IZ SVIJETA Tragom zabrane izgradnje minareta u Švicarskoj
Europska (kršćanska) realnost “Oni žele promijeniti naš način život, naše vrijednosti, sve ono što mi jesmo”, rekao je George W. Bush, dan nakon terorističkih napada na SAD. Gotovo isto ponavljaju europski desničari obilazeći udaljena švicarska, skandinavska ili francuska sela. Amel Suljović
66
J O U R N A L
Nedavna dešavanja oko zabrane izgradnje minareta u Švicarskoj, zasigurno još nisu dobila svoj epilog. To je jedino što sa sigurnošću možemo kazati, nakon ove prve jasnije poruke europske kršćanske zajednice upućene narastajućoj muslimanskoj zajednici. Zašto nije dobila svoj epilog? Jer europski “problemi” sa šarolikom muslimanskom zajednicom tek dobijaju svoju potrebnu scenografiju. Dakako, vrijedi raščlaniti dvije veoma bitne činjenice: Europa je do početka novoga stoljeća svoj konkretni animozitet prema muslimanima ispoljavala u sredinama koje nisu bile nužno – europske; Balkan je najočitiji primjer tog bezočnog odnosa prema muslimanskoj zajednici. Druga je daleko složenija: europska (kršćanska) realnost viđena na švicarskom pitanju, po prvi puta je intervenirala na vlastitome području. Pitanje je – zašto baš sada? Nije li europska zajednica, u jeku američke antiislamske groznice, i sama mogla zapasti u tu vrstu depresije. No, s rijetkim iznimkama, Europa je ostala pribrana, tretirajući pitanje “islamskog terorizma”, više kao američku ideološku plijesan. Prezir francuskih intelektualaca prema teoriji zavjere nije bio daleko od zvaničnog stava ukupne europske javnosti. Kada se zapravo taj odnos tako dramatično promijenio? Od siline američke buke, nije se izgleda čulo sve glasnije komešanje kršćanske Europe. Zabrana nošenja marame u Francuskoj, svoju kulminaciju je doživjela u skandinavskim antimuslimanskim strip-crtačima čiji epilog, s karikaturama poslanika Muhammeda a.s. – predstavlja više nego jasnu poruku: islam se mora prilagoditi, tačnije dopustiti da ga se potpuno “demistificira”.
Puzlli antimuslimanskog mozaika Problem je zapravo nastajao posljednjih dvedeset godina, tijekom kojih se većina muslimana veoma dobro integrirala u europska društva. “Novi” europski muslimani već duže vrijeme nisu imigranti; to su europski građani s jasnom socijalnom profila-
Referendumski plakat cijom. Posljednji balkanski ratovi, gdje se značajna ex-socijalistička populacija više nego lako uklopila u europski pluralistički kontekst, dodatno su taj problem iskristalizirali. Ma koliko da su promućurni europljani ex-jugoslavensku muslimansku populaciju htjeli poistovjetiti s Alžircima ili Marokancima, to jednostavno nije davalo rezultate. Europa je u svom perfidnom pokušaju stvaranja religijskoga antipoda, zaboravila na značajne kulturološke razlike među sve brojnijom muslimanskom populacijom. Ma koliko da su francuski intelektualci, premoćno uspijevali prezrijeti američku intelektualnu kliku okupljenu oko, sada već pokojnog, harvardskog emeritusa Huntingtona, i njegovog zloslutnog “kolapsa dijaloga”, sami su podlegli apsurdu, Sarkozijeve nihilističke politike. Dakako, ona je iz vremena njegovog ministrovanja (unutrašnjim poslovima), iz pozicije otvorene agresije prema sjevernoafričkim emigrantima, prešla na nivo prijemčive kleronacionalističke retorike – po kojoj pokrivena žena – ne može biti Francuskinja. U čemu je za-
pravo razlika između švicarskih minareta, francuske burke ili nizozemske pseudoklerikalne ironije? Nema ih, sve su to zapravo puzzli istoga mozaika, čija konačna slika sve više podsjeća na platna srednjovjekovnih crkvenih inkvizitora. Pluralizam, taj vrhovni postulat europskih intelektualaca na pragu novoga milenija, metafora je za pajaca koji umjesto da nagoni na smijeh, uveliko izaziva podsmijeh. Ako je nešto dosljednosti i ostalo, nalazim je kod Pascala Brucknera koji je u svojoj knjizi “Sjeta demokracije” zapravo narisao cijeli proces depluralizacije Evrope. U tom grčevitom opiranju američkom definiranju novoga svjetskoga poretka s muslimanskim Istokom i militantnom Kinom kao zamjenama za boljševičku Rusiju, Europa je i sama podlegla apsurdu dopustivši da se ta vrsta antagonizama – pojavi unutar nje same. Hegemonija je uvijek aktualna kao svjež kolač, dok je pluralizam bajata kraljevska trpeza jer su njegovu visočanstvu – dosadile blagodati. Bruckner je jedini