ŠEJH HAJRULAH OSMANI
SUFIZAM
HAJRULAH OSMANI
šejh rifaijske tekije u Rijeci Piše: Petar Bagarić
Prije prvog “službenog” razgovora za potrebe našeg istraživanja šejh je insistirao na preliminarnom razgovoru kojim je htio onemogućiti bilo kakve egzotične predodžbe koje bi se kod nas mogle javiti. Naime, godinu dana prije našeg susreta, u dnevnim je novinama objavljen senzacionalistički članak o derviškom obredu probadanja u Kozari Boku kod Zagreba. Budući da tekstovi takvog tipa derviše predstavljaju kao misteriozne mračnjake, i izazivaju osudu etabliranih vjerskih institucija, oprez naših sugovornika je bio sasvim razumljiv. Glava i srce “Protestantizam, u kojem nema više prostora za meditaciju i kontemplaciju, ekstazu i mistično sjedinjenje, prestao je biti religija”. Ove riječi njemačkoameričkog teologa Paula Tillicha (prema: Leksikon temeljnih religijskih pojmova 2005:271) mogu se primijeniti na skoro svaku religiju. Bez mistika, koji daju zamah religijskom životu snagom svoje osobne iluminacije, religija je često u opasnosti da se svede na pravno-teološko spekuliranje. Zahvaljujući misticima, pred kojima tekstovi objava postaju stvarnost, stvarnost može poprimiti religijsku dimenziju i funkcionirati kao objava. Funkciju tog “srca” svake religioznosti, koje je često u opasnosti da bude potpuno potisnuto u korist “glave”, u okviru islama ispunjava sufizam. Sufizam i derviški redovi su na Balkan stigli s Osmanlijama kao dio islamske pobožnosti. Zahvaljujući tome što se u 15. i 16. stoljeću na Balkanu stvorila snažna sunitska ulema koja je vodila glavnu riječ u vjerskim pitanjima, stabilnu poziciju su, među ostalima, zauzeli redovi ortodoksne orijentacije. U 16. stoljeću su postojale tekije u Vukovaru, Osijeku i Požegi (Ćehajić, 1986.) koje su prestale postojati odlaskom osmanske vlasti. Budući da je u hrvatskom povijesnom imaginariju tursko osvajanje zaustavljeno na Savi i nikad
122
Zikr nije otišlo dalje, uspješno je zaboravljeno da su te tekije ikad postojale. Danas, u dvadeset prvom stoljeću, u Hrvatskoj se opet spominju derviši i njihove tekije. Susret Moj inicijalni susret s dervišima se odigrao u riječkom naselju Pehlin, u proljeće 2006. godine, kad sam s kolegicama Tihanom Rubić i Željkom Petrović spremao etnomuzikološki rad o glazbi u derviškim obredima. Odabir teme je bio potaknut nastupima Vrtećih derviša u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Sufizam i derviši na Zapadu već dugo nisu nepoznanica i to najviše zahvaljujući Rumijevim Mesnevijama i mevlevijskoj semi. Iako je svaki nastup vrtećih derviša popraćen pozivom na “prisustvovanje jedinstvenoj prigodi da se upoznaju islamski
mistici”, nastupi mevlevija u javnosti rijetko su gdje novost. Istodobno su Rumijeva djela postala dio svjetske književne baštine (2007. je proglašena Rumijevom godinom od strane UNESCO-a). Iako sufizam nije nepoznanica u Hrvatskoj, ljudi koji ga prakticiraju jesu. Zahvaljujuću Saudinu efendiji Subašiću i efendiji Ademu Smajiću stupili smo u kontakt sa derviškim redom rifaija u rubnom riječkom naselju Pehlin u kojem uglavnom žive doseljenici s Kosova. Naš glavni sugovornik, u susretima koji su uslijedili, bio je predstojnik reda, šejh Hajrulah Osmani, rođen na Kosovu, i član kosovske ZIDRA-e. ZIDRA (Zajednica islamskih derviških redova Alijje) je u bivšoj Jugoslaviji bila krovna derviška organizacija. Naime, 1952. godine je zabranjeno djelovanje derviških redova u Jugoslaviji. Iako nakon toga mnoge tekije bivaju zatvorene, ta odluka nije bitnije utjecala na vjerski život na Kosovu i u Makedoniji gdje su šejhovi koristili svoje privatne kuće kao tekije. Godine 1973. kosovski šejhovi se udružuju i pod vodstvom šejha rifaijske tekije u Prizrenu, Hadži šejh Džemali Šehua, osnivaju 1974. godine “Zajednicu islamskih derviških redova Alijje” (ZIDRA). Pred šejhom Džemali Šehuom je šejh Hajrulah 2004. godine dao intisab. Rifaijski red kojem pripada je tarikat ortodoksne orijentacije.
BEHAR 93-94
Pehlin Cesta koja prema Pehlinu skreće sa glavne ceste nije asfaltirana i bez jasnih instrukcija teško ju je pogoditi “iz prve”. Prije prvog “službenog” razgovora za potrebe našeg istraživanja, šejh je insistirao na preliminarnom razgovoru kojim je htio onemogućiti bilo kakve egzotične predodžbe koje bi se kod nas mogle javiti. Naime, godinu dana prije našeg susreta, u dnevnim je novinama objavljen senzacionalistički članak o derviškom obredu probadanja u Kozari Boku kod Zagreba. Budući da tekstovi takvog tipa derviše predstavljaju kao misteriozne mračnjake, i izazivaju osudu etabliranih vjerskih institucija, oprez naših sugovornika je bio sasvim razumljiv. Naselje i stanovnici naselja ne potiču nikakve egzotične predodžbe na kulturološkoj osnovi (nitko nije drugačije obučen, nema minareta, ne čuje se zov mujezina), ali ih zato potiču na socijalno-statusnoj osnovi; – siromašni su. Izgleda da je samo naselje Pehlin osnovano nakon Drugog svjetskog rata, kada dolazi do postupnog lančanog doseljavanja stanovništva, ponajviše sa Kosova, koji se nastanjuju u napuštenim talijanskim bunkerima iz Drugog svjetskog rata. Ostatak naselja je dograđivan bez prostornog plana i bez zadovoljavajuće riješene opskrbe strujom i vodom. Među samim Riječanima slovi kao siromašno romsko naselje iako Hajrulah Osmani tvrdi da u naselju Romi nisu većina. U svakom slučaju je riječ o populaciji slabo integriranoj u većinsko društvo, niskog socijalnog statusa, koja živi u naselju koje nije uključeno u gradsku infrastrukturu. Pripadnici reda s kojim smo se upoznali uglavnom se uzdržavaju fizičkim radom. Sam šejh za život zarađuje radeći u gradskoj Čistoći. Naselje čini pedesetak manjih, skromnijih prizemnica u kojima uglavnom živi generacija koja se s Kosova doselila osamdesetih godina prošlog stoljeća u potrazi za poslom. Većina stanovnika je islamske vjeroispovijesti. Uz ostale faktore, to dodatno otežava integraciju. Šejh se, zajedno s većinom ostalih pripadnika svoga reda, našao u situaciji da
BEHAR 93-94
se nakon raspada nekadašnje Jugoslavije zatekao kao stranac u mjestu svog boravka. U SFRJ religija je bila namjerno marginalizirana u odnosu na vladajuću paradigmu. U takvoj situaciji, muslimani su bili u podjednako neravnopravnom položaju zajedno s ostalim vjerskim zajednicama. U devedesetim godinama dvadesetog stoljeća, s revitalizacijom katoličanstva u hrvatskom javnom i političkom životu, muslimani u Hrvatskoj postaju Drugi. Ta “drugost” pehlinskih derviša je dodatno pojačana njihovim niskim socijalnim statusom i činjenicom da su stanovnici Pehlina uglavnom pripadnici nacionalnih manjina. Svakodnevnica i zikr Izuzev obreda u kojem je zaređena gospođa Murtezi, a koji se odigrao u njenom domu, sva naša druženja s dervišima u Pehlinu su se obavljala u skromnom domu šejha Osmanija u kojem živi sa svojom mnogobrojnom obitelji, a u sklopu kojeg je i njegova radna soba koja služi kao tekija. Ponekad bi tu bili samo on i obitelj, ponekad bi bili tu i drugi derviši. Ponekad bi izveli ritualizirani zikr na molbu nekog od derviša ili bismo samo razgovarali. Osim spomenutog zaređenja, nakon kojeg je slijedilo ugodno druženje, svi razgovori sa šejhom su tekli u nefor-
Hajrulah Osmani
malnoj i opuštenoj atmosferi uz nužni običaj koje su se derviši pridržavali pri ulasku u prostoriju u kojoj se nalazi šejh i pri izlasku iz nje (čekala bi se dozvola šejha da se uđe u prostoriju i pristupi druženju, ili da se iz nje izađe). Na samom zaređenju derviši su nosili obrednu odjeću dok se u drugim prilikama zikr obavljao u svakodnevnoj odjeći. Kako smo se kolegice i ja uglavnom raspitivali o zikru, misleći pod tim upravo na ritualizirani zikr, derviši su pokušavali naglasiti samo značenje riječi zikr; razgovori o Bogu i religiji su zikr, razgovori s nama su zikr. Sam ritualizirani zikr se obavljao u posebnim prigodama ili kad šejh odluči, ili ako netko od derviša to zaželi. Često to derviši žele jer, kako nam je rečeno, oslobađa od tjeskobe i olakšava suočavanje s banalnom svakodnevicom. Zahvaljujući činjenici da kao vjerski vođa ima već određen status unutar zajednice, šejh se često mora baviti sasvim konkretnim životnim problemima članova svoga reda i nije u poziciji da uživa u kontemplativnoj povučenosti kakva bi se očekivala od jednog derviša. Uzdržava se svjetovnim poslom i njegove su brige uobičajene brige stanovnika Hrvatske – računi za režije, knjige za školu itd. i u povlačenju od svijeta ne vidi ničeg pozitivnog. Naša pomalo jednoznačna pitanja često su nailazila na višeznačne odgovore. Teško je u jednostavne kategorije poput identiteta, pripadanja, vjeroispovijesti i nacionalnosti adekvatno uvrstiti nekoga tko samog sebe doživljava prvenstveno kroz prizmu mistike i metafizike. Pa bi možda umjesto vlastitog zaključka za kraj teksta o dervišima u Pehlinu bilo primjerenije citirati samog Šejha Hajrulaha koji na pitanje o dervišima i o tomu što on smatra dervišem odgovara: “Dvadeset puta su pitali što je derviš, a dvadeset puta će derviš drukčije govoriti. Tako ću vam reći da je derviš čovjek koji je jednostavan, skroman i ne traži ono što nema, čovjek koji najviše od svih radi, najviše od svih voli, koji je najprimjereniji…; derviš je u kakvom ga stanju pronađeš, tako se i ponaša, i uvijek Bogu je pokoran”.
123