UVODNIK Uvodna riječ
Kako smo Zapadu prodali svoju intimu Nedavno je u hrvatska kina stigao film “Sve što želim to si ti” koji, jednostavnim riječima rečeno, govori o ljubavi lijepe američke djevojke i lijepog američkog mladića. Ono što je u tom filmu zainteresiralo Amerikance, pa je film na ljestvicama gledanosti pretekao i blockbuster “Avatar”, jest vrijeme u koje je priča pozicionirana – uoči 11. rujna ili nesretnog napada na tornjeve blizance u New Yorku. Ukratko, zaljubljenom paru sve ide po loju, ali mladić, zbog zova patriotizma, odlazi braniti Ameriku od muslimanske prijetnje slobodnom Zapadu i tada stvari krenu krivim putem. Američki “Blek Stena” zaglavi negdje u gudurama Afganistana, a djevojku zaprosi drugi mladić i eto ti belaja. Posve je jasno zašto je priča intrigantna Amerikancima, i zašto unosi zebnju u zaljubljena srca mladih Amera koji hrle u kina pogledati film. Razlozi se, naravno, kriju u aktualnosti teme, jer Amerikanci i dalje ratuju protiv istih muslimana, i netko bi mogao reći da je konačna poruka filma – vodimo ljubav, a ne rat s islamskim fundamentalistima. S druge strane, posve je nejasno zašto je spomenuti film postigao uspjeh u ostatku svijeta. Kako je moguće da nam Amerikanci uspijevaju prodati gotovo sve što njihova mašta uspije presnimiti na filmsku vrpcu. Što se nas tiče intimna i nesretna ljubavna priča tamo nekih Amerikanaca koji vode rat u Iraku i Afganistanu? Tiče nas se, jer smo odavno pristali na filmske sapunice koje su nam uspješno prodali. Nimalo slučajno, sapunica u sebi zna nositi i naoko nenametljive političke poruke. Na taj način, mi ćemo patiti zajedno s Amerikancima, živjeti njihove živote i s gađenjem gledati na one zlurade muslimane koji američkoj mladeži uskraćuju pravo ljubav. Ti “strašni muslimani”, koji se pojavljuju u hollywoodskim filmskim slikama, bit će, skoro po pravilu, masa razularenih, prljavih, bradatih i dugokosih ratnika željnih krvi. Istu tu sliku razularenih ratnika prenosit će iz Bosne, u zadnje vrijeme, i Hrvatska televizija. Kada je riječ o selefijama/ vehabijama, čiji pokret radikalnog islama navodno buja u Bosni, tad nitko nije ravnodušan. Hrvatski građani koji gledaju Hrvatsku televiziju uplašit će se ratobornog susjedstva i zapitati jesu li takvi i muslimani koji žive u Hrvatskoj ili u Europi. S druge strane, bosanski muslimani će se pobojati da i njihova djeca ne popadnu pod utjecaj tih “strašnih muslimana”. Strah je prisutan s obje strane. Tu intrigantnu temu će umah prepoznati nadarena redateljica Jasmila Žbanić i snimiti film “Na putu”, koji će također, ne baš u američkom stilu, tematizirati ljubav dvoje bosanskih junaka. Mladić će se pridružiti vehabijama i ljubav će se pod pritiskom radikalnog islama urušiti poput američkih tornjeva blizanaca palih u bespoštednoj borbi kršćanskog Zapada i islamskog Istoka. Onaj koji u zagrebačkim movieplex kinima prvo pogleda američki film “Sve što želim to si ti”, a nakon toga film “Na putu”, možda bi mogao pomisliti da islam ima nešto protiv ljubavi. I u jednom i u drugom filmu, islam se (u Žbanićkinom filmu vjerujemo nenamjerno, a ona je i potvrdila da nije radila antivehabijski ili antiislamski film) nameće kao sila koja će razdvajati, a ne spajati i sljubljivati. Jedan je film Amerika uspješno prodala ostatku svijeta, a drugi je Bosna, s obzirom da je riječ o koprodukciji u kojoj glavne uloge imaju hrvatski glumci, neki će stoga reći i utjecajna Hrvatska, prodala Zapadu. Vehabizam će umah postati top tema u čitavoj regiji, a kada šesto-
tinjak udruženih bosansko-hercegovačkih policajaca upadne u vehabijsku mahalu Maoča, pod sumnjom da vehabije (koji tamo u izolaciji žive po šerijatskim načelima) podrivaju demokratski ustroj BiH, stvari će se dodatno zaoštriti, a Žbanićkin film dobiti neočekivanu reklamu. Europski mediji će tada intervjuirati glavne glumce Leona Lučeva i Zrinku Cvitešić, koji će se učeno raspričati o islamu, vehabijama, svojim razlozima da nastupe u filmu, koliko su se uživjeli u likove itd. Dakle, baš u duhu američkih sapunica, mi ćemo od nemuslimana slušati što je to radikalni islam, a što nije. Opet će Zapad netko drugi učiti što je to naš islamski ahlak i edeb ili nije. Uz to, Jasmila Žbanić u Berlinu daje izjave da joj je ideju za film “Na putu” dao jedan stari znanac, koji se, nakon što je postao uvjereni musliman vehabija, s njom odbio rukovati. Naša muslimanska/bošnjačka intima će tada usred Zapada biti posve razgolićena. Zašto je Žbanićki, koja je odrasla u Bosni među muslimanima, šerijatsko postupanje toliko čudno? Hoćemo li, po toj navadi, uskoro kršćanskoj Europi, za koju uzor žene predstavlja pokrivena Isusova majka Marija, morati objašnjavati zašto se neke naše žene pokrivaju? Pa, naravno da hoćemo. Dokle ćemo trgovati vlastitom intimom i što to u filmskim koprodukcijama prodajemo Zapadu baš kao što Amerikanci prodaju kulturnu “kozmetiku” ostatku svijeta, pitamo se ne dovodeći u sumnju evidentni talent redateljice Jasmile Žbanić. Zašto nitko ne govori o tome da je u Bosni očit, naprimjer, porast interesa za sufijsko učenje, i da puno više mladih izabire upravo taj Put ljubavi, kako ga neki nazivaju? Zašto o tome netko ne snimi film i napokon ponudi Zapadu neočekivnu i nesterotipnu sliku muslimana? Ali ne, nama će taj sufijski Put ljubavi, primjerice u glazbenom obliku, poslužiti samo kao ukrasni refren za upakirani prozapadni proizvod. Eto, sjetimo se razvikanog bosanskog filma “Nafaka”, također snimanog u koprodukciji, u kojem se u zadnjoj sceni vjenčavaju američka crnkinja, koja se zaljubila i usprkos ratu ostala u Bosni, i Bošnjak, pritom se strastveno ljubeći dok ih zalijevaju mlijekom, koje se u ratu i nakon njega “zlatom” plaćalo. Ne bi to bilo ništa čudno da redatelj za glazbenu potku nije izabrao dervišku ilahiju “Kad procvatu Behari” koju izvodi zbor Zagrebačke džamije. Na taj način naša intima gubi sva svoja dostojanstvena mjesta, a profanost će biti nauštrb svetoga. Sve za novac i slavu, sve za Europu, nameće se zaključak. Uzalud onda nama Bošnjacima i muslimanima u Hrvatskoj nadljudski napor da ostatku građana objasnimo da naši minareti nisu rakete, da smo miroljubiv narod, koji poštujući svoje svetinje traži da i ostali poštuju nas. Uzalud, kada je medijska slika već kreirana i neizbrisiva. Sve kao da se događa mimo nas, a mi smo nijemi i šutljivi svjedoci koji plešu svoj folklor, jedu svoje baklave, srču svoju kahvu i mole “svoga” Boga da nam olakša oteščale koračaje prema naprijed. Uzalud nama svi pokušaji da se kao autentični narod integriramo u Europu, kad nas je odavno asimilirala neka filmska koprodukcija. A vehabije, u toj uzaludnosti, ionako ostaju samo zastrašujuće i potrošne slike koje bosanski muslimani nisu nikada smatrali svojima. q Filip Mursel Begović
3
J O U R N A L