PRIKAZI I KRITIKE Amir Karić: “Panislamizam u Bosni”, Connectum (2006.)
Džepni panislamizam Kako je u bošnjačkom identitetu odrednica islam više od vjere, odnosno, on nosi i brojne druge kulturno-civilizacijske aspekte narodnog i nacionalnog identiteta, panislamski diskurs je pomogao sprečavanju asimilacije Bošnjaka i čuvanju posebnosti do suvremenog doba kada se nacionalna posebnost konačno mogla formalno iskazati i legitimirati. Senad Nanić
94
J O U R N A L
U okviru biblioteke Dialogos, sarajevski je nakladnik Connectum u proljeće 2006. objavio djelo Amira ef. Karića “Panislamizam u Bosni”. Autor uvodno naglašava činjenicu zloupotrebe pojma panislamizam u cilju diskreditacije političkih težnji Bošnjaka i jugoslavenskih muslimana u drugoj polovici 20. stoljeća. Smatra da se trend nastavlja i poprima dodatne negativne aspekte u kontekstu globalnih odnosa danas. Ovako uveden u problem, čitatelj očekuje analizu optužbi koje prate muslimansku društvenu misao navedenog razdoblja. Nove kontekstualizacije Izetbegovićeve “Islamske deklaracije” i drugih djela, suđenja, borbe za opstanak Bosne i Bošnjaka, ratnih stradanja i genocida, mudžahedina, Alžiraca, takozvanih vehabija i mnogih drugih tema o nepravedno optuženim i još nepravednije osuđenim pojedincima i narodima, dobro bi nam došle. Jer sad se, ipak, mnogo više može slobodno reći. No autor želi nešto drugo. Cilj mu je na jednom mjestu razmotriti ukupnu temu panislamizma, od političkih sustava kroz povijest islama do refleksije globalnih povijesnih kretanja na bosanski muslimanski diskurs do kraja Drugog svjetskog rata. Imamo li pojašnjenu povijesnu sliku shvaćanja islamskog jedinstva u Bosni kroz povijest, lakše ćemo valorizirati i razumjeti nedavnu povijest i suvremeni kontekst. Autor nastoji objediniti sve relevantne misli o ovoj temi. U tome uspijeva oblikovavši djelo koje široku temu panislamizma smješta u praktičan format džepnog izdanja. Koristi do sada objavljene riječi o ovoj temi koje nalazimo u okviru studija drugačije poslaganih prioriteta. Autor naročito ističe suvremeni doprinos Fikreta Karčića i Šaćira Filandre.
Kolektivni osjećaj pripadnosti zajednici U prvom poglavlju, autor analizira panislamizam i pojam duhovnog jedin-
stva kao nedjeljiv od pojma ummet i odnosnog bratstva među svim muslimanima (el-uhuvve el-islamijje). Koncept islamskog bratstva nadilazi sve “geografskoteritorijalne i etničko-lingvističke” partikularne identitete, ali ih ne negira jer “različitost je princip univerzalne harmonije i rezultat je same Božje volje.” No 20. stoljeće u muslimanskom svijetu dovodi u sukob univerzalni islamski s lokalnim nacionalnim identitetima u kontekstu oslobađanja od kolonijalne vladavine europskih država. Nacionalisti, smatrajući da se samo nacionalnom državom mogu osloboditi kolonizatora, islam vide tek komponentom nacionalne kulture, dok pristalice islamskog jedinstva nacionalizam smatraju “odgovornim za fragmentaciju ummeta”. Autor ustvrđuje da unatoč postojećoj podijeljenosti ummeta, kolektivni osjećaj pripadnosti muslimana jednoj bratskoj zajednici ostaje i dalje snažno izražen te utječe na političko ponaša-
nje vlada muslimanskih zemalja. Očituje se u “raznovrsnim panislamističkim gibanjima, najsnažnije u domenu religije, ali i na socijalnom i kulturnom te ekonomskom i političkim planu”, smatra autor. Razmatrajući pojam ummeta u Medinskom ustavu, autor naglašava njegove revolucionarne republikanske aspekte u smislu ustavnosti, jednakopravnosti svih članova, kao i podređenosti vladara ustavu. Jedinstvo ummeta kroz povijest očituje se u instituciji hilafeta. Hilafet podrazumijeva islamski politički poredak koje se ostvaruje u vjerskim (din) i svjetovnim (dun'ja) pitanjima. Halifa nije baštinik vodstva samo u sferi religijskog, već, istovremeno, i religijskog i političkog. Hilafet je isprva bio republika. Prvi halifa Ebu Bekr izabran je, a on je Omera ibn Hattaba imenovao drugim halifom, što je omogućilo kasnijim pravnicima legitimaciju dinastičkog nasljeđivanja položaja halife Emevija i Abbasija. Nasilnim uspostavljanjem emevijske dinastičke vlasti izgubljena je suština hilafeta, naglašava autor. Institucija dinastičkog halife imala je stvarnu moć u razdoblju Emevija i u prvoj etapi vladanja Abbasija, odnosno do polovine 9. stoljeća, otkada stvarnu vladarsku moć vremenom preuzimaju regionalni zapovjednici - emiri. Položaj halife prolazio je etape posjedovanja velike moći i autoritativnosti, kao i potpune razvlaštenosti. Vremenom se legitimira uspostavljanje više islamskih državnih zajednica. Bez obzira na politički predak u kojem žive, slijeđenje je ono što ujedinjuje muslimane, zaključuje autor.
Duhovni i politički panislamizam U drugom poglavlju autor razmatra nastanak i razvoj panislamizma u kontekstu kolonijalnog širenja europskih sila. Na prijelazu 19. na 20. stoljeće postojale su samo tri međunarodno priznate muslimanske države: Osmanska carevina, Per-