HRVATSKA Je li Hrvatska samo katolička zemlja?
Dragi naši muslići i Srbi – asimilacija ili zbogom! Ja JESAM imala problema i u osnovnoj školi, i u srednjoj, a i na fakultetu zbog vjerovanja u Allaha dž.š. “Ja nisam!”, kažu neki moji prijatelji, sekularni muslimani. Drago mi je zbog njih. Jasno da je tako kada su oni svoje vjerovanje skrivali ili za gutljaj, dva pive s radošću zatomili. Samo privremeno, jer bilo je ionako svejedno. Na neobične načine hrvatski nacionalni čistunci uvijek su uspjeli otkriti skrivene muslimane, ali i Srbe. Uzalud vam je bio trud asimilacije, međunarodno ili promijenjeno ime, kada su neki željeli da vas jednostavno nema. Jednom musliman, uvijek musliman – govorili bi kao da je riječ o narkomanima, sifilitičarima, gubavcima. Mirsada Begović
46
J O U R N A L
Kažu da su prava manjina u Hrvatskoj na visokoj razini. U pravu su ti statističari koji priželjkuju europsku budućnost Hrvatske, ako ta prava uspoređujemo sa statusom manjina u susjednim državama, primjerice Sloveniji, ali i u nekim drugim europskim zemljama koje nama postavljaju uvjete za primitak u tu istu Uniju. Na toj razini prava trebamo biti zahvalni, no, iz generacije u generaciju ponavljaju se isti problemi i čini se kao da se vrtimo u začaranom krugu. Kako implementirati nešto što po demokratskim načelima nalaže zakon, ako neki šovinisti uporno raspolažu jednakom razinom vjerske i nacionalne netrpeljivosti, isključivosti, mržnje i mnoštva drugih predrasuda. Vjeronauk u školama, da ili ne? – nezahvalna je tema za pisanje. Vjerska obilježja u državnim institucijama ovom prigodom nećemo ni spominjati, jer vidjeli smo što se dogodilo kada je to učinio sada već bivši predsjednik Stjepan Mesić. Zamislite kada bi građani Hrvatske islamske vjeroispovijesti, po pravilu jednakovrijednosti, počeli na svojim radnim mjestima vješati zvijezde i polumjesece, bismille, kada bi djecu u škole ispraćali uz tekbire i pod maramama. Dakle, nećemo biti protiv ukoliko bi sve vjeroispovjesti bile jednako zastupljene kao što nalaže zakon. Po tome bismo u školama i ostalim državnim institucijama vjerojatno imali: Isusa na križu u katoličkoj i pravoslavnoj likovnoj interpretaciji, Gospu od Kamenitih vrata, mjesec i polumjesec i židovsku Davidovu zvijezdu. Međutim, tu je i mnoštvo drugih religioznosti pa bi morali po tome dodati i Budu, Šivu, Krišnu, razne gurue, avatare i druge osobe koje neki građani obožavaju. U tom slučaju, dakle, vjerske jednakovrijednosti po zakonu, mi u ra-
zredu ne bi imali mjesta za ploču pomoću koje mališani stječu svoje znanje, jer dolaskom novih new age religija zid bi iscurio iz učionice. Članak 41, Ustava Republike Hrvatske kaže kako su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom, da su odvojene od države. Ali, na žalost činjenice danas govore sasvim suprotno. Možda na papiru jeste tako, ali zasigurno ne i u praksi. Nedavno je gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić svečano i ponosno otvorio osnovnu školu u Sesvetama. U njoj se, a vjerujemo i u mnogim drugim diljem Hrvatske, direktno krši Ustav. Moj brat Senad i ja, kao djeca išli smo u mekteb u Tomašićevoj ulici, još dok nismo imali lijepu Zagrebačku džamiju s pripadajućim učionicama, klupama, stolcima, fontanom, nogometnim igralištem... Na pauzi smo dobivali polovice somuna sa sirom ili mljevenim mesom u saftu, po izboru. Mehmed ef. Sarajlić, Asim ef. Badić, Muhammed ef. Salihbegović i drugi tadašnji vjeroučitelji, bili su naši neprikosnoveni heroji. Pod njihovim smo vodstvom izgovarali prve bismille, subhaneke, fatihe, učili pravilno klanjati, učili kako su svi ljudi jednaki, kako ne smijemo mrziti nikoga, na mevludima izvodili ilahiju “Ja sve ljude volim, to su braća moja..”, družili se s ostalom djecom i uživali u tome. Majka nas je i po najvećem snijegu vodila subotama i nedjeljama ujutro, i nije joj bilo teško. A ni nama. U početku smo se, ruku na srce radovali tim porcijama mirisnog somuna, a kasnije i dobrim porcijama imana. Senad, Mirsada, Zemira, Muhamed, Adnan, Tarik, Harun, Fatima nisu bila “čudna imena”. Čudna su bila Elvis, Denis, Damir, Edita, pa i Filip, djeca
onih “modernijih” muslimana. U školi, a kasnije i na fakutetu bilo je drugačije. Sjećam se pitanja svojeg nedavno preminulog profesora fonetike Ive Škarića, pokoj mu duši, koje i nije bilo vezano uz ona ispitna, “Kakvo vam je to ime, Mirsada? Muslimansko?” ili “Vjerujete li vi Mirsada u Allaha? Sad ćemo vidjeti hoće li vam pomoći.” Naravno, nije mi pomogao, na način na koji je to on mislio. E, pa, izgleda da se ništa nije promijenilo u toj, za manjine “obećanoj” zemlji. Je li Hrvatska samo katolička država? Bivati ili ne bivati u njoj odzvanja kao eho pitanja koja se ponavljaju iz generacije u generaciju. Ja JESAM imala problema i u osnovnoj školi, i u srednjoj, a i na fakultetu zbog vjerovanja u Allaha dž.š. “Ja nisam!”, kažu neki moji prijatelji, sekularni muslimani. Drago mi je zbog njih. Jasno da je tako kada su oni svoje vjerovanje skrivali, ili za gutljaj, dva pive s radošću zatomili. Samo privremeno, jer bilo je ionako svejedno. Na neobične načine hrvatski nacionalni čistunci uvijek su uspjeli otkriti skrivene muslimane, ali i Srbe. Uzalud vam je bio trud asimilacije, međunarodno ili promijenjeno ime, kada su neki željeli da vas jednostavno nema. Jednom musliman, uvijek musliman – govorili bi kao da je riječ o narkomanima, sifilitičarima, gubavcima. Moj brat Senad imao je problema i u vojsci, radi vjerovanja u Allaha dž.š. Nismo jeli svinjetinu ni ispijali pive u društvu. To je bio problem. Ne nama, naravno. Danas Senadova kćerka Dalila ima problema, već u prvom razredu, jer su današnja katolička djeca u kvartu “naprednija” od nas u njihovim godinama. Ili je razlog tomu što dolaze iz “katoličkije” države, prostora neka-