KULTURA
74
J O U R N A L
Životna priča ovog našeg znamenitog Bošnjaka označena je tragedijom od samog rođenja do smrti. Godina u kojoj se rodio je godina okupacije Bosne, u mladalačkim danima ga mobiliziraju za vojne da se bori za tuđe interese, a kad je prošao ratišta vratiše ga kući bolesnog da umre na vlastitoj grudi. Za sebe je govorio: “Sirotan, bježe i djevojke od sirotinje.” Po sjećanju Saliha M. Efića iz Mostara, čije je kazivanje zabilježio Abdurahman Nametak, potvrđuje se Ćatićev stav kako je cijeli život ostao zaljubljenik u narodnu tradiciju, pogotovo u narodnu pjesmu, sevdalinku, baladu i romancu odakle je crpio životnu i umjetničku snagu i kreativnost. “Pred Drugi balkanski rat 1913. godine ili odmah u prvim danima rata sjedio sam sa Ćazimom i Salih– begom Bakamovićem u bašti kafane Evropa. Pod lipom. Bašta je bila puna oficira, većinom Mađara, koje je Austrija mobilisala. Ćazim je vrlo živo razgovarao na mađarskom o ljepoti naše narodne poezije. Bio se toliko zanio da je i ne osjećajući to uzviknuo na bosanskom jeziku mađarskom oficiru kojega je bio zagrlio: Ama, bolan, ti ne možeš ni osjetiti koliko je tu bogatstvo izraza i slikovitosti u stihovima Đulbehara pod đulom zaspala, đul se truni, đulbeharu budi…” U Ćatićevim stihovima odslikava se snaga narodnog duha, naslijeđe pjesnika Istočnog parnasa, ali i duh novog vremena jer su Matoševe, Ujevićeve i Kranjčevićeve ideje moderne bile toliko dominantne da su se reflektirale i u Ćatićevom stvaralaštvu. Na tragu iznesenog, mogli bismo zaključiti kako je Ćatićev, ne samo život, nego i umjetnički svijet predstavljao susretalište Zapada i Istoka. U njegovim stihovima ravnopravno obitavaju islamsko-mistična ideja, slobodarsko domoljubni zanos i socijalna tematika. Naravno, u vremenu turbulentnih povijesnih vremena za jedan život to nije bilo sretno rješenje. Ćatić je svoju širinu morao platiti vlastitim životom. Bio je vrlo suptilan pjesnik, u tematiziranoj ljubavi i slikama pejzaža pronalazi ljepotu, smisao života i postojanja u njemu. Ćazim, bez obzira na svoju boemštinu, ostaje zaljubljenik u tradiciju i svoju islamsku vjeru. U skoro svakom stihu Ćazim se oslanja na islamski svjetonazor, pa i onda kad pjeva o Kranjčeviću. Duša je bila ispunjena islamom, a stihovi su samo govorili o onome što je duboko nosio u sebi kao skriveni kandilj vjere svojih pradjedova. Njegovi stihovi o Bogu puni su topline i veličajne ljepote Njegove Milosti i Sveprisutnosti. Stihovi Ćatićevi odzvanjaju u kosmičkom skladu s pjesnikovim titrajima
Musa Ćazim Ćatić duše, spoznajući Veličinu Božjeg postojanja. Zašto li se onda pjesnik odao boemskom životu? Možda iz prkosa prema onima koji su glumatali prave vjernike, a u duši nisu posjedovali iskru pravednosti niti Ljubavi, voljeli su samo sebe. To je bio bunt prema samome sebi i svima onima koji su u vremenskom kovitlacu ostali anonimni, ali u Ćatićevom vremenu bili presudni za formiranje životnog puta, njegovog i svih onih poznatih i nepoznatih mladića koji pokušaše slobodno misliti život i njegove čari. Lažni principi koje je Ćatić vlastitim životom romantično zanesen pokušavao razoriti, postavljajući se na samo kormilo životne bujice, čijoj silini duša njegova ne mogaše odoljeti. Borio se profinjenom suptilnošću, oslikavajući tihe večeri, sutone i ljepotu beskrajnih pejzaža što su stvoreni od Svemogućeg da čovjeku budu utjeha i mir za svagda. Ćazim je to osjetio, za razliku od onih kojima nije dano ili ne žele osluhnuti treptaje proljetnog jutra, skrivenog u krilu nemirne ptice. Ćatić nije samo nesretan zbog sebe i svog života. Ćatića boli ljudska bezosjećajnost i ograničenost, koja u svakom trenu polučuje potrebu za vlastitom koristi. A toga bivalo u svakom vaktu, u ovom našem pogotovo. Neshvaćeni pjesnik jedino imade beskrajnu toplinu duše koja i danas pohodi one koji mogu bezuvijetno osjetiti Ljepotu kandiljskog žiška na minaretu džamije iz djetinjstva ili onog prvog, prvotnog na tamnom plaštu nebeske daljine. Spoznao izopćeni pjesnik neizmjernu Božju Dobrotu, Istinu, Pravdu i Razum, i vlastitu spoznaju pretočio u žubor i treperenje stihova, ostavljajući u amanet onima što će doći najljepše stihove o Stvoritelju: Slava Tebi, u vječnosti Vječni/ Slava Tebi, Tvorče vasione!/ Tvoj rob kao mali prašak, evo/ U besrajnost Tvoga dobra tone.
Pa onda, tko je bio neposlušni sin, izopćenik i nesretnik? Ćazim zasigurno ne! Stihovi Teubei – nesuh (Pokajanje jednog griješnog pjesnika) su stihovi koje je pjesnik ovjekovječio da u tišini tešanjskog harema, pod rascvalim trnom, svakog proljeća, odjekuju, ko opomena, za sve one koji su griješni prema njemu (čovjeku i pjesniku) i Bogu. Gospode, evo na sedždu ti padam,/ Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom/ I molitve ti u stihove skladam,/ Proseć: ”Oh, daj mi smisao za ljepotom!”/ Gospode, evo na sedždu ti padam. (…) Gospode, razum prosvijetli mi sada/ I daj mi snage, daj mi volju jaku,/ Demone sve što može da savlada…/ Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,/ Gospode, razum prosvijetli mi sada! Muhsin Rizvić je utjecaj Orijenta u Ćatićevom pjesništvu objasnio na način kako je turska poezija i njen mistični zanos, naslijeđen iz perzijske poezije, utjecali u prvom periodu njegovog stvaralaštva. “Pravi domen Ćatićevog stvaranja nalazi se u čistoj poeziji, onoj koja se ne piše za svijet već za sebe, u poeziji kao aktu rasterećenja i blaženstva. Život ga je stalno vraćao na zemlju. Zato njegova poezija i jeste stalni nemir i dramatičnost kako doživljajne tako i kompozicione strukture. Pjesnikova lična drama životnih neispunjenja, promašaja i protivriječnosti nikad se nije završila. Izlazi su bili samo prividni i privremeni. A ostajale su oscilacije i dileme kao uvijek prisutna forma života, razorna i neumitna.” Tin Ujević je za Ćatića rekao: “Svakog sam gledao kao tuđeg. Pred njega, svejedno, morao sam osjetiti žaljenje i ljudski bol. Iz njega je izlazi osjećaj Tuge, kao naličje osjećaja goleme životne radosti. Tu su počeci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara. Ćazima sam najprije shvatio kao jednu opreku. No onda je ta prepona savladana, i on je bio samo drug. Samo čovjek, jer ni književnik, što je nešto određeno, nije htio biti. Ili, ako je bio pjesnik, značilo je da hoće da pjesnički živi. No, što je to pjesnički život? Bijeda? Dozvolite da posumnjam. Zavladala je Tuga. Tu sam ga razumio drugačije, bez ograničenja. Je li u životu sve saopćivo, ili ljude spaja samo muka?” A. G. Matoš je za Ćatića rekao: “Ćatić je iskren, životan, prirodan… On je od mnogih nas bliži zemlji, tradiciji, ukusu naših sredina. On je čovjek zemlje i krvi, a mnogi su ovi mladići spiritualna bića. Ćatić je istinitiji, on više odgovara jednom pojmu o narodu i rasi.” q Ajka Tiro-Srebreniković