INTERVJU Nedžad Latić, publicist, književnik i predsjednik Narodne bošnjačke stranke za “Preporodov Journal” govori o Aliji Izetbegoviću, generaciji Mladih muslimana, izdajama, sufizmu, razlazu sa SDA, odnosu s bratom Džemaludinom, bh-filmu, jugonostalgiji Bošnjaka, vrijeđanju islama u Bosni, Ivi Andriću, Nedžadu Ibrišimoviću, Enesu Kariću, Ivanu Lovrenoviću…
Fukara sam kao i moj narod – izdali su nas stari Mladi muslimani Nemaju Bošnjaci jugonostalgiju, imaju samo neokomunisti koji nikad nisu voljeli Bosnu koliko Moskvu. Oni, posebno intelektualci i novinari, svete se strankama i političarima koji su srušili komunizam i Jugoslaviju. Razgovarao: Filip Mursel Begović
48
J O U R N A L
Prošle godine gostovali ste u Zagrebačkoj džamiji na predstavljanju knjige “Tarihi” rah. hafiza Kjamila Silajdžića. No, čini se da je tamošnju publiku više zanimala turbulentna društveno-politička situacija u Bosni, posebice odnos medija prema islamu i međubošnjački odnosi u Bosni, nego Vaš govor o rahmetli hafizu Silajdžiću. Na Vaš vrlo izravni, “nediplomatični” govor mogle su se čuti reakcije poput “Sačuvaj, Bože!”. Vaš ukupni intelektualni angažman, čini se, gdje god da gostujete, izaziva počesto disonantne tonove: od onih puni divljenja i hvale do osporavateljskih. Recite, što to kao publicist i političar govorite i pišete da tako često izazivate polemične reakcije? Moje ideje i stavovi su “malo ukoso”, u smislu da ih ne iznosim na stereotipan način. Nastupam pred publikom otvoreno, temperamentno, čak i nedisciplinirano, u najmanju ruku neobično, i stoga dojmovi o meni osobno mogu biti tako oprečni. Ne govorim diplomatsko intelektualnim diskursom. Volim, zaista volim svoju publiku, a većinom su to ljudi džematlije i vjernici. Cijenim svakog posjetitelja svoje tribine i promocije, samim tim što pokazuje interes za kulturu i vjeru, što su, opet, moje najčešće teme. Ali, nije mi primarno stalo do mišljenja publike o meni, jer mene, ako Bog da, vjernik ne može mrziti. Takva je moja percepcija moga okruženja. Vjerujem u imansku inteligenciju furkan, te takvu konekciju među srcima vjernika. Kako je lijepa dova da nam Svevišnji objedini srca navinuvši ih na elif, kao bobe tespiha na konac! Hoću reći da mi je veoma stalo do reakcija na moje ideje i stavove. Haman da govorim i pišem tako se na njih
Nedžad Latić rođen je u Pridvorcima 1959. godine. Živi i radi u Sarajevu od 1973. godine. Do sada je objavio: “Večernja kravata”, 1997., proza; “Rat u Srednjoj Bosni”, 1998., publicistika; “Boja povijesti” (Izetbegovićeve godine 1983. do 2003.), 2003., publicistika; “Dženneta”, 2004., proza; “Zlatni bejt”, 2006., proza. Po priči “Večernja kravata” snimljen je dugometražni igrani film “Tunel”. Nekad jedan od prvih SDA-ovaca, a danas predsjednik Narodne bošnjačke stranke, radi kao direktor izdavačke kuće Bosančica print i bavi se publicistikom. Tekstove objavljuje u sedmičniku “Global” i dnevnom listu “Avaz”, a trenutačno je jedan od najaktivnijih polemičara o turbulentnim društveno-političkim događanjima u BiH.
mora reagirati, pozitivno ili negatvno, nema neutralnosti! U publicističkim tekstovima i kolumnama, stil mi je takav da sav tekst zvoni. Tako da tekst mora privući pažnju čitatelja. Tužno bih se osjećao kad bih saznao da mi se ne čitaju tekstovi. Samoća je velika tuga. U pisanim medijima vrlo često i sam reagiram polemično. Ne libim se voditi polemiku ni sa kim. Najčešće se branim od ljevičara, i to su, po pravilu, ateisti koji imaju dijametralno suprotna stajališta od mojih. Ali i reagiram na objede, uvrede, blasfemiju prema islamskim stavovima i muslimanima. Odatle toliko polemičnih reakcija na moje pisanje. Nakon mnoštva polemika koje ste pokretali ili im bili sudionikom u posljednje vrijeme, jeste li posumnjali u njihovu svrhu ili smisao? Je li Vam to nanosi štetu kao piscu i građaninu? Koliko su se uopće Bošnjaci spremni suočiti sa stvarnošću, a koliko, kako bi rekli neki dobronamjerniji, s Vašim nacionalnim i vjerskim idealizmom? Oni, međutim, koji su Vam neskloni nazvat će Vaše djelovanje radikalizmom, nacionalizmom, fundamentalizmom… Prvo, nikad nisam imao ambiciju baviti se pisanjem. Mene je sudbina uvukla u sve to, bez moje volje. Mislim na 1983. godinu, kad sam, kao najveseliji mladić u Sarajevu, saznao da mi je brat uhapšen. Od tada mi je nestalo osmijeha s lica, pa možda i idealizma uopće, ne samo vjerskog i nacionalnog idealizma. Skoro permanentno ratujem, sa radikalno groznom životnom stvarnošću i okruženjem, te branim fundamentalna prava na svoj način promišljanja te stvarnosti (fundamentalist), odnosno branim i borim se za kolektivna prava naroda kojem pripadam (nacionalizam)! Koliko sve to nanosi šte-