i oslobodio si ih. K tebi su vapili i spasio si ih, u tebe su se uzdali i nisu se postidjeli. A ja sam crv, a ne čovjek, ruglo ljudima i prezir puka. Svi koji me vide, ismijavaju me, razvlače usta i mašu glavom: ‘Uzdao se u Gospodina, neka ga oslobodi, neka ga izbavi ako ga ljubi’. Ne udaljuj se od mene jer navaljuje nevolja, budi blizu jer nema tko bi pomogao. Osušilo se kao crijep grlo moje, jezik se moj prilijepio za nepce moje, i ti si me doveo u prah smrtni. Probost će ruke moje i noge, moći ću prebrojiti sve kosti svoje. Zurit će u mene, gledajući me, veselit će se, dijelit će među sobom haljine moje i za odjeću moju bacit će kocke. A ti, Gospodine, ne udaljuj se od mene, pomoći moja, pohiti da mi pomogneš« (Ljubav do konca, uskrsni misterij). U svemu pak igračkom sadržaju – vidljivo je to iz već rečenoga temeljna je protežnica: rast u svetosti. Sve fra Ivine igre i igrokazi tu protežnicu nose opet u slijedu želje i duhovnog puta Franje Asiškog, a ta se želja upravo bitno izriče u riječi veoma dragoj sv. Franji: Slijediti Kristove stope (Sequi vestigia Christi). U scenskoj igri pod naslovom ‘Badnjak u Svetom Damjanu’, riječi sv. Klare vjerno kazuju misao samog sv. Franju, misao nasljedovanja Gospodina Isusa: »Pozivam, toplo molim i nagovaram svoje sestre da iz ljubavi prema presvetomu betlehemskom Djetetu, zamotanom u siromašne povoje i položenom u jasle, i prema Njegovoj presvetoj Majci oblače jednostavnu odjeću. (Zastane; jače se čuje: ‘Venite adoremus’. To pjevanje je nadahnjuje, pa će veselo i odlučno) Piši i ovo kao moju oporuku: «Prigibajući koljena i klanjajući se duboko dušom i tijelom, povjeravam na čuvanje svojoj majci Rimskoj Crkvi svoje sestre, sadašnje i one koje će doći, da se - iz ljubavi prema Gospodinu koji je siromašan u svome rođenju bio položen u jasle, koji je kao siromah živio na zemlji i ostao gol na križu – pobrine kako bi ovo malo stado opsluživalo sveto siromaštvo što smo ga obećale Bogu«. Svetost u igri doista stoji kao duhovno tlo u fra Ivinim igrokazima. Naglašena je jednako i drugim tekstovima ove zbirke. Je li riječ – i dalje o Kristovu misteriju (‘Graditelji Božjega kraljevstva’, ‘Ljubav do konca’) – o svecima kao aktualnim svjedocima opet u duhu Kristova misterija (‘Duh utemeljitelja: jučer, danas, sutra’, ‘Noć u Porcijunkuli’, ‘Sveti Franjo i zao čovjek’, ‘Povijest jedne duše’) ili pak o kršćanskom putu u povijesti Hrvata (‘Svjetlo na Otoku’, ‘Ninska legenda’, ‘Krbava’, ‘U Tebe sam se, Gospodine, uzdao’ , ‘Oče, budi volja tvoja’), sve se svodi na zajednički duhovni nazivnik: slijediti Kristove stope. Ta se sveta nit zrcali – da navedem još jedan primjer – u riječima urednika ‘Katoličkog lista’, dr. Stjepana Bakšića, koji na usta jednog lica u igrokazu o bl. Alojziju Stepincu kaže: »On je svećenička duša secundum Cor Jesu... On je pun apostolskog žara za Kristov križ, zato imamo jamstvo da će sveta Kristova stvar u ovo teško doba naći u njemu braniča onom požrtvovnošću o kojoj nam govore prva kršćanska vremena« (‘U Tebe sam se, Gospodine, uzdao’). U vremenu kada se o igri može čuti, vidjeti i čitati doista posvuda i na svakom mjestu, kada se u igre ulažu ne samo osobne fizičke i psihičke sile nego i ogromna financijska sredstva, kada igre prerastaju u grozničavu borbu za profitom, u fra Ivinoj igrivosti – usuđujem se to ponuditi! – imamo ‘igrača’ koji bi mogao biti istinski duhovni model, dapače jako
POGOVOR
161