KULTURA Agram je više od četiri desetljeća i u mom, bošnjačkom, srcu
“Bebanovi” ključevi Edina Smajlagić Trećinu života sanjamo. Zagreb, kao i svi stari gradovi, napučen je dušama mrtvih, a diše s onim živim. Pomisli li tkogod taknuti u te snove pune patine, provaliti vandalski u njih, srušit će i grad u kome njegovi žitelji – snivaju. U današnje su nam vrijeme tek snovi i ostali. Oteli su nam milijune kuna, rasprodali tvornice, bacili tisuće na ulicu, čak su otimali i – žito. Dostojanstvo i sjećanja, naše šarene snivane laže (našu “tvrđavu sa zastavom srca”, kako je pjevao Jure Kaštelan) bogme im nećemo dati.
Na Tinovu korzu: auto-garaža Drobilica je u iverje skršila drvenog trojanskog zeleno-akcijskog konja na Trgu pjesnika ilirca, hrvatskog preporoditelja Petra Preradovića uoči drugog vikenda veljače 2010. godine. Žbirski je zdrobila Ustavom RH zagarantirana prava građana i Zagreba da protestiraju protiv bahatosti krupnog Horvatinčićeva kapitala i gradskih potkupljivih birokrata. Odneseni su ti naši Danajci (uglavnom glumci, zeleni akcijaši), pod punom spremom specijalne policije (“k'o lopovi”, kazao bi jetko A. G. Matoš) u reštu i to na višesatno propitivanje i zastrašivanje. Potvrdivši nam tako da su nalogodavci te gnjusne “akcije” uistinu – “uski ljudi”, a njihovo viđenje ovog grada kao “uske varoši”. U sitne, sleđene, noćne ure, dok je nebom ponad Cvjetnog (Preradovićeva) trga na nebu “mjesec pliv'o i poskaki'vo” iza fantomskog prozora (već srušene zgrade u kojoj je živio) bodrio je protestante “kao iz šake prosutim pijeskom” zvonkim glasom pjesnik buntovnik Vladimir Vidrić: “Zdravstvuj(te)!” Opskurna scena. Protestante, u uzama, “k'o tatove” policajci “žustro” skidaju s kontejnera na koje su se popeli da bi spriječili nastavak gradnje, skidaju i guraju žurno u policijski auto. Kako to ugledni, skromni glumci zagrebački “postadoše meso koje pomrčina jede”, pitao se ispod klobuka (kao u “Pobratimstvu lica u svemiru”) i Tin Ujević. Hrabreći ih riječima “crnim od dubine”, iz zasniježene Varšavske, iz spomeničke bronce, gordo dovikujući im: “Ne boj se!
nisi sam! ima i drugih nego ti/ koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.” Tko to hoće na Tinovu korzu, pred kinematografom, postavljati brklje i graditi grotla podzemnih garaža!? Sve to gornje lamentiranje, kamo nas to stanje “s ruba pameti” – vodi? Plamteći je, odozgo, s Gvozda, grmio i Miroslav Krleža. “Kak' muž pravzaprav živi, ak' se prav zame?” “Furt smo do sad čkomili!” I to kojekakvim “ordonancima”, “raubšicima i oslima”. “Nemre dale tak!”
Mili bože, kud sam zaš'o? Ljudi božji! Dobri moji! Je li to onaj naš Agram? Koga smo to pustili da nam upravlja njime? Nisu to šarene, bučne maškare, iako im je sada vrijeme! Kome to dadosmo ključe ovog Grada? Pa nas, evo, zastrašuje i hapsi, gazi! Pa se još i glupavo “pravda” da je to – bilo nužno! Ključevima otvaramo i zatvaramo, katkad stežemo; u glazbi zadajemo – violinski ključ. Ključevi su, metaforički, i načini, šifre ili upute kako valja riješiti neki problem, kako se nešto može gonetati i odgonetati, oni – ključevi – pomažu u razumijevanju. Kada primite svakog dana u ruke snop ključeva (od svega i svačega) shvatite, ipak, da su i – teret. I da nas ključevi i smućuju. Suluda navika. Opterećujuća i iritantna. Sve i pred svima – zaključati. Prevažni su postali politički ključevi koji nam zagorčavaju, a ne olakšavaju svakodnevicu. Čuli jeste, nudi naša Vlada mladim ljudima i “ključ u ruke”. Potiče ih da ulete u šake bankarskim špekulantima i građevinskoj mafiji, pa ih, po kvadratu stana – te doživotne omče oko vrata – namjerava i stimulirati sa po 200 eura. Ne znamo jedino s čijih 200 eura!? Onih što ih sada ubire haračem zaposlenima. Ili? 310.000 nezaposlenih je na burzama rada diljem Hrvatske. Kojim se to mladim ljudima i još zaposlenima, onda, nudi famozne “specijalne” ključeve povoljnih stanova? Neće se tim ključevima moći otključati, slažu se i brojni tržišni analitičari, sada zamrznuto tržište nekretnina. Birokratskom se nevjerojatnom lakoćom mijenjaju kod nas zakoni! Grozniča-
vo se, eto, “nudi i ključeve” pa, navodno, i otvaraju njima vrata za kupnju “prezačinjene” korupcijskim aferama koprivničke “Podravke”. Gas, gas… a papučica ne radi! Prodavači i serviseri Hyundaia i Toyote panično traže ključeve rješenja za svoje neispravne zračne jastuke i ubacuju dodatne čelične pločice na papučice gasa u automobilima. Ludilo se tržišnog karusela ubrzalo do pogibelji!
Ključevi barbarstva Gradonačelnik nam zagrebački, predajući ključeve Zagreba maškarama, izjavljuje – somnambulno – i pred novinarima (komentirajući, uz besramni smiješak Karamarkove policijske “aktivnosti”), da je on, Bandić, uvijek “podupirao svaku akciju koja je u interesu građana ovoga grada”. Pokušao je nedavno saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić uljudno zamoliti predsjedavajućeg toga dana u našem najvišem demokratskom domu, Luku Bebića, da mu dopusti završiti diskusiju. “Beban” ga je – ušutkao! Ta, nisu li njegovi na vlasti! Takve, kao Bebića, često “karakteriziramo” kao konzervativce, patrijarhalne tipove… i slično. Nazivamo ih i: gedžovanima, glavonjama, krkanima, sirovinama, nekulturnim… Ama, primitivcima. Previše je tih ružnih riječi, a i takvih “bebana”, nek' ih mutna voda nosi! Za uvijek im moramo, što prije, zalupiti ili zaključati vrata, makar neka vrata. Agram je imao, kao i drugi stari srednjoeuropski gradovi, dugu tradiciju mitnica i gradskih vrata kroz koja su se, uz obvezne takse, puštali u grad tek po nekom kodeksu prihvatljivi i putnici namjernici, i trgovci, i kmetovi koji bi dolazili tržiti. Zagrebački turistički vodiči (i vodičice) obvezno vode grupe turista do kipa isklesanog po Šenoinom romantičnom liku iz romana “Zlatarevo zlato”, djevojke Dore Krupićeve na gornjoj strani Kamenitih vrata, a kojima se stiže u centar starog Gradeca. Pa i do još jednog gornjogradskog spomenika pjesniku koji se odmara na klupi i promatra naš uzavreli grad, kipa pjesnika koji je sam sebe nazivao “zagrebačkim fakinom i priležnim đačetom”, do A. G. Matoša. “Ko istinu
75
J O U R N A L