POZNATI I ZDRAVLJE
SJEĆANJA I PREPORUKE BIVŠEG FUDBALSKOG ASA BUDUĆNOSTI SLAVKA VLAHOVIĆA
KAKO BITI VRHUNSKI SPORTISTA DA BISMO ODRŽALI VRHUNSKU FORMU POTREBNO JE DOSTA SNA, ODGOVARAJUĆA ISHRANA, KONSTANTNI TRENINZI I DOBRA VOLJA
U hladovini jednog podgoričkog lokala, prisjećajući se godina koje se više ponoviti neće, nekadašnji fudbaler Budućnosti Slavko Vlahović, otvorio je dušu prisjećajući se vremena kada je igrao fudbal. Za Slavka Vlahovića najveće vrijednosti su supruga, dvije kćerke i četvoro unučadi. To je mjera njegovog uspjeha u životu i ispunjenje svih očekivanja. Rođen je prije nešto više od pola vijeka u Vojvodini. Još kao dječak, znalci i znatiželjnici primijetili su njegove sklonosti ka sportu i talenat prema fudbalu. Međutim, njegova prva ljubav, bila je gimnastika. Sa njom je osvojio neka prestižna republička priznanja od kojih je jedno bilo zlatnoga sjaja. No, dok je bio učenik petog razreda osnovne škole, profesori fizičke kulture primijetili su njegove potencijale i fizičke predispozicije. Otišli su kod njega kući, zamolili roditelje da im daju dozvolu da ga odvedu sa sobom u Crvenku kako bi od njega pravili fudbalera. Tih sedamdesetih godina, otišao je Slavko iz jednog bačkog sela i od tada počinje njegova karijera.
PRVE UTAKMICE Prvi tim za koji je igrao, prisjeća se, bila je Mladost iz Kruščića u Vojvodini. Imao sam šesnaest godina kada sam ravnopravno zaigrao sa tridesetogodišnjacima. Nije bilo lako ali, prolazio sam. S obzirom na to da smo igrali u najnižoj ligi, tada su došli ljudi iz fudbalskog kluba Crvenka, koja je bila prvoligaš da našem timu pomognu u stručnom i logističkom smislu. Primijetivši njegov talenat, predložili su mu drugačiji pristup fudbalu. Otišao je u Crvenku i počeli su ozbiljni treninzi. Tada, sa nepunih 18 godina, potpisuje prvi profesionalni ugovor. Par godina kasnije,1977, prelazi da igra za podgoričku Budućnost i profesionalno se bavi fudbalom do 1991. godine. Nakon prestanka aktivnog bavljenja sportom, Slavku Vlahoviću povjerena je trenerska funkcija u klubu Budućnost. Tamo je i danas.
36
SVE JE BILO DRUGAČIJE Kada se prisjetim aktivnog igranja fudbala, govori Slavko, mogu vam reći da je tada postojao sistem potpuno drugačijih vrijednosti. Prijes svega, to je bilo vrijeme čistog profesionalizma. Tada uglavnom nije bilo protekcije, a iako se tako nešto i desilo, bilo je zanemarljivih dometa. To su bile godine kada nam je fudbalska liga bila izuzetno jaka, vrijeme Zvezde, Partizana, Hajduka i Dinama. S nostalgijom se sjećam toga vremena kada smo se iskreno družili, kada su međuljudski odnosi bili drugačiji, a igrači iz susjednih klubova, nijesu nam bili neprijatelji. U gotovo istom sastavu Budućnost je igrala skoro deceniju, svi smo se dobro znali, a bilo koga da ste na ulici pitali svi bi vam bez greške naveli naša imena. Danas nije tako?! S posebnim emocijama iz tog perioda sjećam se svake utakmce protiv „velike četvorke“. Uvijek su one bile veliki događaj za mene. Nikada neću zaboraviti jednu utakmicu koju smo igrali protiv Sarajeva. Sudija je za nas dosudio slobodan udarac. Kako su se i jedni i drugi namještali za šut i odbranu, u jednom trenutku vidim da živi zid nije dobro postavljen. Gledajući iz posljednjih redova, ubrzo sam shvato da je protivnička mreža ugrožena. Iako nje bilo planirano, ja sam se zaletio, pucao i dao gol. Iznenađenje je bilo ogromno jer to od mene niko nije očekivao. Toga gola se i danas sjećam.
I ZA SUDIJE JE BIO AUTORITET Ja sam bio poznat po tome što sam rijetko dobijao žute kartone i opomene. Dešavalo se da kada sudije nijesu sigurne da li je bio aut ili korner, često su znali u mene pogledati ne bih li im nekim gestom rekao što se zaista dogodilo. Sudije bi dosudile u skladu sa mojim „instrukcijama“. Nerijetko se dešavalo da presude na štetu moga kluba, ali, tada se niko nije ljutio i biti pravičan i pošten, uslov je koga smo se svi pridržavali. No,tako je nekada bilo...