužen za sprečavanje pregrijavanja i eventualnog samouništenja cijevi. Municija koju je ovaj mitraljez koristio, kalibra 12,7x 99mm (po NATO standardu) je razvijena 1921. godine od strane kompanije Vinčester.

Ova nevjerovatna kombinacija oružja i municije karakterističnog kalibra dovela je do toga da je Brauning M2 postao jedan od najsmrtonosnijih i najrazornjih sistema naoružanja ikada, koji je našao upotrebu u mnogim nacionalnim armijama, ali i paravojnim formacijama u svijetu. Zbog sistema vodenog hlađenja Brauning M2 je težio 55kg, a imao je vatrenu moć od 450 do 600 metaka u minuti. Tokom 30-tih godina XX vijeka proizvodnju Brauning mitraljeza preuzima kompanija Kolt i od tada se počelo sa razvojem sistema vazdušnog hlađenja cijevi radi upotrebe na avionima. Ovim je definitivno Brauning mitraljez ušao u domen masovnije proizvodnje.

• primarno ili sekundarno naoružanje na patrolnim čamcima;

Pored toga što je Brauning sa sistemom vazdušnog hlađenja cijevi bio u stanju da koristi municiju kalibra 12,7mm, ipak njegova maksimalna vatrena moć je bila 75 metaka rafalne paljbe prije nego što bi se cijev prije zagrijavanja raspala. Zahvaljujući sitemu vazdušnog hlađenja cijevi, masa mitraljeza je umanjena sa 55 na 38kg ali je glavni nedostatak bio do pet puta manja vatrena moć od Brauninga

16 PARTNER

maj 2012.

Mitraljez Brauning M2 ima različitu upotrebu: • oružje za podršku pješadiji; • protiv-avionsko oružje na nekim borbenim brodovima; • protiv-avionsko oružje na zemlji; • primarno ili sekundarno naoružanje na oklopnim borbenim vozilima;

• osmatračka podrška primarnom naoružanju na nekim oklopnim borbenim vozilima; • sekundarno naoružanje za protiv brodsku odbranu na nekim plovilima kao što su korvete ili fregate itd. Što se tiče upotrebe u borbenim dejstvima, Brauning M2 je imao širu primjenu tokom ratova koje su vodile Velika Britanija i njene Komonvelt nacije pošto je Brauning zbog svog uspjeha zamijenio britanski mitraljez oznake Besa koji je bio do tada u upotrebi. Činjenica da se sa razvojem Brauninga otpočelo pred kraj I svjetskog rata nije smetalaa inženjerima iz svjetski poznate kompanije Dženeral Dajnamiks (eng.

General Dynamics) da postanu vodeća kopanija u domenu proizvodnje ovog naoružanja, što samo pokazuje koliko veliki značaj Brauning ima u segmentu naoružanja i vojne tehnike. Smatra se da od 1921. godine je proizvedeno oko tri miliona jedinica M2 mitraljeza.

Zanimljiv podatak je da je kalibar 12,7mm koji koristi Brauning, zbog svoje razorne moći i velikog dometa bio inspiracija inženjerima kod razvoja snajperskih pušaka čija je osnovna namjena uništenje neprijateljskih materijalno-tehničkih sredstava. To polje su doveli do perfekcije inženjeri američke komapnije Beret, poznate po razvoju niza pušaka velikog kalibra, tako da je danas potpuno standardizovano kod mnogih armija formiranje timova koji koriste puške ovog tipa u borbenim operacijama upravo sa krajnim ciljem neutralisanja neprijateljske žive sile i tehnike. poručnik Todor Goranović

Misija “ATALANTA”

Pismo iz “ATALANTE”

Podgorica – Krit – Džibuti – Okean P

ozdrav svima.

Evo uzimam jednu posebnu olovku (meni naročito dragu) da pokušam da napišem isto tako – poseban tekst.

Sjećam se da sam jedva čekao da izađe “Partner” sa pričom iz misije “ATALANTA” i da sam brzo listajući tražio tekst nekog od mojih kolega. I, uvijek sam se divio tim momcima i njhovim pričama… Pa, evo, da i ja pokušam da nastavim tu lijepu tradiciju.

Krenuo sam 1. aprila iz Podgorice, i promijenivši par letova stigoh na Krit, u Souda bej, da se tu ukrcam na brod Ratne Mornarice Italije, fregatu “SCIROCCO” F 573.

Nije svejedno, prvi susret sa više od 200 nepoznatih ljudi… ljudi druge države i drugog jezika… No, krenu sve svojim tokom i kako treba. Komandant broda kf Ventura, njegov zamjenik i operativni oficir su me lijepo primili, istakavši značaj saradnje dviju država. Dodijeljena mi je uloga oficira palubne straže u vožnji.

Pokušavam lagano da se priviknem na uslove života, na neposrednu sredinu, jer znam da ću tu i sa tim ljudima provesti jedan duži period, da ćemo zajedno prolaziti kroz lijepe, a vjerovatno će biti i onih drugih trenutaka.

Plovimo… Brod odlučno siječe talase. Kao da je i on pun samopouzdanja i vjere u svoje sposobnosti. Pade i moja prva smjena oficira straže na komandnom mostu. Naravno, pade i tura pića povodom toga, malo posla i za kantinjera.

Krug poznatih lica se širi… Sa sve više ljudi dolazim u kontakt, popričamo malo, lijepo se pozdravimo… Znači sve to.

Svaka lijepa riječ, ljubazan gest, sve je to pokazatelj da me ljudi prihvataju, da se uklapam u kolektiv. Pun sam sebe kada nakon odrađenog zadatka začujem komentar: “Grande Ivan!”, ili “Perfetto!”

Oficirska ekipa mlada, solidno većina njih govore engleski jezik, pa ima dosta tema za razgovor. Često im pričam o našoj Crnoj Gori, o svim njenim brojnim ljepotama. Doći će, kažu, da se i sami uvjere. Objasnili su mi njihov način rada, sve je to gotovo isto kao i kod nas. A za pomoračke radnje, za posao na moru, ne treba prevodilac. Jezik je univerzalan.

Prva luka bijaše Džibuti. Težak vazduh, visoka i temperatura i vlažnost. Siromaštvo i neuređenost u većem dijelu grada. Ljudi te vuku za rukav, pokušavajući da ti prodaju neku od svojih sitnica. A, onda… ugledaš hotel “Kempesky”… oaza usred pustinje. Kontrast nevjerovatan. Posjetili smo školu, gdje uče italijanski jezik, pa smo djeci uručili knjige i školski pribor. Nazad na brod, da se prikupi energija za narednih 15-ak dana plovidbe.

Počinjem polako da izdajem komande na italijanskom jeziku.

Meni je korisno i zanimljivo, a njima drago i simpatično. Plovimo prema jednoj određenoj poziciji, u blizini somalijske obale.

Tu, na toj poziciji, već više mjeseci je usidren italijanski tanker koji je otet od strane pirata. Rekoše mi da brod treba da bude otkupljen, a mi ćemo vršiti obezbjeđenje, a kasnije i eskort.

Jednog trenutka ću se dugo sjećati… Noć, moja smjena na

komandnom mostu. Vidim da su se svi uskomešali, da su napeti… Komandant je tu, apsolutna tišina. Najednom, neko poziva naš brod radio vezom. Bio je to komandant otetog tankera.

Dvojica komandanata kratko popričaše… A, onda, najupečatljiviji trenutak dosadašnjeg boravka u misiji – reakcija komandanta Venture. Takav izraz zadovoljstva i sreće, pobjedničku reakciju odavno nijesam vidio. Shvatio sam da je sve prošlo kako treba, da je otkup broda odrađen bez problema.

Svi članovi posade tankera su živi i zdravi. Plove u blizini nas, po našem desnom boku, konačno sigurni, na bezbjednom i dugo sanjanom kursu.

Dani prolaze, naporno jeste, smjene na komandnom mostu su česte. Ali, neka. Iskustvo je nemjerljivo, a i vrijeme brže prolazi. Patroliramo Adenskim zalivom. Još nema bliskog kontakta sa piratima. Nekoliko sumnjivih čamaca i brodova, ali nakon kontrole, ustanovili smo da se radi o ribarima. Pirati miruju, kao i okean. Bar za sada…

Moj kum, pf Pavićević upućen je u mirovnu misiju, u Liberiji. On na jednoj, ja na drugoj obali Afrike. Drugi prijatelji i kolege u Avganistanu… Daleko smo, a ipak osjećam neku blizinu… valjda zbog istog cilja - da profesionalno i dostojanstveno obavimo postavljene nam zadatke, da odgovorimo kvalitetno na sve izazove. Da nastavimo dobar posao naših kolega prethodnika i da damo dobre smjernice budućima.

Crna Goro, možeš biti ponosna! Kao što smo mi ponosni na tebe i na naša državna obilježja, svuda, širom svijeta!

PS. Hvala mojim najdražim na podršci i odricanju. Hvala pretpostavljenima na ukazanom povjerenju. Pozdrav svim kolegama, Mornarici, OzS, P 34, a posebno posadi m/j “Jadranka”. poručnik fregate Ivan Laković

maj 2012.

PARTNER 17

Povod

Treþe Sportsko prvenstvo povodom Dana nezavisnosti

Mornarica najbolja Na takmiĀenju uĀestvovalo nekoliko stotina pripadnika Vojske i Ministarstva odbrane Crne Gore

F

izičke aktivnosti za pripadnike Vojske Crne Gore predstavljaju svakodnevnu obavezu. Fizička kondicija u Vojsci uvijek mora biti na zavidnom nivou. To je pokazalo i sportsko prvenstvu VCG, treće po redu, organizovano u čast Dana nezavisnosti. Pripadnici svih jedinica Vojske nadmetali su se u malom fudbalu, streljaštvu i orijentaciji.

Sportsko prvenstvo okupilo je nekoliko stotina učesnika, koji su, kako u organizacionom, tako i takmičarskom dijelu, dali sve od sebe, da takmičenje ne zaostane za profesionalnim nadmetanjima koja se održavaju u zemlji i regionu.

Načelnik Generalštaba VCG viceadmiral Dragan Samardžić je na ceremoniji otvaranja prvenstva istakao važnost ovog takmičenja koje će se vjerovatno naredne godine proširiti na još neke discipline. Pozdravio je goste, kao i sve one koji su pomogli u organizacionom dijelu. Takmičenja u malom fudbalu i streljaštvu organizovana su u kasarni “Milovan Šaranović” u Danilovgradu, dok je orjentiring organizovan u Nikšiću u rejonu Trebjese.

Prvi dan sportskog prvenstva protekao je u najboljem redu. Na samom početku kiša je malo okvasila terene za igru, ali je ipak ubrzo stala, te je podloga za takmičnje u futsalu (malom fudbalu) bila dobra.U toj disciplini Počasna garda, Mornarica i Brigada kopnene vojske ostvarile su po dvije pobjede, dok su Ministarstvo odbrane i Generalštab i Logistička baza imali po jednu pobjedu i poraz.

Bez pobjeda prvi takmičarski dan završili su Vazduhoplovstvo, Četa vojne policije i Centar za obuku, Centar za komunikaciju i KiS i Četa za elektronsko izvidjanje. Prolaz u polufinale obezbijedile su ekipe koje su ostvarile po dvije pobjede, dok su se za četvrto mjesto u polufinalu, sjutradan, borile ekipe Ministarstva odbrane i Generalštaba, protiv Logističke baze.

Kada je riječ o streljaštvu, u disciplini gađanje automatskom puškom M70, ekipno, najbolji je bio tim iz sastava Brigade kopnene vojske, drugi rezultat ostvarili su pripadnici Logistčke baze, dok je treće mjesto osvojila ekipa Mornarice.

U pojedinačnoj konkurenciji, najbolji rezultat postigao je stv Milutin Lukovac iz Brigade kopnene vojske, drugi je bio stv Rajko Delić iz Logističke baze, a treći desetar Marko Vuković,

18 PARTNER

maj 2012.

takođe iz Brigade kopnene vojske.

Drugi dan na Sportskom prvenstvu VCG dao je učesnike finala u futsalu i pobjednike, pojedinačne i ekipne, u streljaštvu i orjentirigu.

U finalnom meču, za najbolje na nivou Vojske Crne Gore borili su se ekipe Brigade kopnene vojske i Logističke baze. One su u polufinalnim duelima savladali Mornaricu i Počasnu gardu, koji će snage odmjeriti u duelu za treće mjesto. U duelu za peto mjesto ekipa Ministarstva odbrane i Generalštaba je savladala Četu vojne policije, dok je u duelu za sedmo mjesto, ekipa iz Vazduhoplovstva bila bolja od sastava Centra za obuku, CK i KiS i čEI. U streljaštvu iz pištolja, pojedinačno, najbolji je bio major Musa Tahiri, dok je u ekipnom plasmanu najbolji rezultat ostvarila Brigada kopnene vojske.

U ukupnom plasmanu u streljaštvu, u svim disciplinama, najbolji rezultat pokazala je Brigada kopnene vojske, drugo mjesto uzela je Mornarica, dok je treća bila ekipa iz sastava Vazduhoplovstva.

Posljednji dan Sportskog prvenstva Vojske Crne Gore riješio je sve nedoumice vezane za najbolji sportski kolektiv u Vojsci.

Titulu najboljeg u sveukupnom plasmanu, diplomu i pehar, odnijela je Mornarica, koja će taj prelazni pehar u svojim vitrinama čuvati do naredne godine. Na trećem po redu Sportskom prvenstvu VCG, drugo mjesto u sveukupnom plasmanu odnijela je Brigada kopnene vojske, dok je Vazduhoplovstvo osvojilo treće mjesto.

Najzanimljivije je bilo na terenima za mali fudbal, gdje je u finalnom meču Brigada kopnene vojske bila bolja od Logističke baze, a u meču za treće mjesto Počasna garda je savladala ekipu Mornarice.

U orjentiringu, u pojedinačnoj konkurenciji, najbolje rezultate u grupama ostvarili su Davor Kamidžorac, Veselin Marović i Radule Đukić,, dok je ekipno najbolja bila Mornarica. Drugo mjesto pripalo je ekipi iz sastava Centra za obuku, CK i KiS i ČEI, dok su bronzano odličje zaslužili pripadnici Čete vojne policije.

Prilikom zatvaranja Prvenstva, načelnik Štaba Generalštaba Vojske Crne Gore pukovnik Zoran Lazarević se zahvalio učesnicima na svemu što su prikazali tokom trajanja Prvenstva, ističući njihovo maksimalno zalaganje i trud, kao i visok nivo sportskih sposobnosti. Nadmetanje je, dodao je pukovnik Lazarević, bilo krajnje fer i korektno, pa uprkos želji svakog pojedinca da se okiti najsjajnijim odličjem, niko povrijeđen nije napustio borilište. Pukovnik Lazarević je zahvalio svima koji su pomogli prilikom organizacije turnira, kao i medijima koji su svakodnevno pratili zbivanja.

Povod

Prekojadranska regata

Mornaricu VCG predstavila jedrilica Bojana UĀestvovalo 50-tak jedrilica

K

rajem aprila organizovana je prekojadranska regata, pod nazivom „Terra da mare“, od Tivta do Barija u Italiji, prva međunarodna regata jedrilica u kojoj je učestvovala i Mornarica Vojske Crne Gore. U regati je učestvovala motorna jedirilica „Bojana“, sa posadom kfr Sinišom Samcem, kk Predragom Supićem, zast Nebojšom Dimitrijevićem, sv Predragom Jokovićem, st Aleksandrom Vujovićem i sv Miloradom Stanimirovićem. Nakon ispraćaja od strane komandanta Mornarice i posade školskog broda „Jadran“ i isplovljenja iz Tivta, 25. aprila, vladalo je veoma dobro raspoloženje koje se i do povratka nije mijenjalo. Obilni doručak u mirnom zalivu i divnom ambijentu je jednom dijelu posade, ubrzo u prvim miljama nakon prolaska spojnice ostrvo Lastavica – rt Oštro, poslužio je kao hrana ribama (čudili smo se kako nas ajkule ne prate), jer je more bukvalno divljalo.

Uz povoljan vjetar jedrili smo sve do mraka. More se donekle umirilo, noć je dobila smjene.

Rani jutarnji sati nadomak Barija su nas ponovo sve okupili na palubi. More mirno. Prvi kontakt dovikivanjem (sa broda na brod) radi provjere da li smo ušli u pravu marinu prošao je simpatično, kk Supić je doviknuo na „tečnom“ engleskom, a čovjek nam odgovori na tečnom našem - crnogorskom.

Nakon uplovljenja uslijedila je redovna procedura prijavljivanja i uspostavljanja kontakta sa ostalim crnogorskim posadama, koje su dan dva prije nas uplovile. Popodne, 26. aprila smo izašli u zajednički obilazak Barija. Nakon obilaska znamenitih objekata, bacili smo se na potragu kafića, jer smo htjeli popiti kafu.

Na dobro organizovanom sastanku skipera jedna od prvih rečenica organizatora bila je posvećena učestvovanju naše jedrilice što je izazvalo spontan i gromoglasan aplauz. Bio sam ponosan i osjećao se veoma prijatno. Dobili smo naljepnice sa startnim brojem 45.

Sjutradan 27. aprila, u blizini luke u 13 sati, uslijedila je procedura starta. Na startu je oko 50-ak jedrilica. More mirno, vjetar lagan, ali dovoljan. Rapsodija brodova, jedara, pokreta, zvukova, komešanja, jedva čujnih zapovijedi. Start! Taktika, nadmudrivanje, vjetar pojačava, a mi neprestalno tražimo žrtve, „onoga treba stići, ovoga zatvoriti, e onaj nam se ne smije približiti“. Puno želja kao da ne znamo mogućnosti i kao da regata traje dvadesetak minuta.

Nakon dva, tri sata za neke jedilice nam nije ni dvogled mnogo koristio, bile su daleko ispred nas, ali isto toliko i iza, lijevo, desno, da ne vjeruješ, kao da nemaju sve isti cilj. Naravno, nama jediličarima je to bilo normalno, ali neko drugi bi se čudom načudio.

Noć, ponovo smjene, vjetar promjenljiv, more podnošljivo, „Bojana“ odlična, juri, klizi, propinje se, podnosi sve što od nje zahtijevamo, osjećamo se bezbrižno. I kao što smo očekivali jer smo imali dobru prognozu vjetra, negdje na polovini Jadrana smo se zabonacali, pa nekako opet sa malo vjetra krenuli dalje, pa opet i opet.

U jutarnjim satima 28. aprila, na 10-ak milja pred ulazak u Boku počeo je da duva željeni vjetar. Odjednom, ponovo svuda oko nas jedra, ona ista sa starta, uočavamo polovinu sa starta i predpostavljamo da su ostali ušli u cilj. Na opšte iznenađenje, dok bukvalno jurimo nošeni vjetrom uočavamo bonacu od rta Kobila, puno jedrilica koje stoje ispred Herceg Novog, na par stotina metara od cilja, ostale su bez vjetra već satima, mi smo im se takođe pridružili. Uslijedilo je prizivanje nekog daška, podizali smo arsenal različitih jedara, radovali se svakom kretanju kroz more, a onda priprema za nadolazeći maestral, nadmudrivanje, ludilo, ulazak kroz cilj, aplauz poraženih...

Pri uplovljenju u Herceg Novi dočekao nas je kf Darko Vuković i penzionisani zastavnik Dragan Roca, što nam je pričinilo veliko zadovoljstvo.

U sjutrašnjoj regati „Trofej Herceg Novog“ smo takođe dobro jedrili iako je bio veoma slab vjetar. Osvojili smo drugo mjesto jer je sa nama u grupi bio regatni i nedostižni brod za sve ostale učesnike (Black Mistery). kapetan fregate Siniša Samac

maj 2012.

PARTNER 19

Vojni orkestar

Svijet muziĀkih instrumenata

Flikorn - limeni duvaĀki rogovi F

likorn (flicorno) je italijanski zajednički naziv za cijelu grupu srodnih limenih duvačkih instrumenata. To je vrsta rogova (horni) sa većim konusom. Prvobitno običan, vojnički, signalni instrument, flikorn je oko 1770. godine dobio rupice i mehanizam sa poklopcem, a oko polovine XIX vijeka ventile koji su omogućili izvođenje cijele hromatske ljestvice. Samim tim, flikorn postaje savršeniji instrument. Glavni predstavnici ove porodice su: krilnica, althorn (alt), tenorhorn (tenor), baritonhorn (eufonijum) i tuba. Ovi instrumenti spadaju u grupu diskantovih instrumenata, što znači da odgovaraju opsegu pojedinih muških i ženskih glasova. Praksa gradnje altovskih, tenorskih i basovih instrumenata uvedena je u XVI vijeku, kada je svaka instrumentalna vrsta imala i svoju altovsku, tenorsku i basovu varijantu.

Mnogi od tih instrumenata izašli su iz prakse u XVII vijeku, ali su ti oblici zadržani posebno u porodicama limenih duvačkih instrumenata koji su izgrađeni u XIX vijeku. Njihove cijevi su konusnog oblika, elipsasto savijene, sa tri ventila. Ton se dobija duvanjem u usnik kotlastog oblika.

Krilnica ili flikorn soprano, odgovara sopranskom registru ljudskog glasa, ima tri ventila i čunjastu cijev, koja se prema kraju širi. Zvuk joj je sličan rogu od kojih je samo nešto tamniji i grublji. U orkestrima je zadužena za glavne melodije.

Alt (u Boki poznat kao đenis) odgovara altovskom registru ljudskog glasa. U orkestru je zadužen za harmonijsku podlogu.

Alt je u vojnom orkestru zamijenila horna zbog punije i ljepše boje tona, te ćemo se zbog toga njome baviti narednom prilikom, jer ona zaslužuje poseban tretman.

Opseg tenora odgovara tenorskom registru ljudskog glasa.

Harmonijska podloga i kontramelodija su zaduženje ovog instrumenta u orkestru.

Eufonijum ima tri, četiri, a ponekad i pet ventila. Po opsegu je između tenor i bas tube te odgovara baritonskom registru ljudskog glasa. Široko je menzurisan, pa ima pun ton. Eufonijum je prvenstveno instrument duvačkog orkestra, mada neki savremeni kompozitori povjeravaju u simfonijskom orkestru deonicu tube eufonijumu. Kao i tenor, eufonijum pokriva harmonsku podlogu i kontramelodiju, samo u baritonskoj boji.

Postanak tube je vezan neposredno za pronalazak ventila, da bi se upotpunila grupa limenih duvača u vojnoj muzici. Ona je, u stvari, kontrabas među duvačima. Njemački graditelj, C. W. Moritz, konstruisao ga je 1853. godine (u saradnji sa W.F.Wieprechtom) kao tubu sa pet ventila. Patentirali su je pod

20 PARTNER

maj 2012.

imenom bas-tuba. Današnja orkestarska tuba je usavršeni tip tog instrumenta, sa četiri ventila. Prvobitno je u simfonijskom orkestru pojačavala tonove kontrabasa. Počevši od H.Berlioza i R.Wagnera, kompozitori češće i više koriste tubu ili u kvartetu sa trombonima ili posebno, te joj daju karakteristična solo mjesta. Ton joj je mek i obao, prijatan i topao u pianu (tiha laga), snažan i prodoran u forteu (glasna laga). Dinamičke mogućnosti su vrlo velike. Danas se mnogo upotrebljava bas-tuba u F. Te-

nor-tuba (slična bas-tubi, ali manjih dimenzija i višeg registra) i kontrabas-tuba (koja je istovjetna sa tubom, samo znatno većih razmjera) se rijetko primjenjuju u simfonijskom orkestru, dok se svi oblici upotrebljavaju u vojnom orkestru. Tuba je u vojnim orkestrima zadužena za basovu liniju. U današnje vrijeme polako je istiskuje suzafon u vojnom orkestru, zbog praktičnije upotrebe u stroju, a istovjetnih tehničkih mogućnosti i boje tona.

Flikorn porodica pokriva kompletan harmonijski slog, od soprana do basa, što znači da je zastupljena melodija, kontra-melodija, pratnja i basova linija, a mogla bi po potrebi i samostalno da izvodi kompozicije. Upravo ovo ih čini osnovom i glavnom pokretačkom snagom limenih duvača u vojnom orkestru. S vremena na vrijeme viđamo ih u simfonijskom orkestru (krilnica, eufonijum, tuba), revijalnim i džez sastavima, kao i big-bendovima (krilnica). Na kraju, flikorna je prenstveno vezala svoje postojanje i rad za vojsku i vojne orkestre. Slobodno možemo reći da je ova porodica jedina iz cjelokupnog vojnog orkestra pravi vojnik i to vojnik sa završenom vojnom školom, jer se za vojne potrebe koristi od samih početaka, a njeno izučavanje se vezuje za vojne muzičke škole. potporučnik Milo Belević, dirigent

Vijesti

Crnogorski kadet Savo Franoviþ uspješno završio Pomorsku akademiju u Anapolisu

C

rnogorski kadet Savo Franović jedan je od 14 inostranih predstavnika koji je uspješno završio američku Pomorsku akademiju u Anapolisu. Uz svečano obilježavanje završetka školovanja još jedne klase pomorskih oficira, Korpusa marinaca, Obalske straže i pilota u mornarici, kadet Franović završio je u klasi koja je brojala 1099 kadeta.

Američki sekretar za odbranu Leon Paneta čestitao je na uspjehu i postignutim rezultatima, naglašavajući da su kadeti završetkom ove prestižne akademije učinili važan korak u profesionalnoj karijeri.

Na ceremoniji je simbolično obilježeno 100 godina običaja da studenti nakon prijema diplome bacaju u vis šapke koje su koristili kao kadeti tokom školovanja. Ovogodišnja promocija novih oficira ostaće upamćena i po tome što je prvi put u istoriji akademije najbolji oficir u klasi bio kadet iz inostranstva, kao i to da je ove godine prvi put školovanje završio kadet koji je paraplegičar.

Priprema se šesti kontingent za Avganistan

S

vaki pripadnik Vojske Crne Gore, kandidat za popunu našeg kontingenta u mirovnoj misiji ISAF, tokom obuke prođe nekoliko “filtera”. Pored selektivne obuke u Centru za obuku i završnog uvježbavanja i ocjenjivanja u sastavu matičnog Provincijskog rekontrukcijskog tima (PRT) u Mađarskoj, naši pripadnici moraju da prikažu i dokažu svoje sposobnosti i pred mađarskim Mobilnim timom za obuku.

Mobilni tim za obuku dolazi u našu zemlju svakih šest mjeseci radi uvjeravanja u osposobljenosti naših pripadnika prije odlaska na zajedničku obuku u Mađarsku. Tim povodom je tročlani tim Oružanih snaga Mađarske od 7. do 11. maja u vojnim objektima na prostoru Nikšića realizovao obuku sa kandidatima za popunu VI kontingenta Vojske Crne Gore koji će biti upućen u mirovnu misiju u Avganistan. Ciljevi obuke su da se usklade zajedničke procedure, neophodne za realizaciju povjerenih zadataka i da se od strane mađarskih instruktora našim pripadnicima prenesu iskustva iz poslova obezbjeđenja

vojne baze “Panonija” u Pol-e Khomriju.

Svaki komandant PRT ima pravo da prema sopstvenoj procjeni situacije dopuni i izmijeni odredbe dva najvažnija dokumenta koja regulišu zadatke i postupke u radu PRT, a to su Pravilo angažovanja (ROE) i Standardne operativne procedure (SOP). Ovim dokumentima prilagođavaju se i naša dokumenta, na osnovu kojih se obučavaju pripadnici Vojske Crne Gore za poslove obezbjeđenja i reagovanja u različitim situacijama.

Vođa Mobilnog tima za obuku je po pravilu komandir čete, nadležan za obezbjeđenje vojne baze “Panonija” u Pol-e Kumriju, u čijem sastavu će biti i naš Pješadijski vod. On sa sobom donosi detaljne instrukcije komandanta PRT vezane za najnovije procedure obezbjeđenja vojne baze. Pored komandira čete, tročlani

tim čine instruktor, zadužen za provjeru sposobnosti Pješadijskog voda i medicinski tehničar zadužen za provjeru sposobnosti našeg Medicinskog tima.

Po ocjeni vođe Mobilnog tima za obuku, kapetana Petera Adama Bode, obuka je pokazala da su naši pripadnici izuzetno motivisani za obuku i da je nivo osposobljenosti iznad njegovih očekivanja. Sljedeći „filter“ u obuci kandidata za popunu kontingenta Vojske Crne Gore u mirovnoj misiji ISAF jeste sanitetska obuka koju će izvesti tim za sanitetsku obuku vojske SAD. potpukovnik Svetozar Brajković kapetan Branko Đurđić

maj 2012.

PARTNER 21

Vijesti

Sanitetski kurs u Danilovgradu U

svajanje novog paketa partnerskih ciljeva, pred VCG postavilo je brojne zahtjeve koji su vezani za razvijanje određenih sposobnosti i opremanje jedinica. Vojska u integracijskom procesu i razvoju interoperabilnosti koristi međunarodna iskustva i kapacitete. U Planu BVS sa SAD je našao mjesto i seminar „Razvoj sanitetskih operacija“ koji je realizovan u kasarni „Milovan Šaranović“ u Danilovgradu, od 7. do 19. maja. Mobilni medicinski trening tim

se sastojao od pripadnika OS SAD

U toku dvije sedmice seminaru je

(MEDCOM iz Države Mejn), među

priustvovao značajan broj pripadnika

kojima su bili oficiri i podoficiri sa

VCG. U prvoj sedmici seminar je or-

velikim iskustvom iz međunarodnih

ganizovan za pripadnike Čete speci-

mirovnih operacija i misija.

jalnih snaga Brigade kopnene vojske,

Cilj seminara bio je da se pripadnici

EOD tima inžinjerijske čete i medi-

VCG upoznaju sa tehnikama i pro-

cinsko osoblje Logističke baze, dok

cedurama pružanja prve pomoći na

su u drugoj sedmici seminaru prisu-

terenu i u borbenom okruženju, kao

stvovali pripadnici VI crnogorskog

i razmjena iskustava iz oblasti medi-

kontingenta misije ISAF, što je pred-

cinske pomoći u misiji ISAF u Avga-

stavljalo dobru pripremu za učešće u

nistanu.

pomenutoj misiji.

Inženjerci VCG završili EOD kurs u Bosni T

ri podoficira i četiri vojnika po ugovoru, pripadnici Vojske Crne Gore, uspješno su završili kurs za uništavanje viškova naoružanja (EOD) u Bosni i Hercegovini.

Kurs EOD imao je za cilj da pomogne i upozna polaznike sa procedurom uništavanja naoružanja, a trajao je od 20. februara do 6. aprila, u Rajlovcu kod Sarajeva, u organizaciji Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Sve zemlje imaju specifičan način izvođenja vojnih operacija, pa je tako ovaj kurs prevashodno bio prilika da se razmijene iskustva i usvoje znanja pri izvodjenju ovakvih operacija. Svrha kursa je da doprinese razvoju rukovanja raznim eksplozivnim sredstvima, kao i njihovom transportu i samom uništavanju.

realizovan usmeni dio predavanja (13 pismenih testova i šest linija prepoznavanja), a dvije nedjelje praktičnog rada na poligonu Glamoč, koji je specifičan po svom terenu, a pogotovo jer je na njemu bilo dosta ostataka, zaostalih neuništenih artificija iz perioda rata u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine. Na brdu Glamoč je realizovano šest testova prakticnog rada.

Kurs je pohađalo i deset pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Iz razgovora sa našim pripadnicima po završenom kursu, bilo je jasno da su jako zadovoljni učešćem i postignutim rezultatima na samom kursu, apostrofirajući da su svi pripadnici Vojske Crne Gore uspješno završili kurs i da je stv Predrag Novović, iz InObuka se zasnivala na teoretskom žinjerijske čete proglašen za najboljeg i praktičnom dijelu, u trajanju od se- polaznika kursa. Ovo nije prvi kurs dam nedjelja, od čega je u pet nedjelja ovakvog tipa na kojem su pripadnici

22 PARTNER

maj 2012.

VCG, tačnije pripadnici Inžinjerijske čete Brigade kopnene vojske, učestvovali, tako da je stečeno znanje na ovom kursu u stvari samo potvrda i nadogradnja prethodno izvedenih i pohađanih kurseva.

Na kursu su realizovane teme vezane za matematičke i fizičke principe, izučavane su karakterisitike svih vrsta eksploziva, kao i karakteristike upaljaca, avio bombi, kasetne municije, vođenih i nenavođenih projektila, tromblona, bombi, mina, kao i njihov transport. Ljudstvo je osposobljeno da locira, indetifikuje i uništi sva sredstva gore pomenutog tipa.

Pripadnici Inžinjerijske čete koji su realizovali ovaj kurs su osim stečenih iskustava, donijeli znanje i samim tim se na njih može ozbiljno računati u budućem periodu, pri izvršavanju takvih zadataka.

Stav

Civilizacija i terorizam: Problem(i) današnjice?

U

nedavnoj prošlosti diferencijacija terorističkih i kriminalnih organizovanih grupa je bila prilično postojana. Terorističke grupe su kao motiv imale politiku, ideologiju, etničku i(li) vjersku netoleranciju. Terorizam je percipiran kao oblik političkog nasilja i stvaranja psihološkog straha usmjeren ka civilnom stanovništvu i ekonomskim ciljevima. Na drugoj strani kriminalne grupe su kao motiv imale p profit.

Međutim, danas dolazi do fuzije zije ovih grupa u nove tzv. kriminalno-terorističke orističke grupe (Liang, 2011). Indikativno no je da, prema Liang, danas sve veći eći b r o j terorističkih grupa biva uklju-čen u kriminalne aktivnosti dok istovremeno kriminalne grupe postaju angažovane u različitim formama političkog nasilja. Čini se da je opravdanje za terorističke grupe izrazita cijena njihovogg angažmana.

Iste moraju naći izvore finanns i r anj a postojanja i djelovanja. Najčešće ešće se to postiže prometom droge pa se i ovaj oblik aktivnosti sve više naziva narkoterorizam, narkogerila i narkofundamentalizam (Felbab-Braun, 2005; Liang 2011.) Pitanje je što je motiv kriminalnih grupa da se angažuju u formi političkog nasilja. Može se smatrati da je ponovo riječ o potrebi gladi i moći i naročito načinima sticanja iste.

Liang navodi ne tako skore primjere povezivanja ili prelaska iz terorizma u organizovani kriminal. Godine 1980. FARC (Revolucionarne oružane snage Kolumbije) počele su sa prometom droge kako bi finansirali sopstvene terorističke aktivnosti. Nedugo zatim, kriminalne aktivnosti postale su značajnije i prema prometu i prema obimu za FARC (Liang procjenjuje da FARC i ELN (Nacionalna oslobodilačka armija) kontrolišu 40% kolumbijske teritorije i aktivni su učesnici u milijardama vrijednom prometu narkotika pri čemu je procijenjeni prihod samo FARC-a 400 miliona USD). Drugi

(kolumbijski) primjer je veza narko kartela iz Medelina sa Pokretom 19. april koja datira iz 1985. Slično su počeli i da se ponašaju meksički karteli već 1980. Karteli kao što su Huarez i Los Zetas su zbog primjene terorističkih tehnika, proglašeni terorističkim pokretima. Shodno tome, SAD-e su sedam kolumbijskih kartela stavile na liste stranih terorističkih organizacija 2011. Početkom devedesetih sicilijanska Koza nostra je počela j sa serijom b bombaških napada počev od muzeja Ufici u Firenci (Makarenko, 2004) kao odmazdu za hapšenja lidera. s voj i h lide Ista će taktiku nastaviti policijom i tužilaštvom i moži u borbi sa p jim napadima na sudije Falda najčuvenikonea i Borsalina. Upravo italijanski primjer pokazuje kako se teroristički činovi i obrazac ponašanja primjenjuju u svijetu kriminala cilju ostvarivanja političke u Nešto slično će biti ponovljeno moći.

N i na ssamom Balkanu. Druga velika italijanska kriminalna organizacija italijan napuljska K Kamora ima veze sa Al Kaidom (Liang, 2004). Smatra se (Čespijuk, 2010) da su njihovi članovi u Evropu prebacivani upravo preko Kamore. Ključna teroristička ogranizacija današnjice - Al Kaida - je mreža decentralizovanih terorističkih „ćelija“, franšiza i saradnika koji se bave kriminalnim aktivnostima (Liang, 2004). Makar tri Al Kaidine organizacije: Al Kaida u Iraku (AQI), Al Kaida u islamskom Magrebu (AQIM) i Al Šabab se bave kriminalnim aktivnostima širom planete. Aktivnosti uključuju i promet narkotika, trafiking, kidnapovanje, krijumčarenja, promet krvavih dijamanata, kao i oporezivanje somalijskih pirata, a potom i direktno uključivanje u piratstvo (Al Šabab - „morski džihad“: Čildres, 2010) Kao ključne faktore za nastanak ove veze, Liang smatra sljedeće: globalizaciju, internet i revoluciju komunikacije, kraj Hladnog rata i globalni rat protiv terorizma. maj 2012.

PARTNER 23

Stav Globalizaciju „krivi“ zbog slobode poslovanja i kretanja koje uzrokuju da kriminal i terorizam mogu biti počinjeni svuda. Internet zbog manjka kontrole, diseminacije poruka i prikupljanja novca i aktivista. Kraj Hladnog rata zbog ukidanja državnog sponzorisanja terorizma i potrebe traženja novih izvora finansiranja kroz kriminal. I sam globalni rat protiv terorizma (uključujući i Patriot Act Džordža Buša) uticali su na finansije terorističkih grupa, ali i njihovu još bližu saradnju sa kriminalom. Ovdje je Liang veoma blizu stanovišta Lorete Napoleoni i njene kritike globalizacije. Međutim, iako faktori globalizacije imaju i negativnih elemenata, čini se da je ponovo Benjamin izrekao neoborivu istinu odnosno da „ne postoji obilježje civilizacije koje nije istovremeno i varvarsko djelo“. Shodno tome, problemi koje razvoj nosi ne smiju biti argumenti za zaustavljanje istog i zadržavanje prošlih, nedjelotvornih paradigmi.

Zaključak da ovog spoja kriminala i terorizma ne bi bilo da nije bilo globalizacije nije održiv argument (makar zbog ranijeg državno finansiranog terorizma). Isto kao ni da bi ili da je idealan protivnik ovom spoju nacija-država (koja je istovremeno i uzročnik).

Jednostavno, u vremenu promjena i izgradnje novih paradigmi na površinu izlaze mitološki vođena djela pojedinaca. Čini se da će upravo borba protiv istih morati biti na nivou strateških saveza pojedinaca, država, regija, sistema, ne-državnih aktera, supranacionalnih institucija i da će upravo regija-države (Ohmae) i supranacionalne institucije (promijenjene postojeće ili nove) morati jačati.

Ovo posebno dobija na značaju u budućem konvencionalnom obliku rata - virtuelnom prostoru. Posebnost je izvedena makar zbog činjenica da ga nisu stvorile a da ga i ne kontrolišu nacija-države. Danas sajber prostor predstavlja mjesto na kome se dešavaju kriminalne aktivnosti. Iste obuhvataju krađe identiteta, video pirateriju, prevare sa karticama, prevare sa socijalnim osiguranjem, tzv. „pecanja“ (bez obzira da li se radi o pozivu na lažnu konferenciju sa aktivnim veb sajtom ili lažnih hotelskih rezervacija koje se plaćaju) itd. Sajber prostor se koristi i za diseminaciju ideja o metama, tehnikama izvršenja, tehnikama pravljenja bombi, propagandu, regrutovanje, a istovremeno i za promet svih nelegalnih roba i usluga.

Ključni izazovi budućnosti su načini odgovora na aktuelne probleme veza organizovanog kriminala i tero-

24 PARTNER

maj 2012.

rizma kao i na evoluciju istih u sajber prostoru. Čini se da će, upravo, sajber prostor dobijati na značaju u vremenu koje dolazi. Problem sa sajber prostorom jeste što ga nije moguće kontrolisati od strane bilo koje dominantne vojne sile. Upravo zbog disperzije, ali i opadanja moći nacija-država dolazi ili može doći do sve veće (zlo)upotrebe sajber prostora za ekonomsku špijunažu, virtuelni rat, sajber-kriminal i sajber-terorizam.

Dosadašnja podjela na državne i nedržavne aktere gubi smisao jer se svim navedenim aktivnostima bave i nedržavni akteri. Njihova anonimnost i udaljenost mogu biti prepreke u odbrani. Ono što je za očekivati i što će biti izraziti izazov jeste buduća sajber sofisticiranost međunarodnog terorizma i kriminala kako u pogledu ekspertskog znanja, tako i u pogledu finansijskih malverzacija.

Pored toga, opasnosti po stanovništvo nikada nisu bile veće makar u razvijenim zemljama. Dostupnost i penetracija interneta čine isto veoma ranjivim kako u kontekstu krađe identiteta, prevara sa karticama, novčanih malverzacija tako i ideoloških uticaja na mlađu populaciju i stvaranje novih spremnih sljedbenika terorizma i organizovanog kriminala. Istovremeno, samo stanovništvo se protivi ograničavanju ličnih sloboda. Čini se da će upravo taj par odnosa borba protiv terorizma-zaštita ličnih sloboda biti u centru svih narednih procesa.

Isto kao i razvoj ranijih civilizacija, i tehnološki napredak ove vodi opasnostima varvarstva. Internet i moć komunikacije i izbrisanih granica su ključni, ali ne i jedini. Ipak, mogu biti komplementarni drugim opasnostima poput profileracije oružja za masovno uništenje, internet i biloških i hemijskih virusa, pitanja bezbjednosti energije i hrane, ali i mnogim danas nepoznatim problemima budućnosti.

Stoga, ključni element borbe protiv terorizma - varvarstva XXI vijeka - je promjena paradigme. Paradigme aktera, opasnosti i instrumenata. Kako Morin primjećuje analiza ranijeg varvarstva (treba tome dodati i analize aktuelnih varvarstava) predstvavlja jedan od načina razvoja lica civilizacije uz minimiziranje njenog varvarstvog naličja.

Ivan Jovetić Autor je analitičar na institutu za strateške studije i projekcije (ISSP) i saradnik na UDG-Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis; Podgorica

Feljton

Vukašin Markoviþ - ruski revolucionar, komunist i borac Crvene armije

R

usija, kao velika, slovenska i pravoslavna zemlja, a osobito sa glorifikovanom predstavom i mistifikacijama koje su o njoj vladale u Crnoj Gori, privlačila je Crnogorce još od početka 18. vijeka. Odlazili su u tu zemlju crnogorske vladike, pomorci, zatim, mladi ljudi radi školovanja, a mnoge je odvela želja da se doživi pustolovina. U prethodnim brojevima Partnera predstavili smo neke ličnosti koje su slavu stekle svojim profesionalnim anganžmanom ili životnim izazovima upravo u Rusiji. U ovom broju našeg mjesečnika donosimo priču o Vukašinu Markoviću, ljekaru, boljševiku, učesniku Velike oktobarske socijalističke revolucije, oficiru sovjetske Crvene armije, crnogorskom i jugoslovenskom komunisti. Marković je bio jedan, prema raspoloživim podacima, od oko 30.000 Jugoslovena koji su učestvovali u Oktobarskoj revoluciji i građanskom ratu u Rusiji od 1917. do prvih godina treće decenije 20. vijeka. Većinu je u Rusiju donijela ratna sudbina.

Tamo su dospjeli kao ratni zarobljenici, učesnici Prvog svjetskog rata u okviru austrougarske vojske koja je zajedno sa Njemačkom ratovala protiv Rusije, Francuske, Engleske i još nekih zemalja, članica takozvane Antante. Tako se u Rusiji našao i budući lider Komunistiočke partije Jugoslavije i predsjednik federativne i socijalističke Jugoslavije Josip Broz Tito.

Vukašina Markovića, rodom iz Stijene Piperske kod Podgorice, Crnogorca, u Rusiju je ponijela ideja socijalne pravde, ambicija da se svijet učini pravednijim, da se suzbije siromaštvo, sa kojim se i on sam suočio vrlo rano, u svojoj domovini, Crnoj Gori.

Marković se rodio 1874. godine, u vrijeme Knjaževine Crne Gore, u kojoj je imao priliku da upozna i materijalnu oskudicu, apsolutizam Knjaza Nikole i nepravdu. Takva iskustva je sobom odnio u Rusiju, gdje je otišao kao bogoslov, a potom se, prema zapisu Vasilija Markovića, upisao na studije veterine i medicine u Harkovu. Početkom 20. vijeka, Rusiju su počela da zahvataju socijalnopolitička previranja. Ruska buržoazija u ambijentu carskog samodržavlja navukla je na se veliki gnjev radničke

Grupa jugoslovena učesnika Oktobarske revolucije klase. Tako se i formira Socijaldemokratska partija Rusije, ali već na osnivačkom kongresu u Londonu, 1903. godine, dijeli se na dvije frakcije –boljševike (većina) i menjševike (manjina). Prvi su zastupali ideju okupljanja radnika i seljaka, a drugi su bili za neku vrstu saradnje sa buržoazijom, a protiv uključivanja seljaka u radnički pokret. Marković postaje boljševik i vatreni propagator te ideje. Na harkovskom univerzitetu je, prema zapisima, bio rukovodilac boljševičke ćelije. Marković je neposredno reviolucionarno iskustvo, i to borbenog karaktera, stekao već u prvoj ruskoj revoluciji, 1905. godine. maj 2012.

PARTNER 25

Feljton Revolucija je ugušena, a Marković je bio uhapšen. Kažu da je bio uveden u evidenciju ruske tajne policije kao „opasni terorista“. Bio je i progonjen u ruske gubernije, udaljenije od matice revolucionarnih procesa.

Ni u dalekoj Rusiji, a još nadahnut revolucionarnim idejama, Marković nije prestao da mašta o „revoluciji“ u svojoj domovini, Crnoj Gori. Otuda piše pisma protivnicima apsolutističke vlasti knjaza Nikole. Čak i samom knjazu šalje pismo, s pozivom da abdicira. Vodio je prepisku i sa socijaldemokratama u Srbiji, pred ostalih, i sa Dimitrojom Tucovićem. U zavičaj šalje i boljševičku literaturu. Godine 1912. doktorirao je medicinu na Univerzitetu u Harkovu. Tada počinje Prvi balkanski rat i Marković dolazi u Srbiju, kao član misije Crvenog krsta Rusije. Tokom rata uspio je da se približi i Crnoj Gori. Čak je u Pljevljima 1913. godine bio uhapšen kao protivnik kralja Nikole. Nakon puštanja na slobodu vraća se u Rusiju, da bi, na početku Prvog svjetskog rata, ponovo došao u Srbiju, opet kao član misije Crvenog krsta Rusije. Zatim, opet odlazi u Rusiju, gdje se, kao vojni ljekar, priključio ruskim jednicama na južnom frontu zemlje.

Oktobarska revolucija Markovića zatiče upravo u Petrogradu, gdje su sa „Aurore“ odjeknuli pucnji na carski Zimski dvorac, što je bio početak revolucionarnog sloma dinastije Romanovih i početak trijumfa boljševika.

Marković je već tada bio prijatelj sa vođom Oktobarske revolucije Vladimirom Iljičem Lenjinom (prema nekim zapisima, postoji zajednička fotografija Markovića i Lenjina na Crvenom trgu u Moskvi). Lenjin Markovića upućuje u Moskvu, gdje je trebalo osvojiti staru rusku prestonicu, carsko-dvorski kompleks Kremlj. Marković se tada više ne bavi samo ljekarskim poslom, nego i radi na organizovanju Crvene armije, u kojoj napreduje sve do položaja komandanta bataljona.

Istovremeno, Marković ne prestaje sa ideološkim djelovanjem. Angažuje se, u Moskvi, na osnivanju Južnoslovenske komunističke partije, u koju uključuje borce Oktobarske revolucije porijeklom sa južnoslovenskih prostora. Prema nekim tvrdnjama, Marković je tu komunističku organizaciju primio i Josipa Broza, koga su Rusi zarobili kao austrougarskog vojnika, a koji je i sam prihvatio ideju Oktobarske revolucije.

Pošto je nakon revolucionarnog zauzimanja carskih palata i hapšenja carke porodice Oktobarska revolucija prerasla u gradjanski rat, u koji su, na strani protivnika revolucije, u takozvanoj bijeloj gardi, bili uključeni i intervencionisti iz više evropskih zemalja, ni Marković nije prestao sa vojnom službom u sovjetskoj Crvenoj armiji. U revolucionarni rad bila je uključena i njego-

26 PARTNER

maj 2012.

va žena, Francuskinja Žana Laburd, kojom se ranije bio oženio. Nju su, kako je zapisano, ubili francuski intervencionisti, tokom njene misije u Odesi, 1919. godine.

Marković se, uz vojni angažman, ipak, i dalje bavio ideološkom propagandom Oktobarske revolucije, pa je jedno vrijeme uređivao glasilo „Svjetska revolucija“. Već i taj naziv može da uputi na njegovu vezu sa jednim od ideologa Oktobarske revolucije, Lavom Trockim, sa kojim se poznavao još iz vremena revolucije 1905. godine. Po Trockom je nastao pojam trockizam, kao naziv za ideju i teoriju svjetske revolucije, po uzoru na rusku Oktobarsku revoluciju.

Ideja te revolucije je zaista prohujala Evropom. Nije uzalud američki novinar Džon Rid opisao „deset dana koji su potresli svijet“. Dah ruskog oktobra osjetio se i u Crnoj Gori, gdje se Vukašin Marković vraća 1921. godine. Pune četiri godine Marković, u svojoj domovini, ilegalno radi na širenju ideja Oktobarske revolucije i komunizma. Jednom prilikom bio se odmetnuo u šumu i pokušao je sa dizanjem „narodnog ustanka“, vjerovatno sa motivom da to preraste u neku varijantu Oktobarske revolucije. Zbog komunističke djelatnosti, a osobito zbog toga što se, u okviru ideoloških sporova novoosnovane Komunističke partije Jugoslavije, zalagao za ideju identiteske posebnosti Crnogoraca, bio i hapšen. Bio je u zatvoru u Podgorici i na Cetinju, pošto se prije toga predao jugoslovenskim vlastima. Međutim, u aprilu 1925. godine pobjegao je iz cetinjskog zatvora. Marković je, uzgred rečeno, bio ujak poznatog crnogorskog revolucionara, komuniste i partizanskog funkcionera Ivana Milutinovića, na koga je, prema zapisima, upravo snažno komunistički uticao. Nakon tamnovanja u jugoslovenskim kazamatima, gdje je, svakako, mučen, Marković se vratio u Sovjetski Savez.

U biografiji Markovića se, pak, navodi da je bio hapšen tokom ideoloških čistki Josifa Visarionovića Staljina.

To se povezuje sa činjenicom da je Marković bio prijatelj sa Lenjinom. Prema nekim interpretacijama, odnos Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) prema Vukašinu Markoviću bio je opterećen pogledom na frakcijske borbe u toj partiji, između dva svjetska rata. Marković koga neki autori svrstavaju među idejne začetnike i osnivače KPJ, uoči Drugog svjetskog rata se povukao iz politike, a umro je 1943. ili 1944. godine. U zapisima se navodi da je umro u Kujbiševu ili u sanatorijumu na Uralu. Od 1983. godine do prije desetak godina, sadašnji Klinički centar Crne Gore nosio je ime doktora Vukašina Markovića.

Ilija Despotović