BOŠNJACI U HRVATSKOJ nam atmosferu, zeza se i sve nas bodri.” Njene riječi možemo apsolutno potvrditi jer Mustafa je pun dosjetki, viceva i šala, a kada je riječ o Bulbulicama, možete ga probuditi usred noći i on će ih svojim kombijem odvesti i na kraj svijeta. Ajša kaže da nikad prije nije pjevala, ali njen otac jest, zajedno s braćom. “Ma svi smo mi u obitelji vazda pjevali. Kada sam došla u Bulbulice bila sam oduševljena i željela sam sudjelovati, a Ismet mi je u jednom trenutku rekao da imam dobar glas i da mogu ostati. Bulbulice mi znače ne samo zbog pjesme, nego i zbog druženja, a bez sumnje Ismet je glavni motor pokretač. Znali smo se zezati da je Ismet blažen među ženama, ali imamo u zboru i Edina i Danijela, već trojicu blaženih”, veselo poručuje Ajša. Nađa Dervić je četiri godine članica “Bulbula”. Voli svu muziku, zapravo, ovisi o tome kako je raspoložena, a pjeva svu narodnu glazbu. “Uz neke se pjesme, posebno sevdalinke, rasplačem. Svaki Bajram otplačem uz sevdalinke. Nevjerojatno je da uz istu pjesmu ponekad plačem, a ponekad se veselim, zavisi od društva i prigode. Otkako sam ostala bez rahmetli majke, koja je jako lijepo pjevala i igrala kola, kao i nena koja je uz to svirala i harmoniku, posebno me u srce dirne sevdalinka. Mamina obitelj je bila nadarena za pjevanje. Što sam starija sve me više vuku sevdalinke. Volim 'Bulbule' i 'Preporod' i dovodim dosta prijateljica na pjevanje. Jako su sretne i zadovoljne i sada nas ima dosta za jedan kvalitetni zbor. Nije mi važna nacionalnost, ne gledam tako ljude, samo da su dobri u duši”, tvrdi Nađa za koju je sevdalinka tradicija koju poštuje, ali pripada nekom drugom vremenu kojeg se nažalost samo s nostalgijom sjećamo i teško ga je živjeti. Međutim, osjećaji ljubavi koje ona proizvodi uvijek su isti. “Očekivala sam da će na snimanju CD-a biti puno teže, ali nije – bilo mi je super. Muž Asim, ili moj dragi Asko, me podržava u pjevanju. I on lijepo pjeva, a znamo zapjevati i u duetu. Zna biti pravi dernek sve do ujutro. Patim za Bosnom, a kada pjevam sevdah sve me vraća u nju iako u Zagrebu živim već 38 godina”, naglašava Bulbulica Nađa.
Ismeta smo prihvatile kao poslušna dječica Nađa nije jedina koja dugo živi u Zagrebu. Majda Rožmarić pjeva u “Bulbulima” već šestu godinu, a u Zagrebu živi 31 godinu. “Kada je Fudo Ahmetspahić osnovao Bosanu i pozvao me sebi, neko
vrijeme sam pjevala u njegovom zboru, ali ja sam čula za Preporod, to jest da se ovdje njeguje sevdalinka u pravom smislu, onako na starinski način, pa sam tu došla i ostala. Pritom ne mislim da Fudo radi loše, meni ovaj zbor jednostavno više odgovara. Tu je u početku bilo jako puno mlađih djevojaka kojima sam po godinama mogla biti majka, i nakon nekog vremena počeli smo se pomalo osipati te su ostale pretežno gospođe u godinama. S onim mlađima dobro se slažemo. Tu smo prvenstveno zbog druženja i ljubavi prema pjesmi. Ne umišljam si da smo postale neke zvijezde nakon snimljenog CD-a. To je bio mukotrpan rad i naša dugogodišnja želja, od traženja pjesama do traženja sponzora, što iziskuje puno novaca i vremena koje mi kao zbor nemamo. Kada bi imali bolja sredstva zasigurno bi mogli napraviti i bolji CD. Problem nam je organizacija promocije CD-a, jer sve je vezano uz novac.” Majda nam je otkrila da je njen muž Zagorac i da su joj djeca odrasla u ovom podneblju, ali njen muž ju prati i podržava te uživa u toj vrsti glazbe. “Ismetu je bilo puno teže kada je bilo više mlađih djevojaka od kojih je možda imao i bolje glasove, ali ovo su sada zreliji glasovi. Bojao se starijih, jer nije znao kako ćemo prihvatiti njegov autoritet, ali mi smo ga prihvatile kao poslušna dječica”, objasnila je Majda.
Za nas ne postoje granice Bulbulice ne bi uspjele snimiti CD da nije bilo pomoći brojnih sponzora od kojih treba ponajprije izdvojiti Poglavarstvo Grada Zagreba. Bulbulica Božica Grahovac radi kao menadžer “Dado Toursa”, turističke agencija koja je sponzorirala “Bulbule”. Naime, svu vožnju vezanu uz snimanje CD-a “Dado Tours” je besplatno odradio. Direktor i vlasnik Ćazim Asović je veliki poklonik “Bulbula”. “Jednom smo u Rijeku vozili 'Bulbule' i svidjela mi se atmosfera te način na koji one interpretiraju sevdah. Ja sam kao osnovnoškolka plesala u folkloru, a i u obitelji, koja vuče korjenje iz Hrvatskog Zagorja, pjevale su se pjesme, između ostalog i sevdalinke, jer je moja obitelj prirodno muzički nadarena. Pjevali smo cijelu Jugoslaviju, a Bulbulice su me prihvatile, kao i ja njih, jer za nas ne postoje granice, a pjevati kajkavsku popijevku i sevdalinku kod mene izaziva iste emocije. Meni je prekrasan bosanski mentalitet i oduševljena sam, recimo, Sarajevom i zaista volim upoznavati druge narodno-
sti.” Božica misli da Hrvati vole sevdalinku, a njen sin Nenad i snaha Jasminka su oduševljeni te i druge pokušavaju zainteresirati za sevdah i Bulbule. “Snaha me nazove i kaže: Hej, Božica, imamo tulum, a ja u pozadini čujem cd Bulbula. Zar to nije uspjeh?”, pita Božica, a mi potvrdno odgovaramo. Među zadnjima koja je došla u “Bulbule”, prije godinu dana, je Izeta Velagić. “Porijeklom sam iz Tomislavgrada, gdje sam bila aktivna u kulturnim društvima. Na folkloru su tada djelili nošnje, a mene je uvijek zapala srpska. Neću lagati, bila je lijepa ta nošnja, a Hrvati bi razgrabili ostale. Tada nisam znala zašto. Nemam predrasuda, imam dosta prijatelja iz miješanih brakova, moji sinovi imaju djevojke druge vjere i ja sam ih prihvatila. Svi moji prijatelji Hrvati slušaju naš CD i svi su oduševljeni. U Tomislavgradu su se rijetko svirale sevdalinke, svirale su se neke druge pjesme, a pravi sevdah sam tek doživjela s 'Bulbulima'. I moji sinovi također. Ponekad me pitaju što znače neke riječi u pjesmama, a ja im ne znam prevesti pa me bude sram.” Izeta nam je objasnila da Bošnjaci u Tomislavgradu kao da nisu pripadali Bosni i kao da su bili više Dalmatinci. “Nismo išli u Sarajevo, išli smo u Split. Meni je zanimljivo da moj sin, koji baš nije slušao sevdalinku, kada je čuo cd, ponudio se da besplatno 'Bulbulima' napravi web stranicu.” Izeta je zajedno s mužem u Zagreb došla prije rata, a suprug, koji je bio dragovoljac Domovinskog rata, razbolio se i umro 2005. godine. Na kraju treba napomenuti da nismo razgovarali sa svim članicama zbora. To nije zato što to ne zaslužuju ili su manje važne, već zato što, za vrijeme posjete novinara “Journala” opravdano nisu bile prisutne na probi. Uvjereni smo da će biti još prilika, a ostaje nada da se ni jedna članica neće osjetiti zanemarenom. Jer, više je nego jasno da su Bulbulice pjevački zbor koji je ne samo ponos KDBH “Preporod”, već i čitave bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. Zbor je to koji svojom otvorenošću i multietničnošću dokazuje da je glazbena, ali i svaka druga komunikacija među narodima južnoslavenskog prostora itekako moguća. Zbor je to kojeg, što je više nego vidljivo ili bolje rečeno na prvom CD-u poslušano, čeka blistava budućnost. Jer, ako blistavost sevdalinke nije ishlapjela usprkos zubu vremena i svih nesretnih događanja na našim prostorima, ni oni koji poput Bulbula na pravi način i u potpunosti njeguju njen duh – nisu manje blistavi. q
41
J O U R N A L