PRIKAZI I KRITIKE
96
J O U R N A L
snost koja ugrožava sigurnost i interese Europe. Refik-beg Azm Zade u knjizi “Panislamizam i Europa” ističe da je apsurdno što Europa muslimanske narode stigmatizira i unaprijed označava svojim neprijateljima zbog toga što pozivaju na jedinstvo zasnovano na religijskom identitetu, dok nastojanja europskih naroda za ujedinjenjem zasnovanom na rasnoj osnovi smatraju sasvim prirodnim i korisnim. Analizirajući unutrašnje razloge slabosti muslimanskog svijeta, on identificira nekoliko faktora. Prvi čine razjedinjenost i unutrašnji antagonizmi muslimanskog svijeta. Apsolutistički način vladavine muslimanskih vladara označava kao razlog te razjedinjenosti. Redukcionistički i konzervativni odnos prema novim idejama vidi drugim faktorom slabosti. Treći je izloženost Osmanskog carstva, kao najmoćnije muslimanske zemlje, čestim unutrašnjim nemirima, te iscrpljivanje u njihovu gušenju. “Znajte da je vaš moralni život u znanju i nauci, a politički pak u ustavnoj vladavini”, ističe Azm Zade. Dželal Nuri u knjizi “Panislamizam, islam u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti” iznosi hipotezu po kojoj je islam izgubio političku moć, odnosno politički je dezintegriran, ali nije stagnirao kao duhovna i moralna snaga. Važnost islama raste proporcionalno intenzitetu prodiranja europskih zemalja u muslimanski svijet i pitanje je vremena kada će ta duhovna snaga dobiti svoje ostvarenje u materijalno-civilizacijskoj formi. Nuri smatra bitnim razlogom nazadovanja muslimanskog svijeta njihovo nerazumijevanje činjenice da prihvaćanje materijalne civilizacije ne znači promjenu duhovne supstancije. Drugi razlog stagnacije muslimanskog svijeta Nuri vidi u neodgovarajućoj interpretaciji islama. On kritizira ulemu što u interpretaciji islama ne razlikuje nepromjenjiva načela od vremenski ograničenih pravila koja su ustanovljavana u prvim stoljećima islama. U kasnijem periodu, kojeg karakterizira intelektualna atrofija, ta pravila su prihvaćena kao načela i primjenjivana u sasvim novim okolnostima, što je paraliziralo civilizacijski i društveni razvoj muslimanskog svijeta. Treći razlog stagnacije je izdaja političkih načela islamske vlasti, a to su podjela vlasti na izvršnu, sudsku te zakonodavno-nadzornu (tešri' ve murakabe), republikanski oblik vlasti, odnosno izbor halife, te obaveza sudjelovanja svih građana (mukellef) u političkim poslovima (elemru bi-l-ma'rufi ve-n-nehju 'ani-l-munkeri). Apsolutistički način vladanja doveo je muslimanski svijet u inferioran položaj i stanje potčinjenosti.
Mr. Amir ef. Karić Interes Bošnjaka za pitanje hilafeta i održavanje veze s halifom nastavio se i nakon formiranja jugoslavenske države, potvrđuje autor. Jugoslavenska muslimanska organizacija ugradila je u svoj program stav po kojem će se od jugoslavenske vlade zahtijevati da osigura veze jugoslavenskih muslimana s hilafetom, jednako slobodne kao što imaju i katolici s papinskom stolicom. Nakon što je mladoturski režim, na čelu sa Mustafom Kemal-pašom 1924. ukinuo instituciju hilafeta, to pitanje postalo je jedno od najaktualnijih među muslimanskim znanstvenicima širom islamskog svijeta. Povedene su rasprave o potrebi sazivanja “sveislamskog kongresa” na kojem bi se, na bazi usuglašenosti stavova predstavnika svih muslimanskih naroda, riješilo pitanje izbora halife, odnosno restituirala institucija hilafeta. Pogledi na ukidanje hilafeta kreću se od odobravanja do oštrog kritiziranja. Svi su bošnjački autori jednoglasni da bi obnova hilafeta bio poželjan čin, ali mišljenja o ulozi i organizaciji te institucije u novim okolnostima bila su sasvim različita, objašnjava autor. Karić navodi Karčićevu klasifikaciju bošnjačkih reformističkih tendencija u tri toka: svjetovni modernizam, vjerski modernizam i tradicionalizam. Navedeno ilustrira polemikama u listu “Gajret” iz 1932. gdje Mustafa Mulalić promičući progresivnost svjetovne nacionalno usmjerene
inteligencije optužuje ulemu za konzervativnost, inertnost, mračnjaštvo i autizam, a Malik Kulenović iznosi stav da je panislamski diskurs onemogućavao nacionalno osvještavanje, naravno, u starojugoslavenskom kontekstu. Edhem Miralem tvrdi da političkih panislamista zapravo i nema, a da je “duhovna sveislamska veza” poželjna. Derviš A. Korkut negira prisutnost političkog panislamizma kod uleme. Karić zaključuje da je u okolnostima nacionalne neartikuliranosti Bošnjaka, panislamski diskurs osiguravao nadnacionalnu poziciju u odnosu na tadašnje “tendencije srbiziranja i kroatiziranja Bošnjaka”. Dio inteligencije deklarirao se u jednom od dva nacionalna pravca, a autori koji su promovirali gledišta panislamizma naglašavali su važnost islamskog identiteta relativizirajući pitanje nacionalnosti. Drugim riječima, kako je u bošnjačkom identitetu odrednica islam više od vjere, odnosno, on nosi i brojne druge kulturno-civilizacijske aspekte narodnog i nacionalnog identiteta, panislamski diskurs je pomogao sprečavanju asimilacije Bošnjaka i čuvanju posebnosti do suvremenog doba kada se nacionalna posebnost konačno mogla formalno iskazati i legitimirati. U shvaćanju ove važne dimenzije oblikovanja bošnjačkog nacionalnog identiteta, Karićev džepni “Panislamizam” nezaobilazno je štivo. q