BOŠNJACI U HRVATSKOJ XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj: “Objekt Ljubavi u tesavufskoj književnosti: Muradnama Derviš-paše Bajezidagića”
Tesavufska poema iz 16. stoljeća
8
U sklopu tradicionalne manifestacije XV Bošnjačke riječi u Hrvatskoj i Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, u zajedničkoj organizaciji KDBH “Preporod” i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, u Islamskom centru u Zagrebu 10. prosinca 2009. predstavljen je kritički prijevod s osmanskog turskog Bajezidagićeve “Muradname”, tesavufske (sufijske) poeme iz 16. stoljeća, autora hafiza dr. sc. Adnana Kadrića s Orijentalnog instituta u Sarajevu. Pod naslovom “Objekt Ljubavi u tesavufskoj književnosti: Muradnama Derviš-paše Bajezidagića”, prijevod je 2008. godine izdao Orijentalni institut u Sarajevu u biblioteci “Posebna izdanja”. Knjigu su, pored autora, predstavili recenzent doc. dr. Lejla Gazić s Orijentalnog instituta u Sarajevu, mr. sc. Dino Mujadžević s Hrvatskog instituta za povijest i mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”. “Muradnama” većim dijelom predstavlja adaptirani Bajezidagićev prijevod Binaijeve mesnevije “Sehaname (O darežljivosti knjiga)” s perzijskog na osmanski turski jezik. Uvodna poglavlja i završnu poemu “Muradname” skladao je Bajezidagić i djelo dovršio 1587. godine. Kadrićev prijevod predstavlja prvo kritičko izdanje “Muradname”, velikog djela tesavufske književnosti jednog bosanskog autora. Kadrić je uz kritički prijevod izvornika knjigu opremio teoretskim i kritičkim poglavljima gdje, osim u samo djelo, daje i uvid u značenja i kontekst cijelog književnog žanra.
Jezična analiza kao hijal i zeuk
J O U R N A L
Mr. sc. Senad Nanić je naglasio da je Kadrićevo djelo prevodilačkog, kritičarskog i teoretskog karaktera. Posebno se istaknuo teoretski značaj djela, gdje razumijevanju izvornika autor pristupa poimanjem ljubavi u tesavufskoj (sufijskoj) književnosti. Koncept Ljubavi u Bajezidagićevoj “Muradnami”, kako dokazuje autor, temelji se na poznatom tesavufskom konceptu i teoriji “šahida” – svjedoka i mjesta osvjedočenja božanske Ljubavi i Ljepote, kojeg je utemeljio Ibn Arebi. Nanić je rekao da poetska tradicija na osmanskom turskom jeziku uglavnom preuzima i neznatno modificira arapske i
Slijeva: Adnan Kadrić, Dino Mujadžević, Lejla Gazić, Senad Nanić i Mirza ef. Mešić perzijske ljubavne epove. Veliča se pojam čedne ljubavi gdje žudnja ne traži ispoljenje u tjelesnom užitku. To je vrsta “orijentalne” platonske ljubavi. Kult čedne ljubavi se, osim u pravcu profane čedne ljubavi između muškarca i žene, razvija i u pravcu tesavufski modificirane poeme gdje profana ljubav postaje mistička Ljubav. Kult ljepote postupno se pretvara u kult mističke ljubavi prema apsolutnoj Ljepoti, Bogu, Stvoritelju, te vanjskim i unutarnjim duhovnim ljepotama čovjeka. Primjeri strastvene ljubavi preobražavaju se u primjere pedagoško-didaktičke naravi oslobođene dijelova koji opisuju fizičku strast. Središnji pojam i “lik” perzijske mistične poezije je šahid koji predstavlja mladu i lijepu osobu, obdarenu ljepotom tijela, ali i uzoritošću islamskog odgoja. Čitava emotivna skala u opisu lijepe osobe tek je izraz divljenja ljepoti Božjeg stvaranja jer šahid posvjedočuje ljubav prema Bogu. “Ljubav prema stvorenom je metaforička, odraz zbiljske ljubavi prema Stvoritelju. Stvoreni svijet je metafora Božje ljubavi. Kako se umom ne može obujmiti Božje biće, o Bogu se ne razmišlja izravno već razmatrajući Njegova stvorenja”, rekao je Nanić. Istaknuo je Kadrićevo razumijevanje posebno “kodiranog” metajezika tesavuf-
skog poetskog diskursa. Jezik tesavufske poezije predstavlja područje “vladavine terminologiziranih metafora” više razine. Tesavufska ideja Ljepote i Ljubavi je univerzalna i stoga slična onima u antičkoj Indiji i Grčkoj te judaističkoj filozofiji, kao i predislamskoj Arabiji. Nasuprot ideji da je riječ o višeznačnosti leksema, Kadrić tvrdi da kontekst neutralizira pretpostavljenu potencijalnu “višeznačnost” određene lekseme i aktualizira “traženo” značenje. Autor se stoga opredijelio za doslovnu stručnu kontekstualiziranu interpretaciju poeme opremivši prijevod rječnikom terminoloških leksičkih jedinica korištenih u “Sehanami”. “Lijepo je biti čitatelj Kadrićevog djela i uvjeriti se da tumačenje makar ove poetske tradicije ima snage oduprijeti se Derridaovoj de(kon)strukciji. Jer, prisjetimo se, Allah objavi Furkan, Sverazlikovnik koji razlikuje sve pojmove o kojima govori i to na način tekstualnog samoodređenja. Svaki pojam određen je nizom rečeničnih odredbi koje zajedno stabiliziraju njegovo značenje. Islam počinje kontekstualnim tumačenjem”, rekao je Senad Nanić. Naglasio je da s obzirom na narav teksta i terminološki stručni registar, poema predstavlja tipičan primjer hiperteksta, gdje se iza svakog termina krije posebna