ŽENE U ISLAMU tom i vrijednošću dragulja kojima su se ukrašavale istanbulske dame, njezine znanice. No, za nas su korisniji popisi imetaka stanovnica Burse, koje su vjerojatno većinom bile supruge i kćeri obrtnika i trgovaca. Nisu ostavštine svih žena sadržavale nakit. Među onima koje su si mogle priuštiti takav luksuz bile su posebno omiljene naušnice, obično zlatne ili srebrne. Imućnije žene često su imale naušnice s biserima; to su bili najomiljeniji dragulji, a uvozili su se vjerojatno iz Bahreina. I narukvice su bile uobičajene; izrađivali su ih od zlata i prodavali na par. Čini se da su ogrlice uz koje je u kutijicama bio primjerak Kurana ili talisman bile manje popularne, jednako kao i prstenje, a u dosad istraženim ostavštinama žena gotovo se i ne spominju ukrasi za kosu. Dobrostojeće stanovnice Burse često su imale pojaseve za čiju se izradu koristilo mnogo plemenite kovine. Osim srebrnih, bilo je i pojaseva od tkanine učvršćene srebrnom ili pozlaćenom kopčom. Takvi platneni pojasevi često su bili bogato ukrašeni srebrnim i znatnim nitima, a katkad su se oko pasa nosile i široke vezene vrpce. Zlatni i srebrni vez nalazio se i na drugim odjevnim predmetima, te na jastučnicama i ostalom posoblju. Takvih se predmeta sačuvalo razmjerno malo, a većina primjeraka koji se mogu naći u muzejima pripadala je sultanovoj obitelji, ili je pak izrađena, odnosno preinačena u sadašnji oblik, tek u 19. stoljeću. Upravo na “svakodnevnom” nakitu obrtnici su ponajviše nastojali iz naraštaja u naraštaj ponavljati određene uzorke. Tako ima naušnica iz
ka (kutnu), koje su se vjerojatno izrađivale u Bursi. To znači da je sigurno bilo regionalnih razlika u odijevanju jer jednostavno nije bilo moguće nabaviti određenu tkaninu u svakom kutku Carstva. I sami osmanski promatrači zamjećivali su neku vrstu folklora u načinu odijevanja. Tako Evlija ne propušta spomenuti tkanine od kojih su izrađeni ogrtači i koprene što su ih nosile žene u raznim gradovima kada bi se odvažile izaći iz kuće. Govoreći o ženama iz Meke opisao je čak i njihov parfem. Za Evlijinim opisom ženske odjeće slijedi uvriježena formulacija “kreću se vrlo čedno”. Ona se odnosi na najvažniju ulogu koju ženska odjeća ima za muškog promatrača: pokazati čednost žene time što je skriva. Zapravo, idealna žena bila bi posve nevidljiva. Sultani su često donosili zakone u tom duhu, posebice u 18. stoljeću, pa su i njihove uredbe ženama drastično ograničavale ono malo preostalih mogućnosti izlaska na ulice i trgove. Čak su i trgovine vezenim tkaninama, što su ih žene rado posjećivale, nakon jednoga takvog poteza zatvorene. Dakle, žene su odjeću i nakit nosile uglavnom radi drugih žena jer bi inače te predmete vidjeli samo članovi njihove najuže obitelji. Očito je ovo prvo bilo važno, barem u višem sloju; dame iz osmanskoga visokog društva primale su stranu posjetiteljicu poput Lady Mary “u punoj spremi”. Možemo zamisliti kako bi družice pomno ispitivale opravu neke žene procjenjujući njezinu čednost, skupoću i otmjenost, te kako bi se glas o tome pronio putem mreža kojima su žene pripadale. Iz suvremenih etnoloških studija, kao i iz Dobrostojeća žena (ovdje, kao i u mnogim drugim pitanjima, znamo vrlo malo o siromašnisvakodnevnog iskustva, znamo da anadolske ma) obično je nosila široku košulju (gömlek) od mladenke na vjenčanju dobivaju nakit koji poslije finog pamuka ili svile, a preko nje dugu haljinu mogu, bude li potrebno, prodati kako bi osigurale (entari) koja je i u višem sloju i u bogatijih građanki često bila baršunasta ili svilena. Za one ekonomski položaj novozasnovane obitelji. manje imućne bilo je jeftinih svilenih i pamučnih 19. i 20. stoljeća koje očito podsjećaju na stare bizantske tkanina poznatih kao beledi. Izvezena koprena često se broprimjerke. Zbog toga se, unatoč spomenutim ograničenji- šem pričvršćivala za fes ili kapicu, tvoreći tako raskošno poma, može steći predodžba o nakitu što ga je posjedovala krivalo za glavu. Kaputić (dolama) nosio se kao gornja odjegradska žena u 18. stoljeću. ća koja je bila prijeko potrebna zimi u nedovoljno zagrijanim Iz suvremenih etnoloških studija, kao i iz svakodnev- kućama. Izvan kuće žene su nosile široki ogrtač zvan ferace, nog iskustva, znamo da anadolske mladenke na vjenčanju u čijim je rukavima bilo mjesta da se sakriju ruke. Lica su im dobivaju nakit koji poslije mogu, bude li potrebno, proda- bila skrivena iza dvaju komada tkanine zakvačenih za kopreti kako bi osigurale ekonomski položaj novozasnovane nu, na kojima je bio ostavljen samo prorez za oči. obitelji. Danas su ti darovi obično narukvice, a možemo U mnogim krajevima nemuslimanke su se odijevale pretpostaviti da je tako bilo i u Bursi u ranom 18. stoljeću. poput muslimanki. Jesu li ostavljale lica otkrivenima ili ne Takvu pretpostavku podupire to što su narukvice uvijek ovisilo je o području, a katkad i o njihovu društvenom bile izrađene od zlata. Čak je i osmanskim princezama na- položaju. Na Balkanu i u Istanbulu nemuslimanke su kit katkad služio kao ušteđevina i u slučaju potrebe dale uglavnom nastojale ostaviti vidljivim barem dio lica, bi ga pretopiti. premda je bilo i iznimki. U Ateni su mlade neudane djeŠto se tiče muškaraca, i osmanski i europski promatra- vojke nosile koprene, a samo su udane žene pokazivale či bili su itekako svjesni da odjeća odražava društveni po- lice. U istočnoj Anadoliji i na prostoru Kavkaza Armenke ložaj onoga koji je nosi. Poput većine vladara u Europi su nosile koprene poput muslimanki. Bilo je, međutim, i srednjega i ranoga novog vijeka, osmanski sultani željeli krajeva za koje europski promatrači govore kako su već u su održati postojan i jasno određen društveni poredak. 16. i 17. stoljeću ondje vidjeli brižljivo izrađene regionalne Taj cilj stoji iza uredbi o odijevanju koje su se često izda- nošnje nemuslimanki; očito je da nisu bile skrivene ogrtavale i koje su podanici jednako često kršili. Isto tako, i čem. Oko 1700. godine, kada je posjetio grčke otoke, društveni položaj žene trebao se razabrati iz njezine opra- francuski botaničar Pitton de Tournefort opisao je nošnje ve. Tako je 1564. određeno da nemuslimanke moraju no- njihovih stanovnica, a svojemu je djelu pridodao i gravure siti suknje od angorske vune ili od mješavine svile i pamu- koje prikazuju pojedine odjevne predmete. Na jednoj
8
BEHAR 85