KNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆ mali broj mojih kolega i prijatelja, doista štitio od različito obojenih stigmatora. Još uvijek me štiti, kao i ja njega, jer i njega su neki svećenici u ovo vrijeme stigmatizirali. Još uvijek smo zajedno, i s Držćem koji je također s nama, s užitkom slavimo Vidrinu 500-godišnjicu, a bio je također stigmatiziran, sigurno više i teže od nas dvojice. Da li danas imam neke nove zagovorače mojih djela? Imam ih puno među čitateljima širom lijepe naše (i šire, kako se nekad govorilo!). I na koncu, doista mi nije potrebna zaštita od bilo koga, a možda bi mi, ponekad, dobro došla zaštita od samog sebe. Begović: Vaš kultni roman “Gorak okus duše” smatra se remek djelom povijesnog romana, a pisan je na temelju fiktivne kronike fra Mavra Sorkočevića. Naime, u svim je Vašim romanima izuzetno dobro korišten i uočen taj diskurs i povijesna konstelacija najmanje četiriju naroda (pritom mislim na čitalačku nasladu): kršćanskog (hrvatskog), turskog i slijedom toga muslimansko-bošnjačkog, ali i židovskog. Jesu li Vam ikada i jedni i drugi i treći zamjerili što umjesto stvarne građe novije povijesti, nudite Vaše fiktivne, ali urađene na stvarnoj povijesnoj podlozi, ili pak roman pisan po predlošku izmišljenih fra Mavrovih zapisa? Šehović: Po svemu sudeći, izmišljeni fra Mavro dopao se učenim kritičarima jer su baš u njemu otkrili elemente već vladajuće postmoderne u svjetskoj književnosti, a jedan od njih je posebno istakao da je moj roman “Gorak okus duše” tiskan cijelu godinu prije “Ruže” Umberta Ecca. Nisam ovo provjeravao, jer sve i da je to istina otkud bi mi iz jedne male zemlje kojoj Europa sada ne priznaje ni ZERP, a kamoli bi onda priznala neko moje rodonačeništvo u romanesknoj prozi. Što se izmišljenog fra Mavrovog zapisa tiče, na svu sreću, možda jedini u nas koji je u ono vrijeme sustavno pratio kretanja u europskoj literaturi (Zdravko Zima) i napisao je o čemu je tu riječ, dok je većina, mada benevolentnih, fra Mavrov zapis uporno nazivala arhivskim dokumentom. O multikulturalnosti koju promoviram gotovo u svakom svom djelu, jedino su to i vrlo glasno otkrili bosanski franjevci. O mojoj aktivnosti u tom smislu za vrijeme opsade Grada, nitko nije ni zucnuo. Ni moj ratni drug s kojim sam zajedno dijelio upravo ideju o kojoj govorimo (poznati humanist dr. Lang) dogo jedno vrijeme nije se sjetio (ili možda usudio) javno prokazati našu zajedničku humnističku i ratnu avanturu. Tek nedavno, reče mi naš zajednički prijatelj, kada se sudilo o zločinima u Gospiću, dr. Lang je šokirao društvo rekavši: “Da smo Feđa i ja bili tada u Gospiću, zločini se ne bi dogodili!” Malo jest moj ratni drug pretjerao, ali drago mi je da se upravo tako izrazio. Vjerojatno se nije usudio to reći u doba kada je predsjednik naše države dijelio u Dubrovniku “redove Danice” za zasluge u ratu, svima onima koji su zajedno s njim i sa mnom bili u “Konvoju Libertas”. Bukvalno svima, samo ne meni, valjda zbog moga pisma generalu Bobetku, koje je inspirirano pokušajima da i u našem Gradu zavlada gospićko ludilo. Finalmente, što još reći o svijetu u kojemu nema pravde, jer da je drukčije i hrvatski ugledni promicatelji vladajućih ideja o novom multi kulturalnom svijetu, kada bi se ozbiljnije pozabavili mojim književnim radom, lako bi uo-
BEHAR 85
čili da, kako već rekoh, u gotovo svim mojim djelima ističem međusobnu snošljivost i toleranciju među narodima i vjerama. No, za te zasluge neki drugi dobivaju nagrade i priznanja. Never minde! Kako bi rekao moj Vidra. Begović: U vrijeme zadnjeg rata, također ističe kritika, bili ste nešto kao dubrovačka savjest. U tom smislu neobičnu potresnost i živu aktualnost zadržao je Vaš roman “Četiri vozača u Apokalipsi”. Angažiranu sliku koju u njemu dajete ispisali ste bez lažnog patosa i himnične nacionalnosti iako u njemu pratite biografije četiriju vozača hladnjače Apokalipsa, a dotičete se i onog trebinjskog četnika Vučurevića koji je također bio vozač. Koliko je bilo prijepora oko tog još uvijek aktualnog i moralno napisanog romana? Šehović: Ovdje se mogu nadovezati na prethodni odgovor. Imate pravo, u apokalipsi koja je zadesila narode i narodnosti u Jugoslaviji, nije mi bilo ni na kraj pameti dopustiti da me nadvlada vlastito opravdano ogorčenje, izazvano doista jednom bezumnom i barbarskom agresijom na naš narod, na moj Grad. Nisam ni poput nekih, što se nekom dodvoravaše, smatrao podjednako krivim strane u sukobu i podjednako barbarskim samo zato jer to nije istina, ali isto tako morao sam reći ono što se onda nije smjelo govoriti, a kamoli pisati, dakle o fatalnoj pogreški politike naše mlade države prema Bosni. Osjećao sam to kao bolnu izdaju mojih mladenačkih snova i onih iz vremena Hrvatskog proljeća. Vrhunac svega bio je brutalni izgon iz hrvatske vojske i ubojstva muslimana, dubrovačkih branitelja od 1991. Zato sam objavio u novinama otvoreno pismo generalu Bobetku, ali i zbog tog dobivao prijetnje koje bi se vjerojatno i obistinile, da general nije stao na moju stranu. Reperkusije tog moga humanitarnog angažmana nastavile su se i u vremenu kada su se u Gradu otkupljivali stanovi. Zamislite u mojoj kući svi su lako otkupili stanove, samo ne ja. Pitao sam i dobivao uglavnom nesuvisle odgovore, ali kao Vidrin sljedbenik, “akomodo sam se zlu brijemenu” i prepisao moj stan na ime supruge koja je, zna se po imenu i prezimenu kojemu narodu pripada. Zato se ja, na nerijetke riječi mojih prijatelja da sam veoma ugledna osoba u Gradu, nasmijem od svega srca, ponekad i do suza. Na primjer, kada su me ugledni pisci hrvatski, zajedno s Naučnom bibliotekom u Gradu, kojom sam nekad rukovodio, predložili županijskom odboru za nagrade da mi dodijeli nagradu za životno djelo. Kako sam (jedini ja) očekivao nisam dobio tu nagradu, nego nekadašnja zaposlenica u hotelu i turistički vodič, draga starija gospođa koju sam često viđao kako grupi stranih turista pokazuje znamenitosti našeg Grada. Ta činjenica me nije ogorčila (stigma je stigma!) naviknuo sam na takve stvari i gotovo ih smatrao normalnim. Nije mi potaklo gorčinu ni obrazloženje žirija nagrade za životno djelo, koje navodi činjenice da je laureat nagrađen kao izvrsni turistički vodič i da je tijekom svog “plodnog rada”, kako se to kaže, u jednoj gradskoj osnovnoj školi osnovala dvije “turističke sekcije” kao dopunski rad za mlade učenike. Ni to i takvo obrazloženje žirija doista me nije ogorčilo, ali kad se zbog protesta nekih intelektualaca u Gradu morao u javnosti pojaviti i šef žirija da brani izbor laureata, pa nekoliko puta ponovio da je odabranica žirija “u svakom pogledu bila su-
15